Karanfil s pjesnikova groba

“Karanfil s pjesnikova groba” pripovijetka je Augusta Šenoe, pisana kao njegovo osobno svjedočanstvo o tome kako se kao književnik i borac za svoju narodnost okrenuo ka borbi protiv germanizacije, a za slavenstvo. U ovoj priči međusobno se isprepliću dvije radnje. Prvoj je ideja prikazati ideologiju slavenstva; ona govori o nekim političkim i društvenim odlikama Šenoina doba, te prepričava njegovo osobno iskustvo koje ga je potaklo da se preda životnoj borbi za svoj jezik. Druga radnja je ljubavna priča, tj. prikaz pripovjedačevih osjećaja prema jednoj posebnoj djevojci, zbog koje se usudio prigrliti ovo prvo. Ta djevojka je za njega bila najprije inspiracija, a tek onda predmet ljubavi.

Ova pripovijetka predstavlja tipično djelo Šenoine književnosti. Ona sadrži i romantičarske odlike i odlike realizma. Romantizam se očituje najprije u opisima. Oni su poetični, puni stilskih figura, naglašeni i često dramatični. Također, ljubavna priča unutar djela, kao i priča o pjesniku Prešernu, tipične su za prozu romantizma. S druge strane, ideje predstavljene u djelu tipične su za prozu realizma. Pisac govori o domoljublju, o borbi za jezik, a time i osobnu borbu za prava Hrvata i Slovenaca (tj. slavenskih naroda uopće) za samostalnošću, autonomijom i slobodom da se služe svojim materinjim jezikom. Ova tema bila je kontroverzna u Šenoino doba, kada se u Hrvatskoj i Sloveniji nastojala provesti prisilna germanizacija, pa su svi državni službenici morali pričati njemački. Time su i sva gospoda odbijala pričati materinjim jezikom. Šenoa piše kako je on, iako učen čovjek, student, ugledan gospodin, odlučio govoriti hrvatski i time izazivao čuđenje, ali i ponos sugrađana. Takvo što očekivalo bi se samo od neukih, ali je on pokazao da se i gospoda mogu ponositi svojim rodom i oduprijeti pomodarstvu, pa i zakonima.

Tako je Šenoa odlučio početi pisati na materinjem jeziku. Na sve to ponukalo ga je pjesništvo jednog od najvećih slovenskih pjesnika, Franca Prešerna. Iako je pisao na materinjem jeziku, Prešernova poezija bila je vrhunska. Mogla se mjeriti s pjesmama Goethea ili Schillera, njemačkim pjesnicima koji su se tada smatrali nedodirljivim pjesničkim vrhom. Šenoa je tada shvatio da umjetnička vrijednost ne ovisi o jeziku, već o pjesniku.

Ova pripovijetka govori i o samom Prešernu – on je pjesnik iz naslova pripovijetke. Upoznajemo ne samo njegovo pjesništvo, već i život, a sve kroz zgodu putovanja u njegovo mjesto i posjeti njegovom grobu, kao tematskoj okosnici pripovijetke. Prešern je opisan kao pjesnički genij, gotovo kao legenda, te se na njegovom primjeru opisala prava duša umjetnika. Prešern je tako postao uzor Šenoi. Sve ovo ispričano je kroz pripovijest kojom se objašnjava podrijetlo karanfila u knjizi pjesama koju pripovjedač čuva već dugo godina. Knjigu mu je darovala djevojka, opisana u romantičarskom duhu, ali, za razliku od sličnih heroina, predstavljen prije svega kao izuzetno pametna, a ne lijepa, nevina i naivna. Ipak, ona završava tragično, što je još jedna tipična sudbina Šenoinih glavnih ženskih likova.

U pripovijetki pratimo pripovjedača, Šenou, kao mladića. On govori o detaljima iz svog života, kao u nekakvom dnevničkom zapisu. Zanimljivo je pratiti rane misli ovog velikog čovjeka i jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca. Vidimo odakle je potekla životna inspiracija ovog čovjeka da učini toliko mnogo za književnost svog naroda. Uz to, upoznajemo odlike prostora i vremena u kojem se radnja događa, što je još jedna odlika književnog realizma. Napisana kao intimna pripovijest pisana u prvom licu, ova pripovijetka nudi nam toliko toga – prekrasne prizore, emotivne ispovijesti, romantičnu priču između nekoliko mladih ljudi, pripovijest o nekim intimnim trenucima velikog pjesnika Prešerna, prikaz buđenja nacionalne svijesti u samom Šenoi i uvid u karakteristike vremena u kojem je živio. Upravo zbog svega toga ova pripovijetka vrhunsko je umjetničko djelo naše književnosti i jedno od najboljih Šenoinih djela uopće.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: sredina 19. stoljeća

