Nebeske barke

Zbirka priča “Nebeske barke” prekrasno je književno ostvarenje poznate hrvatske spisateljice za djecu i mlade Nade Iveljić. Zbirka je namijenjena učenicima nižih razreda osnovne škole, koji će se čitajući ove priče na jedinstven i jednostavan način upoznati sa svojom domovinom. U nekim pričama zbirke spominju se mnogi hrvatski gradovi, sela, dvorci, otoci, špilje i ostale znamenitosti. Cijela zbirka sastavljena je od nekoliko prijašnjih zbirki priča Nade Iveljić, među kojima je i njena znamenita, višestruko nagrađivana zbirka priča “Šestinski kišobran”. Upravo nam priče iz te zbirke otkrivaju navedene znamenitosti Hrvatske, koje mladi čitatelji otkrivaju zajedno s glavnim likom priča, znatiželjnim dječakom Ivekom.

Ostatak zbirke zanimljivi je spoj priča u stilu Nade Iveljić, koje se mogu podičiti vrckastim igrama riječima, opisom zanimljivih motiva iz svakodnevnog života, a sve gledano kroz perspektivu bujne dječje mašte, koju ova zbirka želi samo još više raspiriti. Zbirka je prepuna raznih dogodovština te prožeta dobrotom usmjerenom prema djeci i njihovim malim, ali velikodušnim srcima. Svaka od priča ima jasnu pouku, a sve kako bi djeca bolje shvatila priču i ono bitno što autorica njome želi poručiti. Sigurno će svako dijete u ovoj zbirci pronaći svoju omiljeni priču te je prepričavati svojim prijateljima.

Ove priče svakoga mogu vratiti u djetinjstvo i podsjetiti ih na lijepe dane koje su proveli sa svojim roditeljima, prijateljima i susjedima. Iako su danas u trendu modernije igračke, one koje se spominju u ovim pričama itekako imaju svoju vrijednost. Neke od njih se i danas poklanjaju djeci, poput plišanih medvjedića ili pletenih rukavica, pa su svevremenske baš poput priča u kojima su postali glavni likovi.

Autorica je ponekim kratkim, ali i dužim pričama uspjela prikazati kako se nekada živjelo, opisati mjesta i dvorce u Hrvatskoj te na razumljiv način objasniti djeci da je blago sve ono što nas okružuje, a za to blago u životu moramo naučiti biti zahvalni. Autorica ističe vrijednosti naše kulture i tradicije, koju je vrlo lako zaboraviti u globalnoj kulturi u kojoj živimo. Neke vrijednosti nikada ne bismo smjeli zaboraviti, a nekim starim običajima bismo se zauvijek trebali ponositi. Priče ove zbirke prenose te običaje i znamenitosti najmlađima, da i oni imaju priliku naučiti cijeniti baštinu iz koje su potekli.

Sve su priče koje je autorica napisala vezane uz svakodnevni život. Svi oni koji vole čitati bajke, a pritom imaju bujnu maštu, ova će ih zbirka posebno radovati. Iako je zbirka namijenjena učenicima nižih razreda mogu je čitati i učenici viših, baš kao i njihovi roditelji i bake i djedovi.

Vrsta djela: zbirka priča

Mjesto radnje: Zagreb i okolica, Slavonija, Dugi Otok, Plitvička jezera, Modra špilja

Vrijeme radnje: proljeće, ljeto, jesen, zima

Kratak sadržaj

Konjić sa zlatnim sedlom

Pipo

Mačak Pipo se mačak s kojim su se djeca igrala na dvorištu, a kada je stiglo vrijeme ručku, svi su ga napustili. On se popeo na oleandar i tako ga je uočila baka te uzela k sebi u kuću. Bio je to dobar mačić, ali vrlo zaigran. Volio je spavati u košarici za kruh i valjati se po starom otiraču. Baka je s njime bila zadovoljna sve dok jednog dana nije odlučio provjeriti što se to nalazi na kraju plavog klupka vune.

Pipo je odvukao klupko preko prozora na ulicu. Ljudi su mu se smijali, a on je bio toliko znatišeljan da uopće nije shvaćao zašto mu se ljudi smiju. Prodavačica i mesar su ga dozivali ne bi li mu dali nešto za jelo, ali on je bio zaokupljen svojim poslom. Kad se klupko skroz odmotalo, na kraju nije ostalo ništa već samo jedna tanka nit. Pipo je ostao začuđen.

Baka je vidjela što je Pipo učinio i istog treba ga izgrdila i uspjela namotati klupko uz pomoć djece. Navečer je nastavila plesti plavu kapicu za unuku Iskru pa tek sada Pipu nije bilo jasno kako je mogla od klupka dobiti kapicu. Iskrica je znala reći kako njezina baka ima zlatne ruke, a Pipo je zaključio kako to mogu samo ljudi. Na kraju je zaključio kako će on loviti vrapce i miševe kad poraste, to će biti pravi posao.

Jedno malo slovo a

Djevojčica Dubravka je voljela jesti juhu s tjesteninom u obliku raznih slova. No, jednom kada je mama pripremala tjesteninu za juhu iz vrećice je ispalo malo slovo a. Mama to nije primjetila, a kada je Dubravka kremula pomesti kuhinju izbacila je slovo a na balkon. Tamo ga je pokupio vrabac, ali s obzirom da nije bilo kuhano nije ga mogao jesti. Vrapcu je slovo a bilo pretvrdo i zaključio je kako je to kamen.

Tako je malo slovo a dugo bio u potrazi za svojim mjestom na ovom svijetu. Upitao je jabuku hoće li ga ona uzeti, no ona je već imala čak dva slova a. Zatim je pitao ružu i mačku hoće li ga oni uzeti, no ni njima nije trebalo slovo. Čarapa ga je nakon toga zafrkavala kako u riječi magarac slovo a dolazi čak tri puta, ne primjetivši kako se zapravo i sama sebi ruga.

Zapuhao je vjetar i slovo a je dospjelo na novine na kojima je pisalo “rat”. To se malenom slovu nije svidjelo i tragalo za svojim mjestom. Najdenom ga je pozvala riječ “cjećarnic” kojoj je falilo slovo “a”. Pomislio je kako je premalo za tako veliki natpis, ali riječ ga je ohrabrila, a on je napokon pronašao svoje mjesto na kojemu se osjeća zadovoljno.

Konjić sa zlatnim sedlom

Bilo je vrijeme ljetnih praznika, a Damir i ostatak djece su to vrijeme provodili na selu kod baka i djedova. Najčešće su se okupljali kraj drvenog mostića i tamo provodili slobodno vrijeme.

Dječak Damir je primjetio kako se nešto čudno približava mostiću. Bio je to smeđi konjić s bijelom zvijezdom na čelu i zlatnim sedlom. Činilo se kao da se pojavio niotkud, bez gospodara. Damir je pomislio kako bi ga mogao zadržati za sebe i odveo ga u obližnji šumarak i tamo ga ostavio dok je on večerao. Nakon večere je odnio konjiću vode, a zlatno sedlo je sakrio u sjenik. Bio je pažljiv kako ga druga djeca ne bi vidjela. Odlučio je zajahti konjića, ali tada su ga primjetile mala Ana i njezina majka. To su prenijele njegovom djedu koji je mislio kako spava na sjeniku. Anina majka je uvjeravala Damirovog djeda kako ga je vidjela da jaše konja, ali djed je pomislio kako je žena sve umislila i otišao u kuću.

Djed je bio ljut na Damira. Dječak je dobio batine i morao je spavati u kuhinji, a ne više na sjeniku. Damir se zabrinuo tko će sada hraniti konjića pa je zamolio malu Anu neka to čini svaki dan. Ona je to s veseljem učinila, ali nije mogla odoljeti iskušenju i zajahla je konja. Tada ju je spazio Damirov djed, a kako je volio popiti koju čašicu više nije znao je li dobro vidio djevojčicu na konju ili mu se sve samo priviđalo.

Djed je otišao popričati s Damirom, a dječak mu je sve priznao jer je vidio kako više nema smisla lagati djedu. Obojica su ostala spavati na sjeniku, a ujutro se djed uputio prema selu kako bi provjerio je li možda nedavno u obližnjemselu boravio cirkus pa je konjić pobjegao od tamo.

I zaista, jedan klaun je tražio svog odbjeglog konja. Djed je porazgovarao s klaunom u obližnjoj krčmi, a za to vrijeme su sva djeca odjahala na konjiću po jedan krug. Konj se zvao Đigo, a znao je plesati valcer. Bio je to predivan konj, dugih nogu i lijepe grive.

Damir je na kraju jedini bio žalostan što se mora oprostiti od prekrasne životinje sa zlatnim sedlom, a danima nakon toga je sanjao kako jaše vilinskog konja.

Šestinski kišobran

Šestinski kišobran

Živopisno selo Šestine smješteno je između glavnog grada Zagreba i gore Medvednice. Jednog se dana nad njime spustio obilni pljusak i sve pokupio za sobom. Velike i male životinje su se sklonile pod nadstrešnicu, vjetar je otkidao jabuke sa stabla i svima je smetala tako obilna kiša, osim dječaku Iveku. On je uzeo tatine gumene čizme i veliki kišobran te odlučio malo prošetati. Čudile su mu se i guske i patke kamo je to dječak krenuo po ovakvom nevremenu.

Ivek je tako klizio niz ulicu, sav mokar, ali jako vesel. U jednom je trenu okrenuo kišobran i sjeo u njega, s nogu skinuo čizme i upotrijebio ih za veslanje te se spuštao niz ulicu misleći kako se na kraju možda nalazi neki veliki mlin s obzirom da toliko vode teče nizbrdo.

Kišobranu je bilo čudno hodati naopačke, ali Ivek nije odustajao. Nakon jakog ljetnog pljuska ponovo je zasjalo sunce i pojavila se duga. Iveku je to nalikovalo na njegov kišobran s obrubom. Tako je Ivek stigao do grada u svom velikom kišobranu, a ljudi su se čudili. Kada je pljusak stao, dječak je uspravio kišobran da se posuši, a ovaj je radsno zapjevao svoju pjesmicu:

Kišan je bio dan.
Radovao se kišobran.
Sad se suši, gradom šeta
I nikomu baš ne smeta.

Ivek je otišao do obližnjeg parka s kišobranom u rukama i sjeo na klupicu kako bi se osušio. Uskoro je zaspao, ipak je to mali dječak koji se jako umorio nakon takve avanture. Probudio ga je vjetar, a za to vrijeme ga je mama zabrinuto tražila po ulici. Pronašla je samo izgubljene gumene čizme.

Iveka je razbudio vjetar koji mu je otkotrljao kišobran na ulicu pa je preostalom snagom potrčao za njime ali ga nije uspio dohvatiti. Predvečer je napokon stigao kući, mama je bila sva u suzama, a tata ga je izgrdio. Osim što su bili zabrinuti zbog njega, bili su žalosni što je izgubio kišobran koji je bio uspomena na djeda.

Te noći Ivek nije mogao spavati jer je stalno sanjao izgubljeni djedov kišobran. Odlučio je ponovo otići do grada kada mu se ukaže prilika za to. Susjed Francek je otišao prodavati jabuke na tržnicu pa se Ivek uspio sakriti u automobil kojeg je naručio za prijevoz. Stigavši u Zagreb Ivek se dao u potragu za kišobranom. Znao je koju vrijednost ima, ipak se radi o šestinskom kišobranu kojeg mora pronaći. provodeći vrijeme na Dolcu, postao je gladan, ali nije se usudio javiti susjedu Franceku i sve mu ispričati. Odlučio se prijatiti, a nakon nekog vremena je ugledao ženu s punđom kako u rukama drži upravo njegov kišobran. Htjela ga je prodati turistima, ali ju je Ivek preduhitrio. Svom silom je zgrabio svoj šestinski kišobran i rekao kako neće ona prodavati nešto što je tuđe.

Na tržnici je nastao nered, uskoro su stigli policajci, a susjed Francek je odmah dotrčao kad je ugledao što se događa. Srećom, na kišobranu je pisalo tko je i koje godine izradio kišobran. pripadao je Martinu Skalaru, Ivekovom djedu koji ga je izradio 1985. godine. Francek je rekao policajcima neka ostave babu jer je ipak samo pronašla kišobran, a Iveku je povukao za uho.

