Bajka o Kjelu je priča o ljubavi, ali i o prijateljstvu između dva labuda. Kjelova nesreća je bila ta što je on zapravo bio crni labud koji je bio izopćen iz svog jata. Nitko od mužjaka nije želio da on i dalje živi s njima, ali je tu bila riječ o ljubomori jer je Kjel bio prekrasan crni labud za kojim su labudice uvijek uzdisale.
Kako nije mogao trpiti maltretiranje ostalih mužjaka jednog je dana napustio jato. Nije bio sretan kada je to učinio, ali se nadao kako će jednoga dana pronaći svoju srodnu dušu i s njom nastaviti živjeti. Agnetta je labudica koja je kao mala s njime provodila puno vremena igrajući se pa mu je ljubav zapravo bila pred nosom.
Puno je Kjel propatio dok se nije ponovo susreo s Agnettom, pa je čak jedno vrijeme bio zaleđen zbog svoje radoznalosti. Zla vještica Karengard ga je upozorila na kobnu sudbinu koja će ga snaći ukoliko bude previše uzbuđen kada vidi slike na Jezeru sjena.
Vrsta djela: bajka
Mjesto radnje: Gergen, Jorgen, kraljevstvo Pulka
Vrijeme radnje: nekad davno
Tema djela: ljubav i prijateljstvo između dva labuda
Ideja djela: ljubav je često tako blizu, da je niti ne primjećujemo
Kratak sadržaj
Nekada davno, u prostranstvima nordijske zemlje, živjele su prekrasne bijele dugovrate ptice na golemom jezeru. Bilo ih je na tisuće, a njihovi odrazi ocrtavali su se u čistoj i hladnoj vodi. U tom prekrasnom bijelom jatu izdvajala se samo jedna ptica, crna poput gavrana, a njezina se ljepota odmah mogla uočiti u tom lijepom bijelom društvu.
Crni labud se zvao Kjel, a nije bio svjestan kako je različit od drugih. Njegovom je pojavom ostavljao bez daha sve labudice u jatu jer je bio savršen, samo drugačije boje perja. Ostali mužjaci su iz dana u dan bivali sve ljubomorniji jer je zaokupljao pažnju baš svih labudica. Nakon izvjesnog vremena su ga počeli otvoreno napadati.
Kjel je trpio svakidašnja maltretiranja, ali kada je prevršilo svaku granicu, teškog je srca odlučio otići i napustiti svoje jato. Raširio je svoja velika crna krila i vinuo se u visine. Ženke su uzdisale za njime, a mužjaci glasno graktali jer su zapravo htjeli da ode. Kjel je zadnji puta pogledao svoje jato i nestao na obzorju.
Ženke su bole očajne, ispustile su stotine suza za Kjel jer je svaka od njih potajno gajila ljubav prema njemu. No, Kjel nije mogao dalje živjeti u jatu gdje ga ostali mužjaci ne trpe i morao je otići.
Kjel je letio cijeli dan i postao umoran. Kada su se pojavile zvijezde na nebu odlučio je sletjeti na manje jezero kako bi malo predahnuo. Nije on bio iskusan letač pa čim je sletio odmah je zaspao.
Drugog jutra kada je otvorio oči shvatio je kako nema nikoga i kako je usamljen. Rastužio se i zaplakao od jada i boli. Svi su mu nedostajali pa je pomislio kako bi bilo da se vrati svome jatu. Sjetio se koliko su ga mužjaci napadali pa mu nisu ostavili izbora i morao ih je napustiti. I dalje je nastavio plakati jer je shvatio kako nema smisla vratiti se negdje gdje nisi poželjan.
Malo se primirio i krenuo u razgledavanje okoliša i zamijetio biljke i alge s kojima se može nahraniti. To ga je nakratko razveselilo. Od tada su prošli tjedni, pa i mjeseci te se Kjel privikao na novo stanište.
Kjel je postao pravi prekrasni crni mužjak o kojemu se pričalo u cijelom životinjskom svijetu. Iako je živio na miru, i dalje se osjećao jako usamljeno. Najviše je žalio za igrama sa svojim vršnjacima jer je život u jatu puno zabavniji od samotnog kakav je on trenutno vodio.
