“Nemam vremena” zbirka je kratkih pričica Sanje Pilić, namijenjena djeci predškolske dobi ili one u nižim razredima osnovne škole. Pričice iz ove zbirke kratke su i slatke dogodovštine koje spisateljica priča, kako bi najmlađe potakla na razmišljanje o svijetu pred sobom, o životu, planeti na kojoj žive te sitnim dogodovštinama koje čine život. Svaka priča ima lijepu pouku namijenjenu i najmlađima. Osim što su poučne, ove priče su izuzetno zanimljivo napisane. Sanja Pilić svojim smiješnim situacijama, maštovitim izrazom, pripovijedanjem punom ritma, rime, luckastim likovima i još luckastijim situacijama može pridobiti pažnju i najmlađeg čitatelja. Uz to, priče su jako kratke, pa su idealne kao pričice za laku noć.
Sanja Pilić Pripovijeda s mnogo subjektivnih primjedbi, ali one su sve izrečene dječjim jezikom. Spisateljica predstavlja sebe kao veliko dijete koje je bilo primorano odrasti, ali samo tijelom. Duhom je ona još uvijek djevojčica kojoj je draži sladoled od špinata, a klizanje i igra od ozbiljnih razgovora. Ona više voli biti spisateljica da može dugo spavati, nego raditi nekakav ozbiljan posao i puno zarađivati. Biti dijete za nju je najbolja stvar, a raditi za djecu najvažnija.
Ova zbirka priča samo je jedna u nizu popularnih dječjih knjiga Sanje Pilić. Ona piše ne samo za djecu, već i mlade, pa se njena djela mogu čitati doslovno kroz cijelo odrastanje. Njen stil svakoj dobi govori da je upravo to vrijeme odrastanja najbolje. Ona se prema svojim čitateljima ne ponaša kao učiteljica ili neka nadređena osoba, već kao prijatelj. Razumije probleme i dvojbe svakog djeteta, koliko god se ti problemi odraslima činili malima i nevažnima.
Knjiga “Nemam vremena” odlična je knjiga za učenje malih vrijednosti života. Edukativna je i potiče djecu da razumiju važnost naoko malih stvari, a zapravo vrlo značajnih – poput ekologije, higijene, zdrave prehrane… ali i onih zabavnih – osmjeha, igre, prijateljstva, malih zadovoljstva, širenja sreće i slično. Sve ovo čini dobar život i to je glavna poruka koji Sanja Pilić prenosi, ne samo djeci, već i odraslima, koji će ovu knjigu čitati sa svojom djecom.
Kratak sadržaj
O pričanju priča i sisanju palca
Uvodna priča govori o Sanjinoj iznenadnoj odraslosti. Ona više nije dijete koje stalno nešto sanja i potajno cucla prste, već je kroz igru i maštanje uspjela odrasti. Kao odrasla, morala je potražiti posao, ali ni jedan se nije mogao raditi uz drijemanje. Onda je Sanji njen prijatelj Pametni Petar savjetovao da bude spisateljica, jer je to posao koji se radi “Ako hoćeš sve i nećeš ništa…“. Ona ga je poslušala jer je to jedini posao pri kojem može raditi sve što je ikada sanjala.
1. poglavlje
Nemam vremena
Kratko vrijeme je ono koje nazivamo NEMAM VREMENA, nekada zvano i JAKO MI SE ŽURI. Traje neograničeno dugo, ali najčešće dok treba nešto pospremiti ili oprati. U redu je dok djeca nemaju vremena, ali ako ga nemaju mama ili tada, onda su djeca jako tužna. Zbog roditeljskog NEMAM VREMENA ona sama sjede u sobi, umjesto da se s njimašetaju po parku ili igraju strašnog tigra.
Spisateljica Sanja nam priznaje da ona nikada NEMA VREMENA za jutarnju gimnastiku, jer joj je u krevetu ujutro uvijek ljepše. Ali taj NEMAM VREMENA ona nadoknađuje bicikliranjem, a ako je baš jako hladno, onda klizanjem do iznemoglosti.
Žurba
Žurenje izgleda “Bzzzkasto, fijukasto, švungasto brzasto, tornadasto, vjetrovito, streličasto, munjasto…“. Tjera nas da radimo stvari na brzinu i aljkavo. Žurba je djetinjasta i zaboravljiva, utrkuje se s vremenom i nestrpljiva je. Nestaje samo kad joj je lijepo i pritaji se dok nam netko ne vikne da požurimo nešto napraviti. I Sanji se žuri u kino, pa ne stigne napisati ovu priču onako kako je htjela.
Vrijeme
Vremenu je dosadilo što ga ljudi stalo dijele na nekakve dane, sate, minute, cjepkaju ga na sve manje komadiće, a on mora protjecati točno kako su mu odredili. Ne smije ni požuriti ni usporiti, ne smije se ni poigrati, samo uvijek ići istom brzinom. Zato vrijeme ode do svoje prijateljice Zemlje i predloži joj da se malo poigraju s ljudima. Vidi vrijeme kako se Zemlja uvijek vrti istom brzinom, uvijek jednako brzo oko svoje osi i oko Sunca, trudi se održati ljude na sebi, iako joj oni uništavaju šume i zagađuju vode. Pa predloži Vrijeme Zemlji da malo ubrza svoje rotiranje, neka se ljudi malo zaprepaste što noć traje samo pet sati ili što je iznenada došlo ljeto. Neka učini to, jer ljudi ionako nisu zaslužili bolje. Ovako će se možda naučiti poštivati Zemlju koja im daje život, hrani ih, održava im zdravlje i udobnost, umjesto da je samo uništavaju i misle da su svemoćni, nezamjenjivi i najpametniji.
