Najljepše priče klasične starine

Najljepše priče klasične starine autora Gustava Schwaba su zbirka rimskih i grčkih priča, a tiču se bogova i ljudi. Mit govori o nadnaravnim junacima i bićima i dolazi iz narodne predaje. Oni služe kao polazni model ponašanja no, nerijetko, se može vidjeti da govore i o antijunacima iako bi takav model trebalo izbjegavati.

Najljepše priče klasične starine dolaze kao zbirka od tri knjiga. Autor je čak dvadeset godina skupljao sve ove drevne priče. U originalnim njemačkim pričama autor nam je prenio legende, mitove i priče kojima je oživio daleku antičku prošlost. Zbog maštovitosti i životopisnosti, djelo je prevedeno na mnoge strane jezike. Osim toga, interes čitatelja je privukla činjenica da je djelo ostalo autentično i mitološka građa je ostala sačuvana iako ga je autor obradio na svoj način.

U uvodnom djelu govori nam o svim bitnim licima iz grčke mitologije te nam tumači kako je nastao svijet te grčko poimanje bogova. Nadalje, u pričama je naveo sve heroje, velike i male bogove, polubogove. Obradio je najpoznatije priče i mitove koji obično dolaze iz grčke mitologije, a obrađene su u mnogim djelima grčkih filozofa, pisaca i povjesničara te manjim djelom kod latinskih pjesnika.

Autor je naglasak stavio na priči ili sudbini nekog lika, a manje se bavi opisom likova. Pouke nisu prepoznate i javno prenesene već svatko mora sam izvući zaključak kroz priču i primjer nečije sudbine.

Kroz pojedine sudbine u ovim pričama, autor nam daje pouku koja obuhvaća život svih ljudi. Grčki mitovi su najpoznatiji pa su tako prisutni i u mnogim djelima zapadne književnosti. Možemo tako vidjeti da postoje mitovi o čovjeku, jeziku, kralju, vođi, junaku pa i postanku svijeta ili nekog određenog ljudskog društva.

Jezik i stil u ovim pričama je vrlo prepoznatljiv, priče su sažete i opisane kroz simboliku. Vrijeme radnje nije određeno jer vrijedi uvijek i za sve ljude.

Pouke u ovim pričama su različite, no generalno bi mogli zaključiti kako se radi uvijek o tome da se iznose ljudske sudbine, njihove vrline i mane ili slabosti. Mitovi nam uvijek ukazuju da će svako zlo i loše ponašanje biti kažnjeno, a ono dobro nagrađeno. Time se život nastoji prikazati kao prepoznatljiv i uvijek uobičajen, onaj u kojem vrijede uvijek isti zakoni, a pravda biva nagrađena.

Sudbina ima veliku snagu i bitna je u poimanju ljudskog života. Vrlo je bitno da se sudbina ne izbjegava jer bi moglo doći do još veće nesreće. Svi oni koji će pokušati izbjeći sudbinu ili će se pobuniti protiv bogova bit će kažnjeni.

Vrsta djela: mit

Mjesto radnje: mjesta antičke Grčke (Kreta, Sicilija, Cipar, Korint, Frigija, Atena, Arkadija) te područja gdje žive bogovi, odnosno mitska mjesta. Zemaljska i mitska područja su izmiješana kod mjesta radnje.

Vrijeme radnje: neodređeno – iako znamo da su mitske priče stvorene stoljećima prije Krista, treba ih shvatili kao univerzalne pa su iz tog razloga one i svevremenske.

Tema djela: Svaka od priča govori o jednoj vrsti ljudske sudbine (dobrota, ljubav, slabost, oholost, vjernost).

Ideja djela: Nepravda i zlo bit će kažnjeni, a dobro i plemenito će biti nagrađeno.

Kratak sadržaj

Dedal i Ikar

Dedal je bio Atenjanin te je bio najveći i najpoznatiji umjetnik u ono vrijeme. Bio je jako ljubomoran te je čuvao svoj položaj. Imao je nećaka Talosa, a kada je saznao da bi on mogao biti bolji umjetnik od njega, ubio ga je.

Malo nakon toga, Dedal je bio uhićen te osuđen na smrt. Ipak, uspio se spasiti te je pobjegao na Kretu. Na otoku Kreti, naišao je na kralja Minosa kojega je oduševio njegov umjetnički rad te ga je i uzeo pod svoju zaštitu.

Dedal nije bio sretan takvim životom jer se osjećao kao da živi u “zlatnom kavezu”. Htio je pobjeći, ali nije znao kako. Mogao je pobjeći samo zrakom pošto se nalazio na otoku.

Odlučio je napraviti krila za sebe i svog sina kako bi mogli poletjeti i spasiti se. Njegov sin Ikar nije ga slušao te je poletio previsoko u zrak, a toplina sunca otopila je vosak na krilima. Dedal je bio slomljen zbog smrti svog sina.

Odlučio se na kraju skrasiti na Siciliji. Tamo je vratio svoju slavu, bio je omiljen i priznat od svih, a tamošnji kralj zaštitio ga je i od kralja Minosa.

