Smatra se da je komedija “Matijaš Grabancijaš dijak” napisana 1803. godine, a u obliku igrokaza predstavljena je prvi puta u Zagrebu 12.2.1804. godine u plemićkom konviktu. S nešto malo cenzure i kraćenja, te iste godine djelo je i tiskano. 1821. godine izašlo je drugo izdanje knjige, a priredio ga je Toma Mikloušić. Tada su učinjene i neke značajnije promjene kao primjerice ta da su od tri čina, nastala četiri.
Autor djela je Tituš Brezovački koji već u predgovoru objašnjava kako je djelo nastalo. Naime, on smatra da su prosvjeta i obrazovanje bitni za napredak svakog pojedinca i društva u cjelini. Iznio je svoju potrebu da se koristi samo istinitim događajima i radnjama kako bi prikazao sve prednosti i vrijednosti ljudske dobrote, a naglasio je i svoju odbojnost prema ljudskim manama.
Brezovači se kao predstavnik kajkavske književnosti najviše istaknuo dramskim radom. U 18. stoljeću odvili su se neki od najtragičnijih događaja, a Brezovački je bio jedan od pisaca koji se svojim djelima istaknuo tako što je prikazao život u vrijeme kada je živio i radio.
Iako komedija “Matijaš Grabancijaš dijak” ima nekih slabosti kao što su nepovezanost radnje, veliki broj prizora, a lik Matijaša nije realan, ona se cijelo vrijeme do danas održala u kazalištu te je i dalje jedna od najizvedenijih predstava. Zabavlja gledatelje svojim kajkavskim jezikom, humorom i slikom zagrebačkog građanstva 1800. godine. Humoru u djelu pridonosi i jezik. Djelo je napisano kajkavskom prozom.
Glavni lik oko kojeg se vrti radnja je sam Matijaš Grabancijaš dijak. Autor je Grabancijaša odredio kao:
“čovjek koji je mogao i znao izvoditi svakojake vragolije, ali nije nikada nikomu zla činio”.
No, Matijaš ne označava samo glavnog lika koji je nakon završetka škole lutao svijetom, već i čarobnjaka kako ustvari i možemo prevesti riječ Grabancijaš. On ima moć pogoditi budućnost i prizvati duhove, a osim toga može se pretvoriti u bilo kojeg drugog lika i u druge likove pretvarati i sve ostale koje poželi.
Djelo ima elemente pokladne drame koje možemo pronaći u rekvizitima kao što su svinjska i magareća glava ili triku s nevidljivom travom.
Matijaša možemo okarakterizirati i kao jako pametnog mladića koji je jednostavno iskoristio naivnost drugih ljudi s kojima se susretao. Budući da je bio veliki moralist i rodoljub, Brezovači je tim svojim likom ustvari izrekao svoje misli i razmišljanja.
Djelo je nastalo kao prikaz svakodnevice u Zagrebu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Brezovački se izruguje i kritizira pravnike, obrtnike, predstavnike viših staleža i gradske službenike u Zagrebu koji je i glavno mjesto radnje. Smatra da iako imaju o sebi visoko mišljenje i misle da su iznad običnog puka, cinično ih kritizira govoreći kako su skloni kockanju, prevarama i lažima te kako stječu novac bez uloženog truda.
Moralne vrijednosti su u potpunosti iskrivljene jer su prikazane mane plemića dok je puk prikazan kao narod osebujnih karakteristika. Djelo završava moralnim monologom:
“Da sem glave druge, črni obraz, velikoga nosa, smrt i druga iskazal, ne čudete se, ar to onomu, koj po školah hodi i marlivo vu izvedanju naravskeh priprečenj trsi se vučiti, lahko včiniti je, i zato ova priprečenja ne coprijam nego navuku i znanju naravskom pripisati morate; to meni verujte, ar sem grabancijaš dijak”.
Komedija je napisana bez organizirane radnje, a prizori se mijenjaju s ciljem da bi se predstavili novi likovi. Ne postoji uzročno posljedična povezanost priče, sve je povezano likom Matijaša.
Vrsta djela: komedija
Vrijeme radnje: kraj 18. i početak 19. stoljeća
Mjesto radnje: Zagreb
Tema djela: čarobnjak Matijaš koji ljude želi naučiti pameti jer smatra da svatko mora biti kažnjen za svoje grijehe.
Ideja djela: Uvijek treba težiti istini i moralu te biti pravedan i pošten. Sve su to odlike dobrog čovjeka koje se malo viđaju u današnje vrijeme.
Kratak sadržaj
Radnja započinje kada krznar Vuksan posjeti svog susjeda postolara Smolka. On je jako tužan jer se njegova žena prije dva dana ubila tako što se objesila o drvo kruške. Vuksan ga tješi govoreći mu da ne bude tužan, da bi se još trebao i veseliti jer se riješio nemira u kući.
“VUKSAN: Zakaj? – Mort zato, da ste vdovec? – O, kak vam je osvenulo, da ste se hižnoga nemira oslobodili, zakaj se anda budete žalostili?”
