Legenda o Ali-paši

“Legenda o Ali-paši” je roman Envera Čolakovića koji je napisan u tri djela. Autor nam u prvom djelu opisuje kako je protekla mladost glavnog lika Alije te njegova velika ljubav prema Almasi koja je bila neuzvraćena.

Prvi dio romana završio je tako da Alija odlazi u Travnik kako bi čuvao begov imetak. Drugi dio romana počinje krajem zime, snijeg se polako topi i dolazi proljeće. Almasa se rastaje od Ismeta, a Alija odlazi nazad u Sarajevo gdje doživljava brojne spletke španjolskog trgovca i kadije. U trećem djelu dolazi do raspleta priče. Almasa se konačno udaje za Aliju, no odmah nakon toga on odlazi u Tursku. Vratio se nazad u Sarajevo nakon tri godine.

Autor nas ovom pričom odvodi u prošlost, a ona, osim što je poučna, čitajući je, možemo si predočiti mnogo predivnih slika iz doba kada su Turci bili na području Bosne i Hercegovine.

Knjiga nam govori mnogo o važnim životnim pitanjima i nosi mnogo poruka. Ona govori o životnom putu, o ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen te o njegovoj sudbini. Autor nam na slikovit način prikazuje život siromašnih begova, hamala i pasa.

Tema romana je Alijin životni put od hamala do paše. Ovom pričom autor nas ohrabruje i neposredno govori da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu. Jer da bismo dobili nečije povjerenje važna je vjera. Pravo bogatstvo nije u materijalnim stvarima, već u zdravlju. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti, mora biti zahvalan i sretan. Kada sretnemo pravu ljubav ne smijemo tražiti razlike u njoj, već joj se trebamo prepustiti. Prava ljubav je jedna od rijetkih bogatstava u životu.

Alija Leptir bio je poznati sarajevski hamal koji je uz rad i trud došao do čina paše. Njegova životna borba na kraju je nagrađena uspjehom. Autor nam tako govori da sve ono u životu što započnemo, moramo i završiti. Iako će određeni životni put pojedinca možda biti i težak, njegova borba, želja, volja i trud, na kraju će se isplatiti.

Alija je imao veliko srce bez kojeg sigurno ne bi uspio. Živio je uvijek u skladu s poštenjem i ljubavlju s kojima je nastupao prema svima. On se čak i odrekao svoje velike ljubavi ne bi li drugima pomogao.

Djelo je prožeto mnogim stilskim sredstvima koja još više naglašavaju bogatstvo romana. Autor koristi epitete (lijep grad, crne brčine, sretna majka…), personifikacije (crkve su pozivale na jutarnju molitvu), metafore (mirnim Sarajevom, krupni glas…) te poredbe (kapi padaju brzo kao da se nadmeću).

Kratak sadržaj

Roman započinje ispovijesti trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako baš on ima tu čast ispričati životnu priču o glavnom junaku Ali-paši, o njegovom putu od hamala Leptira, od sanjača i junaka nevjerojatnog sna.

Već je prošlo mnogo vremena od kada je ležao bolestan i nije mogao napustiti krevet. Nalazi se u nekoj vrsti izolacije od svijeta i pravog, vanjskog života. Iz tog razloga u posjet mu na neko vrijeme dolazi Salih – aga, rođak.

Salih – aga je bio dobrodušan čovjek, stari vrsni zanatlija koji je imao radnju u sarajevskoj čaršiji. Svojim prisustvom dječaku je donio bar malo radosti. Izmišljao je razne priče koje su mogle zanimati bolesnog dječaka bujne mašte.

Tako mu je ispričao jednu legendu o neobičnom događaju koji se dogodio davno u prošlosti, a priču je prilagodio dječaku koji ga je s nestrpljenjem i sa zanimanjem slušao.

Dakle, dječak je posrednik legende koju mu je Salih – aga pričao čak tri dana, postepeno, od poslijepodnevnih sati pa sve do sumraka. Ispričao mu je ovu priču kako ona ne bi otišla u zaborav i kako bi uvijek ostala živjeti podsjećajući na ona zlatna vremena Bosne.

Autor je odmah na početku priče naglasio da se vrlo vjerojatno radi samo o legendi. Ova priča mogla se dogoditi, ali vjerojatno se nije dogodila već je plod priča koju su širili djedovi i pradjedovi onog vremena. Isto tako, iz tog razloga, autor moli da mu nitko ne zamjeri što u priči nema datuma, godina i povijesnih osoba. No, u priču je utkao ljubav, srce, sreću, ali i bol i tugu onoga lijepog vremena.

