Ludi kamen

“Ludi kamen ” je zbirka priča za djecu autora Stanislava Femenića. Ova prozna djela nalikuju na njegov pjesnički opus, po kojem je Femenić mnogo poznatiji. Priče u zbirci podijeljene su u četiri cjeline, ali sve imaju slična obilježja. Ona uključuju motive bliske djeci jer su uzete iz njihova prirodnog okruženja, ali inspirirane maštom. U pričama ove zbirke autor progovara na djeci blizak i zanimljiv način. Priče su kratke i veselog karaktera, pune naglih obrata i personificiranih likova, životinja i prirodnih pojava. Svemu tome pisac vješto daje ljudske osobine.

Poigravajući se sa maštom čitatelja, pripovijetke često ostavlja nedovršenima, s napomenom da čitatelji sami dovrše priču, po svome nahođenju, tako potičući maštu i dječju kreativnost. Djeca tako sama postaju odgovorni za tijek priče i sudbinu njenih likova. Iz dovršenih priča lako se izvlače pouke o ljubavi, tajnama lijenost, dobroti, zahvalnosti i mnogim drugim stvarima koje je autor uspješno približio malim čitateljima. Oni tako lako mogu izvući pouku i bez pomoći odraslih.

Knjiga je zbog svih ovih odlika odlična za najmlađe uzraste. Zbog zanimljivog sadržaja može izravno utjecati na djetetovu ljubav prema čitanju. U knjizi susrećemo prekrasno opisane krajolike i pomalo bajkovito predstavljen običan život, onako kako ga djeca i doživljavaju. Zato je djeci vrlo jednostavno razumjeti i prihvatiti sadržaje ovih priča. Osim pouka koje nosi svaka priča, uz čitanje ovakvog sadržaja, deca će naučiti neke nove riječi i male tajne lijepog izražavanja, koje će kasnijim čitanjem samo nadopunjavati i usavršavati. Ova knjiga je divan početak u takvom sazrijevanju.

Vrsta djela: kratke priče

Kratak sadržaj

1. Mini priče iz maksi torbe

Mini priče iz maksi torbe

Autor je imao djeda veseljaka koji je često poklanjao svoje stvari. Kada je djed preminuo, unuk nije mogao ništa uzeti za uspomenu na njega, osim velike torbe načinjene od svinjske kože. Godinama kasnije, iskoristio ju je kao naslov: Mini priče iz maksi torbe!

Neobično prijateljstvo

Miš i vrabac su se sprijateljili i provodili dane zajedno, jedući zrnje. Vrapcu se letjelo, a miš to nije mogao jer nije imao krila. Vrabac ga je i dalje nagovarao, sve dok nije došla mačka i otjerala vrapca na prvu granu, a miša u prvu rupu.

Mjerica meda

Svaka riječ u ovoj priči počinje slovom M. Tako majmunčić moli medvjeda, magarca, mačku i miša za mjericu meda. Na kraju ga upute medvjedu, a mjesto meda, majmunčić je dobio samo puno slova M.

Pričica

Ovo je priča u kojoj svaka riječ počinje slovom P. Nakon što je poletarac Perica pristojno pitao pekara Pavla koliko košta pogačica, dobio je pogačicu besplatno jer je bio petak, a petkom pekar Pavao poklanja pogačice poletarcima.

Žir i trava

Žir se hvalisao kako je veći od trave jer u njemu čuči veliki hrast, ali trava ga je ismijala podsjetivši ga kako ga svakog trena može pojesti svinja.

Kako je puž stekao kuću

Davno prije, dok su životinje dobivale glas, puž je dobio u posjed kuću jer je posljednji glas bio dodijeljen vrani. Kasnije su životinje prosvjedovale jer su i one htjele kuću, a pojavilo se još glasova od kojih je puž mogao izabrati jedan. On ih je sve odbio i ostao pri svojoj kući.

Ptić Krič-krič

Krič-Krič je molio puža i ostale životinje da mu daju svoju kuću, ali svi su ga odbili i rekli mu da kuću sagradi sam. Nakon što se primio posla, ptić Krič-Krič je za tri dana napravio prekrasnu kuću. Bio je zahvalan svim životinjama koje su ga na to potaknule odbivši njegovu molbu. Kuća se još uvijek nalazi u drvoredu kestena, treći kesten s lijeva.

