Mor

Mor je lirsko-fantastična pripovijetka koja se izdvaja od mnoštva pripovjedaka što je Sudeta napisao, a pripada i njegovom najpoznatijem djelu. U ljeto 1926. godine, Sudeta je u rodnoj Ploščici proveo posljednje ljetne praznike i tada je napisao lirsku prozu Mor. Međutim, Sudeta nije bio u cijelosti zadovoljan tekstom pa ga je uništio. Tek po povratku u Virje, na bratovu molbu, Sudeta je napisao novu inačicu pripovijesti koja se smatra njegovim najboljim književnim ostvarenjem.

Pripovijetka je podijeljena na četiri dijela:

• Grana jorgovana
• Priča
• Otajne slutnje
• Finale

Radnja je isprekidana lirskim i fantastičnim (proznim) dijelovima, nema linearan tijek.

U poglavlju Grana jorgovana upoznajemo lik Mora i njegovu povezanost s prirodom te kako on razgovara s njom.

“Pločnica, zelena i mirna rijeka, spavala je kao majka. Spavala je; tek da joj se disaj osjećao, u šašu ispod mene. Ležao sam još neko vrijeme i slušao.”

Mor o drveću:

“Možda zato i što ga volim kao samog sebe. Možda i zato što ga volim više nego ljude!?”

Govori o svojoj ljubavi prema Šu, ne zna sanja li ili sanja u zbilji ono što je nekad sanjao u snu.

U poglavljima Priča i Otajne slutnje riječ je o sudbinskoj ljubavi mladog Mora i Šu te svim preprekama što su ih zadesile. Unatoč svemu, Šu je zaručena za drugog.

U posljednjem poglavlju, Finale, raspleće se radnja i saznajemo kakve su sudbine likova.

Radnja se pripovijeda u trećem licu, ali nerijetko se pripovijeda i u prvom licu.

Pripovijetku karakterizira naglašena liričnost osobito pri opisivanju šume i njenih osobitosti, pri opisu noći, livada, oblaka, biljnog i životinjskog svijeta. Ima elemente stvarnosti, ali oni se miješaju s nestvarnim i začudnim. Satkana je od realističnih likova te se tematiziraju njihovi odnosi, kao i odnos prema prirodi. Fantastični dijelovi pripovijetke naglašeniji su kako se pripovijetka bliži kraju.

Opis je bogat i pun detalja kroz koje uviđamo autorovu privrženost prirodi. Osim detaljnih opisa prirode i njezinih bogatstava, autor se pozabavio i detaljnim opisom likova. Fizičke osobine likova ponekad uspoređuje s prirodom i svime što je okružuje.

“Njezine su oči velike, začuđene, okupane i svježe kao zvijezde na širokom nebu.” / Moja su prsa rutava, zamršena, divlja: moje su oči sive, modre, plave: one su prozirne kao maslačak kad dođe jesen; kao zimzelen kad dođe proljeće; one su kao šuma u kojoj živim.”

Također, u djelu se isprepliću različiti osjećaji (mržnje, ljubavi, sreće, nesigurnosti, tuge…), ali bitno nam je istaknuti kako kad nastupe ti osjećaji oni korespondiraju s prirodom. Naglašena je povezanost čovjeka i prirode, osobito u likovima Mora i njegovog oca te Šu.

“Upravitelj se vratio iz šume, ostavio je posao i radnike. Osjeća neki neodređeni nemir. (…) Među deblima plače kiše. Plače kiša, tišina plače, plače srce stare šume. Sve je tiho, zamagljeno, mokro. Zašto je baš sve tako? I život i ljudi i sudbina. Sve.”

