“Moja Zlatna dolina” zbirka je pripovijesti u kojima je autorica ispričala kako je provela djetinjstvo u Požegi. Knjiga sadrži dvije cjeline: “Moja Zlatna dolina” i “Rastanak sa Zlatnom dolinom”.
Sve priče su dakle, autoričine autobiografije. Ona je opisala svoj život u Požegi u najranijim danima svoga života. Požega je lijepi mali gradić kojeg su zbog svoje ljepote prepoznali i stari Rimljani te su ga prozvali Valis aurera, što znači Zlatna dolina.
“Neuspjelo kumovanje” je priča iz prve cjeline “Moja Zlatna dolina”.
Neuspjelo kumovanje
Vani je bila paklena vrućina, no djeca su joj se odlučila suprotstaviti pa su vrući ljetni dan provodili igrajući se ne dvorištu. Zlata se igrala s Đuricom i Ljubicom bačvom. Naime, pronašli su praznu bačvu koju su potom pretvorili u fijaker.
Đurica se uvukao u fijaker, a Ljubica i Zlata su ga gurale. Nakon što tako proguraju tri kruga, uloge se zamijene. Nije im ni najmanje smetalo što je tijelo lupalo u untrašnjost bačve. Bitno je bilo samo da se nešto igraju i da je zanimljivo i zabavno.
Nakon što su igru guranja bačve, odnosno fijakera priveli kraju, na red je stiglo nagradno gađanje. Nagradno gađanje sastojalo se od trulih jabuka i lonca nataknutog na štap. Kada bi nataknuli lonac na štap, s dogovorene udaljenosti gađali bi ga trulim jabukama. Lonac je često bio i promašen, a umjesto njega pogodili bi koju gusku ili kokoš, ali ništa im se nije dogodilo i nitko od ukućana nije ništa primijetio.
Kada im se više nije dalo gađati, Đurica je predložio da idu pogledati male mačiće na sjeniku. Mačka Cifra se okotila, a Đurica je predložio da uz to odmah odaberu i imena te kumove. Za kuma je predložio sebe, a za kumu Zlatu.
Ljubici je bilo žao što i ona ne može biti kuma pa im je rekla kako ne smiju ići na sjenik jer je penjanje na njega jako opasno. Netko bi mogao pasti. Teško se popeti i jako je visoko pa su roditelji i zabranili penjanje. Ali Đurica je imao odgovor na to. Rekao joj je da mame sada spavaju jer je jako velika vrućina pa nema straha da će netko primijetiti.
Djevojčice su tada imale sedam godina i jako su se bojale konja. A upravo su pored jednog konja morale proći na putu prema sjeniku. Đurica se kao dječak nije bojao pa je bez brižno prošao pored konja i djevojčice nazvao strašljivicama.
Kako bi došli do sjenika morali su se popeti ljestvama. Ljestve su bile duge, a prečke na ljestvama bile su jako razmaknute jer su to bile ljestve za odrasle i nisu bile namijenjene djeci. Djevojčicama je bilo jako teško popeti se ljestvama do sjenika.
Kada su se konačno popele, gore je sve mirisalo na sijeno i bilo je jako vruće. No, kada je Zlata ugledala mačku s četiri mala crno-bijela mačića zaboravila je odmah na zabranu i na vrućinu.
Kada su stigli, maca je prvo bila malo nakostriješena, ali ubrzo je djeci dala i da diraju mačiće. No, onda ih je Đurica sve stavio u kapu i odlučio ih odnijeti do bunara kako bi ih poprskao vodom, odnosno krstio. Mačka je počela mijaukati i puhati, a Zlata se nije mogla spustiti niz ljestve.
Počela je plakati jer nikako nije mogla sići, a uz sve to dolje su još bili i konji. Mislila je ako padne pod konje da je gotova. Ubrzo su se rasplakali i Đurica i Ljubica jer nisu znali kako da joj pomognu.
Srećom, vika i plač probudili su postolara iz susjedstva. On je bio jako ljut, no ipak je pomogao djeci da siđu. Zlata je bila presretna kada je vidjela nekog odraslog jer je od straha i od vrućine već gubila i svijest.
Kada ih je postolar spustio otvorila je oči i osjećala se sigurnom u postolarevom zagrljaju. Bili su jako zahvalni postolaru i obećali su da to više nikada neće činiti. Postolar im nije povjerovao, ali obećao je da ih neće tužiti mamama.
I kada su polako i nečujno odlazili iz sjenika da ih nitko od roditelja ne vidi, maca je isto tako neprimjetno odnijela jednog po jednog mačića iz Đuričine kape.
Vrsta djela: autobiografija
Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća
Mjesto radnje: Požega (u dvorištu i na sjeniku)
Likovi: Zlata, Ljubica, Đurica, postolar
Analiza likova
Zlata i Ljubica – vesele, razigrane i radoznale sedmogodišnje djevojčice. Iako su se bojale konja, ali i penjanja po ljestvama nikako nisu mogle odoljeti penjanju na sjenik. Ljubica je bila pomalo ljubomorna što ona ne može biti kuma mačićima, ali brzo se odljutila čim joj je bilo obećano nešto drugo. Iako su se trudile slušati roditelje, nisu mogle poslušati njihovu zabranu da ne smiju ići na sjenik. No, kada su se našle u opasnosti obradovale su se nekom od odraslih, iako to bio ljutit i strog postolar.
Đurica – živahan i radoznao dječak, uvijek spreman na nove avanture. Uvijek ima ideje za nove akcije, a ističe se i kao vođa. Uvijek je u društvu i jako je popularan. Hrabar je, plemenit i uporan. Voli životinje i dobrog je srca
Postolar – na prvi pogled bio je ljut i strog, ali volio je djecu i rado im je pomagao.
Bilješka o autoru
Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.
1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.
Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.
Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.
Autor: M.L.
Odgovori