Mala bubamara

Mala bubamara poželjela je letjeti daleko pa je odletjela skroz tamo na treću livadu i zaspala u travi. Nije čula mamu i tatu koji su je tražili pa je brkati oblak spustio kišu kako bi je probudio. Mokrih krila, mala bubamara je plakala i zvala u pomoć. Pomogao joj je vrganj Šeširko, ponudivši joj sklonište ispod svog klobuka. Čitatelji su pozvani da sami završe priču jer bubamaru još traže njeni roditelji i prijatelji.

Leptir i cvijet

Sunce je ugledalo pupoljak i dva dana ga grijalo dok se nije pojavio prekrasan crveni cvijet s dva zelena listića. Sunce je cvjetić smatralo prekrasnim, a cvjetić je zahvalio suncu na toplini. Uskoro je cvjetić posjetio leptir koji mu je izjavio ljubav, ali ga i napustio, iako je obećao vratiti se. Cvjetić je također poželio krila koja su mu i izrasla, a sunce je tu pojavu pripisalo snazi ljubavi. Čitatelji su pozvani dovršiti i ovu priču.

Medvjed Kruškić

Stigla je zima, a medvjed Kruškić zadovoljan se spremio na stodnevni zimski san u kojem je sanjao kruške i med. Nakon što ga je stotog dana, točno na prvi dan proljeća, probudila budilica, protegnuo se i glasno zabrundao da čitatelji dovrše priču.

Jarac Mekec

Jarac Mekec zaspao je pod drvetom s kojeg mu je na glavu pala jabuka i probudila ga. Ljut i spreman za borbu, jarac Mekec pojede jabuku i zaključi kako je ukusnije od trave. Odluči stresti sve jabuke s drveta, nasrćući na drvo rogovima. Ali, popadalo je samo lišće! Iznenađen neželjenim razvojem događaja, zamolio je čitatelje da sami dovrše priču.

2. Putovanje u Mačkovac

Dobar mrav

U mravinjaku na proplanku, pod prastarim stablom, živio je mrav, toliko pristojan i dobar da se za njega nadaleko čulo. Stari mravojed odlučio je doći i presresti ga na mravljoj stazi. Dobri mrav stane pred njega bez straha, a mravojed ga pojede. Ostao je razočaran jer su se ostali mravi razbježali, a on je očekivao da će dobri mrav imati bolji okus. Braća i prijatelji dobrog mrava još jednom su zaključili da je taj mrav bio stvarno jako dobar jer ih je sve spasio.

Tikva i puž

Tikva se dokotrljala pred proplanak pred puževu kuću. On se oduševljeno htio popeti tikvi na glavu. Tikva ga je odbila, pod izgovorom da ima vrtoglavicu od kotrljanja. Mrav je zaključio da ona sigurno ima nešto u glavi, čim joj se vrti. Možda čak ima i poneku mudru misao. Tikva je bila zadovoljna i iznenađena što nije šupljoglava. Zaključila je da je nekada dobro i da ti se netko popne na glavu!

Žabica

Zelena žaba srela je puža i pitala ga zašto nije žaba. Puž nije znao odgovoriti na to pitanje pa ga je žabica pitala zašto nije zelen, kamo to skače i što to nosi na leđima? Puž joj je odgovorio da nije zelen, ne skače, a na leđima nosi ono u čemu se najugodnije osjeća. Žabica se zaputila staroj žabi i ispričala joj da je vidjela mnogo toga čudnoga – žabu koja nije žaba, toliko zelenu da uopće nije zelena, koja skače bez skakanja, a na leđima nosi baru koja nije bila bara. Kada ju je stara žaba pitala kako zna da je to baš bila bara, žabica joj je ponovila pužev odgovor – “nosim ono u čemu se najugodnije osjećam”. Obje su zaključile da je to definitivno bila bara.

Brbljava papiga i šutljivi kameleon

Papiga je dosađivala kameleonu hvaleći se svojim raznobojnim perjem, ali ubrzo je ušutjela nakon što je kameleon pred njom počeo mijenjati boje, zasjenivši ljepotu njenog perja. Naposljetku kameleon potpuno posivi, a papiga počne još jače kriještati, hvaleći svoje boje. Kameleon neprimjetno šmugne s drveta, stopivši se s okolinom i ostavi kreštavu papigu.

Slonić Didi

Šetajući s majkom po stazi prema rijeci, slonić Didi spazi kolonu mrava i odluči ih kazniti što hodaju njegovom stazom. Uradio je to usprkos majčinom upozorenju da to ne čini. Mravi su ga kaznili svojim ugrizima pa se Didi došao požaliti majci. Ona ga je tješila da će zaboraviti na bol čim stigne do rijeke. Mama ga je poučila da na ovom svijetu ima mjesta i za velike i za male, a on nije sam na svijetu. Didi je zaboravio na mravlje ugrize, a vraćajući se kući, više nije sreo mrave na slonovskoj stazi.

