Kaktus bajke

“Kaktus bajke” Sunčane Škrinjarić naslov je zbirke neobičnih modernih bajki za djecu, u kojoj nema kraljevića, princeza, vila, divova i ostalih fantastičnih likova poput onih u klasičnim bajkama. Neke od priča su moguće i realne. Autorica je kroz svoje priče najmlađima željela prenijeti moderne bajke u kojima su likovi stvarni, a ljepota prirode je posebno naglašena. Također, u ovim pričama ne postoji ni klasična borba između dobra i zla.

Bajka je kraća priča u kojoj se pripovijeda obično o samo jednom događaju s malim brojem likova. Druga značajka bajke je da priča mora biti fantastična, odnosno da likovi, stvari i pojave koji se pojavljuju u bajci nisu stvarni. U to se možemo uvjeriti i u “Kaktus bajkama” u kojima su glavi likovi životinje i pojave koje su poprimile značajke ljudi. Tako upoznajemo tri mala ježa koja mogu pričati, vjetar koji odlazi na ljetovanje i nosi naočale te vrapca koji dječaka Nenada nauči kako da se smanji kao ptičica i leti uokolo.

Većina bajki prenosi se s koljena na koljeno pa su tako i svjetski poznati autori poput braće Grimma i Charlesa Perraulta prenijeli i svoje bajke. Radnja u bajkama obično počinje riječima “Bilo jednom davno…”, a likovi su lijepe, dobre i plemenite djevojke ili hrabri mladići. U bajkama je zlo uvijek pobijeđeno, a oni dobri i pošteni na kraju žive sretno do kraja života.

Sunčana Škrinjarić je u svojoj zbirci priča “Kaktus bajke” otišla malo dalje od klasičnih bajki. Iako postoje priče koje se mogu okarakterizirati kao klasične bajke, ona se pozabavila modernim bajkama. Tako su u nekim njezinim pričama likovi stvarni, a u pričama se ne događa ništa neobično (Sanja uvijek ima vremena, Neobičan izlet, Maslačak i modri mak). Ona od klasične bajke uzima samo neke fantastične elemente. U ovim posebnim bajkama pojavljuju se na primjer lik mačka koji je htio napisati knjigu, nezadovoljne stare kornjače, tri mala ježa, divlji kesten, zrcala, čovječuljak od plamena i Kaktus car.

Radnja bajki se odvija u današnjem suvremenom vremenu u što se možemo uvjeriti u priči o mladom slikaru koji u šumi ljepote prirode prenosi na platno. On izloži svoje slike u gradskoj galeriji, a svi ih gledaju s oduševljenjem. Njihovo oduševljenje je toliko da oni čak misli da je slikar boje izmislio i da se tako nešto ne može vidjeti u stvarnom svijetu. Ovdje se ustvari radi o ljudskoj otuđenosti od prirode. Ljudi u suvremenom svijetu žive užurbanim životom i nemaju vremena za boravak u prirodi pa su zaboravili i kako šuma izgleda.

Sunčana Škrinjarić u svojim bajkama opisuje život suvremene djece, a događaji u kojima su se oni našli, iako fantastični, uvijek su na neki način povezani sa stvarnim svijetom. Tako upoznajemo Nenada koji pohađa treći razred osnovne škole. On zaključi kako je njegov život sličan životu vrabaca. Velik broj priča pripovijeda o stvarnim događajima i stvarnoj djeci (o Sanji, Braci, Mrvici i Maslačku…).

Veliku pažnju autorica je posvetila ljepoti prirode i godišnjim dobima. I sama velika ljubiteljica prirode, kroz svoje priče željela ju je približiti djeci kako bi ona na zabavan način otkrila njezinu ljepotu.

“Kaktus bajke” nemaju klasične završetke poput ostalih bajki. U pričama nisu posebno naglašeni dobri, a posebno zli likovi, a ne postoji niti sretan završetak. Naime, u ovim bajkama nema loših likova, osim možda Kaktus cara koji se više ističe svojom glupošću nego zlobom. Djeca su u pričama često nepromišljena, neposlušna i brbljava. Autorica ne koristi čarolije kako bi riješila probleme već ih rješava prijateljstvom, a onim zločestim likovima se oprašta i nisu kažnjeni.

“Kaktus bajke” su moderne i suvremene bajke, a iako neke priče nemaju elemenata klasičnih bajki autorica od djece traži da kroz njih, u svojem svakodnevnom životu, pogledaju oko sebe i otkriju neke nove bajke.

Kratak sadržaj

Traži se naslov

Živio je jednom jedan pisac na prvom katu nebodera. Volio je pisati priče i ponekad popravljati satove, no najčešće samo svojim prijateljima. U svojoj sobi je imao pregršt knjiga na polici, naslonjač u kojem je uvijek sjedio te punjenu sovu.

U susjedstvu su živjele blizanke Koraljka i Biserka od kojih je često znao posuđivati ploče za svog gramofon. Često su ga posjećivale, ispijale s njim čaj s limunom te razgovarale o fantastičnim likovima iz bajki. Pomagale su piscu smišljati priče, ali im je najveći izazov bio smišljati naslove. To nije bio nimalo lagan posao.

Pisac je u potrazi za naslovima znao koristiti štap i povećalo koji su mu poslužili prilikom šetnji gradom jer bi tada mogao dobro vidjeti natpise trgovina. A poneki su zaista bili smiješni. Kada su blizanke to čule, odlučile su pomoći piscu oko smišljanja naslova. Tako je Koraljka smislila nekoliko interesantnih naslova, a Biserka je imala svoje ideje. O tome su raspravljale tijekom ručka pa ih je majka upozorila neka jedu u miru i ostave se brbljanja.

Imale su sestre puno hobija, a neki od njih bili su skupljanje, ubrusa, kutija od šibica, naljepnica s boca, no otkako su shvatile kako im je smišljanje naslova daleko zabavnije od sakupljanja svega i svačega, ostavile su se starih hobija i počistile svoju sobu. Majka je bila presretna radi toga, a da nije ni znala kako za to može zahvaliti samo piscu.

Tako su blizanke popunile čak dvije bilježnice s naslovima, na veliko oduševljenje pisca. Bio je zadovoljan što su djevojčice tako vrijedno prionule na posao. Ipak, kako bi pronašao pravi naslov za svoju knjigu, objavio je oglas na koji se javila jedna starica sa psom. Dok je razgovarao sa staricom, došao je do zaključka kako dobar naslov dolazi sam, samo treba biti strpljiv. Starica se s time složila i nadodala kako naslovi najčešće dolaze na kraju priče. Blizanke su se uplašile kako mu one više ne trebaju za smišljanje naslova, ali starica im je rekla neka i dalje budu vrijedne, jer tko zna, možda od dobrog naslova nastane i dobra priča.

Pisac je rekao kako je tražeći naslov zapravo pronašao dobre prijatelje, što je puno vrijednije od dobrog naslova. Zatim su svi zajedno nastavili dalje uživati u ispijanju čaja.

Ljetne maštarije

Njegovo veličanstvo poštar

Poštara bi mogli opisati kao skromnog i uslužnog, vedrog i nasmijanog. On dobro poznaje svakog susjeda koji ga s nestrpljenjem očekuju svakoga dana. Ponekad nosi tužne, a ponekad vedre vijesti. Na ramenu nosi veliku torbu prepunu pisama i razglednica, a na glavi umjesto krune, nosi staru izlizanu kapu.

Njemu se svi vesele i s radoznalošću očekuju jer znaju da radi svoj posao u ljetnim i zimskim danima, neumorno prazneći svoju torbu do dna. Vozio se na svom biciklu jer je tako mogao stići u sva obližnja sela. Ponekad mu nije bilo lako jer djeca znaju zaboraviti prezimena na pisma. Tada postaje detektiv i nastoji svoj posao obaviti kako treba, jer sva pisma moraju stići na svoje odredište.

Ljeti se poštar najviše umarao zbog vrućina. Kada bi odradio posao, često je odlazio do svog omiljenog odmorišta uz obalu male riječice. Nedaleko riječice, nalazio se hrast ispod kojeg je znao zaleći, a svoju torbu i kapu bi odložio pored sebe. Poštar je tako sanjario ispod velikog hrasta i opuštao moždane vijuge dok ga je hrast hladio lišćem.

