Majstor i Margarita

Kod Bulgakovog djela “Majstor i Margarita” riječ je o romanu sa složenom strukturom. Kompozicijski je roman podijeljen na dvije knjige. U prvom dijelu priče polagano se uvode elementi fantastičnog koji se miješaju sa zbiljskim, dok u drugom dijelu motivi fantastičnog prevladavaju gotovo u potpunosti.

Radnju čine tri toka koja se sastoje od moskovskog književnog života, zatim priče o Ponciju Pilatu te opisa čisto fantastičnih događaja. Tri radnje cijelo se vrijeme isprepliću i ponekad ih je nemoguće razdvojiti. Prema tome, može se reći da je u ovom djelu riječ o “romanu u romanu”, a sastoji se od trideset i dva poglavlja i epiloga.

Za razumijevanje djela posebno je važno prvo poglavlje u kojemu se javlja profesor Woland, Sotona koji ulazi u polemiku s pjesnikom Bezdomnim i urednikom Berliozom, a razgovaraju o postojanju Sotone i Boga. U tom poglavlju daje se nagovještaj sljedećih fantastičnih događanja putem neobične smrti urednika Berlioza, i tu se raspravlja pitanje Sotone i Boga, koja se rastače u priču o Ponciju Pilatu i Ha- Nocriji.

Likovi koji se nalaze u naslovu knjige javljaju se tek u sredini romana. U Moskvi se tada događaju neobične stvari, pojavio se mag Woland koji šokira stotine gledatelja na svojoj seansi u Varijeteu. Prije tog događaja, koji funkcionira kao prekretnica u romanu, Woland je već napravio pomutnju u raznim životima. Preuzima stan broj 50, a vlasnika Lihodejeva šalje na Jaltu. Rimskog, financijskog direktora kazališta Varijetea u kojemu izvodi svoju seansu i Varenuha, također zaposlenika Varijetea, gotovo dovodi do ludila.

Bezdomni, mladi pjesnik koji je svjedočio smrti Berlioza, od šoka je završio u bolnici za duševne bolesnike. Tamo se susreće s majstorom koji mu je pričao o svom romanu o Ponciju Pilatu i o ljubavi prema Margariti. Kaos nastavlja vladati Moskvom, ali fokus se prebacuje na život Margarite koja dolazi u kontakt s Wolandom i na neko vrijeme postaje vještica, pa surađuje s magom, sve kako bi ponovno bila s majstorom.

Vodi se ozbiljna istraga, ali Wolandu i njegovoj pratnji nema ni traga. Woland na kraju napušta Moskvu i sa sobom vodi majstora i Margaritu. Majstor je dobio priliku završiti svoj roman i tako osloboditi Poncija Pilata. U njegovoj sudbini prati ga i sama Margarita.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Moskva

Kratak sadržaj

Knjiga prva

Poglavlje 1. Nikada ne razgovarajte s neznancima

Jednog proljeća, za iznimno vrućeg dana, sretnu se dva muškarca na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi. Jedan od njih bio je Mihail Aleksandrovič Berlioz, zaposlen kao urednik umjetničkog časopisa, a uz to bio je i predsjednik upravnog odbora književnog udruženja pod imenom MASSOLIT. Drugi muškarac zvao se Ivan Nikolajevič Ponirjov, autor koji za svoja djela koristi pseudonim Bezdomni.

Obojica su se uputili prema kiosku kako bi kupili nešto za piće. Sve što su trenutno imali u ponudi bio je vrući sok od marelica. Sjedili su tako njih dvojica na klupi i pili sok, kad Berlioza uhvati bol u prsima, što prekine njegov govor o Isusu. Na trenutak mu se zamaglilo pred očima i pred njim se pojavi prikaza – prozirni građanin čudnog izgleda. No, halucinacija nije dugo potrajala, relativno brzo uspio se smiriti i nastaviti priču.

Berlioz je naručio od Ivana antireligioznu poemu za sljedeći broj časopisa, no nije bio zadovoljan pjesnikovim radom. Nije bila poanta u tome da prikaže Isusa kao negativnog lika, već da naglasi kako on uopće nije postojao. Berlioz je bio načitan tako da je Ivanu detaljno objašnjavao pitanje Isusa i drugih religija, a pri tom se spretno pozivao na brojne povjesničare.

Dok je urednik tako objašnjavao, pojavi se treći muškarac, naizgled stranac, upečatljiva izgleda. Bio je visok i nosio sivo odijelo. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što im se približio i komentirao njihovu raspravu. Berlioza je stranac zaintrigirao, ali Ivanu se nije svidio. Stranac ih je upitao da li oni uistinu misle da Isus nije postojao i da Boga nema, na što su obojica odgovorili da je tako, smatrali su se ateistima. Stranac im se ushićeno zahvalio na odgovoru. Nakon toga spomenuo je Kanta koji je poništio pet dokaza o postojanju Boga i zatim uspostavio šesti. Ivan je komentirao kako bi Kanta trebalo zatvoriti zbog tih dokaza, ali stranac objavi kako Kant već više od sto godina boravi na udaljenom mjestu, odakle ga je nemoguće izvući, što znači da ga je jednako tako nemoguće kazniti.

Nakon toga, upita ih stranac tko onda upravlja ljudskim životom, ako nema Boga kako oni tvrde. Bezdomni odmah odgovori kako sam čovjek upravlja ljudskim životom, no stranac doda kako je čovjek smrtan i vrlo često smrtni trenutak je nepredvidiv. Kako onda čovjek može ičim upravljati, ako ne može sa sigurnošću tvrditi da će preživjeti večer?

Berlioz je postao svjestan da je uvučen u apsurdan razgovor, pa odgovori strancu kako sad već pretjeruje – njegova večer mu je poznata, ali što ako mu sad slučajno padne cigla na glavu? Stranac mu poruči kako mu cigla neće pasti na glavu, on će umrijeti na drugačiji način – odrezat će mu glavu.

Stranac upita Berlioza kakvi su mu planovi za večeras. Prvo će otići kući, a u deset navečer vodit će sjednicu u MASSOLIT-u. No, stranac odgovori kako se sjednica neće održati, jer je Anuška kupila suncokretovo ulje i već ga je prolila… Ivanu je bilo dosta ovog razgovora pa odvuče Berlioza u stranu kako bi se savjetovao s njim. Rekao je da bi trebali tražiti strančeve dokumente, možda je nekakav špijun. Stranac kao da je čuo čitav njihov razgovor, pa kad su se ovi vratili do klupe, on Berliozu pokaže posjetnicu i isprave. Uredniku i piscu laknulo je kad su vidjeli da razgovaraju s profesorom. Bio je specijalist za magiju, pa su ga pozvali da prouči nekakav tekst iz desetog stoljeća koji se nalazio u knjižnici.

Kad su se Berlioz i Ivan malo primirili, profesor im objasni da su i krivu – Isus je doista postojao.

Poglavlje 2. Poncije Pilat

Stranac je rekao da mu za tu tvrdnju nije potreban dokaz jer je sve jednostavno. U rano jutro, četrnaestoga u proljetnom mjesecu nisana, hodao je prokurator Judeje Poncije Pilat. Zaboljela ga je glava od intenzivnog mirisa ružina ulja koji ga je mučio još od zore. Pred njega je stigao povjerenik s pergamentom u rukama, kako bi najavio optuženika iz Galijleje, starog dvadeset i sedam godina. Optuženik stane pred prokuratora. U pokušaju da objasni situaciju, oslovi Poncija s “dobri čovječe”, na što ga on odmah zaustavi – kaže mu da je u krivu, on nikako nije dobar – te pošalje centuriona Štakoraša neka pokaže optuženiku kakav je prokurator zapravo.

Štakoraš izvede optuženika do vrtne terase i kazni ga bičem, pa mu objasni da će prokuratora oslovljavati isključivo s “hegemon” i ponovo ga izvede pred Poncija. Uhapšenik kaže Ponciju da se zove Ješua, nadimak mu je Ha- Nocri, rodom je iz grada Gamale, roditelja se ne sjeća, ali ljudi su mu rekli da mu je otac Sirijac. Ješua je poricao da je pozivao narod da sruše hram, ali prokurator mu nije vjerovao. Optuženik objasni da je narod jednostavno krivo shvatio njegove riječi i zapisao nešto što on nikada nije rekao. Nadodao je kako je jednom pogledao spise Levija Mateja, bivšeg skupljača poreza koji se odrekao novca i odlučio ga pratiti. Vidio je kako su tamo zapisane neke stvari koje on nikada nije izgovorio.

Prokuratora je mučila strašna glavobolja i htio je s ovim završiti što prije. Razmišljao je da bi najjednostavnije i najbrže bilo samo narediti straži da objese optuženika. Ješua objasni da je govorio kako će se srušiti hram stare vjere i pojaviti se novi hram istine. Pilat ga upita što on to uopće zna o istini, a optuženik odgovori kako zna da Pilata muči strašna glavobolja, kako jedva govori od bolova, razmišlja o lijeku i svom psu, jedinom biću kojemu je privržen. Završi riječima da će Pilatova glavobolja sada nestati.

Pilat ga krene ispitivati o drugim optužbama za koje su ga teretili. Završili su na razgovoru o tome da Ješua smatra da su svi ljudi dobri, jer zlih ljudi nema na ovom svijetu. Pilat je na kraju pomislio kako nema nikakvih dokaza koji povezuju tog lutajućeg filozofa s nedavnim neredima; zapravo, mislio je da je Ješua duševni bolesnik.
Povjerenik doda još dokaza protiv Ješue. Pilat ga upita je li govorio nešto protiv velikog cezara i poznaje li Judu iz Kiriata. Prije nego što je Ješua ponudio odgovor, Pilat ga upozori neka sad vrlo pažljivo bira riječi jer mu o tome ovisi život. Ješua prizna kako je Judi, koji ga je pozvao svoj dom i upitao što misli o državnoj vlasti, odgovorio kako je svaka vlast oblik nasilja prema ljudima i kako će doći vrijeme kad neće biti vlasti, careva, a vladat će istina i pravda.

