Humandel

“Humandel” je roman poznatog hrvatskog autora za djecu i mladež, Hrvoja Hitreca. Govori o dječaku Vidu i njegovom neobičnom prijateljstvu s dupinom. Vid je neobičan dječak su doveli na otok djedu kada je imao šest godina. Morao je ostati s njim jer ga je majka ostavila u domu za “neobičnu djecu” dok je još bio dijete. Djed bio jedini koji je htio uzeti malog Vida i brinuti se on njemu. Njegov otac ubijen je dok je Vid još bio malo dijete, dok se njegova majka sramila njegovog neobičnog izgleda. On je bio neobičan dječak, kako po izgledu tako i po ponašanju.

Djedu je bilo žao svoga unuka, koju uza sve, nije govorio niti pokazivao ikakve emocije. Često mu je pokazivao slike iz knjiga i pričao mu priče, nadajući se kako će on jednog dana progovoriti ili pokazati nekakve emocije. S vremenom je Vid počeo proizvoditi kliktajuće zvukove, poput u dupina, što je djeda učinilo barem djelomično zadovoljnim. To je bio početak njihove komunikacije. Također, djed se pitao da li njegov unuk zna plivati, te ga je jednom prilikom pozvao sa sobom na more. Ispostavilo se kako Vid zna plivati, i to jako dobro.

Također su shvatili da Vid može i jako dugo roniti, te je jednom prilikom toliko prepao djeda, koji je pomislio da mu je unuk poginuo. Vid se predugo zadržao pod morem, čega uopće nije bio svjestan. Jednog dana, nakon što je već dugo živio s djedom, Vid je upoznao dobrog dupina i od tada mu se život promijenio. Dupin mu je otkrio kako je on “humandel”, pola dupin, pola čovjek te kako ima poslanje za njega. Pitanje je hoće li Vid uspjeti izvršiti svoje poslanje i kroz koje avanture će morati proći kako bi to učinio. Hoće li progovoriti i otkriti svoje porijeklo? Hoće li se pomiriti sa svojom majkom? Upravo nam to otkriva Hrvoje Hitrec u ovoj zanimljivoj knjizi.

Vrsta djela: znanstveno-fantastični roman

Mjesto radnje: otok u jadranskom arhipelagu

Vrijeme radnje: sadašnjost

Tema djela: dječak Vid i dupin spašavaju svijet

Ideja djela: upozorenje da moramo prestati uništavati svoju planetu

Kratak sadržaj

Vid je stigao na otok kada je imao šest godina i ostao živjeti s djedom. Nije pričao, a djed ga je jednom prilikom usporedio sa školjkom, rekavši mu da su slični jer su oboje šutljivi. Vidov djed rijetko je odlazio u selo. Ponekad bi mu bilo žao unuka jer nije govorio i rijetko je išta radio, zato bi mu on pokazivao slike iz knjiga i pričao priče. Pitao se da li Vid uopće zna plivati, te ga je jednom prilikom pozvao sa sobom na more. Od tada je Vid svaki dan plivao, a djed bi ga iz kuće slušao i bio zadovoljan jer je konačno čuo da Vid stvara nekakve zvukove.

Kada je Vid imao deset godina, djed je već naučio raspoznavati njegove kliktaje. Tako su komunicirali. Vid mu je često pomagao loviti ribe. Jednom prilikom djed se jako zabrinuo jer je Vid skočio u more i dugo nije izranjao. Djed je naposljetku skočio u more, zaranjao i izranjao, ali ga nije našao. Počeo je plakati od tuge i očaja jer je mislio da se Vid utopio. Vid je odjednom iskočio iz mora, a kad se uspeo na barku, djed ga je počeo tresti i vikati na njega, pitajući ga gdje je bio. Smirio se tek na kraju dana i obećao sebi da nikada više neće biti tako grub prema unuku. No i dalje se pitao kako je Vid mogao tako dugo biti pod vodom, cijelu noć je probdio zbog toga.

