Malena koja dolazi

Malena koja dolazi je pripovijetka za djecu slovenskog književnika Nike Grafenauera, ispričana kroz šest poglavlja: Navijač satova, Malena Primavera, U zaboravljenom ljetu, Duša i zrcalo, Svaki sam, Mahayana.

Pripovijetka govori o neobičnom putovanju djevojčice Malene kroz četiri godišnja doba. Našavši se na različitim čarobnim mjestima, Malena nailazi na različite likove, sklapa prijateljstva te usvaja pouke o svom životu i o životu na Zemlji općenito. Njezino je putovanje nalik snu, jer ona ne putuje u stvarnosti, već doista u snu. Svaki put kad sklopi oči, nađe se na novom neobičnom mjestu i u drugom godišnjem dobu.

Nedorečenost pripovijetke je ujedno i njezino osnovno obilježje, ali i opis književnikove poetike. Svaka mala priča, likovi, novo mjesto nisu opisani u potpunosti niti se zna konačna sudbina likova. Pripovjedač (autor) ostavlja čitateljima da oblikuju svoj završetak svake mikropriče te ostavlja prostora da se čitatelj sjedini s Malenom, stavi sebe i svoju životnu situaciju na njezino mjesto. Na kraju djela zato ni ne postoje konkretni podatci kamo je Malena zapravo otišla, zašto je se ne može naći. Ona je stalno u pokretu i ne zna se koja joj je sljedeća stanica. Zato se pripovijetka i zove Malena koja dolazi.

S obzirom na to da se književnik Niko Grafenauer u svojem književnom djelovanju bavio pisanjem poezije, pjesničke su figure i osjećaji prisutni i u njegovim proznim djelima, pa tako i u Malenoj koja dolazi. Čežnja i nemir osnovni su osjećaji s kojima se Malena susreće i s kojima se susreće svaki čovjek tijekom svog odrastanja i razvoja.

Zbog alegorijskog karaktera pripovijetke, djelo je primjereno i odrasloj čitateljskoj publici. Budući da Malenino pravo ime i mjesto njezina odrastanja u djelu nisu konkretizirani, na njezinom se mjestu može naći svaki zainteresirani čitatelj.

Književno je djelo potkrijepljeno ilustracijama Svjetlana Junakovića koje donose prizore iz fabule pripovijetke, što doprinosi doživljajnom iskustvu čitatelja.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: Urarija, sveučilišni park, Apsencija (Zemlja odsutnih), Crnogorod, Otok dana

Vrijeme radnje: proljeće, ljeto, jesen, zima

Tema djela: neobično, bajkovito putovanje djevojčice Malene kroz četiri godišnja doba

Ideja djela: svako razdoblje odrastanja ima svoje izazove, ne treba žaliti za prošlim događajima, već hrliti novim pustolovinama i poznanstvima

Kratak sadržaj

Malena je slijedila Navijača Satova u nepoznati, prekrasni park. Ondje je vidjela ukrasno grmlje, drvorede kestena, mnogo neobičnog cvijeća, vodoskoke i spomenike. Međutim, začudilo ju je što tamo nije bilo ljudi. Navijač Satova joj je objasnio da u park smiju samo oni. Park je zemlja u kojoj svi satovi kucaju kao njezino srce i ona joj može pristupiti samo ako vjeruje u Navijača Satova.

Malenu je Navijač Satova podsjećao na nekog koga je voljela, ali se nije mogla sjetiti tko je to. Dok su šetali neobičnom zemljom Urarijom, Navijač je Satova upoznavao Malenu s ostalim satovima koji su prolazili: Klopotača, satići jajići, Kloparalo, Kukulela… Oni su u pijesku tražili prespavane sekunde. To su sekunde koje su ljudima potrebne da se probude nakon što im zazvoni budilica. Satovi skupljači uzimaju te sekunde i melju ih u mlinčićima pa one postaju prašak za spavanje za ljude koji ne mogu spavati.

Nakon što su posjetili Kukulelu na drvetu, Navijač Satova je otišao naviti sat na tornju. Malena je ostala usamljena i počeo ju je hvatati strah. Baš kad je pomislila da se više neće vratiti, Navijač Satova se pojavio i poklonio joj jabuku. U toj jabuci bilo je pohranjeno vrijeme od proljeća do zime. Navijač Satova naglasio je da je jabuka simbol koji će je uvijek podsjećati na njega i na to da je on voli. Jabuku može pojesti, ali simbol ne može. Odveo ju je na prekrasnu livadu i pokazao joj raznovrsno cvijeće. Obećao joj je da će joj pokloniti cvijeće, jednom kad naraste, jer on pripada njezinom budućem vremenu.

