Mećava

Djelo “Mećava” drama je u četiri čina autora Pere Budaka. Radnja se odvija između 1920. i 1930. godine u planinskome ličkom selu. Idejna je osnova djela odlazak muškaraca u Ameriku kako bi radili,opisuje se njihov život, ali i životi njihovih žena koje ostaju u Hrvatskoj i čekaju ih da se vrate.

Osnovna je pouka priče da se život teško može nazvati životom ako u njemu nema djece; ljubav prema potomstvu najčišća je i najiskrenija ljubav koju čovjek može osjetiti. Ljubav na kraju mijenja sve i likovi “tvrdi kâ kamen, bisni kâ vuci” postaju potpuno drukčiji.

Autoru je za model jednoga od glavnih likova, lika Jole, poslužio primjer njegova strogog oca, a samozatajnost i dobrota njegove majke koja je za sve ljude pronalazila razumijevanje oblikovala je lik Mande, Joline supruge. Ipak, autor u djelu nije opisivao stvarne sudbine ili događaje – likovi su se razvijali u njegovoj mašti, a razvijali su se i njihovi unutarnji sukobi kao i sukobi s drugima iz životne okoline.

Mećava, koja traje u zimskim mjesecima u kojima se dio radnje odvija, za neke likove predstavlja veliku nevolju, a nekima donosi veliku radost.

Jole i mećava:

“Prokleta mećava! Prokleti vuci. Odrizala nas je ova mećava od svega… od ljudi, od života. (…)”

“Mećava i vukovi… Nekako ednako zavijaju… ne znaš koji gore… Gone me svojom pismom u bis… da bi mogâ zaedno š njima urlikati.”

Perelja i mećava:

“A ja volim mećavu. Volim slušati vitar i vukove kako zavijaju. Meni mećava donosi sriću.”

Likovi u “Mećavi”govore izvornim ličkim govorom lovinačkoga kraja. To je štokavsko narječje ikavskoga izgovora. U pojedine se dramske prizore uključuju i prigodne narodne pjesme koje otkrivaju narodni duh i običaje, a pojedini se likovi tako predstavljaju kao narodni pjevači. Tu se najviše ističe veseljak Tomo koji svojim pjesmama razveseljava društvo. U pjesmama što ih pjevaju pojedinci ili svi zajedno izmjenjuju se osmerci i deseterci, što je tipično za narodnu pjesmu, a pojavljuju se motivi iz zavičajne sredine.

Budući da se drama sastoji od četiri čina, radnja i dinamičnost mijenjaju se iz čina u čin. Prvi je čin najstatičniji, on se uglavnom sastoji od razgovora između Maše i Mande, u sredini čina pojavljuje se i Jole, a kraj prvog čina zapravo pokreće ostatak radnje koja tad postaje puno dinamičnija. Drugi čin je trenutak u kojem se zaplet pokreće, u trećem se činu dostiže kulminacija, a u posljednjem se činu sve do kraja rasplete. Glavni se zapleti grade oko ljubavnog odnosa Maše i Ivana, ali i Maše i Perelje. S jedne strane je bogatstvo, a s druge je ljubav. Sve se to sada čini jednostavno, ali radnja se odvija u vremenu u kojem se djevojku zadnju pitalo, ako ju se i pitalo, koga želi.

Vrsta djela: drama u četiri čina

Vrijeme radnje: između 1920. i 1930. godine

Mjesto radnje: neimenovano ličko selo

Tema djela: odlazak muškaraca na rad u Ameriku i životi žena koje ih čekaju da se vrate

Ideja djela: ljubav prema potomcima najveća ljubav

Kratak sadržaj

Djelo započinje razgovorom majke Mande i kćeri Maše. Maša čuje oca kako pjeva pa upita majku je li opet pijan. Ona odgovara da je, ali će se smiriti kad popije još ovu bocu rakije do kraja. Maša prigovara kako joj je trgovac jedva dao zadnju bocu rakije jer nemaju novca da plate, a ne može čekati njenog Ivana da dođe iz Amerike i sve plati.