Odmah nakon toga dječak nam je otkrio i svrhu priče te joj je dodao jedno moderno tumčenje. U prvom planu priča nije napisana s ciljem da bi bila poučna. Dječak naglašava da svatko koga zanima povijset Bosne, to može saznati iz nekih drugih knjiga.

Svrha ove priče je da bi čitatelja odvela u neka davna, lijepa vremena Bosne i Hercegovine, da bi on zaboravio svoje teškoće s kojima je trenutno možda suočen i otplovio u neka bolja, ljepša vremena… Tada je život bio puno lakši. Živjelo se kako bi se u životu uživalo, a ne kako bi se stjecali položaji, milijuni i medalje.

Radnja priče govori o Aliji Leptiru koji svojim trudom dolazi do boljeg položaja, od hamala do visoko cijenjenog dostojanstvenika. Na početku on samo sanja tu preobrazbu, ali na kraju ona se događa i u realnom svijetu.

Glavni motiv zbog kojeg Alija želi napredovati u životu je ljubav jer ljubav je ta koja sve pokreće. Naime, on je zaljubljena u Almasu. Almasa je jedina kćer Omerage, sarajevskog bakala. Alija je uvjeren da je ta ljubav neostvariva zbog velikih razlika u društvenom staležu pa ih on prvo pokušava prevladati u snu.

Dakle, ako Alija želi da ga Almasa primijeti i zavoli on prvo mora biti u istom društvenom rangu kao i ona ili čak malo više od toga. Zbog toga on priziva sebi bogatstvo jer smatra da je to jedini način kako bi mogao biti s njom. Za sada je ta ljubav za njega nedostižna.

Alijin život kojeg on trenutno živi posvećen je dvjema njemu bitnim stvarima, a to su njegova ljubav, Almasa i Sunce. Alija se Suncu često povjerava i smatra ga prijateljem pa tako dok hamali imaju mnogo posla, a u čaršiji je gužva, on odlazi kradomice i bježi na livadu. Tamo razgovara sa Suncem, ono zna sve njegove tajne i smatra ga jedinim i jako dragim prijateljem.

Ta njegova navika šeherljanima je bila pomalo neobična pa su tako i smislili naziv kako su to nazivali. Za njih je to bio razgovor sa zrakom – “hava -muhabet”. Aliji je to bila jedinstvena prilika da pobjegne od svakodnevice i uživi se u svoju neostvarenu ljubav.

I tako kako je vrijeme prolazilo, a Alija bi na livadi maštao, u isto vrijeme odvija se i druga priča koja nije povezana s prvom, ali one se dodiruju.

Naime, Almasa ne zna, a niti ni najmanje ne sluti da je Alija zaljubljen u nju. Isto tako, vrlo vjerojatno da je to znala tada, samo bi se podsmjehnula. Ona svoj život planira s mladim, učenim i bogatim Ismet-efendijom. No, Almasa ne zna tada da on boluje od epilepsije, što će kasnije biti njezin motiv da se okrene Aliji.

Alija se nikada nikome nije zamjerio. On je bio lik koji se svima svidio i svi su imali veliko povjerenje u njega iako je bio nižeg socijalnog staleža. Upravo te njegove lijepe osobine, plemenitost i dobrota, doveli su ga do toga da je ostvario bliske odnose s Hasan-dedom, Ali-hodžom, Ješuom, Mehagom i Omerage-kazandžijom. On je ličnost u koje bi se trebao ugledati svatko, na neki način je uzor svima u romanu.

Iz svih likova s kojima je Alija bio u doticaju, svakako se moraju izdvojiti Ješua, Hasan-deda i Ali hodža.

Ješua je glavni negativac u priči i ne uklapa se nikako u nju, iznimno je licemjeran i pohlepan.

Hasan-deda mu je savjetovao da je svijet velika zvijer koja rijetko daje, od nje treba otimati i uzimati. Hasan-deda je jako bogat, no Aliji ne pada na pamet da nešto uzme od njega.

Almasa je već prvu noć shvatila za koga se udala i iz tog razloga preplavio ju je očaj. Za to vrijeme Alija je sanjao nevjerojatne snove dok je spavao. A oni su se kasnije i ostvarili…

Jednom je prilikom Alija sanjao da se zatekao u jednom mračnom podrumu u kojem se nalazilo puno dronjaka. Gušio ga je miris vlage i bio prestrašen. Nije znao gdje je i što ga je snašlo, kada se ispred njega ukazao neki Arapodjeven u zelenu džubetu. Imao je gustu bijelu bradu, a oči i lice su mu bili crni. U toj tmini, zubi su mu se caklili, odajući Aliji veliku bjelinu.

