Ljubičasti planet

“Ljubičasti planet” možemo svrstati u kategoriju znanstveno fantastičnih romana, a tema je suradnja stanovnika Zemlje sa stanvnicima drugog planeta. Radnja se vrti oko toga da Ljubičastom planetu koji se zove Sanon prijeti roboti da će ga uništiti. Naime, roboti s tom drugog zviježđa bili su biti stvoreni s ciljem da šire mir i ljubav u svemiru, ali sada su se pokvarili i čine sve suprotno od onog za što su bili stvoreni.

Stanovnici Ljubičastog planeta – Sanoniti traže pomoć od profesora Leopolda koji živi u Treskavcu pa ga odvode sa sinom Mironom na svoj planet. Tamo će sa sanonskim znanstvenicima raditi na spašavanju Ljubičastog planeta kojeg će u konačnici i uspjeti spasiti. Na kraju će profesor Leopold dovesti u goste stanovnike s tom dalekog planeta u svoj Treskavac.

Glavna poruka romana je da među stanovištvom zemlje i svemira mora postojati međusobna suradnja, mir, zajedništvo i ljubav jer tako će nestati rata i svi će se zbližiti u jednoj zajednici gdje će vladati mir i sloga.

Autor je protivnik da se bilo koji problem rješava nasiljem, odnosno ratom. Opisao je Sanonce kao narod koji ne poznaje laž, nasilje i rat, oni nikoga ne mrze pa čak niti svoje protivnike. To možemo vidjeti kada zapovjednik svemirskog broda, odnosno Savjetnik ili Onaj kome se zvijezde raduju, objašnjava Mironu kako niti jedan Sanonac ne poznaje riječi mržnje, one su za njih tolika nepoznanica da im ne znače ništa kada se izgovore, kao da se radi o stranim riječima.

Sanoniti osjećaje izražavaju smijehom, a na njihovom planetu vlada neprestano veselje, smijeh i igre. Oni iz tog razloga nemaju obične ministre kao mi, već se njihovi ministri bave igrama, smijehom, svježim zrakom, duginim bojama i ptičjim cvrkutanjem.

Vrijeme radnje priče je suvremenost, a smještena je prvo na Zemlji pa u svemiru i na kraju ponovo na Zemlji.

Česti su i opisi Ljubičastog planeta koji se bitno razlikuje od Zemlje. Sve je drukčijih dimenzija, šareno i veselo, a postoje tamo i mnoge životinje koje su prvo nalik nekim zemaljskim, ali puno veće i drukčijih, šarenih boja.

Roman je napet i uzbudljiv jer prevladavaju dijalozi i radnja se odvija brzo. Pisan je jednostavnim jezikom i u njemu prevladava puno humora.

Kratak sadržaj

Profesor Leopold sa svojom obitelji živi u selu Treskavcu koji se nazali u blizini jednog većeg grada. Možemo pretpostaviti da se radi o Osijeku jer se treskavcem nazivaju slavonska kola. Njegova obitelj sastoji se od žene te njihove dvoje djece, sina Mirona i kćerke Ite (Melite). Kuća im se nalazi na lijepom mjestu u blizini rijeke.

Profesora Leopolda je mučila jedna stvar. Miron je imao dvojku iz fizike i on to kao profesor na sveučilištu koji je predavao atomsku fiziku i kao stručnjak za svemirska istraživanja, nikako nije mogao shvatiti. Zato je odlučio da Miron neće poći s cijelom obitelji u posjet Mironovom stricu, već će ostati kod kuće i učiti. Mironov stric živi na drugom kraju sela.

Mironu je bilo jako žao što nije mogao ići, ali jako je poštivao svog oca i nije mu se htio suprotstavljati. Tako je ostao kod kuće i učio sve do noći. Dobro, više je sanjario nad knjigom nego što je učio.

