Otključani globus

Pero Zlatar hrvatski je novinar i publicist koji je zbog posla, ali i užitka proputovao gotovo cijeli svijet. Svoje putopisne reportaže i crtice iz cijeloga svijeta objavljivao je u raznim časopisima i novinama, ali ih je i objedinio u svojim knjigama. Neke od njih namijenio je djeci i mladima, a među njima je i ova knjiga, “Otključani globus”, izdana 1977. godine.

U njoj je objedinio priče iz cijeloga svijeta, upravo o tom svijetu – o zemljama koje je posjetio, njihovim znamenitostima, prirodnim ljepotama, jedinstvenoj kulturi, običajima, neobičnim pričama i ostalim zanimljivostima značajnim za određenu zemlju. Čitajući ovu knjigu upoznajemo dijelove svijeta koje možda nikada nećemo posjetiti, a opet, imamo priliku otkriti ih iz prve ruke, baš kao da smo tamo.

U vremenu kada nije bilo Interneta i mogućnosti jednostavnog pretraživanja ne samo znamenitosti, nego i zanimljivosti ostalih dijelova svijeta, u vremenu kada čak ni televizija nije bila rasprostranjeni uređaj, ova knjiga bila je pravi mali izvor znanja o nepoznatim svjetovima ove naše planete. Čitatelj se može opustiti i iz vlastite fotelje otkriti egzotičnu Aziju, divlju Afriku, daleku Australiju, slavnu Ameriku i blisku nam Europu. Napredujući kroz stranice, napreduje i čitateljevo putovanje, pa baš kao i pravo, bogati ga za znanje i iskustvu, budeći u njemu želju za otkrivanjem tih istih magičnih mjesta i za stvarno. Tko zna, možda su neki od čitatelja, potaknuti ovom knjigom, odlučili postati pustolovi, putnici i putopisci kako bi otišli na svoje oči vidjeti zemlje opisane u ovoj knjizi, iskusiti raznolike kulture i osobno doživjeti neobične običaje.

Ovo djelo Pere Zlatara podijeljeno je u sedam cjelina, a svaka opisuje otprilike jedan kontinent. Te cjeline su: “Azija na dlanu”, “Europa sa senfom”,”Kolika je, majko, Afrika!”, “Bumerangom do Australije”, “O, Oceanija!”, “Stokatna sjeverna Amerika” i “Sličice i slike iz Latinske Amerike”.

Kratak sadržaj

Azija na dlanu

U prvoj cjelini, pod nazivom ”Azija na dlanu”, opisuju se ljepote najvećeg kontinenta na Zemlji, Azije. Priča počinje crticom iz Tokija u Japanu, koja govori o psu Hačiku koji je bio pravi i najodaniji prijatelj i pratitelj čovjeka. 10 godina proveo je čekajući svojeg vlasnika koji je u međuvremenu preminuo. Priča kaže da su se znanstvenik Esaburo Akita i njegov pas Hačiko svakoga dana sastajali i rastajali na željezničkom kolodvoru. Hačiko bi otpratio profesora na vlak kojim je išao posao i svaki dan ga dočekao na istom mjestu. Međutim, jednoga dana profesor je preminuo, a jadan Hačiko nikada nije dočekao svoga vlasnika. Boravio je na kolodvoru punih 10 godina čekajući gospodara. Nakon svih tih godina i Hačiko je preminuo. Na trgu Šibuji i danas se nalazi brončani kip u spomen Hačiku, najvjernijem i najodanijem čovjekovom prijatelju.

Iduća postaja bila je Manila, glavni grad Filipina, koju zovu Grad mrtvih. Ondje su pokojnici, umjesto da budu pokopani, stavljani u raskošne kamene palače i vile. Ulazeći u jednu od posmrtnih palača, pripovjedač shvaća da je to samo dobro organizirana turistička predstava.

Pripovjedač nas zatim vodi na Bali, najljepši otok otočne države Indonezija, gdje se upoznao sa neobičnim običajem struganja zubi. Na pitanje zašto to rade, lokalni umjetnik je odgovorio da se na taj način štite od šest loših osobina (lijenost, pohlepa, bešćutnost, neodlučnost, čulnost i rasipnost), a koje zajedno nazivaju sadripa. Kada djeca uđu u pubertet ostruže im se šest prednjih zuba i strugotina se naspe u žuti kokosov orah koji se onda s bijelom plahtom zakopava u grobnicu predaka. Na taj način ljudi na Baliju ostaju iz generacije u generaciju veseli i sretni.

Singapur je država, ali i istoimeni glavni grad, čije ime u prijevodu znači Lavlji grad. Tome svjedoči i spomenik podignut na najistaknutijem mjestu te luke. Pripovjedač odlazi na farmu krokodila u pratnji lokalnog vodiča. Nakon nekog vremena provedenog na suncu, uživajući u pogledu na stotine krokodila, pripovjedač shvaća da su krokodili na farmi s jednim razlogom: od njihove kože rade se unikatne ručne izrađevine koje se onda prodaju turistima.

Na Tajlandu upoznajemo tradiciju puštanja papirnatih zmajeva u kojem sudjeluju muškarci i žene odvojeni u skupine, a cilj igre odvući je suparnički zmaj na svoju stranu. Budistički samostani i ploveća tržnica Bangkok, samo su još neke od atrakcija koje su oduševile pripovjedača. Upoznajemo se s legendom o Čao Tiju, duhom zaštitnikom obitelji, kojemu stanovnici i štovatelji kulture donose darove u zamjenu za sreću u obitelji.

Na putu u Vijetnam, pripovjedač i njegov kolega novinar imenom Tan, raspravljaju o pjevnosti imena Tanovih 10 kćeri.

