Roman Okvir za mržnju napisan je i objavljen 1987. godine. Autor je u ovome djelu ocrtao jednu sredinu u kojoj su strukture bile tako složene da su pogodovale stvaranju i razvoju osjećaja mržnje. Time je pokazao da zapravo svako vrijeme i svako ljudsko društvo ima svoje okvire za mržnju, odnosno svoje grešne strukture.
Karakterizira se kao novopovijesni roman – interes je na malim životnim pričama. Više nije bilo junaka kao takvih, već su “junacima” postali obični ljudi, s vrlinama i manama, prikazani u svako doba dana.
Pripovjedač je sveznajući i potpuno vlada situacijom. Radnja se smješta u poslijeratno razdoblje (kraj 40-ih i početak 50-ih godina): nova vlast očajnički nastoji stvoriti neki vlastiti identitet, nove teorije. Tako u školstvo kao nastavnike uvode ljude koji se ne osjećaju dobro na tom mjestu, ljude kojima je naloženo ondje predavati, što već u početku unosi dozu nestabilnosti u cijelu situaciju. Takvo stanje događaja dovodi do sukoba različitih mišljenja te sukoba između sela i grada.
Unutar fabule, koja je većinom složena kronološki, nalaze se umetci podradnje (npr. životnih priča određenih likova), kratkih priča iz novinskih članaka i slično.
Ideologija toga vremena formirana je tako da su oni vrijedni i sposobni prikazani kao problematične jedinke, sklone sukobu te kao protivnici mira i poretka. Prikazana je i očita neravnopravnost toga vremena između grada i sela.
Temelj romana je sukob u Učiteljskoj školi i domu, kada je djeci siromašnih seljaka onemogućeno školovanje. Država im više ne želi plaćati troškove obrazovanja, a njima ne preostaje ništa drugo nego povratak kući.
Likovi su podijeljeni na nastavnike i učenike, a autor je povremeno u radnju ubacio i nekog od predstavnika vlasti. Glavni lik je Martin Kujundžić, a prate ga njegovi prijatelji: Čipina, Babe, Klepa i Dokoze. Političaru i ideologu Vinku Maglici nije drag Martin, dok se s druge strane pedagog Božić trudi ostati nezavisnim i podržava Martina, najboljeg učenika. No, Martin čini veliku grešku. Poslao je pismo svom stricu u Knin, a nakon brojnih zapleta, Radojica Duvančić pokušava učiniti pravu stvar i riješiti slučaj. Ipak, Maglica čini ono što Radojica Duvančić nije mogao – Martina je učinio državnim neprijateljem i time je okvir za mržnju završen.
Autor je pokušao predočiti i ideju dvoličnosti kroz lik Martina koji je bio podijeljen na dvije strane. Pokušavao je zadovoljiti obje, ali ne uspijeva. Maglica isključuje Martina iz škole i omladinske organizacije, a uz to priređuje mu i ritual kojim bilo tko može njime raditi što god želi – udarati ga, pljuvati, iživljavati se na njemu i psovati mu. Time je opisan život jednog pojedinca koji je postepeno, a na kraju i naglo, gubio svoju vrijednost.
Osim spomenutog, bitna je i tradicija. Krce u jednog trenutku izgovora: “Ljudi, znate li što radite:”, što podsjeća na molitvu koju je Isus Krist molio kod svog smaknuća.
Iako prikazan pomalo kao lik iz sjene, Eduard Božić ima veliko značenje. Naime, kroz njega progovara i sam autor (prosvjetni radnik i pedagog), a on zapravo i prati sudbinu djece kroz bilješke Božića.
Roman započinje sljedećim stihovima:
Otkako je prije četiri dana, ne navodeći ni datuma ni sata dolaska, iz Splita stigao telegram da u školu dolazi Vinko Maglica, novi nastavnik zemljopisa, svakom vlaku, putničkom i brzo, koji je dolazio s mora, izišao bi u susret kočijaš Nikola Krce u domskom dvopregu s jednim učenikom iz desetine koja mu je dodijeljena za ispomoć u timarenju konja i uzgoju svinja.”
Time vidio se da narator ne obraća direktno čitatelju koji i sam zna koje je točno vrijeme i mjesto radnje. Ipak tijekom radnje se saznaje da se događaj dogodio 1951. godine. Mjesto radnje za Aralicu je nešto važnije i ono je više puta naglašavano. Možemo ga smjestiti u Učenički dom i Učiteljsku školu u Kninu.