Tako su se njih dvojica uputili prema doma i zajedno zapjevali. Otvorili su kišobran i ponosno gledali u njega kao u najveću vrijednost iz Šestina.

Na kraju je i sam kišobran zapjevao sljedeće stihove:

Vjetru se ne otvaram,
ja sam čvrsti kišobran.

Sve je to zabilježio jedan fotoreporter i idućeg dana u novinama je pisalo: “Najljepši je kišobran iz Šestina!”

Šuš

Dječak Mladen rođen je u gradu, a njegovi roditelji potječu s Dugog otoka. Na otoku žive njegovi baka i djed. Kada dolaze u posjet Mladenu često se čude svim novostima koje vide u gradu.

Mladen je svake godine boravio kod djeda i bake na otoku i uvijek vidio nešto novo i zanimljivo. More nudi pregršt lijepih darova koje dječak može kasnije pokloniti svojim prijateljima. Tako Mladen ljeti skuplja školjke, morske ježeve, zvijezde i kamenčiće. Osim što je uživao skupljajući morske uspomene Mladen je volio odlaziti s djedom u ribolov te slušati bakine priče iz davnina. Jednom prilikom je baka Mladenu ispričala priču o peteročićima. Vjerovalo se kako su to ljudi nižeg rasta koji su nekada živjeli na otoku, a na glavi su nosili pet roščića.

Mladen i baka su se uputili prema gušterni i pritom prolazili pokraj groblja. Tamo je stajala crkvica s dva zvonika. Mladen se nekako uspio upetljati u konop i zvona su se oglasila. Preplašeno je pogledao baku, a ona je nastavila dalje hodati promatrajući smokvu. Nije se nimalo uzbudila. Dalje je nastavila pričati o smokvi i dobrom urodu, a Mladen se nije micao od nje. Baka ga je upitala boji li se i rekla da za time nema potrebe jer se peteročići ne pojavljuju tijekom dana.

Stigli su do gušterne, tamo su bile i ostale žene sa svojim magarcima, a Mladen se nekako opustio i promatrao prekrasan stari maslinik. Prošetao se i ugledao nekakve rupe bojeći se hoće li iz njih iskočiti nekakvo čudovište. Radoznali dječak je zatim pitao baku kakve su to rupe, a ona mu je rekla kako se vjeruje da su ih peteročići nastavali. Iako se točno ne zna otkud te rupe u masliniku, baka mu je rekla kako su to možda ljudi izmislili kako bi si prikratili vrijeme i učinili život zanimljivijim. U to vrijeme su možda i njihova djeca bila zločestija pa su ih nazivali peteročići.

Najpoznatiji peteročić za kojeg baka zna bio je Šuš. Ispričala je Mladenu sve o njemu. Bio je to najvragolastiji peteročić. Noću bi se šuljao i radio svakakve vragolije. Tako bi djevojkama mrsio kosu i prediva, odvezivao barke i stoku te su ga ljudi uvijek krivili radi toga, a možda nije Šuš bio kriv nego oni sami jer su labavo privezali barku ili je vjetar raznio rublje.

Mladen je upitao baku je li ona ikada vidjela kojeg peteročića. Rekla mu je da je jednom prilikom kada je odlazila u školu vidjela upravo Šuša. Prepoznala ga je po razbijenom roščiću. Bila je sigurna kako je to Šuš jer se on usudio najbliže prići ljudima. Baka je dalje nastavila pričati kako su ljudi znali dozivati Šuša u pomoć kada su pomagali bolesnicima, a tjerali ga kada su mislili da je napravio kakvu štetu.

Mladen je bio zahvalan baki na svim pričama koje mu je ispričala te se veselio što će od nje naučiti povijest i kako su se Hrvati doselili na more i otoke. Uživao je u pogledu na maslinik slušajući bakine prekrasne priče. Još mu je puno toga ispričala u povratku prema kući, a nakon večere je bio umoran i pošao na počinak.

Kada je dječak usnuo sanjao je peteročića Šuša kako mu priča. Mladen mu je rekao kako živi u gradu i ide u školu što je Šušu bilo nepojmljivo jer je poznavao samo život na otoku. Šuš je njemu ispričao kako se dogodila jedna bitka na otoku prije tisuću i nešto godina. Naišao je na kneza Dobromira koji je bio ranjen i pomogao mu da se izljeći. Bila je to bitka u kojoj su peteročići pobijedili i uspjeli spasiti kneza. Osim što su ga spasili uspjeli su uz pomoć koza namamiti pastiricu Danicu da ga vidi. Ona se zaljubila na prvi pogled i dalje ga njegovala do njegovog ozdravljenja. Iako su peteročići bili zaslužni za knezovo spašavanje i njegovu ljubav, oni nisu tražili ništa zauzvrat. Jednostavno su voljeli činiti dobro.

Šuš je završio svoju priču, a Mladen je poželio neka mu još nešto ispriča. Šuš mu je rekao kako je sada vrijeme za spavanje, a ujutro će ga dočekati smokve i nestao. Kada se Mladen ujutro probudio ugledao je sočne smokve i pomislio kako je Šuš održao svoje obećanje, ali baka ga je razočarala kada mu je rekla da je smokve donijela baba Ana. Tada je shvatio kako je sve bio samo san. Kasnije ga je znao dozivati kad bi se spremao na spavanje, ali Šuš se nije odzvao. Ostao je živjeti u bajci kao što to jednom peteročiću dolikuje.

Pec Ivo, čovječuljak od tijesta

Pekarski pomoćnik Ivo jednog je dana mijesio tijesto sve dok mu to nije dojadilo. Svakim danom je izrađivao jedna te ista peciva pa je poželio za promjenu izraditi čovječuljka. Nadjenuo mu je ime Pec Ivo. Taman kad mu je htio izraditi pupak, Pec Ivo je doviknuo kako ne želi pupak nego neka mu izradi šešir i hlače kako bi mogao prošetati gradom.

Pomoćnik Ivo se iznenadio kada je to čovječuljak izgovorio i izradio što je poželio. Pitao ga je kako će otići u grad kada ima mekane noge od tijesta, a Pec Ivo mu je nradeio neka ga odnese na tavan kako bi se posušio. Ivo je na to rekao kako ga može ispeći, ali ovaj to nije želio ni u ludilu.

Pomoćnik Ivo je smjestio čovječuljka na tavanski prozor i drugi dan provjerio je li s njim sve u redu jer je postojala opasnost da ga ptice ne pojedu. Pec Ivo ih je vrlo vješto tjerao, a kad mu je tijelo dovoljno otvrdnulo odlučio je otići do grada. Upitao je Ivu postoji li tamo neki nesretno zaljubljeni par kojem bi mogao pomoći. Ivo mu je rekao kako je upravo on nesretno zaljubljen u djevojku Jelicu. Naime, s obzirom da je siromah, njezin otac ne dozvoljava kćeri da se uda za njega. Čovječuljak je tada rekao kako će otići Jelici.

Na putu prema njezinoj kući ljudi su se čudili vidjevši oživljenog čovječuljka od tijesta, no znalo se kako jednom u sto godina patuljak od tijesta oživi. Osim što u grad donosi blagostanje, nesretno zaljubljenim parovima donese sreću.

Pec Ivo je stigao do Jeličine kuće i porazgovarao s njom i njezinim strogim ocem. Dobro se smjestio u njezine ruke, a otac ju je zatim odlučio zaključati u sobu kako ne bi otišla do siromaha Ive. Htio je on otjerati Pec ivu, ali se nije usudio jer se bojao da to donosi nesreću.

Drugog jutra je čovječuljak otključao Jeličinu sobu i zajedno su otišli do pekare u kojoj je Ivo upravo stavljao peći desetak kruščića. Pec Ivo je radosno rekao Ivi kako je doveo djevojku Jelicu, no Ivo je komentirao kako je siromah i ne može je zaprositi. Čovječuljak je rekao kako to nije istina i neka otvori peć. Ivo je to učinio i ugledao deset zatnih kruščića. Bio je to njegov dar njima i rekao im neka se prošeću gradom kako bi ga svi vidjeli. Jeličin otac se morao dobro uvjeriti kako je to pravo zlato, a nakon nekog vremena su organizirali svadbu. Tada je čovječuljak nestao i ostala je samo priča o njemu, a ljudi su odbrojavali godine do sljedećeg njegovog ukazanja.

Priča o malom licitarskom srcu

Nekada davno je stari medičar i paprenjar ispekao kolačić u obliku srca. Obojio ga u crveno i po njemu oslikao bijele i žute šare. Stavio je na srce rumenu ružicu i u sredinu maleno ogledalce. Tako je nastalo prvo licitarsko srce. Štefovo srece je bilo iznimno je je znalo voljeti baš poput ljudi.

Malo licitarsko srce prepuno ljubavi je promatralo Sljeme iz svoje kutijice i zaljubilo se. Kako ga je sunce svakim danom obasjavalo srce se zaljubilo u rumenilo misleći kako se na samom vrhu nalazilo veliko srce koje će i njega zavoljeti kada ga ugleda.

Malo srce se spremalo na put prema najvišem vrhu Sljemena, Medvednici. Gorjelo je od želje da se sretnu i zaljube. Na putu prema Sljemenu ljudi ga nisu primjećivali, ali su ga zato ptice i ostale šumske životinje ispitivale kako misli stići na sam vrh Sljemena. Srce je bilo toliko zaljubljeno da ga umor nije nimalo mučio. Ispitivalo je životinje kakvo je Sljeme jer je vjerovalo kako je licitarsko i crveno poput njega. Mudra sova mu je rekla kako je Sljeme u proljeće zeleno, u jesen žuto, a zimi bijelo radi snijega. No, licitarsko srce je reklo kako je uvjereno da je Sljeme crveno. Sova je tada rekla kako je crveno samo prilikom izlaska i zalaska sunca, a ostale životinje su se složile s njom.

Malo srce je nastavilo pričati o sebi i od čega je načinjeno. Ptice su ga htjele kušati, ali sova je naredila neka ga ne diraju. Bilo je vrijeme za počinak te je rekla kako će ujutro pomoći srcu da stigne do Sljemena. Ujutro se jedna ptica probudila i rekla srcu kako joj je mladunče bolesno te smije li ga malo kljucnuti. Licitarsko srce se sažalilo i dozvolilo ptičici neka se poigra s njime. Nakon toga su svi krenuli put Sljemena.

Dok su hodali počela je padati kiša, a sa srca se krenula otapati boja. Srce nije marilo i ustvrdilo kako će ga Sljeme zavoljeti zbog dobrog srca, a ne izgleda. Stigavši na vrh, Sljeme je reklo kako mu se srce sviđa. No, reklo mu je neka ipak pođe svojoj kući kod medičara Štefa jer ovdje zna biti grdo vrijeme i nije sigurno za život. Malo srce se uputilo prema kući, a kako se Sljeme nije moglo spustiti do njega jer je ipak riječ o vrhu, spustilo je svoje ruke niz Medvednicu. Tako su nastali obronci koji su se spuštajući prema selu licitarskom srcu nosili pozdrave Sljemena.

Licitarsko srce je bilo zadovoljno i uskoro dobilo braću i sestre. Tako se Medvednicom i selima podno Sljemena proširila proizvodnja licitarskih srca. Licitari u Šestinama, Gračanima i Remetama kao i u Hrvatskom zagorju su očuvali tu tradiciju što se odrazilo i na narodnu nošnju.

Morska medvjedica

Bajka o morskoj medvjedici nastala je na otocima. Tamo je davno živjela vladarica koja je nalikovala na djevojku, no pripadala je vilinskom rodu. Gdje se nalaze njezini dvori nitko nije znao, pa su je svi otočani redom svojatali. Ona je imala običaj posjećivati sve otoke zajedno sa svojim pratiljama morskim vilama, a neki su pomišljali kako bi njezin dvorac mogao biti smješten u Modroj špilji na otoku Biševu. Jednog dana je sva raskoš nestala zajedno sa vladaricom i njezinim vilama.