Priču o 38. paraleli, koja dijeli nekadašnju jednu državu na dva dijela, možemo čuti na prostorima Sjeverne i Južne Koreje, odnosno Demokratske Narodne Republike Koreje i Republike Koreje. Te se dvije države, nastale podjelom na dvije strane. Ne podnose se od 50-ih godina prošlog stoljeća. Jedino je taj pojas 38. paralele ostao netaknut, poput granice između dvije zaraćene strane na kojoj, ironično, žive životinje bez imalo stresa od oružja jer je nemoguće proći kroz nju zbog visoke trave.

Valja spomenuti i Panmundžom, selo kroz koje prolazi 38. paralela. Od povijesne je važnosti za suvremeni svijet jer danas se na tom mjestu nalazi prostrana dvorana na čijoj sredini je stol bez stolaca, koji simbolično povezuje dvije zaraćene strane.

Hong Kong jedno je od najnapučenijih mjesta na svijetu. Naš pripovjedač ne može se načuditi koliko puno ljudi stane na tako usko tlo te kako je osoba koja poznaje 20.000 znakova iz kineskog jezika zapravo polupismena (minimalno ih treba znati 40.000). U prilog skučenom prostoru ide i činjenica da generacije ljudi, pa čak i kompletne obitelji, mogu živjeti u čamcima – džunkama. Poznati kao vrhunski ribari i još bolji kuhari, ljudi iz džunki tek dvaput godišnje staju na kopno i to onda kada imaju praznike u kojima, opet radi zaštite, objeduju s mrtvacima.

Pripovjedač se nalazi s kolegama novinarima, u Kazahstanu, točnije u glavnom gradu Kazahstana, Alma Ati. Oni su dobili priliku otići do mjesta s kojeg je prvi puta u povijesti čovječanstva čovjek poslan u svemir. To se mjesto zove raketodrom Bajkonur.

Putovanje nas vodi do Kineskog zida (Čang čeng) koji slovi kao jedina građevina izgrađena ljudskom rukom koju je moguće vidjeti iz svemira. Čovjek koji je došao na tu ideju kako bi obranio zemlju od neprijatelja zvao se Čin Ši Huang Ti, a osim što je bio veliki mislilac i prvi imperator Kineskog Carstva, navodno je bio toliko okrutan da se dan-danas ne zna koliko je žrtava progutala njegova ideja o Zidu. Prema predaji, omraženi car putovao je u zlatnoj kočiji diljem zemlje čak i nakon smrti. Njegov ga je sin, zajedno s kraljevim najvjernijim službenicima, pokopao ispod brda Li gdje se nalazi i danas.

Republika Kina, poznatija kao Tajvan, zemlja je u kojoj se slavi praznik Mjeseca. Sve kreće od legende o predivnoj dami Čang O, koja je bila udana za najboljeg strijelca (Ji) u zemlji. Prema predaji, nekada je bilo deset Sunaca koja su obasjavala Zemlju. Njih devet bi spavalo dok bi deseto sjalo. Jednog ljeta sva su Sunca odlučila zasjati, čime su poremetila život na Zemlji, pa je Kraljica-majka zamolila Jia da ih spasi od nesretne sudbine. On je to i učinio svojim strijelama pogodivši devet od deset sunaca. Majka-kraljica mu je, u znak zahvalnosti, dala napitak koji produžuje čovječju dob. Međutim, Jiova žena, Čang O, bila je brza na prstima te je popila napitak i odmah otišla u Nebo. Tamo će vječno lebdjeti u obliku svjetla, onoga kojeg danas nazivamo Mjesec. U čast predivnoj Čang O, Tajlanđani slave božicu Mjeseca.

Mongoli su možda najpoznatiji nomadi na svijetu, a postoje još i danas. U njihovoj je kulturi oduvjek ostala potraga za pašnjacima i seljenje s jednog mjesta na drugo. Njihov je najpoznatiji predstavnik Džingis-kan, koji je nekada vladao najvećom državom na svijetu, Mongolijom. Zbog svog stila života, Mongoli su morali biti relativno brzi u rastavljanju i sastavljanju svojih pokretnih kućica koje se nazivaju jurte. Sastavljene od kože i platna, jurte su pokretni domovi. Specijalitet naroda je mlijeko od kobile zvano kumis. Gosta koji im je drag pozvat će u svoju putujuću kuću i ponuditi ga kumisom.

Kada se našao u Indiji, pripovjedač se iznenadio vidjevši da se čitav promet zaustavlja zbog krave- U Indiji su krave svete životinje, kojima se ne smije narušiti mir.

U Pakistanu, točnije u Karači, pripovjedač je iskusio jahanje na devinim leđima, ali i pohlepu kamilara, a u Sani, glavnome gradu Jemena, vidio je koliko je velika ljudska radost nakon 12 godina suše, kada prvi put osjete i ugledaju kišne kapi.

Put je našeg pripovjedača doveo u Oman, zemlju u kojem se nepregledna pustinja nalazi tek dva kilometra od glavnog grada. U vožnji pustinjom pripovjedač i njegov mladi vodič dolaze kod starca beduina koji ih ponudi čajem u znak prijateljstva te im ispriča priču o trojici muškaraca: Englez, Francuz i beduin našli su se zajedno u pustinji. Nakon nekoliko dana hodanja, odjednom ugledaju praznu bocu, a iz boce izađe duh i kaže da će im ispuniti po želju. Englez i Francuz svoju su želju potrošili na brzinski odlazak kući, a beduin svoju da ih vrati da ne bude sam.

Dolazimo do Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su sastavljeni od sedam zasebnih država, nekadašnjih britanskih kolonija. Emirati su, po pripovjedačevoj priči, raj na zemlji. Tamo nafta i novac teku u potocima, a voda je skuplja od benzina. Trebate samo biti državljani jedne od tih sedam državica i ispunili ste sve uvjete za blagostanje do kraja života. Čak se i super-računalo, koje je onodobno testirano na sajmu tehnologije, pokvarilo jer ni stroj nije mogao izračunati koliko je bogatstvo najbogatijeg šeika.

