Mučnina

Roman “Mučnina” djelo je francuskog filozofa Jean-Paul Sartrea. Danas se “Mučnina” smatra jednim od najpoznatijih egzistencijalističkih romana. Djelo je napisano u obliku dnevnika Antoinea Roquentina i podijeljeno je u nadnevke. Započinje s nakladnikovom napomenom kako su spisi pronađeni u zapisima Roquentina i kako se objavljuju bez preinaka. Korištenjem dnevničkog diskursa autor nam pruža detaljan i subjektivan uvid u usamljeni svijet glavnog lika koji pokušava pronaći smisao života. Roquentin ima poprilično ciničan pogled na svijet te uglavnom živi izolirano.

Glavni lik dane provodi u knjižnici pišući knjigu o de Rollebonu, a kada ne radi na knjizi, hoda ulicama Bouvillea te obilazi kavanu Klub željezničara u kojemu radi gostioničarka s kojom ponekad ima intimne odnose. Na svojim lutanjima gradom pokušava razumjeti druge ljude i njihovo zadovoljstvo kod obavljanja benignih svakodnevnih stvari. Sve to pomalo mu se gadi. Postaje svjestan stvari koje ga okružuju i kako on na njih ne može izvršiti nikakav utjecaj.

Jednog dana Roquentin osjeti nadolazak mučnine koja ga prati kroz cijeli roman. U početku mu nije jasno što se točno događa i većinu vremena provodi u pokušajima izbjegavanja tog osjećaja nelagode koji ga progoni. U međuvremenu odustaje od pisanje knjige o de Rollebonu jer dolazi do spoznaje kako ni vlastitu prošlost ne može zadržati i oživjeti, pa zbog toga nema smisla pokušavati u održavanju tuđe prošlosti. Na kratko biva zaokupljen pismom koje mu šalje Anny, djevojka s kojom je bio u vezi i koju nije vidio tri godine. Sastaju se u Parizu, ali ne nastavljaju druženje jer ona smatra kako je nadživjela samu sebe te joj sad preostaje samo puko postojanje.

Nakon posjeta Parizu Roquentin sprema stvari, oprašta se s gradom i seli se u Pariz gdje će pokušati napisati knjigu i tako pronaći nekakav oblik zadovoljstva u svom životu.

Vrsta djela: egzistencijalistički roman

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Bouville, nakratko Pariz

Tema djela: Roquentinov pokušaj traženja smisla postojanja i života.

Kratak sadržaj

Nakladnikova napomena

Nakladnik naglašava kako su ovo spisi pronađeni među rukopisima Antoinea Roquentina i kako su objavljeni bez preinaka. Roquentin je sada već tri godine u Bouvilleu kako bi dovršio svoja povijesna istraživanja o markizu de Rollebonu. Prije toga proputovao je Dalekim istokom, Srednjom Europom i Sjevernom Afrikom.

List bez nadnevka

Roquentin započinje svoje zapise s naglašavanjem važnosti bilježenja događaja iz dana u dan. Treba voditi dnevnik i ništa ne izostavljati jer su baš te nijanse razlike bitne, iako se čine beznačajnima. Subote se već ne može točno prisjetiti, ali ipak zna kako je htio baciti kamenčić niz površinu mora, ali nešto ga je zaustavilo; nešto mu se zgadilo, kao da ga je gotovo spopao strah, samo što ne zna čega se prepao.

10 i pol

Roquentin razmišlja o svom razumu. Ranije je konstatirao kako je siguran da nije lud, ali javljaju se sumnje. Sad mu se doduše čine smiješnima oni osjećaji od prošlog tjedna, možda je to samo bio kratak napad ludila. Osjeća se sasvim u redu, kao normalan građanin. Promatra prizor kroz svoj prozor. Upravo je stigao vlak iz Pariza, ljudi izlaze i napuštaju stari kolodvor, a neki čekaju posljednji tramvaj. Poprilično je siguran da je ozdravio te krene na počinak.

Dnevnik

Ponedjeljak, 25. siječnja 1932.

Sad je Roquentin siguran da mu se nešto svakako dogodilo, nekakva bolest. Uvuklo se polako u njega tako da je na trenutak uspio uvjeriti samoga sebe da mu nije ništa. No, uspjelo se proširiti na sve strane. Primijetio je razliku kod svojih ruku, na primjer. Razne senzacije ga okupljaju, kao primjerice hladna kvaka koju je nekidan uhvatio. Pita se kakva se to promjena dogodila, je li riječ o njemu ili se promijenio grad i njegova okolina.

Ipak mu se čini da se on promijenio, to je sigurno posljedica toga što rijetko misli i sada su se te sitne metamorfoze nakupile u njemu i izbile van poput revolucije. Prisjetio se svog naglog odlaska iz Pariza prije šest godina. Mercier je išao u Bengal s arheološkom ekipom i pozvao je njega da otputuje s njim. Točno se sjećao trenutka kada je isparila strast iz njega i kad se pitao što to on radi u Indokini. Bilo mu je dosadno. Bojao se kako će ova bolest utjecati na njega, što će ga to spopasti i u kojem smjeru odvući. Ne želi opet naprasno otići i ostaviti stvari nedovršene.

Utorak, 26. siječnja

Od devet do jedan Roquentin je radio u knjižnici na knjizi o Rollebonu. Uspio je zgotoviti 12. poglavlje koje govori o Rollebonovu boravku u Rusiji. Već u pola dva je bio u kavani Mably i pojeo sendvič. U kavani je bilo još dvadesetak gostiju uz Roquentina. Razmišljao je kako oni moraju biti na okupu kako bi postojali, ali on je sam. Ništa ne daje, niti ne prima. Naravno, ne računa Samouka i Francoise, vlasnicu Kluba željezničara, s njom ponekad nakratko razgovara kad mu donese pivo. Upita je, na primjer, ima li vremena i onda odu u njenu sobu i vode ljubav. Roquentin joj ništa ne plaća jer se sastaju iz obostranog zadovoljstva.