Dok je poštar spavao, oko njega se sakupio cijeli životinjski svijet. Kukci, žabe, puževi i tri mala ježa. Oni su zamjetili njegovu veliku torbu koja bi im mogla itekako poslužiti. Najprije su je mislili napuniti raznim voćem, kako bi ga odnijeli mami da napravi slatko za zimu, a onda su ipak odlučili odnijeti torbu kako bi im stric jazavac od nje načinio spavaću sobu.

Počeli su ježevi njuškicama gurati torbu, ne bi li je pomaknuli do brežuljka i otkotrljali bliže svome domu. I zaista su u tome uspjeli, ali im je dalje bilo teško nositi je. Jedan od njih je otrčao pozvati tatu koji je u međuvremenu čitao Kaktus- bajke. Rekao mu je neka dođe pomoći donijeti torbu u kojoj će njih trojica moći spavati. No tata je odmah upitao čija je to torba. Sin mu je rekao kako nije o tome razmišljao pa se tata pomalo naljutio. Torba ima svog vlasnika i treba je vratiti njemu.

Dok je treći ježić otišao po tatu, druga dvojica su i dalje plazila oko torbe. U jednom je trenu stigla do riječice, kada su je ugledali dva dječaka. Odmah su potrčali kako torba ne bi upala u rijeku jer su znali da bi to bilo užasno za poštara. Vratili su je uz poštarevo uzglavlje, a dva ježića su sve promatrali i pomislili kako ih opet čeka isti posao. No, to im je dojadilo pa su odlučili otići do medvjeda. Ali baš kad su krenuli, pojavio se tata i treći brat. Ljutito ih je pitao gdje je poštareva torba, na što su ježići odgovorili kako je ponovo na svome mjestu. Baš čarobno. Zatim su rekli kako bi bila idealna za skupljanje jabuka ili bi mogli u njoj osnovati cirkus. Tata se tada još više razljutio i rekao kako poštar ne može bez svoje torbe, kao što ni oni ne mogu bez svojih bodlji. Ježići su shvatili što im tata priča i tražili neka im sve bolje pojasni. Tata jež je bio strpljiv, a u Kaktus-bajkama piše kako uvijek treba odgovarati na dječja pitanja.

Poštar se polako budio ne sluteći što se sve događalo dok je spavao. Krenuo je polako prema kući, gdje su ga čekala trojica sinova, a on je umjesto Kaktus-bajki volio nakon ručka čitati novine.

Čarobnjak i bijeli zec

Kao što se poštar volio odmarati i sanjariti u blizini riječice ispod velikog hrasta s raskošnom krošnjom tako se besposleni čarobnjak jednog dana našao upravo na tom mjestu. Nije baš bio vješt u svojim trikovima, a na posljednjoj predstavi je sve promiješao te dobio otkaz. Šef mu je rekao ako smisli neki novi trik može ga vratiti na posao.

Čarobnjak se s cilindrom na glavi i neposlušnim zecom uputio u svijet. Iako to zvuči primamljivo, u pravom životu to može biti itekako stresno. Krenuvši na put, čarobnjak je stigao tek do raskošnog hrasta i tamo odmorio. Njegov je zec uživao u svježoj travi.
Dok je drijemao pod hrastom zamišljao se kao direktor u cirkusu s prekrasnom odjećom u kojoj pozdravlja svoju publiku.

Njegov bijeli zec nije bio običan zec. Svoje je dužnosti vrlo ozbiljno i savjesno obavljao pa se svaki puta pojavljivao iz cilindra tijekom gala-predstava. Gledavši svog gospodara pod hrastom htio mu je pomoći. Tada su se iz šume pojavila tri mala ježa i došli pogledati zeca izbliza jer im se činilo da izgleda poput umjetnog. Ako je to pravi zec, moći će se s njime igrati, pomislili su.

Ježevi su primjetili kako ispod hrasta leži nekakav čovjek. Sličio je čarobnjaku iz Kaktus bajki koje im je mama uvečer pripovijedala. Ipak su se odlučili prići zecu koji ih je već i prije zamijetio. Tako su ježevi i zec krenuli razgovarati i saznali kako je njegov gospodar pravi čarobnjak. Jako su bili ushićeni radi toga. Sve ono što im je mama ćitala u Kaktus bajkama sad je postalo realnost.

Najmlađi je jež htio probuditi čarobnjaka, ali ga je srednji jež u tome spriječio misleći da bi se čarobnjak mogao naljutit. Zamolio je zeca neka nastavi pričati njegovu priču. Zec im je rekao kako su on i čarobnjak postali beskućnici zbog otkaza u cirkusu. Njihovi trikovi su postali nezanimljivi stoga im više nije bilo mjesto u crikusu. Ježevi su se začudili kada su to čuli i predložili neka naprave predstavu u šumi, a oni će se pobrinuti za reklamu. A što se tiče noćenja, ponudili su im njihovu kolibicu za spavanje.

Ježići su otišli provjeriti kod roditelja mogu li ugostiti čarobnjaka i zeca, a za to vrijeme je zec rekao čarobnjaku novost. Njih su se dvojica odmah počeli pripremati za predstavu i smislili nove-stare trikove, a uskoro su se tata jež njegovi sinovi vratili pod hrast kako bi pozvali goste u njihovu kolibicu.

Predstava koju su čarobnjak i zec održali u šumi bila je veličanstvena. O njoj se još godinama poslije pričalo. Imali su posla za narednih deset godina i nisu više brinuli za njihovu budućnost. Odlučili su osnovati putujući cirkus u suradnji s ježevima.

Slikar pod hrastom

Mladi se slikar zaustavio na proplanku gdje se nalazi stari hrast sa raskošnom krošnjom. Bio je vedar i raspoložen, a sa sobom je ponio kistove, boje i platno kako bi napravio neko novo umjetničko djelo. Taj je proplanak imao čudesnu moć. Onaj tko bi tamo stigao jednostavno je morao odrijemati ispod starog hrasta. To se dogodilo i slikaru. Zalegao je ispod hrasta, krenuo sanjariti što će novo naslikati i zaspao.

Uskoro su se pojavila tri mala ježa iz šume i ugledali opet nekog čovjeka kako spava pod hrastom. Radoznali kakvi jesu, približili su se hrastu kako bi vidjeli mladića koji spava. Činio im se zanimljiv, ali najviše ih je zanimalo što ima u svojoj torbi. Kada su ugledali njegove kistove, boje i platno nije im ništa bilo jasno pa su pomislili kako je to neki čudak. Otišli su u prikrajak i čekali da se probudi.

Kako im ne bi bilo dosadno krenuli su se kotrljati niz proplanak dok se slikar ne probudi. Uživali su u tome, a na bodlje bi im se uvijek zakačila koja jabuka, sjemenka ili bobica. To je bila baš zabavna igra. Slikar se uskoro probudio, a da ježevi to nisu ni primjetili. Slikar je uzeo kistove i počeo slikati svoju novu sliku – Igra ježeva u travi. Oduševio ga je taj prizor i ushićeno je slikao po svome platnu.

Iz šumarka se zatim pojavio tata jež i upozorio djecu neka se prestanu kotrljati jer ih je mama čekala s napitkom od šumskih jagoda. Slikar se oduševio vidjevši tatu ježa te poželio i njega naslikati. Kratko su porazgovarali i zajedno se uputili prema ježevoj kolibici. Kako je slikar nacrtao male ježeve, tata jež mu je odlučio predložiti suradnju. Zamolio ga je neka ilustrira knjigu Kaktus bajke. Slikar je odmah pristao. Uskoro se proširila vijest šumom kako slikar vrijedno slika te su se ostale životinje pridružile želeći da ih naslika. Kada je dovršio oslikavanje Kaktus bajki počeo je slikati sve ostale životinje. To je radio skoro mjesec dana.

Nakon što je slikar ostao mjesec dana u šumi došlo je vrijeme da pođe u grad. Natovario je na leđa svoje slike i organizirao izložbu u gradu. Neki su njome bili oduševljeni, neki su gunđali, drugi ogovarali, a djeca su bila izrazito oduševljena kada su ugledala sivog miša Valentina, kićenu lisicu i pospanog smeđeg medvjeda na slikama.