Mjesto radnje: Zagreb, Kranj

Tema djela: priča o karanfilu, Prešernu i djevojci Neži, kao Šenoinim životnim inspiracijama

Ideja djela: prikaz veličine materinjeg jezika i traženje vlastitog nacionalnog identiteta

Kratak sadržaj

Vani je bila jaka zima. Padao je snijeg i već ga je bilo do koljena, a naš pripovjedač sjedio je u toploj sobi i čitao iz male, žute knjižice. Obožavao je tu knjigu, punu pjesama Franca Prešerna. Ali knjižica nije sadržavala samo Prešernove pjesme, već je i bila pripadala samom Prešernu. Među njenim stranicama bio je stisnut žuti karanfil i tako je stajao već dvadeset godina. Nekada je cvao na Prešernovom grobu, a sada je Prešernova knjiga njegov grob.

U toj zimskoj noću, u miru pored peći, pripovjedač se, gledajući u cvijet počeo prisjećati svog mladenaštva. Dok je bio đak, ničega se nije bojao, osim djevojaka. Tada se mnogo družio sa svojim vršnjacima, raspravljao o nekim njima bitnim temama, ali se pored žena preznojavao i šutio. Ali s vremenom se i to promijenilo. Pripovjedač je, kako je sazrijevao, postajao sve slobodniji i samouvjereniji. Išao je u školu, a u slobodno vrijeme pisao je pjesme. Zahvaljuje bogu što ih nije davao tiskati jer sada smatra da i nisu bile posebno dobre.

Posljednji dan prije školskih praznika, u razred je ušao direktor i počeo govoriti o latinskim pjesnicima i njihovim poslovicama. To je bio posljednji sat prije školskih praznika, pa su đaci jedva čekali da direktor završi svoj govor o poeziji, u koji je umiješao politiku i svoje favoriziranje germanizacije, koju je pripovjedač već tada prezirao. Kada je sat završio, najprije je iz razreda izašao direktor, pa su za njim nahrupili đaci, izlazeći van i udišući novu slobodu. Osokoljen tom novostečenom slobodom, pripovjedač je odlučio otići u svijet. Budući da nije znao što je to svijet, otišao je kod svog prijatelja Alberta.

Albert je bio lijep, zdrav i bistar mladić. Njegovi roditelji bili su birokrati i u njihovoj kući materinji jezik govorio se samo s poslugom. Među sobom su pričali njemački. Po uputama roditelja, Albert se deklarirao kao Austrijanac, iako je rodom bio Slovenac, pa je pripovjedač mislio da je time potpuno zatro svoje rodoljublje. Albert nije mrzio Slavene, ali sve ideje bile su mu usmjerene na zapad i germanske zemlje. Albert je najviše čitao Goethea i Schillera, pa se njihova melankolija prenijela i na njega. Postao je vječito nesretan. S vremenom je počeo čitati i Lenaua, pa pripovjedač kaže “Od Werthera posta ujedanput Faust”. I dalje je bio nesretan i veoma poetičan. Iako nije pisao pjesme, Albertu je glava bila puna fantazija, pa pripovjedač smatra da bi bio odličan pjesnik.

Albert je svom prijatelju, našem pripovjedaču, pričao najviše o svojoj tjeskobi i ludilu koje ga zaokuplja. Ali onda se, na sreću, Albert zaljubio, a time i ozdravio. U tom stanju napisao je cijelu knjigu pjesama. Djevojka mu je uzvraćala ljubav, iako je njoj bilo dvadeset godina, a on je još uvijek bio đak od osamnaest. Zato nije bilo toliko čudno što se ona jednog dana udala za muža koji joj je bio primjereniji. Albert je to teško prihvatio. Nazvao ju je “Nevjernicom”. Ona mu je napisala pismo u kojem ga je nazvala svojim prijateljem, ali Albert ga je samo zgužvao i bacio, osjećajući se kao žrtva izdaje. Da bi izliječio srce, odlučio je poći u Kranjsku goru, u prirodu k svojim rođacima i pozvao je prijatelja, našeg pripovjedača, da pođe s njim.

Pripovjedač je bio u potpunosti, kako sam kaže, “Zagrebački sin”. Kao takav učili su ga da svoje hrvatstvo zamjeni germanstvom, pa je bio, kao i mnogi tada “zagrebački Švapčić”. Od djetinjstva je čitao njemačke i austrijske pisce, a tek je s 14 godina prvi puta došao u susret s Gundulićem. Stidio se toga, ali srećom, tada je naišao na profesora koji je njega i njegov razred malo po malo učio hrvatstvu i nacionalnom ponosu. Ta narodna osviještenost bila je razlika između njega i Alberta, ali su svejedno bili jako dobri prijatelji. Zato je on pristao poći s njima u Sloveniju.

