Maja Gluščević hrvatska je spisateljica i autorica popularnog dječjeg romana Klopka za medvjedića. I sama je veliki ljubitelj životinja pa ih redovito opisuje s velikim divljenjem. U svojim djelima otkriva težnju da nesebičnost i privrženost kakvu vidi u životinjskom svijetu prenese na ljudski, a cilj joj je kod najmlađih čitatelja probuditi ljubav i poštovanje prema životinjama. Najpoznatija je animalistica hrvatske dječje književnosti, a u suradnji s Obradom Gluščevićem napisala je scenarij za TV seriju Jelenko i istoimeni roman.
Upravo je tražeći po Lici glumce za snimanje Jelenka čula legendarnu priču o gorostasnoj medvjedici i njezinu nesretnom medvjediću koja se godinama prenosila s koljena na koljeno i o kojoj je dugo brujio čitav lički kraj. Tek mnogo godina kasnije Gluščević je odlučila o neobičnoj priči napisati i roman pod nazivom Klopka za medvjedića.
Kao što i sama autorica navodi, teško je znati je li se sve zbilja dogodilo tako kako je ispričano. Priča se prenosila usmeno i subjektivno pa postoji mogućnost da su neki dijelovi izmijenjeni ili nadodani. Svoje čitatelje pak uvjerava kako je ona vjerodostojno prenijela na papir sve što su joj seljani ispričali o toj golemoj majci medvjedici i njezinu jedinom mladunčetu.
Roman se sastoji od 117 stranica i 12 poglavlja. Počinje buđenjem medvjedice iz zimskog sna pa nas autorica u prvim stranicama duboko upoznaje s Velebitskim podnebljem opisujući opširno i detaljno šumske proplanke i krševite padine. Tu se spominju i dva slijepa mladunčeta sklupčana u majčino gusto krzno.
Jedno od njih, ono žensko, nije uspjelo preživjeti hladne dane na vrhu planine pokrivene snijegom pa je na proljeće medvjedica napustila brlog sa samo jednim mladunčetom. On je brzo rastao i bio jako znatiželjan pa ga je ta znatiželja gotovo koštala njuškice kad se jednoga dana susreo s nesretnom čovjekovom rukom. U tom dijelu autorica ne stvara zaplet, nego polako dodaje napetost i služi se usporedbom između ropstva i pohlepe.
Zaplet se, dakle, ne javlja pojavom čovjeka, nego tek kada životinji odluče suditi prema ljudskome sudu. Mama medvjedica optužena je od strane propalice i pijanca Jakova da je bez valjanoga razloga digla šapu na čovjeka. Do samog kraja autorica drži tu paralelu između onog nagonskog – animalističkog i promišljenog – ljudskog, dajući objema vrstama likova iste karakteristike.
Tako imamo malenog medvjedića i malenog Slavka koji predstavljaju krajnje, neiskvareno dobro. S druge strane, odrasli čovjek predstavlja čimbenik koji u prirodni sklad unosi poremećaj zbog svoje sebičnosti, pohlepnosti i uskogrudnosti.
Roman je ipak pisan u optimističnom duhu; na kraju jedno ljudsko dijete spašava odrasli životinjski život suprotstavljajući se krutosti odraslih svojim snažnim emocijama. Tu se zapravo odražava najveća vrijednost ovoga djela.
Klopka za medvjedića roman je pisan za djecu, ali njegova poruka snažno odjekuje u ušima odraslih koji bi se svakako mogli zapitati nad vlastitom ćudi. Čovjek je sklon negativnom ponašanju kada nešto ne razumije, ali odrasli nemaju dječju plahost i radoznalost nego je ona sada zamijenjena afektom i sebičnošću.