Prije nestanka vladarice potrebno je ispričati što se dogodilo. Naime, kako je poznato da se vile ne smiju zaljubiti u ljude jer tada gube vilinske moći i postaje smrtna poput njih, vladarici se upravo to dogodilo. Njezin zadatak je bio čuvati otoke, životinje koje na njemu žive i paziti da otočani dižu samo svoju mrežu iz mora ne narušavajući pretjerano morski svijet. Osim toga njezina je briga bila štititi mornare i priskočiti im u pomoć tijekom velikih oluja.

Tako je jednom nakon velikog nevremena nedaleko otoka Visa ugledala mladog ribara kako nepomično leži na hridi te mu odlučila pomoći. Njegova je barka bila razbijena, a tijelo ranjeno. Svojim pratiljama morskim vilama je naredila neka ga odvedu kući nakon što mu je očistila rane. One su ga odvele, a vladarica se zaljubila. Znala je kako mu se ne smije previše približiti da ne bude kažnjena pa ga je sa sigurne udaljenosti danima promatrala. Ribar je iz dana u dan sve više stario, a njezina ga čarolija ne može od toga sačuvati.

Vladarica je odlučila sve priznati ribaru, kako ga je spasila i godinama promatrala te čeznula za njegovom ljubavi. Doplovila je do njega na lađi, ali na kopno se nije usudila zakoračiti. Ribar je ostao u čudu i slušao lijepu vladaricu kako mu priča o svojoj ljubavi. Tada je sve nestalo, a vladarica bila pretvorena u morsku medvjedicu. Bila je to njezina kazna.

Ribar je ispričao sve što je tog dana doživio svojoj braći, no oni mu nisu vjerovali jer su ga ionako cijeli život smatrali čudakom. Bez obzira što mu oni nisu vjerovali, ribar je odlazio na obalu kako bi opet sreo svoju voljenu. Ona mu se ukazivala u obliku morske medvjedice koju je samo on mogao vidjeti, a ponekad se ukazivala u djevojčakom liku. Stigao je čas kada će se njih dvoje sastati u dalekim krajevima iza obzorja, a vladaričina sudbina se i dan danas preprirčava među otočanima kako bi mlade naraštaje potakla na razmišljanje.

Mogut

Baka je svojim unucima pripovijedala tko su moguti. Rekla im je kako su čuvari starine i zaštitinici drevnih običaja i kako svaki kraj ima svog moguta. U narodu se smatralo kako je mogur rođen od mrtve majke i nalikuje stvoru. Djeca su se nasmijala baki i rekli kako oni vjeruju da moguti ne postoje.

Djed Ante je vjerovao kako moguti postoje i bio je uvjeren da mu se jedan čak i obratio. Ujutro je otišao sa svinjama u šumu u potragu za žirevima, ali žireva nije bilo niotkud. Tada se jedna bijela svinja uputila dalje u šumu, a ostale za njom. Napokon su stigli do djela šume u kojoj je bilo puno žireva, a bijela svinja je u tom trenu nestala. Ante je znao reći kako je to mogut natrpao žireve po šumi.

Drugi svinjari su također imali svoje mišljenje o mogutima i rekli kako se njima ukazao u obliku svinje, dok su dvije žene smatrale kako se njima mogut ukazao u obliku zmaja. Zapravo su svi mještani vjerovali kako se moguti mogu pretvarati u što požele. Tako se ukazao i baki Mariji prije pedeset godina kada joj je sin obolio. Otišla je u šumu nabrati ljekovitog bilja i naišla na moguta kojemu se požalila zbog bolesnog sina. On joj je pokazao koje bilje treba ubrati, a njezin je sin uskoro ozdravio. Antini unuci i dalje nisu vjerovali u bapske priče i rekli kako je ozdravio radi trava, a ne moguta.

Djed Ante se tada uvrijedio i ispričao im priču o turskom haračenju po selima. U to vrijeme su ljudi dozivali moguta kako bi im pomogao u borbi i nadali se kako će ona uskoro prestati. Ljudi su vjerovali kako ih od najezde Turaka mogu spasiti samo natrpirodne sile, te su tako nastale priče o mogutima. Antini unuci nisu znali kakva su to teška vremena bila jer su se oni za vrijeme svog djetinjstva bezbrižno igrali i odlazili u školu, ali ipak, priča o turskom haračenju je dirnula Antinog sina i snahu jer su o tome čitali i saznavali iz usmene predaje.

Baba Jaga je pripovijedala o nekom novorođenom mogutu u susjednom selu koji je otišao odmah živjeti u hrastovu šumu. Ona nije znala u kojem je selu točno viđen pa se priča vrtjela u krug, od sela do sela.

Antini unuci su često jedan drugog zadirkivali kako će ih dohvatiti mogut, ali on se ne ukazuje svakome već samo onome tko u njega vjeruje. Tako se već sljedeće godine ukazao Anti i poručio mu kako će mu dati puno svinja. Ante se tome veselio i nadajmo se dobio.

Kožuščić

Kožuščić je kaput za dijete, a odrasli nose kožuh. Tako ga zovu ljudi u mnogim hrvastkim krajevima, a priča o njemu započinje autoričinim opisom, a kasnije je priča pripovjedač.

Kožuščić je podstavljen runom i tkaninom, a izvana ga krase prekrasni ukrasi. Mogu imati rukave i ne moraju, sprijeda je prokrojen, a naprijed se zakapča sponama. Najčešće je smeđe boje, ali ovaj o kojemu govori priča je bijele te ga nosi dijete koje je tek prohodalo.

U rano proljeće kada je već dobro zatoplilo dijete je svoj bijeli kožuščić ostavilo pred kućom. Kada je naišao pas, zgrabio ga je i odnio izvan sela. Majka je tada upitala dijete gdje joj je nestao kožuščić, ali dijete nije znalo mami odgovoriti.

Priča je zatim nastavila pripovjedati što je sve zateklo jadnog kožuščića. Nakon psa ga je dohvatio jež i probao ga navuči na sebe. Stajao mu je poput vreće. Njemu je prišla lija i pokušala navuči na sebe kožuščić. To je vidio vuk i naredio joj neka mu da kaputić jer njoj ne treba. On će se moći pretvoriti u janje i prevariti pastire. Srećom, psi su ga dohvatili, no stari vuk je uspio pobjeći. Kaputić je ostao ležati na livadi i godilo mu je sunce. Pastir ga je nakon toga uzeo ali se pribojavao da nije možda vuk dohvatio neko dijete i pritom ugrabio kaputić Žurno je otišao u selo provjeriti traži li netko kaputić no nitko se nije javio. Odlučio je kašutić navuči na bolesno janje.

Tako završava priča o bijelom kaputiću kojeg svi zovu kožuščić.

Kraljica noći

Ovo nije još jedna priča o zvijezdi ili vili-čarobnici nego o jednoj ptici, točnije sovi koja je živjela u slavonskoj hrastovoj šumi i pomogla hajduku u nevolji prilikom napada Turaka.

Tajanstveni život sova odlična je podloga za bajku jer je još odavno poznato kako su one tajanstvena šumska bića kojih se svi pribojavaju. Imaju razloga za to jer su one pravi lovci koji svoje žrtve najčešće hvataju noću. Čim ona hukne, svi protrnu od straha, razbježe se na sve strane i tada postaju njezin plijen. U narodu je uvriježeno mišljenje kako sove donose nesreću i nagovješćuju smrt, no to u ovoj priči nije slučaj.

Priča o sovi Bubi je smještena u slavonskoj hrastovoj šumi, a ljudi su je cijenili jer je tamanila sve glodavce. Jednom je prilikom onda uspjela spasiti hajduka Janka nakon što su mu kuću spalili Turci. Odmetnuo se prema gori i zajedno s ostalim hajducima prednjačio u bitkama. Ipak, u jednom se trenu ranjen odvojio od ostatka svojih hajduka i taman kad je pomislio kako je na svom konju Zelenku pronašao skrovište, čekala ga je zasjeda. Uspio je nekako pobjeći i sakriti se duboko u šumi gdje su vladale dvije kraljice: tama i ušara Buba.

Janko je bio dosta ranjen i bez snage, a Zelenko ga je nosio na svojim leđima. Počeo je buncati i začuo kako sove huču. Imao je osjećaj da se nalazi u začaranoj šumi. Buba je uskoro ugledala ranjenika i odlučila mu pomoći. Poznavala je Janka otprije. Jednom je prilikom vratio malog sovića u gnijezdo te ona to nikako ne može zaboraviti.

Nisu Bubu nazvali bezveze Kraljicom noći, a svoje je nadimak opravdala upravo kada je pomogla hajduku Janku vidjevši ga da je na izmaku snaga. Tako je Buba prvo rastjerala neprijatelja, a zatim se pobrinula Janku donijeti vode s izvora. U jednom trenu ju je Janko nazvao vilom što je njoj značilo više od ičega. Kada he uspjela napojiti Janka, on je došao k sebi i zahvaljivao se. Buba je odlučila još jedanput preplašiti neprijetelje tako da ih zauvijek otjera iz šume svojim glasnim hukanjem. Preplašeni Turci su pomislili kako su to čarke i počeli bježati.

Janko je shvatio kako ga je sova Buba spasila od sigurne smrti i rekao joj kako je zaista prava vila. Buba je bila ganuta njegovim riječima, odletjela u planinu i s nje promatrati što se događa u dolini. Janko se uputio prema sigurnijem skrovištu, a sova je bila ponosna na svoja dobra djela.

Zagrebački vrapčići

O padobrancu

Priča o sjemenu maslačka započinje na prostranoj livadi. Tamo je živjelo mnogo maslačaka. Bili su bezbrižni jer ih nitko nije brao, a izgledali su poput rasutih zlatnika.

Kada je u jednom trenu zapuhao vjetar, mali su padobranci pojurili s glave bijelog maslačka u veliki svijet. Bili su uzbuđeni i veseli, a zlatni maslačci su im dovikivali neka im je sretan put. Posljednjeg padobranca kojeg je vjetar nosio je bio pomalo izbirljiv što se tiče slijetanja. Poželio je da ga vjetar još malo nosi kako bi vidio grad i bijele oblake. Vjetar je to učinio, ali oblaka se bojao jer bi mogao izgubiti padobranca. Tako su oni preletjeli cijeli grad, a sjeme se divilo svijetu kojeg je tek upoznao.

Vjetru se svidio mali padobranac i nisu mu smetali njegovi zahtjevi. Kada je odlučio gdje bi se želio spustiti vjetar ga je poslušao. Tako je padobranac poželio živjeti na jednoj terasi na kojoj se nalazila vaza s lijepim cvijećem. Vjetar je čuo njihove neumjesne komentare i dobro ih zaljuljao. Padobrancu je bilo jasno kako ne može živjeti s nekim tko ga naziva korovom. Otišli su dalje tražiti pogodno mjesto za život i ugledali nešto modro i veliko. Bila je to voda u kojoj padobranac nije mogao živjeti. Nastavili su dalje jedriti do Botaničkog vrta, ali istočnjak je rekao kako bi ga tamo brzo isplijevili.

Tražeći mjesto za život istočnjak je objasnio padobrancu kako svoju vrijednost određuje on sam, a ne netko drugi. Maslačak je znao kako je njegov zadatak cvjetati, ali bez obzira što to vjetar ne može on ipak na neki način pomaže biljkama prilikom cvatnje jer raznosi okolo sjemenke. Padobranac mu je rekao kako baš lijepo miriše na ruže što je istočnjaku posebno laskalo.

I tako su njih dvojica razmišljali kamo će spustiti malenog padobranca te je vjetar zaključio kako je najpametnije spustiti ga na livadu pokraj željezničkog nasipa. Tamo će živjeti s ostalim prijateljima i cvasti, a kada procvate vjetar će njegovo sjeme raznijeti po čitavom gradu, a to će podsjećati na vatromet u vrijeme blagdana.

Ovako priča završava i ukazuje kako je u životu prijateljstvo ono što je najvrijednije, a maslačak i vjetar su to i dokazali.

