Omiški gusari povijesni je roman autora Alojza Majetića. Roman prati život omiškog kneza Malduha od njegovih dana djetinjstva sve do velikih bitki i dobivanja titule kneza Jadrana. Radnja se događa uz obalu Jadranskog mora u gradovima kao što su Dubrovnik, Split, Omiš i Zadar. Radnja je smještena u vrijeme između 1180. i 1226. godine. Uz vjerodostojne povijesne segmente radnje, čitatelj ima priliku saznati i sve o ljubavnom životu kneza Malduha.
Radnja započinje prikazom oduzimanja zemlje Omišanima koju provodi pohlepni pripadnik klera, nadbiskup Rajnerije. Omišani su ubili nadbiskupa, a taj nemili događaj bit će okidač mnogim kasnijim zbivanjima. Ako promatramo ljubavne trenutke u romanu, naglašena je ljubav Malduha i Splićanke Marije.
Iako je na prvi pogled njihova ljubav bila nemoguća zbog međusobno loših odnosa gradova u kojima su živjeli, mladi zaljubljeni par pronalazi način da se vjenča i proživi zajedno život. Malduh, zbog ljubavi i obećanja da će Mariju uzeti za svoju suprugu, mora proći sve one najgore strahote koje jedan zarobljenik na neprijateljskom brodu kao galijot mora prolaziti.
Od trenutka u kojem mletačke snage zarobljuju mladog Malduha, mletačka trgovačka flota postaje Malduhov najgori neprijatelj. Ako tome nadodamo još i činjenicu da je mletački dužd upotrijebio slabost križara te na prevrtljiv način urušio grad Zadar, dobit ćemo razloge zbog kojih se Malduh zaklinje da će se za vrijeme svoga života osvetiti zlim Mlečanima. Na samom kraju romana ta osveta provodi se djelo.
Autor nas kroz cijelu radnju upoznaje s načinom ratovanja kakav su poznavali omiški gusari, a ti su im načini donijeli mnoge pobjede.
Čitajući roman saznajemo i to da su Omišani bili izuzetno inteligentni te su raznim spletkama znali obmanuti suparnike. To je vidljivo u sceni kada se Omišani pretvaraju da su Mleci te na svoj brod dovode splitske plemiće koje su na kraju uspjeli i oteti u svrhu zamjene plemića Dominika i mladog Malduha. Motiv prerušavanja vidljiv je i na samom kraju romana kada se Malduh i njegova vojska preruše u križare kako bi na što lakši način pobijedili Splićane.
Uočavamo da radnja teče kronološki, ali da se u nekim trenucima prekida te započinje druga radnja koja se zbiva nekoliko godina unaprijed. O radnji koja se dogodila između, a koja je prikazana kao prošla, čitatelja informira pripovjedač.
Iz romana saznajemo mnoge svakodnevne situacije iz onog vremena. Saznajemo što se događalo s ljudima koje bi neprijatelji zarobili. Naime, zarobljenici bi postali galijoti, a to je bila jedna od najgorih kazni onoga vremena. Galijoti bi bili vezani za klupe na kojima bi sjedili kada bi veslali, a ta bi im klupa postajala i kuća i krevet. Uz taj teški posao morali bi podnositi i svakodnevno maltretiranje od strane goniča galijota.
Posljednja scena u romanu je ona u kojoj Malduh sa svojim gusarima pobjeđuje papinog izaslanika, ali to nije ujedno i kraj romana. Na samom kraju pripovjedač nas, na temelju epiloga, informira o tome što su gusari učinili nakon posljednje dobivene bitke. Naime, tražili su da papa proglasi mir, a oni su zauzvrat zapalili svoju ratnu mornaricu i obećali poštovanje. Jedino što pripovjedač navodi da nikada nećemo pronaći u povijesnim dokumentima jest to kako završava Malduhov život.
Vrsta djela: dječji povijesni roman
Vrijeme radnje: od 1180. do 1226. godine
Mjesto radnje: Omiš. Split, Venecija, Zadar, Dubrovnik
Tema djela: život i bitke kneza Malduha Kačića
Ideja djela: upornost i želja za očuvanjem onoga što nam pripada uvijek su isplativi.