Razgovor im prekida dolazak Matijaša dijaka koji je glavni lik i pokretač cijele radnje u knjizi. Riječ grabancijaš znači da je to onaj koji se razumije u čarolije, a riječ potječe iz talijanskog jezika. On je završio 12 bogoslovnih škola i uskoro će završiti i 13 vilenjačku kako bi se mogao služiti čarobiranjem.
“MATIJAŠ: Ja sem dijak, koj škole moje zvršil jesem; vezda idem po svetu, da se negdi navčim, kaj jošče ne znam, negdi pak, kaj znam, pokažem.”
Matijaš dijak je lik preko kojeg autor kritizira građane navodeći im mane i poroke. On nije u potpunosti životan i realan jer mu autor pripisuje i neke nadnaravne osobine.
Nakon što su se sva trojica dobro upoznali započeli su razgovor o situaciji u Hrvatskoj. Zaključili su da je svima bitna samo karijera, da nikome nije stalo do istine i pravde, a licemjerje je svuda oko njih.
Kada Vuksan iz razgovora s Matijašem, saznaje da on može vidjeti sve preko zvijezda i brojeva, odluči ga upitati nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao vrlo problematičnog čovjeka sklonog kriminalnim radnjama, a isto tako opisuje i Smolka.
Vuksan ubrzo odlazi, a Smolko počne uvjeravati Matijaša kako može vraga tražiti veliki novac. Matijaš mu govori da to nije moguće i da je pohlepan, no Smolko je uporan. Iz tog razloga, Matijaš ga poželi kazniti i to tako što će ga uputiti kako se može od vraga domoći velikih svota novca.
Prvi čin završava tako što se Smolko potuče sa svojim šegrtima jer se nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti veliki novac koji planiraju dobiti od vraga.
“SMOLKO: – Ha, ha, ha, kakvi smo mi tri norci bili, – poskubli smo se i potukli za novce, koji su jošče vragu v klampleh. I morebiti onda ovak, ali gorje na del dojdemo. Ha, ha, ha, prav mi je bogme, zakaj se takov osel bil. – Ne beše mi se med takve bedake mešati, bil bi cel ostal, ar govore Horvati: ki se med poseje meša, da ga, z dopuščenjem govoreč prvič, drugoč i tretjič – i svinje pojedu.”
Prvi prizor drugog čina započinje tako što se Smolko žali kako je od vraga dobio samo batine, a ne novac i kako sada mora ležati tri tjedna u krevetu. On ni ne sumnja da se u liku prerušenog vraga zapravo krije Matijaš.
Smolkovo žaljenje, odnosno monolog, prekinuo je dolazak Jugoviča, mladog plemića, koji je došao u radnju naručiti nove čizme. Ubrzo im se priključi i Matijaš pa krenu raspravljati. Ovoga puta dodirnuli su se teme o mladima i o tome kako oni svoje slobodno vrijeme, umjesto u crkvi, provode na plesu.
Nakon toga Jugovič odluči pitati Matijaša, baš poput Vuksana i Smolka, što mu može reći o njegovoj prošlosti. Matijaš mu govori da je lažljivac i besposličar te da nije previše inteligentan. Jugovič ga tada moli da mu pomogne u namjeri da isprosi ruku Vuksanove bogate jedinice.
“MATIJAŠ (pogleda v nebo i broji na prste): Malo dobra, ne zamerite. Vi ste od plemeniteh i premogučeh starešeh. Kakti dijak bili ste vsigdar v tretjem redu; tukli se, razbijali i poleg vsega toga gizdavi bili. Gledeč na roditele vaše puščeni ste po školah iti, ar je znano bilo navučitelom vašem ono opčinsko premogučeh starešeh govorenje: da deca njihova, ako-prem nikaj znala ne budu, vendar ostaneju roda i plemena poglavitoga. Zato pustili su vas ovak odrasti s praznum glavu, ar se od ovakveh male, ali nikakve druge hasne domovina ima nadijati, kak da broja povekšaju oneh, koji njoj na trh i nikakvu diku jesu.”
Matijaš odluči pristati i pomoći mu, no Jugovič ne zna da u biti i njega želi naučiti pameti.
Matijaš mu predlaže da pod jezik stavi travu uz pomoć koje će postati nevidljiv te tako može nazočiti razgovoru koji će on voditi s Vuksanom. Matijaš je u međuvremenu obavijestio o svemu Vuksana te se on pravi da ne vidi Jugoviča. U razgovoru Vuksan dobro ocrni Jugovića, a usput ga i slučajno dobro ispljuje.
Jugovič je jako ljut te se želi što prije osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.
Treći čin započinje radnjom u krčmi. Jugovič, Veselkovič, Pisarovič i Koprinovič uživaju u jelu i piću. Pridružuje im se i Matijaš koji je preodjeven u trgovca iz Banata.
“MATIJAŠ: Ja sem iz Banata trgovec. Vezda se vračam iz Trsta, kade vole moje prodal je sem.