Vrsta djela: animalistički roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: malo planinsko selo u Lici
Tema djela: neobična priča o hrabroj životinji i pohlepnom čovjeku
Ideja djela: kad bi samo znao promatrati svijet oko sebe, čovjek bi bio najveća životinja
Kratak sadržaj
Početkom proljeća medvjedica se počela buditi iz zimskog sna, odmičući pritom jednog od svoja dva mladunčeta koje se hranilo na sisi. Ugledavši blage zrake sunca u mračnoj kamenitoj spilji, ustane i izađe. Uživala je u toplini sunca i njegovoj svjetlosti koja ju je obasjavala nakon duge i hladne zime omršavjelu i gladnu. Pogled s litice blizu spilje bio je predivan! Proljeće je obojilo travu, cvijeće i šumu, dok su njeni vrhunci planine još uvijek bili debelo pod snijegom.
Vratila se svojoj mladunčadi koja ju je sad već zbunjeno tražila po spilji. Medvjedica se još prije zime sklonila u pećinu u kojoj je tada bilo ugodno i toplo. Mlade je okotila oko Nove godine pa sada ima malu medvjedicu i malog medvjedića, toliko mlade da su još slijepi. Progledali su s nešto manje od pet tjedana, ali vani je još uvijek jako padao snijeg i medvjedica nije mogla izvesti svoje mlade van u takve uvjete. Boravak u pećini se opasno odužio..
“Glad je obilazila šumom.
Vjeverice su ispraznile svoje zalihe lješnjaka i žira i stale glodati suhu, smrznutu koru drveća. Vukovi su se šuljali uokolo istežući vratove i vrebajući kakav trag u snijegu. Dok je, dolje, pod zemljom, u dubini svoje jazbine koju je iskopao ispod bukovih žila, gunđao jazavac prazna želuca.”
Medvjedicu je mučila glad, a i mlijeka za njezinu mladunčad je bilo sve manje. I onda je osjetila da se nešto loše događa – njezina malena prestala je sisati! A ubrzo nakon toga prestala je i disati. Njuškica joj se ohladila, a udovi ukočili. Kad je medvjedica shvatila da nikako ne može oživjeti svoje mladunče, bolno je kriknula.
Srećom, maleni medvjedić dobro je napredovao i kad je napokon svanulo sunčano ožujsko jutro na vrhu planine. Stiglo je vrijeme da i on osjeti miris proljeća, svježeg zraka i – hrane. No, osjetivši hladnoću i kapljice rastopljenog snijega na njuškici, medvjedić shvati kako to nije najugodniji izbor pa se brzo vrati u spilju.
Majka ga je dozivala pa se konačno i vratila po njega i malo ga pogurala. Tek kad je krenula put šume bez njega, medvjedić se prenuo i naglo potrčao, bojeći se da ne izgubi majku iz vida. Dok je majka brstila lišće s grmlja, medvjedić je s čuđenjem promatrao i nju i šumu.
“A bijaše on vrlo živahno i obijesno stvorenjce. Uvijek u pokretu, od zore do mraka. (…)
Sve u svemu, lijepo mu je bilo živjeti u šumi.”
I uživao je u životu u šumi i isprobavanju svakojake hrane koja se u njoj da naći: mladog lišća, korijenja, trave i bobica pa i slatkoga meda.
Jednom prilikom medvjedić je tako našao košnicu u stablu pa je, prije nego se uspio snaći, bio okružen rojem pčela. Njegovo jaukanje dopre i do majke koja se u trenu pojavila kraj rasplakanog medvjedića. Potjerala je pčele i spasila mladunče, a medvjedić je naučio da se po med ide isključivo kad pčele nisu kući.
Medvjedica je učila svoje mladunče kako tražiti hranu, ali i kako se paziti. Kad bi čula veprovo roktanje, sakrila bi se u svoj brlog i ne bi izlazila dok ne bi bila sigurna da je zrak čist.
Jednog jutra se začuo bolan krik srne koja je zapela u stupicu. Medvjedica je oprezno njuškala ispred sebe osjećajući miris čovjeka. Uplašeno je pobjegla, a mali medvjedić je zbunjeno jurio za njom. Nije znao tko su ljudi, ali shvatio je da je šuma puna raznolikog života i žitelja.