“Sa gvozdenim rešetkama na podrumskim prozorima, sa zidovima od krupnog kamenja do razine prozora visokog prizemlja, ona je, onako na osami, kad se zatvore dvoja ulazna vrata, jedna na sjeveru a druga na jugu, djelovala sama sebi dovoljna. (…) A ako si je gledao izvana, počevši od studenoga pa sve do travnja,činila se pustom.”
Glavna tema romana je pokvareni školski sustav i obrazovanje koje je krajnje ideologizirano, a školska zgrada na neki način prikazuje i zatvorenog čovjekovog uma.
Pripovijeda pokušava na sve načine radnju što bolje prikazati čitatelju. Stoga, analizira i komentira sve događaje detaljno. Lice pripovjedača u romanu je dugo skriveno. Ono tek bude otkriveno u drugom dijelu.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Preparandija (školska zgrada) Učiteljske škole u Kninu.
Vrijeme radnje: kraj 40-ih i početak 50-ih godina 20. stoljeća; 1951.
Tema djela: život u učeničkom domu Učiteljske škole u Kninu, dogodovštine nekolicine glavnih likova te njihova borba za pravdu pod jakom socijalističkom represijom poslijeratnog razdoblja
Ideja djela: ideologija i uvjerenja mogu čovjeka vrlo lako navesti na grešnu logiku i zavesti ga na krivi put
Kratak sadržaj
Vinko Maglica, novi nastavnik zemljopisa, uputio se iz Splita u Učiteljsku školu u Kninu. Kada je sišao s vlaka, dočekao ga je Nikola Krce, kočijaš koji je zakasnio na njegov dolazak. Maglicu je zatim prometnik Krvavica uputio kako da pješke dođe do preparandije, odnosno do škole.
Putem do preparandije, Maglica susretne mladića iz preparandije koji puši cigaretu. Nakon Magličinih upozorenja da baci cigaretu, a na kojem se mladić oglušio, Maglica mu je zaprijeti odlaskom direktoru preparandije. Mladić se tada počeo otimati i gurati Maglicu, koji je tako završio u Orašnici koja na sreću nije bila duboka, a mladić je pobjegao.
Nikola Krce je kočijaš koji se brine i o konjima i o svinjama, s “petorkom”: Martinom Kujundžićem, Babom, Dokozom, Čipinom i Klepom.
Kada je Maglica napokon stigao u školu, inspektorica za školstvo Ministarstva prosvjete odmah je digla uzbunu jer je previše učenika izostalo zbog ušljivosti i svraba. Organizirala je doktora Vilera koji bi trebao izliječiti one sa svrabom i riješiti problem uši te je angažirala i Maglicu da donese svoj prašak protiv uši i svraba. Oni su, s nekolicinom učenika, stvorili plan borbe protiv ušiju i svraba pod parolom – “ILI ĆE UŠI POBIJEDITI SOCIJALIZAM ILI ĆE SOCIJALIZAM POBIJEDITI UŠI”. Neko vrijeme nakon toga, doktor Viler je oboljele od svraba oslobodio karantene i ustanovio da ušiju više nema.
Nedugo zatim, Maglica se s direktorom škole i upraviteljicom doma dogovorio da se pozovu ličioci i da se krečom premažu svi zidovi u hodnicima koji su pošarani i unakaženi šarama i ružnim riječima te da se, prema tim piskaranjima, otkrije što učenici misle i kako razmišljaju.
“…kad je k sebi pozvao Korinu Kužinu, Ilu Mrdalja i Draginju Martić i naložio im da obiđu sve ispisane zidove i prenesu na papir ono što bi moglo imati značaj za ocjenu duhovnog i političkog raspoloženja učenika.”
Otkrili su nekolicinu učenika koji su iz bezveznih razloga (interna natjecanja i slično) šarali po zidovima zbog nedostatka papira. Neke od tih natpisa ponovno je zapisao Martin Kujundžić, urednik školskih novina i “Šaljivog kutića” u njima. Otkrili su također nekoliko sumnjivih natpisa koje je Korina pokazala Maglici. Maglica je tako pozvao u istragu Radojicu Duvančića i tehničku ekipu kojoj je zadatak bio doznati tko je napisao tu sumnjivu parolu. Kada su napokon otkrili pisca tih prljavih političkih provala, pozvali su Korinu i otkrili da je Korina zapravo krivac.