Idući dan Vid je, boraveći u moru, naišao na dupina. Razgovarao je s njim, iako Vid nije mogao govoriti. Dupin mu je rekao da je on možda “humandel” te mu ispričao tko su humandeli. Rekao mu je kako su humandeli napola ljudi, a napola dupini. Pričao mu je i o Argonidi, gradu pod morem, kojeg ljudi poznaju kao Atlantida i koji se nalazi negdje u Jadranskom moru. Također mu je ispričao kako su Argonidi spasili ljude nakon što je more preplavilo zemlju i osigurali im smještaj u okolici Argonide. Stari dupini pričaju kako su Argonidi nalikovali ljudima, ali nisu bili ljudi. Argonidi su spasili ljude kako bi ih proučili, nekako su znali da će se podizanje razine mora ponoviti, te su zato i došli, znajući da ljudi ne bi imali šanse preživjeti u takvom svijetu. Argonidi su odlučili stvoriti inteligentnu vrstu koja bi preživjela nakon što bi more ponovno poplavilo kopno. Kada je dupin ugledao Vidovog djeda, žurno je otplivao.

Vid je kasnije mnogo razmišljao o dupinu. Pitao se gdje je otišao i hoće li se vratiti. Djed je za to vrijeme usmjerio brod prema selu, gdje nije često vodio unuka zbog mještana koji bi se došaptavali i međusobno gurkali čim bi vidjeli neobičnog dječaka. Njegov djed u selu ne bi pričao ni s kime, osim s prodavačem u dućanu i službenicom u pošti. Vid je s djedom otišao u konobu, gdje su se susreli s sedamnaestogodišnjim dečkom Bepom. On je komentirao Vidovu nijemost i zbog toga se posvadio s djedom, a potom i otišao. Djed se prisjetio svoje kćeri, Vidove majke i Vidova oca, te načina na koji je umro. Djed se uvijek posebno bojao da se Vid ne ozlijedi, jer u selu nije bilo liječnika. Ali Vid je znao paziti na sebe, a djed više nije mogao zamisliti život bez njega.

Nakon sedam dana, dupin je ponovo doplivao. S dječakom je počeo pričati što se događalo dok ga nije bilo, a potom mu je pričao i o svojoj djeci. Nastavio je i priču od prošli put te pozvao dječaka na sastanak svih dupina iz njihovog mora.

Djed se osjećao loše. Padala je noć i čekao je Vida da se vrati s mora, no on nije dolazio. Smračilo se, pa je djed odlučio ići spavati, ne pretjerano zabrinut za unuka jer su se ovakve stvari već događale. Ali djed dugo nije mogao zaspati zbog bolova, pa je razmišljao o svojoj pušci i Vidu, za kojeg je zaključio da je bolji od druge djece.

Istovremeno, Vid je bio daleko od otoka, na putu prema mjestu gdje se dupini sastaju. Razgovarao je s dupinom o humandelima i kako su oni nastali. Kad su se približili mjestu sastanka, dupin je Vidu rekao da odspava na plaži, što je on i napravio. Dupinu je bilo drago što je vidio druge dupine, pogotovo one koji su otišli u daleka mora, što je i on htio, ali je uvijek odgađao. Nekako je više volio priče o putovanjima, nego sama putovanja. Nakon što se pozdravio s dupinima, približio se poznatom pustolovu koji je pričao o tome kako je spasio djevojčicu iz potonulog aviona. Drugi dupini su primijetili da Vidov dupin nešto skriva, pa kad je shvatio da više ne može više skrivati tajnu, otišao je po Vida.

Kad se Vid vratio na otok, djed ga je samo opomenuo da to više ne radi. Iz daljine se čuo veliki prasak, na što je djed rekao da netko lovi ribu dinamitom.