Dani su mu ipak prolazili u igri i zabavi, a tako je stiglo i ljeto. Medvjedica bi tada danju spavala u hladu, a noću išla u lov. Medvjediću se nije spavalo pa se pokušao nekako zabaviti. Kad mu je žuti leptir sletio na njuškicu, on se obradova i počne ga slijediti. Dugo je tako medvjedić neobazrivo trčao, pokušavajući uloviti šaljivog leptira koji bi mu svaki put zamalo izmakao iz ruku.
“U tom trku i jurnjavi medvjedić je posve zaboravio na ono što je naučio. Jurio je koliko su ga noge nosile i odmicao sve dalje i dalje od kvrgave bukve pod čijom je sjenovitom krošnjom spokojno spavala njegova majka.”
U jednom trenu medvjedić se počeo kotrljati niz strmu livadu, a onda i preko kamenja samo da bi završio ravno u jarugi što se urušila u dnu klanca. Sve se zatreslo kad je njegovo tijelo udarilo u pod. Medo se uplašio vidjevši da nema izlaza iz rupe.
Odjednom čuje nekakav čudan glas “Ooooj…” kako se širi šumom i kad osjeti isti onaj miris ljudi, još se više prestraši i strese. Jedino što mu je preostalo je zazvati majku, pa je riknuo iz sveg glasa.
Onaj čudnovati “Ooooj..” dolazio je od Jakova koji se mamuran vraćao kući iz susjednog sela. Jaukao je jer je opet izgubio sve na kocki. Nije mu nikada odrješito ni išlo, ali bila mu je to velika ljubav i strast pa bi iz tjedna u tjedan uporno uplaćivao listiće u kladionici.
“Bio je nadaleko i široko poznat kao danguba i lijenčina. Spavanje mu je, osim dobra jela i pića bilo najdraže zanimanje.”
Na sebi je nosio poklonjenu odjeću i tek ponekad bi nešto sitno zaradio zaklavši nekome prase i slično. A volio je i piti pa su mu noći prolazile kod “Veseloga Martina”, a svakoga jutra, kao i ovog, teturao bi do kuće.
Nakon prijeđenih pola puta začuje neko čudno mumljanje iz klanca. Kad je stigao do klanca i ponovno čuo mumljanje, bilo mu je čudno. Sličilo je medvjeđem, ali bilo je slabo i piskutavo. Znatiželja mu nije dala mira pa se spustio dolje i ugledao smeđeg medvjedića zarobljenog na dnu jame.
Odmah mu je palo na pamet da tako lijepi mladi medvjed mnogo vrijedi pa poče razmišljati kako ga izbaviti i prodati. Sjeti se da od remena može napraviti laso. Čim je skinuo remen, hlače mu padoše na pod, ali Jakov više nije mario za njih sad kad će se obogatiti. Uspio je prebaciti omču preko medine glave i izvući ga iz jame.
Medo je zaboravio na omču oko vrata pa pokušao potrčati dalje u šumu, ali Jakov ga povuče natrag i, unatoč medinim silnim naporima da se otme, uspije ga savladati i pokazati mu tko je ovdje gazda.
Vratio se na put kući s medom, sada dobro raspoložen i nasmiješen. Putem je razmišljao koliko bi novca mogao dobiti za medvjedića.
“Prodat ću ja tebe čergarima pa ćeš ti onda lijepo igrati i plesati! Od sajma do sajma: hopa-cupa, hopa-cupa..!”
Odjednom začuje topot konja i viku kirijaša pa odvuče medu u obližnji grm upozorivši ga da bude tiho. Lov na medvjede bio je zabranjen i Jakov bi mogao biti u velikoj nevolji ako ga itko vidi.
Medvjedić je bio zbunjen, počeo se vrpoljiti i mrmljati pa su to čuli i kirijaši Iveša i Antiša. Zaustavili su se pomislivši da čuju medvjeda, kad Jakov iskoči iz grmlja. Nadmudrio ih je praveći se ludim; rekao je da bere vrganje premda ih ljeti nema i počeo se glasati kao medvjedić. Ovi prasnuše u smijeh i nastaviše put, a za njima Jakov i medvjedić koji je bio sve nemirniji.
