Kraljevo

Jednočinka Kraljevo autora Miroslava Krleže kvantitativna je drama čija je opća odlika veličanje kaosa i ludosti. Često je prati naziv halucinantne groteske zbog potpunog meteža prisutnog na sceni, te nemira kojeg izaziva kod čitatelja svojim rasponom boja, mirisa, svjetlosti i zvukova.

“Na sceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni.”

Ovu je dramu Miroslav Krleža napisao u svojoj ranijoj fazi djelovanja, a rijetko se izvodila u kazalištima radi izrazite kompleksnosti scenske izvedbe. Krleža je piše 1915. godine, tiskana je u knjizi Hrvatska rapsodija 1918. godine, a posljednje i kao dio djela Legende 1933. godine. Pisac je ovu dramu iskoristio kako bi se narugao praznovjerju i čestim malograđanskim površnim i zadrtim svjetonazorima. Čitava se radnja drame odvija tijekom jedne noći u kolovozu, a smještena je na sajam u predratnom Zagrebu.

Djelo Kraljevo često je nazivano dramom napisanom u” jednom vrtoglavom neprekidnom dahu” jer svojom kaotičnošću i ekstazom buni čitatelja i izaziva u njemu nemir. Krleža se tijekom stvaranja ove drame odlučio za potpunu slobodu u biranju radnje, likova, književnih stilova i povezivanja motiva koji se često čine nasumični i razbacani, a upravo je to ključan element njegove posebne jednočinke.

Pomiješao je uzvišeni i priprosti stil, ubacio komične i tragične elemente, te spojio dva naizgled nespojiva svijeta – stvarni i zagrobni život. Mrtvaci koji normalno sudjeluju na sajmu u Zagrebu, te njihove interakcije sa živim likovima dodaju ovoj drami fantastične elemente i ukidaju logička razmišljanja o djelu. Prije nego što se na sceni pojave Janez, Štijef, Anka i Herkules, naizgled glavni likovi, pojavljuje se mnoštvo likova čija je uloga što bolje portretirati tadašnje stanje u društvu.

Krleža je trgovce, prostitutke, invalide, konobarice, gatare, primitivne pojedince iz raznih krugova društva i mnoge druge likove iskoristio za kritiku poremećenog društva koje teži samo tjelesnim užitcima i zabavi. Čitav je sajam prikaz jedne velike orgije i gozbe u kojoj svi likovi neracionalno troše novac na alkohol i masnu hranu. Sva događanja prati i zaglušujuće glasna glazba koja uz motiv požara i crvenog plamena pridodaje stanju nereda.

Jeftine strasti i prolazni užitci Krležini su motivi kritike društva koje slijedi površne dobitke bez želje za istinskim zadovoljstvom i postizanjem viših ciljeva u životu. Iako se pijana gomila ljudi čini ushićenom i sretnom, izoliranje pojedinaca tog naizgled veselog društva pokazalo bi tugu i ispraznost koju ljudi kratkotrajno liječe glazbom, alkoholom i zabavom.

Likovima poput Šestinčana i poreznika, pijanog kožara i malograđanina, Krleža je istinski prikazao patetičnost i zaluđenost neobrazovanih ljudi. Stereotip površnih i zlonamjernih žena onoga doba prikazuju purgarske gospe koje tijekom tuđe zdravice zlobno komentiraju odjeću i socijalno stanje drugih ljudi na sajmu.

“Njezin ima samo sto i pedeset forinti, a ona u svili.”

Potpuni odmak od realnosti vidljiv je u trenutku kad se čuju upozorenja o požaru, vriskovi ljudi i opća panika, a konobaricu najviše brine hoće li gosti platiti piće i posuđe koje su razbili. U drugom dijelu drame pojavljuju se Janez, Štijef, Anka i Herkules, likovi koje pratimo do kraja djela, a nisu prolazni kao ostatak likova čija je uloga većinski što vjernije prikazati nered Kraljevskog sajma.

Likovi su nasljednici renesansne komedije, a Štijef i Janez su mrtvaci s mnogim osobinama živih. Temeljni motiv djela je kolo koje se više puta pojavljuje na sceni, a svaki put sa sobom donosi poseban doživljaj nemira i vrtloga emocija. Janez svoj dan tijekom kojega se ponovno nalazi među živima troši na potragu za Ankom jer smatra da je među njima mnogo toga ostalo nedorečeno.

“Da počnem iznova, kao da se ništa nije dogodilo. Da se porazgovorim s Njom!”

Potpuna suprotnost njemu je drugi pokojnik, Štijef. On je rezigniran s činjenicom da ne može više mijenjati ono što je učinio dok je bio živ, te razumije svijet mrtvih bolje nego Janez koji ga ne želi poslušati, već uporno traga za odavno izgubljenim.