Osjeća kako je sam među ovim ljudima. Na površini je samoće jer je ipak ostao u blizini ljudi. Razmišljao je o tome kako drugi ljudi sjede i razgovaraju o nedavnim događajima i koliko im je bitno da isto misle o istim stvarima. Prvi put mu je dosadno ovako samom, sad bi bilo lijepo ispričati nekome što mu se događa.

Priznaje da je nešto prešutio. Jutros nije mogao podići papirić koji je ležao na zemlji, iako je htio. U tom trenutku pomislio je kako nije slobodan i cijeli taj događaj snažno ga se dojmio. Volio je dizati kestene i papiriće sa zemlje te ih osjetiti u ruci. Anny se uvijek ljutila kad je to radio jer su uglavnom bili prljavi. Prisjetio se što je osjećao neki dan na obali, dok je držao oblutak u ruci. Bilo je to gađenje, kao da je prešlo iz oblutka u njegove ruke.

Četvrtak prije podne, u knjižnici

Dok je silazio stubištem u hotelu, Roquentin je vidio Lucie kako razgovara s vlasnicom. Tužila se na svog muža: ne tuče je niti vara, ali svake večeri dolazi kući pijan i to joj je već dozlogrdilo. Roquentin je sreo Lucienog muža i poprilično je siguran da boluje od tuberkuloze. Promatrao je njeno ponašanje, vidio je koliko je to grize, ali ona se nikada u potpunosti ne prepušta očajanju, već samo na kapaljke. Tješi je se kad je među ljudima, tad im se može skroz staloženo žaliti, a kad je sama, čuje je kako pjevuši. Možda bi joj bilo bolje kad bi se prepustila potpunom očajanju, no Roquentin je uvjeren kako ona to ne može jer je sputana.

Četvrtak po podne

Roquentin se prisjetio spisa koji su ga naveli da se nastani u Bouvilleu i piše o Rollebonu. Bila je to bilješka Germaina Bergera koja ukratko opisuje Rollebona i njegov život. Bio je ružan, ali je ljude na dvoru privlačio nekim posebnim magnetizmom. Gotovo cijelo vrijeme spletkari i naposljetku, za boravka u Rusiji, sudjeluje u ubojstvu cara Pavla I. Nakon toga odlazi u Indiju, Kinu, Turkestan i vraća se u Pariz. Nekoliko godina je svemoćan i uvažavan, sve dok 1820. godine nije bio optužen za veleizdaju, zbog čega je uhićen i zatvoren. Umro je u tamnici nakon pet godina.

Te riječi navele su Roquentina da napiše knjigu. Tada mu se to činio tako zanimljivim. Kad je krenuo pisati knjigu, bio je tako zadivljen, ali sada mu je Rollebon već dosadan. No, kako sve više stari, ima veću potrebu dovršiti tu knjigu.

Petak

Tri su sata, Roquentin sjedi u svojoj sobi i razmišlja kako su tri sata najgori dio dana. To je vrijeme kad je ljudima prekasno ili prerano za nešto učiniti. Kroz prozor su prodirale blage zrake sunca. Toliko su smetale Roquentin da bi najradije legao u krevet, ali sinoć je čvrsto spavao i sad nije bio nimalo umoran.

Odlučio je samo sjediti i pričekati da padne noć. Ne želi ni čitati što je jučer napisao o Rollebonu. Ako bude previše razmišljao, siguran je da će se brzo zgaditi samom sebi. Razmišljao je o Rollebonu i njegovu mogućem sudjelovanju u ubojstvu Pavla I. Dok ne shvati što se tu dogodilo, nije mogao pisati dalje. Imao je izvore, ali oni su govorili suprotne stvari. Dosta njih tvrdilo je kako je Rollebon bio strašno dosadan, ali s druge strane, postoje ispovijesti koje govore o njegovoj moći uvjeravanja. Roquentin je pokušavao sve to nekako složiti da ima smisla.

Pažnju mu oduzeo njegov odraz lica u ogledalu. Promatrao ga je, kao što to čini u zadnje vrijeme. Nije bio načisto je li njegovo lice lijepo ili ružno, ali sviđala mu se njegova boja kose, bio je riđokos. Bilo mu je drago što se mu se kosa tako jasno vidjela, gotovo kao da je zračila. Jedva da može vidjeti nešto ljudsko u ogledalu, osjeća se kao da je na granici biljnog svijeta.

Pola šest

Ovaj put mučnina ga je spopala u kavani. To je novo jer su mu kavane dosad bile utočište. Bile su osvijetljene i pune ljudi. Stigao je u kavanu i poželio voditi ljubav, ali konobarica Madeleine mu je odmah na ulasku javila kako nema gospođe jer je otišla u kupovinu. Skinula mu je kaput i upitala ga što će popiti, kada ga je uhvatio taj snažan osjećaj mučnine. Od tog trenutka osjeća se loše i mučnina ga nije napustila.

Pokraj njega je grupa prijatelja igrala karte, na šanku je bio Adolphe, bratić gazdarice koji ju je mijenjao. Promatrao ga je neko vrijeme. Roquentin je shvatio da mučnina nije u njemu, već u svemu što ga okružuje. Pozvao je konobaricu Madeleine kako bi mu pustila na gramofonu pjesmu “Some of these days”. Odmah prepoznaje prve taktove pjesme. Gotovo da počinje osjećati zadovoljstvo, barem onoliko koliko je to moguće uz sveprisutnu mučninu.