Činilo se da Pilat suosjeća i žali Ješuu, ali govorio je protiv državne vlasti, pa ga nije mogao pustiti. Naposljetku je objavio da potvrđuje smrtnu osudu. Straža odvuče Ješuu, a prokurator se zaustavi na vrtnoj terasi i započne razgovor s judejskim prosvećenikom Josipom Kaifom. S obzirom na to da je Ha-Nocrija uhvatila mjesna vlast, sudit će mu Sinedrion. U skladu s običajem praznika Pashe, jedan od osuđenika bit će pušten na slobodu, pa Pilat upita prosvećenika koga Sinedrion namjerava poštedjeti. Sinedrion se odlučio za Bar- Rabbana.

Pilat se potrudio da što bolje iskaže čuđenje i neslaganje s tom odlukom, Bar- Rabban je izravno pozivao na metež i ubio stražara koji ga je pokušao privesti. No, čak ni njegovo posredovanje u korist Ha- Nocrija nije pomoglo, sve je već bilo odlučeno. Pilata je ispunila neobjašnjiva tuga. Osjećao je kao da je nešto između njega i osuđenika ostalo nedorečeno. Polagano je ostajao bez daha, činilo mu se da se guši. Ljutito poruči Kaifi kako ni on ni njegov narod više neće imati mira, poručio mu je da će samom imperatoru prenijeti vijest da štite ubojice; tada će požaliti što je tog filozofa osudio na smrt.

Kaifa se nije dao lako smesti i na kraju Pilat odustane. Stao je pred gomilu, izveo četiri optuženika koji su osuđeni na smrt vješanjem na Ćelavoj gori. Objavio je kako će u skladu s običajem poštedjeti jednog od njih. Ovaj put odlučeno je da će to biti Bar- Rabban. Nakon toga Pilat se povukao, a zatvorenike su odveli na Ćelavu goru.

Poglavlje 3. Sedmi dokaz

Nakon ispričane pripovijesti, Berlioz odgovori profesoru kako se ne može tvrditi da su se stvari i događaji ispripovijedane u Bibliji doista dogodile. Profesor se složi s njim, ali napomene kako je ova njegova pripovijest istinita, on joj je sam prisustvovao, tako da može potvrditi točnost događaja.

Berlioz primijeti kako profesor u nekim trenutcima ima njemački naglasak, a opet ponekad izgovara ruske riječi besprijekorno dobro. Također, prvi se put dublje zagledao u njegove oči i primijetio nešto neobično, jedno oko bilo je zeleno i nekako ludo, a drugo crno i mrtvo. Sad mu se učinilo kako mu je sve jasno, priča o Kantu, Anuški, suncokretovu ulju i naposljetku o Ponciju Pilatu… profesor je bio lud!

Urednik namigne Ivanu kako bi mu dao znak da se ne suprotstavlja profesoru, ali mladi autor ne prepozna mig i na profesorovo pitanje postoji li đavo, odmah odgovori kako ne postoji. Profesora je to nijekanje duboko uznemirilo, stoga Berlioz odluči otići do najbliže telefonske govornice kako bi obavijestio ured za strance o ovom profesoru koji izgleda ima psihičkih problema. Krenuo je prema govornici kad mu se ukaže ista ona halucinacija prozirnog građanina od ranije, samo što je ovaj put slika bila jasnija -građanin je imao kratak brčić i kockasto odijelo. Njegova pojava ga omete; dok je prelazio tramvajsku prugu, ruka kojom se pridržavao mu izmakne i Berlioz padne. Nije se uspio snaći i ustati na vrijeme, uspio je samo vidjeti preneraženo lice vozačice tramvaja i njenu crvenu maramu prije nego što mu je tramvaj odrubio glavu.

Poglavlje 4. Potjera

Ivan Nikolajevič potrčao je prema tramvaju kad je vidio da je Berlioz pao, ali stigao je taman kako bi posvjedočio njegovoj smrti i glavi koja se kotrlja niz put. Od šoka ga je uhvatila svojevrsna paraliza. Vratio se na klupu i nijemo sjedio.

Pojavila se policija koja se pobrinula za Berliozovo tijelo i ranjenu vozačicu. Kraj Ivana prođu dvije gospođe i spomenu kako je to djelo nesretne Anuške – kupila je suncokretovo ulje i odmah ga prolila. Ivan načuje razgovor, u glavi mu je zazvonilo ime Anuška. Profesor je rekao kako se neće održati sjednica jer će Anuška proliti novokupljeno suncokretovo ulje i u pravu je. Berlioz je mrtav, tako da sjednice sigurno neće biti.

Isprva je pomislio kako je profesor nekakav špijun; on je sigurno sve ovo organizirao i ubio Berlioza. Kako bi drugačije uspio predvidjeti njegovu smrt? Samo što Ivan nije bio siguran kako je uspio sve to organizirati. Otrčao je do profesora koji je još uvijek stajao kraj klupe, ali sada je govorio isključivo njemačkim naglaskom i poručio je Ivanu kako ga ne razumije. Policajac na kraju upozori Ivana neka prestane uznemiravati turista.

Profesor iskoristi situaciju koju je proizveo metež i krene prema izlazu iz parka. Ivan se brzo uputio za njim, ali koliko god da je brzo išao, nikako nije mogao smanjiti razmak između sebe i Profesora. Neko vrijeme ga je uspio pratiti, ali profesor zamakne u jednu uličicu i nestane.

Ivanu padne na pamet da profesor mora biti u kući broj 13, u stanu broj 47. Pokuca na vrata koja otvori mala djevojčica. Nijemo ga je pogledala i otrčala u drugu sobu. Ivanu iz nekog razloga sine kako je profesor sigurno u kupaonici. Otvori vrata i tamo ugleda gospođu koja se kupala. Promatrao ju je neko vrijeme zbunjeno, a zatim je napustio stan i odlučio da je profesor sigurno u rijeci Moskva.

Odjeću je ostavio kod bradatog starca i zaplivao u ledenoj rijeci koja je mirisala po nafti. Kada se vratio nije bilo glavnine odjeće niti starca. Navukao je gaće i košulju i promišljao kako li će sada kući, a da ga nitko ne zaustavi jer hoda polugol po ulicama? Navukao je odjeću koja mu je preostala i krenuo prema Gribojedovu jer mu se činilo da se tamo skriva profesor.

Poglavlje 5. Dogodilo se u Gribojdevu

Dom Gribojedova je, prema nekakvoj urbanoj legendi, bila kuća u vlasništvu tete pisca Aleksandra Sergejeviča Gribojedova. Upitno je bilo do koje mjere je to istina, ali nije bilo ni bitno. Gribojedov dom sastojao se od restorana u prizemlju, a ljeti se postavljala i terasa na prednjoj strani kuće. Na katu su se nalazili razni odjeljci, a jedan od njih bilo je i sjedište MASSOLIT-a. Restoran je bio poznat u cijeloj Moskvi, a neki su smatrali kako je to daleko najbolji restoran u gradu.

Tu večer kad je poginuo Mihail Aleksandrovič, u Gribojedovu na prvom katu sjedilo je dvanaest književnika koji su se okupili radi sjednice i čekali urednika Berlioza. Svi su već polako postajali nervozni, bilo je vruće i sparno. Nestrpljivo su čekali do ponoći, ogovarali i kudili Berlioza koji im je mogao barem telefonirati i tako dojaviti da nema sastanka. Nakon toga spustili su se u restoran. Stolovi na verandi bili su zauzeti tako da su morali sjediti unutra. U restoranu je vladala sveopća buka, čulo se zveckanje tanjura, žamor različitih glasova koji se miješao s pjevom jazz glazbenika. U jednom trenutku buku prekine prodoran vrisak – do nekoga je došla vijest o Berliozovoj smrti.

Nakon prvotnog šoka, ljudi su se polako vraćali svojim večerama, a Želdibin se smjestio u bivši Berliozov ured. Samo što se večera nastavila, prekine je dolazak Ivana. Bio je u jako lošem stanju. Stao je pred ljude i počeo govoriti kako je Berlioz ubijen te kako moraju naći i zatvoriti njegovog ubojicu – inozemnog profesora – samo što se nikako nije mogao sjetiti njegova prezimena. Vlasnik restorana ga je pokušao smiriti, a zatim ga je uz pomoć pjesnika Rjuhina i konobara izveo van te poslao ga u psihijatrijsku bolnicu.

Poglavlje 6. Shizofrenija, kako je bilo rečeno

Rjuhin je sjedio s Ivanom dok nije stigao liječnik. Ivan je sjedio ljutito, smatrao je kako su ga doveli u ludnicu bez razloga i bez njegova pristanka, a to je odmah objavio i liječniku. Rjuhinu je bilo neugodno zbog silnih uvreda koje je Ivan izgovorio, ali liječniku očito nije smetalo. Objasnio je Ivanu da se nalazi u poliklinici i da ga nitko neće nepotrebno ondje zadržavati. Ivan se okomio na Rjuhina koji se zaprepastio kad je vidio kako Ivan sada govori posve trezveno. Nije bilo ni traga onom ranijem ludilu u njegovim očima. Sad je već polako žalio što se uopće petljao u ovu zamršenu situaciju.