Vrsta djela: drama

Vrijeme radnje: jedna noć u kolovozu; 20. stoljeće

Mjesto radnje: sajam u Zagrebu

Ideja djela: nakon smrti moguće je samo kajati se za sve što nismo učinili tijekom života

Tema djela: dolazak mrtvaca Janeza na kaotičan sajam u Zagrebu

Kompozicija: jednočinka

Kratak sadržaj

Ritam boja, linija, ploha i tonova toliko je intenzivan da se ništa ne može shvatiti, a scenom nakon podizanja zavjese vlada kaos pun neodređenih oblika. Tek kad se taj kaotični prikaz živahnosti počne razmicati, jasno se vide sjene kestenova, plamenovi pečenjara, zvijezde koje padaju, mnogo crvenih lica, geste, rakete, vatra i vino.

Iza scene čuje se bezbroj tamburaša koji pridonose efektu kaosa. Gomile ljudi luduju na sceni, vide se vatrometi, plamenovi i zvijezde. Reflektori obasjavaju ludilo na sajmu, a svi su ljudi blijedi kao krpe. Dolazi do trenutaka sablasne tišine, a onda ponovno kreće ludilo i cvrkut gomile. Čuje se zvuk razbijanja stakla, pleše se kolo i ore se zvukovi gitare i frule.

Kod jednoga stola gdje ima vina u izobilju, pijani stoje Šestinčar i Dacar. Dacar se pijano kesio Šestinčanu pjevajući mu kako mu se treba klanjati jer je on pravi gospodin.

“Ja sam gospon, ti si muž, ti se meni klanjal buš!”

Šestinčar je istaknuo njegovo podrijetlo, njih su dvojica zajedno pasli pure. Žuta gradska kapa sa srebrnim gradskim grbom ne čini ga gospodinom. Naljutilo ga je što mu se dacar narugao i htio da ga zove gospodinom, a istaknuo je da je on taj koji ima kuću, livadu, kravu i  ženu.

“A kuruza je dobra po zimi od mužeka, kad bi od gladi krepal skup s tvojom posranom kapicom.”

Pijani dacar pjevajući je nastavljao s provokacijama, a Šestinčan je u zadnji tren odlučio da ga ipak neće udariti, te ga je nastavio vrijeđati. Štakor! Petolizec! Svinja! Začuđen uvredama i prijetnjama, dacar je skočio prema Šestinčanu, isprsio se i okrenuo mu svoje lice kako bi ga udario. Nastavio ga je izazivati, pa je Šestinčan odlučno udario dacara koji mu je pokušao uzvratiti, no bio je nemoćan. Nastala je tučnjava, a ljudi su se ubrzo upleli kako bi ih razdvojili.

“Muži bedasti pijani! Mir! Policija!”

Šestinčan se branio govoreći da neće dopustiti čovjeku kao što je dacar da ga izaziva i vrijeđa, te da je on pošten gospodin.

“Ja sam svoj gospon, ja nis klatež gracki!”

U tučnjavu se umiješao i jedan pijani kožar koji je htio obratiti narod protiv gospode, a zagovarao je njihovo vješanje. Uz njega je bila i njegova žena s djecom, no to ga nije spriječilo. Odgurnuo ju je i nastavio vikati dok ga konačno nije odvela dalje od ljudi.

“Udri po gospodi! Na lampu žnjima! Živio prvi maj!”

Dacar se istrgnuo iz ruku drugih ljudi, te je nastavio govoriti da je on gradski činovnik i kraljevski poreznik, a Šestinčan je obični seljak.  Vičući su se nekamo odvojili iz gomile koja ih je razdvojila. Projurili su mesari noseći na ražnjevima pečeno meso.

“Hao! Vrućega! Vrućega odojka!”

Došlo je do još užurbanijeg micanja ljudi, svi su se gurali, vikali i psovali. Blizu jednoga stola nalazi se veće društvo malograđana, a također su svi pijani. Jedan od njih drži patriotsku zdravicu u kojoj veliča starodrevno Hrvatsko Kraljevstvo, poziva narod da vjeruje kako će opet biti slobodni i veliki, a Kraljevina će biti slavna.

“U nama živi i buja i gori Nada! Nada, da ćemo biti svoji! Slobodni! Veliki! Da će naša starodrevna Kraljevina i opet biti među prvima – velika i slavna!”

Malograđani nastavljaju slaviti rodoljublje, piju, grle se i nazdravljaju Kraljevini. Za jednim drugim stolom nalaze se purgari i purgarske gospe, a jedan od njih pijan drži zdravicu. Tijekom zdravice on veliča njihovo gospodsko društvo i lijepe gospe.

“Ovake fine frajlice (kaj svilica tak fine) i gospe, naše gospice, kaj pečene purice – da korica hrusti – pa ovo naše horvacko vince, pa svaki ima svoju kućicu, svoju slobodicu, svaki svoju štalicu i svoju kravicu…”

Ima tremu, zastaje i znoji se, a gospe ga ne slušaju, već ogovaraju što tko na sajmu ima odjeveno.