Nakon tog incidenta postavilo se pitanje treba li škola zadržati Miljenka Turića kao nastavnika predvojničke obuke, jer se pokazalo da previše forsira i tjera učenike kako naučiti rukovati puškom. Turić tada još nije bio imenovan nastavnikom pa se pokrenula polemika o tome bi li se on trebao imenovati nastavnikom ili ne. Za imenovanje istaknuo se Ile Mrdalj, a protiv je bio Martin Kujundžić, dajući kao argument činjenicu da Turić ne zna hrvatski jezik i da to nije dobro. Unatoč tome, Turića su imenovali nastavnikom, a Mrdalj mu je postao asistentom.
Jednog se dana u školi pojavio Eduardo Božić, novi nastavnik pedagogije, zbog nepovoljnog stanja Učiteljske škole po pitanju pedagoških predmeta.
“Učiteljska škola bez pedagogije i metodike pojedinih predmeta isto je što i bravarska radionica u kojoj ne bi bilo turpije i škripca. A učiteljska škola u Kninu bila je takva (…) jer su te predmete (…) predavali nestručnjaci.”
Božić je bio specifičan i drukčiji od ostalih profesora, imao je povijest vezanu za polemike o pedagogiji, imao je određenu popularnost, na koju je Maglica neprijateljski upozoravao. Božić se priklonio Martinu Kujundžiću koji mu se svidio, dok mu Ile Mrdalj nije bio favorit, a ni ovaj njemu. Jednom mu je prilikom Mrdalj nešto dobacio na predavanju, a Božić mu je odgovorio da “misli kao lopata”. Od tada je to poznato kao “događaj s lopatom”.
Vinko Maglica bio je pristran, surov i nelogičan profesor, što se vidjelo i po njegovim razmišljanjima: bio je uvjerenja da se marljivim učenicima koji “bubaju” gradivo treba dati veća ocjena za trud i rad, a onim pametnima koji na lagan način dođu do znanja, treba dati nižu ocjenu jer se nisu toliko trudili.
Tako je ustanovio da je najambiciozniji po toj logici Ile Mrdalj, a da je ambicija “najbolesnija” u Martina Kujundžića. Tu je započela Magličina opsjednutost Martinom Kujundžićem pa je naredio Mrdalju da se raspita o njemu.
Tako se Mrdalj pozicionirao na prozor s kojega je mogao promatrati Krcu i “petorku” u konjušnici i svinjcu. Tijekom promatranja, na prvu nije vidio ništa čudno: samo Krcu kako napaja svinje, kako ulazi i izlazi iz konjušnice. Nekih sat vremena kasnije, primijetio je Krcu sa sumnjivim predmetom ispod pazuha, a iza njega je dolazila “petorka” noseći veliki kazan.
Napojili su svinje i nakon toga bi otišli i zatvorili se u konjušnicu i tamo utihnuli. To je Mrdalju bilo sumnjivo – kao da rade nešto nedopustivo. Mrdalj je to odmah išao dojaviti Maglici te su njih dvojica odlučili ući “petorci” u konjušnicu i otkriti što se događa.
Upali su nenajavljeno i vidjeli “petorku” kako stoje oko ambara za mekinje. “Petorka” ih je iznenađeno pogledala; u rukama su držali hranu, krumpir, kukuruz, ništa nedopušteno, jer je to bila Krcina hrana.
Nedugo zatim potaklo se pitanje o svijesti i svjesnosti učenika u školi. Joko Beban i Miljenko Turić potakli su raspravu o neravnomjernoj prehrani učitelja i učenika – zahtijevali su više i kvalitetnije, bolju hranu za nastavnike i osoblje. Naposljetku su promjenu i postigli, no nije sigurno jesu li je postigli svojom voljom ili Magličinim uplitanjem.
“…od Odjela za opskrbu Ministarstva prosvjete pristigla je “Naredba o štednji artikala široke potrošnje kojom se regulira pitanje ishrane osoblja u socijalnim i zdravstvenim ustanovama”, da se hitno provede jer se za takvom naredbom osjeća na terenu potreba već duže vrijeme. Ostalo je nejasno je li ta potreba s terena do Ministarstva došla u obliku Turićeva i Bebanova zahtjeva ili u obliku Magličine prijave da svijest kod nekih nastavnika ne može izdržati visok napon gladi.”