Nakon što je pjesma završila osjetio je kako je mučnina nestala. Promatrao je Adolpha, zatim muškarce koji se kartaju i zatim ustao. Stigla je noć, još malo pa će u kino. Ima još vremena do početka filma, pa se odluči prošetati dijelom Noirova bulevara. Taj dio je taman i blatan, sve je tamno i nenaseljeno. Cijeli taj prostor doima se gotovo neljudski. Iznenadi ga prisutnost dvoje ljudi. Žena je nešto tiho i ubrzano govorila, kad je muškarac odgurne od sebe i krene dalje. Bila je to čistačica Lucie. Doviknula je za muškarcem da je nesretna, ali ovaj se nije obazirao.

Roquentin joj se približio, ali nije se usudio ponuditi joj pomoć. Stajala je tamo skamenjena. Vidio je kako je duboko uronila u svoju bol i očajanje. Pobojao se da bi se mogla srušiti tamo na cestu. Razmišljao je kako joj zavidi; on je toliko osamljen zadnje tri godine da nije mogao osjetiti ništa osim otupljujućeg spokoja.

Četvrtak, pola dvanaest

Nakon što je radio dva sata u čitaonici, izašao je kako bi zapalio lulu. Stajao je na trgu popločenim ciglom i promatrao kip Gustava Impetraza. Bio je to nadzornik visokih škola, malo je slikao i napisao je tri knjige.

Iza njega pojavi se Samouk. Šef ga je pustio ranije s posla pa je došao ravno u knjižnicu kako bi čitao. Upita Samouka što to čita, a on mu nekako nevoljko pokaže dvije knjige: Larbaletrierovu “Treset i tresetište” i Lastexovu “Hitopadešu” ili “Korisnu naobrazbu”. Prisjetio se prijašnjih knjiga koje je čitao i shvati da se Samouk obrazuje tako što čita sve knjige po abecednom redu. Roquentin je zamišljao dan kada će Samouk zatvoriti i posljednji svezak te se tada pitati: “a što sad?”.

Bilo je vrijeme za objed, Samouk je izvadio komad kruha i pločicu čokolade te krenuo polako jesti.

Petak, 3 sata

Roquentin je stajao ispred prozora i gotovo bespomoćno promatra prizore izvana. Držao je lulu u desnoj ruci, ali nije imao snage napuniti je. Razdraženo je promatrao staricu koja je polako hodala stazom. Užasno mu je smetalo što svako malo zastane kako bi popravila rubac na glavi. Baka je zamakla iza ugla dok Roquentin razmišljao o protoku vremena. Upravo sad je ovdje, uskoro je neće vidjeti, a cijeli proces kao da traje vječnost.

Roquentin se prisjeća mirisa i zvukova sa svojih putovanja po Japanu, Grčkoj i Marakešu. Gotovo je zaboravio na to uživanje. Pokuša prizvati sjećanja s tih putovanja, ali smatra kako ni to nema smisla jer je sad tu riječ samo o hrpi slika. Nikako više ne može znati što one predstavljaju i je li riječ samo o prividu.

Njegovo sanjarenje prekida kucanje na vratima. Stigao je Samouk kako bi mu pokazao fotografije s putovanja. Roquentin poskoči i iz škrinje izvadi fotografije, u nadi da će Samouk šutjeti bude li zabavljen njima. Bio je u krivu, Samouk prouči kratko jednu fotografiju te nakon kraće šutnje započne govor o važnosti putovanja, budući da obogaćuju život na poseban način. Zatim doda kako ima u planu, nakon što završi svoje obrazovanje koje bi, prema njegovoj procjeni trebalo trajati oko šest godina, otisnuti se s profesorima i studentima na jednogodišnje putovanje po Bliskom Istoku.

Nakon nekog vremena uspio se riješiti Samouka koji je bio zadivljen njegovim pustolovinama s putovanja. Ležao je na krevetu i razmišljao o pustolovinama, potaknut Samoukovim pitanjem. Automatski mu je odgovorio kako je doživio nekoliko pustolovina, ali sada je vidio da je lagao sam sebi zadnjih deset godina. Sve što je on doživio sastojalo se od nekoliko zgoda, događaja, ali ne pustolovinu koja označavaju početak nečeg bitnog.

Subota o podne

Roquentin je stigao u čitaonicu. Uspio je izbjeći Samouka koji je sjedio na dnu dvorane. Više ga nije bilo briga što nije doživio pustolovinu, već da li ju je uopće mogao doživjeti. Došao je do zaključka kako je moguće doživjeti pustolovinu, dovoljno je samo da je ispripovijeda. Dok čovjek živi ništa se ne događa. Raspline se osjećaj pustolovine, jer nema nekog značajnog početka.

Nedjelja

Roquentin je izašao iz stana u jutarnjim satima, kao što to čini svakog dana, ali kada je stigao do parka, primijetio je razliku. Park je bio prazan, nije bilo ljudi i tad mu je sinulo da je nedjelja. Dućani su bili zatvoreni, ljudi su u svojim domovima, a neki se spremaju za misu. Uskoro će se pojaviti brojne obitelji i oformit će se nedjeljna vreva.

Hodao je sad već punim ulicama i slušao ljudski žamor. Promatrao je otmjenu gospodu kako se pozdravljaju skidajući šešire. Prisjetio se polemika oko izgradnje još jedne crkve u Bouvilleu. Stare obitelji veletrgovaca i brodovlasnika izrazile su želju da se crkva podigne na vrhu Zelenog brijega, na kojem oni stanuju, dok su bogataši s Bulevara pomoraca htjeli da se crkva izgradi na Trgu Marignon. Prema prijedlogu biskupa, crkva je izgrađena na pola puta, između dvije destinacije. Sve to utjecalo je na ponovno uređenje ulice Tournebride, koja je sada puna novih trgovina, slastičarnica i knjižara. To je sada prostor kojim se obitelji polagano šeću. Vrlo često dogode se zastoji jer se sretnu dvije obitelji i započnu proces pozdravljanja.