Ali Zemlja odbije takav prijedlog. Kaže da se ona brine za ljude kao za svoju djecu. Ona im je majka i koliko god joj nažao učinili, još uvijek se trudi pružiti im najbolje. Nada se da će ljudi jednom shvatiti koliko joj zla čine i promijenitise. Nada se da će se početi bolje ponašati i napokon je zavoljeti.
Vrijeme se malo uvrijedi što se Zemlja nije htjela poigrati s njim, pa ode. Ali svejedno nastavi teći svojim ustaljenim tokom, unutar granica od dana, sati i minuta koje su mu ljudi odredili.
Dosada
Ujutro rano, čim se spisateljica Sanja probudila, posjetila ju je dosada. Požalila joj se kako joj je dosadila njena uloga. Nitko je ne voli i svi od nje bježe. Htjela je promjenu zanimanja, ali su u Institutu za Dosadu rekli da je ona “začin u životu“. Ona bi najradije ukinula samu sebe, pa da više ni nema dosade. Onda ne bi bilo ni dosadnih filmova, dosadnih ljudi, dosadnih jela ni dosadnog TV programa. Dosadi se čini da ona previše radi, a čim je ljudima dosadno, krive nju.Dosada bi htjela biti zabavna, a kad to već ne može biti, onda bi htjela odmoriti se. To može samo ako je bude što manje.
Sanja joj je odlučila pomoći. Ona uvijek radi nešto drugo, pa joj nikada nije dosadno i tako umanjuje posao samoj Dosadi. Poručuje i nama da učinimo isto!
Izvađeno – pronađeno
Sanja voli razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo, a pogotovo što bi bilo kada bi se nešto važno “izvadilo” iz nečega. Primjerice, što bi bilo kada bismo izvadili samoglasnike iz riječi. Kako bismo onda govorili? Što bi bilo kada bismo izvadili more iz zemlje? Nastala bi rupa, svi bismo živjeli na brdima, a koze bi mogle pasti slanu morsku travu.
A što bi bilo kada bismo izvadili kišu iz oblaka, mrak iz noći, ocjene iz škole, mrkvu iz juhice…?
Kada bi iz sata izvadili vrijeme, svi bi imali više vremena. Mogli bi raditi što želimo i kad želimo, ništa se ne bi trebalo dogoditi u točno određeno vrijeme, već sao “otprilike” u neko vrijeme.
Jedino što Sanja ne želi je izvaditi priču iz knjige jer “Stranice bi plakale. I bile bi blijede kao da su bolesne.”
Ljutnja
Sanja je ustala na lijevu nogu i cijeli dan joj je krenuo krivo. Najprije je bila ljutita na lijevu nogu jer je ustala na nju. Onda je bila ljuta na papuče jer ih nije mogla pronaći, pa na mačku jer joj je gricnula papuče, pa na doručak jer ga nije bilo. Nije mogla pronaći ni ručnik ni sapun u kupaonici, pa je i na njih bila ljuta. Ni kava ni novine nisu joj pomogli, jer je kava bila loša, a novine su poskupjele. I na njih je bila ljuta.
U očaju, Sanja je nazvala 981 i pitala koji lijek protiv ljutnje da uzme. Savjetovali su joj smijeh, dobru volju, šaljive priče i druženje s djecom.
Sanja je odmah pohitala u park i pridružila se djeci koja su se igrala. Odmah ju je prošla zlovolja.
Jozef
Jozef je bio dječak koji je nosio debele naočale jer nije dobro vidio. Zbog toga je bio nespretan, a zbog nespretnosti nesretan. Bio je zamišljen i miran, a nikada nikoga nije zamarao svojom nesretnosti. Budući da je bio miran, svi su mislili da je zadovoljan i sretan. Govorili su da je dobar jer nikoga nije zamarao niti smetao. Nije gnjavio i zato ga nitko nije zamjećivao. Ljudi ne zamjećuje mirnu djecu jer misle da je njima dobro. Ali Josef nije bio dobro. Ipak, bio je previše miran, šutljiv i stidljiv da bi to ikome rekao. Zato vas Sanja moli da, akoprimijetite u svojoj blizini nekog sličnog Jozefu, postanite mu prijatelj. Učinite prvi korak, jer i mirni ljudi žele prijatelje, iako su previše stidljivi da im prvi priđu.
Glava
Svi imamo glavu i na nju možemo staviti svakakve šešire, kape i razne ukrase. A što možemo staviti u glavu? U nju ne možemo staviti ni šešir ni kapu. Ona je iznutra puna jer je u njoj mozak. Mozak je najvažniji dio čovjeka. On je jako moćan i može sve što poželi, samo što to mnogi ljudi ni ne znaju. Oni misle da je dobar i lijep šešir mnogo važniji od dobrog mozga.
Ali mozak je mnogo vrjedniji i pametniji od bilo kojeg kompjutera. Kompjuter se ne može baviti sportom, obavljati kućanske poslove ni igrati se. Mozak stalno nešto izmišlja i zahvaljujući njemu imamo sve prekrasne stvari koje nas okružuju – igračke, filmove, sladoled… Bez mozga naši životi bili bi pustoš. A da bi mozak mogao dobro raditi, moramo ga hraniti. On se hrani znanjem, a što više jede to je više gladan. Zato mu stalno moramo davati puno znanja i nikada ne dopustiti da gladuje.
2. poglavlje
Proljeće
Kada stigne proljeće, kao da se sve ubrza. Srca počinju brže kucati, ujutro se lakše ustati, sve potrebno radi se užurbano. Na proljeće sve zaspalo i sivo, pretvara se u zeleno, nabujalo i živo. Proljeće se može vidjeti svugdje po gradu – na tržnicama, u parkovima, u proljetnoj juhici i loncima za cvijeće. Ljudi izađu van, počnu se zaljubljivati i sve je ljepše i svjetlije.