Na novom staništu je upoznao nove prijatelje i poznanike, ali mu je svejedno falila ljubav. Kako i ostale, tako i njega pokreće taj nevjerojatan začin od kojeg nam se stvaraju leptirići u trbuhu. Problem je bio u tome što iako je imao nove prijatelje poput ptičjeg cara orla-ribara ili jelena irvasa što su ga često navračali pozdravljati, a bijeli ždralovi su se povremeno družili s njime, njemu su nedostajali njegovi prijatelji labudovi.
Prošlo je već puno vremena, ali Kjel je postajao sve nesretniji. Prijatelji ždralovi su mu znali prenositi informacije o njegovom starom jatu, a on bi uživao slušajući priče, ali nakon što bi ždralovi otišli, Kjel bi jecao u samoći.
Jednog dana se mala vrana izvrnula iz gnijezda i upala u jezero. Roditelji su zapomagali u pomoć, ali nisu uspjeli spasiti malu ptičicu koja je žarko željela istražiti novi svijet. Kjel je čuo kako roditelji glasno krešte i krenuo im u pomoć. Dohvatio je malu ptičicu za krila i ponio do obale. Zagrlio ju je svojim velikim bijelim krilima kako bi se ptičica utoplila i došla k sebi.
Roditelji su bili presretni što je Kjel spasio njihovu malu vranu i tako su postali prijatelji. Otkrili su mu i jednu dobro čuvanu tajnu koju su rijetki znali, a to je da vještica Karengard živi na hladnom sjeveru, u jednoj podzemnoj spilji. Ponekad je dobrog, a ponekad lošeg raspoloženja pa stoga treba biti oprezan ako se odluči posjetiti ju. Naime, mnogi su zatražili njezinu pomoć kada su bili potišteni i tužni jer je ona proricala budućnost, pa su vrane mislile kako ona može pomoći Kjelu. S obzirom da je on ptica dobrog srca i ako ona to prepozna mogla bi mu pomoći u njegovoj boli.
Zauzvrat bi joj mogao odnijeti orahe umočene u med do kojih ona ne može nikako doći, a vrane su to dobile na poklon od svoje rodbine prilikom vjenčanja. Kjel se zahvalio vranama na dobrim savjetima i odlučio prespavati kako bi preispitao svoje nakane.
Sutradan kada je svanulo, otišao se pozdraviti s vranama, objesnio je smotuljak s medenim oraščićima oko vrata i krenuo put sjevera. Putovao je dva dana i dvije noći ne bi li stigao do Gergena gdje je živjela vještica Karengard. Ona je znala kako će ju Kjel posjetiti i dočegala ga je na ulazu u spilju. Vjetar je jako zapuhivao, a Kjel je bio premoren od puta. Dovukla ga je Karengard u dubinu spilje i odmah upitala što nosi oko vrata. Kjel joj je ponudio oraščiće, a vještica je odmah krenula žvakati fine poslastice.
Vještica Karengard je započela priču. Rekla mu je kako ga je Bog obdario tolikom ljepotom. ali istovremeno podosta otežao život. Nadalje je nastavila pričati kako ga čeka ljubav, ali mora biti strpljiv jer ga čega još godina patnje i boli, a onda slijede sretni dani.
Naime, bijela labudica čeka da je vrijeme donese k njemu, ali Kjel mora biti strpljiv kako se ne bi nešto izjalovilo. Vještica mu je rekla neka pođe kući jer će se ljubav sigurno jednog dana ukazati. Kjel je htio samo vidjeti lik labudice koja mu je suđena, ali vještica mu je rekla kako time izaziva nesreću i kako će mu život radi toga biti u opasnosti. No, Kjel je inzistirao.
Vještica mu je na njegovo inzistiranje odgovorila kako na dalekom hladnom sjeveru postoji čarobno Jezero sjena smješteno u zemlji Jorgen u kojemu se onome koji leti iznad njega ukazuju slike i likovi iz budućnosti. Onaj tko nadvlada tamošnju hladnoću i ostane priseban kada ugleda slike iz budućnosti bit će spašen, a onaj tko pretjera u radoznalosti i zaustavi se tamo predugo zaledit će se, a da to ni ne primjeti, a kada primjeti bit će već kasno. Led će okovati njegovo tijelo i zauvijek će ostati u zemlji Jorgen. Mnogi su pokušali to nadvladati, ali se nikada više nisu vratili u Gergen, osim dvojice koji su uspjeli ostati prisebni.