Razgovaraju o tome kako muževi odlaze u Ameriku kako bi zaradili, a žene ostaju i čekaju ih. Tako se otkriva kako Maša čeka svog zaručnika Ivana koji je prije 7 godina otišao u Ameriku. Kaže kako joj je ponekad žao što ga čeka, misli da bi se sad već čula dječja cika i smijeh da se udala za nekog drugog prosca. Priznaje majci da već dvije godine sanja kako rađa djecu.

Ivanov otac Marko također je u Americi (sa sinom), a njegova ga supruga Anka čeka već 25 godina. Manda govori kako je Jole otišao u Ameriku nakon smrti sina i nije dolazio 20 godina. Prije nego što se Maša rodila, Manda i Jole imali su sina Makicu. Kad mu je bilo petnaestak godina, bio je s ocem na Velebitu, spremali su građu za gradnju kuće.

U jednom trenutku bukva je pala, baš na glavu malome Makici. Vjeruju da Jole zato i pije, zapustio se otkad je Makica umro. Tad u kuhinju ulazi Jole, pijan, govori kako je tu mrak i Maša odlazi van očistiti snijeg do ulaza i po prozorima kako bi ušlo malo svjetla.

Jole se nastavi žaliti kako pod stare dane mora živjeti u mraku, a Manda mu govori da su mu tako živjeli i otac, djed i pradjed. Jole joj odgovara da je on 34 godine živio u Americi i da je navikao na svjetlo. Počne kašljati, a Manda mu govori da previše puši i da mu je doktor rekao da ne smije. On odgovara da je to od rada u rudniku, svi koji rade pod zemljom više od 10 godina puno kašlju. Prepričava joj nesreću koju je doživio kad je radio u rudniku – dogodila se eksplozija i bio je zatrpan u rudniku nekoliko dana.

“Psujem, dabome da psujem. Ne bi bilo dosta da obredam vas kalendar… Dvadeset i dvi godine bije sam pod zemljom u Minesoti, Pensilvaniji, Koloradu i drugdi. Osam godina skita se prerijama Teksasa i šumama Siera Nevade. Četiri godine gonije se za zviradima Haconbej-distrika u Kanadi. U rudniku mi zdrobljena noga, a u šumama mi vuk odgriza komad živa mesa i oko ozlidije. Uvo mi se smrzlo i… i sad sam spa na to da moram čuvar ćer za bogata zeta, da bi ima od čega živit… Kud sam se u vraga i vraća kući.”

Jole mrzi mećavu i vukove zbog prijašnjih događaja.

Kako se prvi čin bliži kraju, radnja postaje sve dinamičnija. Jole je izašao na zrak, u mećavu i odjednom se čuju pucnjevi. Nakon nekoliko trenutaka, Jole ulazi u kuću, dovodi Perelju koji je naslonjen na njega i na Mašu. Manda pokaže gdje da ga spuste da mu previje ranu, a on nije puštao Mašu dok se spuštao pa je i ona kleknula pored njega i namjestila mu jastuk.

Manda ga upita koji je on Perelja, a on odgovara Perelja Zdunić. Jole gleda rane, Perelji su ozlijeđeni vrat i noga. Maša donosi snijeg izvana kako bi ga otopili da imaju vodu za isprati krv.

“Nisam ima više patruna u puški, i skoči edan i zagrize u gnjat, ma sam ga lupije kundakom po glavi, da mu se razlila. Drugi mi nasrnu u lice i sruši me. Dalje i ne znam kako j’ bilo.”

Jole mu odgovori da je dotrčao sa sjekirom i hrvao se s vukom dok ga nije udario ušicama od sjekire u slabine da ga odmakne od Perelje. Tako ga je tukao sjekirom dok ga nije raspolovio i usitnio. Maša doda dvije gljive da zaustave krvarenje, a Jole započinje svoju priču o borbi s vukom:

