Kratka priča je oblik narativne proze, koji se svojom duljinom i tematskom kompozicijom razlikuje od crtice, priče, pripovijetke ili novele i romana. Od crtice je dulja, a od svih ostalih oblika narativne proze kraća.
Kratka priča se po svojoj strukturi razlikuje od ostalih proznih oblika po tome što ima jednostavnu, najčešće samo jednu radnju koja može stajati samostalnu kao cjelinu po svom uvodu, zapletu, vrhuncu i raspletu unutar svoje dužine. Ova forma najčešće zahtjeva tek jednog ili nekolicinu likova čiju sudbinu i karakterizaciju pratimo unutar radnje. Početak priče nerijetko počinje bez uvoda, te se čitatelj samo ubaci u tok radnje, saznajući usput njenu bit. Unutar glavne radnje, kratka priča ne bi smjela sadržavati mnogo pozadinskih događanja, već se koncentrirati na onaj primarni koji do kraja priče mora i završiti te pritom prenijeti jasnu poruku. Prema Edgaru Allanu Pou i njegovom eseju “Filozofija kompozicije” iz 1846. godine,, kratka priča bi se trebala moći pročitati odjednom. Ona pritom mora ostaviti dojam da je njome dovršena tema te iznesena cjelovita ideja.
Što se tiče dužine, kratkom pričom se najprije smatralo djelo do 7500 riječi. U novije vrijeme smatra se da bi dužina kratke priče trebala biti od 1000 do 20000 riječi, iako neki urednici šire duljinu ove forme pa kratku priču ograničavaju na djelo od 9000 do 27000 riječi tj. Od 5 do 15 kartica teksta (kartica teksta sadržava 1800 znakova s razmacima).
Kratka priča se kao književna forma razvila iz starih grčkih pripovijesti, poput Homerove “Ilijade” i “Odiseje” koji su, iako u stihovima zbog lakše pamtljivosti, zapravo bili zbirke kratkih pričica, s vlastitim temama i poukama, koje su se mogle prepričati odjednom. Ezopove basne su nastavile taj trend samodostatnih kratkih priča, sve dok se u 14. stoljeću nisu počele zapisivati priče iz usmene predaje, same po sebi kratke i poučne. Tada su nastale prva značajna djela ovako kratke forme, među kojima su najpoznatiji Boccacciov “Decameron” i Chaucerove “Canterburyjske priče”.
Suvremena kratka priča se kao zaseban žanr pojavila u 19. stoljeću. Prvim kratkim pričama smatraju se bajke braće Grimm, objedinjene u zbirku “Bajke” 1824. godine. Odmah uz njih tu su Gogoljeve “Večeri na majuru kod Dikanjke” iz 1831., a onda i “Priče Groteske i Arabeske” Edgara Allana Poea iz 1839. godine. Kako je krajem 19. stoljeća rastao broj tiskanih časopisa, tako je rasla potražnja za kraćim proznim vrstama, pričama fikcije ne dužim od 15 000 riječi, koje će se zbog svoje tematske sažetosti i kratkoće moći objavljivati u njima.
Sredinom 20. stoljeća kratka priča doživljava svoj vrhunac i to nakon što je časopis Life objavio kratku priču Ernesta Hemingwaya “Starac i more”, te je naklada od 5 300 000 primjeraka prodana u dva dana.
Danas je kratka priča, pored romana, još uvijek najtraženiji i najčitaniji prozni oblik. Mnogi pisci objavljuju svoje zbirke kratkih priča, tražene upravo jer se priče kao samostalne jedinice mogu brzo pročitati, a svejedno biti zanimljive. Kratke priča su najtraženiji prozni oblik književnih natječaja, upravo jer se kroz jednokratno čitanje može filtrirati dobra priča od loše, a njen sadržaj može se ne samo štampati u novinama, već i u novije vrijeme objavljivati i na Internetu.
Kratka priča se trenutno razvija u i formu bloga, te se jednostavnije nego ikad autori okupljaju i objavljuju u digitalnim zbirkama, na raznim web-stranicama, podcastima i slično.
Odgovori