Naredba govori i o tome kako će se profesori i osoblje nastaviti hraniti u domu kao i do sada, ali će plaćati više te da će se hrana za njih spremati u posebnim kazanima i odvojeno servirati. Tako su i stol na kojem su profesori objedovali također premjestili van vidokruga učenika.
Učenici su bili nemirni i nesigurni na ovaj iskaz nejednakosti, ali ih je Maglica svojim predavanjima uspio primiriti – jedino se Martin Kujundžić još uvijek propitkivao i u svojem “Šaljivom kutiću” nacrtao nastavnike kako prenose stol iz blagovaonice u ekonomat.
Doznajući za to da je Kujundžić postao favorit profesora Božića, Maglica je stvorio još veću svojevrsnu opsesiju Kujundžićem; odlučio se njime ozbiljno pozabaviti.
“Kujundžića će držati uza se, na primjerima će ga ispravljati i usmjeravati,…”
To je odlučio sprovesti u djelo najprije na ekskurziji maturanata. Maglica je, čim je došao, organizaciju ekskurzije preuzeo u svoje ruke te osigurao prenoćišta u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Prvo su u splitskome kazalištu gledali “La Boheme”, nakon čega su krenuli brodom do Rijeke i dalje do Postojne. Na brodu je Maglica predavao učenicima o geografiji i geološkim dobima.
Ubrzo su se oni polako počeli dosađivati, raštrkavati se po brodu. U jednom je trenu razgovarao s Milicom Dugandžijom koja mu je pričala o Lici i o Velebitu, što je Maglicu zadivilo. Poslije toga je naredio da mu pozovu Kujundžića.
Kada je došao, Maglica mu je naredio da zapiše Miličine riječi, jer da je to “prava stvar”, da je to filozofija i poezija, a ne “gluposti koje on čita”.
Nedugo zatim, kad su bili u Postojnskoj spilji, dogodila se “zgoda” s Maglicom i Kujundžićem. Naime, Maglica je zahtijevao da učenici sa sobom ponesu deke jer će u spilji biti hladno. Martin je tvrdio da to nije potrebno jer spilja ima stalnu temperaturu te čvrsto je odlučio da svoju deku neće ponijeti.
U spilji su nakon njihovog dolaska dijelili deke svima koji su došli, pošto je bilo predviđeno da se po spilji voze vlakom. Martin je uzeo deku, zbog čega mu je Maglica, naravno, prigovorio. Vlak je krenuo i nakon nekog vremena stao, a Maglica je održavao svoje predavanje. Taman je krenuo nešto progovoriti za Kujundžića kada je usput dotaknuo stalagmite i stalaktite u spilji i dobio opomenu službenika.
“Pa mladiću, ti si odrastao čovjek i mogao bi znati da stalagmite i stalaktite nije dopušteno dirati. (…) Ako to niste znali, pismeni ste, valjda, mogli ste pročitati – i pokazao Maglici pločicu gdje je na pet jezika, među kojima je bio i hrvatski, pisalo što je službenik rekao.”
Maglica se osjećao glupim i posramljenim, pogotovo pred Kujundžićem. Odlučio je da će prestati na njega odgojno djelovati. Više nije Martina htio ni pogledati, dok Martin, zapravo, nije uživao u Magličinom poniženju. Bio je iskren prema njemu, htio ga je ohrabriti do kraja puta, ali ga je Maglica uporno odbijao. Na putu do Zagreba, Maglica je razgovarao samo s Korinom.
U Zagrebu su učenici, stojeći na Markovom trgu, čekali poznavaoca Zagreba koji će im pokazati znamenitosti. Iznenada im je prišao jedan nepoznati čovjek za kojega nisu mislili ništa posebno i krenuo im govoriti o mjestu gdje se nalaze. Govorio im je sitne zanimljivosti, nije bilo toga što taj čovjek nije znao. Učenici su bili opčinjeni njegovim znanjem, slijedili su ga posvuda.