Proljeće je vrijeme proljetnog čišćenja. Sve se mora srediti jer proljeće ne voli nečistoću. Ono nikada ne dolazi u neuredne podrume, tamne tavane i mračna stubišta. Proljeće voli da je sve čisto i sjajno. Ako nije dovoljno čisto, ono uzme metlu u obliku vjetra i pomete ulice. Raznese svu nečistoću i uvuče nam ljepotu u srca. Čini se da se svi pomladimo, jer s “proljećem u mislima ne može se uvenuti!”
Pisanice
Sanja je lijepo obojila jaja za Uskrs. Tako su ona postala pisanice. Prije bojanja načula je kako se jaja žale jedna drugima jer ih svi omalovažavaju. Kažu kako su previše obična i dosadna. Ali jaja se toliko koriste da bi život bez njih bio nezamisliv! Stavljaju se u torte i kolače, razvlače u tijesta, peku na oko, stavljaju u alkoholna pića, sendviče, čak i u perike loših glumica! One se nalaze na svim jelovnicima, čak i u najotmjenijim hotelima, a jedu ih svi – i bogati i siromašni i stari i mladi, čak i oni koji nemaju zube.
Sanja je onda izvadila sva jaja iz hladnjaka i odlučila ih obojati. Neke je podijelila prijateljima jer su jaja simbol plodnosti i stvaranja života. Baš kao i Uskrs, koji je simbol ljubavi koja uskrsne kada se čini da je nema, baš kao i dobrota koja se pokaže kada se čini da je izgubljena.
Naslikani vrt
Sanja je odlučila šarenim bojama obojati naslikani vrt na betonskom zidu. To je način na koji prekrasno cvijeće i zelena trava mogu rasti i na betonu. Tako naslikani vrt stapa se s pravim vrtom i sve odmah izgleda šarenije i bolje. Čak i kad dođe jesen i otpadne lišće u pravom vrtu, naslikani vrt se i dalje zeleni. Zeleni se čak i kad padne snijeg, samo ne tako jako.
Bilo bi lijepo kada bi se svi zapušteni i išarani zidovi u gradu tako lijepo obojali u proljeće. Čak i djeca mogu u tome pomoći, ako zamole svoje učitelje i učiteljice da zajedno obojaju neke stare zidove u školi ili školskom dvorištu.
Lijekovi
Sanja se prehladila i zato pije razne čajeve od kojih cijela soba miriše na šumu. Srećom, nije često bolesna pa ne mora birati među svom silom lijekova koje danas postoji. Postoje lijekovi za sve i protiv svega, ali još uvijek nemalijeka protiv zlovolje. Zlovolja je najopasnija bolest od svih. Simptomi su joj namrgođenost, ne uživanje u šalama i ništa zlovolji nije smiješno. Najopasnije je to što se širi poput zaraze. Na žalost, protiv nje se ne može cijepiti, ne pomaže ni ležanje, a ni vitamin C.
Od zlovolje se možemo braniti “dobrom glazbom, šetnjom, radom, čitanjem knjiga, gledanjem komedija, druženjem s prijateljima. I pjesmom.“. Zlovolja je jako nemuzikalna, pa ne voli glazbu. Pomažu i kućni ljubimci. Ako ste zlovoljni, pomazite svog ili tuđeg kućnog ljubimca i odmah će vam biti bolje.
Lopte
Sanja je umorna jer se cijeli dan loptala sa svojim malim susjednom Zlatkom. On skuplja lopte i ima ih raznih veličina, težina i boja. Lopte čuva u drvarnici gdje ima posebno napravljene police samo za njih. Dok su se oni loptali, Sanjine prijateljice su čitale stripove. Loptanje je odlično jer se mora raditi s nekim. Ne može se čovjek sam loptati. Ako želite društvo, najbolje da uzmete loptu i odete u park. Tamo ćete naći nekog tko će se htjeti loptati s vama i tako vam postati prijatelj.
Ptice
Na moru je Sanja sjedila na rivi, pijuckala gusti sok i promatrala ptice. Ptice mogu letjeti jer imaju krila, perje i šuplje kosti. Zamišlja kako bi to bilo kada bi i ljudi mogli letjeti. Ako treba otići kod prijateljice ili ujaku odnijeti kolače, treba samo zamahnuti rukama-krilima i za tren oka si na drugom kraju grada. Velika bi gužva bila na nebu da ljudi mogu letjeti!
Ali kad malo bolje razmisli, Sanja se boji visine. Sigurnije joj je ostati na zemlji i promatrati galebove.
Čudesna Eva
Eva ima deset godina, smeđe oči i dugu pletenicu koja poskakuje dok veselo hoda ulicom. Svi je vole, cijelo susjedstvo je pozdravlja kada prolazi ulicom. Ona je čudesna i gotovo magična, pa se svi raduju kada je susretnu. Ali Eva na kraju nije ni djevojčica. Ona je dijete koje se nalazi u svima nama. Skriva se iza Ozbiljnosti, ali je lijepo nekada pustiti je vani, odvesti u šetnju i tako pomiješati život s bajkom.
3. poglavlje
Šuma
Jednog jutra šuma se naljutila na čovjeka jer je zbog njega posve oćelavila. Razboljela se, otpalo joj je lišće, a drveće se osušilo. Životinje su se odselile, pa je ostala sama. Plakala je i izgledala jadno i nikakvo. Sve je u njoj uvenulo pa je uzviknula “NEĆU UGLJIČNI MONOKSID, NEĆU SUMPORNI DIOKSID, ČAĐU, OLOVO, KISELE KIŠE, ISPUŠNE PLINOVE… VRATITE MI MOJE HEKTOMETRE,DRVEĆE I BILJKE!!!”