Kratak sadržaj
Pohlepa
Roman započinje opisom kažnjavanja jednog od osuđenika, a cijelo kažnjavanje promatrao je nadbiskup Rajnerije koji je imao običaj gledati kažnjavanje kradljivaca, gusara, varalica i pridavao je punu svoju pozornost tim nemilim činovima.
Rajnerijev sluga zvao se Mačica i uvijek se svome gospodaru obraćao s punim poštovanjem. U ovom poglavlju saznajemo da je nadbiskup nagrađen velikim blagom koje mu je poklonio car Emanuel kada mu se nadbiskup poklonio u ime grada Splita. Blago je čuvano u gradu Ravenna. Nadbiskup Rajnerije bio je jako pohlepan čovjek:
“Znao je da je jako pohlepan. Shvatio je da ta njegova pohlepa ima snagu strasti. Pomirio se s time kao s neizbježnom činjenicom. Odlučio je da svoju strast hrani koliko god bude mogao.”.
Koliko je Rajnerije bio pohlepan svjedoči i činjenica da je od cara tražio da dobije zemlju koja je bila u posjedu crkve sv. Bartula i zemlju u Srinjinama koja je bila vlasništvo Kačićevih. Carevu pismenu odluku Rajneriju je donio njegov prijatelj Rogerije koji je bio carev namjesnik. Car je odlučio da se sazove sud na kojem će se odlučiti kome zemlja pripada.
Iz razgovora dvojice prijatelja saznajemo da je nadbiskup krivotvorio isprave kojima će dokazati da posjed u Srinjinama pripada crkvi. Tri mjeseca kasnio održao se sud na kojem je odlučeno da zemlja u Srinjinama pripada crkvi.
Kamenovanje
Kačići nisu marili za namjesnikovu naredbu da zemlja pripada crkvi te je nadbiskup otišao na dodijeljeno imanje da bi uspostavio među. Biskupu je imponiralo biti vlasnikom te zemlje:
“Naime, kad se prijeđe pogledom po škrtoj zaravni, izgubljenoj među sivim kamenjem, ono što se vidi ne obećava plodove što pucaju od nabrekle slasnosti. Ali, znao je nadbiskup veoma dobro: plodovi što ih daje ova zemlja nasrkali su se sunca i opojnog zraka, a još više muke čovjekove, krvi i znoja ljudskoga. Učini mu se kako se na trsovima iskri suho zlato.” .
Dok je nadbiskup tako promatrao zemlju nije ni primijetio da su u njega uprti pogledi mještana. Ubrzo je uočio da na kamenu na njegovoj zemlji sjedi dječak i mirno gleda u njega. Rajnerije najprije smireno odmahne rukom da se dječak makne, ali dječak odbije. Kada je nadbiskup dječaku rekao da se makne, dječak je ponovno odbio i rekao da se ne želi maknuti i da neće dati da nadbiskup postavi među. Nadbiskup grubo uhvati dječaka za ruku te postavi prvi kamen međe.
U tom trenutku osjeti gomilu kako ga okružuje. Dječak kojega je grubo uhvatio za ruku bio je Malduh Kačić, budući knez. Dolazi knez Nikola Kačić i moli Rajnerija da ode s njihove zemlje. Rajnerije ustraje u naumu da postavi među i u tom trenutku ispred njega doleti kamen koji je na njega bacio netko iz gomile.
“Prvi ga kamen nije pogodio. Samo mu je na trenutak zaustavio riječi. Svladavši strah dohvati bačeni kamen i stavi ga na među. A kada je pao sljedeći kamen, nadbiskup zabode štap što je označavao moć njegove posvećene ličnosti, štap s križem što mu ga je uručio sam Sveti Otac.”
Šimun i Bogdan, sinovi kneza Nikole, iščupaju nadbiskupu štap iz ruku, a gomila ga nastavi kamenovati. Ubili su nadbiskupa, ali starac Vučina napomene im da se ne osjećaju krivima jer nisu ubili duhovnog oca, nego čovjeka koji je nasrnuo na njihovu zemlju.