Mladi slikar nije nikada zaboravio svoje prijatelje pogotovo što se uz pomoć njih proslavio budućim naslikanim slikovnicama. Ta oni su mu bili modeli. Osim slikovnica ne treba zaboraviti kako je oslikao i Kaktus bajke koje mali ježevi znaju već napamet, ali ih njihov tata čita ponovo svake večeri.

Sve ima svoj kraj, pa i maštarije

Za vrijeme lijepog dana tri su dječaka sjedila pod hrastom na proplanku i razmišljala o odrastanju i što će postati u životu. Najstariji dječak je rekao kako će on postati kapetan na brodu. Najprije će raditi poslove mornara, no s vremenom će napredovati i sigurno postati kapetan jer on obožava more iako je samo dva puta imao prilike biti tamo.

Drugi je dječak izjavio kako će on biti graditelj. Izgradit će jednog dana grad po njegovoj mjeri. Bio je jako radoznao pa je pročitao puno udžbenika i priručnika te odlazio u radionice raznih majstora i upijao sve što rade. Njegova je majka imala pravog malog majstora u kući.

Najmlađi dječak je rekao kako će on samo šetati šumom i neće se ničime baviti. Malo se nespretno izrazio jer je zapravo htio reći kako zapravo najviše od svega voli provoditi vrijeme u šumi. Ona je tajanstvena i skriva mnoge tajne. Samo pravi istraživači što se sve u njoj može pronaći. Tako je i on znao gdje se nalaze šumske jagode i ciklame, gdje rastu sočni vrganji i gdje je skrovište vjeverica i jazavaca. Priroda ga je oduševljavala i nije uopće čudno što se upravo šume opisuju u mnogim bajkama. Kako i ne bi kada su one tajnovite, uklete, a ponekad i začarane, prohodne i zlokobne. Tu obitavaju patuljci, divovi, vilenjaci i ostali čudesni likovi.

Dječaci su tako provodili svoje slobodno vrijeme pod hrastom uz malu rijeku i opraštali se od ljetnih radosti i maštarija. No, kao što su poštar, čarobnjak i zec te mladi slikar zaspali ispod hrasta tako ni dječake nije moglo zaobići to njegovo čudesno svojstvo uspavljivanja.

Čim su zaklopili svoje umorne i sanjive oči ukazali su se ježevi. Opet su ona trojica radoznale braće došla provjeriti tko to spava pod hrastom. Bili su svjesni činjenice kako će doći zima i više nikoga neće susretati pod hrastom. Dječacima će uskoro početi škola i ježevi će ostati sami. No, najmlađi je jež zaboravio kako i će i njima početi škola. Morat će još puno toga naučiti poput naprimjer kako urediti skrovište, zatim kako se obraniti od zmije riđovke i kako se gradi kolibica.

Ježići su se umorili od tolikog pričanja i krenuli se kotrljati. Najstariji je jež rekao kako mu veće zadovoljstvo od kotrljanja pruža priređivanje iznenađenja. Najmlađi ga je upitao što bi on priredio. Brat mu je odgovorio kako bi bilo pravo veselje kada bi svakog od dječaka darivali. Kada se probude vidjet će pored sebe darove. Nije li to prekrasno iznenađenje.

Ježevi su smislili što će pokloniti svakome od dječaka pa su tako za moreplovca pripremili malo sidro koje su dobili od vrtnog patuljka, graditelju su odnijeli sok od šumskih jagoda koji pravi njihova mama, a trećem dječaku, onome koji voli prirodu su namijenili kotaricu prepunu šumskih plodova. Darove su smjestili pored svakog dječaka i iz prikrajka promatrali kako će reagirati kada se probude.

Nakon što su se dječaci prenuli iz sna primjetili su svoje darove i bili ugodno iznenađeni. Ježevima je bilo drago vidjeti njihova nasmijana lica, pogotovo zato što nikako nisu mogli odgonetnuti tko im je namijenio darove. Dječaci su se uputili prema kući isto kao i ježevi. Najmlađeg dječaka i ježa dočekala je školska torba jer su kretali u prvi razred osnovne škole. Bio je to znak da je ljetu došao kraj, no već se idućeg ljeta neki novi putnici pojaviti na proplanku i drijemati pod velebnim hrastom. Tamo će ih uvijek dočekivati mali ježeći, a s njima i novi sadržaji za lijepe priče.

Zamršene bajke

Čovječuljak od plamena

Poznato je kako se u spiljama i pećinama kriju mnoge tajne, a ponekad i pokoji medvjed, jazavac ili lažni čarobnjak. Iako su ih istražili mnogi istraživači, njihova tajnovitost je zauvijek ostala neotkrivena.

Braco je, željan pustolovina, odlučio pronaći spilju. Uživao je čitajući strašne bajke sa čudnovatim likovima poput jednookih divova i vilenjaka sa zelenom bradom. Dobro se obukao, napunio torbu raznom hranom i krenuo u potragu za pustolovinom jer je bio jako usamljen nakon što nije dobro napisao zadaću iz matematike, zatim nakon što ga Sanja nije primjećivala i na kraju nakon što je baka otišla u toplice, a da se nije sjetila ni razglednicu poslati. Tako je odlučio pronaći neku osamljenu spilju u planinama.

Koračao je planinom diveći se njezinoj ljepoti i stigao pred spilju. Bio je pred iskušenjem, ali hrabro je u nju ušao. Kada je stigao do najužeg hodnika morao je puzati kako bi došao do velike mračne dvorane. Tamo se pred njim stvorio čovječuljak od plamena.

Čovječuljak je imao riđu kosu i bradu, sjedio je na kamičku sav vatren i treperav. Braco ga je zadivljeno promatrao i zatim ga upitao stiže li iz neke bajke. Čovječuljak mu je rekao kako ne dolazi iz bajke već živi ovdje u spilji i voli plašiti šišmiše, a sigama pomaže kako bi bile što ljepše. Tada je Braco pomislio kako je on zapravo čarobnjak, no objasnio mu je kako on to nije. Rekao mu je kako je on lutalica, skitnica, maštalo i zaboravljen od osamljenog čovjeka.

Sada je njegov posao pomagati svim znatiželjnicima koji navrate u spilju pa će tako i Bracu sprovesti zamršenom spiljom ako to želi.
Braco je pristao i rekao kako dolazi iz sasvim drugačijeg svijeta i kako su ga snašle mnoge neprilike. Čovječuljak ga je ohrabrio i rekao neka ne gubi samopouzdanje, a jednom kada shvati brojke koje Bracu najviše muče tada će mu računanje postati mačji kašalj.

Krenuli su zajedno u obilazak spilje. Najprije su promatrali smaragdnu dvoranu, a čovječuljak mu je ponudio slasne borovnice. Braco je pomislio kako čovječuljak posjeduje skrivene plantaže i ima vrlo maštovit život bez obzira što ne pije kavu ili odlazi u posjete kao obični ljudi. Puno je toga naučio iz raznih knjiga koje su posjetitelji nosili sa sobom. Neke je stvari naučio i od prijateljice sove. Krenuli su prema drugoj dvorani koja je bila oslikana suncem jer je čovječuljak bio slikar. Braco je ostao zadivljen i rekao kako bi bilo lijepo da upozna svijet izvan spilje. No, čovječuljak je na to odgovorio kako nema potrebe jer je i on iz nekog razloga iz vanjskog svijeta stigao u spilju.

Uzbudljiva šetnja je uskoro bila gotova, a Braco je i dalje inzistirao da čovječuljak pođe s njim upoznati svijet. No, kada je čovječuljak izašao na sunce počeo je polako blijediti i venuti. Tada je Braco shvatio da je njegov dom ipak spilja i povikao neka se tamo vrati. Čovječuljak mu je mahnuo i nestao u mračnom otvoru spilje. Braco je bio sretan što je upoznao tako divnog čovječuljka kojeg neće nikada zaboraviti.