Kada mu je vještica sve ispričala savjetovala mu je neka se vrati odakle je i došao kako ne bi doveo svoju sudbinu u iskušenje, ali Kjel sad više nije želio odustati. Odlučio je uz njezino dopuštenje krenuti prema Jorgenu jer je njegova želja prevelika. Pogledat će samo nakratko u Jezero sjena kako bi vidio koja labudica mu je suđena i odmah se vratiti u Gergen.
Vještica je pomislila kako je Kjel mlad i uzdahnula te rekla kako je to njegov izbor. Gurnula ga je iz pećine i poželjela neka ga čuvaju tajne sile ovoga svijeta. Osim ljepote, Bog mu je zasigurno podario i neizmjernu hrabrost, pomislila je vještica.
Kjel se od srca zahvalio vještici koja mu je prije puta dala par riba kako bi se najeo. Karengard ga je blago lupila štapom po perju u znak pozdrava i Kjel je odletio prema Jorgenu.
Njegov put je trajao cijeli dan, a zrak je bivao sve hladniji. Na umu mu je bio samo prvotni cilj koji mu je davao snagu za nastavak putovanja. Kada je pala noć, hladnoća je postala neizdrživa. Kjel je i dalje letio prema sjeveru, ali mu je cijelo tijelo trnulo. Pred zoru je uspio stići do Jorgena, a tamo je sve djelovalo gotovo beživotno. Vidio je puno zaleđenih brijegova, a u klancu je primjetio malo Jezero sjena. Počeo se tresti od uzbuđenja jer će napokon u jezeru vidjeti sliku svoje buduće labudice.
Kjel se nadvio nad jezero i ugledao sjenu prelijepe bijele labudice koja je pratila njegov let. Kroz par trenutaka mu se počeo stvarati led na krilima koja su postajala sve teža za letenje. Nije mogao odoliti liku labudice pa je ostao još par trenutaka iznad jezera dok mu se nije ukazala čista slika njegove ljubavi. Već je bilo krajnje vrijeme da krene natrag u Gergen, ali želja da ugleda svoju labudicu bila je ogromna. Na jezeru se ocrtao lik labudice i sada ju je Kjel jasno mogao vidjeti.
Kjel je odlučio ostati još neko vrijeme iznad jezera kako bi upamtio svaki detalj na toj ljepotici. Onog trena kada je htio otići shvatio je kako su mu krila zaleđena pa je pomislio kako će i on ostati u Jorgenu zauvijek kao što ga je vještica upozoravala. Trudio se on poletjeti, ali to jednostavno više nije bilo moguće. Pokušao je svojim mislima upravljati tijelom i još se jedanput pomolio Bogu, ali samo je sve više bio priljubljen uz jezero. Onesvijestio se i ostao tamo ležati.
Prošlo je nekoliko tjedana, a u Jorgen su pristigli ratnici iz kraljevstva Pulka koji su imali zadatak ispitati stanje i tamo i u Gergenu. U početku ih je bilo stotinjak, ali hladnoća je bila toliko jaka da nisu svi ratnici uspjeli doći do Jorgena. Imali su na sebi dobru opremu, ali nažalost je bijela smrt bila jača. Uvidjeli su slike na Jezeru sjena koje su ih zbunile, pa su brže bolje htjeli pobjeći, ali su u zadnji tren spazili lik labuda koji je izgledao kao da je isklesan od leda. Skupili su hrabrost i ukrcali ledenog labuda na saonice te ga odnijeli kao poklon svome kralju.
Uputili su se tako ratnici zajedno s Kjelom prema svome kraljevstvu. Put je trajao skoro tjedan dana i nisu svi ratnici preživjeli hladnoću. Bili su vrlo oprezni kada su prolazili kroz Gergen zbog vještice Karengard koje su se svi bojali. Ukupno sedam ratnika je stiglo u kraljevstvo od njih sto. Svijet je istovremeno slavio, ali i tugovao za onima koji se nisu vratili.
Prošlo je nekoliko dana od njihovog povratka, a kralj Agnon je odlučio postaviti kip ledenog crnog labuda na središnji trg. Kjelu su se svi divili zbog njegove ljepote ne znajući kako mu srece i dalje kuca. Bio je živ zaleđen i spavao zimski san poput medvjeda koji čeka proljeće.