U Tbilisu, glavnom gradu Gruzije, lokalni nas vodič upoznaje sa zdravom prehranom i životom gruzijskog naroda. On kaže da je zbog obilja povrća uz svako jelo, Tbilis ima najviše najstarijeg i vitalnog stanovništva. Kod njih je stota godina života tek početak!

Iran je diljem svijeta poznat kao mjesto najfinijih sagova. No zanimljivo je da svježe istkan i ručno obrađen sag prvi isproba magarac, jer sag nije dobar dok nije bar malo izlizan.

Značenje imena Bagdad (glavni grad Iraka) je Darovan od Boga. U Damasku muškarci objeduju dok žene služe i donose hranu. U Jordanu rođenjem sina (Dželil), otac mijenja svoje ime u abu-Dželil, što znači Dželilov otac, pa ga se nadalje tako zove i potpisuje u službenim dokumentima.
Iz Tel Aviva (Izrael) dolazi priča o djeci koja su svoje roditelje učila pisati i čitati hebrejski.

Na jug Libanona dolazimo u vrijeme ašure – opasnog igrokaza u kojem mladi muškarci, potaknuti stoljetnom legendom, najprije naprave zareznu ranu na glavi iz koje šiklja krv, a onda se idućih kilometar i pol udaraju po toj istoj rani. Onaj tko dospije do cilja počinje se moliti do dugo u noć, a taj ih proces pretvara u važne i ugledne članove obitelji.

Dolazimo do Republike Cipar koja se igrom političkih okolnosti podvojila: s jedne je strane Republika Cipar, a s druge Sjeverna Turska Republika Cipar. U Cipru je sagrađen samostan Hilarion, poznat jer je utjelovio glasoviti Maćehin dvorac iz “Snjeguljice” Walta Disneya.

Trabzon je smješten, kako je i sam autor rekao, Alahu iza leđa, Trabzon stoji kao sinonim za mnoštvo sitnih poduzetnika, majstora i zanatlija koji na pošten način pokušavaju zaraditi, usput se međusobno natječući. Pripovjedaču su zapela za oko dvojica poduzetnika čiji je posao bio iznajmljivanje zahoda, a nalazili su se jedan do drugog.

Prolazeći dalje Turskom, dolazimo do mosta koji spaja dva kontinenta: Europu i Aziju. Na tome mostu dječak imena Rustem prodaje čašu po čašu hladne vode turistima, ne bi li tako zaradio novac kojim prehranjuje majku i sestre kod kuće.

Europa sa senfom

Prvo upoznajemo grad Kaunas, u kojem se nalazi muzej posvećen Vragu. Ta litvanska atrakcija nudi 260 izložaka koje je skupio sam autor izložbe, Antanas Žmujdzinavičjus .

U Sibiru lokalni lovci i žitelji žive od ribolova i lova na vukove. Pohvalili su se i najdubljim slatkovodnim jezerom na svijetu, Bajkalskim jezerom, u kojem se može, iako rijetko, upecati golomjanku – ribicu čija ikra ima ljekovita svojstva.

U Ukrajini legenda kaže da je na obali mora okamenjen medvjed koji je htio pojesti neke ljude. Ti ljudi su se brzo odvezli čamcem, a kada je medvjed htio popiti vodu da ih zadrži, ostao je skamenjen na mjestu. Druga legenda priča o prelijepoj Arzi koju je oteo Ali Baba i prodao sultanu. Nesretna je djevojka rodila dijete sultanu, pa je, ne mogavši više živjeti sa sobom, bacila sebe i dijete u more te nestala među valovima. Godinama kasnije, jednoga je jutra Arza je ustala iz mora sa svojim djetetom i otišla u nepoznato.

Priča nas dalje vodi do Osla, koji ima najdulje dane na svijetu. Kažu da im od travnja pa sve do kolovoza dnevno svjetlo traje čak 18 sati, dok na sjeveru Norveške gotovo uopće ne zalazi. Uz to, u Norvežani poznati kao svjetski ribolovci, a sami kažu da riba nije svježa ako od njezinog ulova do stavljanja na stol prođe više od 3 sata.

Zanimljivost iz Danske, svakako je vrijedna razmišljanja. 1971. godine skupina studenata odlučila je osnovati vlastitu Studentsku državu. Ona je trajala puna 2 sata, a nakon toga je policija rastjerala sve sudionike svojim kućama.

Vojna tajna iz prošlog stoljeća kaže da su švedske vojne snage koristile tuljane kao kamikaze. Imali su pričvršćen eksploziv za leđa i kada bi dotaknuli neprijateljsku podmornicu, bomba bi se aktivirala. Neprijateljima nije bilo jasno kako su Šveđani pobjeđivali u ratu, jer se nikada nisu sjetili tuljana.

U Finskoj je rođena ideja o Djedu Mrazu (Santa Claus). Svake godine u božićno vrijeme ured Djeda u Laponiji, točnije u malom gradiću Rovaniemi, bude krcat od preko 250 tisuća pisama djece diljem svijeta. Adresa mu je: Santa Claus 9630 Arctic Circle, Laponia, Finland.

Na Islandu, zemlji vatre i leda, nema posla koji nije cijenjen. Iako najviše zarađuju zubari,s obzirom da Islanđani jako vole čokoladu, na drugom mjestu je posao smetlara. Zbog teških vremenskih uvjeta u kojima rade, smetlari su izrazito poštovani od strane svojih sugrađana Rejkjavika. Jedina sramota na Islandu je – ne raditi.

Škotska je poznata po glavnoj ulici glavnoga grada Edinburgha, zvanoj Princess. Ujutro, dok se magla još ne digne, kule srednjovjekovnih dvoraca mame turiste i fotografe na jedan od najljepših prizora. Uz sve prirodne i druge ljepote, Škoti su poznati kao škrtci, ali ako je vjerovati našem pripovjedaču, ta tvrdnja samo još jedan stereotip.

U Walesu, u Velikoj Britaniji, postoji selo s najduljim imenom na svijetu: Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwll-Llantysiliogogogoch.