Pripovijetka završava tragično: Šu umire od tuge i bolesti, Arno je razotkriven i bježi, a Mor postaje vukodlak koji se više ni ne sjeća što je bio prije, samo i dalje osjeća ljubavnu bol zbog nje. Idila je narušena proračunatim postupcima i pohlepom.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje:  vlastelinsko imanje (šume, livade, često se spominje rijeka Pločnica pokraj koje se nalazi upraviteljeva kućica) i  vlastelinov dvor u kontinentalnoj Hrvatskoj

Vrijeme radnje: neodređeno, vrijeme nije posebno naznačeno, ali prema elementima stvarnoga u priči možemo zaključiti da je riječ o početku 20. stoljeća (budući da je riječ o modernizaciji proizvodnje i velikoj agrarnoj reformi). Bitno je napomenuti da vrijeme nije bitan aspekt ovoga djela, budući da je riječ o fantastičnoj pripovijetci gdje prodor fantastike narušava vremensku dimenziju te je i sam Sudeta temu prokletstva života koji je determiniran nesretnim ostvarenjem ljubavi obradio kao stanje svijesti koje ruši vremensko-prostorne konvencije.

Tema djela: Dvije su dominantne teme djela i na čitatelju je kojoj će dati više značenja. Jedna je nesretna ljubav između upraviteljeva sina Mora i prelijepe djevojke imena Šu, koja je nemoguća zbog njihovih različitih društvenih položaja, a druga je povezanost čovjeka i prirode koju autor smatra nužnom za čovjekovu sreću.

Ideja djela: Materijalizam i lakomost te odmak od pravih vrijednosti kad-tad doći će na naplatu kao što je bio slučaj s Arom i vlastelinom. Proračunatosti nema mjesta kako u ljubavi tako i u životu. Također, trebamo poštivati prirodu i cijeniti sve što nam je ona dala. U djelu imamo dva stava spram prirode jedan je pozitivan, pun ljubavi i poštovanja što vidimo kroz likove Mora, njegova oca i Šu, a drugi je negativan i pun nepoštovanja gdje se priroda gleda samo kao resurs i način zarade te to uviđamo kod vlastelina, mladog upravitelja i Arna.

Kratak sadržaj

Fabula pripovijetke je poprilično jednostavna. Bitno je napomenuti da se radnja dokida s lirskim dijelovima koji obično funkcioniraju kao svojevrsna oda prirodi:

“Ja je nikad nisam vidio! Ali sam je osjećao i uvijek je osjećam kao nešto daleko, daleko, moje, što se ne da zaboraviti. Nekad je imala garava, brončana lica i oči ko zimzelen! Poslije, samo ruke tanane i vitke ko bokovi u travka!”.

Konkretna radnja vrti se oko mladića Mora, sin upravitelja na jednom vlastelinskom imanju. Njegova ljubav prema vlastelinovoj kćerki Šu je velika, a i ona gaji iste osjećaje prema njemu. Nažalost, svjesni su staleških razlika koje su se našle između njih. Zajedničko vrijeme najčešće provode u prirodi, upijaju ljepotu livada, šuma, neba, jezera i rijeka. Kroz ljepotu i ljubav prema prirodi i njihova ljubav je svakim danom sve veća.

Njihovi osjećaji nisu eksplicitno izraženi, zaključujemo o njima na temelju prirode njihovog ponašanja kad su zajedno i kad nisu te na temelju njihovih misli i osjećaja tijekom odvojenosti.

“Na vrhu brda nađe prvi panj: sunce se tek pomaljalo na istoku i grane su visjele kao grozdovi puni rose. Sjeo je na njega i prepustio se osjećaju koji ga je sve više obuzimao. I juče je sjedio tu. Na istom panju a s koliko drugih osjećaja! Oni su se tako izmijenili kroz jednu noć, da ih više nitko ne bi mogao zajedno postaviti, ni on sam!” 

Šu je namijenjen Arno, plemić staleški primjereniji jednoj vlastelinskoj kćeri nego Mor, sin šumskog upravitelja. Šu se ne želi udati za Arna, ali nema snage ni hrabrosti suprotstaviti se svom ocu jer ga ipak neizmjerno voli i poštuje te je dobro odgojena.

S druge strane, Mor se uzaludno pokušava obuzdati u netrpeljivosti prema Arnu. Svjestan je kako mu ništa nije učinio, ali ne može si pomoći i naslućuje neko zlo u vezi njega.

Mor: “Ne volim ga, eto! A ništa mi nije skrivio! Baš ništa! Progovorio je sa mnom tri riječi i to je sve. Pa ipak, ja ga mrzim!”.  