Roquentin je stigao do kraja ulice. Zasitio se ljudi i gužve pa je odlučio prijeći preko trga Marignon. Oko jedan poslijepodne stigao je do gostionice Vezelize. Jedna skupina muškaraca se kartala dok su ostali promatrali. U gostionici su uglavnom sitni trgovci koji su došli na ručak jer su im služavke bile slobodna. Kako bi se zabavio, Roquentin je čitao Eugenea Grandeta. Nakon obroka zatvorio je knjigu i krenuo u šetnju. Razmišljao je o tipičnoj nedjelji stanovnika Bouvillea. Nakon ručka treba probaviti hranu, a zatim se spremaju za izlazak. Sreo je obitelj koja se uputila negdje, vjerojatno u posjet rodbini ili na šetnju uz obalu.

Ponedjeljak

Roquentin se probudio u ponedjeljak ujutro i gadio se samom sebi i jučerašnjem pokušaju dosega uzvišenosti. Gadile su mu se sve te silne fraze. Shvatio je u čemu je čar kod pustolovina: riječ je o osvješćivanju nepovratnosti vremena. Prisjetio se svog vremena s Anny i kako je ona uvijek znala izvući iz vremena sve što je bilo u njemu. Kad bi je posjetio na jedan dan, potencirala bi sve njihove moguće nesporazume i onda posljednjih sat vremena se posvetila njemu.

Sedam sati navečer

Cijeli dan radio je u knjižnici i sustezao se od obraćanja vlastitom srcu. Napisao je šest stranica o vladavini Pavla I. Rollebon mu je sad već išao na živce jer je bio toliko tajnovit, čak i kada je bila riječ o najmanjim sitnicama. Teško mu je bilo razlučiti što se zapravo dogodilo ne temelju njegovih kićenih pisama i to ga je ljutilo.

Jedanaest sati navečer

Roquentin je odlučio večerati u Klubu Željezničara. Vlasnica je bila u klubu, pa se povukli u njenu sobu kako bi vodili ljubav. Ponekad bi se tako sastajali, ali Roquentin ovaj put nije bio posebno impresioniran, više je to učinio iz uljudnosti. Za vrijeme ljubavnog čina razmišljao je o Rollebonu i kako bi mogao napisati roman o njemu.

Pokladni utorak

Ujutro se probudio i dočekala ga je vlasnica s pismom koje je stiglo za njega. Pisala mu je Anny. Bilo je to iznenađenje jer nisu komunicirali već pet godina. Zamišljao je kako sada izgleda. Još uvijek je koristila isti papir za pisanje. Nastojala je ostati ista, bila je nepokolebljiva u tome. Omotnica je bila teška pa je očekivao nekoliko stranica teksta, ali ubrzo se razočarao.

Kratko mu je napisala kako dolazi za koji dan u Pariz te ga moli da je posjeti 20. veljače u hotelu d’Espagne. Često mu je tako znala ostaviti poruku koja je glasila neka je hitno posjeti, ali dok bi on došao, ona bi izgubila volju.

Roquentin se šetao gradom i negodovao zbog blagdanskog raspoloženja koje je zavladalo. Otkako mu se Anny javila, izgubio je volju za radom. Odlučio je nešto pojesti pa je otišao do Camilea. Riječ je o prilično skučenom lokalu. Naručio je grah. Nosio je Annyino pismo u džepu. Sjećao se njihovih druženja. Brzo je mijenjala raspoloženja i cijelo vrijeme je imao osjećaj kako od njega očekuje posebne geste i riječi kako bi dobila savršeni trenutak, a on je teško uspijevao pogoditi što to točno želi od njega.

Pokraj Roquentina sjedio je čovjek koji bi se svako malo zagledao u njega. Dva su sata poslijepodne, ali vani je mračno i pada kiša. Otvaraju se vrata lokala i ulazi doktor Roge. Smjestio se na klupu i naručio Kalvados. Achille se odmah uzbudio i počeo poskakivati kako bi ga doktor primijetio. No, doktor se samo kratko osvrnuo na njega i nazvao ga starim luđakom. Nakon toga popio je svoj Kalvados te zadrijemao. Roquentin se ustao i napustio lokal.

Srijeda
Zapis se sastoji od samo jedne rečenice koja kaže kako ne treba strahovati.

Četvrtak

Ovaj izvještaj je kratak. Roqeuntin navodi kako je napisao četiri stranice, nakon čega su ga obuzeli dugi trenuci sreće. Za osam dana vidjet će se s Anny.

Petak

Vani je bila tolika magla da se Roqeuntin držao zidova vojarne kako bi bio siguran da ide dobrim putem. Došao je do kavane Mably koja je bila u polumraku. Konobar ga je poslao u drugi kut kavane jer se unutra mete. Naručio je crnu kavu i pecivo. U kavani su sjedila još dva gosta. Nakon što su otišli, konobar mu je ispričao kako su to bila dva artista koja su nastupala u kinu ovaj tjedan; žena bi stavila povez na oči i pogađala ime i godine gledatelja.

Starija gospođa je došla javiti konobaru kako blagajnica danas neće moći doći na posao jer joj nije dobro. Tražila je vlasnika lokala koji se inače već u osam spusti u kavanu, ali tog dana ga nije bilo. Prije nego što je otišla, upitala ih je da nije vlasnik možda umro pa zato ne silazi. Roquentin je razmišljao o tome kako bi vijest mogla izaći u novinama. Htio se popeti uz stepenice i provjeriti, ali zaustavio ga je konobar. Rekao je konobaru da mu se učinilo da je čuo nekakvu buku i kašalj te bi trebalo provjeriti. Nakon toga napustio je kavanu.