Petrica opet u Zagrebu

Priča o Petrici Kerempuhu događa se u Zagrebu, odnosno na Opativini, a kasnije na tržnici gdje je Petrica htio prodati vrapčića Lisinskog. Jednog je dana Lisinski boravio u parku na Opativini kada se odjednom stvorila strka. Nekakvi čudni ljudi su stigli s automobilima pred park i rekli Lisinskom neka ode Petrici jer mu treba za njegovu novu smicalicu.

Lisinski se uplašio kada ga je Petrica zgrabio za rep i strpao u krletku koju je netom prije “posudio” na tržnici. Istina je ta da nitko od ljudi ne bi kupio običnog vrapčića pa se Petrica dosjetio posipati mu malo crvene paprike na krila kako bi ljude uvjerio da prodaje španjolskog crvendača. Mesarovu ženu je uspio u to uvjeriti te zaradio novce jer je onda stvarno odlučila kupiti Lisinskog.

Vrapčić je bio tužan, zatočen u krletki i nije znao kako da se izvuče iz nje. Počeo je malo čudnije cvrkutati, a ljudi su pomislili kako lijepo pjeva poput slavuja. No, Lisinski je na taj način zvao u pomoć i nadao se kako će se odnekud pojaviti vrapčić Repek. Nakon nekog vremena Repek je zaista zamjetio Lisinksog na tržnici i smislio plan kako će ga izbaviti iz krletke.

Obojica su počela brzo mahati krilima. Lisisnkom je pala sva paprika s krila, a mesarova žena je ostala u čudu. Kada je htjela provjeriti radi li se zaista o običnom vrapčiću kojeg je kupila od Petrice i otvorila vratašca krletke, najprije ju je Repek bocnuo po ruci, a Lisinski joj je uspio pobjeći. Vrapčići su poletjeli velikom brzinom na krov policijske postaje i tamo se zagrlili od sreće te dalje promatrali što se događa na tržnici.

Gospođa Kremenadl je jaukala i proklinjala Petricu što ju je prevario, a on je rekao kako ne može znati je li to vrapčić ili španjolski crvendač kad je pobjegao. Novce koje je zaradio od prodaje proslijedit će Društvu za zaštitu životinja, a to što je prevario mesarevu ženu i nije neki problem jer oni ionako stalno prodaju meso ispod pulta.

Petrica je nastavio dalje letjeti niz Skalinsku ulicu, a vrapčići su tek tada primjetili kamere i televiziju kako sve snima. Petricu Kerempuha je glumio glumac Drago, a vrapčići su bili ponosni što su i oni dobili svojih pet minuta slave.

Nakon što je emisija bila prikazana na televiziji, mesareva žena više nije mogla prolaiziti tržnicom, a da je pritom nisu zadirkivali što je kupila “španjolskog crvendača”. Mali Lisinski se nakon toga malo oholio jer je ipak njegova uloga u emisiji bila najvažniji te je svima pripovjedao kako vuče porijeklo sa španjolskog dvora. Nakon nekog vremena je i ta priča bila zaboravljena, a Lisinski je ponovo bio mali obični vrapčić.

Kraljevićev pas

Djeca su objašnjavala baki Eufreziji otkuda potječe kraljevićev pas i zbog čega su ga tako nazvali. Naime, baki je bilo nepojmljivo što ga tako zovu jer kraljevići postoje samo u bajkama te pripadaju dalekoj prošlosti. Tada joj je dječak Jelenko podrobnije objasnio tko je taj prekrasan vučjak koji se šeće po Zrinjevcu.

Jelenko je rekao baki kako pas pripada jednom slikaru po imenu Miroslav Kraljević koji je ujedno i poslovođa u robnoj kući. Jelenko je dalje nastavio pričati kako u Modernoj galeriji postoji slika “Autoportret” koju je naslikao upravo Kraljević. Na njoj se nalazi pas poput ovog vučjaka. No, baki nije bilo jasno zašto se pas nesmetano šeće gradom bez svog gospodara. Jelenko joj je tada napomenuo kako taj vučjak svu djecu podsjeća na tog psa sa slike, a zapravo ovaj pas koji šeće Zrinjevcem ima svog gospodara.

Baki više ništa nije bilo jasno, te iako joj je ručak već zagorio uputila se prema Modernoj galeriji kako bi se uvjerila u to što djeca pričaju. Tamo je naišla na sliku “Autoportret”, ali malo dalje se nalazila još jedna takva slika, manjih dimenzija i bez psa. Zaključila je kako je pas koji šeće Zrinjevcem pobjegao sa slike iz Moderne galerije.

Vratila se kući, a kada je opet vidjela vučjaka da šeće uzviknula je kako bi mu bilo bolje da se vrati u galeriju, a ne da se skita okolo. Pas ju je znao začuđeno pogledati i uputio bi se dalje prema svome haustoru i gazdi s kojim je živio. Baka je tada bila smirena misleći kako se pas vratio tamo gdje pripada.

Zvijezda na krovu

Zvijezda na krovu

Jedna se zvijezda te večeri neobično ponašala i radila sve ono što ne bi trebala. Tako je umjesto da se kupa u jezeru plavičastog zraka sjela na krov male kućice u pregrađu. Svojim krakovima je lagano udarala po krovu i tako preplašila baku koja se prepala kako će joj jaka kiša uništiti prozore.

Baka je shvatila kako je vani vedro i brzo zatvorila prozor. Zvjezdici je sve bilo smiješno, a onda je začula djeda kako govori baki da to nije kiša već jabuke padaju sa stabla. Zvjezdica se tada dosjetila kako bi mogla uzeti dvije jabuke. Jednu je zagrizla, a drugu je bacila baki na postelju. Baka se tada još više preplašila.

Zvijezdici je uskoro dojadilo grickanje pa je okotrljala jabuku u beskrajne modre puteve, činilo se kako se na nebu prikazao ures, poput onog zvjezdanog.

Vodena sokolica

Bijeli vuk

Bajka o bijelome vuku se prenosi s koljena na koljena, netko u nju vjeruje, dok drugi misle kako bijeli vuk nikada nije postojao.

Bijeli se vuk izlegao pod bijelom bazgom. Neki su vjerovali kako je njegova dlaka bijela jer je njegova majka vučica ranjena ležala pod bazgom te je zbog njezinog bijelog cvata postala pitoma. Poznato je da se jednom u sto godina izlegne jedan poseban primjerak vuka poput ovog. Bijeli je vuk bio dobar, nikoga nije napadao, ljudi nisu znali čime se hrani s obzirom da nikada nije napao njihovu stoku.

Nažalost, jednog je dana njegova majka vučica uginula zbog nezacijeljene rane. Shvatio je kako je ostao sam na svijetu jer otac već odavno nije živio s njima vidjevši da je majka okotila čudnog bijelog vuka. Njegov je život bio puno teži jer je živio samotno za razliku od ostalih vukova koji su živjeli u čoporu. Ljudi su često govorili kako je brz kao munja i kako ga znaju viđati u šumi ili na proplanku. Ponašao se poput psa.

U ono vrijeme je živio jedan pastir kojeg su nazvali Polučak jer je bio niskog rasta, no kada nije više živio u selu nego u planini u jednoj ruševnoj kuli, nazvali su ga Tutuš (budala). Živio je u planini sa spom Garom i svega nekoliko ovaca. Znao je za priču o bijelom vuku i nadao se kako će se jednog dana ukazati.

Tutuš je silno želio u svom životu imati nešto neobično poput usamljenog bijelog vuka jer je i on sam bio usamljen. Pomislio je kako bi ga mogao privući do kolibe s obzirom da tamo raste bazga, a vuk je obožavao njezin miris. Jedne ga je večeri Polučak primjetio nedaleko svoje kule i svake se večeri bijeli vuk približavao sve bliže i bliže. Njih su dvojica tako živjeli u miru, jedan i drugi sretni i zadovoljni.

Jedne je večeri netko vidio bijelog vuka blizu kule gdje je živio Polučak. Okupili su se lovci kako bi mu pomogli da ga vuk ne napadne. Okinuli su pušku i zabili metak vuku ravno u srce. Bio je to najnesretniji dan u Polučkovom životu. Lovci nisu ni slutili kakvo su zlo učinili. Polučak ih je otjerao kako bi u miru pokopao svog vjernog prijatelja. Jedan je mladić promatrao što Polučak radi, ali nije se usudio otići za njime da vidi gdje će točno pokopati vuka.

Kako se ne zna gdje je bijeli vuk pokopan tako neki vjeruju u njegovo postojanje, a drugi ne. Ne postoji nikakav dokaz da je vuk zaista postojao stoga je na ljudima hoće li vjerovati u tu priču ili ne. Mladić je godinama pripovjedao o vuku i starcu te o njihovom idiličnom suživotu.

Zmaj od Lepanta

Priča o zmaju od Lepanta je zapravo priča o dječaku Marinu koji je morao pobijediti strah od mraka. Jednom je u nekoj staroj knjizi pročitao kako mora ubiti svoga zmaja ako želi izbjeći noć. On je to doslovno shvatio i krenuo u potragu za zmajem. Znao je kako oni već odavno ne postoje i kako ne bi bilo zgodno nekog odraslog pitati gdje bi mogao pronaći zmaja jer bi mu se zasigurno smijao.

Marin je šetao i pogledavao u žbunje, među stijene, ali nije nailazio na nikakvog zmaja kojeg bi mogao ubiti. Tog trena kada je želio odustati od potrage uočio je zelenog zmaja kako leži iza jedne stijene. Uskoro je krenuo razgovor između njih dvojice, a zmaj mu je objasnio kako ga ne može imati, a ponajmanje ubiti. Objasnio mu je kako potječe s hvarske galije, a služio je kao ukras na pramcu za vrijeme bitke protiv Turaka. Bilo je to 1571. godine nedaleko grada Lepanta. Tamo se vodila prava bitka između istarskih i dalmatinskih galija protiv turskih kojima je zapovjedao Ali-paša. Pričajući o toj poslednjoj velikoj bitki, zmaj je upitao dječaka marina je li ikada prije u životu vidio galije. Marin je rekao kako ih je vidio u Pomorskom muzeju, a upravo je od tamo zmaj pobjegao.

Rekao je Marinu kako je pobjegao kako ne bi istrunuo u muzeju i pritom promatrao ove zelene zmajeve koji se voze po magistrali. Marin se nasmijao i rekao da su to auotmobili, a ne zmajevi. Kada je zmaj ustanovio da se na moru više ne vode bitke rekao je kako će se vratiti natrag u muzej gdje i pripada. Bilo mu je jako drago što je upoznao dječaka Marina te ga upitao zašto je on u potrazi za zmajem. Nakon što mu je ispričao što je pročitao u jednoj knjizi, zmaj mu je objasnio kako ta misao ima preneseno značenje i da ne mora baš ubiti zmaja već se mora suočiti sa svojim strahovima. Objasnio mu je kako je uspio savladati strah u sebi upravo onda kada je naišao na njega. Marin je tek tada shvatio što je pročitao i obećao zmaju kako će pročitati sve o bitki velikih galija, a zmaj je njemu rekao kako će se vratiti u muzej.

marin nikome nije želio ispričati svoj tajni razgovor sa zmajem. Noću je sanjao o bitki s Turcima, a ujutro je na radiju začuo spikera kako se ukras sa hvarske galije misteriozno vratio u Pomorski muzej. marina je to obradovalo no svejedno je otišao u jarugu provjeriti je li možda još uvijek tamo. Nije ga bilo, ali on se sjetio razgovora i imao je osjećaj da sjede na stijenu, a zmaj mu priča priče o bitki između galija i o velikom Ali-paši.

Zmija s krunicom ruže

Nekada davno u planini je živio zmijski car sa svojim vilama Nedobricama. Imao je šest pari očiju i svjetlucavi trup. On je zajedno sa svojim vilama volio činiti zlo.

U ovoj bajci opisuje se zmija koja nije bila otrovnica i koja isprva nije imala krunicu. Ona je čuvala grm divlje ruže koji je ljudima smetao. Da nije bilo male zmije, oni bi ga skroz uništili. Ona je stala u njezinu obranu čuvši kako plače. Ljudi nisu više smjeli dotaknuti ružu jer bi zmija istog časa poskočila.