Ivan je ispričao liječniku kako je stranac namjerno podmetnuo Berlioza pod tramvaj. Bio je siguran da ima nekakve moći kao posljedicu veze s nečistim silama. Također je smatrao kako je profesor uistinu bio na balkonu Poncija Pilata. Liječnik je samo slušao i postavio pokoje pitanje kako bi naveo Ivana na govor. Bezdomni se ustane kako bi napustio polikliniku, ali dva liječnika ga zaustave, nakon čega se Ivan okrene i baci prema prozoru, ali neprobojno staklo je izdržalo tako da je Ivan ubrzo završio u rukama bolničara. Liječnik je brzo i spretno uzeo injekciju i ispraznio je u Ivanovu ruku, nakon čega se Bezdomni ubrzo svalio na kauč.

Poslije toga, liječnik je iznio svoju dijagnozu Rjuhinu. Ivan je vrlo vjerojatno patio od shizofrenije, moguće od alkoholizma. Pjesnik se vratio u Moskvu vidno loše raspoložen. Mučile su ga Ivanove uvrede, nije ga smetalo to što su bile uvredljive, nego što su bile istinite.

Poglavlje 7. Zlosretni stan

U stanu broj 50 u jednoj peterokatnici probudio se Stjopa Lihodejev, direktor pozornice Varijete. U tom istom stanu stanovao je i Berlioz. Stjopa i Berlioz uselili su se zajedno sa svojim suprugama u stan okrenut na Sadovu ulicu koji je prije dvije godine pripadao udovici draguljara Ani Francevnoj de Fužere. U stanu su se počele događati čudne stvari. Udovica je iznajmljivala sobe podstanarima, ali oni su počeli netragom nestajati. Samo bi jednog dana negdje otišli i više se nikad ne bi vratili. Ana Fracevna je tako na kraju ostala sama, sve dok i ona nije nestala.

Nakon toga u stan su se doselili Stjopa i Berlioz. Nakon nekog vremena nestale su im obje supruge. Stjopa se ustao iz kreveta, unatoč teškom mamurluku, pogledao se u zrcalo i ubrzo uočio neznanca odjevenog u crno. Uvidjevši da se Stjopa ne sjeća prethodne noći, stranac mu ispripovijeda što se dogodilo. Predstavio se kao profesor crne magije Woland, doputovao je u Moskvu, našao se sa Stjopom i dogovorili su se da će profesor gostovati na sedam predstava. Stjopa je predložio neka ga profesor posjeti sutra u deset ujutro kako bi se dogovorili oko detalja. Profesor je ispoštovao dogovor i stigao na vrijeme, ali kad je vidio u kakvom je stanju Stjopa poslao je njegovu služavku po hranu i votku kako bi se oporavio.

Dok je Stjopa telefonirao u susjednoj sobi kako bi provjerio je li uistinu sklopio ugovor s profesorom crne magije, u ogledalu ugleda ogromnog crnog mačka. Profesor mu poruči neka se ne brine, mačak njemu pripada. Kad se vratio u sobu, dočekao ga je neobičan prizor. Tamo je sjedio profesor, u drugom naslonjaču čovjek s brčićima, a na drugom crni mačak s čašom viskija u jednoj šapi.

Stjopa je od šoka skliznuo na pod, a kad je iz ogledala izašao čovječuljak s polucilindrom na glavi, bio je siguran da je sišao s uma. Čovjek s brkovima počne govoriti kako Stjopa u zadnje vrijeme samo pije, stupa u veze sa ženama, iskorištava svoj položaj direktora, a zapravo ništa ne radi. Nakon toga sve se zavrti i Stjopa se nađe na kraju nekakvog mola. Ustane se i krene prema obali gdje je stajao muškarac koji mu je rekao da se nalazi na Jalti.

Poglavlje 8. Dvoboj između profesora i pjesnika

Bezdomni se osjećao mnogo bolje nakon prospavane noći. Isprva se nije mogao sjetiti gdje se nalazi, ali polako su mu navirala sjećanja od jučerašnjeg dana. Sjetio se i Berliozove pogibije, ali to ga nije uznemiravalo u onoj mjeri u kojoj ga je to pogađalo jučer.

Dok je tako nadolazio k sebi, u sobu uđe medicinska sestra. Pokazala mu je kupaonicu, nakon toga dočekala ga je izglačana košulja i pidžama. Ivan je sve to promatrao s ironijom. Svi se ponašaju kao da je sve normalno, a zatvorili su zdravog čovjeka u bolnicu.

Odveden je u drugu prostoriju gdje su ga podrobno ispitali o svim obiteljskim bolestima i zatim na njemu obavili pregled. Ivan je razmišljao kako zapravo ima tri opcije: može napasti bolničare i tako pokazati svoj protest, može im ponovno objasniti priču o Ponciju Pilatu i strancu, ali na kraju se odlučio za treću opciju, a to je bila šutnja.

Kada su završili sa svim pretragama, odveli su ga liječniku. Ivan je odlučio ponovno ispričati jučerašnji dan kako bi im objasnio da moraju uhvatiti tog stranca koji je odgovoran za Berliozovu smrt. Liječnik ga je mirno saslušao. Nakon što je Ivan završio, rekao je da će ga pustiti i upitao ga što će prvo napraviti kad izađe. Ivan odmah odgovori kako će otići ravno na policiju – netko mora tražiti stranca prije nego što pobjegne.

Na to mu liječnik poruči kako će se brzo vratiti. Oni će mu oduzeti bolničku odjeću, što znači da će opet završiti u gaćama, ako takav ode na policiju i počne pričati o Ponciju Pilatu, neće im dugo trebati dok ga ne vrate u bolnicu. Ivan se kratko zamislio nad tim riječima. Snaga mu je polagano okopnjela. Liječnik mu je savjetovao neka radije ostane u bolnici i tu se odmori jer je doživio šok. Uostalom, prijava se uvijek može podnijeti i pismenim putem. Ivan, sad već izmoren, na kraju pristane.

Poglavlje 9. Korovjovljeve majstorije

Nikanor Ivanovič Bosoj bio je predsjednik stambene zajednice u kojoj su živjeli Stjepan Bogdanović i donedavno Berlioz. Kad je do njega došla vijest o Berliozovoj smrti, imao je pune ruke posla. Morao je obaviti papirologiju jer su sada tri Berliozove sobe pripadale stambenoj zajednici, ali nigdje nije bilo Grunje, Berliozove služavke, kako bi pomogla. Uz to su ga još počeli salijetati ostali stanari s raznim zahtjevima. Toliko su ga oblijetali da je morao pobjeći iz svog stana u ured. Ali nije pomoglo i tamo su ga našli. Na kraju se uspio sakriti u stanu broj 50. Dozivao je Grunju, zatim Stjepana Bogdanovića, no nitko se nije pojavio.

Na njegovo zaprepaštenje, u stanu ga je dočekao nepoznati muškarac u kockastom odijelu i naočalama. Muškarac se predstavi kao Korovjov, prevoditelj u službi profesora. Objasnio je Nikanoru kako je Stjepan Bogdanović otputovao na Jaltu i za to vrijeme svoj stan prepustio profesoru Wolandu koji je sada nedostupan jer dresira svog mačka. Predsjednik se toga nije sjećao, ali Korovjov mu kaže neka pogleda u torbu, ondje je Stjepanovo pismo u kojemu ga obavještava o dogovoru.

Nikanor Ivanovič provjeri, pismo je uistinu bilo u torbi. Korovjov nastavi kako novac nije problem, profesor je bogataš i dat će koliko god bude tražio. Na kraju potpišu ugovor i Korovjov pruži dodatan svežanj novca za Nikanora Ivanoviča i njegovu susretljivost. Predsjednik je htio odbiti, ali u jednom trenutku novac kao da je samo kliznuo u njegovu torbu. Bosoj se osjećao malaksalo i za tren se našao na hodniku pred vratima.

Profesoru se predsjednik nije svidio pa ga je Korovov prijavio da skriva dolare u ventilaciji u zahodu. Nikanora Ivanoviča odveli su baš u vrijeme ručka.

Poglavlje 10. Vijesti iz Jalte

U velikom kabinetu na drugom katu sjedio je direktor Varijetea Rimski i administrator Varenuha. Varenuha je odisao živahnom energijom što turobnom Rimskom nikako nije odgovaralo. Varenuha se skrivao od raznih građana koji su imali bonove za besplatne ulaznice i koji su ga posebno gnjavili kad bi se mijenjao program, a to se sve odvijalo upravo taj dan.

Rimski je, s druge strane, nestrpljivo čekao Lihodejeva koji je jutros telefonirao i rekao da dolazi. Direktor je htio objašnjenje za profesora Wolanda. Nije mu se sviđala ideja da taj stranac vodi seanse crne magije i nije mu bilo jasno kako je Lihodejev uopće na takvo nešto pristao. Čulo se kucanje na vratima, ušla je mlada žena i predala im telegram. Javio im se čovjek s Jalte koji tvrdi da je riječ o Lihodejevu, govori kako je bačen pomoću hipnoze na Jaltu. Rimski je razgovarao telefonom tog jutra s Lihodejevim i bio je siguran da nije tako brzo uspio stići do Jalte, vjerojatno je riječ o nekakvom manijaku.

Rimski nikako nije mogao objasniti kako bi Lihodejev u tako kratkom vremenu uspio otputovati do Jalte. Ipak, javio se iz njihovog kriminalističkog odjela i poslao svoj rukopis kao dokaz da je riječ o njemu. Rimski odluči odgovoriti. Pošalje telegram kako je potvrdio rukopis te kaže da će uspostaviti pratnju profesora Wolanda. Varenuha pokuša još jednom nazvati stan Lihodejeva i ovaj put javi se Korovjov, odgovori kako je Lihodejev rekao da ide malo na zrak, otišao se provozati autom.