Pripovjedač i Albert spremili su se za planinarenje i poput dva mlada pustolova, otisnuli su se u svijet. Negdje u Brešcima, dvojac je ušao u krčmu. Kako su bili obučeni u pomalo boemska odjela, krčmarica je mislila da su nekakvi lutalice ili odrpanci, pa ih je zaustavila rekavši da je krčma samo za gospodu. Naši pjesnici su se uvrijedili i odvratili da su i oni gospoda, pa ih je pustila unutra. U krčmi su, među mnogim ljudima, vidjeli i kotarskog predstavnika, birokratu. U inat njemu i njegovoj germanizaciji, dvojica prijatelja odlučila su među sobom pričati samo hrvatski, usput spominjući velike riječi, da pokažu svima kako su učeni, a ipak govore materinjim jezikom. Na kraju su birokrati izašli, gledajući ih ispod oka, a opet i sami posramljeni.

Kada su došli kod Albertovih rođaka u Kranj, pripovjedač se oduševio tamošnjom prirodom. Nikada nije zaboravio prizor večernjice koji je ugledao u sumrak. Vidio je prekrasne, mlade djevojke iz sela kako pjevaju na slovenskom, prekrasnih glasova. Slušao je duboko potresen. Kasnije su Albert i pripovjedač otišli smjestiti se kod rođaka, čija je kuća bila i gostionica, zvana “Stara Pošta”. U njihovoj kući nije se pričala ni riječ njemačkog, već samo slovenski, pa su tako činili i Albert i propovjedač.

Albertov ujak nije bio star čovjek, ali bio je smrtno bolestan. Ipak, bio je veseljak. Žena mu je bila veoma radišna i stalno je bila zasukanih rukava. Oni su bili imućni, ali nisu imali vlastite djece, pa su uzeli pod svoje ženinu daljnju rođakinju, djevojku Nežu. Neža je bila prelijepa djevojka. Sva je bila nježna, tankoćutna i fina. Bila je sitna i imala je crnu kosu i crne oči. Pripovjedaču se odmah dopala, gotovo pa je poludio za njom na taj prvi pogled.

Albert je i dalje patio za svojom izgubljenom ljubavi, pa je nastavio čitati elegije i tužne pjesme. Jednom prilikom čitao ih je pripovjedaču, dok je on ležao u travi i pušio lulu. Odjednom su u grmlju čuli zvonki smijeh, kad je odjednom iz cvijeća provirila Nežina glava. Pohvalila je Albertov njemački jezik i komentirala da je šteta što ne ide za svećenika. Albert se na to naljutio i to toliko da je njegova ujna kasnije primijetila da slabo jede i pije, ali mnogo puši kao da je ljuti. Neža je znala da je ljut na nju. Rekao joj je da ga je uvrijedila, a ona se ispričala rekavši da nije bilo namjerno. Ona ne razumije njemački, pa joj je zvučao poput svećenika dok je recitirao pjesmu, zato je to tako komentirala. Albert ju je optužio da ona zna samo kranjski jezik, ne zna njemački pa stoga ne zna ni što je poezija. Djevojka na to skoči i donese knjižicu. Pruži je Albertu pa kaže da itekako zna što je poezija. Zna sve pjesme iz ove knjige naizust! Albert i pripovjedač zagledali su se u knjigu. Bila je to poezija Franca Prešerna. Prijatelji su u čudu pogledali Nežu, koja je na majčin nagovor, čak i zapjevala jednu pjesmu iz knjige, kako im pokazala koliko je prekrasna ova poezija iako nije pisana na njemačkom jeziku.

Taj dan Alberta je opet uhvatila faustovska melankolija. Pripovjedač je to primijetio, ali istovremeno nije stigao baš razmišljati o tome jer su ga i samog razdirali osjećaji. U glavi mu je samo bila djevojka koja čita i pjeva poeziju. Jednog jutra, pripovjedač je zamolio Nežicu da mu posudi njenu knjigu Prešernove poezije. Ona je pristala, ali pod uvjetom da joj je obavezno vrati, jer ta knjiga je za nju svetinja.