Zlatnik bačen s prozora
Na vijeću je donesena odluka da se ode na mjesto nemila događaja i da se preuzme tijelo nadbiskupa Rajnerija. Splitska ratna lađa krenula je prema mjestu gdje je ležalo beživotno nadbiskupovo tijelo, a sve je to sa Splitske strane promatrao ribar Jakov, kojemu je u goste stigao dječak Malduh i pripovijedao mu o tome kako su Omišani ubili splitskog nadbiskupa.
Malduh je jednom godišnje dolazio u Split kako bi ga Jakov učio sve ono što treba znati o moru i ribama. Nitko nije trebao znati da dječak nije iz Splita i zbog toga ga je Jakov u Splitu zvao Stipan. Stipan je promatrao grad ne bi li uočio koliko se promijenio od zadnjeg puta kada je tu bio. U ulici na jednom prozoru uočio je prekrasnu djevojčicu:
“Djevojčica u okviru prozora učinila mu se slikom. Netko je na otvor u zidu umjesto prozora stavio sliku, djelo kakva velikog majstora kista koji zna sve tajne svjetla i sjene, tajne svih boja.”.
Dječak se zaljubio na prvi pogled. Jednom prilikom dok je šetao ulicom ispod njezina prozora, ona mu je pod noge bacila novčić, nakon čega je on cijelu večer ostao u razmišljanju što bi to moglo značiti.
Ljubav se šulja plemičkim dvorom
Dok je spavao, Malduhu je iz ruke skliznuo novčić na pod, što je probudilo Jakova i njegovu ženu Murvu. Odmah su pohitali u sobu dječaka da vide je li s njim sve u redu. Kada su na podu ugledali novčić shvatili su da je to rijedak zlatnik kakav imaju samo bogataši.
Malduh im je rekao da mu je to dala djevojka, a ubrzo su shvatili da se radio o Mariji, kćeri Petra Plusnikova, prvog čovjeka do gradskog kneza. Malduh je shvatio da će njihova veza biti moguća jedino ako je odvede u Omiš:
“Jesam Kačić i ostat ću Kačić. A Marija jest Splićanka, ali neće to ostati! Odvest ću je u Omiš.”.
Ulicom se čuo topot konja koji su koračali u ratnoj povorci, a povorka je išla u Srinjine kako bi se osvetili za nadbiskupovu smrt. Kada je ratna četa stigla, dočekali su ih seljani pod vodstvom kneza Nikole i koji su uspjeli pobijediti jaku Splitsku četu. Osramoćeni Splićani morali su smisliti način kako će caru Emanuelu javiti vijest da su sramotno izgubili.
Vijest o gubitku bitke posebno je potresla Petra Plusnikova koji je to shvatio kao osobni poraz. Njegova kći Marija postavljala mu je teška pitanja – zašto ljudi ubijaju jedni druge i zašto je on, njezin otac, uključen u toliko ubojstava. Tužni otac nije znao kako da djetetu objasni zašto je svijet tako ružan.
U Ravennu po škrinju s dragocjenostima
U dvor bukarija Petra dolazi Mačica, nekadašnji sluga nadbiskupa Rajnerija. Petar upita Mačicu o ispravama koje se odnose na nadbiskupovo blago skriveno u Ravenni, a Mačica nakon nekog vremena, koliko je nijekao postojanje isprava, odluči potvrditi da su isprave kod njega i da samo on može podići blago. Budući da je nadbiskup mrtav sve blago pripada gradu Splitu. Petar obećava Mačici da će dobiti plemstvo ako se sve dobro završi:
“- Ne, ne šalim se. Dobit ćeš – plemstvo!”.
“Uzet ću te za ženu”
Već je sutradan velika galija kretala prema Ravenni. Marija i gospa Jurislava došle su ispratiti sina bukarija Petra, mladog Dominika, koji je prihvatio voditi galiju i posadu po blago. Marija je u tom trenutku opazila Malduha i bila je vrlo uzbuđena. Malduh se progurao kroz gomilu i stao pored Marije. Tada joj je dotaknuo ruku i rekao joj da će je uzeti za ženu:
“- Uzet ću te za ženu!- Od tih jedva čujnih riječi oboje su zadrhtali. Znala je, osjećala je kako stoji iza nje. Lagano je dva puta kimnula glavom, prvi put kao da hoće reći da ga je razumjela, a drugi put kao da hoće reći da pristaje. Gotovo da su umirali od sreće.” .