“A kaj si ti vidla njezinu toaletu?”

Komentiraju druge žene i plaće njihovih muževa, te opipavaju jedne drugima tkanine koje nose. Purgaru koji drži zdravicu to je zasmetalo, pa ih je opomenuo i nastavio veličati domovinu. Svi su pljeskali, smijali se i nazdravljali. Netko je predložio da počnu pjevati, a za drugim stolom već su ranije krenuli s pjesmom Jesen stiže, dunjo moja.

Pjevači su opomenuli purgare jer im nije bilo lijepo slušati ih, no oni su nastavili pjevati kao da ih se uopće ne tiču ljudi za drugim stolom. Ponovno su im naglasili da šute, nazivajući ih Kranjcima, pogrdnim izrazom za žitelje Slovenije. Jedan od purgara bijesno je skočio prema pjevačima i počeo je sukob.

“A s kojim pravom vi mene vrijeđate? Pa mi nismo Kranjci!”

Svađali su se sve glasnije, a onda je Purgar rekao da je on Blazina, vlasnik trokatnice u Ilici. Ljudi su ga ismijavali jer je spomenuo da je vlasnik trokatnice, pa je u žaru bijesa uzeo stolac i zamahnuo njime. Razbio je dvije svjetiljke sa stola, a tek prije nego što je izbio jači sukob, netko je iz društva purgara viknuo da je to Oblak.

“To je Oblak iz Nove Vesi. Ma ta prokleta lampa, ništa se ne vidi. Jezuš Marija, pa to su Gospon Oblak!”

Odjednom su se svi počeli grliti i dobro slagati. Skupine su počele vući stolove, razbijati posuđe, grliti se i upoznavati, a nastalo je pravo ludilo. Najpijaniji među njima počeo je dirigirati, a društvo je nastavilo s veseljem. Prolazio je Turčin noseći puno šalica vruće crne kave. Razni glasovi su ga dozivali, a on je dijelio kave i zveckao novcem. Ljudi su opipavali svilene tkanine, no nisu kupovali. Vratilo se kolo i luđački odzvanjalo po sajmu, a negdje iz daljine čulo se kako vozila prolaze kolodvorom.

“I vjetar donosi soptanje makina sa kolodvora. Negdje juri voz, čuje se kako preskakuje gvozdeni most.”

Gazda japica upravljao je radom konobarica i dozivao goste koji su prolazili tražeći mjesto. Gazda je s gostima komentirao prijašnja vremena i s nostalgijom se prisjećao prošlih sajmova.

“Gdi je ono sveto Kraljevo? Kad je čovjek z grošom došel na sajmišče, i živel je kaj mali ban jedan keden na sajmišču – se za groš. Jemput bilo sad se spominjalo.”

Gost je naručio jednu litru kako bi ugasili žeđ nakon jako slanog pečenja, a tada su prolazili i kočeveri sa svojim mirodijskim košarama. Kočever je izvadio zelenu vrećicu, a gost je vukao brojeve. Par ili nepar, uvijek je krivo izvukao, pa je morao platiti. Djeca su prodavala cvijeće, Makedonac turski sir, a slastičar torte. Poljski Židov sve je prodavao po sedam, a onda se uključio i kobasičar prodajući vruće i masne kobasice.

“Vadi iz kotla vruće kobasice. Prodaje čitave vijence vrućih, zadimljenih, mirisnih kobasica.”

Ljudi su kupovali vijence vrućih kobasica, u pozadini se čulo pijano i ludo zabavljanje naroda, a ponovno se pojavilo i kolo. Fakini su obznanili da se dogodila velika željeznička nesreća u kojoj je umrlo tristo ljudi, a o tome se može pročitati u posebnom izdanju novina. Za stolom su sjedile dvije žene, Stella i Margit. Pile su i bile izuzetno tužne, a Stella je plakala. Plakala je jer je parobrod išao daleko na more, u Japan.

Margit joj je dala da pije, a Stella kad god čuje parobrod rado bi s njime otplovila negdje kako bi se utopila. Margit joj objašnjava da to nije brod, a njoj je potpuno svejedno. Samo želi umrijeti i spasiti se iz svega jer su joj jako gadni svi ti pijani prostaci koji ih okružuju. Stella se prisjetila da joj je ipak bilo još gore prije, u salonima gdje je bilo papirnatih ruža, stjenica i krvavih lavora, te su ih gnjavili svi koji su htjeli.

“Gadno je! Ali je još gadnije bilo gore. Tamo nam je madam krv pila. A sad smo ipak slobodne!”

Dinstman je vodio slijepca za ruku, a bio je sav obučen u crninu. Prepoznao je Stellu i Margit, te im doveo slijepca. Slijepi gospodin tražio je od njega da mu nešto nađe, pa ga je doveo frajlama. Slijepac se neprestano smijao, otkrio im je da je udovac koji doma ima djecu, a došao si je kupiti pečenku. Teško mu pada sljepoća jer osim svega ostaloga, ne može vidjeti žene. Nazdravili su i počeli piti.