Zmija je na glavi imala krunu od latica i bila je prava ljepotica. Kako ljudi nisu znali je li otrovnica iz predostrožnosti su je izbjegavali, a ružin grm je mogao u miru živjeti i rasti.

Zmijski car je čuo da mala zmija nosi malu krunu na glavi i pozvao ju je kako bi provjerio o kakvoj se kruni radi. Nije bila poput njegove tri stoga ju je ostavio neka ode dalje čuvati grm. Dao joj je i tri puta po tri neranjivosti pa ju zločesti momci nisu mogli zatući kamenjem. Nije joj bilo jasno zašto to čine, ali i dalje su svi zaobilazili grm.

Pročulo se kako zmija brani ružin grm te su vile Nedobrice sve prenijele caru kojemu se to nije svidjelo. Oduzeo joj je neranjivost i ona je uskoro stradala. Momci su je opet gađali kamenjem, ubili je i isščupali grm iz zemlje. Sve je to vidio šumarev sin no uskoro je na svoje oči vidio kako na tom mjestu raste novi grm. Obijesni mladići su opet navalili na grm, ali on je opet iznova izrastao. Nakon nekog vremena su se povukli i ostavili grm na miru.

Šumarev sin je godinama prolazio pored prekrasnog grma i često čuo čudesnu pjesmu. Nikome to nije rekao, a onaj tko ju je čuo postao bi dobar i sretan.

Dođi da ti pričam

Eci, Peci, Pec

Eci, Peci i Pec su jednog dana odlučili otići na put. Isprva nisu jedan drugome htjeli priznati kako im netko nedostaje sve dok nisu u grmu ugledali zeca. I on je pošao s njima, no i dalje im je netko falio. Oglasila se mala vjeverica, a oni su bili veseli što su sada svi na okupu.

Svi su izgovorili brojalicu onako kako je to otšočetka bilo primjereno.

Eci, Peci, Pec,
Ti si mali zec,
A ja mala vjeverica,
Eci, Peci, Pec!

Otok s jedrom

Jednog je dana jedan maleni otok poželio otići na putovanje. Razmišljao je kako bi mu u tome moglo pomoći jedro. Oblak se tada ponudio i rekao kako će on biti njegovo jedro. Zatim se nadvio na njime i zajedno su krenuli u pustolovinu. Otok je bio presretan što mu se želja ispunila, a kada je pala noć oblak je rekao neka sad ode na spavanje. Otok se složio s njime i zamolio ga neka opet dođe sutra kako bi ponovo putovali. Kada je shvatio da se nalazi na istome mjestu, ispravio se i rekao neka opet dođe kako bi se mogli igrati putovanja.

Kradljivica nježnog srca

Ovo je priča o živici čija je unutrašnjost nalikovlala velikom skladištu. Tu se moglo pronaći svega i svačega. Znala je ona ukrasti djeci komadić odjeće kada bi protrčala kroz nju, pticama šareno pero, a zečiću pokoji čuperak koji mu je stršao s repa.

Ipak, ljetos jednom malom kopcu nije dozvolila da joj se približi jer se u nju zavuklo jedno malo janje, a ona ga je čuvala. Iako bi najradije kopcu otela jedno pero, nije htjela da se janje uplaši, samo je povremeno znala čupkati njegovu vunicu kako bi se njome grijala kada bi zapuhao sjeverac.

Mamino dijete

Kao što majke brinu o svojoj maloj djeci, tako i mama željeznica brine o svojim vrijednim vlakovima. Čim vlak zafijuće mama zna kako je pozdravlja njezino dijete te pruža svoje ruke kako bi se odmorio. Kada se začuje prometnikov znak, mama dovikuje svome djetetu neka brine za sebe i putnike te neka se vrati sretno bez zakašnjenja u njezin zagrljaj. Vlak joj tada odmahuje i odlazi u daljinu.

Jecaj

Jedan mali jecaj misleći kako ga nitko ne voli jecao je cijelu noć. Noć se uzrujala i razmišljala kako da mu pomogne i zagluši. Pomislila je kako će ga zaglučiti ako ga spusti u more, sakrije u planine ili stavi na oblak. No, ništa nije pomoglo te mu je rekla neka ne izmišlja da ga nitko ne voli jer ga ona voli. Jecaj joj je povjerovao i utihnuo. Sav se ozario i poskočio na zvijezdu, a ako i posumnja u ljubav zajecat će toliko da će se nebo tresti.

Pravi neboder

Jedan neboder nije nikada mogao pomisliti da će postati upravo to, pravi neboder. Kad su ga ljudi počeli graditi mislio je kako će biti visok svega dva tri kata, ali shvatio je da će imati čak petnaest katova. Jadnik je patio od glavobolje i vrtoglavice, a nije ni mogao pogledati dolje prema svojim temeljima. Bilo bi lijepo malo čučnuti ili možda leći,a li ostali prijatelji neboderi nisu nikako htjeli da se to dogodi. Kada bi neboder to učinio prevrnuo bi sve stanare i namještaj koje nosi u sebi. Tada su pozvali oblake u pomoć, oni su se poredali i činili obolog za njegovo čelo. Bodrili su ga na sve načine kako ne bi posustao i srušio se.

Jedne se noći sve promijenilo kada se neboder zaljubio u pjesmu rijeke. Širom je otvorio svoje staklene oči i podizao se na prste kako bi vidio gdje se ona sudara s obzorjem. Vrtoglavice su istog časa nestale, a on je napokon postao pravi pravcati neboder.

Papučice – spavalice

Crvene papučice koje je djevojčica Ivančica nosila na svojim nogama te su se noći smrzle jer je ona dugo gledala film koji se prikazivao do kasno u noć. Nije im bilo jasno kako joj mama to dopušta. One vole mirne večeri i priljubiti se jedna uz drugu kada Ivančica krene na spavanje. Tada se one zavuku pod postelju, uživaju u toplini i sanjaju kako sanjaju. To je njihov život i samo su tada zadovoljne.

Lijeva papučica je prije spavanja ispričala desnoj kako je jedan dječak bacivši svoju papuču u prozor razbio isti. Desna se jako uplašila i zamolila lijevu neka joj ne priča takve strašne priče prije spavanja i poželjela joj laku noć.

Gromobran koji se bojao groma

Jedan gromobran koji je uspravno stajao poput vojnika na gradskoj kući jako se bojao gromova. Iako zvuči čudno, to je bila istina. Kada je jednom jaki grom udario u njegovoj neposrednoj blizini otada je njegov strah bio još veći. Smišljao je načine kako bi si mogao pomoći i dosjetio se.

Priznao je maloj grlici kako se jako boji gromova i zamoli je neka negdje pronađe malo vate kako bi začepio uši. Tako više neće čuti grmljavinu i neće se uzrujati. Grlica je tri dana tražila vatu i pronašla je u jednom automobilu. Kljunom je dohvatila vatu iz priručne apoteke i poletjela do gromobrana. On je bio presretan i napokon je odahnuo. Više se nije bojao grmljavine, a kada je mladi grom udario upravo u njegov šiljak, on je ispunio svoju dužnost i strah je nestao. Tada mu više nije bila potrebna vata u ušima. Veselio se što će ćuti svoju prijateljicu grlicu kako lijepo pjevuši. Grlica je tada zapjevala i još jednom učinila gromobrana sretnim.

Brod nasukan na planini

Prekrasan, ali vrlo čudan brod plovio je morima samo s kapetanom bez posade. Kapetan je bio sebičan i mislio je kako sve može raditi sam na brodu. Tako je sam sebi kuhao, čistio brod, pisao dnevnik. No, kao što to uvijek biva, jednog se dana kapetan umorio i zaspao za kormilom. Brodić je uživao ploveći bez kormilara i dospio do obale. Kada su ljudi vidjeli kako će se možda nasukati, nisu se usudili prići jer su se bojali sebičnog kapetana.

Brod je dalje nastavio ploviti livadama i stazama sve dok nije stigao do visoke planine. Kapetana je probudila tišina, a kada je ugledao gdje se nalazi zajaukao je poput malog djeteta. Pozvao je ljude u pomoć kako bi ga vratili na more. Tada se odlučio kako će pozvati posadu na brod jer ne može više ploviti sam.

Mnogi pričaju kako je brod oplovio mnoga mora, a pomorci su nosili bogatstva svojim djevojkama. Neki govore kako i danas postoji taj čudesan brod.

Sjest ću u izlog

Mali plišani medvjedić odlučio je sjesti u izlog jer mu je dojadilo sjediti na polici dućana između automobila i plastičnih kockica. Polako je sišao s police i otpuzao do izloga. Tada ga je ugledala jedna djevojčica modrih očiju, ali tog je trenutka trgovina bila zatvorena pa joj ga mama nije mogla odmah kupiti. Vratile su se mama i djevojčica sljedećeg dana do trgovine i medvjedić je napokon dobio vlasnicu koja je ujedno za tri dana slavila rođendan. Bio je vesel i ponosan što se odlučio na tako hrabar potez.

Miš na velesajmu

Mišić je stigao iz pokrajine na Zagrebački velesajam i pogledao čega tamo sve ima. Zamijetila ga je samo jedna djevojčica i povikala mami kako je ugledala miša. On se brzo sakrio, a njezina mama je pomislila kako je kćer ugledala miša-igračku, a ne pravog miša. Mišić je dalje nastavio razgledavati izložene predmete, ponajviše noću kada su svi već otišli.

Kada se vratio kući svima je ispričao što je vidio i zaključio kako se mačke više ne proizvode jer više nisu u modi. Svi su bili veseli radi toga.

I od boljeg bolje

Mali lisac je trčao s mamom lisicom uz rub šume i zamijetio kako ih prati mjesečina i njihova sjena. Lisica mu je rekla kako je to u redu jer su to njihovi odani prijatelji. Tada je lisac primjetio lovca, a lisica je povikala kako se moraju sakriti u obližnju jazbinu. Mali lisac je zadovoljno rekao kako su im noge brze, a mama ga je podučila kako su im one najbolji prijatelji.

Kućica za ptice

Dječak Lovro je izradio kućicu za ptice i postavi je na borovu granu u svom dvorištu. Još uvijek je bila jesen pa vrapčići nisu bili zainteresirani za boravak u njoj. Kada je stigla zima i zapuhao ledeni sjeverac, brzo su se sklonili u nju, ali nisu svi stali pa su se ostali smjestili pod krov kuće.

Stari vrapčić je jaukao kako će dobiti morsku bolest ako bude još neko vrijeme provodio na grani pa su ga ostali vrapčići pozvali u kućicu. Psi i mačke su ljutito optrčavali bor i gledali plijen u kućici, ali nisu mogli doći do njega. Dječak Lovro je svaki dan hranio ptičice, a one su se osjećale kao da žive u otmjenom restoranu.

Zima je bila vrlo hladna, a bor se pribojao kako neće izdržati nalete vjetra i snijega. Pitao se tko će za njega izraditi tako lijepu kućicu, ali ipak se uspio utješiti mišlju kako je on hrabar bor. Uspravno je stajao i znao kako će prebroditi i najhladniju zimu.

Svakome svoje

U proljeće su se ptičice spremale za svibanjski koncert, ali nisu znale pjevati poput ljudi u zboru. Pozvale su odbjeglog kanarinca da im bude dirigent, a on se naljutio kada je shvatio kako ne znaju pjevati u zboru već samo svaka za sebe. Pokušale su vježbati uz poomoć dirigenta i do večeri se jako umorile.

Kanarinac nije mogao to podnijeti i otišao je rekavši im neka pjevaju same kako god znaju. One su to zapravo i željele. Kada ih je čuo stari glazbenik prolazivši ispod breze pomislio je kako sve ono što on zna o glazbi je malo u usporedbi s tako divnim pjevom ptica u prirodi.

Podstolonasljednik

Priča o psu koji je znao čitati je možda istina, a možda i nije. Kako god bilo, on se recimo zvao Aro ili Garo i jednom prilikom dok je čitao knjigu naišao na riječ prijestolonasljednik. Strašno mu se dopala, a razumio je i njezino značenje.