Odjednom je oblak prekrio sunce i stali su svi satovi, nestali su u nepoznatom budućem vremenu. Malena se našla usred parka, oko nje su se čuli tramvaji. Oko sebe je vidjela šetače, vojnike i mornare. Taj ju je prizor podsjetio na sliku koju je tata spremio na tavan.

Malena je odrasla i uživala je u tom osjećaju. Smatrala je da joj je simbol, koji joj je poklonio Navijač Satova, uvelike pomogla da prihvati svijet odraslih i uživa u njemu. Odjednom su se pred njom stvorila visoka vrata, a s obje strane zid obrastao gustim bršljanom. Na ulazu su stajala dva velika hrasta, a u njima su bila ugrađene dvije kućice: jedna je pokazivala vrijeme, a druga godišnja doba. Ispred desne kućice stajao je suncem obasjan jahač na konju, a iz lijeve je kućice izašla djevojčica. Na haljini joj je bio izvezen natpis Primavera. Iako je djevojčica bila lijepa, Malena je shvatila da je namrgođena i nezainteresirana za razgovor.

Krenula je dalje i našla se u čarobnom vrtu punom tulipana svih boja. Na Malenino veliko iznenađenje, cvijeće se glasalo bojama. U vrtu je Malena srela neobičnog mladića odjevenog u kaput od bršljanova lišća. To je bio Juraj Pan (Zeleni Juraj). Rekao joj je da ju je jako dugo čekao i nazvao je Primaverom jer je ponovno donijela proljeće u vrt. Juraj Pan je Malenu oduševio svojom skladbom na neobičnom instrumentu nalik fruli. Tom je melodijom dozvao mnogo životinja k sebi: vjeverice, zečeve, zmije, leptire, vilinske konjice, koze, ovnove, sove, šišmiše…Malena se sjetila da je takav prizor već vidjela na goblenu među slikama u velikoj rimskoj galeriji.

Juraj Pan je Malenoj pomogao da se popne na čarobnog, vilinskog konja, Jednoroga. Odveo ju je na neki daleki proplanak, koji je obasjavala srebrna svjetlost. Na tom je proplanku spoznala čarobne moći Jednoroga i toplinu kakvu nije nikad osjetila. Kad su se probudili iz čarolije, Malena i Juraj Pan su shvatili da se nalaze u uskoj ulici punoj visokih kuća. Ulica je vodila na trg s fontanom. Malenoj su opet svi ti prizori bili poznati, ali nije znala otkud. Na trgu im je prišao simpatični starčić koji je mislio da su Malena i Juraj Pan na bračnom putovanju. Malena je kroz razgovor htjela doznati otkud dolazi starčić, no on se ničega nije sjećao. Samo je rekao da je njima, starcima, ovdje jako dobro. Starčić je bio opterećen izgubljenim vremenom, a bio je neobičan i zato što su mu se dani i događaji stalno brkali te je volio igrati igru lovice.

Juraj Pan i Malena potom su otišli na limunadu. Tamo su sreli dječaka koji je u zaboravljenom svijetu bio na praznicima. Dječak se zvao Žan-Žak i bio je jedan od dječaka i djevojčica koji su u zaboravljeni svijet dopratili svoje djedove i bake. Njegovog su djeda Juraj Pan i Malena sreli kod fontane. Zanimalo ih je otkud dolazi Žan-Žak. On je odgovorio da mu je dom tamo gdje je i Malenoj – nema boljeg doma od spavanja. Cijelo je društvo zatim zaigralo Čovječe, ne ljuti se. Malena i Juraj Pan na kraju su se popeli na kočiju iz sna i krenuli na putovanje u snu. Prije nego su otišli, Žan-Žak je rekao Malenoj da će se ponovno sresti u zimsko doba.

U kočiji su zaspali i probudili se u novoj stvarnosti, u velikom sveučilišnom parku. Oko njih se našlo suho jesenje lišće, kesteni i male životinje. U dnu parka nalazila se velika građevina s kipovima devet grčkih Muza. Iznad ulaza u zgradu pisalo je njezino ime: Alma mater. U novom su svijetu Malena i Juraj Pan upoznali sićušnog profesora psihologije, Herbsta, i mnoštvo sretnih studenata. Profesor im je ponudio da se upišu na sveučilište te objasnio da su svi studenti koje su sreli već zapisani, oni se nisu trebali upisivati. Studenti, uključujući i profesora, zapisani su jeseni života, gdje svatko na leđima nosi pet ili više križeva. Profesor ih je pozvao da prisustvuju izvođenju pokusa u Križnoj predavaonici.