“Tako su mene u Hoconbeju u Kanadi napali. Spremili smo se na polazak. Zima j’ taman počela… a po zimi ko bi osta tamo u šumama! Kadli najednom mećava… Neočekivano! Čekali smo misec dana, da se vrime smiri, ali da! Potlje skoro misec dana nismo imali više što za ist… ni hrane ni patruna… Otvorili smo vrata od kolibe i ušli u mećavu… u borbu na život i smrt. Već prvi dan edan je pâ… nije moga dalje. Vukli smo ga, i pustili kad je umro. Smrza se. Nismo ga pokapali. Ostavili smo ga vucima da ga poidu. Mislili smo da će se nas okanit. Čuli smo i’ vaik iza sebe zavijat. Bižali smo, ali im nismo mogli uteć. Najpotlje više nismo znali el to vuk ili vitar zavija..žurili smo… a bila je mećava takva da se nismo na razdalj nikolko metara vidili. Vitar je udara snigom, i šiba po licu, ka da ti iglama bode. Nisam moga drugare slidit. Zaostaja sam sa ovom svojom cotavom nogom i… naednom se izgubije. Zva sam, al nisam dobiva odgovora. Drugari me nisu čuli u mećavi. Ne znate vi šta znači biti izgubljen i sam u snižnoj pustinji. Naednom sam čuje pucanje i potrča u tom pravcu. Tu me napadoše dva vuka. Nisam od sniga moga pucati i edan me ugrize za bedro i odgrize komad živa mesa i proždre ga… Sad moreš staviti šaku ovdi u prazninu. Srušili su me u snig, a ja sam trga lovački nož i zabije ga ednom u meso. Taj me je odmah puštije i oša…samo rva sam se po snigu s ednim. Ispa mi je nož, i sad smo se grizli… Griza j’ un, al griza sam i ja. Dočepa sam se labrnja i stisnije mu gubicu i glavu. Nisam pušća. Rastrga mi je kožnati kaput na meni i svega me izranije. (…) Zadavije sam ga… od mojih drugara naša sam samo dilove odiće. Proždrli ih vuci. Unda sam ranjen i izmoren nastavije put kroz mećavu. Otpali mi nokti, smrzlo mi se uvo. Svu imovinu i uštedu izgubije sam putem. Sve je odnila mećava. Prokleta bila!”

Perelja kaže kako on voli mećavu, voli slušati vjetar i vukove kako zavijaju, donosi mu sreću. Objašnjava zašto se našao vani po ovakvu vremenu – išao je u Obrovac po rakiju. Krenuo je prije tri dana s dvojicom prijatelja po rakiju, krenuli su saonicama do Alana, a onda kolima dolje k moru.

Na povratku opet kolima pa na saonice. Tad su zapali u mećavu, on je pošao tražiti ljude da im pomognu dignuti bačvu rakije. Kad je Jole čuo da ljudi trebaju pomoć, a pogotovo kad je o rakiji riječ, odmah je predložio da ode pomoći. Manda je otišla s njim, a Perelja i Maša ostali su sami u kući.

Perelja upita Mašu je li cura ili žena, ona odgovara da je cura, ali zaručena. Kaže da joj je zaručnik već 7 godina u Americi, a Perelja odgovara da može zauvijek ostati tamo, da će se ovdje naći momak za nju.

“U’! Ja bi rađe noktima zemlju orâ i zubima kamen tesâ neg da živim razdvojen od tebe ma i edan dan. Ma kakav je taj tvoj u Meriki, kad more živit brez tebe. Ajde vamo, sidi do mene!”

Radnja prvog čina završava poljupcem Perelje i Maše.

Drugi se čin događa početkom svibnja. Radnja započinje Mašinim šuljanjem u kuću, a Manda ju zatekne baš kako ulazi, u košulji raspuštene kose, umatajući se u široki vuneni ogrtač.

Manda govori kako joj se već neko vrijeme čini da Maša noću izlazi i da je dugo nema, a po danu ju često vidi da je umorna. Govori joj kako su se udaljile i kako više nisu kao sestre, nisu više ni kao majka i kći. Maša joj priznaje da je bila vani s Pereljom i da ga voli, govori da će se udati za njega. Manda loše reagira na to, ne osuđuje ju, ali nema ni previše razumijevanja – zaključuju da će Jole to teško prihvatiti. Manda joj zamjera što Perelja nije došao razgovarati s Jolom kad je već takva situacija, a ne ovako potajno.