Neposlušne tipke

Nekada davno živio je jedan obijesni i hirovit kralj. Ničime nije bio zadovoljan pa je tako često mijenjao sluge i dvorjanike, baldahine i tepihe, pa čak i zakone koje je donosio. Okušao se u mnogim zanimanjima poput vrtlarstva, slikarstva i upravljanja brodom, no ništa od toga nije znao kvalitetno raditi. Odlučio je kupiti glasovir i posvetiti se glazbi iako nije znao čitati note. Unajmio je starog učitelja kako bi mu u tome pomogao i otpustio ga nakon mjesec dana jer je smatrao kako je naučio svirati.

Kralj je počeo održavati koncerte na dvoru koji su bili neugodni za uho. Bjesomučno je tipkao po glasoviru uništavajući taj prekrasan instrument. Glasovir nije više mogao trpiti takvo mučenje pa su njegove tipke utihnule.

Kralj je na sve načine pokušao popraviti tipke na glasoviru, ali to mu nije uspjelo, a oni koji ne slušaju naredbe kralja završe u pustinji. Takvu sudbinu je doživio glasovir jer su njegove tipke bile neposlušne. Ipak, priprosti ljudi koji su bili zaduženi za to odlučili su ga ostaviti u slikovitoj oazi među palmama i bistrom vodom. Nakon što su ga ljudi ostavili samog u prekrasnoj oazi, glasovir je ponovo zasvirao najljepše melodije.

Iz daljine su se pojavili otac i sin. Bili su premoreni i žedni, a kada su začuli ugodnu glazbu nisu znali je li to san ili java. Koračali su vođeni zvukom i stigli do oaze gdje se nalazio glasovir. Odmorili su ispod palmi, a kada su se probudili shvatili su da se dogodilo čudo i da će preživjeti. Glasovir je dalje neumorno svirao, a uskoro su i drugi znatiželjnici i istraživači stigli u oazu. Tu su započeli novi život, a za sve je glasovir bio zaslužan. Priča je zapravo mogla započeti riječima Bio jednom jedan glasovir.

Igra svjetlosti

Jedan laskavac je svakog dana svome vladaru izjavljivao riječi koje je rado slušao prije poslijepodnevnog drijemanja. No, mudar i istinoljubiv starac nije volio razmaženog vladara.

Kralj je dane provodio u dvorcu slušajući laskavca kako mu izgovara kitnjaste riječi, birane iz velikih riječnika koji su se nalazili u raskošnoj biblioteci. Mudrac nije godinama ništa izgovorio, možda je patio, ali ništa nije poduzimao. Godine su prolazile, a dvorac je postao trošno mjesto. Bio je zaboravljen i nevažan.

Jednog je dana znatiželjan dječak pusštajući zmaja stigao do velikog dvorca i provirio kroz okno ne bi li provjerio tko u njemu živi. U dvorcu je tada nastala zbrka, laskavac nije izgovorio do kraja riječi koje su vladaru godile, a mudrac se možda obradovao, ali osmijeh na licu nije pokazivao. Pomaknuo je stare zastore s okna i ugledao dječaka sa zmajem. On se obratio kralju i pitao ga zašto živi u tako mračnom dvorcu. Kralj mu nije ni stigao odgovoriti na pitanje, a dječak je rekao kako će dovesti mnoštvo prijatelja da se igraju te odjurio kroz prozor.

Kroz prozor je podrla sunčeva zraka koja je obasjala cijelu dvoranu i otkrivala sve tajne velikog dvorca. Odjedanput su svi gledali u zraku i zaboravili na riječnike. Bili su opčinjeni igrom svjetlosti.

Kračag pun snova

Djed Vilovnjak živio je u planini, izoliran od ostatka svijeta jer su mu ljudi nekada davno nanijeli nepravdu. Hranio se svime što bi pronašao u prirodi i poznavao je govor ptica. Od stvari je imao samo drveni stol i tronošce, sjekiru i alat te raskošan krčag.

Brbljavi i radoznali ljudi su počeli širiti priče o čudnom starcu koji živi osamljen u svojoj kolibi, a posebnu pažnju je privlačio njegov krčag za kojeg su govorili kako je prepun zlatnika. O Vilovnjaku su tako kružile priče kako je možda nekada davno bio bogataš, razbojnik, smetenjak ili pustinjak. Sve tu priče bile izmišljene jer nitko od ljudi nije znao pravu istinu o Vilovnjaku.

Jednog dana ga je posjetio mladić kojeg je samo interesirao krčag s blagom. Dugo je pričao s djedicom o prolaznosti života, zvijezdama i oblacima te o čudesnim biljkama. Mladić je sažalijevao starca, a nakon ponoći je uzeo krčag i nosio ga prema dolini. Tada su se počele događati čudne stvari poput onih u bajkama.

Hodajući planinom biljke i životinje su ga počele bockati te je osjećao kako ga nitko više ne voli. Sav izgubljen i na izmaku snaga uočio je kako Vilovnjak drži baklju. Tada je pomislio kako je on možda čarobnjak. Djedica je došao do njega i rekao mu neka izvrne krčag, a iz njega su ispale sušene biljke. Mladić je ostao u čudu, a djed mu je rekao kako je krčag pun njegovih snova i ničega više. Priče o zlatnicima su izmišljene. Vilovnjak u krčagu pohranjuje svoje snove koji su njegovo blago.

Pustio je mladiću neka ode ostalima u dolini reći kako je krčag pun snova, a ne zlatnika pa ga tako više nitko neće posjećivati. Mladić je rekao kako će mu on dolaziti u posjetu. Djed se vratio u svoju kolibu i u rukama nosio svoj krčag pun snova.

Zmaj od stakla

Vrijedan starac koji je po zanimanju bio staklar izrađivao je vrčeve, čašice i vaze koje su se mnogima svidjele. Život mu je jako brzo prošao jer je stalno radio. Marljivo je izrađivao predmete od stakla u svojoj radionici jer tada još nisu postojale velike tvronice.

Izrađivao je starac svakakve predmete koji su ljudima poslužili u svakodnevnom životu, a jednog dana se potrudio napraviti staklenik u kojem se nalazilo puno cvijeća i veselih patuljaka. Zaigrani dječaci su razbili krčag koji se također tamo nalazio pa ih je starac odlučio isprepadati. Izradio je velikog raznobojnog staklenog Zmaja i stavio ga pred kuću. Od tog dana su ljudi počeli zaobilaziti starčevu kuću jer im je zmaj izgledao strašno. Naravno, samo je tako izgledao, a ljudi su ga se bespotrebno bojali jer je Zmaj bio bezazlen.

Starac se dobro brinuo o Zmaju, ali je došlo vrijeme da se odseli iz kuće zbog starosti. Otišao je u obližnji grad kod unuke i nikada se više nije vratio. Nije mogao ponijeti Zmaja sa sobom jer je bio prevelik. Nakon nekoliko godina kuća je bila obrasla da se Zmaj više nije ni vidio. Posjećivale su ga samo ptice i obavještavale što se događa u životima drugih životinja no, on je uzalud čekao starčev povratak.

Poput ostalih završetaka u bajkama i ova priča ima svoj. Prepričane su mnoge legende o Zmaju i njegovim moćima, a on je bio samo krhki i bezazleni zmaj koji je bio prikazan kao čudovište. Ta zamršena bajka o čudesnom zmaju sa sedam glava dugo se prepričavala u selu pa je tako ono i nazvano, Zmajevac.

Prošle su još mnoge godine kako je Zmaj usamljeno stajao u žbunju ispred kuće dok ga nisu primjetili brat i sestra. Istraživači su ga otkrili šetajući selom i zadivili se kad su ga ugledali. Shvatili kako je to zmaj kojeg je njihov šukundjed izradio, a prisjetili su se priča koje im je baka davno pripovijedala. Ispričala im je priču o starom staklaru koji je izradio zmaja samo za sebe i u tome uživao. Djeci se ta priča činila vrlo vjerojatnom pa su je odlučili ispričati svim prijateljima i na kraju pokazati čudesnog Zmaja.

Raskrčili su put do kuće njihovog šukundjeda, a Zmaj je opet bio sretan što se netko brine za njega. Djeca su bila ponosna na svog Zmaja i nisu željela da ga netko ikada odvede iz sela. Tako su jednom prilikom zaposlenici tvornice stakla došli vidjeti zmaja i odmah od djece bili upozoreni kako on ostaje u selu. Radnici su samo precrtali njegov lik i kasnije proizvodili posuđe s njegovim likom. Tako je Zmaj bio nadaleko u svijetu poznat, a djelo starca bilo trajno sačuvano za budućnost.