Putem su naišli na plakat na kojem je pisalo “Cirkus Maksimus” i Jakov pomisli kako mu je to došlo kao naručeno. U cirkusu će sigurno dobiti još više novaca za medu pa naglo usklikne:
“Tako je! Cirkus je pravo rješenje! Ja ću dobiti novac, a ti ćeš napraviti cirkusku karijeru!”
Stigli su tako na vrh proplanka poviše malog sela gdje je Jakov imao kuću. Nije to ni bila prava kuća nego koliba na rubu sela gdje se Jakov skućio nakon godina skitanja. Jadni medvjedić se okretao prema gustoj šumi očekujući od nje spas. I on je stigao u zadnji čas.
Čuvši gromoglasno mrmljanje, Jakov se okrenu preko ramena i ugleda gorostasnu medvjedicu očiju punih bijesa. Jakov se preplašio jer zna da s mamama medvjedicama nema šale.
“Razjarena medvjedica riknula je bijesno i poletjela ravno na njega. Udarila bi ga onom svojom ogromnom šapetinom da nije brže-bolje ispustio remen iz ruku i dao petama vjetra.”
Jakov joj je uspio izmaći na stablo šljive, ali medvjedica ga nije ostavila na miru. Obgrlila je stablo šapama i svom snagom ga počela tresti. Baš kad je mislio kako mu nema spasa, začuje Jakov glasove kirijaša Iveše i Antiše.
Brzo ih je pozvao u pomoć pa je dvojac počeo gađati medvjedicu kamenjem s poda. Mali medvjedić sve je začuđeno promatrao iza lješnjakova grma. Kad je jedan oveći kamen završio pred njegovim šapicama, prestrašeni medvjedić dao se u bijeg.
Ubrzo je i majka shvatila da ga nema pa se dala u potragu za njim, a maleni je trčao i trčao kroz selo i oko njega. Odjednom začuju snažnu riku iz sela, a bila je to rika medvjedice koja se u potrazi za mladunčetom našla između plotova. Čuo ju je i Slavko kad je išao po loptu na cestu pa kad je vidio golemu medvjedicu, brzo je potrčao u dvorište probuditi djeda.
Medvjedica je lutala ulicama i dvorištima pa tako završila i u Slavkovu polupraznom dvorištu. Nekoliko kokoši se uskokodakalo oko ogromne zvijeri koja se gegala amo-tamo, kao da ni sama ne zna kako je ušla u dvorište. Tu je osjećala miris svoga mladunčeta koji se skrivao ispod plota.
Slavko je bilo jako znatiželjan i tek kad je stao par metara od medvjedice shvatio je kolikoj se opasnosti izložio. Vriska susjede Mare prenula je djeda opet iz sna pa on iziđe vidjeti čemu sva ta graja.
Kad je ugledao medvjedicu, djed Pero se vratio u kuću po pušku pa stao na prozor i pokušao je naciljati. Prije tridesetak godina bio je Pero najbolji lovac u selu, ali godine su učinile svoje pa su mu sada drhtale ruke i suzile oči.
Nemirnu medvjedicu bilo je teško naciljati. Kad je puška opalila, medvjedica je utrčala u staju, a Slavkova majka je zalupila vrata za njom. Medvjedica je stenjala, mrmljala i rikala, vičući bolno i neumorno zbog svog izgubljenog mladunčeta. Preplašeni medvjedić više je nije mogao čuti jer je sad već bio na putu prema gustoj, sigurnoj šumi.
Kad se Slavkov otac vratio s posla, ukućani nisu mogli dočekati da mu ispričaju sve o zalutaloj medvjedici. Ubrzo je čitavo selo brujalo o tome i svi su dolazili u Slavkovo dvorište kako bi vidjeli divlju zvijer. A medvjedica je bivala sve divljija, zabrinutija, gladnija i nervoznija.