Ubrzo se Marija pozdravila s bratom Dominikom i ponovno čekala što će joj Malduh reći. Rekao joj je da je on Kačić, ali bez obzira na to da će ona postati njegovom ženom. Gospa Jurislava čula je razgovor dvoje zaljubljenih i kada je došla kući odlučila je sve to ispričati svome bratu Petru.
Petar nije previše mario za djetinjastu zaljubljenost, ali je Jurislava tražila od Petra da pronađe ugovor kojim je svoju kći obećao jednom Splitskom plemiću. Nagovorila ga je da što prije trebaju obaviti zaruke.
Splitska galija ne plovi usamljena
Sutradan ujutro, čuvar tamnice Nikola uđe u kuću ribara Jakova i zgrabi malog Malduha jer je Omišanin. Tražili su i ribara Jakova, ali je njegova žena Murva rekla da nije kod kuće i da ona ne zna gdje je.
Nakon što je straža otišla iz njezine kuće, brzo je otišla na mjesto gdje je pecao njezin muž i rekla mu da je straža saznala za Malduha i da su ga odveli u tamnicu.
Jakov se zaputi prema Omišu ne bi li knezu Nikoli prenio poruku da je Malduh zatočen i da je otkriven njegov identitet. Knez Nikola jako je volio dječaka i smatrao ga je izuzetno pametnim i sposobnim.
“Knez Nikola duboko je u sebi gajio želju da poslije njegovih sinova knezom omiškim bude baš Malduh.”
Ribar Jakov, knez Nikola i njegovi sin Šimun skovali su plan kako bi bilo dobro presresti galiju na kojoj se nalazi Petrov sin Dominik te ga zarobiti, a kasnije razmijeniti Malduha i Dominika. Šimun je došao na ideju da jednu staru galiju, koju su obnovili tako da izgleda identično kao mletački trgovački brod, pošalju na more da slijedi splitski brod Sv. Spasitelja. Knez Nikola bio je zadovoljan idejom svoga sina. Galija slična mletačkoj zvala se San Marco.
“Osim po govoru posade, galija San Marco ni po čemu se nije razlikovala od slične mletačke galije. Čak su i veslači, galijoti, bili okovani kao što je to bilo pravilo na mletačkim brodovima. Po svemu se činilo da je to trgovački brod koji ima u pratnji nekolicinu mletačkih vojnika, da bi se galija mogla braniti u slučaju gusarskog napada.”
Kada su Dominik i zapovjednik Andrija uočili na moru mletačku galiju najprije su pomislili da trebaju postaviti vojnike, ali tada su shvatili da ne žele biti nepristojni prema mletačkim trgovcima. Sva posada sa Spasitelja promatrala je kako će se mletački brod usidriti nedaleko od njih te kako im prilazi čamac kojega su ubrzo zatim spustili sa San Marca.
Prišao im je jedan od muškaraca i predstavio se kao sin plemića i trgovca Lucifera de Casandrea koji ih poziva na svoju galiju na prijateljsko druženje. Dominik i nekolicina plemića pristaju te odlaze na mletačku galiju. Prerušeni Omišani bili su zadovoljni svojom glumom.
Povjerenje
Marija je shvatila da su Jurislava i njezin otac naredili da se zatvori Malduha. Jedne večeri krenula je u Jurislavinu sobu tražiti od nje da zamoli oca da je pusti da bude sretna s Malduhom. Jurislava je odbijala, ali je ubrzo shvatila da Marija zna tajnu, da ona nije Petrova sestra nego ljubavnica koju Petar u javnosti predstavlja kao sestru.
Jurislava je vidjela da Marija samo traži osobu u koju će imati povjerenja. Pristane biti na Marijinoj strani te toplo zagrli djevojčicu.
Gozba
Na galiji San Marco vladalo je pravo veselje. Svi su puno pili i uživali u plesu mladih djevojaka. Dominik je zapazio jednu Saracenku i cijelu večer nije skidao pogled s nje. Lucifero je razgovarao s Andrijom ne bi li otkrio u kakvoj su fizičkoj snazi veslači s njihove galije. Otkrio je da je brod San Marco puno bolje opremljen i da će ako bude trebalo požuriti i s lakoćom biti brži od Spasitelja.