Zec i mačak

Davno su zec i mačak bili braća. Zec je tada imao kraće uši, a mačak kraći rep. Zajedno su služili medvjedu, obavljajući sve kućanske poslove i donoseći mu kruške. Zec se hranio samo biljem, a mačak samo mesom, ali medvjed je postajao sve nemarniji, donoseći jedan dan samo bilje, a drugi samo meso. Zecu i mački je dosadilo gladovati svaki drugi dan pa su odlučili otkazati poslušnost medvjedu. On ih je zato obojicu zgrabio, istegnuvši pritom zecu uši, a mački rep. Oboje su pobjegli – zec u polje gdje njegovi potomci još strahuju od napadača i osluškuju dugim ušima svaki šum, a mačka se sprijateljila s čovjekom i postala strah i trepet za miševe.

Rep

Magarac se narugao žirafi zbog dugog vrata, a ona njemu zbog velikih ušiju. Oboma se smijala žaba, koju su onda oni zadirkivali jer nema rep. Žaba odgovori kako ga je odbacila još dok je bila punoglavac jer rep je nepotreban. Ali, s njom se nisu složili žirafa, magarac, gušter ni glista. Jedino je mrav ostao suzdržan u prepirci oko repa, zamišljajući kako bi on izgledao s jednim.

Vic

Trava je nešto smiješno šušnula mišu, miš ježu, jež pužu, puž vjeverici, vjeverica medvjedu, medvjed lisici, lisica mravu, mrav svraki, svraka sovi, sova grlici, grlica krtici pa je u šumi odjednom nastao urnebes smijeha!

Tamburica

Cvrčak je izgubio tamburicu u polju. Pronašao ju je zec i zaključio da je sada njegova jer ju je on pronašao, a onda zasvirao da se čuje do zvijezda. Cvrčak je brzo pronašao zeca koji mu je odbio vratiti tamburicu, ali ju je bacio nakon što mu je dosadila, nakon čega ju je cvrčak, sretan što ju je pronašao, nježno zasvirao.

Jelen i medvjed

Medvjed je cijelu godinu molio jelena da mu posudi rogove, ali tek kada je zahladilo u kasnu jesen, jelen ih je htio mijenjati za medvjedovu bundu. Medvjed ga je odbio, a jelen je bijesno udarao rogovima o stablo dok mu nisu otpali. Zaključio je kako to nije važno jer će mu na proljeće izrasti novi. Medina bunda bi mu sada bila puno korisnija.

Lijeni miš

Miš je cijeli dan ljenčario na suncu, čudeći se žurbi ostalih životinja, sve dok ga nije potjerala kiša.

Loptica za miša

Miš Jurko se žalio mami Mišici da mu je dosadno. Ona mu je rekla da nešto glođe, pa mu neće biti dosadno. Izabrao je glodati lopticu za stolni tenis koja je stalno bježala pred njegovim zubima i tako ga natjerala da zaboravi na dosadu.

Strašan san

Strašan san je pobjegao, a za njim je krenulo tristo šezdeset pet bijelih miševa, dvanaest bijelih golubova, trideset bijelih oblačića i sedam bijelih jarića. Nisu ga mogli pronaći pa je sedam bijelih jarića toliko meketalo da se pojavio strašni vuk. Uspjeli su mu umaknuti u kućicu, ali nakon što su se prebrojali, vidjeli su da nedostaje Jarčić-Malčić koji ih je izvana dozivao. Nakon razmišljanja, odluče mu otvoriti vrata i sve ih zaskoči vuk, ali im se ništa ne dogodi jer je sve ovo koza Bijelka samo sanjala.

Jesen pred puževom kućicom

Puž Pužirog bio je ljut na staru bukvu i vjetar koji su u razbacivali žuto lišće oko njegove kuće. Objasnili su mu da to rade jer je stigla jesen. On je odlučio upoznati bukvu pa ju je stao dozivati. Umoran od dozivanja, zavukao se u svoju kuću na spavanje do prvog dana proljeća.

Išao magarac cestom

Magarac je išao cestom noseći dvije vreće na leđima. Čovjek se sažalio nad njim, pa uzeo i ponio jednu. Nakon nekog vremena, magarac se sažalio nad čovjekom i ukopao se na mjestu, očekujući da će nasamariti čovjeka koji će onda uprtiti na sebe i drugu vreću. Čovjek je shvatio magarčev način razmišljanja i vratio na magarca i onu vreću koju je bio skinuo s njega te ga palicom potjerao dalje.