“Strašna je to stvar ovako živjeti u tami, pa ne vidjeti žene, biti otac, a biti gladan mesa.”

Pijani kočijaši razbijali su posuđe dok su se tukli, a krčmarica je vičući na njih tražila da sve to plate. U pozadini se čuju harmonika, vozovi i rakete. Margit je u gomili ljudi prepoznala neku poznatu osobu, a zatim je Stellu upitala čini li joj se da vidi Madam. Pokazala joj je na debelu ženu u plavoj bluzi, a Stella je potvrdila da vidi Madam, Hajnal i Lolu. Uočila je cijeli broj pet.

“Cijeli broj pet! Naravno, to su one, cijeli broj pet!”

Obje su počele dozivati madam koja je zbunjena došla na scenu, a sve su žene bile obilježene neukusnim kostimima, tipičnim za kaotičnost tog sajma. Djevojke su se pozdravile, izljubile i sjele. Madam se požalila da mora sjesti i odmoriti jer je tijekom cijele večeri svašta doživjela. Stella je primijetila kako su djevojke blijede i uzrujane, pa je Lola otkrila da se kod Hajnalke u sobi objesio muškarac. Hajnal je otišla van po vodu, a čovjek se za to vrijeme objesio. Došla je policija i sve su im zatvorili, a baš su te večeri imale mnogo posla. Madam smatra da su trebale ostati raditi jer ovako ima mnogo novčane štete.

“Mogle ste bile ostati, da niste ko djeca, imam najmanje sedamdeset forinti kvara.”

Jedna je djevojka predložila da počnu piti, pa su veselo nazdravile vinom. Margit se raspitivala o čovjeku koji se objesio. Hajnal joj je objasnila kako je došao prvi put, bio je sasvim pijan i imao je crvenu bradu. Djevojka čija se majka objesila rekla je da će sad sigurno fotografirati čovjeka koji se objesio jer novinarima treba fotografija. Stellu je zanimalo zašto se objesio, pa su došli do zaključka da si je život oduzeo zbog žene.

“Svi se oni vješaju zbog žena. A mi zbog njih.”

Madam likuje nad činjenicom da je djevojkama još prije rekla kako će se vratiti, jer ona zna da nije lako biti bez krova nad glavom. Kakvi god bili vremenski uvjeti, ona im je ipak pružala toplinu i utočište.

“A tamo kod nas ipak: ako je zima i snijeg, toplo je. Ako je glad: ima i pite i vina.”

Iz daljine začuje se kako pas glasno cvili, a Hajnal se na taj zvuk stresla i upitala druge čuju li što i ona. Za nju to pseto predstavlja smrt, a pred očima su joj i dalje izbuljene oči čovjeka koji se objesio. Na sceni se pojavljuje čopor crnih pasa koji bijesno trče i uspijevaju nadglasati buku koja dolazi sa sajma. Hajnal dršće od straha, te se i dalje prisjeća groznih zelenih očiju onoga mrtvaca.

“Mene je užasno strah! Što se natjeravaju ova pseta.”

Glasnoća sajamske buke dostigla je vrhunac, a onda je nastala tiha pauza dok je Hajnal govorila. Opazila je čovjeka crvene brade kako stoji pored stupa. Oko vrata je imao uže, pa je izgledalo kao da je obješen.

“Hajnal ga opazi, histerično zavrišti i padne. Sroza se. I opet su se zatalasali tamburaški zborovi i sirene i trube i vašar.”

Nastala je opća pomutnja i kaos, a Madam je počela zazivati ime Božje. Svi su zbunjeni i nitko ne shvaća što se događa. Djevojke su vrištale i prstom pokazivale na mrtvaca. Drugi su ih ljudi okrivili da imaju priviđenja jer su popile previše vina. Mrtvac se zvao Janez, a i dalje je stajao kod stupa. Neki mu je čovjek odlučio prići i dotaknuti ga kako bi se uvjerio je li doista živ.

“Čovjek od krvi i mesa, ko mi svi.”

Madam je i dalje tvrdila da je to duh čovjeka koji se noćas kod njih objesio. Janez je s čudom promatrao ljude, a Hajnal ga je ponovno ugledala nakon što je malo došla k sebi.

“On je! O, kako je užasan. I ima štrik oko vrata.”

Ljudi su počeli tresti Janeza i provjeravati je li on zaista čovjek, nakon čega se on počeo buniti i braniti.

“Što je? Pustite me!”