Maša govori da nije on “ajduk”, da ju voli još od Rokove dok ju je vidio na sajmu, a pogotovo od zimus kad je ranjen ležao kod njih i hoće da se vjenčaju. U trenu kad Maša objašnjava majci kako voli Perelju, a ne Ivana, u kuću ulazi Tomo i donosi brzojav za Jolu. Žene iz razgovora shvate da je to sigurno Ivanov brzojav jer jedan šalje Joli, a drugi Anki, svojoj majci. Maša uzima brzojav iz Tomine ruke i vidi da Ivan javlja da je stigao u Zagreb i idućeg je dana na stanici u njihovom mjestu.

Budući da je brzojav od jučer, zaključuju da Ivan baš sad dolazi vlakom. Maša trči iz kuće, govori Mandi da se ide naći s Pereljom jer mora s njime razgovarati. Nakon što Tomo ode iz kuće, Jole i Manda ostaju sami i ona mu govori da je Maša otišla Perelji i da se planira vjenčati s njime, a Jole to nikako ne odobrava.

“Šta, za Perelju? Neće! Tako mi Boga! Prije ću ga ubit, pa makar do smrti prisidije u pržunu. I njega i nju.”

Baš nakon toga u kuću ulaze Perelja i Maša držeći se za ruke. Perelja pristojno pozdravlja, iako vidi da je Jole bijesan, a ovaj ga tjera iz kuće. Kreće svađa i naguravanje, a Mandu i Mašu Jole zatvori u sobu i zaključa. Perelja pita Jolu što on ima protiv njega, zašto ne da da Maša pođe za njega, a vole se oboje?

“Imam to što si potriba i sirotinja. Seljak, koji se pati za svaku koricu kruva, koji mora ić drugom radit na nadnicu da zakamari cigar duvana, koji mora u Šlavoniju na rad da kupi ženi i dici opanke, koji mora prodat kravu ili ovce, oteti dici mliko da plati porez… Eto, zato ne dam Maše za te. Goljo si ti ka i svi mi, a Ivan je bogat čovik… Kod njeg će imat što joj srce želi. Sad si čuje, i sad idi.”

Perelja priznaje Joli da je Maša spavala s njim. Nakon što je to čuo, Jole pobjesni još više i počne gušiti Perelju. Maša provali iz sobe baš u trenutku kada je Perelja već klonuo i izgubio svijest. Viče ocu da ga pusti i zakune se da će poći za Ivana.

“Ne! Ne ubij ga! Pušti ga, poć ću za Ivana! Kunem ti se Bogom živim! Poć ću za Ivana! Ivana! Ivana!”

Jole na to pušta Perelju i Manda i Maša ga pokušavaju osvijestiti prskajući ga vodom. Perelja se osvijesti, Maša ga ljubi, a Jole govori da ga prestane ljubiti i da se sjeti zakletve. Nakon toga on odlazi iz prostorije. Perelji ništa nije jasno, a Manda mu objašnjava da ga je Jole htio ubiti, a Maša se zaklela da će poći za Ivana kako bi mu spasila život. Perelja povrijeđen odlazi, a Manda Maši govori da to tako mora biti i da joj nema druge nego trpiti.

Treći čin odvija se početkom prosinca u Markovoj kući. Ona je izgledom dosta drugačija od Joline jer su u boljoj financijskoj situaciji. Momci i djevojke sjede i češljajući vunu pjevaju: Ameriko, klela bi ti pute,/ al sam mlada naumila u te./ Da je more što je promenada,/ brzo bi me vidila Kanada.

Anka je pozvala mlade na prelo, češljaju vunu i razgovaraju o tome kako je Maša otišla kod doktora, a ništa joj nije. Anka objašnjava da je danas moderno da se ženu pregleda kad je u blagoslovljenom stanju, a to tako nekad nije bilo. Govore o prošlim i sadašnjim vremenima, Anka govori kako su se ljudi prije puno mlađi vjenčali, a do vjenčanja se ne bi puno ni družili.

Dolazi i Tomo kao glavni zabavljač i šali se s mladima. Govori kakva je Anka bila dok je bila mlađa i kako ju je on htio prositi. Nakon nekog vremena dolaze Jole i Manda čekati da vide što je s Mašom, znaju da će uskoro doći s Ivanom. Čude se što je Tomo na prelu, nije on momak. On odgovara da je udovac i da je to skoro isto. Svi ga nagovaraju da ispriča neku priču, a on počinje govoriti o Vrani (Frani) Babiću koji je išao na sveučilište i tamo “sve učio”.