U jednom trenutku do Andrije dođe jedna od ropkinja te mu ponudi piće. Zajedno su pili, a kada je Andrija odlučio provesti vrijeme nasamo s djevojkom, dva muškarca ga zgrabe i odvedu u jednu od soba te ga zarobe. U to vrijeme na palubi, Domink se zabavljao s lijepom Saracenkom.
Lucifero nagovori Dominika da se ne vraća na svoju galiju nego da se zabavljaju svi do jutra, a ujutro će se razići u prijateljstvu. Na galiji Sv. Spasitelj posada je otišla spavati, a ujutro kada su se probudili vidjeli su da je mletačka galija nestala:
“S prvim nagovještajima dana, stražar Lovro baci pogled prema mletačkoj galiji, odnosno prema mjestu gdje je galija bila usidrena, protrlja oči misleći da je obnevidio. No ni sad se, osim mora i otoka, ništa na vidiku nije moglo pronaći. Nikakve lađe, ni mletačke, ni bilo koje druge!”.
Kada svi shvate da su plemići nestali, novi zapovjednik Spasitelja naredi da krenu prema Splitu.
“Ako potrči, bacit ćeš mu nož u leđa”
Čuvar tamnice Nikola, odluči provjeriti kako je Malduh jer ga nije čuo već neko vrijeme. Malduh pokuša iskoristiti priliku i pobjeći, ali nije mogao jer je bio vezan. U tom trenutku dolazi Petar i zapovijeda da Malduha obuku i dovedu njemu u kuću. Malduha je u Jurislavinoj sobi čekala Marija, a kada je ušao u sobu, učinilo joj se da ljepši nego ikad prije.
“Njegove oči, koje su prije još samo nekoliko trenutaka sjale prodornom divljinom, sada su bile izvor beskrajne blagosti. Usne im se spojiše.”
Huk valova, huk vremena
Radnja se premješta više od deset godina unaprijed. Sada već odrasli mladić Malduh kao Morski knez plemenito je koračao palubom svoga broda i razmišljao kako li će proteći borba između omiških gusara i Mlečana. Prisjetio se da mu je knez Nikola na svojoj samrti rekao da nikada ne smije dopustiti da protivnici neometano plove njegovim morem:
“-Vladar koji ne zna cijeniti naše more, nije naš vladar. Na tebi je, Malduše, da ne dopustiš Mlečanima, ni ikojem neprijatelju, da plovi našim morem kao da je njegovo. Ako je i jači i moćniji, neka barem zna da nije sam i da nije dobrodošao…”.
Dok je Malduh razmišljao o riječima pokojnog kneza Nikole, uočio je mletačke galije i ubrzo su omiški gusari krenuli u napad. Na mletačkim galijama goniči galijota sve su jače zatezali okove galijotima ne bi li bolje i brže veslali. No, nije bilo koristi jer su gusari sustigli i okružili galije krilatog lava (naziv za Veneciju).
Omišani su prešli na mletačke galije i počeli ratovati. Malduh je bio najsnažniji i bez ikakvih je problema mogao poraziti i više vojnika odjednom. U jednom trenutku opazio je ratnika koji mu je izgledao kao Dominik.
Nakon kraćeg mačevanja, Malduh pobijedi vojnika i naredi mu da skine oklop i baci mač kojim sramoti svoj narod. Kada se uvjerio da je to zaista Dominik, naredi svojim vojnicima da ga zarobe, a on utone u tužna sjećanja.
Naime, razmjena Dominika i Malduha protekla je glatko, ali nakon toga cijeli se Split rugao nasamarenim plemićima. Dominika je to jako uvrijedilo jer je znao da je za njegovu sramotu kriv Malduh te je skovao plan s gospom Jurislavom. Sestru Mariju smjestit će u samostan kako bi je zaštitio od Malduha, a on će otići u Veneciju i biti gonič galijota na mletačkim galijama.