No, Dedal nije bio više nikada sretan jer nije mogao preboljeti smrt svoga sina. Tako je Dedal na kraju bio kažnjen za smrt Talosa.

Filemon i Baukida

Filemon i Baukida bili su dvoje staraca koji su živjeli u zemlji Frigiji. Njihov život bio je ispunjen ljubavlju i slogom.

Jednom prilikom Bog Zeus sa svojim sinom Hermesom sišao je na zemlju i njih dvojica su kao obični ljudi posjeti Frigiju.

Pošto nitko nije znao o kome se radi, njih dvojica nikako nisu mogli naći smještaj. Ljudi su prema njima bili neljubazni i odbijali su ih na svakom koraku. Sve dok nisu naišli na Filemona i Baukide.

Filemon i Baukida ponudili su na raspolaganje svoj skromni dom bogovima ispričavajući se što im ne mogu ponuditi više.

Zeus je odlučio uništiti cijeli taj kraj jer su ljudi bili izrazito sebični, a poštedio je samo Filemona i Baukidu.

Filemon i Baukida zamolili su Zeusa da postanu njihovi svećenici te da na kraju i umru zajedno. Pošto su bili jako dobri, Zeus im je odlučio uslišati želje.

Atalanta

Otac je odbacio svoje žensko dijete imenom Atalanta jer je bio razočaran što nije dobio sina. Atalanta je izrasla u prekrasnu mladu djevojku. Zračila je ljepotom i hrabrošću. Iako su je othranili lovci, kada je odrasla odlučila je potražiti svoje prave roditelje.

No, kada ih je našla, roditelji su je prisiljavali na brak na kojeg ona nikako nije htjela pristati.

Sve svoje potencijalne ženike izazvala je na utrku. Ultimatum je stavila na to da onaj koji pobijedi dobit će njezinu ruku, a onaj koji izgubi čekat će ga smrt.

Mnogi mladići odazvali su se ovom natjecanju, ali i izgubili. Svi osim mladog i naočitog Hipomena koji je pobijedio. Za njegovu pobjedu zaslužna je božica Afrodita. Tako je Hipomen na kraju osvojio ruku i srce lijepe Atalante.

Tantal

Zeus je imao sina Tantala koji je imao naklonost i prijateljstvo bogova Olimpa. No, kako je vrijeme odmicalo, on je postao sve više razmažen. Počeo je zloupotrebljavati dobročinstvo izazivajući njihovo strpljenje.

Jednom prilikom tako je priredio meso svoga sina kao gozbu za bogove te ga je stavio pred njih da ga kušaju. To je izazvalo veliki bijes kod bogova i odlučili su ga kazniti.

Osuđen je na trpljenje velikih muka. Tako je znao stajati na vodi, a nije je mogao dosegnuti i popiti ili je stajao okružen voćkama koje nikako nije mogao dohvatiti.

Orfej i Euridika

Orfej je bio lijep i nadaren pjevač. Dobio je od boga Apolona liru pa je njegova pjesma zvučala još bolje.

Imao je ženu, nimfu Euridiku koju je ugrizla zmija te je ona umrla. Orfej je bio neutješan te je molio podzemlje da mu je vrati ili da mu dopuste da bude uz nju.

Pjevao je predivnu pjesmu i njome osvojio sve u podzemlju pa i hladnu kraljicu smrti. Ona mu je dala dopuštenje da odvede Euridiku, ali pod jednim uvjetom. Naime, skroz do izlaska iz zemlja nije se smio niti jednom osvrnuti za svojom ženom.

Ipak, Orfej nije izdržao i prije nego što su došlo na zemlju okrenuo se prema svojoj ženi. Tako je Euridika ostala zatočena vječno u podzemlju, a Orfej je vječno tugovao za njom.

Piram i Tizba

Piram i Tizba su živjeli u Babilonu i voljeli su se. No, njihovi roditelji su bili protiv njihove ljubavi tako da je dvoje mladih dane provodilo pričajući kroz rupu u zidu koji je dijelio njihove kuće.

Jedne večeri dogovorili su sastanak, a Tizba je stigla prva. No, ugledala je lavicu i jako se prepala. Kako je bježala prema pećini da se skloni tako je izgubila ogrtač.

Lavica je dohvatila njezin ogrtač te ga je cijelog rastrgala s još krvavim zubima. Nakon toga dolazi Piram i pronalazi ogrtač te pomisli kako je lavica rastrgala Tizbu.

Slomljen od boli za svojom Tizbom, Piram se ubije. No, Tizba tada izađe iz pećine te ugleda mrtvog Pirama. Očajna Tizba odluči počiniti samoubojstvo.

Edip

Kada se Edip rodio, njegovom ocu, tebanskom kralju Laju, bilo je rečeno da će ga njegov sin ubiti te će se oženiti svojom majkom Jokastom.

Kako se ovo proročanstvo ne bi ispunilo, odlučili su Edipa odmah ubiti, ali pastir ga je odlučio poštedjeti. Tako je Edip odrastao u Korintu, a odgojio ga je tamošnji kralj. No, kada je čuo za proročanstvo, Edip je odlučio pobjeći kako se ne bi obistinilo.

