Mrkodol obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.
U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.
Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).
U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Mjesto radnje: Mrkodol
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Ova je pripovijetka u podnaslovu označena kao “prvo poglavlje nedovršene pripovijesti”, a radi se o Šimunovićevoj najranijoj pripovijetki. Bez puno karakterizacije likova i dinamične radnje, na samom početku pripovjedač nas upoznaje s pomalo začudnim krajolikom sela Mrkodola.
“Nad zagorskim selom Mrkodolom puhao je čas slabiji, a čas jači vjetar, sad s jedne, sad s druge strane. Rijetki oblačići neodređenih okrajaka činilo se da se gibaju sad tamo, sad ovamo, a možda se nijesu nikada ni gibali. Sve je bilo neizvjesno, neodređeno, što je napunjalo dušu također neizvjesnom sjetom i pečali”.
U skladu s takvim neodređenim krajolikom, u Mrkodolu su živjeli i takvi ljudi – nezainteresirani, oni pokraj kojih je život samo prolazio, a oni su ga živjeli ravnodušno i bez osjećaja.
Jednoga je dana potres srušio zvona sa njihova gotovo već oronula zvonika. Nikoga u Mrkodolu taj događaj nije naročito uznemirio pa su ruševine jednostavne ostale gdje su i bile. Međutim, u posjetu i razgled srušenog došli su škrivani iz drugoga mjesta koji su im rekli da moraju izgraditi čitavu novu crkvu jer je ova ruševna i ne vrijedi.
Na to su se Mrkodočani trgnuli jer nisu htjeli da im bezbožnici, kakvima su smatrali te došljačke ljude, govore što im je činiti. Tako su se jednoga dana u ožujku Mrkodočani sunčali, a među njima bio je i Nikola Valižić, crkveni prokurator. Opisujući ukratko mirnu atmosferu popodneva u kojemu su Mrkodočani uživali, pripovjedač nam ukratko iznosi što je Nikola Valižić u tome trenutku sanjao.
Sanjao je sebe kao desetogodišnjeg dječaka u fratarskoj kuhinji punoj hrane. Bilo je ondje puno ljudi, među kojima i njegov otac Paškalj, a fra Ante je bio u svojoj sobi. U takvoj, pomalo čudnoj i mističnoj atmosferi, mladi Nikola proučava je ikonu svetoga Mihovila, kad je odjednom čuo da dolazi fra Ante.
Pun strahopoštovanja prema njemu, Nikola je pazio što će se iduće godine. Tada je fra Ante svakome prisutnome u prostoriji govorio njihove grijehe koje su mu zatajili.
Potom se svaki osuđenik kojega je fra Ante korio pretvarao u prah i pepeo, a mali je Nikolica s užasom iščekivao svoj i očev red. Kad se to i dogodilo, fra Ante je optužio njegova oca da je htio sagraditi i otvoriti škole te da je time “htio usaditi drvo spoznanja u selo”, smatrajući ga zbog toga oholim i grešnim.
Tada su se Paškalj i Nikola našli u nekoj neodređenoj pustoši… No, nastavak sna je nepoznat. Nikolu je probudio Mato, sluga fra Ante, koji mu je rekao da ga fra Ante hitno treba jer je došao zakupnik koji će popravljati zvonik.
Analiza likova
Likovi: Nikola Valižić i fra Ante, Mrkodočani
Nikola Valižić – jedini je lik pripovijetke kojega upoznajemo. Radi se o starijem čovjeku koji je u selu Mrkodolu obnašao dužnost crkvenog dužnosnika. Ne saznajemo puno o njemu, ali iz njegova se pomalo groteskna sna jasno nazire strah koji je u njemu izazivao fra Ante, a možda čak i neka doza otpora. Šimunović kroz ovaj lik zapravo ironično progovara o Crkvi i njezinim, kako on smatra, nazadnim stavovima.
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: I.B.
Odgovori