Kada je malo stasao, Malduh je odlučio saznati gdje je njegova ljubav Marija i tada je otkrio da je Dominik u Veneciji te da je vrlo vjerojatno i Marija tamo. Jednom prilikom Mlečani su nadvladali omiške gusare te su zarobili Malduha. Ubrzo je Malduh osjetio najgori posao na svijetu, postao je okovani galijot.
“Prikovan trostrukim okovima uz veslo mletačke galije, Malduh je sada upoznavao sve strahote najstrašnijeg sužanjstva. Klupa koju je dijelio s još četvoricom galijota bila mu je i postelja , i stol, i kuća. Jednako ljeti, po najvećim žegama, jednako zimi pod ledenim vjetrom.”
Brazgotina
Na galiji gdje je Malduh bio prikovan, izmijenilo se mnogo i veslača i goniča. Jedan od najgorih bio je Domenico. Malduh je prepoznao da je to Dominik. Dominik se iživljavao na veslačima, a osobito na Malduhu. Jednom prilikom, kada su gusari napali mletačku galiju, Dominik je odrezao ruku jednom od veslača i njome gonio ostale ne bi li brže i bolje upravljali galijom:
“Ne spavajte, životinje! Jače, jače, pseta!”.
Kada je Dominik vidio da će gusari pobijediti odluči ubiti Malduha, ali ga u tome u posljednjem trenutku spriječi Stipe, Malduhov prijatelj. Malduh zapovijedi svojim gusarima da ga ostave na životu. Obećao je Dominiku da će ga ostaviti na životu ako mu kaže gdje je Marija. Dominik kaže da je ona u samostanu sv. Benedikta blizu Dioklecijanove palače.
Malduh se zaputi prema Mariji. Te noći kada je vidio Mariju, prvi puta nakon šest godina, oboje su bili sretni kao nikada do tada. Ubrzo se Marija našla u Omišu i svakim danom postajala je sve sretnija. Njezin brat Dominik otišao je bez pozdrava, ali je ona osjećala da su s njim otišli i njezini problemi:
“S Dominikovim odlaskom kao da je otišla i sva golema tuga što ju je tolike godine pritiskala. Odjednom se svega oslobodila.”.
Dubrovčani daruju gusare
Malduh je bio rastrgan između dvije ljubavi, prema Mariji i prema moru. Kada je njegova žena Marija rodila sina Osora, Malduh se vratio na lađu. Plan mu je bio otići u Dubrovnik i pregovarati s tamošnjim vlastima da se gradovi na Jadranu ujedine kako bi se što bolje borili protiv neprijateljskih razaranja. Malduh je plovio na brodu koji se zvao Sv. Nikola , a iako nije bio najbolji i najveći brod na svijetu, u ratovanjima se pokazao kao pravi pobjednik.
“Utroba Sv. Nikole skrivala je čak i malu brodsku kovačnicu koja je jednako dobro služila i bušenje ili popravak oružja i za popravke i dotjerivanje broda.”
Kada su omiški gusari došli do Dubrovnika, dočekao ih je Jere Pracat koji je pregovarao s Malduhom. Malduh je predlagao da se flote više gradova ujedine i da se s Omišanima brane od mletačke prevlasti. No, iako se slagao s Malduhom u mišljenju da Mlečani uništavaju slobodu, Jere Pracat je rekao kako misli da se Omišani nikada neće moći dogovoriti o suradnji s drugim gradovima. Jere je još predložio da Malduh da slobodnu plovidbu dubrovačkim trgovačkim brodovima:
“-Evo što nama treba! Dajte nam slobodu plovidbe po Jadranu za lađe s našom zastavom. A za lađe zemalja s kojima trgujemo prepustite more od Malunta pa do Vratnika.”.
Malduh je pristao na zamolbu. Nakon prijateljskog pozdrava i primanja darova što su ih Dubrovčani namijenili Omišanima, Malduh i njegova posada otišli su prema Zadru.
Sedam života
Pune tri godine omiška je flota napadala mletačke lađe kod Zadra. Borbe su bile sve žešće, a Mlečani se uopće više ne bi čudili kada bi ih omiški gusari napali. Malduh je u međuvremenu dobio još dvoje djece, Pribislava i kćerku Sfilu.