Engleska je poznata po svojem veličanstvenom i velikom satu, Big Benu. Jednom je prilikom 1972. Big Ben stao bez ikakvog upozorenja. Na licima stanovnika vidjela se opća zabrinutost. Sreća da je problem riješen s malo maziva i nježnog dodira.

Brončani kip Dječaka koji piški svakako je najupečatljiviji spomenik glavnog grada Belgije, Bruxellesa. Priča kaže da je otac spomenutog Dječaka tražio svog izgubljenog vragolana, ali ga nije mogao pronaći. Otišao je na trg i svima objavio da traži sina, a onome tko ga nađe dati će bogatu nagradu. Pronašli su Mannekena Pisa kako gol, kao od majke rođen, piški po tratini. U jednoj od povijesnih bitaka kip Dječaka je ukraden, ali ga je kralj vratio na mjesto, nakon čega su sa svih strana svijeta počela dolaziti odijela za dječaka koji piški.

U Amsterdamu nalazimo spomen-muzej Ani Frank, djevojčice čiji je dnevnik tijekom Drugog svjetskog rata postao neiscrpan izvor informacija o progonu Židova za vrijeme 2.svjetskog rata., Iako nije preživjela odlazak u logor, svejedno stoji kao najbolji podsjetnik strahovitih razaranja i neljudskih činova. Čak i u tim teškim uvjetima, Ana se nikada nije prestala nadati boljem sutra, kao ni svijetu bez boli i patnje.
Europa ima nekoliko malih država koji ne vole sebe nazivati malima, ali se time i ponose. Ne dopuštaju strancima da ih vrijeđaju na osnovi njihove veličine, ali im ne daju ni da ih se previše hvali jer i to može biti neukusno.

Priča o njemačkom ovčaru Alfu dovodi nas u Njemačku. Jednom prilikom Alf je ozlijedio njušku i slomio zub. Kada je veterinar vidio težinu situacije, odlučio mu je staviti zlatni zub i tako je Alf postao prvi pas na svijetu sa zlatnim zubom.

U Poljskoj dolazimo do Starog Maiszta, Starog Mjesta, koji je ponovno izgrađen i vraćen mu je stari sjaj nakon godina bombardiranja. Varšava je pak dobila ime po blizancima iz 13. stoljeća, kojima je jedan kneza bio kum. Wars i Zawa bili su djeca siromašnog ribara koji je pružio utočište izgubljenom knezu, a koji je zauzvrat postao kum dječici i utvrđivač naselja Warszawa. Također je zanimljiva informacija da je tijelo najvećeg poljskog skladatelja

Frederica Chopina, pokopano u Parizu, ali mu je srce pohranjeno u kovčegu, u crkvi Svetog Andrije u Varšavi.

Zlatna ulička poznata je praška ulica koja datira još iz 16. stoljeća. U to doba vladao je kralj Rudolf koji je neizmjerno volio slikarstvo i zvjezdoznanstvo, a najviše od svega bio je opčinjen alkemijom. Znanstvenici i alkemičari iz čitavog svijeta dolazili su u Prag jer su znali da će za svako otkriće ili umjetničko djelo biti bogato nagrađeni od kralja. Kako su alkemičari pokušavali stvoriti zlato iz neplemenitih materijala, a o zlatu se tamo najviše i pričalo, pa je ova ulica dobila simboličan naziv Zlatna ulička.

Budimpešta je prijestolnica Mađarske. Glasoviti arhitekt Adama Clarca zamislio je i pretvorio u djelo Lančani most kojeg čuvaju četiri velika lava. U žaru euforije na otvorenju mosta, tvorac je rekao da će se baciti u Dunav ako itko pronađe ikakvu grešku na mostu. Unuk Adama Clarca, primijetio je da niti jedan lavo nema jezik. Otkrivši tu pogrešku, tvorac mosta morao je ispuniti svoju riječ.

U Grčkoj saznajemo da Grci ispraćaju svoje pokojnike pljeskom.

U Makedoniji upoznajemo šaljive grobne natpise, a našem je pripovjedaču za oko zapela grobnica Kirila Pejčinovića na čijem spomeniku piše: “Recite – Bog mu oprostio – zato što je u grobu crve gostio.”

Na albanskoj granici dolazimo do priče o trojici Nizozemaca koji su neobrijani, prljavi i nepočešljani htjeli ući u državu. Međutim, zaustavio ih je policijski službenik i naredio da će se ili dovesti u red ili vratiti odakle su i došli.

Rumunjska priča donosi ispovijest 19-godišnjeg mladića Sorina, koji je 11 dana bio živ zakopan u ruševinama, nakon strahovitog potresa koji je pogodio glavni grad Rumunjske 1977. Njegova volja za životom bila je nenadmašiva, a Sorin je zauvijek ušao u legendu kao jedan od rijetkih koji je preživio 11 dana ispod zemlje, bez hrane i vode.

U Gabrovo, u Bigarskoj, kolaju glasine koje i sami mještani potvrđuju, a govore o nesnosnoj škrtosti djece. Od malih nogu uči ih se štednji koja polako prerasta u škrtost. Jedan je stranac stranac, zadivljen pomoći koju je dobio od dječaka, htio nagraditi malca čokoladom. Na pitanje želi li čokoladnu djevojčicu ili dječaka, odgovorio je da želi ”mušku” čokoladu jer ima jedan komadić više.

U Crnoj Gori stanovao je i vladao glasoviti kralj Nikola I. iz dinastije Petrović Njegoš. Kralj je bio najbolje što se dogodilo Crnoj Gori u dugo vremena. Otvorio je banke, pošte, novine, kafane, željeznicu… Učinio je od Crne Gorne hvale vrijedno mjesto. Kao otac 12-ero djece, Nikola je poznavao i sve svoje podanike, imenom i prezimenom, financijskim i drugim stanjem. U jednoj zgodi čak je i pomilovao zatvorenike.