Ali ljudi je nisu čuli, pa su nastavili bacati smeđe po njoj, rezati joj stabla i nepažnjom izazivati požare. Jednog dana, ljudi su ipak shvatili da se nešto neobično događa. Promijenila se klima, postalo je teško disati, a sve životinje su nestale. Zato su ljudi odlučili zamijeniti razno smeće koje su pobacali po šumi, s novim mladicama stabala, grmlja i trave. Tako je šuma ozdravila. Sljedeći put trebamo paziti da se šuma niti ne razboli, jer ljubav može spriječiti bolest. Tako i naša ljubav prema šumi mora spriječiti njeno umiranje.
Više cvijeća – manje smeća
Tri košare na Cvjetnom trgu jedno su jutro zapomagale i jaukale jer su bile jako gladne. Već su danima bile prazne. Nisu ništa jele, jer nitko nije htio baciti smeće u njih. Ljudi su bacali smeće samo po podu i tako onečišćavali grad, dok su jadne košare za smeće pritom umirale od gladi.
Ali kad je otkucalo podne, ljudi su i njih nahranili. U svaku su počeli bacati smeće. Košare su napokon bile zadovoljne. Osim toga, i grad je bio čist. Moramo održavati naše gradove i ulice čistima, jer su sve to naše ulice i naši gradovi. Dio su nas, pa su tako njihova ljepota i čistoća također dio nas. Bacajući otpatke u koš za smeće, ne čuvamo samo ulice, već i livade, potoke te cijelu prirodu koja nas okružuje.
Televizija
Televizija može biti jako dobra i zanimljiva ako se s njom ne pretjeruje. Čini se da ona danas zamjenjuje mame, tate i cijelu rodbinu, a skoro i prijatelje. Ona kao da se u sve razumije i sve zna. Govori sve strane jezike i počinje zamjenjivati ljude.
Tomislav upali televiziju čim dođe iz škole. Uključi je i čini mu se kao da onda više nije sam, iako je posve sam gleda. Toliko puta je zbog televizije odbio igranje s drugom djecom, da ga ona više niti ne zovu na druženje. Sanja želi spasiti Tomislava iz ralja televizije, jer ako se predugo gleda, ona od prijateljice postane daviteljica.
Smijeh
Najvažnija stvar u životu za našu spisateljicu Sanju je smijeh. On svima dobro stoji, samo kad se ne računaju svi oni zli osmjesi, poput kiselih osmjeha ili podsmjeha.
Kad se Sanja nasmiješi i hoda ulicom, svi je veselo pozdravljaju. Nekada dobije i poljubac. Dobije kompliment da se proljepšala, a to je samo zato što se lijepo smiješi. Namrštenim ljudima nikakva šminka ni frizura ne može pomoći da budu lijepi, a nasmiješenim ljudima ništa od toga ni ne treba jer su sami po sebi s osmjehom dovoljno lijepi.
Osmjeh je i najbolji poklon na svijetu, Može se i pokloniti i dobiti, a najbolje ga je dijeliti šakom i kapom. Zato treba njegovati i svoje zube, jer je uz lijepe zube osmjeh još moćniji.
O laži
U životu postoje velike i male laži. Mala laž je kada mama pita Nadu i Zorana jesu li pojeli doručak, oni kažu da jesu, iako su kruh s marmeladom bacili na balkon da ga pojedu vrapci.
Velike laži su mnogo veće od toga. One izgledaju ljepše od istine, jer je istina najčešće puno jednostavnija i šutljiva. Ipak, ona je vječna dok je laž prolazna.
Jednom se tako Laž odlučila vratiti se u svoj rodni grad Lažigrad i pronaći svoje roditelje. Ali u Lažigradu su svi lagali pa nikako nije mogla saznati gdje su oni. Kada je htjela otići iz grada, ispostavilo se da je željeznički kolodvor u stvari bio lunapark. Laž je otišla na vrtuljak i tako jako se zavrtjela da je otišla u Svemir. Laže ne voli dolaziti na Zemlju jer je ljudi ovdje jako puno koriste. Radije ode na neke druge planete gdje je još posve nepoznata. Mislite li da je i ova priča laž?
Tužna Lena
Lena je sa svojih devet godina bila jako tužna djevojčica. Sjedila je na klupi i promatrala radnike. Kopali su ulicu i popravljali tračnice. Lena je bila tužna jer je razmišljala o ratu. Do nje je došao njen prijatelj Tomislav i upitao je o čemu razmišlja. Ona mu nije mogla reći kako razmišlja da rat sve unuišti. I najljepše stvari izvrne, pa ih učini ružnima. Učinio je njene roditelje jako zabrinutima, pa se brinula i Lena.
Na kraju je ipak rekla Tomislavu da bi ona zaustavila rat tako da bi cijeli svijet učinila izuzetno lijepim, kao iz bajke, pa kada vojnici dođu, da padnu u nesvijest od ljepote. Tomislav joj je rekao da je to nemoguće. Lena je to znala i zato je bila tužna. Ponekad je baš teško biti dijete.
Škola smijanja
Otvorila se škola smijanja u kojoj se uči sve o smijehu i ubijanju zlovolje. Tamo se može dobiti jedinica samo ako si ozbiljan, ali te onda pošalju na posebne sate smijanja, škakljanja i veselja. A posebno se cijeni “umiranje od smijeha”.
Iz škole smijanja svi izlaze ozareni, sretni i veseli. Takvi ljudi duže žive, češće dobiju na lotu i zdraviji su. Mrgudi se također mogu upisati u tu školu, ali oni je baš i ne vole. U školu smijanja najčešće idu oni koji se već smiju, pa svoje smijanje samo žele usavršiti.
