Ovo je prvi roman Sanje Pilić. Objavljen je 1990. godine te je za njega autorica osvojila nagradu Grigor Vitez. U predgovoru spisateljica govori o tome kako su make zapostavljene u književnosti odnosno “ako se i nalaze u kakvom poglavlju, one obično kuhaju”. Zbog toga, odlučila je pisati o sebi, a ime će joj biti Karamela. Iako je predgovor napisan u prvom licu jednine, spisateljica najavljuje kako će priču ispripovjediti iz trećeg lica jednine jer “tako je lakše”. Ostatak romana uistinu je ispisan iz trećega lica, ali na nekoliko mjesta unutar priče i sam roman javlja se kao pripovjedač.
Takav neobičan postupak, u kojemu se neživim stvarima, pojavama ili fenomenima pridaju osobine živoga bića naziva se “personifikacija”. Ali, roman u ovoj priči nije samo živ, kao npr. biljka. On može misliti i osjećati, baš kao čovjek. Takva se pak figura, prema kojoj roman zadobiva ljudske osobine, naziva “antropomorfizacija”. Osim toga, naš roman zadobiva i svoj glas, on u jednom dijelu pripovijeda (“Neka mi je kako mi je, kad mi nijedna rečenica nije odgovarala. Oholost se plaća. Toliko sam se bunio protiv njihovih intervencija, toliko sam se bojao da će narušiti kostur radnje, a na kraju su me zaboravili.”). Ta figura, uz pomoć koje se romanu daje riječ, naziva se “prozopopeja” te je također vrsta personifikacije, kao i antropomorfizacija.
Ovaj roman ima vrlo “labavu” fabulu što znači da u prvom planu nisu zapleti, intrige i općenito događanja kao npr. u Zlatarovom zlatu Augusta Šenoe. Ovaj je roman vrlo “zaigran” i nepredvidiv, ali ne toliko zbog događanja u njemu nego zbog načina na koji je napisan. Spisateljica se često igra riječima kao npr. u sljedećim rečenicama:
“Licemjeri nisu mjerači lica, već nosači neiskrenosti.”
“Valdemar ima polu-tetu, zato je on polu-sluša.”
“Da li se telepatija sastojala od teleta koje pati ili prenošenja misli bilo je romanu svejedno.”
Ona također izmišlja i vlastite riječi (zamotano, zamfrljano, zbljackano, rastackano, šuknuto, karamelitis itd.), upotrebljava žargonske izraze (buljiti, uvrnut, zdipiti, nikaj itd.), poigrava se poslovicama (“Morati samo onda kad se mora morati”), pravopisnim znacima i velikim slovom (“ZNAMO!!!!!”) te prostorom na stranici:
“No dobro, a sad prijeđimo na stvar…
P
r
e
l
a
z
a
k”
Zanimljiv je i dio u kojemu se pisaći stroj kvari jer je Lastan u njega ubacio pepermint bombone i bobi-štapiće, a “kvar” se očituje i u samom tekstu (“Pisaći stroj je večerlao peprmint bombone o pikovite i zato mu se sva slova nisu normalno radila, pa ga je mama morala očistiti”). Takva “zaigranost” jezikom u književnosti se naziva ludizam, a po takvom odnosu prema jeziku u hrvatskoj je književnosti vjerojatno najpoznatiji pjesnik Ivan Slamnig.
Osim ludizma, ovaj roman zanimljiv je i po tome što on opisuje sam proces stvaranja romana. Karamela je pisac koji se muči s vlastitim romanom za djecu, teško joj ide izmišljanje likova i fabule. Osim toga, jedan njezin lik, Velimir, ulazi u njezin život i tamo ostaje, iako ona ima mogućnost da ga mijenja. Promatrajući Karamelu, koja se muči s romanom bez fabule, promatramo stvaranje romana kojeg čitamo. Takva situacija, u kojoj roman upućuje na vlastito stvaranje, često se opisuje pojmovima kao što su “autoreferencijalnost” i “metatekstualnost”. Ta su obilježja specifična za razdoblje književnosti u kojemu, po mnogima, još uvijek živimo, a koje se naziva “postmoderna” ili “postmodernizam”.