Veličanstveni mačak

Mačji život ponekad nije nimalo lagan i jednostavan. Današnje mačke imaju puno više posla nego prije pa tako moraju imati televizijski šarm, talent za snimanje reklama i biti spretni u pregovorima. Postoje mačke koje nastupaju u raznim emisijama, putuju čak i do Mjeseca i voze se na avionima ili palubama brodova, a postoje i oni koji su glumci.

Ovo je priča o veličanstvenom mačku koji je pisao knjigu o svim dogodovštinama prethodno opisanih mačaka. Bio je to sposoban i spretan mačak koji je znao latinski jezik, mačevati se, kuhati i imitirati šišmiše. Mudar mačak, no svjedeno nije bio zadovoljan svojim životom.

Pišući knjigu morao je puno istraživati o mačjem rodu, a ona je postajala sve deblja. Toliko je bio zaokupljen pisanjem da je zaboravio na hranu. Ipak, vođen zdravim razumom krenuo je na izlet. Lutao je tako selom sve dok nije pronašao kuću u kojoj bi mogao biti sretan i zadovoljan. Njegov se pogled susreo s pogledom male djevojčice koja je živjel s bakom u manjoj kućici s dvorištem. Taj ga je pogled začarao i ponovo je osjetio prvobitnu mačju ćud. Bio je to znak da će se njegov život tu nastaviti.

Živio je običnim mačjim životom, lovio miševe i odmarao na ogradi kao i svaki drugi mačak u selu. Možda će se jednog dana vratiti pisanju knjige, ali trenutno je zadovoljan svojim novim životom, a još je zadovoljnija njegova gazdarica djevojčica.

Najmanja priča na svijetu

U bajkama i pričama za djecu se najčešće pojavljuju uvijek iste životinje poput lisica, medvjeda, koza i magaraca dok su malobrojne one u kojima se pojavljuju mravojedi, dikobrazi, kljunaši i tapiri. To nije pravedno pa treba i drugim autorima naglasiti neka u tim životinjama pronađu inspiraciju i napišu priču.

Ovo je priča o jednon djevojčici koja obožava slušati priče, stare ili nove, svejedno je, samo da su uzbudljive i zanimljive. Jednom prilikom kada je bila bolesna zamolila je susjeda eka joj ispriča neku priču, a on je posebno za nju izmislio i ispričao najdulju priču na svijetu. Uspjela je zaspati, a pripovjedač je rekao kako nastavk priče slijedi.

Kako svaka priča ima svoj kraj tako je i on trebao smisliti nastavak priče. Navukao je na sebe bundu i pokušao se iskrasti iz ureda, a kolege su potrčali za njim. Ušao je u podzemnu željeznicu, stigao kući, skinuo budnu i okupao se u mlakoj vodi. Tada je pripovjedač odlučio kako više neće pričati duge priče, a osim toga djevojčica uopće nije bila zadovoljna ispričanom pričom. Djevojčica je očekivala kako će možda zmaju odrubiti glavu ili se pretvoriti u žabu, ali to se nije dogodilo. Tada se djevojčica sjetila kako bi joj mogao ispričati najmanju priču na svijetu.

Susjed se dosjetio kako bi mogao ispričati priču o zelenom vrapcu. Upitao je djevojčicu je li ikada čula priču o njemu, a ona je nestrpljivo odgovorila da nije. Susjed je nastavio kako je baš čudno što nije nikada čula tu priču, pa ga je mudro upitala kakva je to priča. On joj je odgovorio kako je to najmanja priča na svijetu koju može provući kroz ušicu igle ili je spremiti među druge priče kako bi se uvijek našla pri ruci.

Oni su dalje nastavili igrati društvene igre, a kada je odlazio iz njezinog stana, susjed je začuo djevojčicu kako pita majku je li čula priču o zelenom vrapcu. Nije čuo što su dalje pričale, ali bio je ponosan što je smislio najmanju priču na svijetu.

Kaktus bajke (za male ježeve)

Prva kaktus bajka

Tata jež je obožavao prepričavati svojim sinovima kaktus bajke ako su mu obećali kako će se lijepo ponašati. Tako im je jednom ispričao priču o caru Kaktusu koji je živio u Kaktusovcu. Bio je oštre naravi i pomalo osjetljiv. Jednom ga je u dvorcu posjetio Čičak i rekao mu kako usprkos prekrasnom životu u dvorcu još uvijek nije dosegao savršenstvo. Naime, Čičak je nastavio pričati kako misli da bodljikavo prase ima snažnije bodlje od njegovih. Car Kaktus se uvrijedio i rekao kako je to neistina. Poznato je kako su kaktusi najbodljikaviji u prirodi i neka ne priča koještarije.

Dok je Čičak objašnjavao caru Kaktusu tko je najbodljikaviji, Čarobnjak je rekao caru kako u knjigama ne piše ništa o tome. U njima samo piše kako su Kaktusi oduvijek vladali svijetom i da su najbodljikaviji od svih ostalih bića. Kaktus nije mario za to što mu je Čarobnjak rekao te je samo odmahnuo rukom.

Čičak je nastavio pričati s carem i rekao kako će mu otkriti koje je biće najbodljikavije od svih ostalih. Kako se bližilo vrijeme carevog odmora počeo je požuriavti Čička neka mu već jednom kaže o kome je riječ. Na to mu je Čičak odgovorio kako je zao jezik bodljikaviji od bilo kojeg kaktusa. Stoga je potrebno čuvati se zlih jezika jer oni razaraju prijateljstva, a izvana izgledaju slatko poput najboljih kolača.

Čičak je uskoro otišao iz carstva, Kaktus je napokon mogao zadrijemati, a Kaktusovcem je zavladao mir. Bio je to kraj priče o prvoj kaktus bajci, a mali ježevi su se dalje nastavili veselo kotrljati.

Druga kaktus bajka

Bilo je zimsko vrijeme, idealno za pričanje druge kaktus bajke. Mali jež je jedva dočekao sljedeću tatinu priču i s nestrpljenjem čekao da mu krene pripovjedati.

Tata jež je nastavio sljedeću bajku o caru Kaktusu, zajedljivcu i škrtcu. U glavnoj aleji na dvoru stajalo je na stotine ježeva koji su bili loše plaćeni pa su se jednog dana oldučili otkotrljati na sve četiri strane svijeta u potrazi za boljim poslom. Kada je to Kaktus car ugledao ujutro s prozora, ostao je zaprepašten nestankom drvoreda. Naredio je straži neka privede čarobnjaka Sjekutića kako bi mu objasnio gdje su nestali ježevi. Ovaj je drhtao od straha i rekao kako je bilo za očekivati da će živahne životinje jednog dana samo nestati.

Kaktus car je naredio svojoj vojsci neka pronađe ježeve i dovuće ih u Kaktus zemlju na suđenje. Mršave čačkalice su bile careva vojska i dale su se u potragu kao što im je bilo naređeno. Kad bi opkolile jednog ježa, drugi bi im pobjegao i tako redom. Nisu mogle ništa protiv spretnih i vrckavih ježeva te su postale neugldne i prljave.

U Kaktus zemlju se ježevi više nikada nisu vratili, a čarobnjak više nije smio jesti ručak s carem, ali potajno je kupovao bonbone i tako se prehranjivao.

Treča kaktus bajka

Kaktus car se dosađivao jednog kišnog dana i svojoj šiljatom papučom gurkao čarobnjaka. Odjednom se cijelo carstvo počelo tresti zbog medvjeda koji je glasno hrkao u svojoj spilji. Car je naredio čarobnjaku neka ode provjeriti zašto medvjed tako glasno hre i neka mu naredi da smjesta prestane.

Čarobnjak se drhteći uputio prema spilji, ali nikakvom čarolijom nije mogao probuditi medvjeda iz zimskog sna. Smišljao je on svakakve trikove, ali izgubivši svoj čarobni štapić izgubio je i moć za čarolije.

