“Ljetopis popa Dukljanina” složeni je povijesni rukopis. Izvorno djelo ovog rukopisa nastalo je vjerojatno sredinom 12. stoljeća na slavenskom jeziku. Vjeruje se da je izvorno djelo preveo na latinski jezik u gradu Baru u Crnoj Gori, nepoznati svećenik katoličke dukljanske biskupije. Drugi pak vjeruju da je to učinio tamošnji biskup Grgur i to u rasponu od 1172. do 1196. godine.
Izvori Ljetopisa popa Dukljanina su usmeni i pismeni, no sasvim različiti. Smatra se da su nastali od povijesnih činjeničnih podataka pa sve do legendi i usmene predaje te narodnog stvaralaštva.
Ljetopis popa Dukljanina ima strukturu srednjovjekovne kronike. Vremenskim slijedom zabilježeni su svi bitni događaji. Veza između događaja je slaba što i nije za čuditi kada se radi o kronici.
Pripovijedanje je autorsko. Autor nam priča o događajima koji su se odvijali kronološki, no ponekad dolazi njegov komentar na neki događaju prvi plan.
Ritam radnje određuje velika količina veznika. Svaki put kada se veznik ponavlja navodi nas na to da je radnja koja slijedi jako bitna.
Vrsta djela: povijesni rukopis (kronika)
Vrijeme radnje: iako se naziva ljetopis, ne odgovara tome jer se ne spominju godine
Mjesto radnje: južnoslavenske zemlje
Tema djela: u prvom i trećem dijelu opisuje se povijest južnih Slavena, odnosno dukljanskih vladara. Drugi dio govori o životu Vladimira, zetskog kraljevića i prvog crnogorskog sveca. Saznajemo i sve o njegovoj tragičnoj ljubavi prema kraljevini Kosori
Ideja djela: učenje povijesti i tradicije
Kratak sadržaj
Tekst se bavi rodoslovom dukljanske dinastije za koje se vjeruje da je vladala nekim južnoslavenskim zemljama. Radnja je podijeljena u tri dijela. U prvom i trećem dijelu opisuje se povijesti južnih Slavena, odnosno dukljanskih vladara. Drugi dio govori nam o životu Vladimira, zetskog kraljevića i prvog crnogorskog sveca. Saznajemo i sve o njegovoj ljubavi prema kraljevini Kosori, koja je bila tragična.
Ivan Lučić, hrvatski povjesničar, uvrstio je latinsku verziju u svoje djelo “Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske”.
Hrvatska verzija teksta ima nešto drukčiju radnju. U njoj se nalazi temeljni tekst koji je preveden s latinskog jezika. Vjeruje se da je tekst preveden u 14. stoljeću, u okolici Splita. No, uz to postoji i dodatak. Tekstu je još dodana “Hrvatska kronika”.
“Hrvatska kronika” obuhvaća dijelove iz hrvatske povijesti, odnosno živote trojice hrvatskih kraljeva. Od cijele radnje možemo izdvojiti događaje o tragičnoj smrti kralja Zvonimira.
Hrvatsku je verziju pronašao Dmine Papalić iz Splita. Ona je vjerojatno pisana ćirilicom, a pronašao ju je u Makarskom primorju, 1509. ili 1510. godine u kući kneza Jurja Markovića. Dmine Papalić je ponovo prepisao rukopis, a njegov prijevod je poslužio Marku Maruliću koji ga je preveo na latinski jezik 1510. godine.
Prijepis Dmine Papalića je u Omišu 1546. godine na latinici prepisao Jerolim Kaletić. Taj tekst u konačnici je došao do Ivana Lulića koji ga je poklonio Vatikanskoj biblioteci gdje se on nalazi i danas.
Ljetopis popa Dukljanina postoji u četiri verzije, a to su navedene: Lučićeva latinska, Kaletićeva na hrvatskom jeziku, Marulićeva na latinskom jeziku te još moramo navesti Orbinijevu talijansku verziju. Naime, Marvu Orbiniju je latinska verzija poslužila za talijanski prijevod kojeg je uvrstio u djelo “Kraljevstvo Slavena”.
Hrvatska redakcija Ljetopisa ima 27 poglavlja dok latinska ima 47. One se podudaraju uz manja odstupanja u prva 23 poglavlja.
Neovisno otkuda sve potječe u njemu možemo vidjeti prave temelje književnog djela, a vidi se i utjecaj Biblije.
No, za hrvatsku povijest i kulturu najbitniji dio Ljetopisa popa Dukljanina svakako je onaj u kojem se spominje vladavina i smrt kralja Zvonimira. Tragičnost ovog događaja opisuje se kroz kršćanski duh te se aludira na kaznu za počinjene grijehe.
Zvonimir je izrazito pošten vladar te vrlo pobožan. Njegov je otac Krešimir. Dok je on vladao zemlji nije ništa nedostajalo. Zemlja je bila sigurna, bogata i složna. Gradovi su bili bogati zlatom i srebrom, a slabi se nisu morali bojati jačine onih iznad njih.
No, Hrvati očito nisu cijenili dobrotu kralja Zvonimira. Učinili su zlo tako što su ubili kralja Zvonimira, točnije sasjekli su ga. Pritom mu nisu dopustili da kaže ijednu riječ u svoju obranu. Kada je ležao u krvi, malo prije nego je izdahnuo kralj Zvonimir je prokleo Hrvate.
Sudbina kralja Zvonimira ispripovijedana je prema analogiji s Kristovom. Zvonimir je uspoređen s Kristom. Na kraju su Hrvati koji su bili zli kažnjeni baš poput Židova koji su kažnjeni za Isusovu smrt. Iz tog razloga Hrvati moraju služiti stranog gospodara i nemaju svoju vlast.
Autor: M.L.
Odgovori