Dakle, ovaj roman govori o problemima pisanja, o tehnici, likovima, fabuli, ali i o životu pisca, o njegovom društvenom i financijskom statusu te o problemu pomirenja pisanja kao profesije i obiteljskog života. On uistinu govori o majčinstvu, ali iz perspektive majke koja ima osjećaj da je prerano odrasla te da joj “odrasli” život zabranjuje mnoge stvari za kojima ona čezne. To su određene dječje želje i maštarije, ali također vrijeme za sebe i za svoje vlastite interese.
Roman govori i o obiteljskoj svakodnevici, o običnim majčinskim problemima, o kuhanju ručka, dječjim igrama i problemima, bračnim odnosima i prijateljstvima. Ipak, sve je ispripovijedano iz vizure majke koja, kao i svatko drugi, ima i svoje individualne potrebe, probleme i snove koji se sukobljavaju s njenim majčinskim identitetom. Možda se upravo zbog toga Karamela osjeća podvojeno i ima potrebu predstavljati se kao netko drugi.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Zagreb
Kratak sadržaj
Karamela Rudinsky ima trideset i pet godina. Ima kći Naranču koja je u pubertetu, petogodišnjeg sina Lastana te muža Valdemara koji je zaposlen kao pomoćnik režije te u prvom dijelu romana radi na serijalu “Smogovci”. Karamela često traži trenutke za sebe, trenutke u kojima će se odmoriti od različitih majčinskih obaveza, a roman počinje upravo jednim od tih trenutaka. Karamela se na par sati riješila svih te planira uživati u aktivnostima koje su joj omiljene još od djetinjstva, a koje je zapostavila otkad je postala “odrasla” i “ozbiljna”:
“…vožnja na koturaljkama, na biciklu, smijanje od uha do uha, promatranje mrava na livadi, sjedenje zatvorenih očiju u sobi čiji se zidovi raspucavaju od jačine Concerta de Aranjuez, traženje četverolisne djeteline, dubenje na glavi i ležanje na podu, čak i jedenje sendviča u krevetu dok nitko ne gleda…”
Karamela često ne želi da ju ljudi prepoznaju ili da ju uopće istinski upoznaju pa ona izmišlja razna lažna imena i prezimena:
“Imala je nekoliko raznih prezimena za svaki slučaj. Majstorović, Mežnarić, Rupčić… i imena Narcisa, Ana, Marelica… Izmislila ih je jer je htjela postati nevidljiva, a nije mogla. Nikako joj to nije uspijevalo pa je odlučila da ponekad bude makar neka druga.”
Karamela često čezne za djetinjstvom, vremenom kada: “Tijelo nije imalo težinu, a svaki dan je sličio novom početku.” Saznajemo kako se ona boji mnogo stvari te kako je imala nekoliko traumatičnih događaja u životu. Dok je bila dijete, njen je otac umro od neke teške bolesti a “Mama je isparila u stihovima. Samo se prevrnula preko hotelske ograde, odgurnula se”. Osim toga, Karamela se bavi pisanjem.
Vozeći se na koturaljkama, Karamela je susrela čovjeka koji ju je oslovio jednim od njenih lažnih imena (Dragica Dukić) i rekao joj da ju poznaje, a ona je od šoka pala u nesvijest. Otišli su na piće te se Karamela pravila kao da ona nije Dragica. Čovjek se predstavio kao Velimir, a Karamela ga je uvjeravala da se ne poznaju. Ipak, obećala mu je da će se opet vidjeti te je otišla kući gdje je začudo vladao mir. Kod kuće je bila samo Naranča koja je svirala klavir. Lastan je bio na Sljemenu, a Valdemar je radio. Karamela si postavlja neka vrlo važna životna i profesionalna pitanja:
“Što je uopće život? Kako ga treba živjeti? Da li se sreća može pomalo i uzgajati? Kako doći do novaca? Kako se ne pokvariti u pokvarljivim uvjetima? Kako ne biti tužan? Kako odgajati djecu? Da li je normalno spavati u krevetu s Lastanom? Da li je normalno ne željeti raditi od sedam do tri? Da li je normalno sjediti kod kuće i biti sretan? Morati samo onda kada se mora morati. Putovati po sredozemlju. Da li je na kraju krajeva normalno pisati za djecu? I one starije? Zar to nije super glupo? Sjesti pred stroj i izmišljati. Rečenice slagati kao cigle, jednu na drugu, praviti kućicu.”
