Krčma

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Kratak sadržaj

U mjestu zvanom Širopolje postojala je krčma za koju pripovjedač u prvom licu odmah napominje da je drugačija od onoga što obično smatramo pod tom riječi. U ovoj se krčmi nisu trpjele nečistoće, psovke ni svađe, ali je u njoj uvijek bilo veselo. Krčmarica Ana bila je lijepa žena koja je svojom osobnošću oduševljavala, a njezin muž Ilija nije se puno bavio vođenjem krčme. Jedne zimske večeri krčma je bila krcata, a u njoj je bio i sam pripovjedač, koji kaže da su dva najčešća posjetitelja krčme bili svećenik Mile i Jozo Vilović. Mile je bio veseljak kojega su ljudi obožavali, ali je u svemu znao naći mjeru i sačuvati svoj obraz. Bio je poznat i po svome konju Šarcu kojega je naučio piti vino. Za razliku od njega, Jozo Vilović bio je pomalo izgubljen čovjek kojega je razočarala nesretna ljubav o kojoj je malo tko od mještana znao. Jozo je nakon tih nemilih događaja postao pijanac, ali je posebno zanimljivo to što je u svojim pijanim govorima ljude odvraćao od pijanstva.

Pripovjedač nastavlja dalje opisujući okolnosti pod kojima je završio u krčmi – u čitavom kraju snježna je mećava zatrpala sve prometnice i njegov je otac napisao pismo krčmarici Ani da primi njegova sina, što je ova s veseljem i učinila. Nakon toga pripovjedač opisuje izgled krčme, kao i neke od ljudi koji su se ondje zatekli. Njegovi su pažnju privukli Cigani, a ljudi koji su sjedili u njegovoj blizini ispričali su mu o Ciganki koja u tom trenu ondje nije bila nazočna, ali u koju su svi bili zaljubljeni zbog njezine nenadmašne ljepote i glasa. Kako je večer odmicala, Cigani su svirali, a pojavila se i Ciganka koja je svojom tajnovitošću očarala i samoga pripovjedača.

U krčmu je došao i pijani Jozo Vilović. Dok su se svi zabavljali i plesali, on ih je upozoravao: “Ne ispijajte čašu užitka do dna, jer je na dnu gorčina! To znadem najbolje ja: gorčina je na dnu!” Međutim, nitko se na njega nije obazirao i svi su ga ušutkivali. Prišao je pripovjedaču i započeo razgovor s njime, a kako je vrijeme odmicalo, Jozo je pred svima pročitao svoju prilično pomno osmišljenu oporuku koju su drugi u krčmi shvatili kao porugu i naljutili se. Nabrojao je što kome ostavlja i na kraju napomenuo kako ljubavnicama ne ostavlja ništa. Jozo je znao i tko je u koga zaljubljen pa je to pred svima iznio,  na što su se Kale i Ilija poprilično razljutili i izbacili ga van. Kad je pripovjedač pošao na počinak, čitavo je vrijeme čuo zapomaganja starog Joze koji se smrzavao na hladnoći. Kad se ujutro probudio, našao je okupljeno mnoštvo u krčmi. Skupili su se oko promrzla i mrtvoga tijela Joze Vilovića.

Vrijeme radnje: kraj 1888. Godine

Mjesto radnje: Širopolje

Likovi: pripovjedač, Jozo Vilović, Kale, krčmarica Ana, Ilija..

Jozo Vilović je nesretni čovjek koji ne nalazi razumijevanja među ljudima. Zbog nekih nesretnih (ljubavnih) okolnosti u prošlosti, razočarao se u život i počeo je lutati i piti. Unatoč tome, Jozo nije bio iskvaren čovjek i znao je dobro procjenjivati ljude, što se vidi u njegovom točnom prepoznavanju zaljubljenosti pojedinih posjetitelja krčme. Jozo je iskren i upravo zbog te iskrenosti nastradava. Njegova je oporuka sastavljena poprilično poetično i lijepo, ali drugi nisu prepoznali njezinu vrijednost. Posebno je dojmljiv način na koji on ipak ostavlja nešto i ljubavnicima, nakon što je prvotno rekao kako za njih nema ništa:

“Nadodao sam, nadodao sam i njima, evo čuj: ljubavnicama ostavljam cio svijet fantazija: zvijezde na nebu, ružice pokraj zidova, cvat voćaka i zvukove glazbe. Ostavljam im večernji sumrak, ljupko svjetlo zore pa bijelu maglu, rosni jorgovan i sve nježne pjesme ljubavi! Je li im dosta?”

Pretpostavlja se da je te riječi ipak izrekao Vilović, iako pripovjedač nije posve siguran.

Bilješka o autoru

Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.

Autor: I.B.