Jednom prilikom kada su gusari napali mletačku flotu, Malduh je opet prepoznao Dominika. Bio je jako ljut na njega jer je opet ostavio svoj Split i priključio se Mlečanima. Malduh je trebao odlučiti hoće li ovoga puta ubiti Dominika ili će ga ostaviti na životu. Znao je da će Marija biti tužna ako on kao njezin muž ubije njezina brata.
Odlučio ga je ostaviti na životu, ali pod uvjetom da preživi sedam potpaljivanja jer je to broj lađa koje su mletačke sile uništile gusarima. Potpaljivanje je omiška ratnička taktika u kojoj jedan vojnik upravlja zapaljenom lađom koja se treba zabiti u protivničku.
Opasnost je uz vatru bila i želja protivnika da ubije vojnika koji im se opasno približava. Izgledi za preživljavanje vojnika u potpaljivanju bili su vrlo mali. Dominik je ubrzo iza sebe imao pet potpaljivanja koje je preživio. Ostala su mu još samo dva.
Zadar sravnjen sa zemljom
Dužd Enrico Dandolo zakleo se da će za svoga života osvojiti grad Zadar. Prilika za to ukazala mu se u devedeset i trećoj godini. Naime, papa Inocent III, tražio je od Francuza da odu u Pisu i Genovu pregovarati o unajmljivanju brodova koji će prevoziti križare do obale Sirije i Palestine kako bi krenuli u rat za oslobođenje Kristova groba.
Dužd je znao da križari na kraju neće imati dovoljno novca da plate najam te je tražio od njih da napadnu Zadar i osvoje ga s Mlečanima. Za nagradu će im odgoditi plaćanje. Nakon nekoliko pokušaja da to izbjegnu, križari su pristali iako nisu htjeli napasti jedan kršćanski grad. Glavni argument kojim su se križari odupirali duždevoj ideji bio je sljedeći:
“Naša je sveta dužnost oslobođenje Kristova groba , a ne razaranje kršćanskih gradova!”.
Malduh je promatrao trenutak u kojem su križari stigli pred Zadar s duždom. Zadrani, vidjevši da se neće moći boriti protiv tako silnih protivnika, odlučiše se predati. Dužd je tek iduće godine naredio da se grad razori. Malduh se u tom trenutku zakleo da će se osvetiti Mlečanima zbog tog pothvata, a osvetit će se i Svetom Ocu koji je pristao na to da se uništi jedan kršćanski grad.
Baklje pod Mosorom
Godine 1221. Malduhu se pružila prilika da se osveti Mlečanima i križarima zbog uništenja grada Zadra. Omiška flota napala je brodove koji su prevozili križare. Dominikova zadaća bila je još jedan zapaljeni brod zabiti u mletačku flotu. Uspio je zapaliti mletačku flotu i spasiti svoj život. Ujedno to je bilo sedmo potpaljivanje koje je preživio, a znao je da će Malduh održati riječ te mu nakon sedmog potpaljivanja darovati život.
Nakon dva dana borbe, Malduh se uspješno osvetio Mlečanima. Kada se vratio u Omiš, saznao je da je njegov voljeni ribar Jakov preminuo od ugriza zmije. Papa Honorije III. Poslao je pismo ugarsko-hrvatskom kralju Andriji II. i zapovjedio da kralj nekako obuzda omiške gusare.
U tu svrhu poslao je svoga izaslanika Akoncija da prikupi ljude pomoću kojih će uništiti Malduha i njegove vojnike.
Akoncije je nagovorio Splićane da krenu s njime u borbu. Kada su krenuli prema Omišu kako bi porazili omiške gusare, okusili su razočaranje jer su ih Malduh i njegova vojska preduhitrili.
Naime, gusari su se prerušili u križare te krenuli prema Splitu. Na pola puta susreli su se s Akoncijem i njegovom vojskom te ih porazili. Akoncije je, uvidjevši da će izgubiti, pobjegao te tako pogazio i svoju čast i riječ koju je dao Svetom Ocu.