I tako, dok je Albert bio rastrgan između dramatičnog i melankoličnog ponašanja, naš pripovjedač se zavukao pod lipu i čitao Prešernove pjesme. Melankolija s pjesama lagano je prelazila na njega. Razmišljao je Prešernovoj tuzi i zanosio se njegovim stihovima. Nije ni primijetio da je do njega došla domaćica. Nakon što joj je on rekao da čita Prešerna, ona ga je upitala da li mu ga je dala Nežica. Nakon što je on odgovorio da jest, začudila se kako pripovjedač nije i prije došao u susret s njegovom poezijom. Ona je dobro poznavala Prešerna jer je često obitavao njihovoj gostionici. Pripovjedač je zamolio da mu ispriča nešto o njemu i ona je rado pristala.

Prešern je bio neobičan čovjek. Nije mario za to kako izgleda, kako hoda i što drugi o njemu misle. Bio je dobar poput djeteta, ali pomalo čudan. Nije znao kamo bi sa sobom. Znao je satima sjediti pred jednom čašom vina i ponekad nešto zapisati. Ponekad im je u gostionici čitao svoju poeziju, ali zapravo je rijetko govorio o njoj. Kad bi ga pohvalili, skromno bi se nasmiješio. Najčešće je bio zamišljen, a rijetko kada veseo. Ujna je rekla da ga je “pekla rana, stara duboka rana. Ženska bijaše tomu kriva.”. Djevojka se zvala Julija P. Nije bila pretjerano lijepa, ali Prešern se “utopio odvrh glave u njezine oči”. Bila je gospođica, kći bogatog trgovca i pričala je samo njemački, dok je Prešern bio pravi, tvrdi Kranjac. Zato nije čudo da se ona udala za drugog gospodina, nekog uredskog čovjeka. Prešern se nikada nije oporavio od tog udarca. Badava ga je gostioničarka, Albertova ujna, tješila. Jednom se čak pokušao i objesiti u gostionici kada je ujna nakratko izašla van.

Nakon toga Prešern je nastavio dolaziti u gostionicu i piti. Nešto prije smrti, poklonio je gostioničarki knjigu u koju je do tada zapisivao pjesme, jer to je bilo jedino što je još imao. Ubrzo nakon toga je umro. Kada je Neža došla u kuću, pronašla je tu knjižicu i odmah se strastveno vezala za nju. Nije mogla shvatiti kako je netko mogao odbiti Prešerna za muža, tako prekrasnu umjetničku dušu koja piše tako tužne i lijepe stihove. Ona bi se odmah udala za njega da je živ, pa i kad bi bio star. Ujna je rekla pripovjedaču da će sigurno čuti koju njegovu pjesmu od Neže, ako je zamoli da ga odvede na Prešernov grob.

Ova pripovijest dirnula je pripovjedača. Napokon je potpuno razumio Prešernove stihove i odakle oni dolaze. Shvatio je da ova bol u njegovim pjesmama nije “svjetska”, kao kod Goethea ili Schillera, već njegova, osobna. Smatrao je da je Prešerna kao pjesnika bolje shvatila jedna gostioničarka, od svih učenih književnika koji su o njemu pisali. Pripovjedač je odmah pohitao Albertu i ispričao mu sve što je saznao o Prešernu. Iako je u početku bio sumnjičav, na kraju se i Albert zainteresirao za tu malu knjižicu. I to ne samo zbog svoje ljubavne boli, već i zbog toga što je Prešern bio Slaven koji se nije ni pokušao pretvarati da je Nijemac, baš kao što Nijemci nisu ni Albert ni propovjedač, iako se pretvaraju da jesu. Albert je gorko zaključio da se sudbina svima njima poigrala jer slave nekog tamo Schillera i Goethea, kao da nemaju vlastite pjesnike jednake vrijednosti. Obojica muškaraca odlučila su da više neće biti tako. Odlučili su biti ono što jesu – Slaveni!

Jednog dana, kad su se vratili iz šetnje, ujna im je rekla da, ako žele, mogu upoznati Prešernovog prijatelja, postolara. Sjedio je u gostionici. Momci su odmah uzeli dobrog vina i sjeli s njim. Kada je malo popio, postolar je odmah počeo pričati o Prešernu. O tome kako mu je glava bila puna kao vreća, kako je bio nesretan, ali nevjerojatno dobar. Nije bio ohol poput ostale gospode, a bio je pametniji od svih njih. Prešern je razgovarao i s majstorom i sa seljakom kao s gospodinom i uvijek je pričao kranjski, baš kao što je i stihove pisao na kranjskom, da ga svi njegovi razumiju. Pripovjedač je nakon toga napokon zamolio Nežicu da povede njega i Alberta na Prešernov grob. Odlučili su otići to isto poslijepodne.