Varenuhu zatim padne na pamet da u blizini njegova stana postoji restoran Jalta. Možda je tamo završio, napio se i sad im šalje te telegrame? Rimski je bio bijesan, iako nije mogao objasniti kakve veze bi onda imao taj kriminalistički odjel. Zatim stigne još jedan telegram u kojemu Lihodejev traži novac, sutra leti za Moskvu. Rimski izbroji novac i preda ga djevojci koja je donijela telegram.

Varenuha je poslao Rimski da odnese telegrame na policiju pa neka se oni s tim bave. No, Varenuha nije daleko stigao. Nakon što se oglušio na prijetnje telefonom, na ulici su ga zgrabili mačak i muškarac s jednim očnjakom te odvukli u stan broj 50.

Poglavlje 11. Razdvajanje Ivanove ličnosti

Vani je tutnjala oluja. Ivan je sjedio na krevetu i plakao. Mučila ga je buka grmljavine, ali i nered u glavi koji je nastao kad je pokušao sastaviti pismo policiji o profesoru Wolandu. Kako god bi krenuo s pismom, nije valjalo. Na kraju je opisivao mačka i priču s Poncijem Pilatom, da bi odustao od toga i pokušao sve prikazati crtežima.

Medicinska sestra pronašla ga je uplakanog na krevetu pa je pozvala liječnika Stravinskog. On se pojavio s injekcijom u rukama i umirio Ivana. Ivan je osjetio kako se polako smiruje, više gotovo da nije ni čuo buku koja je dolazila izvana.

Dok je ležao na krevetu, u polusnu, pitao se zašto se on uopće toliko uzrujao zbog Berliozove smrti, čak ga nije toliko dobro poznavao. Doći će novi urednik i neće više biti problema. Uostalom ljudi su smrtni, ponekad ta smrt dođe sasvim nenadano. Dok je Ivan razmišljao o nedavnim događajima, na prozoru se pojavi muškarac.

Poglavlje 12. Crna magija i njezino raskrinkavanje

Dok se na pozornici odvijala biciklistička točka porodice Giulli, Rimski nije mogao prestati razmišljati o Lihodejevu i njegovu nestanku. Da sve bude još gore, poslao je Varenuha s telegramima, ali ni njega više nema. Direktor je čekao do deset navečer kako bi telefonirao tamo gdje se uputio Varenuha, ali izgleda da su svi telefoni u zgradi bili u kvaru.

Sljedeća točka bila je seansa crne magije profesora Wolanda. S obzirom na to da nije bilo nikoga drugoga, Rimskog je dopala dužnost da ode pozdraviti novoga gosta. Profesor je sa sobom imao vrlo neobičnu pratnju, gospodina s naočalama i crnog mačka koji je u sobu ušao na stražnjim nogama, prošetao se, natočio vodu u čašu i popio je. Rimski je to sve promatrao tiho i u nevjerici.

Nakon kratkog i čudnovatog upoznavanja, Bengalski najavi sljedeći akt inozemnog profesora Wolanda koji će izvesti seansu crne magije i raskrinkati njene tajne. Mag je akt počeo govorom o tome kako su se Moskovljani promijenili. Sva ta tehnologija, tramvaji, autobusi… ali pitanje je jesu li se promijenili iznutra.

Nakon toga, pomoću nekoliko trikova počnu dijeliti novac. Isprva je svežanj bio kod nekoliko gledatelja, ali Korovjov ili Fagot, kako ga je profesor sada nazivao, opali pištoljem i novčanice počnu padati. Publika se stala otimati oko novčanica, ubrzo je nastao strašan metež. Kako bi smirio situaciju, uplete se Bengalski i objavi kako su to sve samo trikovi, magija ne postoji, to vjerojatno niti nije pravi novac.

Fagot upita publiku što će s Bengalskim, sad mu već polako smeta sa svojim upadicama i komentarima. Netko dovikne kako bi mu trebali skinuti glavu. Na magovu zapovijed, mačak skoči i otkine glavu Bengalskog na opći užas publike. Na njihove vapaje glava biva vraćena Bengalskom, ali unatoč tome nije mogao nadoći pa ga Rimski odvede kako bi potražili liječničku pomoć.

Arkadije Apolonovič, predsjednik Akustičke komisije moskovskih scena, zahtijevao je raskrinkavanje. Fagot udovolji njegovoj želji i objavi kako Arkadije sinoć nije bio na sastanku već u posjeti glumici putujućeg kazališta Milici Andrejevnoj Pokobatko. U publici ponovno nastane metež, orkestar krene svirati na zapovijed mačka Behemota, nakon čega trojac nestane s pozornice.

Poglavlje 13. Pojava junaka

Muškarac koji je pokucao na vrata Bezdomnog bio je još jedan stanar bolnice. Ivanu se činilo da ima oko trideset i osam godina. Gost još jednom pokuca i zatim uđe u sobu. Rešetke je otključao pomoću svežnja ključeva koje je ukrao od liječnikove pomoćnice Praskovje Fjodorovne.

Gosta ja isprva zanimalo kakav je Ivan čovjek. Nije htio nikakvu buku, galamu niti ispade jer ga je to uznemiravalo. Ivan je rekao da je pjesnik što se gostu nikako nije dopalo. Ivan je na kraju sam priznao kako misli da su njegove pjesme užasne.

Nakon što su obavili uvodno upoznavanje, rukovanjem potvrdili da neće biti ispada i da Ivan više neće pisati, okrenuli su se razlogu zašto je Ivan završio u toj ustanovi. Gost je bio iznimno dobar slušatelj. Ivan je pričao o Ponciju Pilatu, mačku koji sam kupuje tramvajsku kartu, profesoru Wolandu te na kraju o smrti Berlioza. Gost je sve pozorno slušao i na kraju objasnio Ivanu, nakon što je obećao da se neće ponovno preplašiti, da su on i Berlioz sreli Sotonu. Neočekivanom gostu samo nije bilo jasno kako Berlioz nije ništa posumnjao, ta ipak je bio načitan i lukav. Gost prizna kako je i on sam završio u bolnici upravo zbog Pilata, prije godinu dana napisao je roman o njemu. Izvukao je crnu kapu na kojoj piše M, kako bi pokazao Ivanu da nije pisac već majstor.

Majstor je radio u muzeju te kao prevoditelj. Osim materinskog, znao je još pet jezika: engleski, francuski, njemački, latinski i grčki. Jednom je dobio obveznicu od sto tisuća rubalja u muzeju. Preuzeo je novce, preselio se i počeo pisati roman o Ponciju Pilatu.

Majstor zatim krene pripovijedati sudbinski susret s djevojkom na uglu Tverske. Ugledao ju je i počeo pratiti. Hodali su jedno kraj drugog neko vrijeme, a ona ga je zatim primila za ruku. Poslije mu je pričala kako je taj dan izašla kako bi je on našao, smatrala je kako je njihova ljubav upisana u sudbini. Iako je ona imala muža, a majstor suprugu, počeli su se viđati tajnosti. Ona mu je sašila ovu kapu koju je imao na glavi i počela ga zvati Majstorom.

Nakon što je roman završen, stigla je katastrofa. Sve se polagano počelo raspadati. Urednik je odbio objaviti roman, a nakon što je majstor objavio ulomak u novinama, kritika je bila nemilosrdna. Govorili su kako je pokušao progurati apologiju Isusa. Djevojka je počela sve rjeđe dolaziti, a u šetnje je znala odlaziti sama. U međuvremenu, majstor je upoznao novinara Alojzija Mogariča, koji mu je s vremenom prirastao srcu.

Negativne kritike romana su se nastavljale, a onda je nastupila faza straha ili psihičke bolesti. Djevojka ga je molila da ode na liječenje, a zatim je na neko vrijeme nije bilo. Kad se vratila, majstor je bio u znatno lošijem stanju. Obećavala mu je da će ostaviti muža kako bi mogla biti s njim, ali rekao joj je neka to ne radi jer on propada. Unatoč tome, na odlasku je obećala da se vraća ujutro. Nakon toga više je nije vidio. Iste te večeri, netko mu je pokucao na prozor.

Nakon misterioznog posjeta, izašao je van i pješke se uputio prema klinici, prošla su četiri mjeseca otkako je stigao. Djevojci nije pisao, smatrao je da je tako bolje, tko zna kako bi reagirala kad bi vidjela da pismo šalje iz ludnice. Ivan je htio da dovrši priču o Pilatu i Ješui, ali majstor odbije i napusti pjesnikovu sobu.

Poglavlje 14. Živio pijetao

Rimski se nakon predstave vratio u svoj ured, bio je strašno uznemiren, a zvuk policijske sirene koji je parao tišinu u njegovom u redu nikako nije pomagao. Mlade dame koje su pohrlile za haljinama koje je na pozornici nudio profesor Woland, sada su se našle u neprilici. Haljina više nije bilo, stajale su polu gole, samo u donjem rublju nasred ulice. Neke od njih su zbunjeno pokušavale pobjeći, ili sakriti se, ali publika koja je još uvijek napuštala Varijete, prepriječila im je put. Ubrzo je stigla policija, a Rimski se počeo hvatati za glavu.

Odlučio je telefonirati i nekome javiti o ovim čudnovatim događajima, ali u tom trenutku zazvoni telefon i ženski glas mu zaprijeti riječima da mu ne padne na pamet nekoga zvati. Rimski odustane od poziva. Sada je samo htio što prije napustiti Varijete, ali pomalo ga je strašila pomisao na prazne, tamne hodnike.