Čarobnjaku je pomogao bumbar probuditi medvjeda tako što je bezglavo zujao spiljom. Uspio je prenuti medvjeda iz sna. Medo je pomislio kako je već stiglo proljeće, ali čarobnjak mu je rekao kako ga je bumbar probudio svojim zujanjem. Medvjed nije bio ljutit radi toga i upitao je čarobnjaka tko je on i zašto je toliko mršav. Čarobnjak mu je rekao kako dolazi iz Kaktusovca gdje se mršavost jako cijeni. Medvjed mu je tada rekao kako mu to u životu ne treba, a poznato je kako medvjedi vole dobar zalogaj.

Pozvao ga je neka pođe živjeti s njim jer će mu biti puno bolje i napokon će se moći najesti ukusnih jela. Čarobnjak nije znao što učiniti jer je znao da bi se car silno uvrijedio i potjerao na njega vojsku čačkalica. Medvjed je rekao kako će ga obraniti i pogaziti cijeli Kaktusovac ako bude potrebno. Čarobnjak ipak nije bio zao poput cara i rekao da za time nema potrebe.

Čarobnjak je ostao živjeti s medvjedom, a car je ionako pomislio kako je čarobnjaka pojeo medo stoga nije ni pokušavao pronaći ga i vratiti u Kaktusovac. Dvorjancima je naredio neka pronađu novog čarobnjaka, no još dan danas ga nisu pronašli.

Priče vjetrovitih dana

Priča o crvenom maku

Braco i seka su sjedili u svome vrtu. Bilo je ljetno vrijeme i ugodna večer u kojoj su uživali. U daljini su ugledali crveni mak kako dolazi prema njima. Bio je umoran i upitao djecu smije li ostati u njihovom vrtu.

Djeca su se obradovala prelijepom maku koji im je ispričao kako je stigao do njih. Naime, prije je živio na njivi, a kada je stiglo vrijeme žetve puno njegove braće je bilo posjećeno. On je bio spašen od jednog mladića koji ga je stavio na šešir, ali zbog vjetra je uskoro ispao s njega. Tako se našao sa, na seoskom putu, tužan i uplakan. Tada mu je u pomoć priskočio vjetar i odnio ga do njihovog vrta. Mak mu se htio odužiti, no vjetar mu je rekao kako će ponovo doći po njegove latice kada za to dođe vrijeme.

Tako je crveni mak živio u svome novom vrtu, a djeca su ga cijelo ljeto čuvala sve dok nije stigla jesen. Tada je mačak Glupko najavio kako stižu kišni dani, a kako nisu viđe odlazili u vrt žaba ih je obavijestila kako maka više nema. I zaista, nestale su njegove crvene latice nošene vjetrom.

Putovanje stare kornjače

Stara kornjača živjela je u vrtu sve dok ju mačak Glupko nije uvrijedio pa je odlučila otići. Vrijeđao je njezin izgled pa se jadnica silno uvrijedila i otišla u potragu za novim vrtom gdje će se skrasiti.

Najprije je upitala suncokret vidi li negdje u blizini neki vrt koji je prepun sunca i zelenja te kukaca, glista i puževa. Suncokret je odgovorio kako vidi jedan vrt koji nije pretjerano udaljen od ovoga. Savjetovao joj je neka je mačak Glupko prenese na leđima do vrta kako ne bi morala puno hodati. Kornjača nije željela ni u ludilu pitati Glupka takvu uslugu i krenula je sama sa svojom kućicom na leđima u potragu za vrtom.

Dugo je pješačila i nakon tri dana stigla u Perin vrt. Činilo joj se kako je to vrlo privlačno mjesto za život uz obilje kukaca, glista i puževa. Kad se dobro najela, zadrijemala je. Probudiolo ju je nešto nalik potresu, no bio je to dječak Pero koji ju je podigao s tla želeći je promotriti izbliza. Bio je ushićen što je upravo u njegov vrt došla korisna kornjača, grčka čančara. Ona je brstila sve po vrtu, a dječak se ponadao kako će u vrtu i ostati. Kornjača je bila presretna što je napokon netko pohvalio, još samo da su to čuli žaba i Glupko bilo bi još sretnija.

Divlji kesten iz moje ulice

Priča o divljem kestenu pred kućom male djevojčice je dirljiva i pomalo tužna. Jedne se noći obratio djevojčici kada su već svi usnuli, a ona ga je slušala jer je obožavala priče. Iako je voljela sve zapisivati u svoju bilježnicu ovaj put to nije učinila kako ne bi uznemirila stari kesten i kako ne bi prestao pripovjedati.

Naime, kesten je živio ispred njezine kući i te je noći odlučio progovoriti nakon što je godinama šutio. Bio je star, ali mudar. Požalio se djevojčici zbog svojih godina i nije mu bilo ugovdno kada ga je lišćo nemilosrdno u jesen napuštalo. Vrapci su ga znali iritirati svojim glupim razgovorima, a nije pretjerano volio ni vjetar koji je često trgao njegove žute i crveno lišće. Iako mnogi misle kako je kesten upravo u jesen najljepši, on misli kako je u proljeće puno ljepši zbog svoje prekrasne krošnje. U proljeće počinje njegov novi život, a u jesen postaje tužan i usamljen jer ga lišće napušta.

Nekada je on bio puno veći dok je u kući gdje sada živi djevojčica živjela starica. Ona ga je svakim danom promatrala dok bi kuhala. Njegova je tuga postala veća kada je netko pozvao zle ljude da mu porežu krošnju i učine od njega obično drvo. Vjeruje kako to nije učinila starica jer ga je zasigurno voljela. S obzirom da je više nije mogao vidjeti sigurno je ubrzo i umrla. To je bila najtužnija godina u njegovom životu.

Bilo je vrijeme da pođe na svoje staro mjesto jer će ga dječaci sigurno tražiti. Od njegovih su plodova smišljali razne igre i zato se kesten osjećao korisnim. Djevojčica se pozdravila i rekla kako i ona ide na počinak.

Tako je priča o divljem kestenu završila, a drugi dan kada je djevojčica prošla pored njega učinilo joj se kao da joj želi dobro jutro, no on je ipak samo šutio i stajao na svome mjestu.

Vjetar na ljetovanju

Vjetar se u ovoj priči spremao na ljetovanje. Napunio je svoju putnu torbu samo najnužnijim stvarima i krenuo prema moru. Savjesno je obavljao svoju dužnost te je ponekad bio nježan proljetni lahor, katkad je bio olujni i razoran, a katkad umiljati srpanjski povjetarac.

Vjetrovi usitinu svugdje putuju i igraju se s oblacima, a ljudi im se ponekad vesele, a ponekad baš i ne. Ako se pojavi naglo tada ljudi gunđaju, a ako se pojavi onda kada je najpotrebniji ljudi budu zadovoljni i radosni. No, dojadilo je vjetru stalno putovati i gledati nova lica i krajolike te je odlučio poći na ljetovanje od četrnaest dana. Dugo je tražio mjesto gdje bi se mogao odmoriti i napokon pronašao zabačeno jezerce. Tamo je odlučio ostati pa se smjestio pod vrbu i zaspao na dva dana i dvije noći. Kad se trećeg dana probudio shvatio je kakva žega vlada zemljom. Bile su to nesnosne vrućine i sva je priroda utihnula. Vjetru je svijet izgledao čudno dok je bio na odmoru, ali nije želio ništa poduzimati. Izuo je svoje čizme od sto milja i umočio noge u jezerce.

Dva su dječaka stigla do jezerca oko podne, jedan je imao sa sobom papirnate brodiće, a drugi šarenog zmaja. Kada su se htjeli poigrati uz jezero shvatili su kako nema ni daška vjetra. Prvi dječak je uzalud čekao da njegovi brodići zaplove, a drugi se mučio sa zmajem ne bi li poletio. Prvi dječak je rekao kako je ovo sigurno začarani dan, na što mu se drugi dječak nasmijao i rekao kako dan nije začaran već je bez vjetra. Sjeli su u hladovinu i odlučili pričekati da se pojavi vjetar ne znajući da on upravo sjedi pokraj njih pod tužnom vrbom.

