Onomatopeja je stilska figura u kojoj se riječima, slogovima ili glasovima oponašaju zvukovi iz prirode. Ti zvukovi mogu biti bilo kakvi zvukovi nastali u prirodi, bilo od prirodnih pojava, poput kiše, vjetra, tuče ili slično, pa do životinjskog glasanja, ptičjeg pjeva, zvukova koje proizvode kukci, šuštanje bilja i slično.
Onomatopejom se smatraju i neke riječi, tzv. onomatopejske riječi koje svojom kombinacijom slova imitiraju zvuk, a njihov sadržaj taj zvuk i opisuje, poput riječi šuštati, kokotati, pištati, cvokotati. Primjećujemo da značenje ovih riječi odgovara zvuku kojeg proizvode kada se izgovaraju. Ista stvar događa se i s nekim riječima koje opisuju glasanje životinja, upravo proizvodeći slične zvukove, poput riječi kokodakati, mukati, mijaukati, roktati, gugutati i slično. Slične riječi možemo pronaći i kod opisivanja ljudskog glasanja, kao kod riječi mumljati, blebetati, hihotati i slično.
Oponašanje zvukova iz prirode u onomatopeju se može postići i pretvaranjem neartikuliranih glasova ili čak buke u artikulirani govor. Razumijevanje onomatopeje zbog toga često ovisi o razumijevanju jezika, budući da njen smisao leži i u oponašanju zvuka i u značenju unutar riječi. Onomatopeja se ne može prevesti jer onomatopejske riječi su u različitim jezicima drugačije.
U književnosti se onomatopejom najčešće smatra nizanje nekih glasova u stihu kako bi stvorili zvučni ugođaj kakav čujemo u prirodi. Najtipičniji primjer za ovo je stih Vladimira Nazora “I cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče”. Primjećujemo kako ponavljanje slova č ovdje tvori onomatopeju kojom se oponaša cvrčanje cvrčaka, o čemu ovaj stih upravo i govori.
Pojam onomatopeja nastao je od grčke riječi onoma, što znači ime i riječi poiein, što znači napraviti, stoga ovaj izraz u svom doslovnom prijevodu znači imenovanje.
Odgovori