Kada je pala noć počelo se događati nešto čudno. Miron je primijetio da radio više nije radio, televizor se nije mogao upaliti, a ubrzo je nestalo i struje. Sobu je zatim ispunila neka čudna svjetlost koja je jako blještala. Miron je pogledao ispred kuće, a tamo se nalazila bliještava kugla koja je naizmjence isijavala plavu i žutu svjetlost. Potom je nastao jako vihor, a voda iz rijeke se pretvorila u vodoskok.

Miron se jako uplašio te je izletio iz kuće, ali odmah ga je uhvatio jak vihor. Jedva se dočepao stabla jabuke te ga je obgrlio kako ne bi poletio dalje. No, stabla su se savijala od vihora, a dječaka je u jednom trenutku otrgnuo čudan snop svjetlosti i on više nije mogao misliti niti je išta osjećao. Svjetlost ga je tako uvukla u kuglu, a kugla je poprimila izgled letećeg tanjura, bljeskajući i pulsirajući u isto vrijeme.

Nakon što se Miron probudio, sve oko njega bilo je blještavo. U prvi trenutak je mislio da sanja, ali kada se osvijestio da se radi o stvarnosti, preplašio se. Poželio je vidjeti tatu, a onda je skrenuo pogledom i na ležaju do svoga ugledao je profesora Leopolda. On mu je očima dao signal da bude miran jer svemirci ih promatraju.

Pojavila su se i čudna žuta bića, njih dvojica. Veselo su piskutala i smijala se. Umirili su svoje zarobljenike i rekli im da pogledaju na veliki ekran gdje su ugledali treće žuto biće. On im je poželio dobrodošlicu na njihov planet. On je bio vođa svemirske ekspedicije i profesor i savjetnik u njihovom kulaharskom Institutu za međuplanetarnu suradnju. Bio je izrazito ljubazan i odmah se ispričao profesoru što je oteo njega i njegovog sina. Ime mu je bilo toliko nerazumljivo da se ne može napisati našim jezikom, ali moglo se prevesti kao “Onaj kojemu se zvijezde raduju”.

Kako je vrijeme teklo, tako su se Miron i profesor Leopold u svemirskom brodu sve više osjećali kao kod kuće. Mironu je sve bilo zanimljivo pa je zaboravio na strah. Vidio je hranu koja je podsjećala na isjeckani stiropor i nije imala niti okusa niti mirisa, a pilule su lebdjele ako se nisu stavile u usta na vrijeme. Općenito je Mironu bilo zanimljivo lebdjeti u bestežinskom stanju.

Savjetnik je odmah objasnio Leopoldu da se nalaze u Sanonu, planetu koji se nalazi izvan Sunčeva sustava. Isto tako rekao mu je kako su oni došli po njega i njegovog sina jer su im kompjuteri rekli da im samo oni mogu pomoći. Objasnio im je kako su naučili njihov jezik i proučili Zemlju i ostale planete gdje ima života. Rekao im je da Sanoniti žive vječno ako to žele, a njihova kultura i znanost nalaze se daleko ispred zemaljske. Brodovi im imaju mogućnost krstariti svemirom brzinom svjetlosti.

No, Sanoniti su se sada suočili prvi puta s umiranjem. Njihovi stanovnici pronalaze se mrtvi ili nestaju i nemoguće ih je vratiti ili oživjeti. Prijeti im istrebljenje, a sve zbog velikog planetoida koji se našao u Sanonovu Orbitu. Oni se boje da bi Sanon mogao uskoro ostati bez ijednog stanovnika. Vjeruju da im jedino može pomoći profesor Leopold u suradnji s njihovim svemirskim stručnjacima. Zato su Sanoniti jedva dočekali dolazak Zemljana, a priređen im je i lijep doček sa svim uglednim ljudima planete, a izvedena je i sanonska himna.

Sanon je jako čudan planet. Obavijen je cijeli s oblacima od ljubičaste pare, livade su prošarane šarenim cvijećem, a drveće ima raznobojno lišće. Rijeke su modre boje s ljubičastim nijansama.