Šabac je jedan od brojnih srpskih gradova poznat po odličnom smislu za humor svojih stanovnika. Priča o Lazi Kurtoviću dogodovština je u kojoj je Laza, kao najbogatiji Šapčanin, odlučio kupiti Forda, prvi automobil u mjestu. Iako nikada nije vozio, niti je imao tu namjeru, njegov ga je osobni vozač Gajo nagovorio da pođu njime u Berlin. Ali Ford je u garaži bio podignut 3 metra od zemlje, dok su mu kotači visili sa strane. Nakon nekog vremena i vožnje po zraku u garaži, Gajo je rekao da su stigli u Zagreb, potom u Poljanu, a zatim u Berlin. Za par minuta, opet su bili natrag u Šabcu.

Ta priča se i dalje vrti po mjestu, gdje narod veselo ismijava skoro 90 godina staru scenu o bogatom, ali priglupom Lazi.
Mostar u Bosni i Hercegovini poznat je kao mjesto gdje ljudi, kao i u Šabcu, imaju odličan smisao za humor. Najveća komedija leži u njihovim prezimenima, kojih zaista ima svakakvih: Knez, Car, Avlija, Okuka, Guzina… Mostarcima, kažu, to ne smeta, dapače, samo podupiru takvu vrst humora.

Hrvatska priča vodi nas u Hlebine, rodno mjesto velikog Ivana Generalića, slikara naive koji je još od djetinjstva naginje jedino crtanju. Velika mu je ljubav bila priroda i očaranost njezinim ljepotama. Ponajviše ga je mučio govor ptica jer nije znao dokučiti o čemu one pričaju.

Susjedna Slovenija podijelila je zgodu iz 19. Stoljeća. Radi se o nadmudrivanju bogate vlastele i siromašnih radnika. Jednom je prilikom barun

Kodeljski stajao na svom balkonu i promatrao radnike. Uočio je jednog koji je sakrivao krumpire u zemlji kako bi dolazio po njih u noći i odnosio ih svojoj obitelji. Barun ga je pozvao k sebi i rekao da sutra mora doći na posao niti gol niti odjeven, niti na konju niti pješice, postavivši tako neizvedive zahtjeve pred seljaka. Cijelu noć seljak je razmišljao kako da udovolji kralju. Pred jutro se sjetio: došao je s pola šešira, podrapanim gaćama i napola viseći na jarcu. Kralj se toliko smijao da ga je pomilovao i nagradio zbog njegove domišljatosti.

Salzburg je grad na zapadu Austrije, najpoznatiji po slavnom skladatelju Wolfgangu Amadeusu Mozartu. Svjetski umjetnik za života je bio slavan i bogat, a umro je u 36-oj godini kao najveći siromah. Do danas njegovi ostaci nisu pronađeni, a svećenik koji je svjedočio njegovom pokopu, rekao da ga je ispratio jedino njegov pas.

U lihtenštajnskoj prijestolnici Vaduzna, vrhu strmog i teško prohodnog brda, nalazi se prinčev dvorac. Zbog čestih lavina u Retskim Alpama, u kojima je Lihtenštajn i smješten, dvorac je morao biti visoko kako do njega ne bi došla ova bijela strahota. Zanimljivo je da se sa brda prema gradu spušta cijev za mlijeko, mlijekovod, dug 20-ak i više kilometara.

Švicarska, zemlja najtočnijeg vremena, bilježi 6 minuta kašnjenja vlakova tijekom cijele godine. Impresivno!

Venecija je dragulj talijanske obale. Osim brojnih mostova, od kojih je najpoznatiji Most uzdisaja, Venecija se može pohvaliti I brojnim golubovima. Ljudi koji tamo žive dužni su hraniti ih dvaput dnevno. Tako su golubovi preko ljeta i za vrijeme turističke sezone puno deblji nego zimi, kada turista gotovo ni nema. Navodno su golubovi stigli u Veneciju u 13. stoljeću, kao poklon dostojanstvenika s Cipra ženi venecijanskog vladara-dužda.

Vatikan, jedna od najmanjih država svijeta, može se pohvaliti vlastitim novcem, poštom i radiopostajom, ali ne i velikim natalitetom. Naime, u doba kada je naš pripovjedač bio u Rimu, odnosno Vatikanu, stanovnika je bilo 353, a za njih 66 može se reći da su bili ”civili”.
Smješten na strmoj hridi Monte Titana, sa samo 60-ak četvornih kilometara površine, San Marino navodno je najstarija država na svijetu, koju je, igrom okolnosti, utemeljio klesar Marino s otoka Raba. Ustav su dobili još u 13. stoljeću, a 80-ih godina prošloga stoljeća na tron je zasjela prva žena regent u povijesti San Marina, prelijepa Lea Pedini.

Malta je mala otočna država siromašna vodom. Voda je jako skupa i ne valja biti rastrošan s njom. Isto vrijedi i za zemlju: svi poljoprivrednici dužni su je lijepo rasporediti po stijenama, koje čine većinu tla, pognojiti je i pustiti da prirodnim putem nikne zelenilo. Jezik im je sastavljen od raznih riječi iz drugih jezika, kombinirajući tako talijanski, francuski, španjolski… Poznata je i po benediktinskom samostanu za žene, sagrađenom u 15. stoljeću.
Monako čak i u ovim vremenima voli živjeti na rubu – izgleda da će kneževina pripasti Francuskoj ne dobije li knez-vladar muškog nasljednika. To pravilo vrijedi od 13. stoljeća, a do danas nije bilo prekršeno.

Na samome početku 20. stoljeća u Francuskoj su se održavale Olimpijske igre. Najveću pozornost među natjecateljima dobila je pobjednička momčad Nizozemske u veslanju. Na početku natjecanja dvojica veslača, Klein i Brandt, tražili su “perolakog” kormilara za svoj čamac. Ugledali su prosječnog dječaka od nekih 30-ak kilograma, pa im je taj dječak, zbog svoje težine, donio pobjedu na Olimpijadi. Tražili su dječaka i na dodjeli nagrada, ali nigdje ga nisu mogli naći, nisu mu znali čak ni ime. Tako je naš neimenovani junak osvojio olimpijsko zlato, a da to nije ni znao!