Magarac i čarobnjak

Magarac je sreo čarobnjaka koji je jahao na vjetru, a zatim i na žabi. Ponudio je magarcu ispuniti jednu želju, a magarac je poželio postati čovjek na jedan dan. Čarobnjak mu udovolji, ali uz upozorenje da pripazi kako ga ljudi ne bi prepoznali. Magarac se pretvorio u čovjeka i uputio prema gradu autobusom, u kojem su ljudi bili šokirani njegovim nepristojnim guranjem i frktanjem. Šetao je cijelim gradom pazeći da ne zanjače od sreće i tako se oda, ali u parku je počeo brstiti cvijeće. Čuvar parka mu je na više jezika pokušao objasniti kako je to nedozvoljeno, ali čovjek- magarac i dalje nije progovarao, pazeći da se ne oda. Prolaznik koji je sve promatrao odluči ga počastiti vegetarijanskim ručkom u restoranu. I od tamo je čovjek- magarac bio izbačen od strane osoblja jer je, ritajući se, polupao puno posuđa. Počeo je obavljati nuždu pored spomenika pa ga je uhitila policija, a zatim se čovjek- magarac ponovno pretvorio u magarca i zanijekao. Odlučili su ga smjestiti u zoološki vrt gdje je stekao nove prijatelje. Čak se i zaljubio.

Putovanje u Mačkovac

Miš Mišonja odlučio je otputovati u mačji grad Mačkovac, unatoč protivljenju svojih sugrađana. Iako su ga na ulazu u Mačkovac mačji čuvari čudno gledali, ipak je bio propušten. Mišonji se Mačkograd izuzetno svidio zbog njegovih mačjih ljepota i mnoštva zabave koje je nudio. Sve doživljaje Mišonja je fotografirao i zapisivao u svoj dnevnik putovanja, kako bi ih pokazao svojim sugrađanima miševima kada se vrati kući.

U međuvremenu, stanovnici Mačkograda bili su iznenađeni i bojali se Mišonje jer su ga smatrali špijunom. Nastojali su ga što bolje ugostiti dok ne saznaju njegove prave namjere. Mišonja se odlično zabavljao, sve dok sljedeće jutro nije vidio konobara koji je posluživao mišje repove. To ga je toliko uplašilo da je glasno cijuknuo i otrčao kući u Mišograd. Tamo je pao mrtav, ne uspjevši prepričati sugrađanima svoje zgode s putovanja.

Stanovnici Mišograda su saznali sve iz njegovog dnevnika putovanja i pregledavši sve slike, pao im je mrak na oči i to takav da protiv njega nije pomogla ni rasvjeta koja se više nije gasila. U Mačkogradu se smijenjeni gradonačelnik i šef policije, a nesretni konobar i njegova obitelj protjerani su iz grada. U spomen na hrabrog miša Mišonju, glavna ulica Mišograda nazvana je po njemu.

3. Lutak Oblutak

Lutak Oblutak

Lutak Oblutak je lutak načinjen od oblutaka sastavljenih ljepilom. Čovjek ga je sastavio i stavio na svoj radni stol pokraj Tamare, vitke balerine kojoj je jedna noga bila visoko u zraku. Lutak Oblutak se zaljubio u Tamaru, ali se bojao da će gospodar to zapaziti, iako bi on volio da to radije otkrije sama Tamara.

Neobičan zec

Pisca je iznenadio mali zec koji se stvorio pred njim, namignuo mu i nestao. Zatim se ponovno vratio, ali golem i brkat kad djed Nikola, s metar dugim ušima. Srećom, budilica je prekinula piščev san o zecu, a olovka je pomogla da zabilježi ovaj čudnovati slučaj.

Prkos

Prkos se uvukao u dječaka Ivana, unatoč brizi njegovih roditelja, djeda i bake te je ubrzo postao veći od dječaka. Prkos nije htio slušati i tražio je samo slatkiše pa su roditelji odlučili tome stati na kraju i to uz pomoć djeda i bake. Iako se prkos borio, natjeravši Ivana na svađu i plač, nitko mu nije popustio pa je on sam počeo popuštati i dopustio Ivanu normalno jesti. Ivan je počeo rasti, a prkos se vratio magarčiću od kojeg je bio i pobjegao kada je upoznao Ivana.