Mora je užasno boljela njegova bliskost sa Šu.

“Opažam: da se gledaju duboko u oči. To me smeta!” 

Mor je u nekoliko navrata ismijao Arna. Isto je učinio kad je Šu zamolila Arna da nešto otpjeva, a Mor se sakrio iza brijesta na prolazu i zapjevao čime je Šu bila oduševljena.

“Mor, kako ste lijepo pjevali! Ja sam vam veoma zahvalna!”

I sam vlastelin tada shvaća suparništvo među mladićima, a Arno dolazi do spoznaje kolika mu je opasnost Mor.

Mor se počeo mijenjati kako je njegova ljubav prema Šu rasla, ona je čak zamijenila i nadjačala njegovu ljubav prema prirodi

“Kako već dugo nisam razgovarao s drvećem.na sve zaboravljam. Sve me to više ne zanima. Postajem flistar ko i drugi. Počinjem sumnjati i smijati se onom što mi je prije bila najveća, najmilija svetinja. Svejedno mi je kojim smjerom idu grane, kojim sjene njihove. Hodam i hodim bez osjećaja: to je sve što znam. Ali, zato znam kud Šu hodi i s kim je.”

Šu isto tako ljubi Mora (Mor: “Ona, začudo, dosta priča o meni i mom životu i pred Arnom i pred ocem i pred gostima koji to, bez sumnje, na svoj način tumače). Kako Šu voli Mora, tako i njena prijateljica Minjočka voli Arna.

Mor saznaje od oca da se Šu zaručila. Slomljen je i povrijeđen:

“Mor je gledao u sumrak. Ćutio je kako se u njemu nešto kida, lomi i plače. Kako se diže i pada i nestaje negdje u daljinama.”.

Tuguje s prirodom, osamio se.

Jedan dan svi iz dvora odlučili su otići na izlet u šumu. Šu je ugrizla zmija te je ona zahtijevala da dođe Mor.

“Vlastelin uhvati Mora za ruku: – Šu je željela da dođete vi.”

Mor joj je isisao krv iz rane. Mor ju je na njezin zahtjev, otpratio do kuće:

“Pošli su oboje šuteći, ali su oboje osjećali da su im misli zajedničke.”.

Mor je nakon ovog susreta (iako mu nikako nije ušlo u glavu da se Arno zaručio sa Šu i da je ona na to samom voljom pristala) ipak odlučio sve prepustiti sudbini te je pao u neku tihu rezigniranost i ravnodušnost. Slučajno se susreo sa Šu (iako je činio sve da je izbjegne) kad je izašao pred kolibicu.

Ona mu je mahala s prosjeke i bila je sama. Razgovarali su i Šu mu je objasnila kako unatoč njenim osjećajima, na njoj je bilo da ovako postupi:

“Čudite se, zar ne, ovom što se dogodilo. Vi to ne razumijete. Ne razumijem ni ja, a ne razumije valjda ni Arno. To razumije samo moj otac. Možda ste me i odsudili: ne bi bilo čudo, ali ja sam igrala kod toga toliku ulogu kao vaša ruka kad zaspite pod jorgovanom kad se rascvjetava poslije kiše. Ali što to vrijedi govoriti. Danas je to tako i to se ne može promijeniti.”.

Mora je ovaj razgovor samo dodatno rastužio, nije mu bilo jasno zašto je baš tako i zašto nije malo drukčije.

Šu je pozvala Mora i on je prihvatio poziv te došao na ribnjak, iako to Arnu nije bilo nimalo drago. Šu, Arno i Minjočka su se kupali dok je Mor lovio ribu u Pločnici. Arno je tvrdio kako se s njim ne može nitko natjecati u ronjenju, Šu i Minjočka su se prepirale dokle je došao.

Šu je molila Mora da održi obećanje koje joj je dao i da roni za nju. Mor se nasmiješio i zaronio. U natjecanju u ronjenju Mor je pretjerao, otišao je toliko duboko i daleko da su se svi zabrinuli da se utopio.