Grad Kulahara bio je jako zanimljiv. Imao je pokretne ulice, a kuće su bile sagrađene ni više ni manje nego na tračnicama i po potrebi su se mogle pomicati. Tako bi se dobio prostor po željama stanovnika. On je napravljen tako kada je Miron poželio naučiti djecu sa Sanona igrati nogomet. Kuće su pomaknute i u trenu je napravljeno nogometno igralište. Ulicama prometuju aerobusi koji se mogu dizati i spuštati na mjesta na koja vozač poželi. Djeca voze samovoske. Samovoske su prometala za djecu, veličine dječjeg stopala. Djeca stanu na njih i upravljaju njima nožnim palcem na tipke. Sve ulice imale su označene staze za samovoske kao što su kod nas bile označene biciklističke staze.

Sanoniti su jedna jako zanimljiva zajednica. Kod njih nema granica i cijeli je planet zapravo jedna država. Ne postoji policija niti vojska. Uvijek su veseli i najčešće se izražavaju smijehom. Djeca imaju u školi predmet koji ih uči smijanju, a često se priređuju i natjecanja. Muškarci nemaju brade pa su sve čudili bradi profesora Leopolda koja se nije mogla skinuti. Sanoniti ne znaju za riječi kao što su mržnja, laž, krađa. ubojstvo i laganje.

Jednom prilikom Miron je htio slagati, ali je osjetio kako mu se jezik počeo kočiti, a pomalo je i peckao. Tada je shvatio da tamo laž jednostvano ne postoji. Isto tako na Sanonu nema policije, rata niti ministarstva kao na Zemlji, ali ima ministarstva smijeha, igre, duge, mirisa cvijeća, svježeg zraka, sunca i mnogih drugih sličnih.

Na Sanonu nije bilo bolesti jer su sve bile iskorijenjene. Medicina im je bila na visokoj razini i bolesti bi otkrili u trenu pa se nove nisu stigle niti pojaviti. Sanoniti su sreću i mir htjeli proširiti na cijeli svemir, a isto tako i na sve Zemljane.

Miron i njegov otac, profesor Leopold, stanovali su kod Savjetnika koji ih je i doveo na Sanon. On je imao ženu i dvoje djece, djevojčicu Pam i dječaka Pima. Miron se brzo sprijateljio s njima, a čak se i zaljubio u Pam i ona u njega. Odlučio je da će je i oženiti. Miron se igrao s djecom po cijele dane, učio je njihove igre i pokazivao im kako se igraju djeca sa Zemlje. Tako je upoznao Ljubičasti planet. Njihova su tehnološka dostignuća bila takva da je Miron čak mogao promatrati ponekad mamu i sestru Melitu na Zemlji.

Miron je volio vožnju na samovoskama, volio je cvijeće koje je imalo običaj smijati se poslije kiše, plivanje, a posebno ga se dojmila jedna životinja koja je bila nalik na konja. Ona se zvala haragu i imala je 24 noge. Haragu je uživala kada bi djeca na njoj jahala, a čak je pomogla Mironu i blizancima kada ih je jednom prilikom povukao riječni brzac.

Cijelo to vrijeme profesor Leopold pokušavao je odgonetnuti sa Savjetnikom kako se riješiti opasnosti s planetoida. On se sa Sanona mogao vidjeti golim okom.

Jednoga dana dok su se Miron, Pim i Pam igrali na riječnom otočiću, najednom se pojavilo čudovište koje je imalo oblik velike kutije, a umjesto glave na vrhu je imalo veliku rupu iz koje bi ponekad izašla neka čudna naprava i ponovo se vraćala nazad. Umjesto ruku imalo je mnogo pipaca kojim je mlatilo uokolo. Djeca su se jako preplašila te su pobjegla u špilju, a haragu je svojim tijelom zagradio ulaz. Čudovište se malo nakon toga udaljilo, a djeca su ostala unutar špilje sve dok ih roditelji nisu pronašli.

U međuvremenu, novine su bile pune izvještaja o neobičnim pojavama koje su se mogle vidjeti u mnogim sanonskim gradovima. Tako su negdje biljke uvenule, negdje je nestalo struje, dok su pak u nekim gradovima oblaci padali na grad. U nekim gradovima stanovnici su patili od ukočenosti, a neki bi upadali u hipnotička stanja. Sanoniti su se bojali.