Dok se pripremao za odlazak, u ured uđe Varenuha i javi kako je pronašao Lihodejeva u puškinskoj Jalti nedaleko od Moskve. Telegrami su izgleda bili lažni, a Lihodejev se trenutno nalazi u stanici za otrežnjavanje.

No, kako je Varenuha nastavio s pripovijesti o svim gadostima koje je Lihodejev navodno napravio, Rimskom se to činilo sve više sumnjivim i malo vjerojatnim. Primijetio je kako se držanje Varenuha promijenilo, kao i njegov glas. Iako se pokušavao sakriti u tamnijem dijelu ureda, Rimski je uspio vidjeti masnicu na licu Varenuha. Cijela ta priča činila mu se pretjeranom i polako mu se prikradao neobjašnjivi osjećaj opasnosti.

Kad je shvatio da ga je Rimski raskrinkao, Varenuha se dodatno izobliči. Na kraju prođe kroz stol i prozor, a Rimski sad već sijed od šoka i straha, izleti iz ureda, uhvati prvi taksi, smjesti se na prvi vlak i nestane.

Poglavlje 15. San Nikanora Ivanoviča

Nakon što su Nikanora Ivanoviča priveli na postaju, pokušali su izvući iz njega informaciju kako je došao do 400 dolara. Nikanor im je pokušao objasniti da je sve to djelo nečastivog. Priznao je da je uzeo novac, ali u sovjetskoj valuti. Na kraju se toliko uznemirio da su ga morali odvesti liječniku Stravinskom. Tamo su mu dali injekciju za smirenje.

Nikanor se u snu našao na kazališnoj pozornici. Publiku su sačinjavali bradati muškarci. Nikanor se prvo smjestio među njima, ali na pozornicu izađe artist i pozove ga na pozornicu. Zatražio je od njega da se izjasni odakle mu novac. Nikanor se držao svog objašnjenja da je to čarobnjačko djelo, što je izazvalo smijeh i nevjericu u publici. Artist pošalje Nikanora na pozornicu i izvede sljedeću žrtvu, Sergeja Gerardoviča Dunčila. Nakon što je odbio priznati da nije predao svu valutu, artist na pozornicu izvede njegovu ženu, a zatim i ljubavnicu kod koje je skrivao novac. Nakon što je raskrinkao Sergeja, na pozornicu izlazi glumac Savo Potapović i izvodi Puškinovog “Škrtog viteza”.

Izvedba je izgleda ganula publiku jer je nakon njenog završetka istupio Kanavkin Nikolaj te predao tisuću dolara i dvadeset zlatnih desetica. Sakrio ih je kod tete u podrumu, a na kraju nevoljko priznao da i teta skriva valutu. Iz sna ga je probudila Praskovja Fjodorovna. Dala mu je još jednu injekciju nakon čega je usnuo bez snova.

Poglavlje 16. Izvršenje kazne

Povorka osuđenika, krvnika, hodočasnika i raznih znatiželjnika polako se primicala Ćelavoj gori. Vojnici koji su pripadali pješadiji i konjanici užasno su se dosađivali i u sebi su preklinjali osuđenike. Uz sve to bilo je strašno vruće, tako da su se spuštali svako malo niz goru kako bi se opskrbili vodom. Štakorašu vrućina nije smetala, pokrio se bijelom krpom po glavi, ali gotovo da mu ni to nije bilo potrebno.

Mnoštvo se uglavnom razišlo, bilo je vruće, uostalom počele su pripreme za početak praznika Pashe. Osim dva psa koja su preostala, mučenje je promatrao i bradati muškarac koji se skrivao sa strane. Muškarac se zvao Levi Matej. Mučio se što je takva sudbina zadesila Ješuu, nije ga trebao pustiti samoga u Jeršalajim. Sada ga je htio osloboditi mučenja i ubiti, barem to je mogao učiniti, ali pretekao ga je vojnik koji je prvo dao vode trojici osuđenika, zatim im zabio nož u srce. U Jeršalajimu je tutnjala strašna oluja, padala je kiša i ubrzo su se stvorili potočići vode koji su rastjerali vojnike.

Matej Levi popeo se do Ješue, skinuo njegovo tijelo sa stupa, a zatim je oslobodio i druga dva osumnjičenika. Na kraju su na brežuljku ostala tri stupa i dva mrtva tijela. Levija niti Ješue više nije bilo.

Poglavlje 17. Nemirni dan

Jutro nakon skandalozne seanse vladao je opći kaos u Varijeteu. Nije bilo Lihodejeva, Varenuhe niti Rimskog tako da je odgovornost spala na Vasilija Stjepanoviča Lastočkinog, knjigovođu. Pročula se vijest o neobičnoj predstavi i sada se pred blagajnom rastezao ogroman red ljudi koji su htjeli nabaviti karte za večerašnju izvedbu. Ubrzo je stigla policija kako bi dovela reda u taj kaos i istražila što se to događa u Varijeteu. Nitko nije znao tko je zapravo taj mag. Blagajnica se nije mogla sjetiti da li se zvao Woland ili možda Faland. Plakati koji su još jučer bili obješeni sada su zamijenjeni novima.

Lihodejeva su tražili u njegovu stanu, ali nisu ga našli. Uz to, nestala je i njegova pomoćnica. Nigdje u knjigama ništa nije bilo zapisano o ugovoru s profesorom, a u uredu za strance nisu nikad čuli za njega. U Varijete stiže i gospođa Rimski, uplakana i zabrinuta za svog supruga koji je nestao.

Vasilij je napustio, na zapovijed policije, zatvoreni Varijete kako bi odnio jučerašnju zaradu šefu. Tamo ga je dočekala uplakana tajnica i prazno odijelo koje je trebalo predstavljati njezina šefa. Izgleda da se i on susreo s crnim mačkom. U ured su stigla dva policajca, pa je Vasilij, uvidjevši da je tu suvišan otišao do filijale, ali tamo nije bilo puno drugačije. Ljudi nisu mogli prestati pjevati. Na kraju su svi završili kod profesora Stravinskog.

Knjigovođa se naposljetku zaputio do financijskog sektora kako bi predao novac. Kada je otvorio zavežljaj ugledao je razne novčanice stranih valuta, nije se stigao oporaviti od šoka i već je bio uhićen.

Poglavlje 18. Zlosretni posjetitelji

Dok je knjigovođa tražio kome bi predao novac, na kolodvor je stigao Berliozov ujak Maksimilijan Andrejevič Poplavski. Stigao mu je telegram u kojemu je navedeno da je Berlioza, supruginog nećaka, pregazio tramvaj i da je pogreb u petak. Maksimilijan je bio ekonomist po zanimanju i iako je bilo žalosno što je život Berlioza tako završio, nije ga to posebno diralo. No, ipak je požurio kako bi stigao u Moskvu i prijavio se kao privremeni stanar u Berliozovu stanu. Naime, Maksmilijan je mrzio život u Kijevu i već neko vrijeme je smišljao kako bi se mogao preseliti u Moskvu. Sada je ugledao sjajnu priliku za taj pothvat, iako neće biti lako urediti to da on naslijedi nećakov stan.

Odmah po ulasku u stan naišao je na poteškoće. Tamo su ga dočekali uplakani Korovjov koji se otišao smiriti u drugu sobu i crni mačak, koji je na Maksimilijanovo zaprepaštenje tražio njegove dokumente. Mačak mu na kraju zaprijeti neka odustane od namjere preuzimanja stana i neka se što prije vrati u Kijev. Maksimilijan nakon toga napusti stan i svjestan u kakvoj se opasnosti našao, odustane od prvotnog plana. Dok se Maksimilijan vozio autobusom prema kolodvoru, na vratima stana broj 50 našao se zaposlenik Varijetea Andrej Fokić Sokov koji je htio vidjeti maga.

Voditelj bifea došao se potužiti magu kako su ljudi plaćali novčanicama koje su jučer bacali publici tijekom seanse, ali kad ih je podrobnije promotrio uvidio je da je riječ o izrezanom papiru. Mag ga je ukratko ispitao o njegovom imovinskom stanju, koje nije bilo veliko, i rekao mu kako se ne treba brinuti toliko oko novca, ionako će umrijeti za devet mjeseci od raka jetre. Zatim ga je zatražio da mu pokaže narezani novac, ali kad ga je izvadio, opet su to bile novčanice.

Nakon što je završio posjet magu, otišao je liječniku Kuzminu koji mu je propisao uputnice za daljnje preglede. Pripovjedač je zaključio poglavlje riječima kako se mnogo toga neobičnog odvijalo te noći u Moskvi, ali vrijeme je za prelazak na drugi dio pripovijesti.

Knjiga druga

Poglavlje 19. Margarita

Djevojka o kojoj je pričao majstor zvala se Margarita Nikolajevna. Imala je trideset godina, bila je udana za uspješnog specijalista koji ju je volio i živjela je u vili. Ipak, bila je nesretna. Vratila se sljedeće jutro kao što je i obećala, ali majstora nije bilo. Nitko nije znao gdje je završio.

Jednom prilikom Margarita je sanjala majstora i bila je sigurna da je to nekakav predznak, njegova poruka za nju kojom poručuje da će se vratiti. Suprug joj je otišao na poslovno putovanje, tako da je imala tri dana slobodno samo za sebe. Obukla se i otišla u šetnju. Nije dugo sjedila na klupi u parku, kad začuje bubnjeve. Približavala joj se poprilično neobična pogrebna povorka. Bubnjevi su stvarali dosta čudnovat ritam pa pomisli u sebi kako bi prodala dušu vragu samo kad bi mogla saznati je li ta osoba živa ili mrtva.