Otišao je do knjižnice kako bi radio, ali je većinu vremena samo je držao knjigu ispred sebe. Na ulazu u knjižnicu sreo je Samouka koji ga je pozvao na ručak u srijedu, kako bi mu nešto ispričao. Roqeuntin je požalio istog trena nakon što je prihvatio ponudu.

Za vrijeme ručka nije više mogao izdržati, mučila ga je ta nepoznanica oko sudbine vlasnika Fasquellea. Uzeo je kaput i otišao do kavane. Ovaj put tamo su sve lampe bile upaljene, ali nije bilo konobara. Nitko mu se nije javljao pa je izašao gotovo u panici. Hodao je bez cilja neko vrijeme, dok nije došao k sebi, nakon čega se odlučio vratiti u knjižnicu. No, zaustavio se u parku, zaintrigiran čovjekom u pelerini. Sreo bi ga svaki put kad bi prolazio pokraj parka. Čovjek je buljio u nešto ispred sebe nakon čega se ustao i otišao.

U knjižnici su, uz Roquentina, bili jedan mladić, djevojka koja se pripremala za diplomski ispit te starac. Kad ih je nadzornik obavijestio da se knjižnica zatvara, svi su oklijevali i odugovlačili s odlaskom.

Subota ujutro

Doručkovao je u kavani Mably. Upitao je blagajnicu je li gospodin Fasquelle bolestan, a ona mu je potvrdila kako je obolio od strašne gripe. Razmišljao je o susretu s Anny, kako će to izgledati… Morao se samo pobrinuti da je odmah ne oneraspoloži.

Popodne

Otišao je posjetiti muzej kako bi ponovo pogledao portret Oliviera Blevignea. Ušao je u prostoriju u kojoj je bilo oko 150 portreta. Naslikani su bili uglavnom članovi društvene elite Bouvillea između 1875. i 1910. godine, a naslikali su ih autori Renaudas i Bordurin. Zaustavio se pred portretom veletrgovca Pacomea. Zadivilo ga je što na njemu nije bilo ničega osrednjeg, ništa čemu bi mogao prigovoriti. Dok je Roquentin promatrao portrete, u prostoriju uđu gospodin i gospođa odjeveni u crno. Portretima su pristupili s dubokim strahopoštovanjem i divljenjem, a gledali su portrete ljudi koji su uspostavili Bouville. Roquentin ih je ignorirao. Prošao je do kraja prostorije i napustio muzej.

Ponedjeljak

Roquentin se mučio s pisanjem knjige o Rollebonu. Htio ju je završiti, ali sve mu se to nekako počelo gaditi. Nervirale su ga razne kontradiktorne informacije o Rollebonu, što mu je otežavalo slaganje smislenog teksta. Razmišljao je o sadašnjosti i prošlosti te došao do zaključka kako samo sadašnjost postoji; ove stvari koje ga trenutno okružuju i on su sada stvarni, prošlost ne postoji. Te riječi bile su ključne jer Rollebon mu više nije bio stvaran. Pitao se kako bi mogao opisati Rollebonovu prošlost kad ne može opisati vlastitu.

Zadnjih sat vremena proveo je sjedeći. Nije se micao jer je znao što će uslijediti. Bojao se jer je Rollebon bio njegov razlog postojanja. Dok je pisao nije više postojao u sebi nego u njemu. Sada je bio slobodan. Odjednom je postao svjestan svakog dijela svog tijela, svog postojanja. Napustio je sobu i hodao gradom, a pri tome je cijelo vrijeme bio intenzivno svjestan sebe i vlastitog postojanja te svega što ga okružuje. Sve to ga je užasavalo, ali koliko god se trudio prestati misliti, nije mu uspijevalo.

Utorak

Zapis u dnevniku komentira kako se ništa nije dogodilo, samo je postojao.

Srijeda

Roquentin se našao sa Samoukom kako bi skupa ručali. Smjestili su se za stolom odakle je Roquentin mogao promatrati more. Za jednim stolom nalazio se trgovački putnik koji je bio zaokupljen svojom hranom. Uzeli su jelovnik. Samouk je inzistirao da Roquentnin uzme ona jela koja se dodatno plaćaju, iako bi Roquentin radije jeo nešto drugo, pa prepušta odlučivanje Samouku.

Dok im je konobarica donosila predjelo, u restoran su ušli mladić i djevojka. Roquentin ih je neko vrijeme promatrao, istovremeno s naklonošću i gađenjem. Bili su mladi i sretni jedno s drugim, no Roquentin je siguran kako će se to s vremenom rasplinuti.

Kad je zavladalo zatišje kod Samouka, Roquentin ponovo pomnije promotri prostoriju. Smatrao je kako je on jedini koji je u tom restoranu svjestan svog postojanja. Samouk priča o svom iskustvu u zarobljeništvu i kako je tijekom tog razdoblja razvio veliku ljubav prema svim ljudima, zbog čega se nikada ne osjeća sam. Roquentin nije bio posebno impresioniran. U Samoukovim riječima čuo je već ranije izrečene maksime raznih humanista koje je tijekom života sretao. Samouka je pomalo uvrijedila Roquentinova neutralnost pa mu poruči kako je on također humanist jer piše za ljude, kako bi ga se čitalo. Roquentin, sad već razdražen, objasni Samouku kako on voli samo simbole koje vidi u ljudima, voli mladost mladića i djevojke i ljubav između muškarca i žene, ali ne voli njih osobno. Raspravu prekine konobarica koja ih je došla upitati što žele za desert. Roquentin osjeti grizodušje, Samouk je ipak samo htio pokazati nekome svoju ljubav prema ljudima, bio je zapravo ljut na sve one koji su jadnom Samouku napunili mozak tim idejama.