Majušna Andora i dan-danas plaća porez Francuskoj i Španjolskoj, iako sama nema svoj porez. Prema ugovoru iz 13. stoljeća, Andora se obvezala plaćati nisku stopu poreza neparnim godinama Francuskoj, a parnim godinama Španjolskoj, odnosno biskupu. Također, plaćaju namete i u dobrima poput šunke, sira, purica i kokoši.

Poznata po borbama s bikovim, Španjolska u tradiciji ima jedan od najopasnijih sportova današnjice, ali i prošlosti. Čin borbe i, na koncu, sama smrt bika, oduvijek su oduševljavali ljude diljem svijeta. U Španjolskoj su najpoznatija četiri matadora: Pedro Romero, Joselito, Manolete i El Cordobes. Oni su svoju slavu zaslužili zureći u oči strašnom biku. Prva trojica izgubila su bitku za život u areni, dok se zadnji, možda i najpoznatiji, povukao iz borbi prije neke veće ozljede.

Punih 6 kvadrata kopna koji se nalazi na samome kraju Europe, već je desetljećima kamen spoticanja Britanaca i Španjolaca, a zove se Gibraltar. Dvije države se nikako nisu mogle dogovoriti kome će on pripasti, pa su Britanci prvi stavili svoju zastavu na tlo Gibraltara i proglasili ga svojim. Još jedna zanimljivost iz Gibraltara jesu majmuni, koji se mogu naći u svakom kutku ovog grada-države. Praznovjerna britanska priča kaže da će Britanija biti na vlasti u Gibraltaru dokle god ima majmuna, stoga su zasad mirni.

Najzapadnija točka Europe, Cap Rock, nalazi se upravo u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Nakon penjanja po planini, lokalni vodič našega autora vode ga do Boca do Inferno ili Usta Pakla. To je mjesto gdje ocean neobuzdano udara o stijenje i tjera strah u kosti svojom silovitošću. Ako podignemo pogled mrvicu više, možemo vidjeti Afriku u daljini.

Kolika je, majko, Afrika?!

Asuan, grad Gornjeg Egipta, poznat je po ogromnoj brani Said al Ali, ali i po malom i niskom, 130 kg teškom agi Kanu. Zato što je bolovao od reume, liječnici su mu preporučili odseliti baš u Asuan zbog povoljne klime i suhog zraka. Aga Kan bio je kao novi! U znak zahvalnosti sagradio je mauzolej i poželio da ga ondje i pokopaju.

Na krajnjem jugu Maroka, u oazama Sahare, uspijevaju najukusnije i najslađe datulje. One se izvoze na sve strane svijeta. Berberi ih čuvaju i uzgajaju, a kako zbog pijeska nema kukaca, oplodnja palme datuljare odvija se tako da djevojčice s muškog drveta skupljaju plodonosni prah i zatim ga sipaju u cvijet palme.

U glavnome gradu Senegala, nalazi se Gorea – spomenik crnačke patnje i poniženja. S toga mjesta ljudi tamnije puti odvoženi su u Europu i Ameriku na prisilan rad i torturu.

U Gvineji se ljudi rukuju kada se pozdravljaju. Popričaju o obitelji, prijateljima, poslovima, a onda se još jednom rukuju za rastanak, iako je to rukovanje kraće od svih prije njega.

Kovani liberijski novac toliko je težak, da ako ga se nosi previše ili nespretno, može poderati džep u kojem se drže kovanice.

U Nigeriji jedino muškarci peru rublje na obalama rijeka i potoka.

U Kongu je sto tisuća ljudi pohrlilo na stadion slušati govor Mobutua, predsjednika republike. S njima je išao i naš autor. Doveli su i 48 najgorih kriminalaca u državi, ali naš pripovjedač nije saznao što se s njima dogodilo

Na putu u Zimbabve, naš pripovjedač vidio je jedno od svjetskih čuda prirode – Viktorijine slapove i imao je priliku stajati ispred najstarijeg živog drveta na svijetu, baobaba. Staro je, kažu stručnjaci, više od 2000 godina. Legenda kaže da je, u naletu, ludila Vrag htio iščupati sva stabla baobaba na koje je naišao, a samo to jedno nije uspio. Zbog toga će to drvo vječno rasti. Prvi bijelac koji je otkrio Viktorijine slapove bio je David Livingstone, koji ih je tako i nazvao po ondašnjoj kraljici Viktoriji.

Rijeka Zambezi razdvaja Zimbabve i Zambiju. Naš je pripovjedač otišao na vožnju po Zambeziju jer mu je to bila želja iz djetinjstva. Taj put vodio je direktno do majmunskog otoka Kandahara. Većina majmuna na tom otoku su pitomi babuni, ali onome tko ne pazi, babun može oteti keks i nestati u nepoznatom smjeru.

Prvi puta u povijesti ljudske vrste, kirurg Christiaan Barnard izveo je prvu uspješnu transplantaciju srca u bolnici u Cape Townu, u Južnoafričkoj Republici! To je bila medicinska revolucija. Majka je dovela svoju malenu kćer Aileen čak iz Irske na operaciju u JAR. Svi su od nje digli ruke, a dr.Barnard uspješno joj je presadio srce i omogućio dug i sretan život s novim srcem u grudima.

Prolazeći Mbabaneom, glavnim gradom Svazija, naš je pripovjedač zastao u turističkoj agenciji. Tamo je za pomoć pitao Ketive, malenu crnkinju koja je tamo jer zna engleski jezik. Na pitanje što bi tamo valjalo pogledati, Ketive mu kaže da ode na proslavu Dana plesa s trskama. Sutradan, zaputiše se njih dvoje na proslavu. Čim je na proslavu stigao kralj, nastala je tišina, jedino se Ketive smijala. Na pitanje čemu se smije, malena je crnkinja rekla kako je ona jedno od 4 stotine kraljeve djece. Kralj ima otprilike stotinu žena koje su sa svojom djecom i drugim kraljevim ženama smještene u dvorcima. Kralj nikada nije upoznao svog najstarijeg sina koji bi trebao naslijediti tron jer bi, u slučaju da se nađu oči u oči, jedan od njih odmah preminuo. Barem tako kaže legenda, a kralj ne želi iskušavati sreću.