U taj čas kraj nje se stvori nepoznati građanin s jednim očnjakom i kaže joj kako sahranjuju Berlioza, predsjednika MASSOLIT-a. Nadoda kako jedina stvar koja te ljude sad zanima je gdje je pokojnikova glava, naime netko ju je jutros ukrao iz lijesa. Muškarac s jednim očnjakom i šarenim odijelom prizna kako je tu došao poslom, ima zadatak pozvati Margaritu na večeru kod stranca. Margarita se isprva uvrijedila i krenula kući, ali muškarac ju je zaustavio riječima iz majstorove knjige. Obeća joj kako joj se ništa nažao neće dogoditi tijekom večere, a kad to odradi, dobit će informacije o majstoru. Iako je bila svjesna da je uvlači u neku tamnu zavrzlamu, Margarita pristane na dogovor.

Poglavlje 20. Azazellova krema

Azazello je na rastanku Margariti ostavio kremu u zlatnoj posudici i poručio neka se s njom namaže po cijelom tijelu kad stigne kući. Margarita se sad već pomirila sa svojom odlukom. Navečer je namazala kremu koja ju je čudotvorno preobrazila. U ogledalu je sada vidjela sebe kao dvadesetogodišnju djevojku, s crnom kovrčavom kosom. Nataša je baš stigla u sobu s odjećom u naručju, kad je ugledala Margaritu. Nije mogla doći k sebi od šoka. Margarita se nije promijenila samo izvana, osjećala se tako lagano. U jednom trenutku počela je lebdjeti nad sagom.

Otišla je u sobu supruga i napisala mu oproštajno pismo, a Nataši je ostavila svu svoju odjeću i parfeme. U trenutku kad se Nikolaj Ivanovič, susjed koji je živio u donjem dijelu vile, vratio s puta, zazvoni telefon. Bio je to Azazello koji joj poruči neka prvo preleti malo nad gradom kako bi se uvježbala, a neka zatim krene prema jugu, tamo je jezero na kojem je očekuju.

Margarita poskoči na metlu i kroz prozor napusti sobu, ostavljajući izbezumljenog Nikolaja Ivanoviča u vili.

Poglavlje 21. Let

Isprva je vozila brzo i neoprezno, ali kako se približila ulicama, Margarita je shvatila da će morati biti opreznija. Posebno sad kad se približila ulici Arbat. Letjela je dosta nisko, u razini prvog kata, a u toj je ulici svašta visjelo i predstavljalo potencijalnu opasnost.

Dok je prolazila ulicom, Margarita kroz otvoren prozor ugleda dvije žene kako stoje nad štednjakom i svađaju se. Uđe u sobu, ali žene su joj brzo dosadile pa nastavi dalje. Pred njom se pojavila nova zgrada koja ju je zaintrigirala zbog natpisa “Dramlit”. Bio je to dom dramaturga i literata. Kad je to pročitala ciknula je i tako uplašila portira koji nije vidio Margaritu, ali ju je mogao čuti, pa je šok bio još veći. Čitala je prezimena i došla do Latunskog, jedva je suspregla uzbuđenje.

Na sreću Latunskog, te večeri održala se posebna sjednica nakon sprovoda Berlioza, pa nije bio u stanu. Margarita odredi koji je njegov stan i uleti kroz otvoren prozor. Bio je to kritičar koji je oštro iskritizirao majstorov roman i tako ga uništio. Sad je bilo vrijeme za osvetu. Margarita je porazbijala sve što je mogla, a onda je otvorila pipe u stanu i pustila vodu. Ubrzo je nastala velika pomutnja u cijeloj zgradi, posebno kad je počela razbijati prozore svih stanova.

Nakon toga Margarita je krenula polagano, htjela je doživjeti sve čari leta. Dok je prolazila kraj raznih stabala, primijeti mrlju u daljini. Bila je to Nataša koja je, nakon što je Margarita odletjela i sama iskoristila kremu. Takvu ju je ugledao Nikolaj Ivanovič, koji je sada bio crni nerast na kojem je Nataša letjela. Naime u cijeloj toj uzbuđenosti u spavaonici, Nataša je namazala kremu Nikolaju na čelo. Zamolila je Margaritu neka joj obeća da će se pobrinuti da joj dopuste neka ostane vještica, nakon toga odleti na svom nerastu.

Margarita se odlučila okupati u obližnjoj rijeci. Tamo sretne muškarca koji joj se učinio pijan, no odnosio se prema njoj kao prema kraljici pa se na kraju smekšala. Muškarac se pobrinuo za auto kojim su sad letjeli prema jezeru gdje su svi očekivali Margaritin dolazak.

Poglavlje 22. Uz svijeće

Margarita se naposljetku sastala s Korovjovom. Skupa su se uputili prema stanu koji je nekada pripadao Berliozu. Ušli su u mali hodnik, a zatim se počeli penjati dugim stepenicama. Nakon nekog vremena Margarita se pitala kako je moguće da je sav taj prostor smješten u jedan mali stan? Korovjov je objasnio da je to sasvim lagano, jednom kad uspiješ upravljati petom dimenzijom. Objasnio joj je kako mag svake godine organizira jedan svečani bal, jer messire je neženja i potrebna mu je domaćica. Pronašli su sto dvadeset i jednu Margaritu u Moskvi, ali niti jedna nije bila dovoljno dobra, dok nisu došli do Margarite Nikolajevne.

Korovjov je uvede u mračnu sobu u kojoj se nalazio Azazello. Već ga je poznavala jer su se bili sreli u parku. Tu je bila i Wolandova sluškinja Hella, te mačak Behemot koji je igrao šah. Woland se predstavio Margariti koja je isprva bila malo uplašena, ali se brzo opustila. Približila se ponoć i bilo je vrijeme za odlazak na bal.

Poglavlje 23. Veliki bal kod Sotone

Margaritu su gotovo zaslijepili svi ti ukrasi, osvjetljenje i raskoš dvorane u kojoj se odvijao bal. Cijeli taj metež upotpunjavala je i vrlo glasna izvedba orkestra. Korovjov se pohvalio kako su to sve vrhunski izvođači pa ju je uputio neka ih pogleda i pozdravi pogledom. Balu će prisustvovati mnogo bitnih i važnih ljudi pa je ključno da im Margarita, kao kraljica i Wolandova domaćica, pruži pažnju, makar to samo bio smiješak.

Odveli su je na povišeno prijestolje gdje je uz pomoć Korovjova, Azazella i Behemota, koji se smjestio pod njenim nogama, trebala dočekivati goste. Kako bi tko nadolazio, Korovjov bi šapnuo Margariti koji zločin je počinio.

Dočekivanje gostiju rasteglo se na tri sata i Margarita je bila izmoždena. Na njenu sreću, kolona se počela smanjivati sve dok nisu pozdravili i dva posljednja gosta. Korovjov je odvede natrag u mračnu prostoriju gdje su se za nju pobrinule Hella i Nataša kako bi bila sposobna vratiti se na bal.

Nakon nekoliko krugova po dvorani i Behemetovih magičnih trikova u bazenu ispunjenom šampanjcem, pojavio se tron gdje su smjestili Margaritu. Zatim se pojavi i sam Woland. Sve je utihnulo, Woland se nije penjao na prijestolje namijenjeno za njega već je u plesnu dvoranu pozvao baruna Majgela koji je radio kao doušnik. Woland ispije čašu barunove krvi, pa pruži jednu Margariti. Nakon što je ispila čašu do kraja, gosti se pretvore u prah i Margarita se ponovno nađe u zamračenoj sobi Berliozova stana. Ugleda odškrinuta vrata iz kojih je dolazila svjetlost i krene prema njima.

Poglavlje 24. Izvlačenje majstora

Nakon bala, mala skupina ponovno se našla na okupu. Bio je pun mjesec i Woland tada uvijek večera s užim krugom ljudi. Margarita se isprva nećkala, ali sjetila se da ništa nije jela cijeli dan i to kao da je dodatno otvorilo njen apetit pa im se pridružila za stolom u mračnoj sobici. Bila je gotovo oduševljena društvom i njihovim moćima. Korovjov je demonstrirao svoju istančanu sposobnost pucanja iz revolvera. Mačak je htio pokazati kako je on u tome još vještiji, ali sve što je uspio pogoditi bio je sat i Hellina ruka.

Nakon večere svi su opušteno sjedili. U jednom trenutku Margarita se ustane i objavi kako je vrijeme da ih napusti. Nitko je nije zaustavljao, Woland se samo rezervirano nasmiješio. Nitko nije ponudio nagradu za njenu muku i činjenicu da je sasvim naga bila domaćica bala, ali odlučila je da ih neće moliti pa krene prema vratima. Woland je tad zaustavi, pohvali njenu odlučnost da nikoga ne moli za uslugu i upita je što želi.

Margarita je sve ovo učinila kako bi saznala nešto o majstoru, ali tijekom bala srela je Fridu koja je ubila svoje novorođenče tako što mu je ugurala maramu u usta i pokopala ga. Margarita joj je obećala pomoć i zbog toga zamoli Wolanda neka oslobodi Fridu njene kazne – svako jutro budila se s novom maramom na ormariću. Woland joj poruči neka sama to učini, pa Margarita dozove Fridu koja se odmah stvorila u sobi. Odriješi je njene kazne nakon čega djevojka odmah nestane.

Woland poruči Margariti da se ova želja ne računa jer on nije ništa učinio, pa neka sad slobodno kaže što želi za sebe. Margarita ovaj put zaželi da se kraj nje nađe njen ljubljeni majstor. Woland kimne i u sobi se nađe majstor u bolničkoj pidžami.