Nakon tog razgledavanja, čovjek je otišao, a pojavili su se Maglica, Korina, Mrdalj i njihov znanac, koji ih je trebao voditi i govoriti im o znamenitostima. Saopćio im je da je to bio Tin Ujević.
U vlaku pri povratku u Knin, Kujundžić je načuo razgovor direktora Bulovana, upraviteljice Lidije i Maglice. Razgovarali su o prijedlogu novog financijskog i platnog sistema u školi koji bi se trebao početi primjenjivati od 1. studenog te godine. Naime, prijašnja je situacija bila takva da su učenici imali stipendije od države – od 1. studenog tih stipendija više neće biti.
Maglica je nekoliko dana prije “sudbonosnog dana” održao sastanak svih đaka, nastavnika i domskog osoblja te im objasnio svoje teze vezane uz novi financijski sistem. Objasnio je da nema više bonova za prehranu, već da se uvode ekonomske cijene za sve artikle, da će radnici i službenici primati poseban dodatak za namirnice, a novčani bonovi ostaju na snazi za kupovinu odjeće, obuće i druge industrijske robe i slično. S
vi su učenici slušali Maglicu, ali su se ove promjene najviše ticale djece seljaka koji će, po novome, morati plaćati pune troškove boravka u domu. Na kraju nitko nije imao pitanja, osim profesora Božića, koji je imao više komentar negoli pitanje – primijetio je da će seljačkoj djeci ovaj sistem biti preskup, neće si moći priuštiti plaćati pune troškove te stoga neće više moći pohađati školu. Maglica spomenuto opravdava riječima ministra prosvjete kao “nužnu posljedicu svih mjera koje su do sada poduzete u privrednom i financijskom sistemu naše zemlje”.
Zatim se isposlovalo da to ipak ne bude toliko izričito, već da se uz pomoć komisije ipak odluči koliko će tko plaćati, što je trebalo izračunati. Tako su iz računice automatski izbačena djeca palih boraca i djeca radnika koja će plaćati punu cijenu izdržavanja jer imaju tu mogućnost. Ostalo je pitanje djece seljaka i obrtnika – za njih je odlučeno da plaćaju punu cijenu sve dok im roditelji ne stupe u obrtniče zadruge.
Za Martina Kujundžića se, pošto je bio u nepovoljnom položaju i morao plaćati punu cijenu, založio profesor Božić, braneći ga kao odličnog učenika i dijete samohrane majke. Božić je predložio da se njegova povlastica drastično povisi zbog toga. Nakon što je to usvojeno, članovi komisije su se pobunili protiv Martinove situacije, tvrdeći da je njegova obitelj protiv zadruga, da su reakcionari te da Martin zbog toga nije zaslužio da mu se daju olakšice.
U kotaru su ga poslušali i odredili da Martin plaća punu cijenu. Kako Martin to nije mogao, morao je odseliti iz učeničkog doma. Majka Filomena mu je tad poslala pismo rekavši mu neka nađe neki jeftiniji stan u gradu, a plaćanje će već nekako smisliti; nešto dinara, nešto žita.
“Krce je pronašao Martinu smještaj kod Veronike Martinović, (…) kuću nenačetu bombom, obitelj s jednim članom i uvjetom da se žito, kojim će Martin velikim dijelom plaćati stan i hranu, dopremi prije nego što se učenik useli.”
Martin se uselio kod nje i njegova “petorka” mu je pomogla donijeti i unijeti sve stvari. Martinu se sobica nije svidjela, ali je znao da mora izdržati. Nakon što se podružio s prijateljima, Martin je stao razmišljati o svom stricu Josipu koji se otuđio od ostatka njegove obitelji – drukčije je živio, bio je u zadruzi.
Katkad su se čuli preko pisma, ali stric nije htio nikakav posebno prisan odnos s Martinom, za čime je Martin žalio. Odlučio mu je poslati pismo o tome kako su mu u školi i u domu “zabili nož u leđa”, nisu mu dali olakšicu. Opisao mu je cijelu svoju situaciju i što misli o tome. Poslao je to pismo, no to se pismo u pošti prikačilo za hitni telegram koji je bio namijenjen Učiteljskoj školi. Kako je stigao telegram, stiglo je i Martinovo pismo koje su oni pročitali.