Arno je otišao do upravitelja u šumu, a Minjočka u dvor vlastelinu javiti nesretnu vijest da se Mor utopio. U tom trenutku  Šu je shvatila koliko joj Mor znači i koliko su snažni njeni osjećaji prema njemu. Mor je napokon izronio, Šu je odahnula i krenuli su prema upravitelju.

Arno se uvrijedio što je na kraju rezultiralo otkazom službe Morova oca. Morov otac, vezan za prirodu kao i Mor, umire od bola i žalosti kad na imanje dolazi novi upravitelj, koji je bio prepun planova kako modernizirati imanje i izvući iz njega što više koristi.

“U kolibici je vladala tišina. Neka neodređena tišina. Stari se upravitelj odlučivao da idu u dvor, ali bi uvijek nešto našao za izgovor pred samim sobom. Došlo bi mu da se zamisli, prekrije lice rukama i zaplače. Kad bi se zamračilo, sjeo bi za stol. Vrijeme bi im prolazilo u ćutanju i bolu.”

Prije nego što je njegov otac umro, Mor se našao sa Šu te su oboje izrekli svoje osjećaje pod mjesečinom.

“A Šu se zanijela i govori. Osjeća neku potrebu da govori. Sve najljepše što nosi u duši. Sve nade i čežnje. Bez svijesti. Usne joj se same otvaraju i govore. Govore mnogo. Ona ne zna šta. Ali ona to i ne sluša. To je nuzgredno. – sami ćemo ići, Mor, kroz šumu. Kroz njezinu tišinu. I nitko nam to neće braniti.”

Mor se odšuljao i udaljio od dvora dok ga je Šu promatrala. Krenuo je prema ocu koji je već bio preminuo. Mor je odlučio pokopati oca u šumi i to u najljepšem dijelu šume gdje je samo on zalazio. Nakon toga je nestao i nitko nije znao gdje se nalazi.

Šu je odlučila razgovarati s ocem, priznati mu jasno svoju ljubav prema Moru i zamoliti ga da dopusti da on ostane na imanju. Ipak, odustaje od razgovora vidjevši oca kako zadivljeno sluša novoga upravitelja i njegove velike planove u vezi s kanalizacijom šuma.

Mor se nakon smrti oca pretvara u vukodlaka, jedini spas mu je ljubav.

“Vučići okreću glave prema majci i zapanjeno je slušaju. – jednim bi nas udarcem sve oborio… – samo ljubav jača je od njega. – Ljubav? – A što je to ljubav? Vučica ćuti kako joj se ježi koža i udara bilo. Zubalo joj uhvatio grč i ne može da ga otvori. – Ne mogu vam to reći.”

Kako vrijeme prolazi, tako se čudne i bizarne stvari događaju u šumi. Novi upravitelj, ali i ostali seljani pronalazili su svoje pse razderanih utroba i ispijene krvi, sijeno je počelo bezrazložno gorjeti, voda u bunarima je bila otrovana.

Mor, sad već vukodlak “hodi kao i mi, hrani se kao i mi, a kažeš nam da nije kao mi ostale životinje”, osvećuje se novom upravitelju: razbio mu je pozor,  navukao balvane i klade koji su mu priječili svaki prolaz.  Također, seljaci se sve više bune, a i u vlastelinske odaje uvukao se strah.

Arno odlazi kod upravitelja kući. Iz njihovog razgovora saznajemo kakav je Arno zapravo. Iako plemićkoga podrijetla, njegovom bogatstvu nema ni traga jer je Arno zapravo kockar, lažov i spletkar koji je prokockao svu svoju imovinu.

Novi upravitelj njegov je prijatelj:

“Njihovo poznanstvo je vrlo dugo. Još u vojsci imali su zajedno jednu ljubovcu, a poslije, kad je Arno prokartao svu očevu baštinu, postadoše nerazdruživi.”.

Svi planovi o uvođenju kanalizacije i dodatne priče o agrarnoj reformi zapravo su dio njihove spletke i gnjusne prijevare kojom planiraju podmiriti kartaške dugove.

