Kancona je književni pojam za najstariji i najrašireniji talijanski lirski oblik koji dolazi od talijanske riječi canzone što znači pjesma ili latinske riječi cantio, odnosno cantionis što znači pjevanje ili pjev. Kancona je srednjovjekovna trubadurska poezija, odnosno jednoglasna skladba spjevana za trubadurske stihove. Od 18. stoljeća ona je bila pučka pjevna skladba koja je pratila glazbala dok danas spada u popularnu pjesmu.
Kancona nema definiran broj strofa, a broj stihova joj je promjenjiv i varira između pet do sedam stihova koji su pisani sedmercima ili jedanaestercima. Strofe su povezane rimom i raspoređene simetrično. Najčešće završava najkraćom strofom koja se zove congedo što znači oproštaj ili commiato. Posljednja strofa kancone, osim što je kratka, upućena je osobi za koju je kancona i napisana.
Gledajući metrički, za prvi oblik kancone zaslužan je Dante Alighieri, a doveo ju je do savršenstva Petrarca. U perfektnom obliku možemo je naći u djelima T. Tassa.
Glavna teme radnje u kanconama su obično ljubavne ili filozofske, a vrte se oko moralnih vrijednosti te ponekad i političkim mišljenjima. Njezina vokalna i muzička kompozicija je zabavnog karaktera. Sadržaj joj je obično uzvišenog karaktera pa se još naziva i oda.
Kancona je u vrijeme renesanse prodrla i u druge književnosti Europe, a oživjeli su je njemački romantičari. U hrvatskoj književnosti, kancone se mogu naći kod M. Begovića te A. Tresića Pavičića.
Nakon što se njezin oblik koristio neko vrijeme, kancona je postala i slobodna lirska forma koja je izrazito popularna u Italiji.
Odgovori