Jednom ga je otac pitao što uči, on je odgovorio “sve”, a otac ga je onda pitao zna li i kako se zlato pravi. Vrane je odgovorio da zna, ali da ga ne može napraviti jer uvijek pomisli na krokodila. Nitko iz grupe nije znao što je to krokodil pa im je Tomo objasnio da je to životinja poput guštera, ali velika pet-šest metara, može progutati čovjeka kad zine. Uglavnom, Vrane ga je pokazao ocu, dao mu je i recept za praviti zlato, otac je pokušao, ali isto nije mogao prestati misliti na krokodila.

Nakon toga u kuhinji se začuje vrisak i zapomaganje i plač Maše. Anka  zbunjena viče na Ivana da ju ne tuče, a Ivan vrijeđa Mašu. Tomo i mladi se pokupe da ih ostave same. Ivan i Maša su izašli na dvorište i on ju tamo i dalje tuče. Marko govori kako on nije za to, da samo kod nas ima da tako muž tuče ženu. Jole, Manda i Anka i dalje su zbunjeni trenutnim zbivanjima pa im Marko objašnjava kako je Maša trudna, ali ne s Ivanom. Dok su svi šokirani time, vani se čuje udaranje i plač Maše.

Anka i Manda nagovaraju muževe da zaustave Ivana prije nego što Maša pobaci. Marko vikne na Ivana da prestane, da je dosta toga. Ivan bijesno ulazi u kuću, ne gledavši nikoga natoči čašu i iskapi. Marko govori Maši da sjedne u kuhinju i da se smiri te zatvori vrata za njom. Ivan pošalje svoju majku da razgovara s Mašom i da sve sazna. Maša je sve ispričala i Anka objašnjava Ivanu i ostalima kako je Maša zaljubljena u Perelju i nosi njegovo dijete. Nakon još jednog kruga vike i svađe, Marko zaključuje da nije kriva Maša za prevaru već Jole koji je htio da mu se kći uda za Ivana samo zbog novca i prešutio je da je ona već bila s Pereljom. Treći čin završava odlaskom Jole, Mande i Maše iz Ivanove kuće. Marko je rekao da neće tražiti Jolu da mu vrati novac ako bude dobar prema Maši i ako ju ne bude tukao.

Četvrti se čin odvija u siječnju u Jolinoj kući. Okupilo se nekoliko mladih iz sela i iščekuju Mašin porod. Jole ju je istjerao iz kuće i mora rađati u štali. Tomo je otišao po babicu jer je vani opet mećava. Babica dolazi i ne može vjerovati da su glasine istina, da Jole stvarno ne dopušta Maši da rodi u kući po ovoj hladnoći.

“Prava mećava, kad ni psa čovik ne bi istirâ iz kuće. Ne bi se ja makla danas iz mista ni za kake pare. To samo za volju Mašinu. Ne bi, velim, pa da sve vrag odnese. Al sad tu sam i Bogu budi vala i slava! Kako ću stura nazad, to ćemo vidit!”

Nakon nekog vremena Jole se vraća kući pijan i želi sve otjerati iz kuće jer mu je Jure rekao da ne odobrava to što Mašu ne pusti u kuću. “Čovik i ovcu uvede u kuću da se ojanji, ako j’ ladno. Ti ćer svoju puštaš tako. Ako sam i mlad, striče, nisam slip da ne vidim što j’ dobro, a što ne valja.”

Na vratima se odjednom pojavi Perelja. Govori Joli da je ostao isti i da je jedino što zna vikati, tući se, bacati ljude iz kuće. Kaže da se danas vratio kući iz Slavonije gdje je radio pa nije ni znao što se sve ovdje dogodilo. Majka mu je sve ispričala i on je brže došao kroz mećavu do njega.

“Nisi više njen ćaća, jer da jesi to, unda ne bi puštâ ćer da rađa u štali. Nisi više i sad navali na me, psu bisni. Navali, da ti raskidam kosti i bacim van vucima da i’ noću oglođu.”