Saznajemo još neke pojedinosti o Karameli. Ona i Valdemar se često svađaju te imaju financijskih problema. Karamela ima želju putovati s Valdemarom, ali nemaju dovoljno novca. Ona se bavila pisanjem priča i crtanjem čestitki za Uskrs, a nekad je snimala i crtane filmove. Od svega toga moglo se zaraditi jako malo te je zbog toga Karamela bila razočarana i tužna te je čak izjavila: “Rođena sam kao višak”. Od tuge je počela pisati i postala “kućni pisac” što znači da nije morala nigdje odlaziti na posao nego je pisala kod kuće kad i koliko je htjela. Ona je planirala napisati neobičnu knjigu:
“Šašavu. Pomalo dosadnu, ponekad zabavnu… pa onda cendrastu, neku knjigu kojoj se plače i kojoj se smije ako je dobro poškakljaš, knjigu s nakrivljenom fabulom, slabim pamćenjem, radoznalu i lijenu, knjigu koja se s lakoćom baca kroz prozor ili stavlja pod jastuk. Jednu takvu. Zamotanu, zmrfljanu, zbljakanu, rastackanu i šuknutu.”
Karamela obožava svoju djecu, neprestano razmišlja o njima i veliki dio njenih strahova vezan je upravo za njih. Financijski problemi dodatno su joj zagorčavali život. Kad im na vrata zvone ljudi koji su došli po novce za struju, plin, vodu itd., cijela obitelj se pravi kao da nikoga nema kod kuće, a prijatelji su imali posebnu šifru (“mrtvačka tišina”) kad bi dolazili. Jedan od tih prijatelja bio je i Rene, Karamelin prijatelj iz djetinjstva koji je zaposlen kao novinar, ali obožava kuhati. Karameli teško ide pisanje knjige, ne može pronaći glavnoga lika, a odmaže joj i to što nema radne navike te je vrlo samokritična.
Lastan je došao kući i napravio ogroman nered, a Karamela i Valdemar čiste. Saznajemo kako Valdemar ima četrdeset godina te upoznajemo njegovu polu-tetu Ružicu Keiser koja im stalno prigovara zbog neunosnih zanimanja kojima se bave i koja ima pesimistična proročanstva.
Karamela odlazi na novi sastanak s Velimirom. Odlaze u “Palace” i naručuju kavu. Velimir priznaje kako je on ustvari fikcionalni lik kojeg je izmislila Karamela, a koji se zaljubio u Dragicu koja je također plod Karameline mašte. Iz ljubavi prema Dragici, Velimir je postao stvaran, izašao je iz Karameline mašte u stvarnost te je “oživio”. Ipak, nije uspio pronaći Dragicu koja je bila “puno razboritija, mirnija, jednostavnija…” nego je pronašao Karamelu. On se čak i zaposlio u “Osiguravajućem društvu”, ali ima jedan problem: njegov dlan ne ostavlja otisak. Velimir moli Karamelu da izmisli neku novu djevojku za njega, sličnu Dragici. Karamela u početku tvrdi kako ima “pametnijih briga”, ali na kraju pristaje (“Uglavnom, smislit ćemo nešto u nekom idućem poglavlju…”).
Valdemar odlazi na pivo s prijateljem Mikijem koji ga obavještava da je vidio Karamelu kako trči po Ilici. Valdemar je ljubomoran, a Karamela hoda sama po Ilici, svraća u knjižaru gdje traži knjigu “Kako razumjeti roditelje” ili pak “I vaši roditelji su ličnost(i)”, a nakon toga odlazi u Tuškanac i sjedi na klupi. Od rastresenosti je Karamela gotovo zaboravila otići po Lastana u vrtić. Nakon vrtića otišli su u kino gledati film “101 dalmatiner”, a Valdemar je bio bijesan jer ih toliko dugo nema kući. Kad su se vratili kući, Karamela se posvađala s Valdemarom, opravdavala se da je nije bilo kod kuće jer je tražila inspiraciju. Na kraju je rekla:
“HOĆU SVOJU SOBU!! Napisat ću transparent i hodati s njim po cesti. Pustite me na miru…”
Jednoga dana Karamela je opet ostala sama. Valdemar, Naranča i Lastan otišli su u Ljubljanu posjetiti rođake, a Karamela se izvukla zahvaljujući upali jajovoda te je odlučila intenzivno raditi na knjizi. Legla je u kadu te je brzo zaspala, a probudila se jer joj je glava potonula pa se počela gušiti. Skuhala je kavu i odlučila prionuti poslu.