Počeli su se ukućani i seljani raspravljati što učiniti sa životinjom. Jakovu su i dalje samo novci bili na pameti pa predloži da je se ubije i odere koža pa proda. I mnogi seljani se složiše s tom smrtnom presudom. Ali Slavko, koji ni mrava ne bi zgazio, nije mogao dopustiti da ubiju nevinu životinju – ta ona je ipak zaštićena zakonom.
Nakon dugog raspravljanja, Slavkov djed je pronašao dostatno rješenje – neka se medvjedici sudi po starom lovačkom običaju i zakonu. Za suca su odabrali lugara Ljubu Pešuta kojega su svi zvali Prirodnjak jer je znao sve o divljem, životinjskom svijetu. Bojale su ga se sve lovokradice u kraju.
Slavkov otac i Jakov ispričali su Prirodnjaku sve što se dogodilo, a Jakov je, kao i seljanima, prešutio sve o malenom medvjediću, nadajući se kako će uspjeti zavarati Ljubu.
“Prirodnjak se prvo zamislio, zatim sumnjičavo zaklimao glavom. Poznavao je on Jakova i nije mu baš previše vjerovao. Ta, već ga je ulovio kako za vrijeme lovostaja postavlja zamke po šumi.”
Nije mu bilo jasno kako je medvjedica napala Jakova pa on objasni da ju je sigurno privuklo njegovo šaljivo mumljanje u grmu dok je tražio vrganje. Prirodnjak konačno povjeruje u ozbiljnost situacije pa odluče sutradan održati suđenje. Slavko je jedini u medvjedici vidio plahu i dobru životinju pa se brinuo za ishod suđenja. Djed mu je rekao da bi je samo čudo moglo spasiti smrtne presude, a te riječi jako preplaše Slavka.
Dok je medvjedica izmorena ležala na stajskoj slami, njen sinčić je i dalje trčkarao šumom, pokušavajući se riješiti stegnutog remena oko vrata i tražeći svoju majku. Kad je pao mrak odlučio ju je potražiti u selu.
Lutajući mračnim ulicama i dvorištima, završio je u Marinom dvorištu gledajući se oči u oči s njezinim žutim mačkom. Sakrio se kad je čuo škripu vrata, a ubrzo je ugledao Maru i Jakova. Dobro se sjećao Jakovljeve šibe koja ga je mlatila pa je pričekao iza kokošinjca da se zrak raščisti. Možda bi se medvjedić već i vratio u šumu da nije čuo neko poznato mrmljanje u blizini.
“Srce mu je zadrhtalo od silne sreće! Gle, pa to ga njegova majka tako željno doziva!
Odmah je zaboravio na oprez i strah.
Jurnuo je što je brže mogao, pa preko plota i – tres u susjedno dvorište!”
Čuvši kako netko preskače plot, Slavko je izletio iz kuće misleći da je to njegov pas Šarko. Ali Šarku nije bilo ni traga ni glasa, a medvjeđe komešanje u staji je prestalo. Ne bi to bilo čudno da se s druge strane dvorišta nije čulo slično mrmljanje pa Slavko shvati da nije sam u dvorištu.
Ubrzo su svi ukućani izašli kako bi otkrili o kakvom se uljezu radi. Slavko ugleda kako nešto okruglo i smeđe sa žutim repom pretrčava dvorište. Čuo je on svakakvih priča o čudnovatim životinjama, ali ovo je i njemu bilo previše. Ostali mu baš i nisu vjerovali pa je otac otišao u kuću po svjetiljku i pušku.
Hodajući tako oprezno po dvorištu, Slavko ugleda kako se visoki pleteni koš s jabukama miče okrenut naopako. Kad su ga sustigli, začula se glasna rika medvjedice iz staje, a koja je omela i Slavka i oca. Kad su ponovno pogledali košaru, ona je sada stajala na mjestu, prevrnuta i – prazna. Djed je tvrdio da se koš prevrnuo od medvjedičine rike pa svi zbunjeno uđu u kuću.