Stidljiva priča

Priče su svuda oko nas i moraju biti zapisane da bi bile pročitane. Iako izgleda lako, priča ponekada zapne, umiri se, ne odaziva se piscu i pravi se gluha. Ponekad je neodlučna i nestrpljiva, pa i pisac postane strpljiv s njom, ali nekada ni to ne pomaže. Jednom je priča nestala, iako je pisac bio siguran da ju je ščepao. Nije mu preostalo ništa nego ispričati se čitateljima jer nije uspio napisati nježnu, ljubavnu priču, usprkos svom trudu.

Prijatelji

Prijatelj prijatelja piščevog prijatelja poželio je postati mu prijateljem pa su zajedno zaključili kako prijatelje ne čine riječi nego djela kojima se trebaju dokazati.

Zagonetni Dalibor

Mira i njena sestra Marina iza zavjese su promatrale Dalibora koji već tri dana trči kraj njihove kuće i ubacuje poklone kroz prozor. Pokloni su bili cvijet, papirnati zrakoplov, a danas je ubacio i pismo. U pismu je priznao ljubav, ali nije napisao koga voli pa su Marina i Mira ostale zbunjene.

Štap

Štap razmišlja kako je sretan što je stekao čovjekovo povjerenje i dobio priliku da mu pomaže – iako je mogao izgorjeti poput drveta s kojeg je odsječen, iako još ponekad sanja da je grana po kojoj trče vjeverice. Njegova razmišljanja prekida čovjek koji opet treba njegovu pomoć pri šetnji, pa štap odlazi s njim.

Čavlić i čekić

Čavlić i čekić su se susreli. Čavlić je bio veseo jer ga još nitko nije udario po glavi. Zaključio je da čekića nitko ne može udariti po glavi jer ju ni nema, na što se čekić jako naljutio i zakucao čavlića u desni kut stola kako se stol više ne bi klimao. Stol i čavlić su još uvijek skupa, a čekić je odlutao u potrazi za novim čavlićem kojeg će lupnuti po glavi.

Brbljavi nos

Nekada davno, nos je imao dar govora i toliko je puno pričao, preuveličavajući svoj značaj, da a uši više nisu mogle slušati. Jednog dana, progovori jezik i upozori nos da malo manje njuška kako ne bi svi dobili po glavi. To je toliko šokiralo nos da je izgubio dar govora, od kojeg je ostalo samo povremeno šmrcanje. Jezik je dobro iskoristio naslijeđeni dar govora, ali je i on počeo govoriti svašta, na veliku žalost ušiju.

Priča o tajni

U Vesninom se srcu probudila Ljubav i šapnula da voli Zvonka. To je čula Tajna koja se popela na prozorčić Vesninih očiju. Srce joj je postalo tijesno, a Ljubav je glasno ponavljala da voli Zvonka, iako ju je Tajna upozoravala da se stiša. Vesna je zaprijetila Ljubavi, a kada je došao Zvonko, Tajna je progovorila šutnjom preko Vesninih zarumenjenih obraza.

Bakina jabuka

Pisac u ruci drži jabuku i razmišlja o svojoj pokojnoj baki koja ga je poučila da je svaka jabuka u proljeće bila cvijet. Bog je smislio čudo pa je snagom ljubavi svaki taj cvijet postao jabukom. Čudo je stvoreno čudom, a ljubav je svakoj jabuci podarila nekoliko sjemenki i u njima dio svoje vječnosti. Onog proljeća kada je baka preminula, jabuka nije prolistala, a godinu dana kasnije, srušena je skupa s bakinom kućom. Na tom je mjestu izgrađena trokatnica. Uselili su novi stanari, a među njima djeca koja nisu znala za radost koju je piscu godinama darovala ljubav s grana bakine jabuke.

Dječak- leptir

Dječak Robert povjerio se baki da bi htio postati leptir jer mu je dosadilo biti dječak. Baka ga je pokušala uvjeriti kako mu je lijepo kao dječaku, ali bezuspješno pa se povjerila Robertovim roditeljima. Oni su zbog toga zabranili čitanje bajki prije spavanja. Robertova ljubav prema leptirima i dalje je jačala, sve dok se jednog dana ipak nije pretvorio u jednoga. Sprijateljio se s drugim leptirima koji su ga poučili kako se mora čuvati svraka i kiše.

Dječak- leptir posjetio je i svoju baku kojoj je sjeo na dlan. Baka ga nije prepoznala jer je Rober kao leptir izgubio dar govora, ali to ga nije smetalo. Jednog dana, na livadi je čuo dječake kako govore o najljepšem leptiru kojeg su ikada vidjeli. Prekasno shvativši kako se radi o njemu, Robert je bio ulovljen i pribijen iglom među ostale leptire u dječakovoj zbirci. Nakon toga, Robert se probudio iz uzbudljivog sna kojeg nikada nije zaboravio. Ali nakon njega, postao je zadovoljan što je dječak, shvativši da je to najbolje što može biti.