Nakon pauze Samouk postane pomirben, ali Roquentina je uhvatila mučnina. Sve mu se gadilo, htio se povući negdje gdje pripada, ali to mjesto ne postoji. Osjetio je bijes i gađenje, privukao je pažnju ostalih gostiju. Izašao je iz restorana te krenuo nogostupom koji je vodio do plaže. Na kraju je završio u tramvaju, ali tamo ga je uhvatila teška tjeskoba. Nije više mogao biti okružen stvarima. Izletio je van i završio na klupi u javnom parku. Osjećao se kao da se guši, zatim mu se u jednom trenutku sve iskristaliziralo, osjećao se kao da je konačno progledao.

Šest sati navečer

Nije bio zadovoljan niti se izliječio, ali bilo mu je jasno što mu se događa. Znao je da mučnina nije bolest niti hir, već da je to on. Shvatio je kako je našao ključ svog postojanja i kako se sve svodi na apsurd. Neko vrijeme misli su mu okupirale stvari i njihova osnovna svojstva, ali taj dan je osjetio kako ne može steći opći dojam o njima, kako mu njihove osobine izmiču.

U toj svojoj ekstazi i konačnom shvaćanju mučnine zaključio je kako je bitna kontingencija, odnosno da postojanje nije nužnost. Shvatio je kako su svi suvišni, neodređeni, samo nisu toga svjesni. Naposljetku se vratio u hotel i zapisao svoje iskustvo u parku kraj stabla kestena.

Obnoć

Roquentin je donio konačno odluku kako će se odseliti iz Bouvilea i odsad živjeti u Parizu. Nema razloga ostajati u tom gradiću s obzirom na to da više ne piše knjigu. Otputovat će u Pariz kako bi se vidio s Anny, a zatim će se vratiti u Bouville, riješiti sve poslove kako bi mogao obaviti selidbu.

Petak

Kratko zapisuje kako sjedi u Klubu željezničara. Vlak mu dolazi za deset minuta i osjeća nadolaženje pustolovine.

Subota

Našao se s Anny. Otvorila mu je vrata u dugoj, crnoj haljini. Primijetio je kako se malo udebljala, promijenio joj se neznatno i hod, način na koji nosi tijelo, ali bila je to ona ista Anny. Mrzovoljno mu je rekla neka se smjesti gdje god želi. Promatrao je sobu. Prije je bila ispunjena hrpom stvarčica, šalova, turbana, maski, ali sada je izgledala nekako otužno, gotovo kao njegova soba u Bouvilleu.

Anny se prvo glasno nasmijala, a onda mu objasnila kako joj je drago što se nije nimalo promijenio, još uvijek je onako glup, stalno nešto tumači i objašnjava. Bilo joj je drago što ima nešto tako stabilno i nepromjenjivo u životu kao što je on, ali pobrinula se da nikako ne pomisli da joj on treba u životu. Zatim se naglo raznježila i priznala kako je mislila svakog dana na njega. Objasnila je kako je ostarjela i umorna. Pričala mu je kako je neko vrijeme igrala u kazalištu, ali sada putuje, a uzdržava je jedan poznanik. Upitala ga je što ima kod njega, ali nakon što je saznala da piše knjigu u Rollebonu i živi u Bouvilleu, nije postavljala daljnja pitanja. Izgleda da joj je bilo dovoljno.

Anny govori kako se promijenila i postaje malo razdražena jer on nije primijetio na koji način. Želi da Roquentin pogađa, a kraju govori kako ga je prije uvijek nešto mučilo, ali sad se sigurno osjeća lagodnije uz nju. Roquentin ništa ne odgovara, ali primjećuje kako još uvijek sjedi napeto na rubu stolice. Razgovarali su o tome kako je ona uvijek nešto od njega očekivala, a on nikada ne bi pogodio što to. Uvijek se osjećao krivim, a da ni sam nije znao zašto.

Anny govori kako je nadživjela samu sebe, pomalo je očajna, ali ipak ne tuguje. Roquentin je zamoli da mu napokon objasni te svoje savršene trenutke u kojima on nikako nije uspijevao pravilno sudjelovati. Odgovara mu kako je sve počelo kad je u stvarima počela primjećivati pojedinosti prikazane kao nešto uzvišeno. Nazvala je to primjećivanje povlaštenih situacija, bile su to situacije koje su imale rijetku i dragocjenu kvalitetu. Kad u životu osobe nastane povlaštena situacija, postavlja se pitanje hoće li od nje moći napraviti savršeni trenutak. No, sad je shvatila da nema povlaštenih situacija. Ne mogu mržnja i ljubav same voditi i uzdizati ljude, svi su oni jedno te isto tijesto koje se neprestano razvlači.

Roquentin joj govori kako je on došao do sličnog zaključka i zatim joj ispripovijeda o pustolovinama i postojanju, ali na kraju je ona smatrala kako ne razmišljaju o istom, jer on se ljuti što sve oko njega nije savršeno posloženo, a da sam nije htio prstom maknuti; ona je s druge strane uvijek bila spremna djelovati. Priznaju oboje na kraju kako ne znaju zašto bi se trebalo živjeti, no on ne očajava jer ništa nije niti očekivao.

