“Opsada Sigeta” djelo je Petra Zrinskog, praunuka Nikole Šubića Zrinskog, koji je opisao povijesni pothvat i junačku smrt svog djeda pod gradom Sigetom 1566. godine. Ban Nikola Šubić Zrinski odlučio se s malom četom vojnika oduprijeti protivnim silama turske vojske pod vodstvom sultana Sulejmana. Petar Zrinski u petnaest poglavlja opisuje slavnu bitku i obranu Sigeta. Na samom početku autor zaziva muzu te je moli za nadahnuće i potporu u pisanju. Nakon toga daje kratku pretpovijest same bitke, odnosno objašnjava kako je Sulejman potaknut Božjim djelovanjem koji je htio kazniti kršćane zbog toga što je uvidio među njima nestalnost i gubitak prave vjere.
Također daje opis Arhanđela koji se spušta kako bi najavio Zrinskom skoru bitku i njegovu smrt. Nakon toga Petar Zrinski daje opis brojne turske vojske koja se sprema za opsadu Sigeta. S druge strane Zrinski se priprema sa svojim vitezovima, iako znaju da su u nepovoljnom položaju i da imaju znatno manju vojsku spremni su na borbu do smrti kako bi zadržali utvrdu.
Sultan Sulejman u nekoliko navrata doživljava velike gubitke i unatoč njihovoj mnogobrojnosti Zrinski uspijeva uzastopno obraniti zidine Sigeta. Car očajava zbog sramote koju mu priređuju ban i njegovi vitezovi, ali u pomoć mu stiže Alderan koji priziva Furiju i vragove te oni sa sobom donose vatru koja hara Sigetom i na kraju prisiljava bana i preostale vitezove na posljednji potez, izlazak iz grada i borbu do smrti. Prije nego što je okončao, ban uspijeva ubiti mnoge turske ratnike i samoga cara. Nakon toga spuštaju se anđeli koji odvode Zrinskog i njegove odane vitezove u Božje dvore.
Vrsta djela: ep
Mjesto radnje: grad Siget
Vrijeme radnje: 1566. godina
Tema djela: Slavna bitka kod grada Sigeta između bana Zrinskog i sultana Sulejmana.
Ideja djela: prikazati hrabrost i junaštvo nekolicine u borbi protiv velike turske sile
Kratak sadržaj
Prvi dio
Pripovjedač započinje uvod u ep ispovjedajući kako se već u mladosti posvetio pisanju o ljubavi i kreposti, sad se odlučio pisati o hrabrosti. Smatra kako je bitno opisati veliki pothvat Nikole Šubića Zrinskog, snagu te ujedinjenost Turaka i strašnog Sulejmana koji je srdito odlučio pokoriti Europu, što je mnogima donijelo žalost. Nakon što iznese namjeru ovog djela, obraća se muzi i traži od nje snagu da ga vodi u pravom smjeru i pomaže mu u pisanju.
Povijest
Bog Svemogući zagledao se prema zemlji i ugledao da je zavladao grijeh. Događaju se stvari koje su suprotne onome što je Isus propovijedao. Među ljudima je ugledao odvratnu nestalnost, nesložnost. Nitko nije poštovao Božje sveto Ime niti žrtvu Isusovu. Narod je činio zlo, što je protivno njihovoj vjeri, okrenuli su se nečistoći i bludu. Nisu poštivali svećenika niti post. Nakon što je Bog ugledao sve to rasrdio se i pozvao arhanđela Mihaela. Obratio se svom slugi i rekao mu neka pogleda kako su se Mađari promijenili. Nekada su bili dobri, a sada su se obratili. Sve najljepše što je stvorio, dao je njima. Pokazao im je milost i naklonost, a zauzvrat je dobio njihovo odbacivanje i nezahvalnost. Bog govori Mihaelu kako mu je žao jer je toliko za njih učinio, a oni Ga ne poštuju, zato ih je odlučio skončati. Pošalje arhanđela Mihaela da se spusti do Pakla, neka tamo ispusti bijes i neka ih uputi prema Mađarima. Kad se budu njemu molili, neće im molitve uslišiti jer se želi smijati njihovoj pogibelji, za njihove tužbe i boli neće mariti. U slučaju da ne nauče lekciju, ostavit će ih neka pate, ali ako se pokaju, pomoći će im. Arhanđel je bio svjestan koliki će to biti pomor pa upita Boga je li spreman ubiti i kazniti i one nevine, kako bi naučio i kaznio one koji su zli. Bog odgovara kako će pustiti bič i na vjerne, ali oni se ne moraju bojati jer će njima podariti ugodan vječni život.
Arhanđel se spustio do Pakla, odvezao furiju i zapovijedio joj neka snagom podari Sulejmana i neka se zlo okrene prema Mađarima. Furija posjeti Sulejmana u snu i podari ga hrabrošću i snagom. Sulejman se ispuni bijesom i željom za bitkom, skoči naglo i zatraži oružje. Podigne vojsku, sjedne na konja te ih povede u bitku. Kaže im kako njegova snaga i moć ne dopušta njima da miruju, nego želi da dobiju još više hrabrosti, stoga je vrijeme da pripreme oružje. Sulejman je svjestan kako su Mađari snažni i iako ih ima malo, moglo bi se dogoditi da ih pobiju i skončaju, ali njima je stigla Božja milost, što će im pomoći da ih skončaju. Poručuje im kako ga je sinoć posjetio sam Muhamed i dao mu snage za bitku.