Hoću i Neću
Hoću i Neću se u početku uopće nisu poznavali. Hodali su svijetom odvojeni i nisu se voljeli. Hoću je mislio da Neću samo radi probleme, a Neću da Hoću stalno pristaje na neke nepodopštine. Kada su se jednom sreli u hladu pod palmom, napokon su se upoznali. Hoću je optužilo Noću da je on taj koji neće mir, neće ljubav, neće dobrotu, a Neću je optužilo Hoću da je on taj koji hoće rat, hoće nasilje hoće siromaštvo. Neću je tada rekao da on nije takav, on neće rat, neće nasilje i neće siromaštvo, pa je Hoću rekao da on zapravo hoće mir, hoće ljubav i hoće dobrotu. Tada su Hoću i Neću shvatili sa su zapravo vrlo slični. Problem je samo kada ih neki zli ljudi pobrkaju i pogrešno koriste.
Imati
Jednom je živio jedan siromašan čovjek. Nije imao ništa osim prekrasnog mora i neba. Uživao je u tome. Kada je bio gladan, ulovio bi ribu i bio je sretan. On nije znao što je to novac, pa nije bio ni svjestan da ga name. Nije znao da zapravo ništa nema, jer je on za sebe imao sve.
Na otok je jednog dana pristala jahta iz koje su izašla dva para. Svidjelo im se na otoku i nekako su se sporazumjeli sa siromahom. Postali su prijatelji. Teka kada su odlazili, čovjek je osjetio bol i gubitak. Naučio je što to znači imati. Bio je sretan jer je shvatio da ima prijatelja, iako je bio tužan jer su morali otići do sljedećeg ljeta. Pomislio je “Čovjek je bogat kad ima prijatelje“,
4. poglavlje
Ljubav, ah ljubav
Muško-ženska ljubav je kada dječak pokloni djevojčici svog najdražeg He-Mana, a djevojčica dječaku svoju najdražu lutku. Tada se oni drže za ruke, zajedno jednu sladoled i skupa prelaze cestu.
Sanja priča o svojoj prvoj ljubavi. Zvao se Ivan. Išao je s njom u razred, volio je robote i jako mu je dobro išla matematika. Kako je odrastao tako je sve bolje izrađivao robote i sve više znao matematiku. U šestom razredu joj je izradio ljupku roboticu i tada je ona znala da je zaljubljena u njega, a i on u nju.
O mamama
Mama je nešto najbolje na svijetu i da nemam mama cijeli svijet bi se okrenuo naglavačke. Ne radi se samo o ženama, nego i o svim životinjskim mama koje čuvaju svoje mladunce. Čak i one mame koje se nekada zamisle, pa im zagori ručak, jer su sanjarile, ipak su dobre. Kakav bi svijet bio bez mama? Muškarci bi sami morali šetati parkovima, vodeći djecu i unuke, a nigdje ne bi bilo zaigranih djevojčica ni bakica srebrnih frizura. Bez mama bilo bi dosadno i tužno. Ne bi više bilo ljubavnih romana, a bilo bi i znatno manje kolača. Tate bi morali raditi sve kućanske poslove i brinuti o djeci, a za laku noć poljubili bi kvaku na vratima ili zid. Strašan bi svijet bio bez mama…
Rođendani
Svi ljudi na svijetu imaju rođendan. Prvi rođendani obično su puni poklona i torte. Što imamo veći broj godina to se smanjuje broj poklona. Nekada se i torte izbace sa slavlja, a zamjene ih pizze i kole. Što je više rođendana, to više nestaju i svjećice s torte, jer je teško ugasiti četrdeset svjećica.
Ali Sanjina mama uvijek napravi rođendansku tortu za Sanju, koliko god ona godina imala. Ipak, na tortu joj ne stavlja svjećice, već puno, puno kreme od koje se svi oblizuju!
Daljine
Postoje različite daljine. Mogu se mjeriti u kilometrima, koracima, danima ili satima, a krate se pisanjem pisama, telefoniranjem, razmišljanjem ili plakanjem. Neke daljine su u nama samima. To je neko sunce zbog kojeg smjelije koračamo kroz život.
Sanja je sa sedam godina bila zaljubljena u Juraja, ali se on preselio u drugu školu. Tada je shvatila što to znači daljina. Ako imate nekog prijatelja koji je daleko, napišite mu pismo ili ga nazovite.
Pismo
Postoje različita pisma koja se pišu na različite načine, a najljepše je ljubavno pismo, bez obzira kako je i čime napisano. Sanja čuva sva ljubavna pisma koja je ikada dobila, pa ih ponekad čita smiješeći se od uha do uha. Ponekad sretne svoju nekadašnju simpatiju, koja umjesto kratkih hlačica i torbe, sada nosi brkove.
Osim ljubavnih pisama, dobra su i prijateljska. Sanja je kao mala poslala svoju adresu u novinsku rubriku “Za dopisivanje”, pa je dobivala i trideset pisama dnevno. I dan danas se voli dopisivati, a voli pričati i na telefon. Čak i pisanje knjiga smatra nekom vrtom kompliciranog dopisivanja.
Duša
Kada je umorna, Sanja zaroni glavu u jastuk i spava. Obožava sanjati jer se u snu sve stopi – i stvarnost i mašta i vrijeme, sve želje, strahovi i razmišljanja. Sve to čuva naša duša. Duša je neopipljiva, nema težinu, ne može se uhvatiti, a ipak postoji. Da ima težinu, težila bi preko sto kila i samo bi se još više debljala od lijepih pjesama, ljubavi, ali i mržnje ili grubosti.U tom razmišljanju Sanja je zaspala, bar joj se tako čini. Ako je povučete za pletenicu, vidjet ćete da li spava.