Pisanje joj opet nije išlo od ruke pa je odlučila nazvati prijatelje da joj pomognu. Rene joj obećava da će uskoro doći te joj savjetuje da “treba zaboraviti sva ta modernistička prenemaganja, i osnovno, imati fabulu…” te da izbaci moralne pouke. Nakon toga nazvala je prijateljicu Marijanu, tetu Ružicu te Velimira. Ubrzo su svi bili u Karamelinom stanu. Gosti prepravljaju rečenice romana na svoj način, a na ovom mjestu u priči i roman postaje lik te dobiva svoj glas:
“Samo neka izmišljaju, neka govore što hoće… Glavno je da me Karamela dovrši. Može na Velimirovom jeziku izrasti i drvo, može mu se desiti da ptice savijaju gnijezda između sjekutića… ali glavno je da ja napredujem… Posve mi je svejedno kako… Glavno je da se kreće.”
Društvo je prespavalo kod Karamele. Ujutro Rene kuha kavu, a teta Ružica peče popečke te oni razgovaraju. Rene joj priča o svojoj ljubavi prema kuhanju i želji da jednoga dana otvori vlastiti restoran. Ružica ima mnogo prostora u svome stanu u prizemlju Mesničke ulice te mu predlaže da zajedno otvore gostionicu. Rene je oduševljen te odlazi probuditi ostale, a roman se boji da će ostati nedovršen jer nitko više ne obraća pažnju na njega, čak ni Velimir koji se, čini se, zaljubio u Marijanu. Karamela je već i zaboravila zašto je zvala društvo te je roman strpala u ladicu.
Karamela se vratila svakodnevnim obiteljskim problemima te je zapostavila roman koji je već izgubio nadu da će biti dovršen. Jednom prilikom čak se posvađala s Valdemarom koji joj je prigovorio jer je obećala dovršiti roman. Na kraju je Valdemar razmišljao ovako:
“Valdemar je promatrao Karamelu. Zašto je život tako kompliciran? On je shvaćao svoju ženicu. Ljudi uvijek samo djelomično odrastu, ma kako ozbiljno izgledali. Neki odrastu više, neki manje. Neki pobjeđuju strahove i jačaju, neki ne. Ponekad ti strašljivci steknu hrabrost u najnevjerojatnijim situacijama, a oni hrabri slede se od užasa i ne učine ništa. Nema pravila.”
S vremenom je Karamela čak prestala glumiti druge osobe te je “počela glumiti sebe samu, tj. tridesetpetogodišnjakinju s nezavršenim pubertetom kojoj će za koju godinu izbijati staračke pjege po rukama dok će još morati liječiti prištiće na čelu”, a roman za djecu potpuno je zapostavila. Karamela je, naime, pisala novi roman, roman za odrasle. Marijana Velimiru priznaje kako se zaljubila u njega, a on njoj također priznaje svoje osjećaje.
Roman za djecu odlučio je telepatski nagovoriti Karamelu da ga dovrši te je danima ponavljao:
“DOVRŠI ROMAN ZA DJECU… DOVRŠI ROMAN ZA DJECU… NE KUHAJ RUČAK… DOVRŠI ROMAN ZA DJECU… ROMAN ZA ODRASLE JE GLUP… NE LJULJAJ SE U STOLICI… DOVRŠI ROMAN…”
Karamela je odlučila ponovno pronaći roman za djecu, a Rene je otvorio svoju gostionicu pod nazivom “Carski zalogaj” te je obećao obitelji Rudinsky besplatan ručak svaki dan do daljnjega. Na taj način želi pomoći Karameli tako da joj stvori više slobodnog vremena za pisanje. U međuvremenu su Marijana i Velimir počeli hodati, a Velimir još nije imao otisak iako se Karamela opet trudila da ga dovrši.