Drugi dio
Arslan-beg, koji je boravio u Budimu, čuje kako će Mađari uskoro biti napadnuti. Ubrzo skupi vojsku bez careva znanja, u nadi da će biti hvaljen, te odluči zauzeti Palotu. Okupio je oko deset tisuća vojnika i krenuo prema Mađarima. Ispred zidina se sukobio s dvjestotinjak vojnika i pobio ih. Dok su spavali u šatorima ispred zidina, napadnu ih Mađari. Vojnici turske vojske su spavali ili su bili pijani, tako da su ih protivnici ubili bez poteškoće. Polako se javljala zora. Arslan je sjedio potišten i zaklinje se Muhamedu kako će se osvetiti za Kurt-aginu smrt. U zasjedi kod Palote Arslan je izgubio dobar dio vojske, pokupio je svoje vojnike i otišao. Na tom mjestu Turci su spoznali strahote viteštva, a grad nastavio život u miru.
Bilo je ljeto, šesti mjesec, kada je car izašao iz Carigrada. Jahao je divnog konja, s dugačkim vratom i tankom grivom koju je lagano nosio povjetarac. Koračao je tiho i pokorno pod carem. Car je na glavi imao turban koji je stajao ispravno. Bio je blijed u licu, imao je čvrste ruke i bradu. Imao je obučenu lijepu haljinu ukrašenu zlatom, pokraj njega visjela je sablja. Cara su okruživali vojnici s kopljima i sve je bilo u pokretu. Ispred njih prostiralo se žitno polje i radnici koji su vrijedno obavljali svoje poslove. Pripovjedač tvrdi kako se bolje turske ćudi od careve nigdje nije moglo pronaći. Sulejman je bio poznat po svom junaštvu, razumu i vojničkoj marljivosti. No, nakon što je zadavio sina Mustafu, rodbina ga je prestala slaviti i poštovati.
Car Sulejman putovao je iz Drinopolja kako bi zauzeo grad Đulu. Petraf je vodio janjičare čija se vojska sastojala od pet tisuća vojnika. Grad Đulu napali su s četrdeset topova i ubrzo su porazili Mađare. Caru to nije bilo dovoljno, počela se širiti vijest kako želi nauditi nevjernicima, kršćanima i zauzeti grad Siget. Kapetan u Sigetu bio je slavni Nikola Šubić Zrinski, hrvatski ban, i ovo djelo posvećeno je njegovoj veličini.
Veličina Zrinskog bila je poznata Turcima i upravo su se njegove sposobnosti pribojavali. Bog mu je podario moć i snagu zbog čega je bio velika prijetnja protivnicima. Jedne zore Zrinski je stao pred križ kako bi se pomolio Bogu. Molitvu je započeo riječima kako mu Bog u teškoj nesreći pomaže, te mu daje sreću i nadu. Zatim ga zamoli da počuje njegovu molitvu sa svoga trona božanskoga i podari mu milosrđe. Dalje navodi kako je iz zemlje stvoren na sliku Boga, iako je grješan izašao iz majčine utrobe, po Božjoj milosti se očistio zlobe. Bog mu je podario bogatstvo s kojim je zadovoljan, junaštvo i viteštvo na koje je ponosan. Zrinski nastavi moliti Boga da im podari svu svoju milost jer se Turci spremaju za njihovo uništenje, žele porobiti i pogubiti kršćane. Traži od Boga da im pokaže koliko je velik i da ih ne ostavi same u ovoj teškoj situaciji koja ih očekuje. Na kraju molitve Bog mu odgovori kako se ne mora brinuti, za njegovu dušu ima mjesta u Raju i svi ga anđeli tamo željno iščekuju. No prije nego što ga pozove k sebi, morat će postati mučenik od strane poganskih ruku i svojom krvlju potvrditi Božje ime. Bog mu govori da će ih Sulejman napasti i zauzeti grad Siget, ali neće doživjeti užitak i vidjeti njegovu smrt. Njegovo ime nosit će dalje njegov sin Juraj, a narod njegov podići će se iz praha poput feniksa.
Treći dio
Sulejman je podigao vojsku kako bi zauzeli Siget; naredio im je da se zatvore mostovi na Dunavu. Mustafa je bio bosanski paša u to vrijeme. Car mu je darovao vezirstvo nakon što je protjerao Arslana. Arslanu je bilo bolje u miru počivati, nego djelovati bez careve potpore. Prema pripovjedaču, bolje je nikad ništa ne imati, nego svoje poželjeti pa da te prevare. Zbog svog čina Arslan je morao napustiti svoj dom u Budinu kako ga tamo Mustafa ne bi zatekao.