Nedugo nakon Morova odlaska, Šu se ozbiljno razboljela; počela je iskašljavati krv i izgledala je sve slabije. Otac ju je pokušao na sve načine razveseliti i tad je shvatio koliko je pogriješio u vezi sa Šu i Morom.

“Kad je došao Arno iz šume – Šu je već spavala. Vlastelin je sjedio kraj nje vrto satrt i zamišljen. Razmišljao je o svemu što mu se dogodilo u ovo zadnje vrijeme. Sjetio se i upraviteljeva pripovijedanja o događajima u šumi, kojemu nije prije pridodavao nikakve važnosti. Sve ga je to tako zbunilo i ražalostilo. Osobito kćerkino stanje. Sad je tek uvidio da se prevario kad je mislio da će Morovim otpustom biti riješeno pitanje njezine ljubavi. On nije nikad vjerovao da bi Šu toliko mogla ljubiti Mora, ali se tješio da će to s vremenom proći i da će se napokon pomiriti sa svojom sudbinom… međutim, iz dana u dan bilo je sve obratno. On je osjećao da ona trpi, ali mu radi odgoja nije mogla prebaciti, nije imala toliko snage da se odupre njegovoj volji – i da bude kako ona želi. Ona je voljela i trpjeti i pregarati nego da to učini. I sam je radi toga mnogo trpio i stradao, a to je bilo uzrokom da se i protiv svoje naravi bacio na izvođenje upraviteljevih reforma u ekonomiji, samo da apsorbiran intenzivnim radom zaboravi na to. Mada je bio od naravi proračunat i škrt, nije štedio ni novca ni radnika, i sam je forsirao rad. Iako se Arno vladao pred njim potpuno korektno, bio mu je dobro poznat odnos prema Minjočki. Bojao se samo da Šu za to ne sazna. Ipak, uza svu pažnju, nije se moglo to dugo pred njom skriti. Ona je za sve znala, ali joj odgoj nije dopuštao da o takvim stvarima govori ocu, bojeći se da ga sama ne ražalosti i rastuži. Podnosila je strpljivo, krijući pred ocem i Arnom svoj pravi osjećaj.”

Razgovarali su o ljubavi, o njezinoj majci i kasnije u vrućici konačno Šu prigovori ocu i tužno ispripovijeda svoju sudbinu:

“Ti misliš da sam u vrućici? O, ne! Ja govorim potpuno pri svijesti. Ti si htio da pođem za Arna, a znao si da volim drugoga. Sada neću poći ni za jednoga. Bit ću samo tvoja. Samo tvoja ću biti. Kao kad sam bila mala, kad si me učio hoditi.”.

Vlastelina obasuše suze. Liječnik je ustanovio da se bolest proširila, posebice joj je ugrožena lijeva strana pluća te savjetuje vlastelinu da bi najbolje bilo da pođu u Davos u Švicarsku.

Arno naglo nestaje s imanja nakon što biva otkrivena njegova prijevara u vezi s krivotvorenjem potpisa vlastelina i uzimanja veće svote novca od predujma tvrtke. Vlastelin je podmirio predujam komisiji što ga je isplatila Arnu i obustavio je rad u šumi.

Pripovijest završava tragično, patnjom i neizbježnom čežnjom Mora u obličju vukodlaka, koji godinama svako predvečerje pred imanjem čeka povratak Šu, a ona umire u Davosu, udaljena od imanja i voljenog Mora.

“On je čeka svako predvečerje, svako predvečerje sluša kako pada lišće u krošnjama i huji vjetar kroz gole puste grane. A kad vidi – i vidi da se ne vraća – spušta se opet, četveronoške u šumu. Možda bi se Mor sjetio svega, da ona dođe?… Možda bi pošao opet kao čovjek – kako se ide? Možda bi se  dosjetio? Ali nje nema. Ona je davno mrtva.”