Nakon toga, Martin se neko vrijeme nije pojavljivao u školi. Njegova se “petorka” zabrinula te su se raspitivali o njemu. Krce ih je doveo do jednog džipa koji ih je čekao te im je rekao da odu tamo gdje ih vode. Vodili su ih na ispitivanje o Martinu, gdje su doznali da je otvoreno istraživanje slučaja u vezi Martina. Sumnja se da je sa svojim drugovima te večeri preseljenja organizirao nekakvu političku organizaciju i akciju protiv sistema (što su oni krivo zaključili iz Martinova pisma).
U vezi s Martinovim slučajem prvenstveno su se sastajali Maglica i Radojica. Otkriva se i kako je njima pismo proslijedio sam Martinov stric Josip, rekavši kako sumnja u namjere svoga nećaka. Maglica i Radojica složili su se da Martina treba kazniti.
Što se tiče Martinove daljnje situacije, o njoj saznajemo iz bilješki profesora Božića.
“Svima sam rekao da bi Martina trebalo kazniti, ali kaznom koja mu ne bi onemogućila daljnje školovanje ni presjekla život na dva dijela. (…) Martina treba sačuvati. Lupnuti ga ali sačuvati.”
24. prosinca iste godine (1951.), na oglasnoj je ploči osvanula obavijest da se svi moraju okupiti u velikoj dvorani. Maglica se popeo na pozornicu i održao predavanje, spominjući kako postoji “neprijatelj” među njima. Martin je sjedio u dvorani, znajući da se to odnosi na njega, no svi su to saznali tek kad su profesor Turić i Ile Mrdalj sjeli pored njega i izdvojili ga. Tretirali su ga poput zarobljenika.
“…Mrdalj s jedne a Turić s druge strane uhvatili Martina za ruke ne dopuštajući mu da ustane kad je htio ustati. Nije im se opirao.”
“Četiri dana zatvora i dugotrajnih ispitivanja, obećanje da neće biti ni sudski ni administrativno gonjen i kratkotrajno opuštanje, stvorili su u njemu dojam da je ono najgore prošlo. A sad iznenada ovo!”
“…otkako se s verbalnih prešlo na fizičko raskrinkavanje,…”
Martinu su tako javno obrijali glavu, ošišali svu kosu i izveli ga iz dvorane. Gonili su ga van iz preparandije. Putem do izlaska dolazili su razni ljudi i učenici do njega i fizički ga kažnjavali. Na primjer Marica Lončar mu je prolila šalicu tinte po licu, udarali su ga nogom u stražnjicu, profesori su ga pljuskali i pustili ga da sam hoda.
Martin je pao na tlo te ustao i krenuo žmirećki prema Orašnici kako bi isprao lice. Odjednom je začuo hice iz puške – netko je pucao na njega s povišenog, s prozora. Treći hitac pogodio je Martina u kuk te je on pao na zemlju. Maglica je brzo dotrčao do prozora i popeo se kako bi spriječio napadača, za kojeg se ispostavilo da je bio – Ile Mrdalj. Oduzeo mu je pušku.
Krce je dotrčao do Martina, a “petorka” mu je oprala oči da može vidjeti. Uzeli su ga i ponijeli. Krce se zatim okrenuo prema ljudima i uzviknuo moćno, simbolično pitanje nakon kojega su svi zanijemjeli.
“Šta radite, ljudi? – rekao je Krce. I ponovio: – Ljudi, znate li što radite?”
Nakon toga je Baba, član “petorke”, počeo plakati.
U zadnjem poglavlju/epilogu, saznajemo Martinovu priču nakon svih ovih događaja. Direktor škole zatražio je da se učenik kazni isključenjem iz svih škola u Hrvatskoj za jednu školsku godinu. Martin je, međutim, čim mu je rana zacijeljela, otišao u Banju Luku i u tamošnjoj učiteljskoj školi dovršio svoj razred. Studirao je sociologiju i postao vrlo značajan (što je profesor Božić za njega uvijek i govorio).
Analiza likova
Martin Kujundžić – glavna ličnost romana. Martin pohađa Učiteljsku školu u Kninu i družio se s četvoricom svojih prijatelja. Pametan, odličan učenik, većinu vremena neshvaćen, sve ga zanima i smatra da je prema njemu učinjena nepravda. Nije drag Vinku Maglici, koji ga svojevrsno cijelo vrijeme terorizira.
“…koji je bio i glavni urednik zidnih novina i član konjušarsko-svinjarske družine.”