Car je izručio Bosnu Mehmet Gvilir-paši. Dvije tisuće vojnika Mehmet je poveo sa sobom i pred Sikloušem rastvorio šatore. Ubrzo ga je posjetio Skender-beg iz Siklouša, pozdravio ga i upozorio kako se u blizini nalazi Siget, gdje vlada mladi ban pred kojim ni jedan Turčin ne može opstati. Objasni mu kako ni oni sami nisu mirni jer se nalaze u njihovoj blizini. Mehmet se još nije sukobio s kršćanima jer je mladost proveo na dvoru, pa je na Skender-begove strahove i upozorenja odgovorio smijehom. Mehmet je čuo za bana Zrinskoga, za njegovu snagu i sposobnost, ali nije smatrao da bi ga se trebao bojati. Nakon toga Skender pristane popiti kavu i objedovati s Mehmetom u njegovu šatoru, ali nakon ponoći će se vratiti svojoj kući.
Do bana Zrinskog došla je vijest kako se Mehmet pridružio kmetovima. Obratio se svojoj vojsci i objavio im da će ih uskoro napasti turska vojska. Pozove ih zatim na borbu. U posljednjoj rečenici poziva se na Boga i Isusovo srce – zbog njihove ljubavi i potpore ne trebaju se bojati protivnika. Vojnici veselo ustanu i prisegnu banu na vjernost.
Cijelu noć su jahali, ali tek su pred zoru stigli do turskog tabora. Ban Zrinski povede svoju vojsku u napad na Turke. Risman, Mehmetov sin odlučio je ubiti hrvatskog bana Zrinskog. Napadne ga, ali ban se obrani pomoću svojega štita. Upravo kad je ban zadao Rismanu smrtnu ranu, naiđe Mehmet i posvjedoči sinovoj smrti. Mehmet pun bijesa krene prema Zrinskom i zaprijeti mu da će uništiti njega i njegova sina, kao osvetu za Rismanovu smrt. Nasrne na bana, ali uključi se božji anđeo i prevrne mu sablju, Zrinski iskoristi situaciju i sabljom mu otkine ruku.
Nakon što se vijest o Mehmetovoj smrti proširila turskom vojskom, uhvati ih strah i neki krenu bježati, ali zaustavi ih Alaj-beg riječima da ne smiju bježati u sramu pred nevjernicima kršćanima. Zrinski ugleda viteza Alaj-begu i zabrani ikome da ga ubije. Poruči mu neka se preda. Alaj-beg mu klečeći obeća podanost i objasni kako se ne bi pokorio nikome osim njemu, sve dok bi svoj duh mogao održati na životu.
Četvrti dio
Nakon pobjede nad Mehmetovom vojskom, Zrinski se veselo obratio svojim vojnicima. Prvo se zahvalio Bogu i objasnio kako su prisustvovali djelima junačkim jer su prizvali milost božju. Zbog Njegove pomoći trebaju biti zahvalni i veličati Ga, jer kako su ovo polje ispunili krvlju, isto mogu i u drugim bitkama. Zatim se pozabave ostalim dužnostima i pobrinu za tijela mrtvih. Svaki pješak vodio je sa sobom po jednog roba, a ostali su nosili oružje i sprave koje su preuzeli od Turaka.
Prije nego su krenuli doma iz Sikloša, odluče se zahvaliti Bogu. Putem nađu crkvu i ban Zrinski pusti suze iz zahvalnosti za darove i pomoć. Ban se ponovo obratio svojim vojnicima kako bi ih sve blagoslovio. Poruči svome sinu Jurici neka nastoji služiti Bogu i neka u tome prati njegove tragove i djela. Nakon blagoslova postave stol za kojim su sjedili vitezovi i s njima Alaj-beg komu su iskazali poštovanje i točili vino. Ubrzo vino počne djelovati i svi se opuste te započnu hajdučki ples. Sa strane je sjedio Alaj-beg pun žalosti i promatrao što se događa. Zrinski je primijetio njegovu turobnost te pokušao odagnati Alaj-begovu tugu. Pokuša ga nagovoriti neka se veseli i pije jer njega nije uzeo kao roba već kao svog gosta. Alaj-beg mu odgovori kako je vrlo čestito od njega što mu želi pomoći i ne bi mu smetalo biti pod njegovim vodstvom upravo zbog njegove snage i vrline. Obeća mu srebro i konje kako bi mu se iskupio za milost, ali ban odgovara kako mu ne trebaju nikakva dobra – srebra i zlata ima više nego dovoljno, a slugu već ima, vojvoda Radovan mu je dovoljan.
U međuvremenu do cara dođe vijest da je ban Zrinski napao grad Sikloš i pobio tursku vojsku. Cara je ta vijest šokirala i prepala. Svi su se pitali kako je banu taj pothvat uspio. Pojavio se vojnik koji je uspio živ pobjeći iz bitke i ispričao caru kako ih je ban Zrinski napao nakon što su se utaborili u gradu Siklošu. Ubili su Mehmeta, a vojnik je uspio pobjeći pred protivničkom vojskom, ali Zrinski ga je rano. Car je bio bijesan i sav gnjev usmjerio je prema Zrinskom. Ubrzo zatim naredi je da se okupi vojska.