Alija je htio vrisnuti iz petnih žila, ali nije nikako smogao hrabrosti pa je poželio Arapu dobrodošlicu. Arap mu je odzdravio te ga je upitao kako je. Odmah mu je rekao da ga želi nagraditi zato što se boji Boga, što mu se klanja i što nikome ne želi zlo.

Rekao mu je da uzme dronjke s poda nazivajući ih blagom i da pazi što će s njima učiniti. Alija se tada sagne i uzme krpe u ruke, a kad najednom krpe zablistaju i pretvore se u zlato.

Alija je tada pomislio kako bi njegov život izgleda da je pravi paša. Zamišljao je kako bi bio lijepo odjeven, a gdje god bi se pojavio svi bi ga primili s dobrodošlicom. On im je odzdravljao, jašući na svome konju, a pozdravljalo ga je čak i njegovo Sunce obasipajući ga svojim zrakama. Svi su pristigli kako bi vidjeli velikog pašu. A on je bio svima poznat po svojoj dobroti. Pomagao je siromašnima kada god je to mogao , otvarao je besplatne stanove, gradio džamije… Čak je bio naredio da se psi u njegovom rodnom gradu, Herceg – Bosni, ne smiju udarati.

A i sve djevojke su bile lude za njim. No, on je ostao vjeran svojoj Almasi koju posjećuje pod prozorom. I Almasa je u njega zaljubljena, ali ju je sram s njim pričati. On joj zato govori da se na srami kao što se Alija Hamal sramio i nije se usudio pričati joj o svojoj ljubavi.

O svemu tome, Alija je sanjao dok ga je sunce peklo na livadi, a tada se najednom trgnuo.

Naime, kako bi u životu ostvario sve ono što želi, morat će proći niz prepreka. Mnoge od tih prepreka nisu mu bile poznate iz snova ili ih je jednostavno bio potisnuo u stranu. U njegovom životu dolazi do niza preokreta, a sreći je bio miljenik i ona ga je pratila.

Kada je Alija upoznao Hasan-dedu, postepeno je otkrivao kako je on jako bogat i kako je u njegovoj kući zakopana velika količina blaga. Do tog blaga bilo je teško doći, a to je možda bilo i nemoguće jer je ono bilo zakopano u zemlju. Alija nikada nije došao u iskušenje da se dokopa tog blaga, do kraja je ostao moralan.

Sve svoje snove Alija je otkrio duhovniku Ali hodži koji je nakon gledanja u knjige utvrdio da će on postati Ali-paša, bogataš te da će imati naklonost lijepe Almase.

Uz brojne događaje, postupno roman dovodi do raspleta događaja. Ali-paša nakon velikih prepreka, nakon što je Hasan-deda umro, kupuje njegovu kuću. Tamo pronalazi veliko bogatstvo i postaje paša. Nakon toga zadobio je i Almasino srce, a Ismet-efendija otputuje daleko od njih.

Kraj romana donosi nam kraj pohlepnog Ješue. On umire zbog svoje pohlepe koja ga je stajala glave. Žarka želja da se domogne blaga Hasan-dede dovela ga je do ludila.

Hasan-dedina blaga htio se domoći prijevarom, putem mita. Čak i u svojem ludilu, on je vidio znakove koji su mu govorili o Hasan-dedi i Ali-paši.

Zahtijevao je od Ali-paše da mu da blaga, a kada je Ali-paša naredio da ga se odjene i daruje, shvatili su da mu iz usta curi krv. Udarila ga je kap i umro je…

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Sarajevo i Travnik – Bosna i Hercegovina

Vrijeme radnje: za vrijeme osmanske vladavine u BiH

Likovi: Alija leptir, Jesua, Almasa, Hasan-deda, Ali-Efendija, Irfan-Efendija, Arifaga, Omeraga, Mehaga, fra Anto, Rifat, Ahmo, Zehra-hanuma, Safija, franjevci, mještani, trgovci…

Analiza likova

Alija Leptir – oduvijek je živio siromašnim životom. Hamal, kao mali ostao je bez roditelja i tako se cijeli život morao snalaziti sam. Ipak, nije bio ogorčen i zao. Upravo suprotno, uvijek je svima bio spreman pomoći i bio je dobrodušan. Zaljubio se u Almasu, a pošto je njegova ljubav bila nemoguća zbog razlike u društvenim staležima, tiho u sebi je patio. On je jedini stekao malo povjerenja Hasan-dede, a njegovo bogatstvo nikada nije htio iskoristiti za svoju korist. Život mu se promijenio kada je otišao živjeti kod Ali-hodže. Ali-hodža mu je bio poput oca i njega je jako poštivao. Slušao ga je i puno je učio jer je uvijek htio znati više. Poslušao je savjet Ali-hodže i otišao živjeti u Travnik gdje je čuvao begovo imanje i pokušavao zaboraviti Almasu. Kada se vraćao iz Travnika spasio je franjevce od kojih je dobio zlatnike s kojima kupuje Hasan-dedinu kuću. Tamo je pronašao blago i platio ratni porez za Sarajevo. Oženio se svojom ljubavi Almasom, a nakon toga je otišao u Stambol i postao paša. Vratio se kući nakon tri godine, a na čelu je imao misteriozni ožiljak.