Već tri mjeseca nije padala kiša, pa na otoku nisu imali vode. Vid i djed otkotrljali su praznu bačvu u barku i otišli prema selu. Na putu ih je pretekao Bepo, a kasnije su djedu u dućanu rekli da upravo Bepo lovi ribu dinamitom. Djed je pitao smije li natočiti vodu u svoju bačvu, što su mu dopustili, ali, dok je točio vodu, došao je Bepo, izvukao cijev iz cisterne i rekao mu da je ta voda samo za mještane. Gurnuo je Vida u more, ali ga je Vid u padu dohvati i povukao sa sobom. Bepo je zato nasrnuo na Vida i zagnjurio ga pod vodu. Kad je Vidu prekipjelo, oslobodio se, izašao iz mora i skočio na Bepa, te ga zagnjurio pod vodu. Vid je nakon nekog vremena izronio, ali Bepo nije. Na kraju ga je djed izvukao na površinu i oživio. Dok je Bepo došao k sebi i prisjetio se svega, djed i Vid su već plovili prema svome domu.

Idući dan posjetio ih je dupin, ali ozlijeđen. Ispričao je Vidu kako ga je Bepo ozlijedio s kratkim štapom koji je zapravo bio dinamit. Bepo je hvatao ribu s dinamitom i kada je vidio dupina kako trga mrežu za hvatanje ribe, odlučio je baciti dinamit na njega kako bi ga se riješio. Dječak ga je odveo u malu špilju da se tamo sakrije, dok on otrči u kuću po gazu. Djeda je začudilo takvo dječakovo ponašanje.

Kiša je padala već tjednima, pa je djed zapalio vatru na ognjištu, što inače nije radio prije prosinca. Vid se čudno ponašao. Boravio bi u kući tek po nekoliko sati, a potom opet nestajao. Uz to, uzeo je sa sobom sve djedove plahte. Vid se zapravo cijelo vrijeme brinuo za dupina. Dupin je ozdravljao i pričao mu o svojoj vrsti i njihovoj bespomoćnosti. Bespomoćnost je bila u tome da za razliku od ljudi ne mogu stvarati, niti mogu govoriti ljudskim glasom kako bi mogli pomoći svojoj vrsti, ali i cijelom svijetu. Vid je dupinu pričao kako ne može govoriti, iako je pokušavao, te da samo može kliktati. Dupin se te noći prvi put naspavao.

Vidova majka je, u pratnji jedne djevojčice, došla na otok. Djevojčici se nije svidjelo putovanje jer joj se činilo da je sve oko nje prljavo. Ni Vidova njegova majka nije bila posve sigurna zašto je krenula na taj put. Razgovarala je s djevojčicom i ispričala joj sve o Vidu. Objasnila joj je kako je on zapravo njezin polubrat, iako izgleda drugačije od ostale djece. Majka joj je napomenula kako svome ocu ne smije ništa reći vezano uz njezinog starijeg brata. Došle su do djedove kuće i pričekale Vida i djeda koji su se upravo vraćali iz lova, noseći mrežu punu ribe.

Kada je prvi put vidjela Vida, djevojčica se uplašila. Majka i djed razgovarali su o tome kako njih dvojica žive. Ona je Vida ostavila u domu za “neobičnu” djecu, a potom se odselila u drugi grad i ponovo udala. Djed je uvjeravao djevojčicu da je Vid dobar. Nakon ponoći, majka je izašla na terasu i sjela za stol. Pojavio se i Vid, a kada mu je majka prišla i pogladila kosu, on se uznemirio, vrisnuo i otrčao niz puteljak.

Dan kad su majka i djevojčica otišle s otoka, dupin je s Vidom isplivao iz špilje. Nije još bio posve zdrav, ali je dobro plivao, pazeći da se ne bi ponovo ozlijedio. Vidjeli su kako Vidova majka i djevojčica odlaze, pa je Vid ispričao dupinu sve o njima. Majci je bilo žao što je povela djevojčicu, ali je zaključila da nitko nije kriv što se ovaj izlet pretvorio u noćnu moru. Razgovarala je s djevojčicom i rekla joj je da se šalila, da Vid zapravo nije njen polubrat, a potom napomenula da ništa od toga ne smije reći tati. Vid se nije vraćao kući tri dana i noći.