Tri dana od događaja na rijeci blizanci se nisu vratili iz škole i nitko ih nije mogao pronaći. Čudovišta su se sve više odnosila Sonite, a oni se nisu mogli obraniti jer kod njih nije postojala riječ nasilje. Nisu mogli shvatili da postoji netko tko bi bilo kome mogao nanijeti zlo.

Profesor Leopold i savjetnik zajedno su pripremili sve kako bi mogli posjetiti planet koji je uništavao život na Sanonu. Izgradili su posebni oklopljeni svemirski brod, a profesor Leopold izgradio je napravu koja može sve paralizirati.

Prema kompjuterskim proračunima na taj grozni planet trebao je poći i Miron, čime profesor Leopold nije bio previše oduševljen. No, konačno su krenuli u oslobodilačku misiju. Brod je sletio na taj grozni planet koji je bio pun magle koja se pretvarala u živo biće i uništavala je sve što se kreće. Planetoid je bio umjetni satelit s mnogo podzemnih hodnika i prostorija, a tamo su radila čudovišta nalik na ono što ga je Miron bio vidio na rijeci.

Čudovišta su bila vječna i neuništiva, a sastojala su se od zgusnutog elektriciteta. Njihova je zadaća bila da putuju svemirom i svuda gdje postoje razumna bića šalju mir i ljubav. Zbog toga su napravili umjetni satelit i robote pomoću koji su proučavali svaku planetu kojoj bi se približili. Tako su proučavali i Sanon, prije nego što stupe u kontakt s njima.

No, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Kod robota se razvila svijest i oni su se pobunili protiv svojih gospodara te su ih zarobili, a počeli su se i razmnožavati. Da bi preživjeli morali su se hraniti, a hranu bi dobivali tako što su Sanoncima isisavali razum i tako su postali tehnički obrazovaniji. Čak su napravili i tvornice gdje su pohranjivali razum kojeg su kasnije po potrebi koristili. Plan im je bio da nakon što pohvataju sve Sanonite, krenu na druge planete.

Miron je bio suočen s mnogim opasnim situacijama, a na kraju je pronašao Pima i Pam. Srećom još im nije bio oduzet intelekt. Miron je vidio sve te jadne Sanonite koji su ostali bez razuma i ništa nisu znali niti osjećali.

Profesor Leopold uspio je paralizirati čudovišta, a pošto su i oni bili živa bića, paralizirao je i sebe i Savjetnika i djecu i to se na nagovor bića koja su došla širiti mir i ljubav. I dok su svi bili paralizirani, tvorci robota su uništili čudovišta – robove.

Kada su se profesor i društvo probudili iz tog stanja, sve je bilo privedeno kraju. Uspjeli su se sastati s bićima od zgusnutog elektriciteta, a kako imaju drukčiji sastav od njih, pretvorili su se u dvojnike. Miron je tako vidio Mirona broj II, ali nije ga smio dotaknuti jer bi se opekao, a možda bi se i usmrtio. Na Sanon su vraćeni svi stanovnici, a vraćen im je i intelekt.

Društvo je spasilo Ljubičasti planet i dočekani su s velikim oduševljenjem. Konačno su svi mogli nastaviti živjeti kao prije. Miron je bio posebno sretan što je uspio spasiti svoje prijatelje Pima i Pam.

Stiglo je vrijeme rastanka i povratka na Zemlju. Dogovor je bio da će Pim i Pam sa svojim tatom posjetiti Mironov dom u Treskavcu i upoznati mamu i sestru. Tako se i dogodilo. Čak su puna tri dana ostali u gostima na Zemlji.

Miron je sa svojim tatom bio na Ljubičastom planetu 30 dana. Školska godina je za to vrijeme završila, a Miron nije uspio ispraviti dvojku.No, mama je vidjeli da više ne laže.