Bumerangom do Australije

Australija se nalazi na drugoj polutki zemaljske kugle. Zbog toga su zbog vremenskih zona 9 sati ispred nas. Kod njih su i godišnja doba su im obrnuta od naših. Canberra je glavni grad Australije. U vrijeme kada je cijeli kontinent bio podijeljen na 6 država, njihovi se predstavnici nisu mogli odlučiti gdje postaviti središte. Tako su odlučili, na radost svima, osnovati novi grad – Canberru – koji se nalazila na tromeđi nekadašnjih država. Ime je dobio od aboridžinske riječi za “mjesto sastanka”.

O, Oceanija!

Na Novom Zelandu nema niti jedne zmije niti ih se smije unositi u državu.

Priča o Papui – Nova Gvineji vodi nas u zaboravljene dijelove svijeta, mjesto gdje ništa osim odjeće ne pripada suvremenom dobu. Autorov prijatelj Filip, koji je radio na hidrocentrali, odvodi ga u svoje rodno selo. Stanovnici sela nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka.

Nakon kilometara šume, došli su do dijela gdje nije bilo moguće nastaviti autom, pa su momci morali dalje krenuti pješice. Kada su došli u selo, naš je pripovjedač bio glavna atrakcija, ali baš je taj dan umro seoski vrač, pa je došljak ipak ostao u sjeni toga događaja. U tom selu živi pleme Kuku-Kuku čiji je vrač preminuo toga jutra, pa se tražio novi vrač. Svoje mrtve seljani ne zakapaju, već ih prema položaju u selu, sjedećki postavljaju na drvo, gdje ostanu prepušteni milosti i nemilost vremenskih uvjeta i Majci Prirodi.

Kralj i kraljica Tonge poznati su kao veliki ljudi i to veliki po svojim dimenzijama. Navodno zajedno teže oko 335 kg, a oni koji su imali sreću i čast sjediti za njihovim stolom, rekli su kako nikada nisu vidjeli išta slično tome: počevši od količine hrane pa sve do vremena trajanja samoga obroka koji je trajao i 3 sata, a za vrijeme važnijih svečanosti i dulje.

Stokatna Sjeverna Amerika

U Kanadi, točnije Torontu, možete pronaći najviši toranj na svijetu, visok čak 553 metra i 33 centimetra, čija je izgradnja trajala 40 mjeseci. Na pitanje što će učiniti ako se pojavi toranj viši od njihovog, Kanađani su ponosno istaknuli kako je njihov toranj načinjen montažno, pa ako bude potrebno, samo će ga nadograditi. Naš je pripovjedač imao priliku pogledati Niagarine slapove s kanadske strane, za koju kaže da je šarenija i otkačenija od američke.

U SAD-u možemo pronaći jedne od najvećih suvremenih građevina koje svojom ljepotom i veličinom ostavljaju bez daha. Osim World Trade Centra, poznatog pod imenom Blizanci, srušenog 2009. godine u terorističkom napadu, tu je i Empire State Building. Visok 448 metara, sa 102 kata, ESB već odavno nije najviša zgrada, kako u New Yorku, tako i u svijetu. Zanimljivo je doduše, da se s najvišeg kata za sunčana dana može vidjeti čak 100 km! New York vam je tada na dlanu.

Američki velegrad Chicago navodno ima najbolje vatrogasce na svijetu. Naime, jednom je krava neke gđe.O’Leary prevrnula petrolejsku svjetiljku i u nekoliko trenutaka cijeli je grad bio u plamenu. Širio se brzinom munje i otada su čikaški vatrogasci stalno na oprezu.

U Disneylandu, najveselijem mjestu na svijetu, upoznajemo sve Disneyjeve likove: od Miki Mausa, preko Šilje i Plutona pa sve do Tri praščića. Walt Disney, osnivač i vječni otac Mikija i ekipe, s radom je započeo slučajno. Jednog dana u svojoj sobi promatrao je miša kako lakomo dolazi do hrane. Kada je već stvorio većinu likova, došla je revolucija u obliku animiranog filma. Nakon što su na filmskoj vrpci oživjeli Snjeguljica i sedam patuljaka, bila je to prava prekretnica za filmski svijet. U Disneylandu je naš pripovjedač bio s prijateljicom Zagrepčankom. Njih dvoje su sreli još jednoga našega zemljaka, ali ga je autor uvrijedio i nikada se više nisu vidjeli.

Sličice i slike iz Latinske Amerike

Meksikanci su poznati kao ljudi koji jako vole i cijene svoju zemlju i ljude. Za njih ne postoji ljepše mjesto na Zemlji od Meksika, ni grada s ljepšim imenima ulica. Ako ne pokušavate Meksikanca uvjeriti u suprotno, zabava je zajamčena.

1969. godina bila je ključna godina za Honduras kao i za El Salvador. Naime, ljudi iz Hondurasa poznati su kao vatreni i žestoki navijač svoje nogometne momčadi, stoga ne čudi da je upravo te sudbonosne godine počeo rat između dviju država, a sve zbog nogometnog rezultata. Radi se o tome da je najprije ekipa El Salvadora izgubila prvu utakmicu, pravdajući se kako je to bilo zbog stresa i opasnosti od navijača. Uzvratna utakmica igrala se na terenu El Salvadora, a Honduras je ovaj put bio slabiji i izgubio s 3 gola razlike. Pravila svjetskog prvenstva nalagala su treću utakmicu u kojoj je opet Honduras pobijedio. Prije zadnje utakmice, stanje u Hondurasu bilo je napeto. Upravo je izašla informacija da je 4000 salvadorskih radnika dobilo otkaz s honduraških farmi i naravno da je El Salvador reagirao na to. U vojnim je kronikama ovaj rat zabilježen kao “nogometni”.