Perelja zapovijedi ostalima da odu po Mašu i dovedu ju da rađa u kući. U tom trenu uletava Vranjka i govori da daju vode i da je Maša rodila sina. Od ganuća Jole počne samo ponavljati “dičačić, dičačić”. Perelja ode i unese Mašu u kuću. Maša je odlučila sina nazvati Makica, po pokojnom bratu.

Djelo završava tako što se na vratima najprije pokaže Vranjka, koja drži vrata da može ući Perelja. On uđe noseći Mašu na rukama. Ušavši stane i gleda Jolu koji drži malog dječaka pritisnutog na grudi. U toj tišini vjetar zavija i čuje se vuk. “Vidiš, stari, da more mećava i srićudonit.”

Analiza likova

Jole – povratnik iz Amerike, teško je radio cijeloga života, ali od tog posla trenutno nema više nekog novca. Strog je i snažan čovjek, djeluje kao da je teško s njim. Prototipan primjer seoskog muža i gospodara koji ne podnosi suprotstavljanje i čija se riječ jedina sluša u kući. Iako je dugo živio u Americi, i dalje je predstavnik tipičnog ličkog mentaliteta.

“Šta ti? Ti si žensko… Za drugo i nisi neg da trpiš. Al ja… koji me je vrag gonije nazad? Ajde prvi put sam se vratije da oziđem kuću i uredim… Radi sina. Tu j’ bije sin, koji je ima produljit našu lozu. Al, jer sam se drugi put vraćâ, kad više nisam imâ ni sina ni novaca.”

 Manda – primjer tipične žene onoga vremena – njeno je da šuti, trpi i sluša muža. Iako je većinu vremena pokorna svome mužu, zauzima se za kći kad je u životnoj opasnosti. Smatra da mlada žena nema pravo glasa kad je u pitanju brak, roditelji biraju za nju.

“Ljubav je za gospodu, a nije za nas seljake… a kamoli za siromašne seljake kâ što smo mi. (…) Šta ‘š, ćerce moja. Tako mora bit! Nema druge mantrpit.”

Maša – vezana je uz majku, otac je veći dio njena života proveo u Americi, a brat je poginuo prije nego što se rodila. Zaručena je od svoje 15. godine, zaručnika nije vidjela 7 godina jer ga čeka da se vrati iz Amerike. Iznenada se zaljubljuje u drugoga, a više cijeni iskrenu ljubav nego materijalno bogatstvo. Nije pokvarena, ljudima ne želi zlo.

“Mamo, zar po tvome dvoje mladi’ koji se vole nemaju pravo da budu zaedno, da zaedno žive. Ja mislim da j’ važnija ljubav od zaruka i obećanja koje j’ ćaća dâ.”

Marko – potpuna suprotnost Joli, iako su obojica glave obitelji. Veći je dio života proveo u Americi, nakon 25 godina se vratio u Liku sa sinom. Kad dođe do sukoba, on je glas razuma – smiruje i Ivana, svog sina, i Jolu. Drugi ga poštuju, vidi se da je na višoj intelektualnoj razini nego Jole. Ima više poštovanja prema ženama u drami.

“Ja nisam za tuču uopće. More se sve lipo. Toga u Meriki nema. Tamo se ljudi biju! Žestoko! Nisam ednom mora u katini podbočiti bradu nekom i složiti ga na pod. Al ženu? Toga nema.”

Anka – ne ističe se jer je kratko aktivni lik drame. Društvena je i opuštena, financijski je u boljem stanju od Jole i Mande pa vjerojatno i to igra ulogu u njenoj osobnosti. Iako je društvena, ne pretjeruje u razgovorima i podsjeća ostale da ne govore gluposti. Poštuje muža i sina, ali je dobra i prema Maši, čak i kad sazna da dijete koje Maša nosi nije Ivanovo.

“Šalu na stranu! Negda ste imali šta vidit kad ste došli crkvi. Momci svi u plavim ili crljenim prslucima sa srebrnim tokama. Na glavi sve i ednomcrljenkapa. O pojasu ćemer. U njem nož i kubura. Benevreci od sukna zategli na nogama, da ne moš uštinut.”