“…a Martin Kujundžić kao došljak rodom iz imotskog sela Ivanbegovine…”
“Bojali su se da Martin ne izgubi živce i ne pobuni se, jer su znali da njegovo “da, druže nastavniče” ne sadrži u sebi glupu pokornost nego tonu baruta,…”
“Martin Kujundžić je zreo mladić od dvadeset godina, mršav, bujne crne kose, nasmijan, s naočalima bijelog okvira,…”
“Martin, pak, što bi nastavnika zaprepastilo kad bi za to znao, nije uživao u Magličinu poniženju.”
Vinko Maglica – antagonist ovoga romana. Vrlo ideološki nastrojen, strog, ozbiljan i hladan, ne voli Martina Kujundžića i loše se ponaša prema njemu. Na kraju dopušta kažnjavanje Martina.
“…Vinko Maglica, novi nastavnik zemljopisa…”
“…unaprijed je vjerovao u svemoć politike i njenu sveobuhvatnost,…”
“Maglica je, osjetljiv na poniženja,…”
“Na predavanju “Revizija marksizma-lenjinizma po nacionalnom pitanju”, koje je u velikoj dvorani držao Vinko Maglica…”
“Ali, ono zbog čega nije bio kao svaki čovjek, bilo je bolesno osjećanje misije koja mu je namijenjena, misije koja je sama po sebi sadržana u nastavničkom pozivu, a onda potencirana posebnom ulogom u tom zvanju što mu je namijenila Anuška. Osjećanje razdvojenosti na privatnost, na sebe koji jesi, onoga koji voli, tuguje i mrzi za sebe, i na sebe kao na javnu osobu koja se upravlja prema zadanim normama, on je smatrao za neizgrađenost i stoga je svaku privatnost potiskivao kao sentimentalizam, mekuštvo, zbunjenost, familijarnost,…”
“Maglica je i inače bio preozbiljan čovjek, čak i kad se šalio, a čim bi želio biti ozbiljan, postajao je apokaliptičan.”
Eduard Božić – vrlo važan lik. Mogli bismo reći da se je u njemu utjelovljen i sam autor. Martin mu se svidio od početka i uvijek ga je htio zaštititi. Silno se trudi ne upuštati se u ideološke zavrzlame te mu je zbilja stalo naučiti učenike, ali i učitelje, kako učiti i afirmirati se.
“…čovjek mongolskih jagodica, opaljen suncem i umoran od puta, koga su kao staru kantu smjestili u sobičak namijenjen čistačicama za smještaj metala i krpa, pa je živio i radio u preparandiji zajedno s učenicima, tek tada je škola dobila nastavnika koji je učitelje učio učiti, nastavnika koji će se već u listopadu, (…) pretvoriti u ličnost najvećeg autoriteta.”
“…nastavnik pedagogije…”
“Tako se doznalo da je Gradišćanski Hrvat,…”
“Postalo je poznato da je Kujundžić simpatija profesora Božića,…”
Radojica Duvančić – član disciplinske komisije koji je uvijek na Magličinoj strani. Pojavljuje se u knjizi kad treba riješiti neki određen problem (kao na primjer Korinino šaranje po zidu) te pred kraj kada se događa cijeli skandal s Martinom. Pokušava ukazati na Martina kao neprijatelja, a taj posao mu posao, uz pomoć Maglice, na kraju i uspijeva.
“O Radojici su znali pouzdano samo to da je član disciplinske komisije pri Povjereništvu prosvjete u Kotarskom odboru,…”
“…onaj samopouzdani čovjek…”
Nikola Krce – dobroćudni kočijaš koji se, uz “petorku”, brinuo za svinje i konje. Bio je Martinov prijatelj. Na kraju, kad su protjerali Martina iz preparandije, došao je s njegovim prijateljima i pobrinuo se za njega odnijevši ga na sigurno.
“…izišao bi u susret kočijaš Nikola Krce…”
“…školski i domski kočijaš…”
“…pa je Krce podučavao svoje pitomce da bi ženu trebalo tući uvijek: ako je tučeš pravu, to joj je da ne bi pogriješila; ako je tučeš krivu, zaslužila je.”
Baba – jedan od članova “petorke” koji su se, uz Krcu, brinuli za konje i svinje. Martinov prijatelj, kojeg je na kraju, izgleda, Martinova situacija najviše pogodila.