Preplašeni medvjedić izvirio je njuškicom iz lišća. Jedva je izvukao živu glavu! I dalje je čuo gunđanje svoje majke, ali sada ga je bilo strah uopće joj se približiti uza sve te opasnosti koje vrebaju po dvorištu. Jedina utjeha bile su mu jabuke koje su se razletjele po travi i bar malo utažile njegovu glad. Kad je skupio malo snage i hrabrosti, čvrsto je odlučio izbaviti majku iz staje. Ali unatoč silnim naporima nije mogao do svoje majke. Tužan i razočaran, medvjedić se odgegao do plota i sakrio u grmlje odakle je mogao čuti majčino mumljanje koje ga je otpratilo u san.
Slavko je ujutro čuo komuniciranje mame i sina pa se još više začudio kad je čuo da ono piskutavo mumljanje dolazi negdje iz dvorišta. Brzo se odjenuo i otišao istražiti što se to tamo događa.
Čuo je komešanje u grmu i odlučno zavirio samo da bi našao žutokljunog kosa. No Slavko je znao da se tamo negdje krije ono čupavo klupko s velikim žutim repom.
Dok su seljani nestrpljivo čekali suđenje medvjedici, on je neumorno pregledavao svaki kutak dvorišta. Kad je sve više puta pregledao odlučio je zaviriti i u staju. Tamo je našao tužne medvjedičine oči i bolno gunđanje pa se dječak sažali nad njom i odluči je spasiti.
No, čak i uz pomoć ostalih dječaka nije uspio maknuti veliki balvan što je držao vrata pa se uz djedov prijekor vrati pognute glave u kuću, ostavivši ljestve nagnute na staju.
“Vidjelo se po Prirodnjakovu smrknutom licu da mu je teško početi, a kamoli dovršiti ovo suđenje.”
Pitao se što je to moglo nagnati medvjedicu da se iz duboke šume spusti u selo. Jakov je bio prilijepljen za suca kako bi ga huškao protiv velike zvijeri, čak je i lupao medvjedici na vrata kako bi je razjario. Ona je, osjetivši njegovu pokvarenu ćud, još više i bolnije rikala iz staje.
Svi se povukoše u kuću radi suđenja, a Slavku netko zalupi vrata pred nosom pa je on sve promatrao kroz kuhinjski prozor. Kad je čuo da i Prirodnjak pomišlja na ubojstvo medvjedice, Slavkove se oči napuniše suzama.
Učini mu se da opet čuje onaj sitni mumljavi glasić od jutros pa se približi psećoj kućici. Na svoje ogromno iznenađenje, ugleda unutra smeđu medvjeđu njuškicu, a onda i žuti remen oko njegova vrata. Nekoliko su trenutaka buljili jedan u drugoga, a onda se medvjedić od straha uvuče duboko u kućicu.
Slavko je mozgao i mozgao – odakle mu taj remen oko vrata? Kako da ga izvuče iz kućice kad ga se boji? I kako je taj mali stvor uopće završio u njegovu dvorištu? A onda mu sine kako je maleni sigurno došao svojoj majci. Brzo je utrčao u kuću vičući: “Nije kriva! Nije kriva!” , dok su ga svi zbunjeno gledali.
“Ako medvjedica brani svoje mlado, onda nije kriva!”, ponovio je Slavko.
Dok im je objašnjavao kako se medo krije u kućici, sudac, tužitelj i porota ismijavali su dječaka misleći da se radi o njegovoj dječačkoj mašti. Jedino je Jakov nervozno naginjao jednu rakijicu za drugom pitajući se što ako je dječak stvarno nabasao na malenog medvjedića s njegovim remenom oko vrata.
Jedino se Prirodnjaku ova priča nije učinila posve smiješnom i nemogućom. Odlučiše zato potražiti maloga medu. Ali za to vrijeme kućica se ispraznila.