Bepo se htio osvetiti Vidu i djedu. Mrzio ih je i mučilo ga je što su mu se svi rugali kako ga je dječak savladao. Čekao je da novu sušu, pa jedne noći otišao do padine iznad djedove kuće, noseći staklenu bocu punu benzina. Zapalio ju je i uzrokovao požar koji je zaprijetio i kući. Iako je djed čuo kako pas laje, mislio je da laje na divlju mačku, a potom je i magarac počeo revati. Vid je izašao na terasu i vidio požar, a onda probudio djeda. Vidjevši požar, naredio je Vidu da krene prema uvali, ali on se nije micao. Djed je otrčao do staje i istjerao magarca, koji je odmah pobjegao. Vid se i dalje nije micao. Djed je opsovao, uhvatio kantu punu vode i počeo polijevati kamen i travu kod suhozida, a onda i maslinu i smokvu. Vidu je zapovjedio da udara lopatom po zapaljenim češerima i travi koja je gorjela. Uspjeli su obraniti kuću.

Kada je sve bilo gotovo, djed je sjeo za stol na terasi. Boljelo ga je iznad srca, ali se do jutra oporavio. Kada je svanulo, djed je zanijemio od tuge, vidjevši što je vatra napravila. Potom su zalijevali zgarište kako ne bi opet planulo. Djed je zaključio da je požar podmetnut.

Dok su plivali prema potonulom brodu, Vid je s dupinom pričao o tome koliko dugo žive dupini. Pričali su i o Argonidi, te kako svi dupini znaju gdje je, pa tamo odlaze. Argonidu su nazivali Atlantidom i ona je pod tim imenom postala poznata u svijetu, te su je uvijek tražili na krivim mjestima jer se ona nalazi u Jadranskom moru. Kad su došli do potonulog broda, zaronili su i uplivali u brod. Pronašli su škrinju, ali je nisu mogli otvoriti. Dupin je zamolio Vida da pokuša otvoriti tu škrinju jer je osjećao da je bitna. Vid je rekao da će je otvoriti, ako ga povede da vidi Argonidu.

Vrativši se kući, Vid je opipao željeznu šipku koju je djed držao blizu dovratka. Zaključio je da bi mu mogla poslužiti za otvaranje škrinje. Idući dan, u zoru, dozvao je dupina te su otplivali do broda noseći sa sobom željeznu šipku. Uspjeli su otvoriti škrinju, a u njoj su ugledali čvrsto zatvorenu olovnu kutiju. Vid ju je pokušao otvoriti, ali nije uspio. Dupin je rekao da bi možda njegov djed mogao pomoći da je otvore.

Vid je sjeo za stol na terasi i stavio kutiju pred djeda. Djed ga je upitao što je to i odakle mu, nadajući se da će dječak odgovoriti. Vid je bio uznemiren i lupao je šakom po kutiji, a djed je, u strahu od novih napadaja bijesa, ubrzo pitao Vida želi li da je otvori. Uzeo je kutiju u ruke i razgledao je, a potom ustao te otišao po bočicu ulja i sanduk za alat. Trudio se otvoriti kutiju, a kad je već htio odustati, ona se otvorila. U njoj se nalazila knjiga, omotana baršunom, s pozlaćenim zakovicama na rubovima korica. Uzeo ju je i pogledao – bio je to brodski dnevnik. U dnevniku je pisalo što se događalo na brodu na njegovoj posljednjoj plovidbi. Na zadnjoj stranici nalazilo se kapetanovo pismo ženi koju je volio. Djed ga je pročitao na glas, a na kraju pisma i zaplakao, jer je, čini se, u tom kapetanu vidio sebe. Vid se nije samo smješkao, kao što je to obično radio, nego je uhvatio glavu dlanovima i otvorio usta kao da ga boli.

Kad mu je Vid prenio otkriće, dupin se uozbiljio te mu rekao da mora biti oprezan s ljudskim osjećajima. Vid je rekao da više neće otvarati nikakve škrinje ni kutije. Dupin mu je rekao da idući dan dođe sa šibicama ili upaljačem u nepromočivoj vrećici te s perajama, jer će dugo putovati.