Tog prekrasnog popodneva djevojka i prijatelji bez riječi su hodali do groblja. Prešernov grob imao je stup od granita i spomenik. Oko njega bilo je zeleno grmlje puno cvijeća. Na spomeniku je pisalo da tu leži Franc Prešern. Sve je bilo mirno, kao da se ni priroda ne želi pomaknuti, samo je došla jedna ptičica i gledala ih. Neža je kleknula pored groba, rukama sklopljenih i spuštenih u krilo kao da moli.

Neža im nakon molitve kaže da je ona zasadila to cvijeće oko groba, budući da tako veliki pjesnik nema nikoga svog tko bi mu se pobrinuo za grob. Kad su je pitali zašto je to uradila, rekla je da je oduvijek voljela čitati, ali tek kada joj je Prešernova poezija došla u ruke, vidjela je koliko lijepa ona može biti. Čitajući je istovremeno osjetila i veliku sreću i veliku tugu i tako je znala koliko je dobro ono što je pročitala. Znala je da je Prešern tako pisao zbog neuzvraćene ljubavi, a ona, iako nije znala kako je to voljeti nekoga tko tebe ne voli, ipak je preko njegovih pjesama uspjela to osjetiti. Prešern je pisao za cijeli svijet, pa se osjetila dužnom da taj svijet, kojeg je ona dio, učini nešto za njega. Zato mu je zasadila cvijeće na grob, pa kada s neba pogleda dolje, da Prešern vidi ruže i karanfile na svom posljednjem počivalištu.

Muškarci su ostali zatečeni i zadivljeni ovim Nežinim riječima. Rekla im je da je vrijeme za poći kući, ali prije toga neka uzmi uspomenu. Dala je jedan karanfil pripovjedaču, da se i za mnogo godina sjeti Prešernova groba. Naposljetku je dala karanfil i Albertu, iako se on stidio svog roda. Ipak, na ovom mjestu, on je naučio da je Kranjec, Slovenac, pa se zakleo zajedno s pripovjedačem da će “ostati vjerni sinovi svoga plemena”. Jedan Slovenac, a drugi Hrvat pobratimili su se, a svjedoci su im bog, slovensko gorje, pjesnik u grobu i djevojka Neža.

Putem kući, pripovjedač je stavio karanfil u knjigu među pjesme.

Nakon ovog događaja, a pogotovo nakon zakletve, Albert i pripovjedač bili su mnogo vedriji. Bili su veseli i često su se šalili. Obojica su ispod oka pogledavali Nežu, ali kao da je ona nešto zabranjeno. Ipak, domaćica ujna primijetila je da se među njima nešto događa. Ipak je ona bila iskusna. I Albert i pripovjedač su se u isto vrijeme zaljubili u Nežu. Obojica su počeli, svaki za sebe, pisati joj ljubavne pjesme, pomagati joj kad god nešto treba i namjerno se zadržavati u njenoj blizini. Nisu znali da li ona to primjećuje i shvaća njihovu pravu namjeru, ali ona se uvijek pravila kao da je sve to iz prijateljstva, ništa više.

Jedne večeri, Albert odlučio je pripovjedaču pročitati jednu pjesmu, ali ovoga puta ljubavnu. Čitao je uzvišeno i predano, sve dok ga nije prekinuo rog su ulice i zapovijed da se ugase vatre u kućama jer je ponoć. Alberta to razbjesni. Kako bi ga oraspoložio, pripovjedač mu kaže da čita dalje. Tada mu prizna da zna kako Albert ljubi Nežu, a Albert kaže da on zna da je i pripovjedač ljubi. Odlučili su da se neće svađati, nego će djevojka odlučiti kome će od njih dvojice pripasti, a oni će ostati prijatelji što god ona odlučila.

Svake večeri prijatelji su si međusobno čitali ljubavne pjesme napisane Neži, sve dok ih noćobdija svojim povicima da se ugasi vatra ne bi prekinuo. Jedne večeri odlučili su mu stati na kraj pa su ga, kad se pojavio pod njihovim prozorom, počeli gađati gnjilim jabukama i jajima. Iako je taj čin postao skandal u malom mjestu, oni su izbjegli kaznu, a noćobdija više nije zalazio pod njihov prozor.

Nakon toga prijatelji su odlučili svoje pjesme početi čitati samoj Neži. Ona se na njih rumenjela i nije znala što bi rekla ili učinila. Vidjelo se da su joj i Albert i pripovjedač dragi, ali više naklonosti nije pokazivala ni jednom od njih. Smatrala je da nije tako uzvišena kako su je prikazivali u njihovim pjesmama i da je grijeh uspoređivati je sa sveticom, što su također činili. Ipak, na njihove pjesme odgovarala je šalom i nekim čudnim smijehom. Za prijatelje to je bilo mučno, jer nije odavala tko joj je draži.