Panama je mjesto rođenja panamskih šešira, ali prava slava trebala bi ići onima koji su ih proizvodili: Ekvadorcima. Zanimljiva je i priča o otvorenju Panamskog kanala 1913. kada je tadašnji ministar vanjskih poslova SAD-a vrlo neuko uputio švicarskoj ratnoj floti poziv na svečanost. To ne bi bilo čudno da Švicarska nema flotu jer nema ni more.

Jedino je u Portoriku, konkretnije u njegovom najvećem gradu San Juanu, zabilježen slučaj tužbe stanovnika protiv crkve, u kojoj su se vjernici derali na sav glas, pjevali, plesali i nabijali do te mjere da su ih susjedi morali tužiti kako bi prestali. Sud je odlučio da crkva i njezini sljedbenici moraju susjedima isplatiti pozamašnu svotu novca, no ne zna se jesu li se i smirili.

Najvažniji predstavnici Kostarike upravo su njezina dva prijašnja predsjednika. Težeći školovanju, a ne ratovanju, štednji, nikako rasipnosti, Jose Figueres i njegov nasljednik Francisco Orlich (inače porijeklom s otoka Brača), ostali su upisani u povijest ove zemlje kao ekonomični i susretljivi državnici, koji su ostali u doticaju sa svojim narodom i malim čovjekom.

Venezuela je rodno mjesto najslavljenijeg čovjeka u povijesti Južne Amerike, poznatog pod imenom ”Osloboditelj” jer je oslobodio nekoliko zemalja na kontinentu od španjolskih inkvizitora.

U Kolumbiji smo u posjetu Indijancima Gambinosima i Tetaguitosima. Iako se međusobno ne vole, svejedno si ukazuju poštovanje. Zavirili smo u Silviju, gradić u Kolumbiji, gdje nas je srdačno dočekao starac imenom Alvaro iz plemena Gambinos. Umjesto ratovanja, sada su kao zanimanje odabrali trgovinu jer se od rata, kaže Alvaro, ne da više živjeti.
Nadalje upoznajemo pleme Čibčas u okolici grada Bogote. Jednom godišnje okupljaju se oko jezera Guatavita kako bi se klanjali Suncu kao najvećem božanstvu. Predaja kaže da ako se jednom Sunce naljuti na nas, sve će nas spržiti.

U Peruu prijatelji našeg pripovjedača preporučili su neobično nadmetanje kondora i bika. Za razliku od španjolske koride, ovdje umjesto čovjeka, na scenu stupa kondor. Bik predstavlja španjolskog osvajača, a kondor je oličenje plemena Inka. Ako kondor izdrži tri minute u borbi pobjeda je njegova.

U Čileu nalazimo priču o pedesetpetogodišnjoj ženi Leontini, koja je rodila svoje pedeset i prvo dijete. Prvo je rodila sa četrnaest, sedam puta je rodila blizance, a čak četiri puta trojke. Ponosni roditelji kažu da znaju sva imena.

Dolazimo do Buenos Airesa u Argentini, gdje u zračnoj luci morate dati otiske svih deset prstiju. Zanimljivo je da je upravo Hrvat Ivan Vučetić otac daktiloskopije.

U Paragvaju upoznajemo Guarane, narod poznat po hrabrosti, izdržljivosti i upornosti. Službeni jezik Paragvaja upravo je guarani. U 19. stoljeću Paragvaj je u više navrata ratovao, a ishod je bio takav da su na svakih deset ratnika izgubili njih osam. Nikad nisu pognuli glavu, čak niti u takvim okolnostima, a ako ih pokušate fotografirati, mislit će da im želite oteti dušu.

Najpoznatija Brazilska atrakcija svakako je karneval. Osim plesa i pjevanja tamo se također prati i sport, pogotovo nogomet. Naš autor opisuje doživljaj karnevala u Rio de Janeirou. Svake godine okrune kralja i kraljicu karnevala, što je velika počast. Na tom slavlju godišnje pogine više od sto ljudi, ali nijedna smrt nije ravna onoj koja nastupi dok netko pleše sambu.

Urugvajci ne robuju vremenu, ali kada se radi o nogometu, od sudbonosne 1930., nitko ne kasni niti sekunde. Te su godine, poslije pobjede nad susjednim Argentincima, osvojili naslov prvaka svijeta, a danas svetkuju taj dan kao narodni praznik.

Bilješka o autoru

Pero Zlatar hrvatski je novinar i publicist, rođen u Skopju 1934. godine. Bio je novinar i urednik u Vjesniku, a zatim i glavni urednik Plavog Vjesnika. Radio je i kao glavni urednik televizijskog magazina Studija te urednik Vjesnika u srijedu.

1981. godine preselio se u Beograd odakle se od 1992. godine javljao kao dopisnik za magazine Globus, Nacional i dnevnik Jutarnji list.

Pisao je dojmljive reportaže i intervjue s raznim političarima, glazbenicima, sportašima, općenito slavnim i utjecajnim osobama. Neke od njih završile su kao zapažene publicističke knjige, poput “Golovi Dražena Jerkovića” iz 1963. godine, “Note i reket Ivice Šerfezija” iz 1965. i “Šest milijuna ploča Ive Robića”, također iz 1965. godine. Popularne su bile i njegove knjige o komunističkom albanskom vođi Enveru Hodži “Gospodar zemlje orlova” iz 1984. godine i “Enver Hodža: politička biografija” iz 1986.

Zlatar je mnogo putovao, pa se javljao kao dopisnik iz raznih zemalja Svijeta, a svoje crtice i putopisne reportaže objavio je u dvije knjige putopisa za djecu i mlade, pod naslovima “Vežite se, slijećemo”, izdanu 1976. godine i “Otključani globus” izdanu godinu dana kasnije.

Autor: L.G.