Neko vrijeme sjede u tišini, nemaju si što reći. Zatim mu Anny govori kako mora ići jer joj dolazi u goste jedan Nijemac. Roquentin bojažljivo upita mogu li se sutra družiti, ali ona ima puno posla. Možda nagodinu opet prođe kroz Pariz pa će mu se javiti. Na vratima mu govori kako je prvi put dobro odigrao ulogu, a nitko mu nije zahvalan.

Nedjelja

Nakon što se uvjerio da vlak uistinu ide u 5 i 38 za Dieppe, znao je da mu Anny nije lagala. Hodao je ostatak dana gradom i pokušavao smetnuti Anny s uma. Osjećao se poprilično rastrojeno. Bila mu je tako blizu, dijelilo ih je tek nekoliko koraka. Možda ju je mogao nagovoriti da pođe s njim. U pet sati taksijem se odvezao do kolodvora.
Nakon dvadesetak minuta traženja, ugledao je Anny i mladog muškarca. Izgledao je kao Egipćanin. Kad je muškarac otišao kupiti novine, Anny ugleda Roquentina kroz prozor u svom odjeljku. Nije izgledala ljutito, samo ga je bezizražajno promatrala. Nakon toga vlak je otišao i tad je svemu došao kraj.

Roquentin je odlučio da će se do kraja tjedna preseliti u Pariz, iako nije bio siguran što će točno dobiti od selidbe. Ipak su to na kraju samo dva grada – jednog dijeli rijeka, drugi je dijelom okružen morem.

Utorak, u Bouvilleu

Roquentin se na čudan način osjećao slobodan. Nije više imao posebnih razloga za život. Prošlost mu je mrtva kao i Rollebon te želja za pisanjem knjige. Posljednja nada koju je potajno gajio bila je Anny koja je sada otputovala. Svoju slobodu osjećao je kao svojevrsnu smrt. Sada će nadživjeti samoga sebe kao što je Anny tvrdila da je učinila. Spavat će i jesti i tako živjeti svaki dan. Mučninu nije osjećao, ali to je sigurno zato što je bio toliko iscrpljen. Otuširao se i obrijao. Bilo mu je neobično kako je s takvom lakoćom obavio tako bezazlene radnje; u tim trenutcima stvar je valjda preuzela navika.

Srijeda, moj posljednji dan u Bouvilleu

Prešao je cijeli grad kako bi našao Samouka, ali nigdje ga nije bilo. Žalio ga je jer nije toliko puno skrivio. Ona njegova blaga i čedna ljubav prema dječacima je za Roquentina više bila neka vrsta humanizma. Sada će se pridružiti njemu i Achilleu u samoći. Svi njegovi snovi srušili su se preko noći. Sve što mu je sada preostalo je lutali gradom, samovati i boriti se s besanim noćima.

Roquentin sjedi u kavani Mably te odluči zapisati što se točno dogodilo Samouku. Došao je po posljednji put u knjižnicu kako bi vratio knjige koje je posudio prošli mjesec. Sjeo je za stol pokraj peći. Pokraj njega se smjestila neka žena, a nasuprot njega sjedio je muškarac kojega se sjećao od prijašnjih posjeta knjižnici. Oko pet sati stigao je Samouk. Htio se oprostiti s njim, ali izgleda da mu je njihov posljednji susret ostao u lošem sjećanju jer mu je Samouk samo suzdržano pružio ruku.

Uskoro u knjižnicu uđu dva dječaka, gimnazijalca. Uzeli su nekakav leksikon s police i smjestili se kraj Samoukog. Roquentin je osjetio nelagodu, dah okrutnosti je ispunio čitaonicu. Nastavio je čitati novine kako bi vidio što će se dogoditi. Uskoro je čuo šaputanje, bio je to Samouk. Nagnuo se nad jednog od dječaka i nešto mu šaputao sa smiješkom na licu. U jednom trenutku drugi dječak je uštipnuo za nogu svog kolegu. Roquentin je bio siguran da nešto opako smjeraju. Nakon toga, Samouk je spustio obje ruke ispod stola i približio se dječaku. Roquentin ga je htio spriječiti, ali više od svega je htio samo da se sve to završi. Nije mogao vjerovati da se toliko izlaže riziku.

Korzikanac koji je čuvao knjižnicu ugledao ga je ovaj put i počeo galamiti, nije mu dopustio da se brani jer je ovaj trenutak suočavanja čekao već neko vrijeme. Samouk nije bio iznenađen, kao da je već godinama bio spreman na ovakav rasplet situacije. Samo je nastavio čitati knjigu i hinio smirenost, ali Korzikanac se strašno uznemirio i udario ga šakom. Roquentin je bio pun gnjeva, otišao je do Korzikanca i digao ga u zrak. Htio ga je udariti, ali se zadovoljio time što mu je vidio strah u očima.

Sat kasnije

Još dva sata dok ne sjedne na vlak i napusti Bouville. Osjećao se potpuno zaboravljenim. Nalazio se između dva grada, Bouville je već bio gotov s njim, ignorirao ga je, a Pariz još nije upoznao. Jedina koja ga se sjećala bila je Anny koja je sad u zagrljaju onog Egipćanina. Ipak nije bio ljubomoran, jer čak i ako Anny osjeća ljubav za novog ljubavnika, to je ljubav jedne mrtve žene, a njega je voljela dok je još bila živa, prije nego što je nadživjela samu sebe.

Osjećao se gotovo šuplje jer je smatrao kako je jedino zbiljsko što je preostalo u njemu bilo postojanje koje osjeća. Razmišljao je o Samoukom koji sada lunja gradom jer mu je jedino to i preostalo. Njega grad nije zaboravio, zapravo velik broj građana vjerojatno misli o njemu i progoni ga. Tako je osuđen na hodanje gradom jer ako se zaustavi ili vrati u sobu, tamo će ga dočekati Korzikanac, ona žena i dva dječaka.