Vjetru su se dječaci smilili pa je odlučio ipak malo zapuhati. Zmaj je poletio, a brodići su zaplovili. Dječaci su bili radosni što se napokon ukazao. Vjetar je nakon toga navukao na sebe čizme od sto milja i zelenu kabanicu te odlepršao nekamo daleko. Nije mu se svidjelo biti besposlen jer bi mu na ljetovanju ubrzo postalo dosadno.

Tako je Vjetar nastavio zauvijek obavljati svoju dužnost i rastjerivao oblake, a ljudi su mu se ponekad veselili, a ponekad nisu, sve je ovisilo kojom brzinom i snagom pristiže.

Izlet sa Sivokapom

Dječak Nenad je otišao na izlet s vrapcem Sivokapom. Naravno, kako bi to mogao morao je postati sasvim malen jer ga je Sivokap morao nositi na leđima s obzirom da ljudi ne mogu letjeti poput ptica. Nenad je izgovorio čarobne riječi, za tren postao manji od vrapca te se popeo na Sivokapova leđa i s njime poletio prema Šarobratu. Tamo je trebao kupiti plavu svilu za prijateljicu Peruniku. Nenad se zaboravio malo toplije obući pa su morali najprije svratiti do Drva izobilja kod tete Žune koja je prodavala zimski pribor. Morali su je probuditi, ali osim odjeće Nenad nije imao sa sobom ni novaca. Dok su letjeli prema Žuni susreli su mladog vrapca Klizokapa koji je vježbao klizanje po žici. To se Nenadu posebno dopalo jer nije mogao vjerovati čime se sve vrapci bave. Osim klizanja natječu se u troskoku, brzom letenju i glavometu, pa je poželio prisustvovati jednom od natjecanja.

Kad su stigli do tete Žune uspjeli su s njom dogovoriti odgodu plaćanja pa je tako Nenad nabavio sivu šubaru od sovina perja te rukavice boje tulipana. Obećao je Žuni kako će joj otplatiti dug kako su se dogovorili. Sivokap mu je tada rekao kako upravo s tim kapama igraju glavomet. Zatim su krenuli u trgovinu gdje se prodaje svila. Nalazila se dvije grane iznad Žunine prodavaonice kod Šarobrata.

U Šarobratovoj radionici se tada pojavio prekrasan leptir kojeg je Nenad poželio dotaknuti. Sivokap ga je upozorio kako to ne smije učiniti jer će istog časa njegove boje nestati. Šarobrat je svojim čarobnim riječima dozvao Bubamaru i zamolio ju neka otiđe do Slikorepa kako bi mu prenijela da je stigao Lastin rep i neka odmah dođe u radionicu. Bubamara je odmah pošla do Slikorepa na svojim točkama, a Nenad je bio iznenađen time što vidi. Šarobrat je rekao kako uz pomoć leptira i bubamara nastaju predivne haljine koje nosi cvijeće.

Šarobrat je pozvao Sivokapa i Nenad da pogledaju i radionicu u kojoj rade kukci. Visibabe, krijesnice i pauci su tu vrijedno obavljali svoj posao i izrađivali bijele haljine i košulje. Tu je i potočnica izrađivala svoju svijetloplavu haljinu, a pčela je žutokljunu jaglacu uzimala mjere. Uskoro je i haljina za ružu bila gotova koju je jedan kukaca odnio učiteljici Miri u vrt. Šarobrata je tada izgovorio čarobne riječi i radionica je nestala pred Nenadovim očima. Dao je njemu i Sivokapu modroljubičastu svilu za Peruniku i poslao po njima pozdrave.

Nenad se uspeo na Sivokapova leđa jer je bilo vrijeme za polazak. Ostavio ga je kući i rekao neka ponovo izgovori čarobne riječi kako bi ponovo postao veliki dječak. Prije toga mu ej dao ulaznicu za utakmicu u glavometu i brzom klizanju na žici. Obećao je Sivokap Nenadu kako će ga jednog dana ponovo posjetiti te će ga odvesti na još jedan izlet. Nenad se pozdravio s prijateljem vrapcem, a kada je zavukao ruku u džeđ dotaknuo je ulaznicu za utakmicu. Bio je to zeleni list ispisan ptičjim rukopisom.

Bajka o divljem kestenu

Jedan je divlji kesten bio umišljen i poželio postati car svih kestena, a zvao bi se Kestenko Prvi Veliki. Spatrao se najljepšim i najpametnijim među svim kestenima, no nije bio okrunjen. Kada je jednog dana pao iz čahure u kaljužu na tlu počeo je sve više bubriti. Postajao je sve veći i veći no to nikoga nije interesiralo.

Dva su dječaka jednom prilikom naišli na veliki kesten no shvatili su kako je šupalj i ponovo ga bacili na tlo. Kestenko Veliki se strašno uvrijedio i postao divlji. Nakon što je osnovao obitelj svi su njegovi potomci bili divlji. Tako su divlji kesteni rasli u alejama i parkovima, a pitomi kesteni su služili za prženje na žaru i kuhanje u loncu.  Djeca obožavaju jesti pitome kestene dok od divljih izrađuju svakojake premete poput vrtuljaka, kolica i životinja. Kestenko Prvi Veliki bi zasigurno bio ponosan na to i napokon zadovoljan.

Obične priče koje je trebalo samo zapisati

Gdje je opet taj dječak

Bio je to dan kao stvoren za pustolovine za Bracu. Nastava mu je završila dva sata ranije pa je maštao kako bi se mogao zabaviti dok mama ne dođe kući. S prozora je ugledao nekakav žuti šator na zelenoj livadi i uputio se prema njemu. Pred šatorom je sreo starca, a na ulazu je pisalo Zemlja krivih zrcala. Pitao je strca smije li ući u šator, a ovaj mu je rekao kako mora platiti ulaznicu. Braco je brzo preroštao svoje džepove i izvadio novčanicu. Tako je ušao u Zemlju, a starac ga je upozorio na čudesna stakla koja mogu svakog časa puknuti ako Braco pukne od smijeha.

Nakon što je ušetao u dvoranu prepunu zrcala ugledao je svoj odraz u njima. Začuo je glas koji mu je rekao kako je sada patuljak i možeraditi što god poželi. Braco se tada uhvatio za nos koji se rastegao u širinu i nalikovao na krumpir. Smijao se od sveg srca svome odrazu u ogledalu, a glas mu je rekao neka pođe dalje. Krenuo je hodati i ugledao sebe kao diva. Glas ga je dalje navodio i rekao ako stigne do ulice moći će dohvatiti rub terase na svome stanu. Braco je nastavio dalje hodati i zaključio kako je Zemlja krivih zrcala prepuna iznenađenja.

Obišao je sve dvorane, ali glas koji ga je navodio nije mu se svidio jer mu je dosađivao poučnim pričama. U jednom je trenutku htio napustiti Zemlju iskrivljenih zrcala, ali zanimala ga je dvorana u kojoj svatko može odabrati određeno zanimanje poput prodavača, liječnika, nogometaša i ostalih. Tako se on zadržao još neko vrijeme u dvorani ne sluteći kako se mama već vratila s posla kući i pripremila mu ručak.

Mama je postala nestrpljiva čekajući Bracu pa se uputila u potragu za njim. Pozvonila je na vrata Igorove mame i upitala je li možda zna gdje je njezin Braco. Susjeda je veselo odgovorila kako ga je vidjela da s mrežom u ruci nekamo odlazi, sigurno po kruh. Ali kao i u svakoj bajci pa tako i u ovoj, dječakovi su putevi zamršeni i sigurno mu se nešto ispriječilo na putu pa je zastao. Mama je dalje zvonila ostalim susjedima na vrata tražeći Bracu. Nije ga bilo nigdje pa je pomislila kako je možda zaista otišao u trgovinu.

Taman je u međuvremenu Braco završio razgledavati posljednju dvoranu u Zemlji iskrivljenih zrcala i ugledao mamu pred neboderom. Otrčao je prema njoj, ali sa sobom nije imao kruh. Mama je bila jako zabrinuta, i rekla sinu neka pojede ručak. Tada joj je Braco priznao kako nije bio u trgovini već u Zemlji iskrivljenih zrcala nasred livade. Mama je pogledala na livadu, no tamo nije bilo žutog šatora. Braco je pomislio kako je starac otišao zajedno sa svojim konjem i bio razočaran.