Ljudi su stali u njegovu obranu jer su smatrali da žene pričaju gluposti s obzirom na to da su popile puno vina. Kad se Hajnal malo sabrala, proučila je Janeza i pitala ga je li večeras bio kod njih na broju pet. Objasnio joj je kako je došao s groblja na kojemu je zaposlen. Oko vrata mu je visio štrik, a to je morao nositi kad je spuštao lijesove u grob. Madam je potvrdila sve što je Hajnal govorila, te je i onda mislila da se radi o duhu. Ljudi su branili Janeza proglašavajući žene luđakinjama.

“Lude histerične kurve, pijane! Pustimo ih!”

Kartaši su se vratili za stol i nastavili igrati. Prestrašeni i glasni urlici zaorili su vičući da dolazi vatra. Osjećao se strah u zraku, a ljudi su kao hipnotizirani trčali i rušili sve pred sobom. Padalo je posuđe, stolovi i boce. Nastala je opća panika, a konobarice su svejedno pokušavale nagovoriti goste da plate sve što su popili i razbili.

“Ali gosti se žure. Ne plaćaju. Viču. I svi bježe u smjeru vatre.”

Gazdarica je sjedila i od nervoze čupala kosu jer su joj svi gosti otišli. Janez je međutim ostao pijuckati vino, a zatim dolaze barabe s curama koje traže još vina. Janez je izrazito blijed i izgleda kao da je zaista mrtav, a na licu mu se vidi neopisiva tuga. Prilazi mu fantastična figura, utopljenik sav natečen od vode, a lice mu je izjedeno od riba. Utopljenik se zove Štijef, a Janezu je prigovorio jer se prerano pokazao svijetu. Još je večeras bio s tim ženama dok je bio živ, a sad se pokazao na sajmu kao mrtvac.

“Vidi se, da nisi dugo kod nas. Još si uvek preodviše živ!”

Zagrlili su se i nastavili piti. Štijef ga podsjeća na vremena kad su se igrali dječje igre lopova i policajca, a sad su se ponovno sreli kao dva mrtvaca. Janez žali što je mrtav i smatra da bi mogao postupiti pametnije kad bi dobio novu šansu, no Štijef se ruga njegovim početničkim izjavama.

“Vidi se! Još si nov! Proći će te to s vremenom. Posle će ti biti svejedno!”

Ljudi su se vraćali s požara i komentirali da je šteta što paromlin nije izgorio. Ponovno se počelo plesati kolo, a pečenjari su nosili vruće meso. Na crvenim kolicima gurao se bogalj koji je skupljao milostinju i pjevao, a Janez mu je ubacio jedan krajcer. Poželio je biti kao bogalj, samo kako bi dobio još jednu šansu među živima. Teško mu pada što je mrtav, pa sa Štijefom odlučuje nastaviti piti.

“Daj da pijemo! Da bude magleno, zadimljeno, onako kao prije, magla, magla…”

Štijef ga uvjerava kako se svi početnici u svijetu mrtvih ponašaju kao on, no Janez i dalje tuguje za životom, iako je mrzio svog posao na groblju.

“Ja sam mrzio tu svoju meštriju. To je krepavanje bilo, a ne život.”

Štijef nastavlja s ohrabrenjima, te mu tvrdi da se uskoro više neće ni sjećati kako mu je prije bilo. Janez se prisjeća jučerašnjeg dana kad je posljednji put vidio svoju ženu. Podigla je suknju tako da joj se vide noge, a on je pao u blato.

“Eto! Ne mogu ja bez nje! Niti ovako ne mogu.”

Njegovoj ženi padala je kosa, pa je glavu prala petrolejem. Sad se Janez s nostalgijom prisjećao mirisa petroleja po kojemu je sve mirisalo. Iza scene izbila je tučnjava, a ljudi su uskoro počeli vikati da vide krv. Sve je više glasova vikalo o krvi i ubojstvu, a prestrašene žene i djeca počeli su cviljeti. Planetarica s papigama pojavila se vičući o prodaji srećki, a ljudi su se okupili kako bi vukli astrološke zapise ljudskih sudbina. Jedan gospodin izvukao je kartu s golom ženom, a drugi mrtvačku glavu.

“Smrt! Slutio sam nekako, da će biti Smrt! Mirišem već čitavo veče smrt!”

Drugi gospodin ga pokušava razuvjeriti u istinitost tih karti koje su vukli, te mu objašnjava da su to sve laži. Začula se ptica smrti, a to je još jače uznemirilo čovjeka koji je izvukao kartu s mrtvačkom glavom. Bio je to zvuk koji je dozivao Janeza i Štijefa natrag kući, no Janez nije htio otići dok ne vidi suprugu.

“Ali tako dugo dok ne vidim Nju, ne idem.”

Štijef inzistira da se do jutra vrate, te tvrdi da Janez još ne zna opasnosti koje se kriju iza toga ako zakasne do sunca. Janez je mislio da će kad se ubije svašta biti bolje, no sad shvaća da čak i u zagrobnom životu ima discipline i pravila.

“A, eto! Ništa nije dobro: umro sam, a ti tvrdiš da ni mrtvaci nemaju auzganga!”