Jakov je već spremno držao pušku u ruci i svi se složiše da medvjedicu valja ubiti. U zadnji čas je malenome Slavku sinulo – pa gdje drugdje će uplašeni medvjedić biti nego u njedrima svoje majke?? Brzo je potrčao do staje i popeo se ljestvama do prozorčića. Ugledavši malenog medvjedića u sretnom majčinom zagrljaju, Slavku se povuku suze u oči.
Jakov je bio iznenađen i ljut. Ubrzo su svi htjeli vidjeti medvjedića s remenom oko vrata pa je jedna po jedna glava raznježeno virkala kroz maleni prozor.
Slavko se smijao u sav glas, a djed mu namigne dodavši:
“Mudra je on glavica! Da nije prislonio ljestve uza zid, zar bi se medo tome ikada dosjetio?”
Slavko je uživao.
Ubrzo su se svi počeli pitati kako je žuti remen završio kao omča oko medvjedićeva vrata. Odgovor je bio i više nego očit pa odmah počeše ispitivati Jakova o remenu, a on se poče vrpoljiti i izmišljati. Ali nije mogao prevariti susjedu Maru koja mu je poklonila taj isti remen i pred svima to potvrdila.
Bilo mu je jasno da mu se crno piše pa kad su svi počeli bježati iz Slavkovog dvorišta da puste medvjede na slobodu, Jakovljeve noge najbrže su hitale.
U međuvremenu je medvjedica uspjela svući remen sa sinovog vrata pa kad su trojica skinula teški balvan sa stajskih vrata, majka i sin mirno su išetali iz staje pa onda i iz dvorišta. Prošli su kroz cijelo selo dok su ih radoznale oči pratile s prozorskih okna.
Analiza likova
Mama medvjedica – hrabra majka koju slijepa ljubav prema svome mladunčetu dovodi u opasnost od ljudske ruke. U svim mukama i nedaćama, odlučna je pronaći i spasiti svoje mladunče koje na neki način zapravo spašava nju. Na koncu ju neiskvarenost mladog čovjeka objedinjuje s malenim medvjedićem i pravda je zadovoljena.
“Poslije hladne, ljute zime žedna je sunca i gladna svjetla.”
“Mada je inače bila krupna i snažna, medvjedica je, kako je vrijeme odmicalo, postajala sve mršavija i mršavija. Nije više bilo ni traga onom tustom, punom trbuhu s kojim se zavukla u pećinu.”
“Ma kako lijeno i nezgrapno izgledala, umjela je ona brzo trčati kad zatreba.”
Mali medvjedić – radoznao i plah, dječja zaigranost i radoznalost dovode ga u manje i veće nezgode. Baš kao i malo dijete, on se vodi za osjećajima. Većinu stvari ionako ne razumije pa se tako osjeća dobro i sigurno u blizini svoje majke bez koje je prestrašen i izgubljen.
Kad mu majka završi zarobljena dok ga je pokušala spasiti od Jakova, on se vodi svojim nagonskim osjećajima – prije svega ljubavlju i privrženošću. Tako nalazi hrabrosti uputiti se među njemu nepoznatu, ali zločestu vrstu – ljude koji su razdvojili njega i majku. Na kraju je mala obitelj ponovno ujedinjena, a ništa ne bi bilo moguće bez jednako neiskvarenog i mladog Slavka koji nije htio dopustiti da njegovi odrasli sumještani ubiju mamu medvjedicu.
“I medvjedić se promijenio. Tijelo mu je ojačalo, trbuščić se zaoblio, a njegovo kao svila meko krzno postajalo sve gušće i sve čvršće. A bijaše on vrlo živahno i obijesno stvorenjce. Uvijek u pokretu, od zore do mraka. Verao bi se po krševitom stijenju; pentrao preko oborenog granja izvodeći svakojake šale i vragolije dok bi njegov mumljav glasić veselo odzvanjao mračnim guštarama i neprohodnim klancima.”