Ivan – po osobnosti je sličniji Joli nego svom ocu Marku. Proveo je sedam godina u Americi i sad se vraća da oženi ličku djevojku. Iako je bio u Americi i dalje je tipičan tradicionalan lički muškarac – istukao je Mašu kad je saznao da je trudna s nekim drugim, govorio je grozne stvari o njoj čak i njenim roditeljima. Najveća mu je “vrlina” to što je iz bogatije obitelji i što je i sam puno zaradio vani.

“Nek se rodi vama! Meni neće, vala… Ja je povejedokturu da je prigleda. Da vidi e li sve u redu… e li sve kako triba… radi poroda. Nisam se ni u snu nada tako nečemu. Uno nisam ja prvo ni znâ pravo šta j’ to žena. Istina, učinilo mi se prvu noć… Al di bi, rekâ sam sâm sebi. Ko bi to i pomislije? Selska cura! Taki’ sam mogâ imat u Meriki koliko oću. Za dolar! Ja, budala, oću selsku curu: poštenu, zdravu, virnu, nevinu i šta ti ga znam, pa tuf!”

Perelja – iskren i dobronamjeran lički mladić. Poštuje starije, a Mašu iskreno voli. Razuman je. Kad ga je Jole napao, ovaj mu nije uzvraćao jer je JoleMašin otac i ne želi mu se još više zamjeriti. Lik suprotan Ivanu.

“Bit ću kratak… vidije sam Mašu o Rokovoj. Dopala mi se i uvrtila u glavu. Tražije sam je potlje posvud, al je nisam nigdi našâ. Bila j’ nestala. Našâ sam je unaj dan, u mećavi. Kad su me vuci napali. Potlje toga viđali smo se i sastajali u potaji. Da niko ne zna. Volimo se i došâ sam kazat da ću sutra poslat mater u prošnju.”

Tomo – udovac, seoski šaljivdžija i zabavljač. Prihvaćen u društvu, a posebno se želi svidjeti ženama.

“Di je smija, nema grija/ di se piva, zlo ne biva./ Ja kad pijem, ja se smijem,/ vince livam, ja zapivam.

Ostali likovi: Dane, Jure, Ilija, Anđa, Mara, Vranjka, Marta, babica, momci i djevojke na prelu.

Bilješka o piscu

Pero Budak rođen je 1917. godine u Trebinju u Bosni i Hercegovini, gdje mu je otac vršio službu u financijskoj kontroli. Oba roditelja rođena su mu u ličkom podvelebitskom selu Sveti Rok.

Budak svoje školovanje započinje 1924. godine u Nikšiću (Crna Gora) kamo je, dvije godine ranije, obitelj preselila zbog očeva premještaja. Iste se školske godine, nakon očeva umirovljenja, obitelj Budak vraća u Liku (Lovinac) gdje Pero završava prvi i drugi razred pučke škole.

Nakon dvogodišnjeg boravka u Lovincu, 1927. godine obitelj se seli u Zagreb. Treći razred pučke škole polazio je u Horvatima. Nakon toga, 1930. godine upisao je II. realnu gimnaziju u Zagrebu.

Godine 1939. započinje studij medicine, ali ga sve više privlači kazalište, pa upisuje i Kazališnu akademiju. Studij medicine napustit će nakon apsolutorija (- stupnja koji student postiže nakon što je odslušao sva predavanja).

Postaje članom dramskoga ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta 1940. godine. Ondje ostaje deset godina i ostvaruje niz zapaženih uloga. Živeći i radeći u kazalištu napokon je odlučio napisati dramu. Bio je to njegov prvijenac “Mećava”, a zatim komedija “Klupko”.

Budakova je “Mećava” praizvedena 24. veljače 1952. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu.

U razdoblju od 1953. do 1970. godine bio je ravnatelj Dramskog kazališta Gavella. Pokrenuo je i uređivao nekoliko biblioteka dramskih djela. Do mirovine je bio ravnatelj Nakladnoga zavoda Matice Hrvatske (1970-1980).

Preminuo je u Zagrebu 4. prosinca 2008. godine.

Autor: I.M.