Peti dio
Vijest kako sultan planira zauzeti Siget stigla je do Zrinskog, ali bana to nije uplašilo jer se uzdao u svoju vjeru. Pozvao je glavare, vojvode i vitezove kako bi smislili strategiju koju će koristiti protiv Turaka. Objasnio im je kako će ih uskoro car napasti, ali podsjetio ih kako su se dosad hrabro borili i što su sve svojim trudom ostvarili i to uz božju milost, jer tu snagu i hrabrost podario im je upravo Bog. Podsjetio ih je i na njihove velike pothvate. Uz milost božju, uspjeli su bez svoje prolivene krvi, pobiti Ulamu koji ih je napao. Varaždinsko se polje i sad crveni jer je u tim trenutcima nad njima bio Bog. Imali su njegovu potporu i kada su mu konja kod Baboča ubili i skoro mu glavu topom otkinuli. Arslan je pred njima pobjegao jer je Bog uvijek s njima, a Mehmet je izgubio glavu u Siklošu. U borbu sa Sulejmanom ne ulaze kako bi veličali njihova imena, nego za žene i puk, njihovu vjeru, crkvu i zemlju na kojoj borave. Zrinski smatra kako je bolje da oko njihovih mrtvih tijela psi obilaze, nego da im netko oduzme pošten glas. Obećao im je da će biti uz njih sve do svoje smrti te zatražio od vitezova i poglavara isto obećanje.
Nakon govora Zrinskog svi su se srčano ustali spremni na borbu i obranu Sigeta do smrti, svi su mu prisegnu na vjernost i prihvatili se svojih sablji. Stvorila se buka i galama jer su svi iščekivali borbu. Zatim izađe Farkašić koji se još oporavljao od rane koju mu je nanio Mehmet i s pogledom prema nebu zamoli Boga neka usliši ovu njihovu prisegu. Nakon njega svatko osobno prisege kako neće napustiti bana ni u kakvom zlu, te da će umrijeti skupa s njim u boju, ako bude potrebno.
Nakon toga poslali su pismo mađarskom caru u kojemu su ga obavjestili kako će se za dva tjedan sukobiti s turskom vojskom koja se uputila prema Sigetu. Zrinski mu poručuje kako ima vojsku i kako pripravno iščekuje neprijatelje. Moli kralja, u slučaju da Siget padne i on sam u bitci pogine, hrani njegove preživjele podanike i sinove. Zatim je zamolio sina da ga prati u njegovim stopama, poštuje i veliča Boga. Nakon toga mu je predao pismo koje će prenijeti kralju. Banov sin se na to naljutio jer ga otac želi spasiti od bitke. Juraj objasni ocu kako ne želi bježati pred protivnikom i ako mu je sudbina umrijeti neka tako i bude, ali on ostaje uz svog oca. Zrinski poruči svome sinu kako je u redu biti hrabar, ali on je još mlad i bit će još potreban krajini i ako je njegova sudbina okončati u Sigetu, Juraj će ga znati slavno naslijediti.
Šesti dio
Car Sulejman je stigao do Haršana gdje je utaborio svoju vojsku, ondje su proveli tri dana. Prema Sigetu pošalje Halul-bega kojega je smatrao razumnim i sposobnim, s njim pošalje i strašnog Demirhana. U međuvremenu Zrinski priprema svoje vitezove. Demirhan i Halul stižu do Sigeta, a slatkorječivi Halul-beg obraća se banu s puno pohvala i veličanja. Govori mu kako je njegovo viteštvo svugdje poznato, a o njegovom slavnom banstvu svatko zna. Sva njegova djela svugdje su hvaljena i sultanu poznata. Objašnjava kako ih je car poslao kako bi mu prenijeli njegovu poruku i zahtjeve.
Prvi zahtjev bio je da preda caru Siget bez borbe. Sulejman ne želi njegov grad zbog bogatstva, zatim navode veličinu Sulejmanovu i njegove pothvate te mu poruče da se izvuče iz nevolje dok još može i tako ne navlači na sebe srditost jačega. Ako se pokori i preda grad, car će mu iskazati milost i dati mu što mu srce poželi. Ako ga bilo kakva prisega zadržava da tako učini, poručuju mu kako ga sam Bog od toga razrješuje i sve oprašta.
Zrinski odbije bilo kakvu suradnju s Turcima, bez obzira na careva obećanja o nagradama i bogatstvu. Poručuje Halulu neka slobodno prenese svome caru da mu neće samo predati Siget, stoga neka upotrijebi silu ako želi. U tom slučaju susrest će se s banovim junacima. Demirhan se na te riječi uvrijedi i izazove ga na borbu. Kad su banove riječi stigle do cara Sulejmana, pozove k sebi vezira Mehmeta Sokolovića kako bi se dogovorili o napadu na Siget. Memhet Sokolović poruči caru kako će ga slijediti u zoru. Careve pristaše počele su se okupljati i dovoditi svoju vojsku. Ban Zrinski je odlučio poslati nekoliko konjanika u izvidnicu kako bi saznao što se događa u protivničkom taboru. Car pošalje vojsku u napad pod vodstvom Hamvivana, ali Deli Vid nađe mu se na putu. U tom sukobu poginulo je oko tri tisuće konjanika i petsto janjičara, a skupa s njima i njihov vođa Hamvivan. Deli Vida dočekali su s veseljem i veličanjem u Sigetu.