Slonko- Balonko

Slonko-Balonko bio je najlakši slonić na svijetu. Tata ga je napuhao za svog sina Velibora. Velibor je ružičastog slonića smatrao glupim i nije se želio igrati s njim, a baka je zaključila da to čine dječaci koji imaju previše igračaka, Mami i tati bilo je žao slonića pa su ga odlučili privezati na balkonsku ogradu da gleda na ulicu i pokazuje smjer vjetra.

Slonku- Balonku se Velibor nije svidio pa se dogovorio s vjetrom da ga otpuše izvan grada, gdje se naposljetku sprijateljio s lastavicama. Lastavica ga je odvela do prijateljice koja nema igračaka. Djevojčica se zvala Gabrijela i oduševljeno je upoznala Slonka sa svojom lutkicom Krumpirelom, načinjenom od krumpira i patuljkom Kamenkom, načinjenim od kamena. Krumpirela, Kamenko, Gabrijela i Slonko- Balonko brzo su se sprijateljili i veselo igrali zauvijek.

4. Ludi kamen

Ludi kamen

Ludi kamen čini štošta onima koji ga dotaknu ili se na njega spotaknu. Jednog dana bio je tužan i zamišljen pa ga je osjećajan vjetar odlučio razveseliti, zavrtjevši se oko njega poput vrtuljka. Spotaknuo se o kamen, pa se kamen nasmijao, a vjetar uvrijedio i pretvorio u strašni vjetar Šašonju. Puhao je naokolo i činio štetu. Sutradan, kada se smirio i ispuhao, odlučio je pronaći kamen kojeg je krivio za sve. Tražeći kamen, na njega nasrne slon. Slon se zvao Šašoslon i ubrzo se umorio i zaspao. Kada se probudio, odlučio je pomoći vjetru pronaći ludi kamen. Pridružila im se i luda svraka Šašasvraka, koja se isto nije mogla sjetiti gdje je ludi kamen. Na kraju su se razišli svatko na svoju stranu, tražeći ludi kamen koji je posebno opasan prvog travnja i posljednjeg dana u godini.

Nešto i Ništa

Nešto i Ništa odlučili su zajedno tražiti sreću. Putem su pozdravljali svakoga koga su susreli – mrava, žabu i puža. Ništa je pozdravljao na svoj način pa nitko nije čuo ništa, a nešto na svoj pa se svakoj od životinja učinilo da čuje nešto, ali nijedna nije uzvratila pozdrav. Nešto je zaključio da to mora biti zato što se druži s ništarijom kao što je Ništa. Odluče se rastati i potražiti sreću svaki za sebe.

Prilika

Susrele se Prilika i Neprilika. Neprilika je htjela iskoristit Priliku da joj se osveti, ali srećom, Prilika je pobjegla od Neprilike kako je ova ne bi potegnula za nos.

Briga

Briga je išla pješice i promatrala čovjeka koji je cestom vozio voz sijena. Brinula se hoće li stići kući prije mraka pa je žena upalila fenjer i svezala ga na stražnji dio kola, kako bi bio uočljiviji drugim vozačima. Sutra je svanuo lijep i sunčan dana. Žena se prekrižila poželivši da im sinoć dovezeno sijeno potraje cijelu godinu, dok ju je Briga pratila u stopu.

Nezadovoljna sjena

Sjena stare kruške postala je nezadovoljna što je stalno na istom mjestu pa je odlučila pobjeći. Prilika joj se pružila kada su dva dječaka došla krasti kruške pa se prilijepila za jednoga od njih. Dječaci su brzo primijetili da ih sjena kruške slijedi pa su im od straha poispadale sve ukradene kruške. Dječaci su prešli cestu, a sjena se uplašila automobila pa se sakrila u kestenovoj sjeni. Odlučila je iskoristiti svoju slobodu i malo se poigrati pa se objesila mačku o rep. Nakon toga, zalijepila se na leđa nekog pijanca i prišla psu. Pas ju je uplašio lajanjem i režanjem, a sjena je zaključila da bi bilo najbolje da se vrati staroj kruški koja je bila presretna što je ponovno vidi.