Vrsta djela: znanstveno fantastični roman za djecu

Mjesto radnje: Treskavac blizu Osijeka, Planet Sanon

Vrijeme radnje: suvremenost, pred kraj školske godine

Likovi: Miron, profesor Leopold, Savjetnik, Pim i Pam

Analiza likova

Miron – dvanaestogodišnji dječak koji pohađa 6. razred. Imao je smeđu kosu i rumene obraze. Smatrao je za sebe da spada pod odrasle još otkad je navršio 10 godina. Otac Leopold bio mu je slavni fizičar, a on je iz fizike imao dvojku. Imaju je bujnu maštu i često je sanjario nad knjigom umjesto da je učio. Sanjao je o dalekim zemljama i svemirskim prostranstvima. Bio je radoznao i duhovit, a kao i svaki dječak njegovih godina pomalo je lagao i bio sklon hvalisanju. No, nakon što je boravio na Sanonu od toga se odviknuo jer tamo je nemoguće lagati. Bio je zaljubljen u djevojčicu Pam sa Sanona s kojom se na kraju knjige dirljivo rastao. Na Zemlji mu se sviđala Snježana Bio je hrabar, spasio je Pima i Pam, ali i osjetljiv i nježan što se pokazalo kada su mu nedostajale mama i sestra.

Profesor Leopold – imao je smiješnu bradicu i uvijek je pušio lulu koju je punio kamilicom jer nije podnosio miris duhana. Dobrodušan je i svojom pojavom podsjeća na profesora Baltazara. Jako je zaboravan i često gubi stvari. Iako mu je nastup pred djecom bio strog, sve im je dopuštao i jako ih je volio, a ona su ga slušala jer su to znala. Profesor fizike na sveučilištu i stručnjak za svemirska istraživanja. Puno vremena provodi na institutu gdje se bavi znanstvenim radom. Poznat je zbog svog rada u cijelom svijetu. Odlučan je i puno toga zna, svi se obraćaju njemu za savjet. S druge strane ne pravi se da je sveznajuć pa ako mu nešto nije jasno pita da mu se objasni. Svojim znanjem pomogao je mještanima sa Sanona.

Savjetnik – njegovo ime moglo se prevesti kao “Onaj kojemu se zvijezde raduju”. Bio je stanovnik Sanona, profesor i savjetnik na tamošnjem Institutu za međuplanetarnu suradnju u gradu Kulahara. Obrazovan je i njegovo znanje nadmašuje znanje Zemljana jer živi u naprednijoj civilizaciji. Kao i svi Sanoniti nije poznao nasilje niti mržnju te se radi toga i suprotstavio profesoru Leopoldu. Izgledom je bio sličan ljudima, osim što je imao tanje usne i jako plave oči, zategnutu kožu na kojoj nije bilo niti jedne dlačice.

Bilješka o autoru

Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima, mjestu u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od malena je živio u Slavoniji pa je tako osnovnu školu završio Velimirovcima, nakon čega je završio gimnaziju u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu.

Postao je poznat pišući romane, priče i igrokaze za djecu te pjesme. Svaki njegov roman je bio maštovit, uzbudljiv i napet, a nije bilo važno je li se u tom trenutku pisalo o problemima ekologije, znanstvenoj fantastici ili povijesnim zbivanjima.

U raznim djelima se pojavljuju isti likovi kao što su Melita, Bakalar, Slanina, Miron, profesor Leopold, ali unatoč tome svako od tih djela se čita kao priča za sebe. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Prvi suncokreti”, “Uvijek netko nekoga voli” te priče “Zvijezda u travi”, “Jež i zlatni potok” i “Damjanovo jezero”.

Među mlađim čitateljima ostao je najpoznatiji po romanima: “Miron na tragu svetog grala”, “Duh u močvari”, “Tajna zelene pećine”, “Ljubičasti planet”, “Miron u Škripcu”, “Izum profesora Leopolda”…

Anto je pisao zanimljive priče jednostavnim jezikom, zbog čega je bio najviše bio popularan kod djece, kojima je bilo jednostavno čitati sve ono što je on pisao.

Umro je 2004. godine u Osijeku.

Autor: M.L.