Njegovo je prijestolje bilo stol smješten u vrtu, a kako je i sam volio gristi noge od stola i stolice, shvatio je da se i prijestolja mogu istrošiti na taj način pa su zato propadala. Sve mu je to djelovalo nekako romantično, pa je odlučio svog prvog nasljednika nazvati podstolonasljednik. Nakon prvog potomka i drugi je bio tako imenovan. Bilo ih je s vremenom toliko da nisu više ni stali pod stol. Svi redom uhati i repati okićeni ogrlicom oko vrata.

Povuci diva za bradu!

Jedna je kvrgava bukva uvijek zadirkivala vjevericu Kormilarepku i nagovarala je da povuče diva za bradu. Div je oblak prepun vodene pare koji se povremeno nadvije nad šumom, a bukva koja je uvijek željna kiše svaki puta na isti način prevari vjevericu. Naime, kada bi povikala neka povuče diva za rep zapravo je mislila neka vjeverica visoko poskoči kako bi dotakla kišni oblak koji bi se tada prolio nad šumom. Zadirkivala ju je kako je malena pa ne smije skočiti do oblaka, ali vjeverica se nije dala smesti. Poskočila bi, a bukva bi uživala jer se konačno napila vode. Kada je vjeverica shvatila da je mokra do kože znala je reći kako više nikada neće nasjesti na bukvinu smicalicu. No, bukva je znala kako će vjeverica opet učiniti isto kada se pojavi oblak i kada joj kaže neka povuče diva za bradu.

A ti pitaj

Ježić Boc je poželio postati koristan kada je odrastao. Čuo je kako krojač mrmlja kako mu se raspada jastučić za igle pa je pomislio kako bi ga on mogao zamijeniti. Ušao je u krojačevu kuću i gurnuo jastučić te se postavio na njegovo mjesto. Kada je krojač htio posegnuti za iglom jako je vrisnuo i zamjetio kako se bocnuo na pravog ježa. Rekao mu je neka se gubi iz njegove kuće. Ježić se otkotrljao i opet stigao do vrta.

Zebica ga je upitala što se dogodilo, a on joj je rekao kako ga je krojač otjerao. Samo je želio biti koristan, ali zebica mu je tada rekla kako je on već koristan u vrtu i drugi puta neka pita ako nešto ne zna. Nije mu bilo jasno što zebica govori pa mu je objasnila da je njegov zadatak jesti crviće i ostale štetočine u vrtu. Na taj način je najkorisniji. Tada je shvatio koja je njegova životna uloga, a zebica mu je ponovila ako ubuduće nešto ne zna neka pita.

Skitnica u srebrnim hlačama

Svake noći skitnica u srebrnim hlačama luta svijetom. Lagan i veseo obasjava šume, planine, polja i modro more. Ponekad se došulja među oblake, legne na njih i vozi se. Najbolje ga razumije more jer se za njim diže i spušta, a Zemlja se ipak više raduje toplini sunca. To je skitnica u srebrnim hlačama koji sanjari putujući. Pogađate li o kome je riječ? Ako već do sada niste shvatili, vrijeme je da otkrijete. Skitnica u srebrnim hlačama je sjajni mjesec.

Dubravčić

Ne zna se je li Dubravčić patuljak ili leptir. Zna se kako obitava u Dubravi, zelenoj, pitomoj i urešenoj. Dubravčić u njoj stalno boravi, a zapravo predstavlja sve ono što je u njoj lijepo. Ako se ikada tamo nađete sigurno ćete svojim očima moći vidjeti Dubravčića koji svakome u uho pjeva Gledaj ljepotu! Svatko ga vidi na svoj način, a svi tvrde kako je mio i da ga vrijedi potražiti.

Sunčić i Mjesečić

Njihali su se Sunčić i Mjesečić te razgovarali o njihovoj svrsi. Sunčić je rekao Mjesečiću kako je dosadan jer kada se on pojavi tada sva živa bića odu od dosade na spavanje, a kad se pojavi on tada donosi živost, buđenje i rast.

Mjesečić je rekao kako nije to nije istina jer i on ima svoju svrhu, a to je da pruža potreban odmor. Sunčić je rekao kako se samo šali. Istina je ta da se oni neizmjerno vole iako se nisu nikada sreli. Sretni su što ih vole i djeca i životinje jer bez njih nitko ne može. Dalje su se nastavili njihati, najprije je izranjao jedan, a nakon njega drugi.

Išta

Išta je bilo toliko malo da su se ljudi pitali ima li tu išta ili nema ništa. Najčešće se zadržavalo u pitanjima poput radiš li išta i učiš li išta te je tu pristajalo. Mjesto gdje nije nikako pristajalo je srce jer u njemu ima mnogo ljubavi, hrabrosti i ushićenja, a tu išta nije mjesto i potpuno je istisnuto.

Svađičica

Lutajući svijetom, Svađa se htjela s nekime dobro posvađati. Kada je stigla među ljude i školarce shvatila je da se svako bavi svojim poslom i da se ne žele svađati. Uputila se prema nekoj špilji i tamo započela grdnu svađu. Vratila se djeci i rekla da se dobro nasvađala s nekim koji je još gori od nje. Djeca su joj rekla kako u špilji nema nikoga već je to jeka koja odzvanja njome. Svađa je bila postiđena i obećala kako će se pokušati što manje svađati. Shvatila je kako ružno zvuči kako se svađa i od sramote postala Svađičica.

Dooosaaadaaa

Dosadi se ništa ne da, toliko je ljena da joj se ne da čak ni pogledati kroz prozor kako bi vidjela grlicu s novim ovratnikom. Stalno zanovijeta kako se događa jedno te isto. Tko zna, možda se kupa u ljepilu pa se tako ljepi za svakoga i misli kako sve zna. Ništa je ne zanima, ni ljepota, ni zanos, pa čak ni zlo kojemu se uopće ne suprotstavlja. Sva je mlohava, a i kada se pogleda u zrcalo pomisli kako je pred njom uvijek dosadna jedna te ista slika. Dosadila je i sama sebi.

Dvorac Žganac

Sačinjen upravo od žganaca, dvorac se prostirao na strmoj hridi. Nekada davno je postojao, ali sada je propao, ali ne potpuno. U njemu su šetali kraljević Jogurt i kraljevna Bijela kava, dok je grofica Čokolada često dolazila plesati. U njemu su također kneginja Slanina i knez Crveni luk igrali menuet. Kada je nestalo gostiju, nestao je i dvorac. Njegove ostatke su raznijele ptičice, ali ostala je priča o njemu, a priča kaže kako se dvorac uzdigao visoko iznad zemlje nođen vjetrom i sjaji poput zvjezdica.

Palac

Veliki palac na ruci je stalno zapovjedio ostalim prstima i svašta im naređivao sve dok se ostali prsti nisu složili i zarobili ga. Naime, kada su se složili bili su jači od palca i uspjeli su ga zarobiti u šaci. Ako to probate učiniti na svojoj ruci vidjet ćete kako je istina. Djevojčica Marica je isprobala, ali se njezin palac uspio izvući. Naime, ona ga je oslobodila jer je obećao kako će biti dobar, ali onda se opet osilio.

Sreća

Sreća nije vanjska ljepota i izgled već nešto sasvim drugo. Autorica se u to uvjerila kada je jednog dana srela Jadranku kako nosi ugljen za loženje. Iako je bila po licu i rukama crna, svejedno je iz njezinih očiju isijavala sreća. Bilo joj je teško nositi kantu punu ugljena, ali s obzirom da joj se tata vratio iz bolnice to joj nije predstavljalo problem. Autorica je tada shvatila kako je sreća emocija koja proizlazi iz nas samih, a kada osjećamo zadovoljstvo tada možemo reći kako smo sretni, baš kao što je djevojčica Jadranka bila sretna kada je saznala da će njezin tata uskoro stići iz bolnice jer se osjeća bolje.

Udaljenost

U drugom “be” razredu je učiteljica tumačila djeci što je to udaljenost. Miro nije u potpunosti shvaćao značenje te riječi, znao je što je daljina, ali udaljenost mu je bila nepoznanica. Pitao se je li udaljenost udata daljina, na što su se ostali učenici nasmijali.

Marko je tada pokušao na jednom primjeru objasniti značenje te riječi. Ispričao je priču o ostavljenom psu Reksu. Njega je tadašnji gazda ostavio uz cestu i sve se više s a utom udaljavao od njega sve dok nije poptuno nestao. Udaljenost između Reksa i automobila je bila velika, a djeca su u tom trenutku shvatila što je gospodar učinio. Napustio je svoga psa.

Tako je jadan pas Reks pretrčao ukupno deset kilometara i stigao do susjednog sela, a djeca su znatiželjno upitala Marka što je na kraju bilo sa psom. Marko im je rekao kako ga je udomio čuvar željezničke postaje Pero. Dobro se tamo snašao i čuvao mu kuću.

Učenici su zajedno s učiteljicom odlučili otići u posjetu Peri i Reksu te im pritom nimalo nije smetala tolika udaljenost.

Halo, ovdje tramvajci!

Dječak Tomica se uputio prema tramvaju broj jedanaest, sjeo u njega i pomislio kako će stići do bake u Viroviticu. To nije bilo moguće, a zamijetio ga je kondukter te pomislio kako se maleni četverogodišnji dječak izgubio. Prišao mu je na okretištu Črnomerec i upitao ga kamo je krenuo i je li se izgubio. Tomica je rekao kako se nije izgubio već mu je bila želja pogledati kućicu tramvajca. Kondukter ga je zatim pitao zna li napamet kućni telefonski broj kako bi nazvali njegovu mamu. Tomica je rekao da zna i zaista je nazvao. Kada je mama začula njegov glas na telefonu, zabrinuto je pitala je li živ i zdrav. Tomica i kondukter su joj rekli gdje se nalaze, a ona je istog časa krenula prema okretištu.

Na Črnomerec je stigla uplakanih očiju što se kondukteru nije svidjelo. Rekao je dječaku Tomici da ne voli one dječake zbog kojih mame plaču, a Tomica je ostao u čudu. Malo je promislio i obećao kako će idući puta doći u pratnji mame. Kondukter je rekao kako je to u redu te su se razišli bez zamjerki.

Što ujutro radi cvijet

Cvijeće se ujutro umiva, proteže, zbacuje lisnate ruke i pita je izišlo sunce. Ako je tome tako tada otvori svoje žuto oko poželi svima oko sebe dobar dan. Drugi cvjetovi ga odzdravljaju, a nakon toga cvijet nastavi sa svojim dnevnim ritualima poput srkanja vode iz korijenja, čitanja vijesti s putujućih oblaka i na kraju zapjeva radosnu pjesmu. Cvijet sigurno ima cijeli dan posla, a tko zna koliko na svijetu ima cvjetova. Zato treba svaki cvijet lijepo pozdraviti jer je čak i onaj najmanji svijetu potreban.

Između cvata i cvata

Jabuka je razgovarala sa hladnim siječnjom ne bi li je utješio dok stigne proljeće. Uputio joj je lijepe riječi i rekao kako između sreće i sreće mora malo protrpjeti. Naime, ona se užasno bojala zime i razmišljala je kako da joj ta hladnoća što prije prođe. Siječanj ju je uspio utješiti te je počela sanjariti o cvatu. Za čas je stiglo proljeće, a ona se više nije bojala onog vremena između zime i proljeća. Shvatila je kako u životu treba malo potrpjeti između cvata i cvata.

Sjeverčev nastup

Zapuhao je hladni sjeverac s namjerom da otpleše svoj solo. Zapeo je u slijepoj ulici i poželio da na radiju zasvira neka veselija glazba uz koju će moći s užitkom plesati. Tada su se začuli zvukovi polke, a sjeverac je prohujao gradom i stigao do televizije. Od tamo su ga prtojerali i rekli kako je nevidljiv. Razljutio se te prevrnuo kulise i pohitao papire svuda naokolo. Sada više nije bio nevidljiv i nastavio plesati niz ulicu. Pomislio je kako ne mora uvijek plesati kako drugi sviraju.