Likovi: Mor, Šu, Arno, Minjočka, novi upravitelj

Analiza likova

Mor – glavni lik, sin upravitelja na vlastelinskom imanju. Snažan je i lijep mladić, crne kose. Saznajemo da je obilježen pri rođenju jer je između njegovih prstiju uočena maramica za koju se vjerovalo da je imaju samo djeca vukodlaka. Odrastao je u prirodi, srastao je s njome toliko da razumije njezin govor. Osluškuje prirodu, u njoj pronalazi sreću, ali i utjehu, ona mu je poput majke, također razgovara s njom. Mor je uvelike povezan s prirodom, većina njegovih osobina dolazi do izražaja kada je on u prirodi. On je jednostavan, neiskvaren i pažljiv. Povezanost Mora i prirode uviđamo i kad grana jorgovana govori kao da je on, on je preslika ili utjelovljenje prirode:

Govori grana jorgovana:

“I ja tada pričam, kao da sam ja Mor, i da volim vlastelinovu kćerku. Da hodam po šumi i da imam isječena brončana lica i kose zagasite kao ponoć. Čini mi se da se verem gudurama iza horizonta u oblacima. Čini mi se da sam malo čovjek, malo cvijet, malo vuk s južnih proplanaka. Od svega ponešto. A kad se prenem – bude mi žao. Bude mi žao da to uistinu nisam, pa spustim grane da budu što šire – i hlad što dublji.. On to voli pa izađe iz kolibice, legne na travu i zagleda se u visinu, da su mu oči sve plave i bistre kao nebo.”.

Morova ljubav prema Šu je iskrena i neiskvarena, pomalo i naivna:

” Udarila me grančicom po licu, nasmijala se i potresla kovrčastom kosom, gledajući me duboko i rastreseno, tako rastreseno, da sam zaboravio na sve što sam jutros čuo u šumi i što mi je pričao ocvali glog kad sam išao ocu po vodu…”

Mor je plemenit i kod svog odnosa s Arnom, kojeg ne voli, ali opet se ponaša korektno ne bi li ugrozio očev položaj upravitelja ili izazvao kakve nevolje Šu:

“Ne volim ga, eto! A ništa mi nije skrivio! Baš ništa! Progovorio je sa mnom tri riječi i to je sve. Pa ipak, ja ga mrzim!”.

Upravo ta nemogućnost prihvaćanja činjenice da je Arno uz nju i da je ona pristala na to da bude njegova žena, zapečatit će Morovu sudbinu i postati razlogom brojnih nedaća što su ga snašle kao što je gubitak oca. Mor zatim postaje vukodlak:

“- I Mor se zabrinjuje, ogleda se i nešto traži. Pričinja mu se da je nešto drugo – da nije Mor. Mor – to je san, a on je biće iza drveta… Tresu mu se grudi i oči izgaraju od zaprepaštenja… On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta. I Mor se stište uz oca i moli. Moli zoru da što prije dođe. A ona je tako okrutna i dolazi polako.”.

Priroda ga uzima pod svoje, on postaje dio nje kao što je zapravo oduvijek i dijelom bio:

“- Onda on osjeti nešto bolno, lijepo, grudi mu se napune zanosom i pjesmom, a kad pokušava zapjevati, uvidi da je već sve zaboravio – spusti se nujan i žalostan na četiri noge i ode daleko u šumu. Te dane prilaze mu ptice, sjedaju mu na ruke i ramena i pjevaju mu samo da ga razvesele… Ali njega ne može više nitko razveseliti!…”.

Mor kao vukodlak nesvjesno čini štetu seljanima i svim životinjama, no to ne čini namjerno. Takva mu je vučja priroda.  On živi uskraćen jedne od najvećih životnih privilegija – iskrene ljubavi. Nesretan je i jedino što ga održava na životu je sjećanje na nekadašnju ljubav je stalna potreba da se svemu tome vrati.

“- Samo u proljeće i jesen sjeća se nečeg. Sjeća se svega, ali i to je nejasno. Osjeća to više kao neku bol – a ne kao realnu spoznaju o sebi. A Šu? Kad će se ona vratiti?”