Janezova jedina želja je da može ženi ponovno rastumačiti neke stvari; ona je od njega htjela napraviti čovjeka s karijerom, a on je bio previše lijen. Štijef ga je vratio u realnost nabrajajući mu sve razloge radi kojih njegova žena nije baš bila onakva kakvom ju je on vidio, no Janez tvrdi da je svega toga bio svjestan.

“Za jednu gumipetu ili batistnu bluzu digla bi suknju svakome. I dvoje je ili troje djece zatukla.”

Štijef je isto kad je tek umro stalno slijedio svoju ženu. Nije se mogao naviknuti na to da je doista mrtav, te je uhodio svoju ženu i kvario joj trenutke koje je provodila s drugima nakon njega.

“Baš u najljepšim momentima, kad se ono dvoje smotalo u klupko, srušio bih jabuku i tako im kvario ljubav.”

Kasnije mu je dosadilo zagorčavati joj život i slijediti je, pa je prestao s time. Janez je ljubomoran na muškarce s kojima je njegova žena sada, a najveća mu je želja ponovno razgovarati sa ženom i objasniti joj sve što mu je na pameti.

“Ma samo da mi je opet jedamput početi iznova! … Da porazgovorim s njom!”

Čuje se bludna ciganska glazba, ljudi hodaju polugoli, a razuzdana gomila proizvodi buku. Janez si priželjkuje da ponovno može biti u Maksimiru sa ženom, da ponovno šetaju Sljemenom i parkom Ribnjakom, a onda noću gledaju zajedno zvijezde. Ćuk pjeva i nadglašava sajam, a Janez se gubi u gomili ljudi jer je odlučan potražiti svoju ženu.

Pod zvjezdanim nebom kruže glasovi mladih i pijanih ljudi, trgovci i ugostitelji prodaju sve što im se nađe pod rukom, a jedan čarobnjak zabavlja ljude okupljene oko njegova stola. Anka i Herkules dolaze pripijeni jedno uz drugo. Omamljeni su vatrometima i vinom, te izmjenjuju nježnosti. Anka je ružna prostitutka, sitna je i kozičava, dok je Herkules krupan i građen poput hrvača.

“On diže automobile, konje, lomi gvozdene motke, željezo, rve se i ukratko: Herkules.”

Anka izjavljuje Herkulesu ljubav, govori mu da ga obožava jer je tako jak, a zatim nastavljaju s vrućim izmjenjivanjem strasti.

“Cjelivaju se. Ludo. Vašarski. Vruće.”

Anka osjeća vrtoglavicu, a za to okrivljuje Herkulesa koji joj je navodno zavrtio glavom. Sjeli su u gostionicu, a Anka je naručila pive i konjak.

“Piva i konjaka! Tri štamperla u čašu!”

Herkules je počeo uništavati i razbijati vaze i vrčeve kako bi Anki dokazao što je sve spreman učiniti za nju, a tako kao vazu zdrobio bi i nebo za nju.

“Sunce, što je meni sunce, ako ti samo ushtjedneš da ga skinem.”

Anku odjednom obuzme ogroman strah i nemir, te se sjeti panoptikuma u koji ju je Herkules vodio.

“Tamo je kao u mrtvačnici! One oči, oči – one užasne oči!”

Tad se prisjetila i da Janez ima crvenu bradu kakvu je vidjela i tamo, a jučer je baš razgovarala s njime. On je plakao na kiši i govorio o vješanju. Anka je počela plakati, što je naljutilo Herkulesa kojemu je bilo dosta ludosti. Natjerao ju je da nastavi piti, a Anka se zatim sjetila da bi joj mogao pokloniti maloga majmuna.

“Tako bih se igrala s njim kao s djetetom! Ja sam zapravo rođena majka!”

Točno kad se Herkules uputio kupiti janjetinu, pojavili su se Turci koji su prodavali svilu. Anka je pregledavala tkanine, a Herkules joj je kupio sve šalove koje je poželjela.

“Ko mati božja izgledaš! Eto, nek bude! I plavi i crveni i žuti!”

Nakitio je Anku svilenim šalovima i otišao kupiti janje. Čim je ostala sama za stolom, Anka je počela raditi tipične mačje i ženske zavodljive geste, popravljala je kosu i gladila svoje svilene šalove. Tad je došao bijedni Janez sa štrikom oko vrata. Dugo je stajao iza Anke i gledao je, a ona ga je osjetila i trgnula se. Zgrozilo ju je kako je Janez jadno izgledao, no on je samo šutio na sve njene komentare.

“Kamo si se to povlačio? Što? Čemu imaš taj štrik oko vrata? Što? Smiješan si! Izgledaš, ko da si se objesio!”