Kad je djed otišao u poštu, poštarica je bila vrlo neljubazna. Djed u početku nije mario zbog toga, no jednako se ponašao i vlasnik konobe. Djed ga je pitao ima li i on loš dan, na što mu je ovaj odgovorio da je problem Vid. On navodno odlazi u šumu i pali vatru te se po selu proširila priča da je Vid podmetnuo požar. Bepo i njegovi besposličari uspjeli su uvjeriti mnogo ljudi u selu da je Vid zlo. Pokušao ih je nagovoriti da dan nakon požara odu do njihove uvale i zatuku Vida kamenjem.

U isto to vrijeme, Vid i dupin plivali su prema Argonidi. Idući dan naišli su na Pustolova koji je bio potišten i nesretan. Rekao je da više ne ide iz njihova mora jer je u mirnom oceanu vidio strahote, jer kod velikog otoka ubijaju tisuće dupina. Neko vrijeme Pustolov je ostao uz njih, što je dupinu bilo drago jer je mogao pričati i o svojim pustolovinama.

Nakon što ih je Pustolov napustio, dupin je pokušao odvući Vida prema pučini, što se dječaku nije svidjelo te je krenuo prema uvali. Tamo je vidio stotine tuna natisnute uz ogradu od prepletene žice. Bile su u užasnom strahu od ljudi. Vid je zaronio i oslobodio tune. Kad su nastavili dalje, dupin je postao nervozan. Približili su se Argonidi, a tada svi dupini postanu nervozni.

Uskoro su došli do srca Argonide. Plivajući prema kopnu, razgovarali su o Vidovim tužnim osjećajima, a dupin mu je rekao i da drugi dupini njega (Vidovog dupina) ne smatraju uspješnim. Razgovarali su i o tome zašto Vid ne može pričati, te mu je dupin rekao da se mora požuriti natrag jer more raste brže nego što su mislili.

Kad se vratio kući, Vid je našao djeda i psa mrtve. Vrisnuo je dovoljno glasno da ga se čulo sve do sela. Bepini besposličari su, nakon što ih je Bepo napio i napunio mržnjom, tokom noći došli do djedove kuće ubiti Vida. Nakon što su ubili psa, napali su djeda prije nego li je on uspio skinuti svoju pušku. Dok se djed branio, povlačio se prema stubama i pao. Udario je tjemenom na stubu i umro. Kada su napadači vidjeli da se djed ne miče, zastali su, psujući. Nisu ga htjeli ubiti. Budući da Vida nije bilo u kući, umorili su se tražeći ga i naposljetku otišli.

Vid je plakao nad mrtvim djedom, govoreći ljudskim glasom. Nakon nekoliko sati je zaspao, a probudilo ga je revanje žednog magarca. Vid je najprije samo lutao po kući, a onda napojio magarca i zagrlio ga. To je magarca jako začudilo, baš kao i to što njegov čovjek leži ispod stuba na suncu, a ne miče se ni pas koji leži ispod masline. Muhe su letjele oko djeda i psa, pa je Vid psa zaštitio prekrivši ga kamenjem. Potom je otišao do uvale i rekao dupinu što se dogodilo. Dupin mu je predložio da stave djeda u njihovu špilju. Uz pomoć magarca, Vid je donio djedovo tijelo do mora, a potom ga s dupinom odvukao do špilje i položio na stijenu. Dupin je zapjevao tužnu melodiju, a Vid je, nakon što je još neko vrijeme nepomično sjedio, ustao i skočio u vodu.

Vid se nije vraćao u kuću, nego je sve više vremena provodio u moru. U selu su doznali da nešto nije u redu, kada je magarac sam dolutao do sela. Vlasnik konobe je napojio magarca i navečer rekao ribarima da nema dobar osjećaj u vezi toga. Bepo se digao iz kuta, prišao šanku i rekao da je sigurno Vid napravio nešto vrlo loše, možda čak i ubio djeda. Vlasnik konobe mu je rekao da je pijan i da je Vid pitom, te da nije dokazano ni da je podmetnuo požar. Bepo je predložio da sutra odu do uvale vidjeti što se događa, s čime su se svi složili.