Prošla je godina, Karamela je napunila trideset i šest godina, Valdemar je završio “Smogovce”, Lastan je počeo učiti engleski, a Naranča se zaljubila u novog dečka. Roman je skoro bio dovršen, ali on je htio još jedno poglavlje te mu je Karamela rekla:
“- Čuj, stari- zbilja si nezasitan. Kičma mi je počela patiti zbog piskaranja. Evo, i lumbago me hvata. Još malo pa će glavna junakinja tj. Ja završiti u staračkom domu. Moram te završiti… Podrezati pupkovinu. Ti si moje treće i najlakše dijete…”
Teta Ružica i Rene odlično se slažu u zajedničkom poslu, a obitelj Rudinsky često boravi u “Carskom zalogaju”. Karamela uvijek nosi roman “pod miškom i nikako ga ne može završiti jer joj nikakva završna misao ne pada na pamet”, a roman još uvijek strahuje jer je mršav. Marijana i Velimir odlučili su se vjenčati, a Velimir je zamolio Karamelu da ljudima ne spominje odakle je došao da ga ne bi protjerali iz stvarnosti. Rene čak planira otvoriti vlastitu kuharsku školu. Karamela odlučuje da knjiga treba imati poruku te ju otvoreno navodi:
“NE BUDITE LICEMJERI!
Licemjeri nisu mjerači lica već nosači neiskrenosti.
Treba ih se čuvati.
Treba ne postati jedan od njih.
Ako ste sretni, ne budite oholi.
Ako ste nesretni, ne prestajte vjerovati u sreću.
Jako vjerujte.
Vjera je važna kao i zrak.”
Valdemar i Karamela na Velimirovom su vjenčanju, a za to vrijeme Naranča i Lastan zabavljaju se u “Carskom zalogaju”, a na prozorskoj dasci leži roman koji još uvijek jadikuje jer misli da će završiti kao omot za sendviče ili nešto slično. U tom trenutku neki visoki čovjek ulazi u gostionicu i traži “puding od karamela s okusom djetinjstva”. Rene se snalazi i upita ga je li odrastao u gradu ili predgrađu zbog toga što postoje razlike u okusu. Saznajemo kako se visoki gost zove Hotko Zlatko te kako je urednik “Plave biblioteke”. Bio je u procesu odvikavanja od pušenja te nije znao što bi s rukama, a kad je primijetio papire na prozorskoj dasci (Karamelin roman) osjetio je olakšanje. Nakon vjenčanja kočija dovozi mladence te Valdemara i Karamelu u “Carski zalogaj”. Oni taman ulaze kad gost završava s čitanjem romana i već drugim pudingom.
Lastan se igrao, sakrivao se po gostionici i glasno mjaukao. Kad je gost rekao Reneu kako u gostionici imaju puno mačaka, Rene se naljutio na Lastana i stao galamiti. Lastan je počeo zazivati mamu u trenutku kad je ona ušla u gostionicu. Visoki gost nije zamjerio Lastanu, predstavio se, rekao je kako mu je rukopis koji je pronašao pod prozorom vrlo zanimljiv te kako bi ga htio objaviti. Ostavio je posjetnicu i rekao im da poruče piscu da mu se javi. Valdemar je rekao kako je pisac tu, a Karamela je provirila iza Marijane i predstavila se pseudonimom Elizabeth Krystl. Hotko joj je rekao da mu je tekst čudan, ali da mu se sviđa te da mu se Karamela javi. Roman se napokon veselio jer će možda postati knjiga, a Karamela je plakala od sreće. Slagala je da plače zbog vjenčanja Marijane i Velimira. Roman je zaključio kako je postojala uzajamna ljubav između njega i Karamele te kako o njoj više ništa ne ovisi jer je on sada odrastao i putuje u nepoznato:
“….. iako sam kratak, iako mi je fabula u komi, a kostur nikakav…..
U daljini, vidio je obitelj Rudinsky kako maše.
Ako sad ne bude KRAJ, još ću se i ja rasplakati, rekao je u sebi………”
Likovi: Karamela, Valdemar, Velimir, Naranča, Lastan, Rene, teta Ružica, Marijana
Analiza likova
Karamela Rudinsky na početku romana ima trideset i pet, a na kraju trideset i šest godina. Ne saznajemo mnogo o njenoj prošlosti osim da su joj roditelji umrli dok je bila vrlo mlada te da je već četrnaest godina u braku s Valdemarom. Imaju dvoje djece, Lastana koji ima pet godina te Naranču koja je u pubertetu. Karamela obožava svoju djecu, ali često ju pogađaju krize u kojima propituje vlastite životne odluke te sumnja u sebe i svoje mogućnosti. Bavi se pisanjem, a prije se također bavila i crtanjem čestitki te pravljenjem crtanih filmova. Trenutno je “kućni pisac” te saznajemo kako je nezadovoljna vlastitim radnim navikama te kako ne zarađuje mnogo zbog čega ona i Valdemar imaju problema s plaćanjem računa. Karamela je rastresena, nervozna, zaboravna i boji se mnogih stvari. Često su njeni strahovi vezani uz Lastana i Naranču, ali neki i nisu, kao što je strah od bolesti ili strahovi vezani uz financijsko stanje.