Sedmi dio
Stigla je zora i s njom vijest o gubicima i porazu u bitci. Sulejman je saznao da su poginuli Hamvivan i paša Murtuzan. Vijest je snažno pogodila ljutitog Demirhana, naime Hamvivanov otac postavio je svoga sina Demirhanu na skrb, obećao je svome prijatelju da će biti uz njegova sina u svakoj bitci, a sada Hamvivan leži negdje mrtav. Moli Hamvivanovu dušu za oprost i obećava mu da će iskupiti njegovu smrt.
Bijesni Demirhan posjeti cara kako bi ga nagovorio da ga pusti do Sigeta kako bi ubio Zrinskog i njegovu vojsku. Car je poznavao Demirhanov bijes pa ga nije htio koriti već postavi poglavare u taboru kako bi se dogovorili za sljedeći napad.
Zrinski je hodao poljima Sigetskim i promatra okolinu. Bili su okruženi bijelim šatorima sa svih strana. Janjičari su poslagani u redove i stoje mirno, s puškama pod rukama i radosno dozivaju cara.
Siget je pogodila nesreća, Petar Farkašić je obolio, zadnjim snagama obeća svojim prijateljima kako će se moliti za njih kod Boga. Zrinski pusti suzu za svojim prijateljem i zapita se zašto ih je uhvatila takva nesreća da izgube vrijednog viteza u situaciji kad im je toliko potreban.
Turci su iskoristili priliku i opkolili Siget. Iako su tugovali za prijateljem, ban se obratio svojim podanicima i vojnicima i rekao da je vrijeme da izvuku oružje i pokažu caru svoju hrabrost. Banovi vojnici jedva su dočekali te riječi te se gotovo svi nađu u prvom redu za borbu protiv cara Sulejmana. Sigetu su se približili Ali-Kurt i carev sin Rustan, ali grad je branio Stipan Golemi. Rustan je zapovijedao s pet tisuća janjičara, ali nisu mogli proći pored stipana Golemog.
Rustanu se pridruži brat Arslan, ali niti on nije mogao doći do bana Zrinskog. Arslan krene na Zrinskog mačem, ali ban namjesti svoj štit, zatim mu prsa rasiječe sabljom. Abaza Sanzak posvjedoči Arslanovoj smrti i zaprijetio banu kako će mu mukom duh uništiti i izvaditi mu srce kako bi osvetio mladićevu smrt. Banova vojska se uspijevala oduprijeti napadima kad odjednom na konju stigne Demirhan. Deli Vid odmah krene prema njemu sa sabljom. Demirhan mu je odgovorio da je privukao pažnju svojom hrabrošću, ali njega zanima onaj koji je umorio Hamvivana. Vid mu odgovara kako je Hamvivan poginuo od njegove ruke, što razbjesni Demirhana. No, ubrzo je pala noć te Demirhan poruči kako se uzalud sada bore i predloži da nastave sutra pod danjom svjetlošću.
Osmi dio
Svanula je zora, a car Sulejman sjedio je u svom taboru i razmišljao o proteklim danima. Toliko je svijeta uspio zarobiti, koji god je prostor poželio, uspio je preuzeti. Njega su se bojali veliki ratnici poput Karoluša i Vludvejdara, a sada ne može zauzeti Siget. Ne može shvatiti kako se dogodilo da jedan car koji vlada velikim dijelom svijeta, ne može poraziti jednog bana. Janjičare mu je pogubio, a poglavari i vojvode su mu bježali pred rukom Zrinskog. Čak ni njegovi vrhunski ratnici, poput Rustana i Demirhana, nisu ga mogli poraziti.
Sokolović Mehmet sazove sjednicu kojoj su prisustvovali brojni paše, begovi, viziri i vojnici kako bi napokon smislili način kako uništiti Zrinskog i tako zadovoljiti cara. Javi se Rustan i objasni da su u bitku krenuli naivno. Ban Zrinski je vrstan vojnik kojega kršćani poštuju zbog dobrog glasa. Također, uz njega stoje dični kraljevi vitezovi, a oni su sve to ignorirali i pretpostavljali da će grad Siget bez ikakvih poteškoća preuzeti. Tu brzopletost platili su krvlju, ako je netko još uvijek sumnjao u banovu snagu i hrabrost vrijeme je da ga prestanu podcjenjivati. Rustan završi i dođe red na Demirhana i Delimana koji pokude njegove riječi i kažu neka puste sablje oni koji se boje i neka se radije uhvate motike. Nakon toga Rustan ljutito napusti šator, a Petraf progovori kako neće zauzeti Siget ako se budu svađali. Upravo su nesloga i oholost uništile velike narode poput Rimljana i Grka. Ispriča im pripovijest u kojoj je upravo nesloga naudila čovjeku. Svi prihvate njegove razumne riječi i mirni napuste šator.
Deveti dio
Prošla su već dva dana otkako Zrinski nije napustio Siget. Deli Vid moli bana da ga pusti van kako bi se sukobio s Demirhanom. Zrinski mu odgovara kako ih je do sada u borbi pratila sreća i Božja milost, ali ako im ponestane sreće, neće se moći obraniti. Objašnjava kako nije mirovao bez razloga, već je smišljao kako nastaviti sukob. Nisu izlazili dva dana, pa sada mogu neočekivano udariti na protivnika. Deli Vid prihvatio je banove riječi i nakon toga su se rastali.