Tokom noći padala je kiša i oprala sve tragove. Sutradan su došli u uvale i dozivali djeda. Bepo i njegovi bili su toliko glasni da su drugi postali sumnjičavi prema njima. Pronašli su psa i zaključili da se nešto gadno dogodilo. Bepo je i dalje govorio da je Vid ubio djeda, ali kako nije bilo tijela, ništa nije mogao dokazati. Nakon što su odustali od potrage, vlasnik konobe je rekao da će javiti na kopno da su nestali i Vid i njegov djed.

Nekoliko dana kasnije, dupin je došao do malog otočića gdje je Vid boravio i rekao mu da je vidio djedovu sliku u novinama. Vid ga je obavijestio da je progovorio, što je razvedrilo dupina. Sretni signali koje je dupin slao su stigli vrlo brzo do mnogih jata. Potom su stotine dupine okružile Vida. Dupin mu je rekao da ode do ljudi i da nađe Alana, s kime mora pričati.

Dupini su s Vidom došli do grada. Ljudi su ostali začuđeni, ali i očarani tom slikom. Dupini nisu puštali ljude do Vida, sve dok nije došao Alan, kojeg su pustili do Vida. Vid mu je rekao da moraju razgovarati i priznao mu da može pričati s dupinima.

Ljudi su krenuli prema Alanovoj kući. Kad su Alan i Vid ušli u kuću, Alan je zaključao vrata, navukao zastore i isključio telefon. Potom je izvadio po jedan sladoled za Vida i za sebe. Nakon nekog vremena, Vid je pitao Alana zašto je on poseban. Kad je Vid počeo pričati, Alan je uzeo diktafon i time zabilježio Vidovu priču o svemu što mu se dogodilo. Alan je bio zaprepašten i zbunjen, jer Vid je potvrdio sve što je Alan slutio.

Djevojčica se igrala s lutkom, a majka čitala roman. Na televizoru je vidjela Vida i zaključila da mora saznati što se događa. Na otoku nije bilo televizora, ali su dvaput tjedno stizale novine. Ribari s otoka vidjeli su Vida na naslovnici, što je probudilo sumnju da Vid ima prste u djedovom nestanku. Vlasnik konobe nazvao je čovjeka u baloneru i ispričao mu da se Vid pojavio. Čovjek u baloneru je s kopna i istražuje zločine na kopnu. Odlučio je uhvatiti Vida i tako se proslaviti. Znao je Vidovo ime jer je Alan kratko obavijestio novinare o razgovoru s Vidom i o tome da će Vid nastupiti u konferenciji za tisak. Dupini se za to vrijeme nisu micali iz luke.

Onaj dan kad je Vid trebao ispričati svijetu istinu o dupinima, pred Alanovom kućom zaustavio se automobil. Čovjek u baloneru lupao je po vratima i vikao da želi dječaka. Alan mu je zalupio vrata pred nosom, ali ih je čovjek u baloneru razvalio i okomio se na Vida. Svezao mu je ruke i ubacio ga u automobil, što je jako rasrdilo dupine.

Vid je bio u zatvoru, gdje je prestao govoriti i odbijao odgovarati na pitanja. Samo je hodao gore-dolje po ćeliji. Čovjek u baloneru svakih je pola sata ulazio u ćeliju i vikao na njega, ali Vid nije odgovarao. Oko deset sati vrata su se ponovo otvorila, ali unutra nije ušao čovjek u baloneru nego Vidova majka. Pokušala je, a s vremenom i uspjela, razgovarati s Vidom. Ispričao joj je da je humandel. Pričao je i o dupinu te o tome što se sve dogodilo njemu i djedu.