“Karamela je obožavala svoju djecu. Iz obožavanja je zaslužila čistu peticu. Činilo joj se da je sve najbolje i najljepše u njoj isteklo u njih. Stalno je razmišljala o njima i držala im palčeve. Navijala je za njih i promatrala ih dok spavaju, pa ih ljubila i grlila, dodirivala i molila se u sebi za njihovu sreću. Željela je da im djetinjstvo bude svijetlo i čisto, poput svježe napravljenog kreveta. Jer i tako se stalno nešto događalo.
Prvo: nije bilo dovoljno novaca.
Drugo: budućnost je djelovala zastrašujuće i bez trećeg, četvrtog, petog… tj. Černobila, side, mraka, žutice, karcinoma, svađa…”
Karamela čezne za djetinjstvom i djetinjim radostima te je sklona maštanju i sanjarenju, a često sama odlazi na rolanja ili šetnje. Ona se često predstavlja lažnim imenima jer je htjela ponekad biti netko drugi, kad već ne može biti nevidljiva.
“Moj život je tako dosadno jednostavan. Djeca, muž. Kućanica s grižnjom savjesti što nije nešto drugo, nešto što zarađuje, to sam ja. I naravno da onda ponekad moram biti netko drugi- druga. Npr. kad sam Mežnarićka, sve je moguće. Njoj je sreća naklonjena. I čim se vratim u Karamelu, sreća bris, kroz prozor ili vrata, bilokuda, kroz ključaonicu, baš je briga za mene, sreća uvijek trči za jakima. I ja se ponovno nalazim u starom filmu, u izgrebenoj kopiji, tu sam. I kako onda da ne maštam, molim fino.”
S vremenom Karamela shvaća da joj obitelj treba i da ne može bez njih te se uspijeva pomiriti sa svojim manama i odlučuje biti Karamela.
“Nedostatak pamćenja, volje, radnih navika, sklonost sanjarenju, odustajanje, potreba za ljubavlju, sve je to u njoj živjelo raskošnim životom. (Hoću reći, vrlo je teško mijenjati se)… Ali znala je da čuda nema, da je ona takva kakva jest zaboravna, rastresena, priglupa i prepametna ponekad, u svakom slučaju prilično sprčkana, bez posebnog talenta i posebnog netalenta, djetinjasta, neraspoložena ili jako dobro raspoložena.”
Valdemar Rudinsky Karamelin je muž i otac Lastana i Naranče. Ima četrdeset godina, režiserski je pomoćnik i na početku romana radi na “Smogovcima”. Iako se često svađaju, Valdemar voli Karamelu, smeta mu kad ne zna gdje je ona i često je ljubomoran na Velimira. On je pragmatičniji i u mnogim stvarima lucidniji od Karamele. Ipak, on ju je na neki način shvaćao, a i sam je proživljavao neku vrstu krize srednjih godina (“Valdemar ima četrdeset, a i on je u pubertetu”):
“Valdemar je promatrao Karamelu. Zašto je život tako kompliciran? On je shvaćao svoju ženicu. Ljudi uvijek samo djelomično odrastu, ma kako ozbiljno izgledaju. Neki odrastu više, neki manje. Neki pobjeđuju strahove i jačaju, neki ne.”
Velimir je plod Karameline mašte, lik u njenom romanu. On je visok, zgodan i naizgled pun samopouzdanja:
“Ususret joj je išao visoki čovjek. Njegove su oči bile strašno, strašno ozbiljne. I modre. A obrve sraštene. I odijelo sivkasto. A kravata ga je davila. Ipak je bio na svoj način lijep.”
“Velimir ju je već čekao, pušeći cigaretu. Imao je odijelo i iz daljine činio se smrtno ozbiljan. Visok, kratko podšišan, utegnut i izglačan.”