Prolazili su dani, a Kjel se i dalje nije topio. Njegova je sudbina bila neizvjesna sve dok jato bijelih labudova nije prelijetalo središnji trg. Svi su malo zastali kada su vidjeli njegov kip, ali samo se jedna labudica usudila spustiti do njega. Kada je shvatila da je to Kjel, suze su joj krenule niz lice jedna za drugom. Bila je ona jedna od ženki koja ga je potajno voljela ali i koja se družila s Kjelom.
Kada se razdanilo i ljudi izašli na ulicu vidjeli su labudicu Agnettu kako bdije nad Kjelom. Svi su se čudili što labudica ne odlazi pa su joj počeli donositi hranu, a kralj Agnon je naredio kako joj nitko ne smije nanijeti štetu. Uz to je zadužio dvorjanina da se brine za njezinu prehranu.
Jednog su jutra do kraljevstva doletjele vrane, roditelji male ptičice koju je Kjel spasio prilikom utapanja. Odmah su shvatili da je to Kjel. I vrane i Agnetta su bili jako žalosni što se dogodilo s Kjelom, a vrane su ispričale Agnetti kako je do toga došlo.
Nakon te priče se Agnetta uputila prema Karengard kako bi saznala svu istinu o Kjelu. Vrane su joj rekle kojim putem da ide i dale joj medeni oraščić kao dar vještici. Sljedećeg se jutra Agnetta uputila prema Gergenu nakon što je izljubila zaleđenog Kjela.
U zoru je kralj zapazio kako je labudica otišla pa je htio istražiti njezin nestanak, ali je shvatio kako je otišla svojevoljno.
Agnetta je bila uporna labudica, ispunjena ljubavlju prema Kjelu i prepuna želje da stigne što prije do Gergena. Mislila je da Kjelu nema spasa, ali je svejedno ustrajala u svom naumu. Kada je stigla do pećine dala je Karengard medeni oraščić, a ona joj potom rekla kako vidi da ju je velika bol donijela do pećine. Ispričala mu je kako je Kjel strdao zbog radoznalosti kada je vidio njezin obriz u Jezeru sjena, ali ako je ona spremna žrtvovati se zbog njega možda će ga uspjeti spasiti.
Agnetti nije bilo ništa jasno jer je mislila kako je Kjel već mrtav. Ali vještica joj je rekla kako postoji još mala nada da ga spasi samo ako ona to zaista želi jer mu srce nije do kraja zaleđeno. Agnetta je bila i više nego spremna spasiti svog Kjela jer joj život bez njega nije imao smisla.
Vještica joj je rekla kako i ona mora odletjeti do Jezera sjena i savladati strašnu hladnoću, pa ako u tome uspije vidjet će kako se na jezeru ne ocrtavaju nikakve slike budućnosti jer ona trenutno za Kjela ne postoji. Ukoliko Agnetta ispuni svoju zadaću moći će vidjeti slike budućnosti. Iako, ljubav može nadjaćati sve druge sile, rekla je vještica, stoga može spasiti svog Kjela.
Karengard je rekla Agnetti kako njezina ljubav prema Kjelu mora nadjačati sve zle sile kako bi ga povratila u život i vratila toplinu oko njegova zaleđenog srca. Čak će možda morati žrtvovati i svoj mladi život kako bi ga spasila. Vještica je onda nastavila pričati o njezinoj zadaći koju mora izvršiti. Morala je odletjeti do mjesta na Jezeru sjena gdje je Kjel nastradao kako bi tamo vidjela sliku zaleđenog labuda u kraljevstvu Pulka. Ali čim to ugleda morat će zažmiriti i odletjeti dalje prema sjeveru. Ukoliko će izdržati taj let i tu hladnoću tada će se Kjelovo tijelo početi polako grijati i otapati led s njega. Sve dok se on cijeli ne odledi Agnetta neće smijeti otvoriti oči. Onoga trena kada shvatiš da je i tvoje tijelo u opasnosti će moći otvoriti oči i pogledati u jezero te krenuti prema natrag.
Agnetta se zahvalila vještici, dobro se najela sušene ribe i krenula na opasan put. Letjela je neumorno prema jezeru sve dok nije stigla do mjesta gdje je Kjel stradao. Ugledala je sliku kipa u jezeru, zažmirila i krenula dalje prema sjeveru. Trpila je neizmjernu hladnoću, a led se počeo stvarati na njezinim krilima. Nije htjela otvoriti oči jer bi se u tom trenu kip rasprsnuo u tisuće komadića, a zaista je voljela Kjela i to joj je dalo snage da leti dalhje prema sjeveru. Skoro se već i onesvijestila od hladnoće i zbog leda na krilima se svi više počela spuštati prema jezeru. U međuvremenu se Kjel počeo orošavati, no kada je shvatila kako se sve više približava jezeru odlučila je otvoriti oči.