Podijeljen između zvijeri i čovjeka i obilježen čekanjem postaje njegov život. Mor kao da služi najgoru kaznu. Lišen ljubavi, lišen ljudskosti, lišen spoznaje o sebi. Pripovijest završava sa slikom Mora, napaćenog i osuđenog na teror čekanja na nešto što neće doći. Bez nade za povratkom onoga što je nekoć imao i tko je nekada bio:

“A suza za suzom, čista kao biser, sklize mu se niz lice i pada na lišće i zemlju ispod njega.”.

Šu – predivna, mlada djevojka u potpunosti neiskvarena. Zaljubljena je u Mora te isto kao i on voli i uživa provoditi vrijeme u prirodi.  Unatoč velikoj ljubavi prema Moru na očev nagovor, a i kako bi mu udovoljila, zaručuje se za Arna.

“On je osjećao da ona trpi, ali mu radi odgoja nije mogla prebaciti, nije imala toliko snage da se odupre njegovoj volji – i da bude kako ona želi. Ona je voljela i trpjeti i pregarati nego da to učini.”

Za oca vlastelina ona je ljubimica. Kada je odlučila biti s Morom već je bilo kasno, prebacivala si  je svoje ponašanje prema Moru:

“- Sjećaš li se kako mi je Mor donosio cvijeće i kako je bio spretan? On je bio tako dobar i mio. Tako privržen, kao pas. Pa ipak sam ja bila s njim zla. Ne. Ti misliš da si samo ti bio nepravedan prema njemu. Ja sam bila više. Ja sam ga najviše ljubila i najviše mu zla učinila. Nikad mu nisam pokazala koliko ga ljubim. Nikad nisam bila prema njemu  – nježna  – ni toliko koliko prema najindiferentnijem čovjeku kojeg bi srela na putu. Nisam to mogla. Ne znam zašto. Ne znam ni danas zašto sam bila takva, mada sam ga ljubila ko nikog na svijetu.”.

Na kraju se slomila od tuge za Morom te je bolest prevladala i umrla je od tuberkuloze.

Arno – plemić koji je navikao na lagodan i bezbrižan život, bez prevelika rada.

“Njegov je stas vitak, plemićki, a kosa mu je zagasita, rijetka.”

Predstavlja onaj tip čovjeka koji će učiniti sve što je u njegovoj moći za lagodan život, a to podrazumijeva i brak sa Šu jer će si tako priskrbiti društveni uspjeh.

Razmišljanja Mora o Arnu:

“Njemu nije potrebno da išta pojmi, da išta shvaća, jer mu to ne treba. On i bez toga ima sve, a od svega bira što hoće i kako hoće!”.

U društvu novog upravitelja s kojim njeguje prijateljski odnos planira kako će od prodaje dijela vlastelinskog imanja podmiriti kockarske dugove.  U tome ga ništa ne može spriječiti pa ni to da krivotvori  potpis vlastelina. Iskoristio je vlastelina, a i Šu i kad je njegova prijevara otkrivena – pobjegao je, ostavljajući iza sebe nepopravljivu štetu.

Bilješka o piscu

Đuro Sudeta rodio se u mjestu Stara Ploščica kod Bjelovara 10. travnja 1903. godine. Potječe iz jako siromašne obitelji pa ga roditelji šalju u Zagreb kada je navršio 11 godina.

Pošto je sam otišao u Zagreb na školovanje, živio je od milostinja, vrlo skromno i siromašno, u vlažnim, podrumskim prostorima. Prehrana mu je bila loša, a i zbog općenito loših životnih uvjeta, rano je obolio od tuberkuloze.

Uspio je završiti učiteljsku školu te je u Virju dobio posao kao učitelj. No, vrlo brzo, zdravlje mu se pogoršalo je umro u dobi od samo 24 godine. Umro je 30. travnja 1927. godine.

U književnost je ušao pjesmom “Suton” 1919. godine. Za vrijeme života objavio je dvije zbirke pjesama, a jedna je objavljena nakon njegove smrti. Nazivi pjesama su: “Osamljenim stazama”, “Kućice u dolu” te “Suton”.

Pisao je i kao feljtonist i pripovjedač i to u lirskom izričaju. Pripovijetka “Mor” objavljena je nakon njegove smrti, 1930. godine.

Autor: A.G.