Roquentin je otišao do Kluba željezničara kako bi se oprostio s gostioničarkom. Promatrao ju je i nije mu više bilo jasno kako je prije mogao ljubiti to široko lice. Kratko su se pozdravili, a nakon toga zabavio se računanjem prihoda koji će mu trebati za život u Parizu, kako bi mu prošlo vrijeme. Imao je tisuću i dvjesto franaka na mjesec, to bi mu trebalo dostajati.

Pita se što će raditi po cijele dane. Čak ako ode jednom tjedno u kino, čita u knjižnici i odlazi u šetnje, ostaje mu puno slobodnog vremena. Počeo je žaliti samoga sebe. Osjeća da bi ga mogla spopasti mučnina pa piše što god mu padne na pamet kako bi je odgodio. Madeleine pušta njegovu ploču. Nije bio posebno raspoložen za jazz, ali ploča je stara, vrlo vjerojatno je neće moći pronaći u Parizu. Zamolio je Madeleine da pusti još jednom pjesmu. Razmišljao je o autoru koji ju je napisao; ta njegova patnja i znojenje dirali su ga u srce. Pokušavao je razmišljati o njemu preko pjesme. Osjećao se kako ga je prvi put u nekoliko godina neki čovjek ganuo, htio je saznati nešto više o njemu. Tako je nježno mislio o tom Židovu i crnkinji koja je pjevala pjesmu, osjetio je kako ga preplavljuje neobičan osjećaj, bila je to radost.

Pomislio je kako se možda ipak da opravdati postojanje. Možda bi se i on mogao okušati u nekoj grani umjetnosti. Mogao bi napisati knjigu, možda bi mogao opisati pustolovinu ili nešto što ne postoji. Možda bi mu pisanje knjige pomoglo da se bar u jednom trenutku prisjeti svog života bez osjećaja gađenja, pa da barem u prošlosti uspije prihvatiti sebe.

Analiza likova

Antoine Roquentin – usamljeni intelektualac. Stanovao je u Bouvilleu tri godine jer pokušavao napisati knjigu o vojvodi de Rollebonu. Gade mu se svakidašnje i banalne stvari kojima se drugi ljudi bave i koje im pružaju zadovoljstvo na dnevnoj bazi. Ne voli društvo drugih ljudi, gotovo sve vrijeme provodi sam, ali voli promatrati i analizirati druge ljude. Jedina osoba pored koje želi biti je Anny, ali nju nije vidio već nekoliko godina, a nakon što se ponovno susretnu ona mu govori kako se ne mogu vraćati na prošlo stanje.

Ponekad razgovara sa Samoukim, muškarcem kojeg sretne u knjižnici, ali takve susrete uglavnom izbjegava. Dobar dio vremena provodi u knjižnici pišući knjigu te lutajući ulicama Bouvillea. Osjeća se usamljeno, ali s druge strane, ljudi mu se gade. Na kraju odustaje od pisanja knjige, odlučio je kako je najbolje da se preseli u Pariz, iako ga brine što će tamo raditi po cijele dane. Prije nego što sjedne na vlak za Pariz, posjećuje gostioničarku s kojom se ponekad sastajao. U gostionici je slušao omiljenu pjesmu “One of these days” koja ga inspirira za pisanje knjige i romana. U takvom činu stvaranja umjetnosti optimistično pronalazi mogući razlog za život koji će imati smisla i neće biti potpuno bezazlen.

Bilješka o autoru

Jean Paul Sartre rođen je u Parizu, 21. lipnja 1905. godine, a umro 15. travnja 1980. godine. Sartre je bio filozof, romanopisac, scenarist, kritičar i dramaturg. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1964. godine, ali ju je odbio preuzeti jer se to kosilo s njegovim moralnim načelima. Nije se ni na koji način htio pridruživati institucijama.

Školovao se u Parizu te se u vrijeme studentskih dana počeo zanimati za zapadnjačku filozofiju. Njegova razmišljanja bila su pod utjecajem filozofa kao što su Immanuel Kant, Hegel i Heidegger.

Poznata je njegova veza sa Simone de Beauvoir koju je upoznao 1925. na Ecole Normale, institutu višeg školstva kojega je pohađao. De Beauvoir je poznata književnica, intelektualka i feministica. Ono što prevladava u Sartreovim djelima je propitivanje uobičajenog socijalnog i kulturnog odgoja te konflikt koji se javlja između konformizma koji je izrazito opresivan te autentičnog bivanja s druge strane.

Uvod u samu filozofiju egzistencijalizma predstavlja djelo “Egzistencijalizam je humanizam” koji izlazi 1946., ali ono daje nepotpun opis njegovih ideja. Ključno djelo Sartrea za filozofiju egzistencijalizma predstavlja “Bitak i ništo”. Jedna od njegovih najpoznatijih knjiga je upravo “Mučnina” koja je svojevrstan manifest same egzistencijalističke filozofije.

Od 1939. do 1941. Sartre je sudjelovao u II. svjetskom ratu, nakon čega je pušten iz vojske jer je imao problema s vidom. Nakon toga radio je kao profesor. Neko vrijeme bavio se aktivnim otporom ratu, ali zatim se više posvetio književnosti, pa tada nastaju njegova djela “Bitak i ništo”, “Muhe” te “Iza zatvorenih vrata”. Nakon što je rat završio, Sartre je osnovao časopis “Moderna vremena” i postao punovremeni pisac. Godine 1964. napisao je autobiografsko djelo “Riječi” u kojem na vrlo duhovit i ironičan način opisuje svojih prvih šest godina života, što je trebalo predstavljati protunapad na Marcela Prousta. Nakon toga povukao se iz književnosti.

Autor: A.M.