Nakon što je žena otišla, čovjek u baloneru se vratio u ćeliju, ali umjesto Vida, u njoj je pronašao Vidovu majku. Vid je pobjegao maskiran u nju. Na rivi se izvukao iz kaputa i skočio u more gdje su ga dočekali radosni dupini. S njima je zaplivao prema pučini. Čovjek u baloneru pokušao je krenuti u potjeru za Vidom, ali se sudario s Alanom, koji mu je pod noge podmetnuo konopac te je čovjek u baloneru pao u more. Tamo ga je dočekao Pustolov i ispljuskao.

Alan je sam nastupio na konferenciji za novinare, objasnio ponašanje dupina i što se sve događa Zemlji. Pokušao je pustiti snimku onoga što mu je Vid pričao, ali diktafon nije radio, na što su novinari nasrnuli na njega, te je on pobjegao. Tamo je bio i čovjek u baloneru, tražeći Vidovu majku. Nije je pronašao. Vrativši se u ured, tajnica mu je rekla da pojavi u sobi za sastanke Sedmorice velevlasnika. Velevlasnici su upravljali planetom Zemljom i imali sedam najvećih tvornica koje su najviše trovale Zemlju. Oni su bili bijesni na njega jer mu je Vid pobjegao. Čovjeku u baloneru su potvrdili da je Vid govorio istinu, ali da oni ne mare za to jer će Alanu zabraniti da se kreće van kuće.

Iznad ribarskog sela nalazila se kapelica, a pored nje i groblje. Ribari su dozvolili Vidovoj majci da tamo pokopa djeda, čije su ostatke našli u špilji. Ona je plakala, sjećajući se njega i svoje majke, a njeno plakanje jako je začudilo djevojčicu. Ribari su tek tada konačno prihvatili djeda kao svoga, unatoč tome kako su se ranije ponašali prema njemu. Na sprovodu su bili i Bepo i čovjek u baloneru, koji je očekivao da će na sprovod doći i Vid.

Ali Vid se nalazio daleko od otoka, ne znajući što se na otoku događa. Čovjek u baloneru vratio se u selo i u konobi s vlasnikom razgovarao o Vidu. Ispričao mu je da su se djed i Vid dobro slagali, te mu je nakon par čaša ispričao i sve svoje sumnje. Navečer su u konobu navratili i Bepo i njegovi. Čovjek u baloneru im je prišao, započeo razgovor te spomenuo dinamit, na što su Bepovi besposličari otišli, a Bepo zašutio. Čovjek u baloneru mu je rekao da će zaboraviti na dinamit ako mu Bepo pomogne uhvatiti Vida, na što je Bepo pristao. Ipak, čovjek nije htio uhvatiti Vida, nego mu pomoći da ostane slobodan. Bepo je na to pristao tek nakon što je čovjek u baloneru rekao da ima dokaze da je on ubio djeda. Bepo je obećao da će čuvati Vida.

Čovjek u baloneru ostao je u konobi prespavati preko noći. Odlučio je ostati u službi samo da kvari planove Sedmorici, koji su zapravo bili jedna neman sa sedam krakova.

Dupini su mjesec dana nakon katastrofe u luci postali vedriji i ponovo se počeli igrati. Vidov dupin se vratio Vidu i ponukao ga da više uči o ljudima, što Vid najprije nije htio, ali je na kraju pristao. Vid se vratio kući. Ušao je unutra popevši se kroz prozorčić u potkrovlju. Na policama je pronašao limenku šećera, suhe smokve i pekmez od višanja te jeo dok mu nije postalo zlo. Potom je primijetio djedov demižon i popio tri čaše vina od čega se napio. Sanjao je da ga čovjek u baloneru i Bepo gađaju harpunom dok on pliva, a kroz zbrku likova došao je i dupin te ga prekorio zbog toga što se napio. Kad se probudio, Vid je započeo čitati jednu od knjiga te vrlo brzo naučio čitati. Do zore je pročitao cijelu enciklopediju, a potom, nakon što je malo odspavao, pročitao knjigu o povijesti svijeta. Listao je atlas i knjigu simbola. Jedina knjiga koja je bila drugačija od ostalih bila je knjiga stihova. Čitajući je sjetio se Argonida.