Posvađane vrbe

Jednog su se dana dvije tužne vrbe posvađale oko toga koja ima dulje i tužnije grane. Nakon štu se se dobro porječkale više nisu razgovarale pa su ih i ptice počele izbjegavati. Kada je u studenom zapuhao sjeverac krošnje su im se zaplele. Ruke su im bile svezane, a one su sve više osjećale stid jedna prema drugoj. No, ni jedna se nije usudila prva progovoriti pa im je u pomoć stigao vrabac. Izjavio je kako se vrbe drže za ruke i kako su se napokon pomirile. Doletjele su i druge ptice te ih pitale jesu li se zaista pomirile, a one su u isti glas rekle da jesu.

Njihovo je prijateljstvo bilo spašeno, svađa zaboravljena, a kada ih je sjeverac pokušao rastaviti molile su ga neka to ne čini jer im je ovako toplije i draže.

Stablo i zid

Veliko stablo je svojim korijenjem pritiskivalo stari zid koji je na kraju popustio. Ovaj je ispružio svoje korijenje iz kojeg je izrasla mladica. Ljudi su na tom mjestu popravili zid pa je sada bilo mjesta za mladicu da u miru raste. Zid je na kraju bio zadovoljan što u svome naručju čuva mladicu koju su često posjećivale ptice. Onako star se ponovo osjećao življim i mlađim. Malo stabalce se smješkalo, a zid se pomirio sa svojom sudbinom.

Najnestrpljiviji na svijetu

Ako ste mislili da su ljudi najnestrpljivija bića koja postoje možda ste se ipak prevarili. Mladi je pupoljak koji hrli u proljeće najnestrpljiviji na svijetu. Kada proljeće već stigne mladi pupoljci se napinju, bubre i klijaju ne bi li što brže prodrio na svijet i ugledao čega vani sve ima osim ugodne sunčeve topline. Malo pomalo pupoljci postaju cvijeće i uživaju zabljesnuti silnim svjetlom.

Mamin dar

Dječak Jasenko je bolestan ležao u krevetu te mu se ljubičasti cvijet došuljao u sobu i popeo na noćni ormarić. Rekao mu je kako će biti njegov ako mu nabavi malo zemlje i vode te ga stavi u lončić od jogurta. Jasenko je to učinio, a cvijet ga je upitao hoće li mu reći da je lijep. Jasenko ga je pohvalio i rekao neka sada ode na spavanje. Cvijet je ipak odlučio još malo cvasti, a dječak je pomislio kako će uz tako lijepi cvijet uskoro ozdraviti.

Umiljata pridošlica

Jednog je dana vjetar nanio žir u rupicu na livadu, a ostale biljke su ga dočekale pomalo neuljudno. Pomislile su kako je stigao još jedan hvalisavac i nisu mu vjerovale kako će kada izraste postati čvrsto stablo. No, upravo se to i dogodilo, hrast je porastao i upoznao sve biljke i životinje koje su ga okružile. Uočio je travu kiselicu, leptire i ivančice, skakavce i božje ovčice te jedva primjetio bogomoljku.

Cikorija mu se tog dana ispričala što ga nisu lijepo dočekali kada je bio poptuno mali, ali hrast je rekao kako nije zlopamtilo. Jedini koji je prema njemu bio ljubazan bio je hrastov panj, sada već odviše stra. Iako ga nije mogao vidjeti čuo je njegov glas i to mu je u tom trenutku bilo dovoljno. Duboko je udahnuo i shvatio kako živi na lijepo mjestu među budućim prijateljima.

Zlatan broš

Mala se breza bojala jeseni, a nakon nje i hladnih dana koji stižu. Kako bi je ohrabrila, jesen joj je rekla kako će joj ostaviti jedan listić na grani te će na njoj stajati poput zlatnog broša. Iako joj je to jesen rekla samo kako bi je utješila i potakla samopouzdanje, breza je bila smirenija. Od hladnoće će se sama obraniti svojom gipkošću, mladošću i voljom za životom, ali to će tek shvatiti s vremenom jer je još uvijek mlada.

Slavoluk

Moglo bi se reći kako je raznobojna duga najljepši slavoluk koji postoji. Ona nsataje nakon kiše, a ljudi se ponekad pitaju što slavi. Duga se tada nasmije i kaže kako ne slavi ona već svi zajedno. Slavi se sve ono što ljude spaja, a kada je dječje oči ugledaju požele trčati ispod nje. Svatko u sebi nosi svoju dugu koja nije istog trena vidljiva. Možda je ova velika duga na nebu odraz svih ostalih duga koju ističe srce onog časa kada pronađe u drugome prijatelja.

Pšenica

Pšenica je prekrasne zlatne boje i predstavlja kraljicu svih njiva. Ona se u mlinu pretvara iz zlata u bjelinu i koristi ljudima za pravljenje kruha. No tu njezina svrha ne prestaje jer je ljudi svojim rukama ponovo sade i ona neprestane raste na njivama. Od kruha mala djeca rastu te kad porastu je svojim rukama siju.

Pšenica je potrebna svijetu onoliko koliko su mu potrebna draga mala djeca.

Biraj

Prsti na rukama se ne mogu nikada posvaditi, a vole se kao braća. Eventualno mogu navaliti na prste druge ruke, ali uvijek mogu odabrati da to ne učine. Ljudi bi se uvijek trebali osjećati složno baš poput prstiju na rukama.

Nova basna

Priča o cvrčku je malo drugačija od one pradavne priče u kojoj su mravi bili marljivi, a cvrčci lijeni. U ovoj priči se cijeni cvrčkov pjev te bez obzira što nije predodređen da radi poput mrava, njegov je posao da lijepo pjeva jer je tada sve na livadi zelenije i ljepše. Mravi su shvatili kako tu ljepotu ne može nitko zamijeniti i odlučili nahraniti cvrčka kako ne bi preko zime umro od gladi.

Vrata od zlata

Na svijetu postoje obična vrata poput onih na ulazu u školu, kuću, park, muzej, kazalište. Zlatna vrata se najčešće spominju u bajkama, ali može se reći kako su zlatna vrata i ona koja ljudska ruka otvara s dobrom namjerom.

Klokan u dizalu

Klokan u dizalu

Mama je zamolila sina Vlatka neka joj kupi prašak za pecivo, ali zapravo se ne zna je li ga zapravo kupio on ili ga je donio klokan kojeg je Vlatko vidio u dizalu. Vlatko je ispričao mami nevjerojatnu priču o cirkuskon klokanu, odnosno klokanici Kloki koja potječe iz Australije, ali ona nije povjerovala ni riječi.

Kada se mama vratila kući zatekla je Vlatka u kuhinji kako mrmlja da je vidio pravog sivog klokana. Pomislila je nema li možda groznicu pa bunca, ali čelo mu je bilo hladno. Vlatko je krenuo pričati o filmu s klokanima kojeg je predvečer gledao te se sjetio praška za pecivo. Uputivši se prema dizalu ugledao je velikog sivog klokana. Vlatko ga je odlučio pustiti u stan da se poigraju jer je neizmjerno volio životinje.

Kolkanica Kloka je dospjela u dizalo bježavši od potjere jer je u samoposluzi uzela par stvarčica i pobjegla te se sakrila u dizalo, a među tim stvarima se nalazio i prašak za pecivo. Otsalo, bonbone i čokolade su ona i Vlatko zajedno pojeli. Majka je tada upitala Vlatka gdje mu je novac za prašak, a on je rekao kako ga je dao Kloki da ga proslijedi samoposluzi, ali bio je uvjeren kako ona to neće učiniti.

Mami se i dalje priča činila nevjerojatnom, ali je pustila Vlatka da dalje priča. Zatim ga je upitala zašto nije zadržao Kloku u stanu kako bi je i ona vidjela. Vlatko je rekao kako je to zaista želio, ali kada ju je upitao gdje je njezina prijateljica Floka, odvela ga je do drugog dizala i pokazala je. Ona je u tobolcu nosila malog Flokića s kojim se Vlatko poigrao. Tako su skakali po cijelome stanu i napravili nered. No, kada su Kloka i Floka začule bučan motorkotač Dankovog starijeg brata, uplašile su se i pobjegle. Mama je tada upitala Vlatka nisu li se odvezle u dizalu, a on joj je rekao kako nisu već su samo odjurile cestom.

Mama i dalje nije bila uvjerena u Vlatkovu priču te ga je na kraju pitala tko je kupio prašak za pecivo, a on joj nije znao odgovoriti. Kada je tata stigao kući uzviknuo je da je u dizalu klokan. Mama je pomislila da i on izmišlja. Tata joj je dokazao da ne izmišlja i odveo je do dizala u kojemu je bila priljepljena velika slika klokana s porukom dječaku Vlatku neka ga ovi klokani prestraše toliko da poblesavi od straha s obzirom da je dotičnog optužio kako ne zna slikati.

Vlatko i jest poblesavio, ali za malim Flokićem kojega se i danas rado prisjeća. Tajna o prašku za pecivo nikada nije otkrivena, ali baš kao što prašak razbujava tijesto takva je bila i Vlatkova mašta, bujna!

Bijele rukavice protiv crnog mraka

Djevojčica Nina se užasno bojala mraka. Nekada se nije toliko bojala, ali nakon što je pogledala film na televiziji koji je bio prepun nasilja i netko je nekoga napao iz tame, od tada se neizmjerno bojala. Često je odlazila na spavanje s upaljenim svjetlom, a mama bi ga kasnije gasila.

Jednog je dana mama morala otići do susjede i zamolila je Ninu neka ostane kod kuće. Nina nije željela pokazati mami koliko se boji, vidjela je kroz prozor mrak, ali je samu sebe tješila jer je u kući bilo svjetlo. Najedanput je nestalo struje, a Nina je sjedila ukočena na kauču s maminom košarom pletiva. Uspaničarila se, ali ipak nije otrčala k mami. Čak se nije usudila ni zaplakati, a svakakve misli su je mučile, naročito nakon onog filma kojeg je prije par večeri pogledala.

U tami joj su joj sve stvari izgledale poptuno drugačije pa je tako mislila kako je ormarić nalik iskeženom psu, svjetiljka odvratan šišmiš, a njezin plišani medo je nalikovao na vuku poput onog iz Crvenkapice.

Počela je pričati s medvjedićem Titijem i odgovarala umjesto njega te se na taj način malo pomalo riješila straha. Medo joj je rekao neka navuče na ruke pletene rukavice koje se nalaze u košari pored nje i neka njima pokuša otjerati mrak. Nina ih je navukla i počela mahati rukama. U tom je času sinulo svjetlo, a djevojčica bila sretna što su joj čarobne rukavice pomogle.

Nini se učinilo kako joj se medo smije, a svi predmeti koji su u mraku izgledali strašno sada su bili potpuno obični. Tada je Nina shvatila kako je mama promatra. Naredila joj je neka siđe s kauča, a djevojčica je poskočila i zahvalila se na čarobnim rukavicama koje su je spasile od mraka. Mama joj je rekla kako uvijek postoji nešto što tjera strah, a u ovom slučaju je to bila velika Ninina želja.

Iako je djevojčica nije u potpunosti razumjela, njezin je strah od mraka zauvijek nestao. Svoje pletene bijele rukavice je znala staviti pod jastuk kako bi se osjećala sigurnije, a mraku je rekla kako ga se ne boji. Uz to još uvijek ima pored sebe čarobne rukavice koje tjeraju i najcrnji mrak. Nakon izvjesnog vremena joj više ni one nisu bile potrebne jer je odrasla.

Medvjedić Titi ju je i dalje ponekad znao zadirkivati, no, sve je to bio plod njezine dječje mašte.

Paviljon na jezeru

Kineski paviljon se nalazi nasred jezera u zoološkom vrtu. Izrazito je malen i u njega ne bi stali ljudi, ali životinje poput ptica bi mogle u njemu živjeti. Paviljon je čuvao Srećko i ostavio otvorena vrata u nadi kako će se neka od ptica tamo nastaniti.

Želja mu se ispunila tek kada je bijela labudica trebala snesti jaja. Odlučila je doplivati do paviljona, a Srećko je sve pratio gledajući kroz dalekozor. Jednog je dana ugledao šest malih labudića kako isplivavaju na površinu jezera i pritom bio sretan poput malog djeteta.

Srećko je smatrao kako su labudovi najljepše ptice na svijetu, a kako ih je valjalo prehraniti tako smislio kako će s prekrqasnim parom labudova otići na natjecanje i zaraditi zlatnu medalju, a kada se to pročuje u zoološkom vrtu će biti više posjetitelja te više hrane za životinje.