Križna je predavaonica zadivila Malenu i Jurja Pana. Zidovi su joj bili ukrašeni slikama koje su prikazivale isječke iz života znanstvenika koji su obilježili djelovanje sveučilišta. Dvorana je bila mračna, samo je katedra, gdje se nalazio profesor, bila osvijetljena. Pokus se odnosio na odvajanje duše od tijela. Međutim, profesor nije imao dobrovoljaca jer su se svi studenti bojali privremeno odreći svoje duše. Iznenada se u dvorani pojavila prilika Pjesnika zatvorenih očiju (kip Pjesnika zatvorenih očiju krasio je ulaz u sveučilište), bez tijela, i opomenula profesora da ne izvodi pokus jer je on primjer duše bez tijela i osuđen je da bude duh. Pjesnik je otkrio da je upravo on duša profesora Herbsta. Profesorova duša, odnosno, duh Pjesnika zatvorenih očiju ispričala je publici priču o profesorovu životu i nesretnoj ljubavi. Slušajući Dušinu priču i prisjećajući se događaja iz svog života, profesoru je puklo srce.

Nakon jeseni, došla je zima. Smeđa odjeća od lišća koje je nosio Juraj Pan odjednom je postala bijela. Pobijelilo mu je i lice i kosa. Bijelo mu se lice jedva raspoznavalo na bijeloj, snježnoj pozadini. Isprva mu je glas postao čudan i izgubio se, a zatim se u toj bjelini izgubio i sam Juraj Pan. Malena se osjećala usamljeno kao nikad u životu. Trčeći za njim, dospjela je u nepoznatu, snježnu zemlju. Nije bilo živih bića, umjesto ljudi, glavnim su gradom šetale sjene koje se nisu obazirale na Malenu. Ubrzo je susrela sjenu koja je sličila silueti kakve je od crnog papira izrezivao Čeh Havliček. Sjena se zvala Svaki Sam.

Svaki Sam je objasnio Malenoj da svaki čovjek jednom napusti tijelo i dođe živjeti u snježnoj zemlji, Zemlji odsutnih, kao sjena. To će se dogoditi i njoj. Nalazili su se u gradu koji se zvao Crnogorod. Svaki Sam je objasnio Malenoj kako je on mrtva duša i dopustio joj je da prođe kroz njega, kako bi se uvjerila da je on samo privid. On je bio i medij pa je Malenoj ispričao svoja iskustva koja je doživio posredujući između živih i mrtvih duša. Susreli su sjenu jedne vještice, Agatu. Njezina se sjena razlikovala od drugih zbog toga što ju je patnja još vezivala za žive. Malenu je posebno potresla njezina sudbina. Kad je prošao Dan mrtvih, sjene su počele zaostajati daleko iza Malene. Kad je otvorila oči, obasjalo ju je proljetno sunce i osjećala je jaku prisutnost Jurja Pana. Svaki put kad je zatvorila oči, osjećala je da je on s njom.

U posljednjem se poglavlju radnja vraća u stvarnost. Otkad je Malena nestala, prošlo je bezbroj godina i više se nitko nije mogao sjetiti koliko je vremena zapravo prošlo. Na njezinu je adresu stiglo pismo koje je skupljač starih rukopisa pohranio u svoj arhiv jer mu je sadržaj bio posebno zanimljiv, a dojmio ga se zastarjeli rukopis. Skupljač je pripovjedačev znanac. Pismo je imalo petnaest stranica i pisano je francuskim jezikom. Pripovjedač je doznao da je autor pisma Žan-Žak i da je u pismu poslao Malenoj svoju zimsku priču – Priču o Mahayani.

Mahayana je bio brod kojim se Žan-Žak uputio na Otok dana u Uskrsnom moru kako bi istražio tamošnje uređenje. Tamo je susreo čovjeka s dva lica koji se zvao Pers. Persovu je pažnju posebno privukla polica knjiga koja se nalazila na brodu.Pers je Žan-Žaka upoznao s nebeskim tijelima u koja se razumio te s izradom horoskopa. Tamo je upoznao i dječaka Puereta koji je na otoku tražio svoju sestricu.

Na kraju pisma, Žan-Žak je Malenoj napisao pjesmu Pueretov horoskop. Na kraju djela se iznosi pripovjedačeva želja da sazna je li Pueret pronašao svoju sestricu, no odgovor ostavlja čitateljima da sami oblikuju.

Likovi: Malena, Navijač Satova, Klopotača, Kloparalo, Kukulela, Juraj Pan, starac, Žan-Žak, profesor Herbst, Svaki Sam, Agata, skupljač starih rukopisa, pripovjedač, Pers, Pueret

Analiza likova

Tko je Malena i kako se zapravo zove, u djelu nije navedeno. Čitatelj doznaje da joj je nadimak Malena iz razgovora s Navijačem Satova u prvom poglavlju. Malena je maštovita, radoznala djevojčica koja bitne pouke o životu doznaje kroz druženje s raznim likovima tijekom četiri godišnja doba. U pustolovinama u kojima se našla, aktivno je sudjelovala. Pažljivo je slušala likove koje je susretala, suosjećala je s njima, ali se i vezala s njima kao da su stvarni likovi.