Almasa – lijepa i bogata kćer bekala Omerage. Zaljubila se u Ismet-efendiju za kojeg se i udaje. No, nije znala za njegovu urođenu bolest. Nakon udaje, život joj postaje pakao. Često je bila osamljena i plakala je, a svoga muža krivila je da se njome oženio samo kako bi se pokušao izliječiti. Kući nije mogla otići jer joj je otac prije udaje rekao da se više ne vraća. Ipak, nakon nekog vremena otišla je nazad kući gdje joj je jedino veselje predstavljao razgovor s Ali-hodžom koji joj je nakon nekog vremena rekao da je Alija zaljubljen u nju. S vremenom i ona se u njega zaljubila i željno ga je iščekivala da dođe iz Travnika. Nakon njegovog povratka, udala se za Aliju i rodila mu je dijete. On je ponovo otišao, ovoga puta u Stamobl, a ona ga je čekala s djetetom da se vrati.

Ismet-efendija – zaljubljen je u Almasu. Od malena ima problema s urođenom bolesti, epilepsijom, koju ne može kontrolirati. Živio je s majkom i pokušavao je svim snagama izliječiti svoju bolest. Jednom prilikom čak ga je i Alija vidio prilikom napadaja, ali ga je on zamolio da to nikome ne govori. Majka ga je nagovorila da Almasi ne govori za svoju bolest. Kada naposljetku svi saznaju za njegovu bolest, razvodi se od Almase i prestaje obnašati svoju funkciju Imama u džamiji. Napadaji se sve češće javljaju, a on vjeruje da mu je smrt sve bliža. Prodaje kuću i odluči s majkom otići iz Sarajeva. Zadnji dan u Sarajevu dobio je pismo od Alije iz Travnika u kojem je bio i lijek za njegovu bolest.

Ali-hodža – bio je lokalni hodža koji je svima bio nadaleko poznat. Bavio se pisanjem molitva za skidanje uroka i zapisa. Bio je dobrodušan i plemenit i jako je utjecao na život Almase i Alije. Nakon što je udao i drugu kćer, pozvao je kod sebe Aliju kako bi zajedno živjeli. Puno je toga znao i svoje znanje prenosio je na Aliju, podučavao ga je svemu što je znao. Pobrinuo se da Alija dobije posao u Travniku. Umire kada je Alija bio u Stambolu, a svi su tvrdili da je umro od sreće.

Omeraga – Almasin otac. Kada se ona poželjela udati, rekao joj je da se više nikada ne vraća. Brinuo se o Hasan-dedi kada je Alija otputovao u Travnik. Ali-hodža ga je bio nagovorio da ode u posjet svojoj kćeri i zetu, a tada je i saznao koliko je njegova kćer nesretna. Te je večeri odlučio prijeći preko svoga ponosa i Almasu dovesti kući. No, Ismet-efendija i Ali-hodža s ga nagovorili da je ostavi još par dana. Tu večer sve mu je izgorjelo u požaru, a nakon toga je rekao da mu je teže palo to što je izgubio svoj obraz.

Hasan-deda – tajanstveni starac koji se tek u kasnijim godinama naselio u Sarajevu. Svoj život je posvetio teškom radu, da bi imao imovinu, a ne da bi je trošio. Bio je tvrdoglav, škrt, nezahvalan i sumnjičav. Imao je puno zlata, ali je bio škrt kupiti kruh. Isto tako spavao je u jednoj maloj sobi, a imao je cijelu kuću. Iako je imao novca, Aliji je poklonio jedan lažni bakreni zlatnik.

Bilješka o autoru

Enver Čolaković je bosanskohercegovački književnik, pjesnik i prevoditelj. Rodio se u Budimpešti, 28. svibnja 1913. godine.

Pisati je počeo još kao mladi dječak, a pisao je na bosanskom i mađarskom jeziku. Radio je kao profesor, režiser i urednik, a prevodio je i s mađarskog i njemačkog jezika.

U periodu do 1945. godine objavio je veći broj eseja, raznih pripovjedaka i roman “Legenda o Ali-paši”.

Tek 1970. godine izlazi drugo izdanje romana koje u BiH, a i šire, smatraju velikim umjetničkim djelom o Bosni.

Umro je 18. kolovoza 1976. godine od posljedica srčanog udara.

Autor: M.L.