Krčma

Krčma obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: kraj 1888. Godine

Mjesto radnje: Širopolje

Kratak sadržaj

U mjestu zvanom Širopolje postojala je krčma za koju pripovjedač u prvom licu odmah napominje da je drugačija od onoga što obično smatramo pod tom riječi. U ovoj se krčmi nisu trpjele nečistoće, psovke ni svađe, ali je u njoj uvijek bilo veselo.

Krčmarica Ana bila je lijepa žena koja je svojom osobnošću oduševljavala, a njezin muž Ilija nije se puno bavio vođenjem krčme. Jedne zimske večeri krčma je bila krcata, a u njoj je bio i sam pripovjedač, koji kaže da su dva najčešća posjetitelja krčme bili svećenik Mile i Jozo Vilović.

Mile je bio veseljak kojega su ljudi obožavali, ali je u svemu znao naći mjeru i sačuvati svoj obraz. Bio je poznat i po svome konju Šarcu kojega je naučio piti vino.

Za razliku od njega, Jozo Vilović bio je pomalo izgubljen čovjek kojega je razočarala nesretna ljubav o kojoj je malo tko od mještana znao. Jozo je nakon tih nemilih događaja postao pijanac, ali je posebno zanimljivo to što je u svojim pijanim govorima ljude odvraćao od pijanstva.

Pripovjedač nastavlja dalje opisujući okolnosti pod kojima je završio u krčmi – u čitavom kraju snježna je mećava zatrpala sve prometnice i njegov je otac napisao pismo krčmarici Ani da primi njegova sina, što je ova s veseljem i učinila.

Nakon toga pripovjedač opisuje izgled krčme, kao i neke od ljudi koji su se ondje zatekli. Njegovi su pažnju privukli Cigani, a ljudi koji su sjedili u njegovoj blizini ispričali su mu o Ciganki koja u tom trenu ondje nije bila nazočna, ali u koju su svi bili zaljubljeni zbog njezine nenadmašne ljepote i glasa.

Kako je večer odmicala, Cigani su svirali, a pojavila se i Ciganka koja je svojom tajnovitošću očarala i samoga pripovjedača.

U krčmu je došao i pijani Jozo Vilović. Dok su se svi zabavljali i plesali, on ih je upozoravao: “Ne ispijajte čašu užitka do dna, jer je na dnu gorčina! To znadem najbolje ja: gorčina je na dnu!” Međutim, nitko se na njega nije obazirao i svi su ga ušutkivali.

Prišao je pripovjedaču i započeo razgovor s njime, a kako je vrijeme odmicalo, Jozo je pred svima pročitao svoju prilično pomno osmišljenu oporuku koju su drugi u krčmi shvatili kao porugu i naljutili se. Nabrojao je što kome ostavlja i na kraju napomenuo kako ljubavnicama ne ostavlja ništa.

Jozo je znao i tko je u koga zaljubljen pa je to pred svima iznio,  na što su se Kale i Ilija poprilično razljutili i izbacili ga van. Kad je pripovjedač pošao na počinak, čitavo je vrijeme čuo zapomaganja starog Joze koji se smrzavao na hladnoći.

Kad se ujutro probudio, našao je okupljeno mnoštvo u krčmi. Skupili su se oko promrzla i mrtvoga tijela Joze Vilovića.

Analiza likova

Likovi: pripovjedač, Jozo Vilović, Kale, krčmarica Ana, Ilija..

Jozo Vilović je nesretni čovjek koji ne nalazi razumijevanja među ljudima. Zbog nekih nesretnih (ljubavnih) okolnosti u prošlosti, razočarao se u život i počeo je lutati i piti. Unatoč tome, Jozo nije bio iskvaren čovjek i znao je dobro procjenjivati ljude, što se vidi u njegovom točnom prepoznavanju zaljubljenosti pojedinih posjetitelja krčme. Jozo je iskren i upravo zbog te iskrenosti nastradava. Njegova je oporuka sastavljena poprilično poetično i lijepo, ali drugi nisu prepoznali njezinu vrijednost. Posebno je dojmljiv način na koji on ipak ostavlja nešto i ljubavnicima, nakon što je prvotno rekao kako za njih nema ništa:

“Nadodao sam, nadodao sam i njima, evo čuj: ljubavnicama ostavljam cio svijet fantazija: zvijezde na nebu, ružice pokraj zidova, cvat voćaka i zvukove glazbe. Ostavljam im večernji sumrak, ljupko svjetlo zore pa bijelu maglu, rosni jorgovan i sve nježne pjesme ljubavi! Je li im dosta?”

Pretpostavlja se da je te riječi ipak izrekao Vilović, iako pripovjedač nije posve siguran.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.

Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.

Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.

Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).

Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.

Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.

Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.

Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.

Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.

Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.

Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.

Autor: I.B.