Isprva je mislio da halucinira, ali nije trebalo dugo da ga uvjere kako se sve to uistinu događa. Uostalom bio je već upoznat s dolaskom profesora preko priče Bezdomnog. Majstor je bio slab i nije htio da Margarita propada s njim, ali dali su mu piće od kojega mu se povratio dio energije. Zamolili su Wolanda da ih vrati u njihov stan u podrumu i da sve bude kao prije. Mag pristane i preda im majstorov spaljeni rukopis te mu obeća da će mu njegov roman o Ponciju Pilatu donijeti još nekoliko iznenađenja. Nakon što su se oprostili, vrana odveze majstora i Margaritu u letećem automobilu.

Poglavlje 25. Kako je prokurator pokušao spasiti Judu iz Kiriata

Velika tama nadvila se nad Jeruzalemom nadolazeći sa Sredozemnog mora. Nestajali su mostovi, Crna gora, hram, na kraju i sam Jeruzalem. Nakon što je tama prekrila sve, nad gradom se spusti pljusak, zapuše vjetar i oluja se postepeno transformira u razorni uragan koji je kidao sve pred sobom.

Prokurator je sjedio sam na balkonu i pio vino koje si je sam točio iz vrča. Slugu je otjerao jer ga nije gledao u oči. Uragan je stvarao veliku buku, ali moglo se čuti kako prokurator mrmlja i priča sam sa sobom. Kiša je počela slabjeti i vrijeme se smirilo. Prokurator je sada mogao čuti zvuk truba i to ga odmah obraduje – vraćaju se s Ćelave gore.

Na balkonu se pojavi muškarac u plaštu, mokar do kože. Bio je to načelnik tajne službe. Prokurator ga prvo pošalje k njegovim slugama kako bi mu dali suhu odjeću. Muškarac se brzo vratio, Pilat ga je počastio večerom i vinom, a zatim su započeli razgovor o događajima na Ćelavoj gori. Sunčeve zrake su lagano prodirale na balkon dok je muškarac iznosio izvještaj o tome kako nije bilo nereda tijekom smaknuća. Pobrinuo se da su sva trojica osuđenika zaista mrtvi, nakon čega su raspravili o Judi iz Kiriata koji je uzeo mito i pozvao Ha- Nocrija u svoj dom.

Pilat objasni načelniku da je dobio informaciju da će Juda noćas biti zaklan, a novac koji je uzeo bit će vraćen prosvećeniku s riječima: “Vraćam prokleti novac.” Načelnik je shvatio suptilnu zapovijed Pilata. Isprva je izrazio sumnju da je moguće sve to izvesti u jednoj noći, ali na kraju pristane.

Poglavlje 26. Pokop

Nakon što ga je napustio načelnik, Pilat ostane sam na balkonu. Cijeli dan osjećao je tugu. Progonio ga je osjećaj da je taj dan mogao učiniti puno više i kako ova večerašnja odluka nije dovoljno. Pozvao je svog psa koji kao da je razumio da je njegov vlasnik nesretan, pa se smjestio tik uz njega.

Dok su Pilat i pas sjedili na balkonu, načelnik se zaputio prema gradu. Zaustavio se kod Nize na pet minuta, a zatim krenuo u drugom smjeru. Praznični blagdan je još uvijek trajao pa se lako izgubio među gomilom.

Niza se spremila u mraku i napustila kuću. Neko vrijeme se šetala ulicom kad je srela Judu, htio je da odu negdje skupa, ali ona objasni kako se odlučila prošetati izvan grada kako bi izbjegla sav taj metež i buku. Sakriju se sa strane u nenapučenu uličicu kako nitko ne bi vidio Nizu i rekao njenom mužu da se nalazi s drugim muškarcima. Dogovorili su se da će se naći u masliniku, kraj Getsemanskih vrata. Niza je krenula prva, a za njom Juda kako ih ne bi vidjeli skupa.

Judu su u masliniku dočekala tri naoružana muškarca. Jedan od njih bio je načelnik koji je zapovijedao tajnom službom Pilata. Nakon što su ga ubili, dvojica vojnika uzeli su novac koji je Juda primio kao mito i krenuli prema odajama prosvećenika, a načelnik se vrati do hrama u kojemu je boravio Pilat.

Centurion Štakoraš probudi Pilata koji je sanjao kako razgovara s lutajućim filozofom Ha- Nocrijom, kako bi ga obavijestio da je stigao načelnik.

Poglavlje 27. Svršetak stana br. 50

Margarita, osim fizičkog umora, nije osjećala nikakve posljedice sinoćnjih magičnih događaja. Činjenica da je letjela na metli, naga vodila bal Wolanda, kupala se u krvi kako bi se pripremila za taj bal i naposljetku dobila natrag svog majstora, nije ostavila nikakve tragove na njenoj psihi. Naprotiv, osjećala se odlično. Ponovno su bili u svom podrumu, majstor je tiho spavao kraj nje, a ubrzo mu se i ona sama pridružila.

S druge strane, u gradu je vladao kaos. Očito se dogodilo nešto neobično na seansi u Varijeteu i sad se vodila istraga tog maga Wolanda. Sve neprilike polako su se ispravljale. Činovnik koji je neko vrijeme bio prazno odijelo, vratio se. Policija je ispitala sudionike seanse i tako saznala ime maga koji je prouzročio sav taj nered.
Također su uspjeli pronaći Rimskog izvan Moskve, skrivenog u hotelu. Zahtijevali su da se vrati u Moskvu, ali pristao je tek kad su obećali zaštitu. Odaslan je telegram iz Jalte da je Lihodejev doista boravio tamo, a sad putuje avionom za Moskvu. Ispitali su i Bezdomnog koji se još uvijek nalazio u bolnici za duševno bolesne.

Naposljetku je iskrsnuo i Varenuha. Isprva je pokušao lagati da je bio pijan i zbog toga nestao na dva dana, ali na kraju prizna kako su ga preplašili Woland i njegova skupina. Rimski je bio na rubu pameti i čvrsto je odlučio ne reći istinu. Nikolaj Ivanovič je također upleten u istragu kad je njegova supruga prijavila njegov nestanak jer se noć prije nije pojavio kod kuće.

Nikolaj je bez uzmicanja dao potvrdu kako je noć proveo na balu kod Sotone koju mu je potpisao sam Woland. Cijelo vrijeme pojavljivali su se novi svjedoci, ali istraga bi se svaki put zaustavila na stanu br. 50, koji su uporno motrili i pretraživali, ali nigdje nije bilo ni traga magu. Jednog dana uočili su kretnje u stanu i poslali grupu istražitelja, ali našli su samo crnog mačka. Neko vrijeme lovili su ga po stanu, sve dok on nije uzeo benzin, zapalio stan i pobjegao kroz prozor. Uz dim vidjele su se tri muške siluete i jedna ženska kako su napuštali ukleti stan broj 50.

Poglavlje 28. Posljednje Korovjovljeve i Behemotove pustolovine

Korovjov i mačak, koji je sada izgledao kao mali, debeli čovjek, upute se prema dućanu gdje se kupovala inozemna roba za stranu valutu. Portir ih je promatrao gotovo s gnušanjem i htio ih je zaustaviti, ali Korovjov zaprijeti da će tražiti njegova poslodavca.

Isprva su samo promatrali silne otmjene kupce, a zatim su otišli do dijela gdje su se prodavale slastice. Behemot je samo grabio mandarine i čokoladice i cijele ih gutao, na zaprepaštenje trgovaca. Ubrzo su pozvali policiju. Behemot ponovno iskoristi benzin, zapali posudu sa slatkišima, nakon čega obojica polete, a zatim nestanu.

Nakon toga uputili su se u Gribojedovljevov dom i odlučili nešto pojesti u tom slavnom restoranu. Djevojka zadužena za upisivanje gostiju isprva ih nije htjela pustiti jer nisu imali iskaznice da su pisci, ali Arčibald Arčibaldović prepoznao je o kome je riječ i počeo ih dvoriti na zaprepaštenje i zavist drugih gostiju. No, on ih je samo pokušao zadržati, ubrzo su se na terasi pojavila tri naoružana muškarca, ali Korovjov i Behemot su se samo rasplinuli i za sobom ostavili požar.

Poglavlje 29. Sudbina majstora i Margarite

Woland i Azazello promatrali su grad na kamenoj terasi zgrade koja je glasila za jednu od najljepših u Moskvi. Vidjeli su dim koji je sukljao i odmah pretpostavili o čemu je riječ. Njihov razgovor prekine dolazak Levi Matej. Došao je prenijeti poruku da njegov učitelj želi da k sebi uzme pisca koji je napisao knjigu o Ponciju Pilatu i nagraditi ga spokojem.

Wolanda je zanimalo zašto ga oni ne uzmu k sebi, ali Levi Matej odgovori kako pisac nije zaslužio svjetlo, već spokoj i preporuči da uzme i djevojku koja ga je voljela. Nakon toga nestane, a Woland pošalje Azazella neka se pobrine za majstora i Margaritu.

Ubrzo se pojave Korovjov i Behemut. Objasnili su što se dogodilo, a kad je Woland rekao da zasad ne treba njihove usluge, nestali su. Počela je tutnjati oluja i Woland se više nije mogao vidjeti.

Poglavlje 30. Vrijeme je! Vrijeme je!

Margarita i majstor probudili su se odmorni, s laganom boli u lijevoj sljepoočnici. Majstor je još uvijek bio u bolničkoj pidžami, a Margarita naga. Nije imala svoje odjeće, osim crnog plašta kojim se ogrnula, a nije dolazilo u obzir da ode u vilu po svoje stvari.

Majstor još nije bio siguran što bi mislio o jučerašnjim događajima, posumnjao je da su sada oboje ludi. No, odustao je od te misli. Prije nekoliko dana on je bio taj koji je uvjeravao Ivana da je razgovarao sa Sotonom. Morile su ga druge brige, nije znao od čega će živjeti i savjetovao je Margariti da ga ostavi. Dok su ljubavnici tako odlučivali o daljnjim postupcima, posjeti ih Azazello.