PISAROVIČ (k Veselkoviču): (Aha, ovo ti je tusta pečenka! Hočemo gledati, da ga kuliko oskubemo.) Sedite, prijatel, k nam, hočemo si ovoga dneva veselo vžiti: i tak je fašenek vezda.”
Ova četvorica su shvatili da je on bogat pa odluče po planu uzeti mu sav novac na kartama. No, ništa od toga se nije dogodilo jer je Matijaš njima uzeo sav novac. Matijaš je zaključio kako im ni to nije dovoljna škola da se do novca mora doći samo na pošten način pa ih odluči kazniti još više.
Tako Jugović dobiva magareću glavu, Veselkovič svinjsku, Koprinovič dobije jako dugačak nos, a Pisaroviču cijelo lice pocrni.
Matijaš se za to vrijeme pretvori u kostur i nestane. Uskoro daje Jugoviču mogućnost da se osveti Vuksanu.
Tada se ponavlja drugi čin, ali je malo izmijenjen, kao i uloge u njemu. Sada Vuksan želi prisluškivati razgovor i on se nalazi skriven u vreći u kojoj inače stoji sušeni bakalar. Jugovič krene zamahivati štapom tukući Vuksana koji je skriven u vreći, a u isto vrijeme pričajući ružne stvari o njemu i njegovoj kćeri.
U zadnjem prizoru cijelo se društvo nađe na okupu, a Matijaš im drži završni govor o tome što su loše počinili, o grijesima i kaznama koje su zaslužili.
“…Gospon Veselkovič, vi ste rajši prascem hoteli biti, kak za sto rajnički plače na leto služiti, i zato dobili ste svinsku glavu, kajti najmre rajši bi se vu lenosti i manguvanju pitati, kak vu marlivosti se trsili z malem zadovoljni biti; glavu ste svinsku na brzom zgubili, ali se bojim, da vam je natura ostala. – Sused Vuksan, ki se v žakelj skriva, da čuje ljudske od sebe spomenke, mora ali jako zločestoga spoznanja, ali veliki štokfiš biti. Ar koj dobro čini, ako se nebo rušilo bude, seguren ga gledel bude; i zato bili ste vredni, da vas je Jugovič jedno malo pretepel…”
Likovi: Matijaš Grabnacijaš dijak, Vuksan (krznar), Smolko (postolar), Jugovič (mladi plemić i pravnik), Veselkovič, Pisarovič i Koprinovič (gradski službenici)
Analiza likova
Matijaš Grabancijaš Dijak – glavni je lik te pokretač svih događaja u djelu. Prikazan je kao pametna i pravedna osoba, visokih moralnih vrijednosti. Osim toga, autor mu je dao i neke nadnaravne moći pa se tako Matijaš predstavljao i kao čarobnjak. Grabancijaš je imao i 12 završenih bogoslovnih škola, a izučio je i 13-u vilenjačku školu kako bi morao čarobirati. U prijevodu s talijanskog jezika, grabancijaš je onaj koji se razumije u čarolije. Preko njega, Brezovački je kritizirao društvo na prijelazu stoljeća, navodeći njihove mane i poroke kroz mnogobrojne likove koji se spominju u komediji.
Iako Matijaš nije prikazan kao komičan lik, već onaj koji uči moralu, istini i pravdi, autor ga je je smjestio u komične situacije, primjerice kada se prerušio u trgovca i u kartaškoj igri pobijedio Jugoviča i gradske službenike. Osim što se javlja u svim komičnim situacijama, on je i začetnik istih, stoga ovo djelo pripada komediji.
Bilješka o piscu
Tituš Brezovački rodio se 1757. godine i veliki je kajkavski komediograf stare hrvatske književnosti. Odrastao je u Zagrebu u građanskoj obitelji. Nakon završene osnovne škole, gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Varaždinu.
1773. godine priključio se pavlinskom svećeničkom redu i tako je živio prvo u Remetama pa u Sv. Heleni pokraj Čakovca. 1776. godine nastavio je školovanje studijem teologije koji pohađa prve tri godine u Lepoglavi, a druge dvije u Budimu. Tamo je i završio studij i postao bakalauerat filozofije i teologije.
Nakon toga predavao je u Varaždinskoj gimnaziji sve do 1786. godine kada je bio ukinut pavlinski red. Tijekom te iste godine nastalo je njegovo prvo dramsko djelo pod imenom “Sveti Aleksi”.
U idućim godinama često je mijenjao mjesto stanovanja i zanimanje pa je tako živio u Varaždinu gdje je bio propovjednikom, u Križevcima je bio pomoćnik župnika, dok je u selu Rakovcu bio kapelan.
1729. godine preselio se u Zagreb gdje je živio u siromaštvu, a potom odlazi u Krapinu gdje je ostao četiri godine i imao svoju župu. Nakon toga preselio se na kratko u Ruševac pored Požege, a 1799. godine ponovo se preselio u Zagreb. U Zagrebu je bio svećenik altarist u crkvi sv. Marka.
Umro je 1805. godine, a cijelo vrijeme za svog života književno je stvarao. Njegova najpoznatija djela su: “Matijaš grabancijaš dijak” i “Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov”.
Autor: M.L.
Odgovori