Slavko – ima iste osobine kao maleni medvjedić; dobrog je srca i velike radoznalosti pa ga na kraju dječje iskrene emocije dovedu do raspleta čudnovatog događaja. Zahvaljujući njegovom dječjem nemiru, ali i hrabrosti, Slavko shvaća što se zapravo dogodilo i ponovno ujedinjuje malenog medvjedića sa svojom majkom koja je unaprijed krivo optužena.
“Bez Slavkove pomoći ubogi medo ne bi nikada više vidio svoje majke.”
“Slavko je uživao. Nije se više htio odlijepiti od prozorčića. Da, zahvaljujući tom svom znatiželjnom nosu ipak je spasio medvjedicu.”
Jakov – predstavlja sve loše osobine jednog odraslog čovjeka – od poroka i lošeg načina života do pohlepe i nezdravog razmišljanja. Prije svega želi zadovoljiti svoj ego tako da i nema pravih ljudskih vrijednosti.
“Mada ga je uporno pratila smola, kocka je bila njegova velika strast. Igrao je on još i “Loto” i iz tjedna u tjedan ispunjavao listiće “Sportske prognoze”, sve se nadajući da će se i njemu, jednom, osmjehnuti sreća.”
“Bio je nadaleko i široko poznat kao danguba i lijenčina. Spavanje mu je, osim dobra jela i pića bilo najdraže zanimanje. Doduše, ponekad bi ipak nekome popravio plot, nekome kokošinjac, ili bi zaklao kakvo prase pa bi zato dobio koji dinar ili još češće kakvu iznošenu odjeću.”
“Ta njegova takozvana kuća bila je, zapravo, neka napuštena koliba na rubu sela u koju se uselio pred koju godinu kad se umoran od skitnje zadržao u selu.”
Bilješka o piscu
Maja Gluščević jedna je od najboljih autorica animalističke proze i uspješna scenaristica. Rodila se u Zagrebu 6. siječnja 1932. godine. Bila je starije dijete u obitelji Maksimilijane i Vladimira Kirina, a u dobi od četiri godine dobila je i sestru Nevu.
Djetinjstvo je provela živeći u centru grada, a s obitelji je živjela i baka koja je sramežljivoj Maji bila dugo jedino društvo. No, kako je napisala u svojim autobiografskom romanu “Odrastanje” najviše je bila vezana uz oca Vladimira koji je za nju bio uzor. Inače, otac Vladimir bio je poznati likovni umjetnik.
1938. godine upisala je osnovnu školu u Medulićevoj ulici. Bila je sramežljiva učenica i teško je sklapala prijateljstva. Patila je i od disleksije pa je naučila čitati tečno tek s 12 godina.
1942. godina cijela je obitelj zbog ratnih razaranja preselila u kuću u Samobor. Lijepu ladanjsku kuću sagradio je Majin otac. Par godina kasnije, točnije 1947. godine upisala je žensku gimnaziju u Zagrebu. Za vrijeme gimnazijskih dana stekla je i svoje prve prijateljice s kojima je odlazila na izlete i u kazališta.
1949. godine upoznala je Obrada Gluščevića, scenarista i redatelja, koji je bio stariji od nje 19 godina i zaljubila se na prvi pogled. No, kako roditelji nisu odobravali vezu, par se sastajao tajno punih šest godina.
Početkom 50-ih godina upisala je Filozofski fakultetu Zagrebu gdje je studirala engleski i njemački jezik. Iako su se njezini roditelji jako protivili, udala se za Obrada u Dubrovniku 1955. godine. Malo nakon vjenčanja njih dvoje postali su i poslovni suradnici.
Početkom 80-ih godina napisala je “Priču o Jelenku” po istoimenom televizijskom scenariju kojeg je napisala sa suprugom Obradom. Godinu dana nakon toga pojavio se i njezin drugi roman “Vuk samotnjak” napisan također prema filmu koji je ostvario uspjeh.
Njezina druga popularna djela su još: “Bijeg u košari”, “Ivin Vučko”, “Tajna tihe uvale”, “Tajanstveni svjetionik” i mnoga druga.
Za svoj književni rad dobila je i nagradu “Grigor Vitez”.
Autor: M.G.
Odgovori