Mladići su zato odlučili otići dalje na put kako bi Neži dali malo vremena da odluči koji joj se od njih dvojice više sviđa. Kad su domaćinima priopćili da idu na Bledsko jezero, Neža je zabrinuto pitala kada se vraćaju. Domaćin je tada pozvao Alberta da mu preda pismo koje će odnijeti njegovom prijatelju u Bled, a domaćica se vratila u kuhinju, tako da su Neža i pripovjedač ostali sami za stolom. Pripovjedač joj je htio vratiti knjigu Prešernovih pjesama prije puta, ali ona je rekla da je zadrži ako će se vratiti. Na rastanku pred vratima, prije odlaska na spavanje, pripovjedač se posve približio Neži, dotakavši joj usne svojima, a ona se nije uzmakla. Zaželjela mu je laku noć i on je otišao snivati o njoj.

Prijatelji su ujutro još prije zore krenuli na put. Iako je priroda bila lijepa, pripovjedač nije mogao prestati misliti na Nežu i njen poljubac. Nije mnogo razgovarao s Albertom jer su obojica mislila na djevojku. Došli su na Bled i krenulo dalje, u divljinu. Preko Bohinjskog jezera prešli su čamcem. Prijatelji su osjećali sve ljepote kraja i ponosili se svojom slavenskom zemljom. Tamo je pripovjedač pročitao Prešernovu pjesmu “Krst pri Savici”, kako mu je preporučila Neža, pa im se obojici učinilo da vide njen lik na jezeru, u obliku slavenske vile.

Kasno poslijepodne vratili su se u Kranj. Stali su u selu dva sata udaljenom od gradića, kako bi se okrijepili. U krčmu u kojoj su pili vino ušla su neka mlada gospoda. Najprije su pričali na lošem njemačkom, pa je bilo očito da su Slovenci, a kad su primijetili naše putnike, počeli su ih ogovarati na lošem francuskom jeziku, raspravljajući tko su i što su. Pripovjedaču je dozlogrdilo pa je ustao i na tečnom se francuskom obratio gospođicama i gospodi, rekavši im da su oni studenti i Slaveni, Hrvat i Slovenac, kao što su i oni. Gospoda su mrko nastavila govoriti njemački, a pripovjedač i Albert su tim življe govorili hrvatski. Gospoda su im se, ohrabreni vinom, polako pridružili i na materinjem jeziku nastavili su razgovarati i zbijati šale.

Prijatelji su u noći krenuli prema Kranju. Kad su mu se približili, pripovjedača je uhvatio strah jer je znao da je uskoro vrijeme da čuju Nežinu presudu koga voli.
Kada su došli pred gostionicu, vidjelu su da unutra gori svjetlo, a pred ulazom kleče ljudi. Iz kuće je izašao svećenik. Zaprepastili su se i pitali što se događa. Djevojka do njih kaže da je Neži loše i da joj nema pomoći. Tada je izašla domaćica i kroz suze rekla da je Neža izdahnula. Pripovjedač u Albert pohrlili su k njoj i domaćica im kaže da ih Neža nije mogla dočekati te da ih puno pozdravlja. Neža je bila otišla na svadbu kod susjede. Bila je bolesna, pa se još više nahladila u hladnoj noći. Umrla je od vrućice.

Pripovjedač je ušao vidjeti Nežino mrtvo tijelo, Kasnije su je ispratili na groblje i nakopali nedaleko od Prešernova groba. Prije nego su otišli iz Kranja, domaćica je pripovjedaču dala Nežinu knjigu s Prešernovim pjesmama, jer je to bila njena želja. Pripovjedač je tako uzeo Prešernove pjesme i u njih stavio karanfil.

Nakon mnogo godina, pripovjedač je shvatio koliki se toga od tada promijenilo. Ipak, on još uvijek čuva Prešernove pjesme i cvijetak među njima. Sve se promijenilo osim njegove i Albertove predanosti slavenstvu, za koje su se borili kroz svoju književnost. Pripovjedač smatra da je za to zaslužna i Neža, koja mu je dala Prešernove pjesme i tako ga vratila slavenstvu. A među knjigom koju mu je dala još će dugo drijemati “karanfil s pjesnikova groba”.