Kasnije se otkriva prava Velimirova priroda, on je sramežljiv i bojažljiv. Od Karamele prvo traži da mu stvori djevojku, a kasnije ju moli da ne širi istinu o njegovu porijeklu. U početku je zaljubljen u nepostojeću Dragicu, a kasnije se zaljubljuje u Marijanu s kojom se na kraju i oženi. U jednom dijelu Marijana mu kaže:
“Vi se trudite da izgledate samouvjereni… Vašu pravu prirodu prikriva vaše odijelo… Jer, netko tko je iz sna i zbog sna postao stvaran, ne nosi pretijesne sakoe. Već je ležeran, i sve na njemu pomalo visi…”
Lastan je Karamelin i Valdemarov sin. Ima pet godina, ide u vrtić, energičan je, voli se igrati i često pravi nered po stanu.
“-Ni kod Spielberga nisam vidio nešto slično – zamijetio je Valdemar i zapalio cigaretu. – Scenaristi se moraju prilično pomučiti da bi od nekakvog stana učinili ovakav krš. Oni ubace bračne svađe ili kriminalističke obračune, a kod nas je dovoljno da se jedan petogodišnjak vrati kući.”
Naranča je kći Karamele i Valdemara. Ona je u pubertetu, često se zaljubljuje, svira klavir te često smiruje situaciju između roditelja. Karameli se ponekad čini kako je Naranča zrelija od nje.
Ružica je Valdemarova polu-teta. Preziva se Keiser, uvjerena je u vlastitu mudrosti i u proročanske sposobnosti. Na kraju romana nalazi sreću u poslu s Reneom.
“Valdemar ima polu-tetu. Zato je on polu-sluša. U njegovoj obitelj svi su se ženili nekoliko puta pa je sve ostalo na-pola. Uglavnom ta teta dođe dva puta godišnje i onda stane nasred stana i tuguje… Strašno zvuči ta polu-teta Ružica Keiser. Proročanski. Ogrnuta je ljubičastim šalom. Odrasla je. Ima malu penziju. – Tako ćemo i mi završiti – s malom penzijom – kaže Valdemar, slušajući je.”
Rene je Karamelin i Valdemarov vrlo dobar prijatelj. Novinar je, ali njegova prava ljubav jest kuhanje. Pred kraj romana s Ružicom otvara gostionicu i ispunjava svoj san. Lastan i Naranča jako ga vole jer ih on zna zabaviti. Rene je uvijek spreman pomoći Karameli, između ostaloga i u pisanju romana. Kad je otvorio gostionicu, obitelj Rudinsky imala je besplatan ručak svaki dan kako bi Karamela imala više vremena za pisanje.
“- Rene, Rene!- urla Lastan. To je zaista veliko veselje jer Rene je osoba koja voli kuhati, a što je još puno divnije može se jahati i držati zvečku u zubima i mahati njome u ritmu valcera. Tako je on svojedobno uspavljivao Naranču dok bi Valdemar i Karamela išli u kino. Rene je Karamelin prijatelj iz djetinjstva kojeg je Karamela pljusnula pod satom zemljopisa dok je razrednica pričala o Gvatemali pa je nastao tajac, i razrednica je zastala, a onda nastavila pričati o Ekvadoru. Onda je pod velikim odmorom Rene zbubao Karamelu, i vremenom, između tučnjava, naraslo je i prijateljstvo.
Bilješka o piscu
Sanja Pilić rođena je u Splitu 1954. godine i poznata je hrvatska spisateljica za djecu i mladež.
Završila je školu Primijenjene umjetnosti i dizajna te radila kao fotografkinja, trik-snimateljica i koloristica na crtanim filmovima. Članica je raznih odbora vezanih za rad sa zlostavljanom djecom, te surađivala s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba.
Najviše se bavi pisanjem slikovnica za djecu te romana za mlade, po čemu je najpoznatija. Dobila je razne nagrade i priznanja za svoj rad, među kojima su nagrade Grigor Vitez, Mato Lovrak i Ivana Brlić-Mažuranić, a odlikovana je i Redom Danice hrvatske za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi.
Do sada je objavila 27 knjiga za djecu i odrasle, s jako velikim nakladama, od kojih su neka doživjela i po desetak izdanja.
Knjige su joj prevođene na slovenski, engleski, njemački, nizozemski, talijanski i mađarski jezik, a romani “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” preneseni su i na kazališne daske.
Najpoznatiji romani za mlade Sanje Pilić su “O mamama sve najbolje”, “E, baš mi nije žao”, “Hoću i ja”, “Što mi se to događa?” i drugi.
Sanja Pilić i danas živi i radi u Zagrebu.
Autor: B.Č.
Odgovori