Odbjegla priča

Trava je neprekidno šuškala priču svima koji su je htjeli slušati, sve dok jednog dana medvjed nije odlučio ukrasti priču i zatvoriti je u svoj brlog, kako bi ga uspavljivala pričanjem svaku večer. Priča nije htjela pričati medvjedu pa je uporno šutjela. Jedan dan iskoristila je priliku i pobjegla iz brloga jer medo nije do kraja navalio kamen na vrata. Cijela šuma se pitala gdje je priča, a ona je pobjegla Suncu čija svjetlost ju je spasila. Uspavljivala je Sunce i vozila se u Mjesečevoj srebrnoj barci, odakle je s Mjesecom brojala zvijezde. Medvjed je također stigao do zvijezda i poveo malog medvjeda sa sobom tražiti odbjeglu priču, vozeći se u velikim i malim kolima.

Bajka o bijelom i crnom labudu

Jedan Dan sišao je na predivno jezero i očaran pjesmom trstenjaka, odlučio je ne vratiti se Suncu, nego se sakrio u šumi pored jezera. Noć se spustila kraj jezera, a Mjesec zaplovio jezerom u svom čamcu. Dan se uplašio da će Mjesec odnijeti trstenjakovu pjesmu u svom čamcu pa ga je Noć primijetila kako svijetli iz šume. Začudila se Danu u ovo doba, ali nakon što je Dan priznao da je ostao očaran pjesmom trstenjaka, Noć ga primi pod ruku i skupa su ostali na jezeru slušajući čarobnu pjesmu. Novi je dan dolazio, a Dan i Noć se pretvore u crnog i bijelog labuda koji su ostali plivati na jezeru.

Baka Lar

Na hladnom sjeveru, sama je živjela starica po imenu Lar. Sprijateljila se s ribama pružajući im nježnost, a one su njoj zauzvrat poklanjale alge koje su baki služile kao hrana i lijek. Ribe su svaki dan dolazile u fjord, iako su ih na povratku u more presretali ribari i punili njima svoje mreže. Baka nije ni slutila kako ribari zlorabe njenu nježnost, ali ribe koje su tu nježnost plaćale životima, vraćale su se i dalje, dokazujući snagu ljubavi nad smrti.

Jednog dana, baka je prestala dolaziti. Ribe su se uporno vraćale, nadajući se ponovno vidjeti baku, ali su naposljetku i one odustale. Ribarima je ribolov postao težak i sve opasniji na pučini, ali nisu imali izbora. Pojedine ribe i dalje plivaju svijetom tražeći voljenu baku, a ribari su im u spomen na nju nadjenuli ime “bakalar”.

Šiško, Šaško i Šuško

Šiško, Šaško i Šuško tri su vjetra koji su izgubili svoju kuću. U potrazi za njom, sreli su puža koji ih je namamio u svoju kuću, a zatim ih natjerao da je pospreme, pri čemu su oni proizvodili glasne zvukove. Čuvši huku iz puževe kućice, brzo su se skupile znatiželjne šumske životinje koje je zanimalo što se u puževoj kući događa. Mali Mrak odlučio je ušuljati se u kuću kroz dimnjak, kako bi saznao što se zbiva. Zamračio je cijelu puževu kuću, pa su tri mala vjetra upalila svjetlo. Mali Mrak je zato bio primoran sakriti se pod pužev krevet. Ubrzo su ga došli tražiti ostali Mrakovi i zamračili su cijelu šumu. Dan se vratio tek kada im se pridružio mali Mrak.

Šuško, Šaško i Šiško također su odlučili pobjeći kroz dimnjak. Nakon nekog vremena koje su proveli leteći, odlučili su se odmoriti u plastičnoj vrećici. S vrećicom su zapeli za granu, a u nastojanju da se oslobode, vrećica je pukla pa su vjetrići poletjeli u visinu. U visinama su upoznali oblaka Sivobradog. On je obećao da će ih vratiti kući, ako mu vjetrići pomognu rasuti kišu, munje, gromove i vjetrove. Vjetrići su im pomogli, a oblak ih je nagradio, vrativši ih u kuću vjetra, gdje su svoj dolazak proslavili s ostalim vjetrovima.

Glupost

Glupost je davno stigla među ljude. Iako je isprva bila zabavna, ljudi su uskoro uočili njenu štetnu stranu te su odlučili riješiti je se.Odvezli su je na volovskim kolima u planinu, ne bi li je medvjedi rastrgali, ali glupost se uspjela pješice vratiti i otada, uz čovjekovu pomoć, postaje sve jača i brža.

Danas je postala sveprisutna, pojavljujući se u svim medijima, novinama, proizvodima, preskačući kontinente i stužući sama sebe. Svakodnevna je i danonoćna. Iako neki vjeruju da će jednog dana biti pobijeđena, ona ne posustaje u osveti čovjeku za njegov pokušaj da je uništi.