Na samom kraju romana čitamo o epilogu koji govori o tome da su Omišani htjeli zadobiti milost Rimske crkve i iz tog razloga klonili su se gusarenja. Godine 1226. papa je ponudio mir Omišanima, a oni su ga prihvatili. Odlučili su spaliti svoje brodove kako ne bi došli u iskušenje da ponovno krenu u gusarenje:
“A da bi obećanje održali, znali su da im ne preostaje drugo nego da spale vlastite lađe. Znali su da ne bi mogli gledati prekrasne brzoplovke kako čame na uviru Cetine.”.
Analiza likova
Malduh Kačić – još kao dječak iskazuje svoju upornost i želju za uspjehom. Ponosan je i nikada ne priznaje poraz. Zna što želi i pod svaku će cijenu doći do svoga cilja ako smatra da je to što čini ispravno. Kada sebi i Mariji daje obećanje da će ona postati njegovom ženom, ne odustaje sve dok obećanje i ne ispuni:
“Jesam Kačić i ostat ću Kačić. A Marija jest Splićanka, ali neće to ostati! Odvest ću je u Omiš.”,
” – Uzet ću te za ženu!”.
Njegova upornost vidljiva je u svim teškim trenucima kroz koje je prolazio kao zarobljenik na mletačkoj galiji:
“Prikovan trostrukim okovima uz veslo mletačke galije, Malduh je sada upoznavao sve strahote najstrašnijeg sužanjstva. Klupa koju je dijelio s još četvoricom galijota bila mu je i postelja , i stol, i kuća. Jednako ljeti, po najvećim žegama, jednako zimi pod ledenim vjetrom.”.
Ni u tim najtežim trenucima nije odustajao jer je sam sebi dao obećanje da će pronaći Mariju i oženiti se njome. Malduh, baš kako i priliči jednom knezu, voli hrvatske gradove i spreman ih je braniti od neprijatelja. Njegov bijes i tugu upoznajemo u trenutku kada vidi nepravedno osvajanje Zadra i u tom trenutku upoznajemo Malduha opisana u osvetničkom tonu. Gradio je najbržu i najbolju galiju osamnaest godina kako bi se mogao osvetiti neprijateljima zbog osvajanja, njemu jednog od najdražih gradova, Zadra.
Dominik – splitski plemić i Marijin brat. Spletom okolnosti Malduh mu postaje jedan od najvećih neprijatelja jer je zbog njega bio osramoćen pred cijelim Splitom, a ujedno je Malduh bio čovjek koji se spasio iz njegova ropstva i oženio njegovu sestru. Njegova najveća mana bila je ta što je zbog želje za osvetom odlučio izdati svoju domovinu i prijeći na mletačku stranu kako bi zarobio kneza Malduha. Na mletačkoj je galiji vršio dužnost goniča galijota te je bio jedan od najoholijih goniča koje je mletačka galija ikada imala. Na kraju romana Malduh i Dominik prestaju biti ljuti protivnici:
” Između Malduha i njega se s vremenom razvilo prijateljstvo. Ipak, dvojica ljutih neprijatelja nisu otvoreno priznavala svoje nove osjećaje!”.
Bilješka o piscu
Alojz Majetić je cijenjeni dramski pisac i pjesnik. Rođen je 30. kolovoza 1938. godine u Rijeci. Školovanje je započeo u Delnicama gdje je završio osnovnu školu i nakon toga gimnaziju. Poslije završetka srednje škole krenuo je u Zagreb da bi upisao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu.
U životu je radio puno toga pa se tako dokazao kao novinar, korektor te urednik. Neko vrijeme je djelovao kao tajnik u Društvu hrvatskih književnika. Uređivao je časopise “Republika” i “Paradoks” i autor je filmskih scenarija te televizijskih i radijskih drama.
Kada se počeo baviti književnošću odlučio je istaknuti slobodu tijekom izražavanja te ujediniti tri kraja u kojima je boravio; Delnice u kojima je živio do studiranja, zatim veliki grad kao što je Zagreb te život na pučini ili Susku, udaljenom otoku na Jadranu.
Objavio je dva romana za mlade: “Glavata priča” i “Omiški gusari”. Oba romana su dobila najveće moguće priznanje, a to su književne nagrade. Napisao je još: “Vrata iza pučine”, “Glasovi ispod površine”, “Daljinsko upravljanje”, “Kako uspjeti u životu”, “Čangi”…
Autor: K.K.
Odgovori