Likovi: pripovjedač, Albert, Neža, domaćica (ujna), ujak…

Analiza likova

Pripovjedač – pripovjedač u djelu je sam pisac, August Šenoa. On započinje pripovijetku kao starac, a onda se retrospektivno vraća u svoju mladost i priča događaj koji ga je kasnije definirao u životu. Kao mladić, pripovjedač je najprije bio povučen i izuzetno sramežljiv u ženskom društvu. Kako se kretao među vršnjacima intelektualcima, u gimnaziji je stekao više samopouzdanja. Volio je poeziju i revolucionarne ideje, gotovo kao sva mladost tog vremena. Bio je učen gospodin i tako se ponašao. Ipak, njegove ideje bile su nekonvencionalne i buntovne (što je bilo i za očekivati od mladog čovjeka). Buntovništvo je najviše iskazivao u prihvaćanju svog slavenstva. Kako je sazrijevao, tako ga je počeo i naglašavati, odbacujući germanizaciju kao neprirodnu za njega i njegov narod. Isto to pokušao je prenijeti i na svoje prijatelje.

Kao potvrda da su njegove ideje ispravne, dogodio mu se susret s lijepom Nežom, koja je dokazala da i materinji jezik može biti razloga za ponos. Neža ga je upoznala s djelima pjesnika Franca Prešerna. On je, unatoč tome što je stvarao na materinjem jeziku (koji se tada smatrao priprostim), svejedno pisao najljepše stihove, koji su više od ijednih dirale u srce. Pripovjedač se zanio tom idejom pisanja na materinjem, baš kao što se zanio i lijepom Nežom.

Budući da je pripovjedač bio mladić kada se susreo s tom djevojkom, nije ni čudo da ga je očarala ne samo svojom ljepotom i nježnošću, već i bistrinom, pameću, beskompromisnim stavom i dobrotom. Ona mu je postala inspiracije, ne samo za pjesme, već i za sam život. Zbog nje je otkrio tko je on sam i kakav želi postati. Neža, iako je brzo izašla iz njegova života, ostala je do njegova kraja inspiracija i lijepo sjećanje.

Pripovjedač odaje dojam pametnog intelektualca i gospodina, jakog stava i mišljenja, ali opet ne tvrdoglavog. On spremno uči od drugih te prihvaća nova znanja i iskustva. On je emotivan, ali ne i povodljiv. Prkosan je, pogotovo kad su u pitanju ispoljavanje njegovih ideja i pravde. Vidi se po njegovom karakteru da će sazreti u veliku ličnost, u važnu osobu političkog i umjetničkog života tog vremena.

Albert – on je pripovjedačev prijatelj. Opisan kao dobra i pametna osoba. Također je učeni čovjek i intelektualac, ali zbog svog odgoja, u početku posve odbacuje slavenstvo i pristaje na trend germanizacije. Ipak, s vremenom shvaća da je u krivu. Prihvaća ideju slavenstva od svog prijatelja, pa tim prihvaća svoje prave korijene, ponosno priznajući da je Slovenac i da će to i ostati. Albert je jedini lik u pripovijetci koji se kroz djelo mijenja. On sazrijeva, obogaćuje svoje znanje i zauzima čvrst stav oko svojih novoprihvaćenih ideja. Ova psihološka promjena nije bila ni malo tipična za tadašnju književnost, pogotovo Šenoinu, koji u svojim romanima inače ima plastične karaktere, nepromjenjive i pomalo trivijalne.

Albert je veoma emotivan lik. U početku je patio za svojom ljubavi koja ga je ostavila i udala se za drugoga. Zbog toga je postao depresivan, a melankoliju i tugu pojačavala mu je Goetheova poezija. Albert se nije mogao trgnuti iz svog depresivnog stanja sve dok se nije zagledao u djevojku Nežu. Iako je znao da se ona sviđa i njegovom prijatelju, odraslo je i odgovorno prihvatio da je djevojka ta koja će odlučiti za koga će poći. Oba prijatelja nisu dopustila da im osjećaji prema djevojci pokvare prijateljstvo.

Iako je Albert u mnogo slučajeva prikazan kao osoba eksplozivne naravi, sklon ljutnji i osveti, vidimo da je to zbog njegove pretjerane emotivnosti. Jednako jako osjeća i ljubav i izdaju, i ljepotu i srdžbu. Ipak, uspijeva sve to kanalizirati i većinu vremena ponašati se kao gospodin, iako vidimo da je mladenačka krv u njemu itekako uzavrela.