“…jer su se Babi krakovi brže dužili nego što se koš širio.”
“Baba nije mogao bez psovke. Kod njega psovka, ma kakvu prostotu sadržavala u svom osnovnom značenju, nije te prostote imala.”
“Jebeni Baba ima srce, ako to nisi znao. A svi misle: guzica, samo o svojoj dropčini vodi računa.”
“Babarević Ivan, rodom iz sela Krivodola, kotar Imotski, učenik IVb razreda Učiteljske škole u Kninu.”
Dokoza – jedan od članova “petorke” i Martinov prijatelj.
“…ali je na pravog Imoćanina ličio samo Dokoza.”
“Dokoza, anđeo čuvar Martinove strpljivosti,…”
“Dokoza Zvonimir, rodom iz sela Krstatice, kotar Imotski, učenik IVb razreda Učiteljske škole u Kninu.”
Čipin – jedan od članova “petorke” i Martinov prijatelj.
“…Čipin, kratko podšišan, u bijelom ogrtaču,…”
“Čipin Mate, rodom iz sela Opanaka, kotar Imotski, učenik IVb razreda Učiteljske škole u Kninu.”
Klepo – jedan od članova “petorke” i Martinov prijatelj.
“…osim Klepe koji je bio Prominjac,…”
“Klepo Daroslav, rodom iz sela Razvođa, kotar Knin, učenik IVb razreda Učiteljske škole u Kninu.”
Ile Mrdalj – miljenik profesora Turića. Nije volio Martina. Na kraju je, uz profesora Turića, bio taj koji je izveo Martina iz dvorane i prognao ga, dopuštajući da ga drugi tuku i ugnjetavaju. Pucao je iz puške i pogodio Martina.
“[Turić] Imenovao je Mrdalja voditeljem kabineta pa je ovaj otada tamo i noćivao i danjivao, ponašajući se kao i čuvar i kao pomoćnik nastavnika na satu i na svakom drugom mjestu.”
“…jer Mrdalj nije mogao uživati u poslu ako nije imao prilike s vremena na vrijeme promotriti svoj odraz.”
Sporedni likovi: prometnik Krvavica, Anuška Vinković (povjerenica za prosvjetu Oblasnog odbora), čuvarica zahoda Bika, doktor Viler, Korina Kužina, Branko Jurinjak, Inoslav Golub, Draginja Martić, Mirko Sredoja, Tereza Rakvin, učiteljica Desa Nerlović, Antica (Krcina žena), profesor Miljenko Turić, Niko Novaković-Longo, upraviteljica Lidija Kuljiš, odgojitelj Perić, Ilija Bulovan (direktor škole), nastavnik Josip Veršić, Joko Beban (nastavnik filozofije i psihologije), fotograf Ciril Dolničar, Jelena Brajković (učenica), Tereza Jejina (učenica), Marica Lončar (učenica), Filomena (Martinova majka), Radojičina žena, direktor Jure, Tin Ujević, Veronika Martinović (djevojka kod koje je Martin stanovao), stric Josip Kujundžić, Lazar Vukadin (zapisničar), Aleksandar Ranković
Bilješka o piscu
Ivan Aralica rođen je u Promini 1930. godine, a osnovnu školu završio je u selu Puljanima, dok je srednju školu pohađao u Kninu i Drnišu.
1953. godine završio je Učiteljsku školu, a kao učitelj radio je u selima pored Knina i Zadra. Uz rad, studirao je na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1961. godine na Odsjeku jugoslavenskih književnosti.
Nakon diplome radio je kao upravitelj škole, a bio je i ravnatelj Pedagoške gimnazije u gradu Zadru.
Radio je i kao profesor u Zadru u srednjoj školi i to od 1972. godine. Bio je i jedan od urednika “Zadarske revije”, a kao glavni urednik od 1971. godine.
Hrvatski suvremeni romanopisac i pripovjedač. Danas je smješten u Zagrebu i živi i radi kao profesionalni književnik.
Njegova najpoznatija djela su: Nevjernik, Duše robova, Što sam rekao o Bosni, Psi u trgovištu, Put bez sna, I tu je kraj, Ambra, Konjanik, Filip, Okvir za mržnju.
Autor: D.V.
Odgovori