Mrvica
Sanja je pronašla malog mačića ispod auta. Nakon dva dana mijaukanja, donijela mu je mlijeka i šunkice, pa je on odlučio izaći iz skrovišta i otići s njom. Valjda je mislio da mu je mama kad ga je nahranila. Otkad je donijela mačića u stan, Sanja je morala postati uredna. Više ne smije svugdje ostavljati kriške kruha s paštetom niti šalice s mlijekom. Pazi da sve pospremi i zatvori, kako mačka ne bi mogla doći do toga. A mačić je jako razigran. Sve joj otima i gricka. Ponekad to Sanji postane naporno, pa se sakrije od njega. Uđe u ostavu, jede džem iz staklenke i pravi se da ne čuje njegovo dozivanje. A kada izađe, ima što za vidjeti – sve je porazbacano! Ali onda mačić umiljato zamijaukne, pa se ona više ne može ljutiti na njega. Zamijaukne i ona i krišom se pogleda u ogledalo, strahujući da se pretvorila u mačku.
Možda
Postoje ljudi koji su dobri prema nama i koji nas uvijek utješe svojim prijateljstvom, Pogledaj oko sebe i pronađi takve ljude.
5. poglavlje
Led i Sunce
Skulptura djevojčice od leda bila je najljepša u cijelom ledenom parku u Kini. Sunce ju je obasjavalo i tako je činilo svjetlucavom, sjajnom i prekrasnom. Djevojčica je rekla Suncu koliko je lijepa zbog njega. Sunce je bilo sramežljivo i odgovorilo kako je ona lijepa sama od sebe, a djevojčica je poželjela da se može vinuti u nebesa i doći do njega, iako je on užaren, a ona od leda. Zamolila je Sunce da joj pošalje najjaču zraku koja će je odvojiti od njenog postolja i odvesti k njemu. On je to i učinio, pa se djevojčica od leda odjednom počela topiti. Svi posjetitelji ledenog parka ostali su u čudu, jer se jedino kip djevojčice topio velikom brzinom. “To je ljubav.” šapnula je dok se pretvarala u kapljice i jurila u susret Suncu.
Priča o pronađenom kralju
Jedan kralj je jednom izašao iz mode. Gospođa Moda ga je izbacila iz svih priča i igračaka, rekavši da je njegovo vrijeme prošlo. Niti su se djeca više igrala s kraljevima niti su čitala o njima. Jadan kralj našao se na ulici. Tada je došla Sanja i vidjela sitnog, uplakanog kralja. Rekao joj je da ga nitko neće jer sad svi žele samo robote. Ona mu je ponudila da se na neko vrijeme skloni u njenu priču. Nije velika, ali će mu biti udobna dok ne dođu bolja vremena za kraljeve. Kralj je prihvatio i bio sretan. Pronaći će kraljevstvo u nečijem srcu.
Kralj i kraljević
Jedan kralj imao je sina. Sin nije volio učiti, ali se volio zabavljati. Stalno je zbijao neke šale, volio se igrati, a u igri bi se cijeli zaprljao i poderao. Bio je poseban kraljević jer je volio dubiti na glavi, penjati se po užetu i izvoditi svakojake vratolomije. Njegov otac bio je zabrinut jer nije znao kako će takvom sinu ostaviti kraljevstvo.
Kraljević je bio i dobrodušan. Podijelio je dragulje sa svoje krune po razredu. Sve prijatelje je častio pizzom te kupovao kolače za cijelu školu i susjedni vrtić. Otac ga je prekorio da će sve potrošiti, a kraljević mu je odgovorio da se prava bogatstva ne mogu potrošiti, a sve ostalo i jest za trošenje. Kralj se složio sa svojim sinom, pa su zajedno kupili kile bombona i dijelili ih po gradu. Ljudi su mislili da to nisu pravi kraljevi, nego da se to snima neki film, ali Sanja misli da jesu pravi jer ona još uvijek vjeruje u bajke.
Šah
Bijela se šahovska kraljica rasplakala jer je htjela biti prava kraljica. Htjela je živjeti u dvorcu, a ne u kutiji i šetati zelenim poljima, a ne crno-bijelim. Kralj ju je pokušavao utješiti govoreći joj da i tu ima svoje kraljevstvo. Ima kulu, lovce, pješake i konje koji je brane. Ali ona je svejedno htjela biti prava kraljica, s pravim srcem, da se može šetati perivojem, jesti kolačiće, gledati zlatne ribice… Kralj tu nije mogao ništa učiniti. Htio je da zaigraju šah, tu stoljetnu igru koja je toliko dugo već popularna i zanimljiva. Htio je da kraljica bude ponosna na svoju igru, a ne samo ljuta na crnu kraljicu, koja je ista kao ona samo u crnoj haljini.
Bijela kraljica je ipak došla k sebi. Shvatila je da je i njeno kraljevstvo dobro i tko zna kako bi se uopće snašla u vanjskom svijetu. Možda vani više kraljice ni ne postoje.
Škrtica Al
Škrtac Aleksandar bio je toliko škrt da je čak štedio i na slovima. Potpisivao se samo s Al, a zvali su ga Škrtica Al. Pazio je da ništa ne potroši. Imao je trosobni stan, ali je zaključavao sve sobe i spavao u kupaonici, da ne bi potrošio madrace. Malo je jeo i malo pio, a nikada nigdje nije išao. Nije želio čak trošiti ni glas ili uši na razgovor. Sve je štedio. Preživljavao je tako, nesretan i sam, jer nije htio trošiti ni sebe na prijateljstvo.
Nemojte nikada biti škrti kao Al, jer je pravo bogatstvo upravo u trošenju na lijepe, ugodne stvari i na dijeljenje svega što imamo s drugom ljudima. Možete dijeliti bar osmjehe, ljubav, razgovor i prijateljstvo. Zapamtite, “Svi škrti ljudi ma koliko bogati bili, uvijek su siromašni.“.