Neža – djevojka za koju možemo reći da je po svojim odlikama jednako tipična i netipična za Šenoina djela, ali i za književnost tog razdoblja uopće. Njezine karakteristike, pogotovo one vezane za izgled i ponašanje, tipične su za romantizam. Ona je lijepa, blaga, mirna, stidljiva i izuzetno dobra. Najveća odlika joj je skromnost – koliko god zavidno znanje ili upućenost u umjetnost pokazivala, za sebe će uvijek reći da je neuka i priprosta. S druge strane, Neža je prikazana izuzetno inteligentnom. Začuđujuće je da je upravo ova njena odlika dominantna u djelu. Ona je ta koja će upoznati muškarce s poezijom velikog Prešerna. Izuzetno se dobro razumije ne samo u njegovu poeziju, već u književnost uopće. Djevojka govori i pokazuje znanje kao da je učena, ali više od svega, pokazuje da zna razmišljati, da ima vlastite ideje i da su one drugačije od bilo čijih drugih. Ona je nekonvencionalna, svojeglava, ali itekako lijepo uklopljena u svoju zajednicu. Neža je primjer idealne djevojke današnjice, ali upravo zbog svog intelekta, bila bi odbačena u Šenoino vrijeme. Ipak, revolucionarno je to da je upravo ta njena odlika privukla pripovjedača i Alberta. Oni su se divili njenoj pameti. Naravno, uz intelekt, naglašena je i njena dobrota, te empatija kojom je probudila empatiju i muškarcima.

Neža je do kraja priče ostala ideal, pogotovo zato što je tragično završila, umrijevši od vrućice. Time je i ona, poput Prešerna, dosegla status nedodirljivog božanstva, te je ostala inspiracije piscu do kraja njegova života.

Bilješka o autoru 

August Šenoa je jedno od najvećih imena hrvatske književnosti te najutjecajniji hrvatski književnik iz 19. stoljeća. Koliko je bio priznat i cijenjen u vrijeme dok je djelovao svjedoči i razdoblje u hrvatskoj književnosti koje je dobilo ima prema njemu. Šenoino doba obuhvaća vrijeme oko njegove smrti.

August Šenoa se rodio 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a dok je živio s roditeljima zavolio je umjetnost. Godine 1848. nakon smrti majke vraća se u Zagreb da završi osmi razred. Nakon što je završio osnovnu školu August se zaputio prema rođacima koji su živjeli u Pečuhu.

U Pečuhu je završio prvi razred srednje škole da bi se vratio u Zagreb i 1857. godine maturirao. Dok je išao u gimnaziju pisao je stihove na hrvatskom i njemačkom jeziku. Nakon srednje škole u gornjogradskoj gimnaziji upisao je Pravoslavnu akademiju

Krajem 1859. godine nastavlja studirati pravo u Pragu. Tamo se zadržava sve do 1865. godine, a kako nije na vrijeme položio niti jedan ispit bio je prisiljen baviti se žurnalistikom nakon čega se vraća u Zagreb i počinje raditi u redakciji Pozor.

Kada se vratio u Zagreb dobio je posao gradskog bilježnika, a 1868. godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Godine 1872, postao je ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a neko je vrijeme djelovao kao dramaturg.

U to je vrijeme 1871. godine izašao roman “Zlatarevo zlato”, a dvije godine kasnije postao je senator i napustio rad u kazalištu. Neko vrijeme bio je dio Narodne stranke, a osim što se angažirao u politici Šenoa je prevodio na hrvatski jezik s engleskog, njemačkog, češkog i francuskog jezika.

Od 1874. godine pa sve do svoje smrti uređivao je časopis “Vijenac”. Umro je 13. prosinca 1881. godine od posljedica upale pluća koju je dobio dok je pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa 1880. godine.

Široj javnosti je postao poznat kada je počeo raditi kao dopisnik za “Obzor”. Zahvaljujući Šenoi feljton je postao literarni žanr, pa je tako u poznatoj seriji feljtona “Zagrebulje” opisivao negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu.

Vrijeme dok je pisao za časopis i djelovao kao novinar ostat će zapamćeno po kritiziranju društva. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta.

Najviše je ostao zapamćen kao pisac romana. Unatoč tome što je pisao o suvremenim događajima, najznačajniji dio njegova stvaralaštva su povijesni romani poput: “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarevo zlato”, “Diogeneš”, “Seljačka buna” i “Kletva” koju nije uspio dovršiti. U spomenutim djelima opisuje događaje iz hrvatske povijesti.

Jedna od njegovih djela su: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca” i “Zagrebulje”…

Njegove pjesme su zahvaljujući raznim temama bile prilagođene širokom krugu čitatelja, a tu se najviše misli na: “Hrvatska pjesma”, “Na Ozlju gradu”, “Budi svoj”…Bio je popularniji kao socijalni nego kao ljubavni pjesnik.

Pisao je i povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima kao što su “Anka Neretvanka”, “Propast Venecije”, “Smrt Petra Svačića”, “Šljivari”…

Autor: V.B.