Ban je odlučio postaviti noćnu stražu na zidine grada. Prvi na straži bili su vitez Radivoje i Juranić. Radivoje je rekao prijatelju da ima toliko hrabrosti da bi mogao i usred dana otići u turski tabor sukobiti se s neprijateljem, ali Juranić mu odgovori da nije u redu od njega što bi ga samo tako napustio. Nakon toga obećao je Radivoju da će biti uz njega koliko god opasno bilo. Dva viteza obratila su se Zrinskom i poručila mu kako su kod nasipa vidjeli tursku stražu kako opušteno piju vino, bez straha od neprijatelja. Zamolili su ga za dopuštenje da se spuste među njih i pobiju stražu. Radivoj je dodao da se jako dobro snalazi u tom kraju i neće mu biti problem prikrasti im se. Bana Zrinskog su ganule njihove riječi i nakane pa se pomolio Bogu za njihovu sigurnost, zatim im je obećao vrhunsko oružje i zlato. Vitezovi nisu htjeli darove niti bogatstvo, nego samo da njihov vitez, s kojim već dugo služe, poživi što dulje. Deli Vid pomogao im da se opreme za bitku, a ostali vitezovi su ih pozdravili i obećali im razna dobra zbog njihove hrabrosti i odvažnosti.
Vitezovi Radivoje i Juranić tiho su se prikradali šatorima i turskim ratnicima koji su bili omamljeni od vina i sna te ih ubili na spavanju. Radivoj primijeti da su se neki vojnici počeli buditi te pozove Juranića da napuste tabor dok imaju priliku. Radivoj pobjegne, ali primijeti da ga Juranić ne prati i istog trena stane tugovati. Imao je sa sobom snažan luk i strijelu pa je odapne i ubije nekoliko Turaka, a da oni nisu ni znali tko ih to i odakle ubija. Zatim se približio i zavapio kako je Juranić suviše mlad da ga samo tako pogube. Turci za njegove molbe nisu marili pa uzmu sablju i odrube glavu Juraniću. Radivoj pobjesni i krene sa sabljom u rukama prema protivnicima. Ubio ih je nekoliko, ali ipak nije stigao daleko.
Deseti dio
Car je skupio brojnu vojsku i krenuo prema Sigetu. U daljini su se čuli zvukovi bubnjeva, a Turci su krenli prema zidinama. U gradu s druge strane zida stražu je držao sam ban Zrinski s vitezovima. Uspijevali su se oduprijeti napadu, iako su imali velike gubitke. Demirhan je bio bijesan i ubijao je banove vojnike, nemilosrdno ih unakazivši. Tijela su se izmiješala i više se nije mogao raspoznati kršćanin od Turaka. Vitez Slamenović ležao je jedva živ među mrtvacima. Radovan i Demirhan su ugledali jedan drugoga, ali su morali prvo raščistiti put od protivnika. Jedan drugoga su iskušavali, ali na kraju su obojica ostali na nogama. Na kraju Radovan ipak padne mrtav, a Demirhan je zadovoljan nastavio borbu.
Deliman je srušio vrata Sigeta i pobio brojne mlade vojnike, ali i Turci su primili udarac. No uskoro se srušila kula na kojoj su se nalazili brojni vitezovi i s kamenjem se strovale u smrt, što je veselilo Turke. Vitez Svilojević preživio je pad te se ustane i krene prema dvorištu, ali Deliman ga je već ugledao pa krenuo za njim. Badanković je s druge strane čekao Delimana i obratio mu se riječima da se sada nalazi u središtu kršćanskoga grada, u kojemu ga on čeka kako bi osvetio smrt svoga brata. U međuvremenu janjičari su donosili ljestve i penjali se po zidinama, no na vrhu su ih dočekali Čontoš Pal i vojnici koji su ih rušili. Iako je banovih vojnika bilo mnogo manje, uspjeli su ubiti tri tisuće Turaka i održati obranu.
Jedanaesti dio
Deliman se vratio družini i razmišljao da li je njegovo ime sada ukaljano i hoće li ga car još uvijek poštivati. Siguran je da će ga sada ogovarati i okaljati njegovo ime. Dok je Deliman tako razmišljao o svojoj sudbini, približio mu se Rustan i iako je primijetio koliko je zabrinut i ogorčen, odluči mu prigovoriti što je napustio Siget. Deliman je bijesno prihvatio svoju sablju i zamahnuo prema Rustanu koji se nije stigao izmaknuti na vrijeme. U taboru nastane buka i pometnja nakon što su vidjeli mrtvog Rustana, a Deliman samo nastavi dalje ponosno šetati.
Car je izašao iz svog šatora kako bi provjerio što se događa. Kad je ugledao mrtvog Rustana, odmah je zahtijevao da mu dovedu krivca. Demirhan izađe u Delimanovu obranu i stane moliti cara za milost. Deliman se potiho u sebi zadovoljno smijao, nije želio prijeći preko Rustanove uvrede pa je pripremio oružje kako bi se obranio od napada.