Majstor je odmah naslutio da taj posjet nije bezazlen. Iako je uvidio nekakvu skrivenu namjeru iz njegovih riječi, prihvatio je vino koje je poslao Woland, isto ono koje je pio prokurator Judeje. Istog trena kad su on i Margarita ispili svoju čašu klonuli su, posljednjim dahom majstor nazove Azazella trovačem.

No, trenutak poslije, Azazello da vina mrtvoj Margariti i ona počne oživljavati. Isprva je napala Azazella, ali on je uvjeri neka mu pomogne, pa natoče vina u majstorova usta. Azazello im poruči kako ne moraju nužno boraviti u podrumu kako bi se smatrali živima. Majstor i Margarita prihvate njegove riječi, napuste podrum nakon čega zajašu konje i odlete.

Prije nego što su napustili Moskvu, majstor se htio oprostiti s Ivanom. S njim je pošla i Margarita. Sažalila se nad Ivanom i poljubila ga u čelo da prizdravi. Ivan poruči majstoru kako će napisati nastavak njegova romana prije nego što napuste njegovu sobu.

Poglavlje 31. Na vrapčjim gorama

Oluja je polagano jenjavala dok u potpunosti nije stala. Azazello, Margarita i majstor su stigli do uzvisine na brežuljku gdje su ih čekali Woland, Behemot i Korovjov na svojim konjima. Majstorovo raspoloženje mijenjalo se od uzbuđenja do ravnodušnosti pa i uvrede, ali na kraju je shvatio da osjeća spokoj. Zamolio ih je neka pričekaju da se oprosti od grada. Behemotu je to nakon nekog vremena dosadilo pa je zamolio Wolanda za dopuštenje da zazviždi kako bi popravio atmosferu. Majstor se pozdravi s Moskvom i zatim svi skupa uzlete.

Poglavlje 32. Oproštaj i vječno utočište

Dok se družina lagano približavala crvenom mjesecu osjetili su određenu težinu. Čak se i Behemot uozbiljio i spustio glavu. Okruživala ih je tama i magla. Margarita se osvrnula i primijetila kako se mijenja izgled Korovjova. Nije više bio u šarenom odijelu, već vitez tamna lica, bez tračka osmjeha na ustima. Behemot više nije bio mačak, već mršavi mladić, demon- paž. I on je imao smrknuti izraz na licu. Azazello je jahao u čeličnom oklopu, oči su mu bile tamne i prazne, a lice bijelo. Margarita nije mogla vidjeti kako ona izgleda, ali vidjela je majstora koji se također pretvorio u mladića-demona.

Napokon su stigli, a tamo ih je dočekao prokurator Judeje, sa svojim vjernim psom kraj njegovih nogu. Woland objasni majstoru kako je vrijeme da završi svoj roman. Majstor kao da je naslućivao ovaj trenutak pa odmah uzvikne Ponciju kako je slobodan, sad može krenuti k Ješui. Woland zatim pošalje Margaritu i majstora u njihov vječni dom. Dok su oni prelazili preko potoka, Woland i pratnja skoče u provaliju i nestanu.

Epilog

Dugo nakon nestanka Wolanda i njegove pratnje kolale su glasine i osjetile se posljedice. Ljudi su još uvijek prenosili priče o famoznoj seansi, damama koje su ostale bez haljina i crnom mačku kojega se nije moglo upucati. Provedena je detaljna istraga i krajnji zaključak bio je da je riječ o vrhunskim hipnotizerima. Korovjova su smatrali prethodnikom skupine i glavnim odgovornim. Građani sa sličnim imenima bili su nekoliko puta uhićeni, a mnogi su se okomili na crne mačke koje su lutale gradom. Sve u svemu strah od hipnotizera u Moskvi je trajao još neko vrijeme.

Nakon nekoliko godina, građani su polako zaboravljali Wolanda i Korovjova. Varenuha je postao poprilično poznat zbog svoje usrdnosti i ljubaznosti preko telefona (posljedica Korovjeve prijetnje da više nikada ne smije lagati dok razgovara na telefon). To su posebno iskoristili ljudi koji su zvali za bon ulaznice u Varijeteu.

Rimski i Lihodejev napustili su Varijete. Jedino se Ivan Nikolajevič još prisjeća tih događaja. Svakog punog mjeseca odlazi do Patrijaršijskih ribnjaka i prisjeća se Berlioza.

Analiza likova

Majstor (Nikolaj Aleksejevič Maksudov) – jedan od glavnih junaka koji se spominje i u samom naslovu, ali pripovjedač počinje pričati o njemu tek u sredini romana, nakon što pjesnik Ivan završi u bolnici za psihički bolesne. Majstor je lik koji je vođen stvaralaštvom i ljubavlju. To su dvije pojave koje upravljaju njegovim postojanjem. Nakon što je dovršio roman o Ponciju Pilatu, sve za njega kreće u krivom smjeru. Razni književni kritičari i autori popljuvali su njegov roman i to utječe negativno na Majstora. Majstor vrlo teško podnosi činjenicu da je njegov roman odbijen, jer za njega pisanje nije samo posao već način života.

Tu je važna i njegova ljubav prema Margariti, udanoj djevojci. Viđali su se u tajnosti sve dok jedne večeri majstoru nije bilo toliko loše da je završio u ludnici. Nakon što ga obuhvaća strah i svojevrsna ravnodušnost ne može mu pomoći niti Margarita koja ga je dosad održavala na životu. Tu se, na neko vrijeme, prekida njegova veza s Margaritom sve dok ga ona ponovno ne pronađe.

Margarita – pripovjedač Margaritu spominje tek u tragovima u prvom dijelu knjige, a zatim u drugom njena prisutnost prevladava. Margaritu posjećuje Azazello, Sotonin pomoćnik i daje joj posebnu kremu od koja ona postane vještica te dobije sposobnost letenja. Margarita je spremna pristati na sve kako bi dobila bilo kakvu informaciju o majstoru i ponovno bila s njim.

Tako bez razmišljanja prati upute i zahtjeve Wolanda. Sva ushićena piše poruku suprugu u kojoj mu poručuje da ga napušta, bezbrižno leti nad Moskvom i osvećuje se Latunskom što je ocrnio majstorov roman. Prolazi kroz pranje krvlju za pripremu bala koji organizira Woland. Zatim prolazi kroz iscrpno višesatno dočekivanje gostiju, naga. No, sve ti nevjerojatni događaji i susret sa Sotonom ne plaše Margaritu; dapače, ona je u tim trenutcima življa nego inače. Na kraju je spojena s majstorom, na kratko su vraćeni u podrumski stan, ali ubrzo majstora poziva Ješua koji je pročitao njegov roman i sada ima za njega novi zadatak. Njegovu sudbinu, odlazak u smrt prati i sama Margarita.

Bilješka o autoru

Mihail Bulgakov rodio se u Kijevu 15. svibnja 1891. godine. U Kijevu je polazio i osnovnu školu i gimnaziju, a 1909. godine upisao je i studij medicine. Za vrijeme studija oženio se prvi put i to za svoju ljubav iz gimnazijskih dana Tatjanom Lappa. No, to će mu biti tek prvi od sljedećih brakova. Naime, 1924. godine već se drugi put oženio, a njegova nova supruga zvala se Ljubova Beložerska. 1932. godine i treći se put oženio i to s Elenom Širovskom.

1916. godine završio je studij medicine te je mobiliziran. Radio je u bolnicama gdje su se odvijali najveći ratni sukobi ili u onima izvan Kijeva. 1918. godine bio je razvojačen pa se vratio u svoj rodni grad kako bi započeo s medicinskom praksom. Pošto je to bilo vrlo kaotično razdoblje za Rusiju, Bulgakov je nakon što se vratio u Rusiju bio svjedokom čestih izmjena vojnih trupa. Tako su se izmjenjivale njemačke, ukrajinske, bijelogardijske, poljske i crvenoarmijske trupe. Borio se tada i sa svojom ovisnošću o morfiju. Uspješno se izliječio zahvaljujući i velikoj pomoći supruge Tatjane.

1919. godine bio je mobiliziran od bjelogardijskih trupa te je poslan u grad na sjeveru Kavkaza, Vladikavkaz gdje je ubrzo u lokalnim novinama počeo izdavati članke, feljtone i humoreske, a pisao je i dramske tekstove za kazalište.

1921. godine preselio se u Moskvu gdje je nastavio s književnim radom objavljujući brojne tekstove, a od 1923. godine radi kao profesionalni književnik.

Prvo značajno djelo roman mu je “Bijela garda” u kojem je opisao rat u Ukrajini. 1926. godine preradio je roman za pozornicu pa je tako nastalo dramsko djelo “Dani Turbinovih”. Bilo je mnogo polemika zbog načina kako je revolucija prikazana.

Uskoro je objavio i zbirku pripovijetki “Đavolijada” i “Bilješke mladog liječnika” te novele “Kobna jaja” i “Pasje srce”. Zadnji tekst koji je objavljen za njegova života u SSSR-u bio je “Morfij”.

Pisao je i dramska djela od kojih su značajna “Zojkin stan” i “Purpurni otok”.

Uskoro ga zove Staljin osobno što mijenja njegov život iz temelja. Dobiva stalni posao pomoćnika redatelja u MHAT-u. No, velik broj djela je ukinuto odmah nakon premijere.

Čitavih deset godina posvetio je romanu “Majstor i Margarita” koji mu je svjetsku slavu donio tek za trideset godina.

Umro je u Moskvi 1940. godine.

Autor: A.M.