Nastavio je zazivati njeno ime, a kad ju je upitao zašto je tvrda poput kamena, Anka mu je rekla da ne razumije što još želi od nje jer mu je već rekla zbogom. Nije htio prihvatiti jedno zbogom koje bi značilo njihov rastanak, tvrdio je da je ona uzela dio njega.

“Evo – tako, ko da si mi ruku otrgla. A sada zbogom? Pa ništa!”

Anka mu je rekla da je i nju bolio njihov rastanak, no sve je to prolazno. Janeza sve podsjeća na nju, te ima osjećaj da je svuda oko njega.

“Sav onaj naš stan pod krovom na Potoku, one mjesečne noći na bugarskim poljima, Maksimir, sve ono užasno viče. Za tobom viče! Anka! Za tobom!”

Tjerao ju je da ga dobro pogleda i zapita se nije li joj ga žao, no Anka je odlučna u tome da je on obična pijanica i bitanga. Ponovno mu se počela smijati. Netko je vikao da je pobjegao tigar, te da se ljudi moraju što prije spasiti. Janez je i dalje molio Anku da ga sasluša. Njoj je bilo bitno biti s nekime tko je bogat, te je rekla Janezu da može umrijeti, samo neka je pusti na miru.

“Tko hoće ljubiti, ne smije imati prazan džep!”

Objasnio joj je da ne može umrijeti jer je već mrtav, objasnio se radi nje. Anka se, kad je on to izgovorio, počela divljački smijati i potezala ga je za štrik, te je vikala da je lažljivac. Počeo joj je spominjati sve što su zajedno prošli, a Anka se prisjećala događa iz prošlosti.

“Kad smo na Uskrs nosili jaja i kolača i šunke k fratrima. Kad smo ministrirali kod Dizmuša, krali bugarske kugle u štacunu.”

Zajedno su se smijali, a Janez je od Anke tražio da mu pruži ruku i izbavi ga. Svi su ljudi sa sajma plesali, vratilo se kolo, zavladalo je neviđeno ludilo. Ljudi su se tukli i razbijali posuđe, a kad je Janez osjetio atmosferu orgije primio je Anku i počeo je vrtjeti. Anka je došla k sebi i počela vrištati, a osjetila je i mrtvački smrad.

“Pusti me! Ruke su ti ledene! Baci taj štrik, što se šališ? Smrdiš ko mrtvac!”

Janez je tražio od nje da skine njegov štrik, te da ponovno budu kao djeca. Na sajmu su se pojavili svi mrtvaci koji su zapravo Janezovi prijatelji s Mirogoja, a zajedničko im je što su se svi ubili zbog žena.

“Mnogo obješenih, drži jedan drugome štrik, što se spetljao oko vrata, pa onda otrovani, grčevito iznakaženih lica, rasplamsanih tjelesa, načičkani noževima…”

Plesali su oko Anke i htjeli da uđe u kolo,  a ona je vrištala i pokušavala se obraniti. Plesali su i pjevali mrtvački ples, a onda se Anka bacila u naručje Herkulesu koji se vratio s janjetinom. Vidio je koliko je šokirana i uplakana, a nije mogla ni doći do riječi. Samo je prstom pokazala prema Janezu. Herkules se obratio Janezu prijeteći mu, no Janez je dohvatio nož sa stola i bacio se na Herkulesa.

Anka je vrištala, a narod koji je stajao okolo uzvrpoljio se. Herkules je s lakoćom oduzeo Janezu nož, strovalio ga je na pod i istukao. Ljudi su se smijali, a Anka i Herkules su otišli. Janez je umorno i prebijeno ustao, a zatim pokazao gazdi da želi još vina.

“Gleda kao u snu nekamo u vašar, gdje je nestalo Anke. Onda mahne gazdi: Vina! Vina!”

Nakon što se još više napio, Janez je pjevao pjesmu posvećenu Anki, u kojoj joj poručuje kako nije istina da je voli. Taj dio svaki je put otpjevao sve tužnije i tiše. Javili su se prvi pijetlovi, a Janez je ukočen i definitivno mrtav pao pod stol. Pokupili su ga i stavili u mrtvačka kola koja su kružila po sajmu.

“Pa ga smetljarice dižu i proklinjući život nose u mrtvačka kola, što veličanstveno prolaze po vašaru.”

Udaljavala su se glasnim tutnjem, a pijevci su pjevali, plesalo se kolo, smijalo se i pilo vino. Nastavilo se slavlje Kraljeva.

Likovi: poreznik, Šestinčan, kožar i njegova žena, malograđanin, purgar, gazda japica, kočever, kobasičar, Margit, Stella, slijepac, Madam, Lola, Hajnal, Janez, baraba, Štijef, planetarica, čarobnjak, Anka, Herkules

Analiza likova

Štijef – oduzeo si je život utapanjem u Savi.

“Ti s “štrikom”, a ja iz Save! Ha-ha!”

