“Djeco laku noć” knjiga je za djecu unutar koje se nalaze tri zanimljive i uzbudljive priče za djecu, a priča “Ja imam ti nemaš” je jedna od njih. Ova priča na jednostavan i zanimljiv način govori o tome kako se ne treba previše hvalisati, a pogotovo se ne smije rugati nekome ako nešto nemaju. Priča osvještava da među nama postoje siromašni ljudi, koji nemaju puno, ali to ne znači da ni oni sami ne vrijede. Nekada je malo stvari vrjednije nego cijela sila njih, jer važno je ono što nam je u srcu, ono što volimo, a ne hrpa nepotrebnih stvari.
Ova priča govori o tome da materijalne stvari ništa ne znače ako nismo dobro. Ali i djeca i odrasli nekada se vole hvaliti s onime što imaju, što ostavlja posramljenima one koji nemaju. Ali to ne bi smjelo biti tako. Kakvi smo je mnogo važnije od onoga što imamo. Djevojčica u priči imala je tek mačku i krpenu lutku, ali bilo joj je dovoljno da bude sretna. I njena priča jednako je važna kao i ona djece koja imaju puno toga.
Zanimljivo je da su se djeca najviše hvalila sa stvarima koje zapravo nisu imala. Izmišljali su da su najjači i najbogatiji i ta priča bila je zanimljivija od istine jedne curice koja se nije hvalila. Ovo mnogo govori o životu. Nekada su najglasniji oni koji zapravo išta nemaju, dok se oni koji imaju, ali malo, ne usude ništa reći.
Vrsta djela: priča za djecu
Vrijeme radnje: suvremeno
Mjesto radnje: bolnica
Tema djela: hvalisanje djece u bolnici
Ideja djela: stvari koje imamo ne znače ništa ako nismo dobri
Kratak sadržaj
U bolnici u krevetima jednog odjela ležala su djeca koja su bila bolesna od šarlaha. O djeci su se brinuli liječnici i medicinske sestre. Njegovali su ih i obećavali im kako će uskoro ići kući.
To se polako počelo i događati. Djeca su svakim danom postajala sve bolje i osjećali su se zdravije. Kako im je postajalo bolje, tako su bili sve više pričljivi i razgovorljivi, a i veseliji. Uz to sve, oni su se počeli i hvaliti.
Vane se hvalio kako je jak i snažan, a usporedbe radi, rekao je kako bi mogao iznijeti Boba iz sobe zajedno s krevetom. No, ni Bob mu nije ostao dužan. Rekao mu je da bi ga mogao dignuti s lijevom rukom skupa sa stolom i odnijeti na cestu.
Miro je rekao da to nije ništa te da on svaki dan kod kuće vježba snagu s utezima dižući one od 100 kilograma, a Joško koji još nije bio sasvim zdrav, pohvalio se da kod kuće ima psa vučjaka kojeg će se svi bojati kada ga on bude vodio.
Sva djeca su se s nečim hvalila, i dječaci i djevojčice, jedino je Tinka šutjela. Ona se nije imala s čim pohvaliti. Kod kuće je imala predivnu bijelu mačku i lutku od krpe, a to joj se činilo premalo za spomenuti.
Tinki su se svi smijali da se nema čime pohvaliti jer je siromašna, a posebno su zločeste i zlobne bile djevojčice. Govorile su joj kako nosi mamine cipele jer su mamu vidjeli na tržnici u istim takvim cipelama kada je prodavala borovnice. Na kraju su svi polako utonuli u san hvaleći se što sve imaju i predbacujući Tinki da ona nema ništa.
Iznad dječjih krevetića visjele su slike ptica. Njih je naslikao poznati slikar kako bi bar malo razveselio djecu kada borave u bolnici jer djeca nisu smjela nositi svoje igračke.
Sljedećeg jutra, liječnici su došli pregledati male pacijente i iznenadili su se kada iznad kreveta hvalisavaca nije bilo slika ptica. I djeca su primijetila da nema slika iznad njihovih kreveta i ništa im nije bilo jasno. Okrenuli su se prema Tinki, a iznad njezinog kreveta stajale su sve slike ptica. Iznad kreveta hvalisavaca ptičjim je kandžama bilo napisano “Hvališa!”.
Djeci je bilo jako neugodno i svi su porumenjeli od srama, a Tinki je laknulo. No, iako joj je bilo malo lakše nije mogla gledati kako su njezini prijatelji ostali zbunjeni. Raširila je ruke i sve ptice sa slika poletjele su joj u naručje, a ona je usmjerila ponovo prema krevetima svojih prijatelja. Tako je sve bilo kao prije.
Liječnici su otišli dalje, a djeca su nagovorila Tinku da im nešto ispriča. Odlučila im je ispričati sve o krpenoj lutki i lijepoj bijeloj mački.
Mjesto radnje: bolnica
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Vane, Bob, Miro, Joško, Daša, Mara, Tinka, liječnici
Analiza likova
Skupina djece, osim Tinke – Voljeli su se hvaliti i sebe su isticali stavljajući se u prvi plan. Prave se važnima, a ostale podcjenjuju. Posebno su se rugali Tinki koja je bila siromašna, istučući njezinu neimaštinu, a ne gledajući njezinu dobrotu i ostale lijepe osobine.
Tinka – siromašna i skromna, djevojčica dobrog srca. Nije se htjela hvaliti, a kada je odlučila šutjeti sva ostala djeca počela su joj se rugati. Nije zlopamtilo, odlučila je vratiti ptice iznad kreveta ostale djece u sobi. Pokazala je svojim malim prijateljima iz sobe da su dobrota i plemenitost iznad bogatstva i da bogatstvo nije mjerilo nečijeg dobrog srca.
Bilješka o autoru
Ela Peroci slovenska je književnica koja se rodila 1922. godine u Svetom Križu kod Rogaške Slatine.
Oduvijek je htjela biti učiteljica, ali da bi joj se ispunila želja bilo je potrebno malo više sreće. Prvi put morala je prekinuti školovanje zbog Drugog svjetskog rata. Ipak, nakon što je rat završio nastavila je školovanje i na Filozofskom fakultetu u Ljubljani završila je studij pedagogije.
Odmah nakon završetka studija zaposlila se kao učiteljica u Domu invalidne omladine u Kamniku. Rad na tom mjestu bio je za nju posebno dojmljiv pa je napisala jedan potresan članak. Bila se susrela s mnogo djece kojoj je bio onemogućen uobičajen život.
Napisana članak odjeknuo je u javnosti te je ona radi toga pozvala na suradnju s poznatim slovenskim časopisima “Ciciban” i “Pionir”.
Ubrzo nakon toga počela je pisati i priče za djecu i tako postala jednom od najpoznatijih dječjih slovenskih autora. Za svoj rad dobila je mnogo nagrada, a njezine priče prevedene su na velik broj stranih jezika (hrvatski, njemački, talijanski, poljski, češki, francuski i mnoge druge).
Slovenski naziv njezinih najpoznatijih priča kod nas prevedenih kao “Djeco laku noć” je “Za lahko noč”.
Umrla je 2001. godine u Ljubljani.
Autor: M.L.
Odgovori