Istraživač
Mali Filip je istraživač, najpoznatiji u naselju. Istražuje sve, uključujući podrume, maminu torbu i svoj nos. Znatiželjan je pa proučava kukce, kamenje, pijesak, travke… Tata mu je kupio mikroskop pa kroz njega gleda razne stvarčice. Kaže kako sve stvari imaju dušu. On vidi kako se miče dok gleda kroz mikroskop. Jedino što ne može vidjeti je tuga. Ona se sakrije negdje duboko i ni jedan mikroskop je ne može vidjeti. Sreća, s druge strane, jasno je vidljiva i bezmikroskopa.
I Sanja je postala istraživačica. Pokušava pronaći tanjur sa špinatom koji je negdje zametnula. Ne voli baš jesti pa se nada da će jednog dana pronaći način da ne jede, a da nije gladna.
Crni mrak i blijeda svjetlost
Crni, mrkli, opasan i strašan Mrak zaljubio se u Blijedu Svjetlost. Svidio se i on njoj, ali nije htjela otići s njim u mračne, podzemne špilje, gdje je živio preko dana. Ona je voljela izležavati se na Suncu i upijati njegove tople zrake. Kada bi ona došla, sve bi živnulo i budilo se. Mrak je bio pomalo mrk i nedruštven jer su pod njim živjeli samo čudaci i lopovi. Ali Blijeda Svjetlost je svejedno voljela Mrkli Mrak. Njih dvoje bi se sastajali svaku zoru i svaki sumrak. Kratko bi bilo zajedno, a onda bi se morali odvojiti. Navečer Mrkli Mrak trepće zvjezdicama i tako poručuje Blijedoj Svjetlosti da je voli.
6. poglavlje
Rastreseni tata
Rastreseni tada stavio je krivu kravatu na krivu boju odjela. Bio je na službenom putu pa je istrčao iz hotela na sastanak. Prije sastanka odjurio je u trgovinu igračaka da sinu kupi dar. Tamo je bilo toliko igračaka da je skoro i sam ostao igrati se. Kupio je željeznicu i vlakić. U dućanu je zaboravio kišobran, ušao je u krivi tramvaj, a kada ga jepromijenio, iskrcao se na krivoj stanici. Zakasnio je na sastanak i zaboravio rupčić za nos. Čini se da je zaboravio na sve osim na svog sinčića.
Strašna priča
Jedna priča htjela je da bude najstrašnija. Htjela je da je se svi boje, da od nje bježe, a kad je pročitaju, da izaziva drhtavicu i drekavicu. Željela je biti mračna, stravična i grozna. Taman je uvježbavala svoj strašni smijeh, kada je u sobu ušla mala Lana. Rekla je “Baš bih tlebala neki papilić“. Trebala je papirić da napravi avion. Njen tata pisac dao joj je onaj na kojem je bila zapisana strašna priča. Lana je napravila avion i neko vrijeme se igrala njime u sobi, a zatim ga uskovitlala van kroz prozor. Papirić sa strašnom pričom baš je lijepo letio i sletio na kelj. Kelj se izderao na priču da se pomakne sa sunca jer želi pozelenjeti, a priča je počela plakati jer nije nikoga prestrašila, ni djevojčicu ni kelj.
Gladovanje nije radovanje
Marijana je htjela smršavjeti i biti tanka poput pjevačica i glumica. Odlučila je ništa ne jesti. Kad ju je mama pozvala na doručak, samo se pokrila dekom preko glave. Do nje su stizali prekrasni mirisi kruha, mlijeka i maslaca, ali ona je htjela biti kao čačkalica, pa je odlučila ne jesti.
Onda je došlo vrijeme ručka. Mirisala joj je juhica, pečena koka i krumpirići. Ona je razmišljala o končiću i čačkalici, htjela je da može proći kroz ušicu igle, pa se opet samo prekrila plahtom preko glave.
Došlo je vrijeme večere i do Marijane su ponovo počeli stizati prekrasni mirisi. Sada je već bila jako gladna i više nije željela biti mršava poput kostura. Doletjela je do stola i sve počela jesti. Te noći sanjala je svakojake prekrasne slatkiše. Sve je bilo fino!
Tko malo jede – visoko leti
Omiljena Jasnina aktivnost bila je žvakanje žvakaćih guma. Nije voljela jesti, samo je voljela žvakati, pa je odbijala sve obroke i umjesto njih, žvakačima je pravila velike balone.
Jednog jutra Jasna se probudila i umjesto doručka u usta ubacila žvakaću gumu. Sjedila je za kuhinjskim stolom i žvakala. Napuhala je balon i on je počeo rasti. Bio je ogroman, a kada je Jasna prestala napuhavati ga, on je svejedno rastao. Nije ga mogla odvojiti od usta, a balon je rastao i rastao, sve dok nije povukao Jasnu sa sobom i odnio prema nebu. Jasna je plakala, ali balon je počeo ploviti nebom, pa se smirila. Ona je došla velika ptica i probušila balon, a Jasna je počela padati.
Pala je s kreveta i shvatila da je to bio samo san. Otrčala je u kuhinju i počela s užitkom jesti doručak. Njena mama je bila sretna što joj kći napokon jede.
Mala priča
Jedna mala priča htjela je odrasti i postati priča za odrasle. Zamolila je Sanju da je proširi, upiše u nju svakakveozbiljne stvari i velike ulomke. Sanja je mislila da je priča dobra i ovakva, ali ona je mislil da je previše jednostavna. Nije htjela biti priča za djecu, već priča puna teških, tmurnih prizora, velikih i pametnih riječi. Htjela je da se po njoj snimaju filmovi i serije, da se o njoj govori u vijestima, da se prevede na strane jezike i uvrsti u antologije. Željela je trajati vječno.