Posebice se vezala uz Navijača Satova i Jurja Pana. Situacije u kojima se našla podsjećale su je na već proživljene događaje, ali se nije mogla sjetiti koji su to zapravo događaji. Malene nije bilo u stvarnosti godinama. Nitko se nije mogao sjetiti koliko je zapravo prošlo vremena otkad je otišla (između dvadeset i pedeset godina) te se u djelu ne spominje kamo je otišla, gdje se zaustavila i s kim. Poznato je jedino to da je odrasla te je i u odrasloj dobi nastavila sa svojim pustolovinama. Ne zna se gdje će se ponovno pojaviti.

Juraj Pan (Zeleni Juraj) je dječak s kojim se Malena najviše povezala tijekom svojih putovanja i pustolovina. Srela ga je u parku u proljeće. Bio je odjeven u kaputić od lišća i oduševio ju je svojim skladbama na instrumentu sličnom fruli. Otad je postao njezin vjerni pratitelj na putovanjima, ali i najveća podrška.

U mnogim je situacijama Juraj Pan pokušao Malenu odvratiti od određenih ideja koje je smislila te ju je štitio. Razdvojili su se na samom ulazu u Zemlju odsutnih, kad je Juraj Pan izblijedio u bjelini Crnogoroda. Međutim, između njih je postojala veza koju Malena nije mogla opisati, već samo osjetiti. Svaki put kad je sklopila oči, ma gdje bila, znala je da je Juraja Pan s njom.

Profesor Herbst je sićušni profesor psihologije kojega su Malena i Juraj Pan sreli u sveučilišnom parku, gdje su se našli nakon vožnje u kočiji iz sna. Profesori su bili hijerarhijski poredani prema broju križeva koje su nosili. Profesor Herbst ih je nosio šest u trenutku kad je upoznao Malenu i Jurja Pana. Živio je skromno i povučeno. U noćnim je satima izvodio pokuse pokušavajući stvoriti živo biće i udahnuti mu ljudsku dušu.

Profesor je, međutim, davno izgubio svoju dušu, kad ga je ostavila voljena žena. Duša je otišla s njom,a ona se manifestirala u obliku duha Pjesnika zatvorenih očiju. Sa svojom se izgubljenom dušom profesor susretao pri pogledu u zrcalo. Duša se vratila da se ponovno sjedini s profesorovim tijelom, ali on ju je odbio. Dušu, koja je otišla za voljenom ženom, više nije htio prihvatiti. Od tuge i osjećaja koji su mu se ponovno vratili nakon priče koju je publici pričala Duša, profesoru je puklo srce.

Svaki Sam je lik kojeg Malena susreće u Zemlji odsutnih. To je snježna zemlja u kojoj se Malena našla nakon što je Juraj Pan nestao. Svaki Sam je sjena, on je mrtva duša, odvojena od tijela. Iako je Malena razgovarala s njim, objasnio joj je kako on ne može sam govoriti, već ga ona, kao živo biće, napaja svojom energijom. Svaki Sam, kao i sve ostale sjene u Zemlji odsutnih, čezne za suncem i smatra da bi im svima bilo lakše da sunce dopire do njih. Svaki Sam je ujedno i medij, odnosno posrednik između živih i mrtvih duša.

Bilješka o autoru

Niko Grafenauer suvremeni je slovenski književnik, esejist, urednik rođen 1940. godine u Ljubljani. U namjeri da se približi najmlađoj čitateljskoj publici, napisao je velik broj slikovnica Životinje u polju, Životinje u dvorištu, Životinje u šumi. Osim slikovnica, pisao je i dječje zbirke pjesama: Što je na kraju svijeta, Abeceda, Usred polja crven mak, Pedalj muž, Što sunce najviše voli.

Grafenauerove su pjesme za djecu lako pamtljive, pisane jezikom pristupačnim dječjem uzrastu, uz mnoštvo brojalica, igara riječi, igara slika i zvuka. Osim slikovnica i zbirki pjesama, pisao je i pripovijetke za djecu, od kojih je najveću popularnost stekla pripovijetka Malena koja dolazi. Pripovijetka je to koja se odlikuje figurama i osjećajima koji su obilježili pjesnikove zbirke pjesama za djecu. Niko Grafenauer uređuje i radijske igre za djecu.

Osim književnih djela za djecu, Niko Grafenauer piše i za odrasle. Ta su njegova djela također bogata igrama riječi, ali bave se ozbiljnijom tematikom. Njegova se poetika često naziva poetikom kristala. Najznačajnija djela za odrasle su mu: Stiska jezika, Palimpsesti i Štukature.

Niko Grafenauer mnogo je puta nagrađivan za svoj književni rad.

Autor: M.F.