S vremenom je postao iskusan u svijetu mrtvih, te često daje Janezu potrebne savjete koje on odbija. Dom mu je Mirogoj. Postao je potpuno pomiren sa sudbinom i više se ne vraća problemima koje je imao dok je bio živ, iako se u početku teško privikavao na činjenicu da je pokojnik.

“Znam ja, svi početnici ponavljaju uvijek jedno te isto: i ja sam mislio da je lepše živeti nego biti mrtav, o, užasno sam se mučio od pomisli da nisam živ!”

Anka – Janezova bivša ljubav, ironično je prikazana poput fatalne žene. Površna je i mari samo za tuđi novac.

“Anka je tip ružne prostituke, koja je ipak već osjetila veliku neviđenu Ženu. … Kozičava je. Malena. U gorućoj crvenoj boji.”

Tijekom sajma nalazi se u strastvenom ljubavnom odnosu s Herkulesom, a iako je prati motiv fatalnosti i ženstvenosti, opisana je kao kozičava i sitna, ružna prostitutka obučena u žarku crvenu boju.

Herkules – golemi hrvač obučen u ružičasti dres koji mu dobro ističe mišiće. Njegov je talent podizanje automobila i konja i trganje raznih željeznih predmeta.

“On je u ružičastom dresu, tricotu, pa mu se vidi mišićje te izgleda kao trobojni plakat i reklama za hrvanje.”

Osim tjelesnim strastima, izaziva zadovoljstvo kod Anke kupujući joj sve što poželi, te joj konstantno daje potrebnu pažnju. Poput pravog zaštitnika spasio ju je i branio od Janeza koji ju je uvukao u kor mrtvaca.

“Dočekao je Janeza, koji je nasrnuo. Oteo mu nož, s lakoćom ga je strovalio i izbio.”

Janez – Iznimno tužan i utučen mrtvac, jako je blijed i odrpan.

“Janez je prozirno blijed. Na hipove izgleda, da je doista mrtvac, samo je ustao pa hoda po sajmu. Pije. Dotučen je beskrajnom tugom.”

Tugu liječi alkoholom, a ne odustaje ni od potrage za Ankom. Tijekom života bio je lijena pijanica, te se nije ostvario ni u kojem smislu, stoga sad žali za time i želi promjenu, no prekasno je. Objesio se na broju pet i time zadao šokove prostitutkama koje ondje rade, a povratkom među žive na sajam ponovno je izazvao kaos, čuđenje i jezu. Patetično žali za prilikama koje je propustio i na sve načine, pa čak i silom, pokušava ponovno ostvariti kontakt s Ankom.

“Htjela je od mene čovjeka. Htjela je, da načinim karijeru. Da postanem gumiradler. A ja sam bio kriv. Lijen. Ja sam bio svinja. Pio sam, a sada je kasno.”

Bilješka o piscu

Miroslav Krleža poznati je pjesnik, esejist, pripovjedač, dramatičar i kritičar. Rođen je 7.7.1893. godine u Zagrebu, a krasi ga titula najvećeg i najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. stoljeća. Odrastao je u obitelji nižeg socijalnog statusa, pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te je završivši vojnu školu u Pečuhu dobio stipendiju i otišao studirati u Budimpeštu.

1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija), a upravo su ratna stradanja domobrana u Galiciji glavna tema njegove antiratne i socijalne zbirke Hrvatski bog Mars.

Središnji je pisac drugoga razdoblja hrvatske književnosti koje je trajalo od 1914. do 1952. godine, a sa svojim stvaralaštvom započeo je još u prvome razdoblju, ekspresionizmu. Za drugo razdoblje karakteristično je smirivanje avangardnog stila i povratak konceptu koji vjerno slijedi realizam i njegova književna načela.

Posebno se istaknuo utilitarni ili socijalni realizam, pokret koji se pretežito bavio društvenom ulogom književnosti, s naglaskom na socijalnu tematiku. Upravo je Krležinim djelom Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića započeo sukob na književnoj ljevici potaknut njegovim protivljenjem modelu socijalnog realizma.

Pjesničkim ciklusom Balade Petrice Kerempuha Krleža je doprinio razvoju dijalektalnoga pjesništva koje je započelo u moderni.

Njegove stvaralačke faze mogu se podijeliti na simbolističko-ekspresionističku, realističko-psihološku, fazu bunta i fazu u znaku romana. Tijekom razdoblja od skoro sedamdeset godina, koliko se bavio književnim stvaralaštvom, Krleža je postao autorom bogatog opusa različitih književnih vrsta. Njegovo djelo Povratak Filipa Latinovicza smatra se prvim modernim romanom u hrvatskoj književnosti.

Neka od njegovih poznatijih djela su kvantitativne drame Kraljevo, Legenda, Adam i Eva; zatim dramska trilogija U agoniji, Leda i Gospoda Glembajevi, romani Banket u Blitvi, Zastave…

Umro je u Zagrebu 29.12.1981. godine.

 

Autor: M.S.