Sanju je od svih tih zahtjeva zaboljela glava. Zaprijetila je priči da će je poderati u najsitnije komadiće ako kaže još jednu rečenicu. Pričica se “pokunjila, skupila, umirila i zašutjela“. Bila je previše zahtjevna i htjela tuđe riječi u sebi, umjesto da je bila zadovoljna u Marininoj bilježnice II.b razreda.
Opasan lav
U opasnoj džungli živio je opasan lav. Čak ga se i opasni tigar bojao jer je lav bio opasniji. Sve životinje u džungli su ga se bojale i zazirale od njegovog urlika. Čak ga je i slon zaobilazio u širokom luku. Lav je bio ponosan što je toliko opasan i što ga se svi boje.
Šetajući kroz šumu, lav opazi kuhinju i kako se njoj kuha kava. Vidio je kupaonicu, predsoblje, kućne ogrtače i papuče. Nije mu bilo jasno odakle sve to u džungli, a onda je shvatio da nije kuća u džungli, nego da je on u kući. Oko njega su bile plišane životinje, pa je shvatio da je i on sam plišani. Postao je silno nesretan. Nitko ga se nije bojao, mali Janko je čak i bezbrižno spavao pored njega. Od muke i razočarenja lav je ponovo zaspao i sanjao snove u kojima je opasni kralj džungle.
Neuredna slova
Učiteljica je stalno opominjala Ivicu da mora ljepše pisati. Ivica bi to htio, ali njega slova nikako nisu slušala. Svako slovo se ponašalo kako želi i onda je sve skupa izgledalo jako zbrkano. Ivica nije znao kako da objasni učiteljici da on ne može dovesti sva ta pusta slova u red, koliko god se trudio. Učiteljica je zaprijetila Ivici da bi mu najradije dala jedinicu iz rukopisa, za svako slovo po jednu, ali joj je žao jer je napisao tako lijep sastavak o prijateljstvu. Ivica jako lijepo piše, samo je to teško pročitati. Dala mu je bilježnicu i Ivica se prestrašio da je dobio hrpu jedinica zbog rukopisa i nestašnih slova, ali dobio je odličnu ocjenu za sastavak i poruku “MOLIMO SLOVA DA VIŠE NE OMETAJU OVAKO DOBRE PISCE. OVAKO NADARENI PISCI ZASLUŽUJU ČITAK RUKOPIS I PRISTOJNO PONAŠANJE!“.
Maja – Rozmari
Maja se zaljubila u Gorana i odlučila postati Rozmari. Odlučila je postati pametnija, obojiti kosu i nositi naočale. Naučila je kuhati, svirati gitaru, govoriti francuski, bolje se držati, biti mirna, čak i treptati okicama. Sve je to naučila kako bi se Goran zaljubio u nju. Ali Goran se zaljubio u Ljiljanu, iako je Ljiljana vježbala karate, nije imala sluha, bila je nemirna i brbljava.
Maji je bilo drago što je naučila sve što je naučila. Odlučila je da više neće bojati kosu i nositi lažne naočale, nego da će biti svoja, jer “U ljubavi nema pravila, ponekad nas vole zbog naših mana, a ponekad nas ostavljaju zbog naših vrlina. Maja je naučila da je učenje važno zbog učenja, a da ljubav dolazi kad joj se najmanje nadaš i očekuješ.“.
Odijelo ne čini čovjeka
Sanja je kao dijete željela biti princeza i vila. Uzela je maminu zavjesu, izrezala je škarama i obukla kao haljinu. Obukla je i mamine cipele, našminkala se i izašla van. Ali vani nitko u njoj nije vidio ni princezu ni vilu. Vidjeli su ili duha ili malu djevojčicu obučenu u zavjesu. Da li to znači ona poslovica “Odijelo ne čini čovjeka”? Razočarana Sanja se rasplakala i otrčala doma. Kad je mama vidjela što je učinila, uplakanu ju je zagrlila i rekla “Princezo moja“, iako je Sanja bila u trapericama, a ne u haljini od zavjese. Izgleda da odijelo zaista ne čini čovjeka.
Bilješka o autoru
Sanja Pilić cijenjena je hrvatska spisateljica koja je do sada objavila brojne knjige i slikovnice za djecu. Rodila se 16. svibnja 1954. godine u Splitu, a danas živi i radi u Zagrebu.
Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti – fotografski odsjek. Nakon što je završila srednju školu, radila je kao fotografkinja, koloristica i trik snimateljica na crtanom filmu.
Vrijeme je posvetila suradnji s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba te je tako pomagala i zlostavljanoj djeci. Cijelo vrijeme nastupa na školskim priredbama i dječjim druženjima. Tekstovi koje napiše postižu toliku popularnost da su prevedeni na brojne strane jezike kao što su engleski, njemački, slovenski, talijanski te mađarski jezik.
Velik broj naslova nalazi se i na popisu obveznih lektira za osnovne škole, čak njih 6. Objavila je mnogobrojne knjige za djecu i odrasle, a većina ih je toliko popularna da doživi čak do deset izdanja.
Njezina najpoznatija djela su: “O mamama sve najbolje”, “Nemam vremena”, “Mrvice iz dnevnog boravka”, “E, baš mi nije žao”, “Ženske pjesme”, “Faktor uspjeha”, “Mala torba, velika sloboda”,”Ideš mi na živce!”, “Vidimo se na Fejsu!” i mnoge druge. Za velik broj djela dobila je brojne nagrade i priznanja.
Po romanima “Mrvice iz dnevnog boravka” i “Sasvim sam popubertetio” napravljene su i predstave u kazalištu “Žar ptica” u Zagrebu.
Autor: V.B.
Odgovori