Halul Ajgaš molio je prijatelja neka se ne okreće protiv njih kada imaju zajedničkog neprijatelja u Sigetu. Nikome od njih razvoj situacije prema unutarnjem sukobu nije odgovarao. U međuvremenu Demirhan je poslao slugu neka prenese poruku Deli Vidu da ga dočeka na polju kako bi odradili dvoboj. Ban Zrinski nevoljko je pustio Deli Vida, ali vitez je radosno krenuo prema polju, nošen hrabrošću i uzbuđenjem. Dvojica neprijatelja našla su se na polju. Demirhan je upitao viteza zašto mu je toliko trebalo da se pojavi. Car je s obližnjeg brda promatrao dvoboj, obojica su bili neustrašivi i željni borbe. Deli Vid uspio je svladati Demirhana, kad je car vidio da će kršćanski vitez ubiti njegova ratnika, pošalje svoju vojsku na Deli Vida i njegove pratitelje. Demirhan ih je pokušao spriječiti, ali bilo ih je previše. Nakon što je ban Zrinski ugledao što se događa na polju poslao je svoje vojnike.
Dvanaesti dio
U međuvremenu je Kupid odlučio iskušati Delimana i provjeriti djeluju li njegove strijele na njemu. Kupid pogodi Delimana ravno u srce i ubrzo ga obuzme jad i tuga za djevojkom Kumilom. Dignuo je oči prema nebu i krenuo zapomagati da lije suze za njom, zatim sam sebi kaže kako je Kumila sila koja njegovu srcu govori. Sva ljepota i svjetlost njemu su beznačajne, bez Kumile život mu je ispunjen tamom. Živi bez radosti, dani su mu ispunjeni tugom, ne može bez njenih očiju koje ga razveseljavaju i uvijek odagnaju nesreću. Iako su mu ruke okaljane krvlju, htio bi je osloboditi Rustanovih ruku. Kumilu su također pogodile Kupidove strijele te se ona požali svojoj majci kako ju je obuzela ljubav prema Delimanu. Majka joj odgovara kako je Deliman izvrstan vitez poznat po hrabrosti, stoga joj bolja sreća nije mogla biti poslana. Deliman pošalje poruku Kumili kako je želi vidjeti te stane nervozno šetati iščekujući odgovor.
U međuvremenu se u taboru sastalo vijeće kako bi raspravilo prošlu bitku. Derijel stane na podij i kaže kako je caru pomućena pamet. Želi zauzeti Siget, ali svakim danom gubi ogromno ljudstvo te se pita što će mu grad, ako izgubi sebe i vojsku. Car pošalje pismo Delimanu da se vrati boriti za Siget, ako to učini, obećava mu Kumilu i više nikada neće spominjati Rustan-bega. Delimanu su se svidjele laskave riječi kralja pa se malo uzoholio i odlučio vratiti u tabor. Nakon što je to Kumila saznala, stane ga moliti da se ne vraća u bitku i tako riskira svoj život, ako je doista voli najviše na svijetu, kao što tvrdi, onda će ostati uz nju i tako na životu. Deliman se sažali nad Kumilom, ali nije mogao ići protiv ponosa jer nije želio da drugi pomisle da se boji sablje bana Zrinskog. Kumila očajna padne na koljena i krene se moliti Bogu. Na kraju iz očaja Kumila popije otrov. Deliman je dva dana izbezumljeno hodao šumom, a zatim se uputio prema taboru.
Trinaesti dio
Deli Vid se vraćao s polja. U Sigetu je ostavio ženu koja je bila Turkinja po podrijetlu, njegova vojska ju je zarobila. Nakon nekog vremena vitez je oženi i da joj kršćansko ime Julijanka. Julijanka nije znala sudbinu svoga muža, stoga je uzjahala viteškoga konja, ponjela sablju i napustila Siget. Naišla je na glasonošu koji joj je rekao da je Del Vida viđen u turskoj odori. Julijanka se uplašila za svoga muža te jednim potezom sablje ubila turskog vojnika i zatim se s lakoćom vratila na konja. U međuvremenu Deli Vid se probio kroz protivnike koji su mu htjeli suditi i uputio se prema Sigetu. U Sigetu su ga veselo dočekali, gotovo su svi bili uvjereni da je ubijen.
S druge strane polja, car je očajavao jer nije očekivao ovakav razvoj događaja. Nije mogao vjerovati da je slava bana Zrinskog veća nego njegova. Odluči sazvati vijeće. Sokolović okupi sve vijećnike, a među njima našao se i Deliman koji je uglavnom bio zaokupljen tugom. Ali-beg prvi je odlučio govoriti i pri tom se okrene protiv Delimana koji odmah odgovori kako mu neće uspjeti osramotiti ga, uostalom on ne želi da rasprava krene u tom smjeru, sada je najbitnije da se sruše zidine grada Sigeta i ubije ban Zrinski. Nakon tih njegovih riječi svi utihnu i povuku se svatko u svoj šator. Car je odlučio posavjetovati se s pomoćnicima. Dok je to trajalo, njihov sokol uhvati goluba pismonošu kojega je Zrinski poslao Mađarima. U pismu je stajalo kako su doživjeli teške gubitke, porazili su dobar dio protivničke vojske, ali sami su na izmaku snaga i vrlo vjerojatno će moći izdržati samo nekoliko dana. Sadržaj poruke vratio je caru svu hrabrost i on odmah naredi napad.