Onog dana kada je Srećko otišao na natjecanje, vidra Krika je pobjegla iz svoje nastambe Ivinom krivicom. Željela je provjeriti kako izgleda paviljon u kojem su živjeli labudovi.

Mali labudići su osjetivši opasnost otplivali u paviljon i tek slučajno zatvorili vrata za sobom pa vidra nije nikako mogla uči. Pokušala je skakati po vratima, ali bezuspješno. Tada se već Srećko vratio s nagradom i imao je što vidjeti u paviljonu. Ivo ju je uspio dohvatiti u mrežu te su maleni labudići bila spašeni.

Sutradan je Srećko objesio zlatnu medalju na paviljon kako bi je svi posjetitelji vidjeli, a vidra Krika je dobila novu i čvršću nastambu, ali dovoljno prostranu za lagodan život.

Dimnjačar i bijela golubica

Dimnjačar i bijela golubica

Dimnjačar Filip je zazirao od visina. On je oduvijek želio ostati živjeti na selu, volio je slavonsku ravnicu i mislio kako će zauvijek tamo ostati. Savjesno je odrađivao posao dimnjačara iako to nije postao svojom odlukom.

Kao što je svima poznato dimnjačari se penju na krovove, tavane i terase pa je tako i Filip to činio jer mu je posao nalagao, a svim se silama trudio svladati strah od visina.

Nakon što je svakim danom marljivo odrađivao svoj posao ipak je došlo vrijeme kada su njegove muke prestale i strah bio pobijeđen. Zapazio je bijelu golubicu na nekoj terasi. Životinja se zaplela u lim,a Filip nije imao srca ostaviti je da izgubi život. Odlučio joj je pomoći jer je znao kako nitko drugi ne može. Uspio je doći do golubice i osloboditi je. Strah od visine je u tom trenutku bio najveći, a kada je pogledao s terase prema dolje zamantalo mu se u glavi. Uzeo je golubicu, a ona se zavukla njemu pod haljetak. Dao joj je malo slanine i kruha da dođe k sebi.

Golubica je bila zahvalna što ju je Filip spasio, bez obzira što je uprljao njezino bijelo perje s čađom. Njoj je bilo najvažnije to što njegovo srce nije bilo prljavo. Rekla mu je kako se od sada više neće bojati visine jer će ona biti uz njega. Iako je golubica nakon toga odletjela, Filip je imao osjećaj kako ga uvijek prati i tako je njegov strah od visine savladan zauvijek.

Veliki cilj maloga srca

Jedno malo licitarsko srce koje je izradila paprenjarka Barbara poželilo je otići na put do katedrale kako bi visjelo na boru koji se u njoj nazali. Smatralo je kako je katedrala važna građevina, što i jest, te odlučilo poći na put.

Svi su smatrali kako je srce umišljeno, a ono se smatralo iznimnim. Ostali ukrasi su ga pitali zašto toliko želi visjeti na boru baš u katedrali, a ne na nekom običnom boru smještenom u seoskoj kući, a srce je odgovorilo kako smatra da je stvoreno za ukras baš u katedrali.

Odvažilo su i krenulo na put. Cijelu noć je srce razmišljalo kako će optutovati i smislilo. Sakrilo se u košaru Barbarinoj sestri Mici kojs je često odlazila na Dolac prodavati jaja. Srce je znalo kako se Dolac nalazi u neposrednoj blizini katedrale, a u košari će biti sigurno.

Stigavši na Dolac iskočilo je iz košare i krenulo put katedrale. Tamo je nastradao jer su ga nagazili, a bolovi su bili nesnosni. Na podu ga je ugledala djevojčica Dorica koja je bila u posjeti katedrali. Stavila je srce na ogradu ispred oltara, a kada ga je ugledao crkvenjak objesio ga je na bor. Srce je tako ostvarilo svoj cilj i uživalo u pjevanju božićnih pjesmica zajedno s ljudima. Ispunivši svoj cilj njegova nova svrha postojanja je bila izvršena.

O starom čovjeku koji je tražio smisao života

Nakon što je starac sve proživio i doživio, i dalje se pitao koji je njegov smisao u životu. Dugo je promišljao i shvatio kako sve što ga okružuje odvraća njegovu pažnju od onoga ćemu bi svatko morao težiti, a to je svrha i smisao postojanja.

Jednog se dana popeo na brežuljak nedaleko kuće i poželio da se oko njega stvori čist i ogoljen svijet. Kada je izgovorio te riječi, s lica zemlje je sve nestalo te je nastao mrak. Tada se dosjetio žene, djece i unučadi i obuzeo ga je strah.

Srećom se odnekud pojavila mala zebica i sletjela starcu na rame. Srce mu se ispunilo toplinom, suza mu je kliznula niz lice, a kada je dotakla tlo zasjalo je sunce. Sve se vratilo na svoje mjesto, a starc je bio zahvalan Svevišnjem što ga je podučio o smislu života.

Vratio se starac svojoj kući i otada svakim danom uživao u životu. Mala zeba ga je svugdje pratila, a ako nije bila uvijek ta ista, bila je neka druga. Pomislio je da je blago onome koji u životu uspije vidjeti malo jer će u tom slučaju lakše shvatiti veliko.

Pronađeno blago

Hrvojev tata je volio obilaziti dvorce koji se nalaze u Hrvatskom zagorju pa je tako jednom prilikom svojim prijateljima rekao koliko li se blaga krije u tim dvorcima, a za njeg` nitko ni ne zna. To je čuo njegov sin Hrvoje i brže bolje obavijestio svoje prijatelje Luku i Marka o tome.

Hrvoje je smislio kako će stići s prijateljima do dvoraca. Rekao je tati neka ih poveze na izlet na što je on rado pristao jer je bio sretan što se dječaci zanimaju za upoznavanje kulturne baštine.

U nedjelju su svi zajedno krenuli prema Trakošćanu, a kada su stigli dječaci su se odmah bacili u potragu. Tamo su sreli krticu koja im je rekla ako ona već godinama nije pronašla blago tada ga ni oni neće pronaći. Zaključili su kako ukoliko ne pronađu blago u Trakošćanu tada će ga sigurno pronaći u jednom od dvoraca u Hrvatskom zagorju. Ima ih puno, a neki od njih su Klenovnik, Lobor, Miljan, Maruševec i Novi Dvori u Zprešiću. Marko je pritom i uvrijedio krticu rekavši joj kako ona nije ni mogla pronaći blago s obzirom da je slijepa. Luki se to nije svidjelo jer je bio ljubitelj životinja.

Iduće nedjelje je Hrvoje zamolio tatu neka ih poveze do Velikog Tabora gdje su sreli mišicu i njezine potomke. Ona im je također rekla kako uzalud traže blago jer ga ovdje nema, a ona zna svaku rupu u dvorcu.

Druge sunčane nedelje je Hrvojev tata morao otići do Januševca i pitao sina hoće li poći s njim. Hrvoje je pristao i pozvao prijatelje da im se pridruže. Naišli su na čvorka i rekao im kako je dvorac obnovljen, a i ako je pronađeno nešto od blaga to je već sigurno odavno negdje pohranjeno. Dječaci nisu željeli samo tako odustati od svog nauma. Tog im se dana pokvario automobil pa nisu mogli obići udaljenije dvorce.

Hrvojev tata je rekao kako bi mogli otići pješice do Medvedgrada gdje se nekada uzdizao stari burg. Dječaci nisu bili oduševljeni tom idejom, ali su svejedno otišli. Opet su se bacili u potragu za blagom te pritom sreli vjevericu. Ona im je rekla kako zna gdje se krije blago i odvela ih upravo na to mjesto. Kada su dječaci počeli kopati pronašli su samo lješnjake i žireve i ustanovili kako to nije nikakvo blago, ali za vjevericu je.

Mali detektivi su se već umorili od silne potrage te je Hrvoje odlučio pitati tatu što zna o blagu o kojemu je pričao. Tata je shvatio zašto dječaci idu s njime u obilazak dvoraca i rekao Hrvoju kako je sve krivo shvatio. Izjavivši kako su dvorci neprocjenjivo blago nije mislio kako se u njima ono doista i krije, već oni sami po sebi to predstavljaju.

Hrvoje je shvatio što mu tata govori. On ih je ohrabrio tako što im je rekao kako su traživši pravo blago zapravo otkrili ono istinsko koje do tada nisu poznavali. Dječaci su zaključili kako su u tom slučaju ipak uspjeli pronaći blago i razveselili se.

Idem po mjesec

Što je život

Djevojčica Iva je jedne večeri upitala mamu što je život. Mama joj je objasnila kako život ne može opipati, ali ga može zamisliti. Jedan od načina je da zamisli kako u grudima svijetli mala svjetiljka te sve dok ona gori može se radovati i živjeti. Umjesto svjetiljke može zamisliti cvijet te sve dok on cvate također se može radovati i živjeti.

Djevojčici Ivi su se svidjele usporedbe sa svjetiljkom i cvijetom, ali je ona radije zamislili ptičicu i njezin ugodan pjev. Sve dok ona lijepo pjeva djevojčica se raduje i živi.

Mama je bila sretna što je Iva shvatila njezine riječi, a tada joj je Iva rekla kako joj se čini da je ptičica zaljubljena. Mama je rekla kako je to normalna pojava na što je Iva odgovorila kako jest normalna kao zamisao, no zapravo je riječ o Ranku iz drugog be razreda.

Nebeske barke

Nad morem su se nadvili sivi oblaci, zaigrani i veseli poput male djece. Zadirkivali su privezane barke u luci i pritom govorili kako su oni nebeske barke. Jedna stara barka im je rekla kako su one obične barke i kako njima izgledaju sive, a ne srebrne. Oblaci su joj rekli da to iz nje progovara zavist jer oni mogu ploviti bez motora i vesla.

Mala barčica je poželjela biti poput njih, ali joj je stara barka objasnila kako su nebeske barke prolazne i brzo se pretvaraju u kišu. A one su ipak postojane, za razliku od nebeskih.

Mala barka je svejedno mislila kako su nebeske barke lijepe i zamislili kako plovi baš poput njih. Proradila joj je mašta, a zna se kako se tada mogu ispuniti sve želje.

Tata kao lijek

U školi su učenici razgovarali o lijekovima sa učiteljicom koja ih je podučavali kako ne smiju progutati niti jedan misleći da je to bonbon. Djeca su to odavno već naučila, te ih je učiteljica pitala znaju li neke nazive lijekova. Počeli su nabrajati aspirin, andol, penicilin sve dok Magdica nije spomenulu svog tatu. Djeca su se nasmijala i rekla kako tata nije lijek. Ona im je rekla kako za nju je jer ga dobiva jedanput tjedno.

Djeca su tada zašutila i shvatila kako su njezini roditelji rastavljeni pa ga djevojčica viđa samo jedanput tjedno. Više im njezina izjava nije bila nimalo smiješna.

Bilješka o autoru

Nada Iveljić je cijenjena književnica koja je napisala mnogo pripovijetki, romana, pjesama te igrokaza. Rođena je 4. travnja 1931. godine u Zagrebu gdje se i školovala, pa je nakon završene gimnazije upisala Filozofski fakultet, smjer književnost.

Prije nego što se počela baviti književnošću Nada je radila kao profesor iz hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, a osim toga neko je vrijeme djelovala kao urednica časopisa za djecu “Radost”.

Iako iza sebe ima mnoštvo napisanih djela, ona je i danas zapamćena kao autorica s najviše kratkih priča od bilo koga u Hrvatskoj. Njezine su priče poznate zbog toga što u njima postoji ispreplitanje stvarnog života s elementima fantastike i bajke.

U bajkama koje je napisala najviše je koristila životinje koje su skoro uvijek bile idealizirane. Neka od njezinih poznatijih djela su: “Dođi da ti pričam”, “Školsko dvorište”, “Vodena Sokolica”, “Sat očeva”, “Šestinski kišobran” i “Konjić sa zlatnim sedlom”. Umrla je 6. rujna 2009., u Zagrebu, u 79-oj godini života.

Autor: L.V.