Prije spavanja je provjerio što mu se sve nalazi u džepovima i pronašao onu istu novčanicu s kojom je platio ulaz u Zemlju zrcala. Ništa mu više nije bilo jasno. Možda je sve samo sanjao, tko zna?

Sanja uvijek ima vremena

Jednog nedjeljnog jutra Sanji se nije dalo odmah ustati iz kreveta jer je u njemu bilo tako udobno i toplo. Kada je mama ušla u njezinu sobu i razgrnula zavjese na prozoru, Sanja se pravila da još uvijek spava. Mama je zatim naglas rekla kako je dan prelijep za šetnju i posjetu zoološkom vrtu. Sanja je odmah radosno iskočila iz kreveta na mamino iznenađenje. No, prije polaska u zoološki vrt imala je nekoliko obaveza koje je trebala obaviti. Najprije kupanje, zatim napisati domaću zadaću, pospremiti policu s knjigama i očistiti cipele.

Sanja se veselila maminom planu, ali se vukla po kući, polako okupala, zatim doručkovala i nakon toga ručala. Izgledalo kao da uvijek ima vremena, a zapravo su kazaljke na satu sve brže odmicale, a vrijeme prošlo za tren. Nakon ručka se sjetila zadaće i rekla mami kako će je napisati za pet minuta. To joj nažalost nije pošlo za rukom, a vrijeme se vani pokvarilo i uskoro je počela padati kiša.

Mama je rekla kako ne mogu otići u zoološki vrt kako su planirale stoga neće vidjeti sve one zanimljive životinje. Ipak, da su krenule na vrijeme sada bi se već vratile kući. Sanja je bila žalosna. Ujutro joj se dan činio toliko dugačak, a sad samo što nije prošao, a da pritom nije nigdje bila.

Sanja je možda sama bila kriva zato što je tog dana ostala kod kuće s obzirom da se ponašala kao da uvijek ima vremena.

Veselo, veselije, najveselije

Tri prijatelja su provodila svoje slobodno vrijeme uz morsku obalu pričajući priče. Prvu priču je ispričao dječak Darko. Bila je to priča o veselom dupinu koji je laskao morskome psu. Upitao ga je što sve on može progutati, a morski je pas počeo nabrajati: čamce, male i velike ribe, kornjače, konzerb+ve, budilice, a možda i nekog neopreznog dječaka. Dupin je dalje nastavio i upitao ga postoji li neka životinja koju nikada ne bi mogao progutati, no morski pas je odriješito rekao kako takva životinja ne postoji jer on guta sve.

Mudar dupin mu je zatim donio malog bodljikavog ježa koji je morskog psa bocnuo u ždrijelo te je ovoga uskoro prošao apetit. Otplivao je do kornjače koja je bila liječnica i propisala mu ispiranje grla kamilicom. Naravno, morski pas nije nikada pronašao kamilicu u moru pa i sada luta. To je bio kraj Darkove priče.

Nakon Darka je Ratko rekao kako će pričati o neku veseliju priču. Možda o brbljavoj svraki ili ili vinogradskom pužu. Zoran ga je tada prekinuo i rekao kako će ipak on ispričati najveseliju i najkraću priču. Dečki su navijali, a Zoran je odbrojao do tri i skočio u more. Njegova je priča bila najveselija, a Darko i Ratko su skočili za njim.

Priča o Braci

Bracina susjeda je sve njegove priče zapisivala u modru bilježnicu koju će mu jednog dana pokloniti. Često ga je sretala na stubištu, aon bi joj svaki puta ispričao nešto zanimljivo. Tako joj je jednom ispričao kako će kad odraste biti patuljak. Susjeda se začudila i rekla da je njihov život pomalo dosadan jer žive u starinskim bajkama i urednim vrtovima. Braco je zatim rekao kako će samo tri dana biti patuljak, a onda će biti nešto drugo.

Tako je i bilo. Braco je svakog dana bio nešto drugo. Tako je jednom kada je dimnjačar posjetio njihov neboder Braco imao čađave obraze i izjavio kako je i on dimnjačar. Nakon toga je bio Gulliver, doktor Jojboli i Alica u zemlji čudesa. Jednom je prilikom bio i Čarobnjak iz Oza.

Nakon par dana ga je susjeda srela svog ulickanog i upitala ga što je dana po zanimanju. Rekao je kako je postao đak, ali njegovo vrijeme za polazak u školu je bilo tek za godinu dana. No, ta će mu se želja sigurno ostvariti, a kada odraste će sigurno dobro promisliti čime će se baviti.

Upoznajte Maslačka i Mrvicu

Maslačak i modri mak

Jednog ljetnog jutra Maslačak je pozvao Mrvicu da odu na livadu vodenim bojama obojati cvijeće u druge boje. Tako je rekao kako će mak postati modar, tratinčice ljubičaste, a lišće trpuca žuto. Ivančice će obojiti u narančastu boju, a zvončiće smeđu.

Mrvica ga je pitala u koju će boju obojiti maslačka, no rekao joj je kako on ostaje nepromijenjen. Mrvica je ustanovila kako to nije pravedno prema ostalima i u suzama otrčala kući. Maslačak je pokušavao obojiti mak u modru boju što mu je na kraju i uspjelo. Stoga ako ikada netko vidi modri mak mora znati kako je Maslačak u tome imao prste.

Otičao je tako Maslačak zamišljen kući i razmišljao o Mrvici i hoće li se s njom jednog dana pomiriti.

Neobični izlet

Maslačak i Mrvica su otišli na izlet u selo Omorik. Pošli su djedu u posjet jer mu je bio rođendan. Pripremili su sve stvari za odlazak na izlet zajedno sa susjedovim psom, a Maslačak je putem ispričao priču o stvarima koje su ponijeli sa sobom. Tako je ispričao sve o kišobranu, štapu, ptiboru za ribolov, lopti i koturljakama.

Stigavši do rijeke stali su odmoriti u hladovini pod velikim stablom i prigristi sendvič. Ugledali su jedno veliko stablo za koje je Maslačak tvrdio kako se radi o kestenu. No, nije to bio kesten rekla mu je Mrvica već orah. Srećom, ta prepirka nije dugo potrajala jer su naišla kola u pravi čas. Mladić im je ponudio prijevoz do sela Omorik na što su njih dvoje rado pristali. Maslačak je tada upitao dječaka koje je ono stablo koje su vidjeli, a on mu je rekao kako je to hrast.

Uskoro su stigli do djedove kuće, a veselju tada nije bilo kraja. Iz torbe su izvadili dar za djeda koji se silno razveselio kada je ugledao svoje unuke. Djeca su zaključila kako će od sada s njima na izlete uvijek ići samo pas jer ne zanovijeta i ne moraju ga nositi.

Bilješka o autoru

Sunčana Škrinjarić cijenjena je hrvatska književnica. Rođena je 11. prosinca 1931. godine u Zagrebu. U rodnom gradu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te Pedagošku akademiju. Iako je htjela raditi kao učiteljica, životni put ju je usmjerio u drugom smjeru.

Odlučila se posvetiti djeci, ali ne s imenikom kao što to rade oni čija je profesija da predaju djeci. Učinila je to kao književnica i novinarka, uz pomoć lijepo napisanih riječi. U početku je radila razne poslove.

Neko je vrijeme radila u šibenskom kazalištu gdje je pokazala glumačko umijeće. Dokazala se kao urednica dječjeg obrazovnog programa na Radio – Zagrebu, a bila je novinar u dnevnim novinama “Borba”, činovnica u Statističkom zavodu u Zagrebu te Domu narodnog zdravlja. Na kraju se u potpunosti posvetila književnosti.

Napisala je velik broj knjiga za odrasle i djecu, s tim da su neke knjige dobila nekoliko nagrada. Za djecu je napisala jedanaest knjiga: Knjiga o pajacima, Marijana u ruži vjetrova, Kaktus bajke, Dva smijeha, Pisac i vrijeme, Slikar u šumi, Ljeto u modrom kaputu, Svaštara, Zmaj od stakla, Pisac i princeza.

Za odrasle je napisala: Cvijeće u listopadu, Noć s vodenjakom, Čarobni prosjak, Jogging u nebo, Pasji put. Umrla je 22. travnja 2004. godine.

Autor: L.V.