Carevo treće uho

Patuljak Mićko bio je najmanji patuljaku u zemlji patuljaka, veselom Mini-Mini-Landu. Bio je najradoznaliji patuljčić pa mu je od slušanja lijevo uho naraslo toliko da je mogao čuti najmanji šum, a desno se osušilo i otpalo. Ostali patuljci pokušavali su povećati svoje uši kako bi nalikovali na Mićka, ali sve istezanje i navlačenje bilo je neuspješno.

Ubrzo je do cara došao glas o jednouhom patuljku fantastičnog sluha, pa ga je ovaj unajmio da prisluškuje njegove neprijatelje. Tako je Mićko postao carev doušnik. Kako nije znao lagati, prenosio je caru i što treba i što ne treba, pa je mnogo njegovih podanika zbog Mićka zatvoreno ili smaknuto. Jednoga dana Mićko zaspe toliko čvrsto da nije čuo ništa, pa ni osobu koja mu se prikrala i odrezala uho. Car ga odluči pogubiti jer je postao nepotreban, ali su njegovo uho balzamirati i izložiti u muzeju pod nazivom “Carevo Treće Uho”.

Čovjek velikog trbuha

Jedan je čovjek bio toliko debeo da je bio prisiljen voziti svoj trbuh u tačkama, na opće čuđenje prolaznika. Nakon što ga je dežurni policajac uklonio s nogostupa zbog vožnje, debeli čovjek priključio se vozilima na cesti. Kako bi utažio žeđ i glad, čovjek je nemilice ispunjavao sve želje svog trbuha, sipajući u njega litre piva i ručajući po nekoliko puta dnevno. Svakog dana jadao se sam sebi, postavši potpuni rob svog trbuha. Dobio je poziv na natjecanje za najveći trbuh godine, na kojem je i pobijedio, osvojivši veliki srebrni pehar s pupkom u središtu i posebno motorno vozilo na kojem je mogao voziti svoj trbuh. Međutim, vozilo je moglo zaprimiti samo njegov trbuh pa je debeli čovjek bio prisiljen trčati za njim, što je rezultiralo smanjenjem trbuha. Debeli čovjek ubrzo je postao vitak i zadovoljan sobom. Prodao je motorno vozilo drugom debelom čovjeku i nastavio svakodnevno trčati, kako se više nikada ne bi udebljao.

Tri mijeha smijeha

Na sajmu u Laškovcu neki čudni visoki čovjek prodavao je šarenu papigu i tri mijeha smijeha. Nakon dugog čekanja, prodao je tri mijeha smijeha grbavom čovjeku svinuta nosa, poučivši ga da smijehove nije dobro puno škakljati. Usput mu je dao i malu vrećicu tuge. Na tovarivši smijehove na svog magarca, grbavi čovječuljak pođe kući, ali ga u zasjedi dočeka banda razbojnika. Razbojnici nisu vjerovali da čovječuljak nisi smijeh pa su jednu vreću razrezali i uzrokovali opći hihot. Čovječuljak se sjetio upotrijebiti vrećicu tuge te je, uspijevši se tako uozbiljiti, brzo pobjegao. Mijehove je kod kuće spremio na sigurno, a seoska straža ubrzo je uhitila bandu koja se prestala smijati tek nakon tri dana.

Bilješka o autoru

Stanislav Femenić rodio se 8.10.1924. godine u Bosni i Hercegovini, u mjestu Careva Ćuprija.

Srednju školu pohađao je u Vinkovcima, da bi se nakon toga preselio u Zagreb gdje je završio Medicinski fakultet. Odmah nakon završenog studija priključio se antifašističkom pokretu.

Njegov život bio je jako zanimljiv. Iako je radio u struci kao liječnik, ljubav prema književnosti cijeli ga je život pratila. Najveći dio svog stvaralačkog književnog rada posvetio je djeci i mladima.

Književnost je njegovom zaslugom ostala bogatija za mnoge pjesme, crtice, anegdote i priče. Stihovi u pjesmama su mu jednostavni čime se ugledao i na Grigora Viteza. Stil pisanja mu je bio duhovit, ispričao je mnogo anegdota, a u svojim djelima imao je i likove životinjskog i biljnog svijeta.

Njegove najpoznatije zbrike su: “Krijesnice”, “Puž na ljetovanju”, “Trči,trči Trčimir”, “Idi pa vidi”.

Umro je 24.10.2012. godine, u Zagrebu, u 89. godini života.

Autor: N.M.M.