U jezeru je ugledala Kjela kako zbunjeno stoji nasred trga u kraljevstvu Pulka i čisti svoje perje ne znajući što se točno s njime događa. Ona je bila presretna zbog slike koju je ugledala. No, kada je pokušala odletjeti prema kraljevstvu krila joj to nisu dopuštala zbog leda koji se na njima nalazio. Kako se sve više približavala jezeru ugledala je Kjelov i svoj lik koji joj je dao dodatnu snagu da mu se vrati. Teškom mukom je naposljetku odletjela u kraljevstvo Pulka.
Dok je Agnetta letjela prema svome Kjelu, njega je kralj nahranio i dozvolio mu da ode do obližnjeg jezera dok je ostatak ljudi uživalo u pogledu na prekrasnog crnog labuda. Agnetta se zaustavila do Karengard koja ju je još nahranila ribama i drugi dan je stigla u kraljevstvo.
Agnetta je doletjela do kraljevstva i ugledala mnoštvo ljudi na jezeru kako promatra crnog labuda. Napravila je veliki luk iznad jezera, a Kjel ju je pratio pogledom. Zatim se i on vinuo u visine i shvatio kako je to labudica koju je vidio u Jezeru sjena. Ah, kako li je bio presretan što je napokon ugledao ljubav svog života. Oboje su letjeli iznad jezera i veselili se jedan drugome, a ljudi su i dalje uživali u pogledu na tako sretan zaljubljeni par.
Likovi: Kjel, Agnetta, Karengard, Agnon
Analiza likova
Kjel – crni labud koji je bio protjeran iz svog jata zbog boje perja. Bio je jako nesretan radi toga. Kada je napustio svoje jato nastanio se na drugom jezeru. Nadao se kako će mu ljubav jednog dana ipak biti uzvraćena i vođen tom željom htio je što prije okriti koja labudica mu je suđena. U tome su mu pomogle vrane jer je Kjel spasio njihovog ptiča, a kada su vidjele koliko jadnik pati od neuzvraćene ljubavi uputile su ga neka posjeti vješticu Karengard. Prošlo je još mnogo boli i patnje koje je Kjel morao savladati prije nego li je nastavio sretno živjeti s Agnettom.
Agnetta – bijela labudica koja je potajno voljela naprije prijatelja, a kasnije i svog odabranika Kjela. Bila je jako tužna kada je napustio jato pa kada je jednom prilikom nadlijetala kraljevstvo Pulka zamijetila je veliki crni kip i shvatila kako je to Kjel. Kako bi ga odledila i time mu spasila život odlučila je ispuniti zadaću koju joj je predodredila Karengard. Uspjela ga je spasiti zbog jačine ljubavi koju je osjećala prema Kjelu.
Karengard – zla vještica koja živi u spilji i voli jesti medene oraščiće. Upozorila je Kjela i Agnettu koje opasnosti vrebaju na Jezeru sjena i kako će nastradati ne budu li poslušali što će im ona reći. Kjel ju prvi puta nije poslušao pa ga je Agnetta morala spasiti. Oboje su joj se zahvaljivali na pomoći stoga vještica nije bila toliko zla koliko se činilo na prvi pogled.
Bilješka o autoru
Želimir Hercigonja rodio se u Zagrebu 29. ožujka 1956. godine. U svom književnom radu najviše se ističe pisanjem za djecu.
Objavio je tri zbirke priča i bajki za djecu – “Bajkovnica”, 1997. godine, “Srebrnasta nit snova”, 1999. godine i 2000 godine “Vladar ledene osame”.
Od romana ističe se roman “Tajni Leksikon” koji je bio objavljen 2001. godine. Najpoznatije slikovnice za djecu su mu: “Maslačkova kruna” objavljena 2001. godine te “Tuga, radost i divlja svinja” koju je objavio 2001. godine.
Osim što piše prozu, istaknuo se i pisanjem dječje poezije. Njegovi uzori u književnom svijetu su Hans Christian Andersen i Charles Perrault.
Autor: L.V.
Odgovori