Četrnaesti dio
Alderan se obratio caru želeći sve kršćane skončati te mu obeća da se ne mora brinuti jer će on preuzeti Siget. Car povjeruje u njegovu prisegu. Alderon odvede dvanaest kršćana u šumu i ondje ih pogubi. Nakon toga obrati se svojim bogovima i pozove preminule duše iz Pakla kako bi uništile kršćane u Sigetu. Nakon dužeg govora ništa se ne dogodi. Alderan se naljutio te ih još jednom zazvao. Tada pukne zemlja i iz pukotina izađe vojnik omotan turbanom, ukrašenim perlama. Stvorenje ugleda Alderana pa ga upita tko ga to budi i priziva iz njegove vječne muke. Upita Alderana želi li možda pomoću njega spaliti i uništiti grad Siget jer ako mu je to namjera, neće biti uspješni jer Siget su nastanili kršćani, koji su pod zaštitom Boga. No, nakon toga doleti Ali i Furije iz kojih su sukljali plamenovi vatre. Aštragora pomoću vjetra raznese vrata, Grbin razara burom i tako Sigetu stigne uništenje sa svih strana.
Ban je hrabrio svoje ljude da se ne trebaju bojati jer će ih Bog uskoro pozvati k sebi. Ne trebaju se bojati zala protivnika jer na njihovoj strani su vragovi te ih pozove neka krenu na protivnika dok su živi. S druge strane čuje se Demirhan kako doziva Deli Vida na posljednji dvoboj, ali Deli Vid tužno odgovori da ne može napustiti bana Zrinskog u trenutcima kad grad pada.
Petnaesti dio
Kada je ban Zrinski shvatio da im je došao kraj, pozove svoje vitezove da bi im uputio posljednje riječi. Navede kako su se na njih obrušila svakakva zla, oganj i Turci. Bog ih je iskušavao, ali ne trebaju se bojati smrti jer danas će čestito završiti život i ponosno zapečatiti svoja djela i trud. Viteški su živjeli i tako će danas umrijeti. Zrinski se još jednom obratio Bogu i zamolio ga za milost. Nakon toga Bog se obratio svojim anđelima i arhanđelima te ih poslao neka se spuste do Sigeta. Sam Gabrijel spustio se do Sigeta gdje se ban približavao smrti. Obratio se banu Zrinskom i objasnio mu da je njega Isus davno izabrao za svoga vojvodu i šalje mu krunu s dvora nebeskog. Nakon toga arhanđel Mihael zaprijeti Luciferu i njegovim podanicima neka prestanu mučiti duše u njihovoj tmini. Vragovi tako napuste Siget i počela se javljati zora.
Ban Zrinski okupio je svoje posljednje vitezove i hrabro krenuo iz grada u napad na Turke. Zrinski izvuče svoju sablju i posljednjim snagama krene ubijati protivnike. Mnogi su tada pali od njegove ruke. Deliman je pokušao zaustaviti Zrinskog, ali ga ban ubije, a kada su vidjeli da je Deliman pao, u taboru zavlada strah. Ban se uputio prema caru okruženom čuvarima. Car je pokušao pobjeći na konju, ali ban ga dohvati prije nego što se udaljion. Ban se okrene svojim vitezovima i poruči im kako vidi Božje dvore i anđele, zatim ga pogode i usmrte preostali vojnici. Gabrijel postavi Zrinskog pred Boga, a anđeli se pobrinu za preostale vitezove.
Bilješka o autoru
Grof Petar I. Zrinski rođen je 6. lipnja 1621. u Vrbovcu, a pogubljen je 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Petar Zrinski bio je ban i vojskovođa, ali bavio se i pjesništvom. Otac mu je bio grof Juraj Zrinski, a majka grofica Magdalena Széhy. Petar Zrinski praunuk je slavnog Nikole Šubića Zrinskog koji se borio za Siget.
Zrinski se školovao kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, a nakon toga školovanje nastavio u Mađarskoj i Austriji. Neko vrijeme proveo je i u Italiji. Živio je i u dvorcu obitelji Zrinski koji se nalazio u Čakovcu. Vjenčao se s Anom Katarinom Frankopan, s kojom je imao četvero djece.
Petar je bio vrstan ratnik koji se proslavio u brojnim bitkama. Bio je kapetan žumberačkih uskoka, s njima se borio u Tridesetogodišnjem ratu. U nekoliko navrata borio se protiv Turaka. Godine 1665. imenovan je hrvatskim banom, ali dužnost je preuzeo tek 1668.
U borbi za prava Hrvatske povezao se, zajedno s Fran Krstom Frankopanom, s mađarskim vođama. Nakon Vašvarskog mira, u kojemu Turci prema odobrenju Bečkog dvora imaju pravo na teritorij koji su ranije osvajali, javljaju se mnogi nezadovoljnici koji su organizirali Zrinsko-Frankopansku urotu. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan otišli su u Beč kako bi se opravdali, ali odmah su uhićeni i na kraju osuđeni na smrt odsijecanjem glave. Nakon toga, Bečki dvor uspio je uništiti gotovo sve korijene obitelji Zrinski.
Autor: A.M.
Odgovori