Kada je ulazio u Tebu, ubio je jednog starca za kojeg nije ni slutio da je njegov otac. Nakon toga spasio je kraljevstvo te je dobio zauzvrat ruku kraljice Jokaste. Imali su četvero djece.

I tako je vladao Edip kraljevstvom i bio omiljen, ali nakon nekog vremena došle su teške godine. Ubrzo su otkrili da je uzrok svemu Edipovo prokletstvo.

Malo nakon toga Jokasta se ubila, a Edip je oslijepio. Sinovi su ga protjerali iz Tebe. Uz njega je jedino bila njegova kćer Antigona.

Sinovi su kasnije tražili njegovu pomoć, ali on im se nije htio smilovati. Prepustio ih je na milost i nemilost bogova osvete. Edip je na kraju umro voljom bogova na jednom tajnom mjestu u Kolonu.

Analiza likova

U mitu su općenito svi likovi jako šturo opisani jer naglasak nije na tome da ih razumijemo već da se naglasi njihova sudbina, odnosno njihova priča. Tako da iako su likovi pojedinci i imaju vrline i mane kao i svaki drugi likovi u svakoj drugoj knjizi, ipak je njihova sudbina u prvom planu.

Dedal – inteligentan te dosjetljiv. Imao je vrlo velike sposobnosti i znao se snaći u nemogućim situacijama. Više od svega on je volio svoju slobodu, a jedino mu je bilo stalo do sina. Bio je jako tašt te ljubomoran (ubio je Talosa) te je zbog toga bio kažnjen. Nezahvalnost ga je koštala kazne, nikada nije bio sretan božanskim darovima.

Ikar – spominje se malo te je opisan jako kratko, ali bitan je da bi razumjeli cijelu priču te glavnog lika Dedala. Pojavljuje se u priči kao dijete, sin Dedala. Neposlušan je te jako hrabar. Zbog toga što je vjerovao u svoje sposobnosti te je odlučio da neće slušati bogove, bio je kažnjen.

Filemon i Baukida – čestiti ljudi te uzor koji bi trebali svi slijediti. Iako su živjeli skromno zbog svoje dobrote bili su nagrađeni.

Atalanta – lijepa, mlada žena izuzetne snage. Opisana je kao osoba puna vrlina. Roditelji su se razočarali u nju što nije muško pa su je odbacili kao malu. Ona je bila radi toga na neki način obilježena te nije vjerovala u ljubav i brak. Ipak, odlučila je da će postati žena onome tko je pobijedi jer je vjerovala da to nije moguće. Ostala je zaslijepljena Hipomenovom vještinom. Na kraju je bila nagrađena jer je nadišla preko svoje oholosti i uvidjela da od nje postoji netko bolji.

Tantal – bio je nezahvalan i uvijek je težio boljem i većem. Iako je od bogova dobio sve, htio je još više. Imao je visoko mišljenje o sebi te je mislio da je bolji i od samih bogova. Zbog toga je bio kažnjen.

Orfej – izuzetno hrabar i jako je volio svoju ženu. No, zbog velike ljubavi neće moći razborito razmišljati. Nestrpljiv je i želi odmah sve, nije u mogućnosti žrtvovati se za krajnji cilj. Njegova nestrpljivost bit će kažnjena.

Piram i Tizba – Iako nam se u početku može činiti da su njih dvoje žrtve nesretnih okolnosti, mit nam njihovim pričama daje pouku koje su posljednice ranih zaključaka. Isto tako oni su mislili da je sudbina u njihovim rukama te su bili nestrpljivi oko svoje ljubavi.

Edip – žrtva svoje tragične sudbine, tragični junak. Protiv svoje sudbine nije mogao ništa, a to je u pouka ove mitske priče.

Bilješka o autoru

Gustav Schwab rođen je 1792. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a bio je njemački izdavač, književnik i pastor. Napisao je brojne putopise, pjesme i spise.

Vrijeme provedeno na studiju iskoristio je za produbljivanje svoga znanja o književnosti pa je s prijateljima osnovao književni klub te se tako družio s pjesnicima. Nakon studija radio je kao profesor u gimnaziji te kao protestantski župnik.

Najviše je volio književnost starog Rima i Grčke te pjesništvo Njemačke. Njegova najpoznatija djela su: “Njemačka pučka knjiga” i “Najljepše priče klasične starine”.

“Najljepše priče klasične starine” zasnovane su na legendama, mitovima i antičkim pričama. Sastoje se od tri dijela i spadaju pod zbirke pripovijetki. Ovo djelo uvršteno je u lektire u mnogim državama te je prevedeno na brojne jezike. Djelo je autentično bez obzira na autorovu malu doradu.

U djelu “Njemačka pučka knjiga” donio nam je zbirku njemačkih izreka i narodnih priča izvorno kako su nastale.

Gustav Schwab umro je 4. studenog 1850. godine.

Autor: M.L.