Vlasnik konobe iz sela primijetio je da Bepo ne odlazi barkom daleko na pučinu. Bepo je otkrio da netko živi u djedovoj kući te joj se približio. Dupin je na to upozorio Vida koji je napravio zamku za Bepa. Vid mu je prebacio preko vrata omču kojom je djed nekada vezivao magarca, potom ga je srušio na pod i zategnuo omču, zbog čega se Bepo onesvijestio. Kad se osvijestio, razgovarao je s Vidom i ispričao mu sve o djedovoj smrti te o čovjeku u baloneru.

Dupini su čekali da Vid nauči sve o ljudima, a Vidov dupin se čudio druženju Bepa i Vida. Dupini nisu znali da se od Alanove konferencije za novinare mnogo toga promijenilo u svijetu. Ljudi su počeli drugačije razmišljati, pa i navijati za Vida jer su doznali da je za njime raspisana tjeralica. Vid je za sve to doznao u razgovoru s majkom, koja je na otok došla prodati djedovu kuću. Pred kućom je, na terasi, naišla na Vida. O njenom posjetu upozorio ga je Bepo. Vid joj je rekao da uči te razgovarao s njom o dupinima, Alanu i tome što se događa sa svijetom. Ona mu je rekla da su ljudi počeli raditi na tome da se prestane trovati Zemlja. Rekla mu je da ga ljudi koji na tome rade čekaju i da je Alan bio samo posrednik te grupe koja nema ime, ali koja želi da ih on vodi.

Likovi: Vid, djed, dupin, Bepo, Vidova majka i sestra, Alan, Čovjek u baloneru, Sedmorica…

Analiza likova

Vid – neobičan dječak kojeg su svi napustili osim njegova djeda. Djed je preuzeo brigu o svom unuku, malom dječaku koji je izgledao neobično, nije govorio niti pokazivao emocije. S vremenom je jedino počeo kliktati, što je po prvi puta potaklo jasnu komunikaciju između djeda i Vida. Ispostavilo se, naime, da je Vid “humandel” – napola čovjek, napola dupin. Zato je tako neobično izgledao: modre oči bile su mu tamo gdje su trebale biti sljepoočnice, nos mu se jedva nazirao, a donja čeljust mu je bila veća od gornje. Vidovo lice bilo je blago i kretao se gipko poput mačke. Iako to nije izravno pokazivao, jako mu je bilo stalo do djeda. S njim je komunicirao pomoću kliktanja. Stalo mu je bilo i do njegovoga dupina, jedinog pravog prijatelja kojeg je imao i koji mu je otkrio tajnu njegova podrijetla i neobičnog izgleda. Vid je na kraju oprostio majci što ga je ostavila. Time je ostao siroče, jer mu je otac davno poginuo. Budući da su ga gotovo svi odbacili, Vid je shvatio da više voli dupine nego ljude

Djed – jedini član Vidove obitelji koji je prihvatio obvezu brige o Vidu. Unatoč izgledu i ponašanju njegova unuka, jako mu je stalo do Vida i puno se brine o njemu. Zna da ga on razumije, iako ne govori i da je dobar dječak. Djed ima puno povjerenja u Vida i pazi ga. Često ga je uspoređivao sa zatvorenom školjkom, koju je teško otvoriti, a u kojoj se najvjerojatnije nalazi biser. Prije nego je Vid počeo živjeti s njim, djed je imao prijatelje u selu, ali nakon što je selo odbacilo Vida zbog njegove neobičnosti i djed je prekinuo sve kontakte s tamošnjim ljudima. Sada tamo ide samo radi zaliha.

Bepo – sedamnaestogodišnji dječak koji lovi ribe dinamitom, a okomio se i na dupine. Jako je prkosan i nasilan, svi su ga se bojali dok ga Vid skoro nije ugušio u moru. Nije volio Vida, pa je pokušao okrenuti cijelo selo protiv njega. U svom mahnitanju, na kraju mu je ubio djeda. Ali Bepu je na kraju, nakon bliskog susreta sa smrću, napokon proradila savjest, pa je odlučio da će se on nastaviti brinuti o Vidu.

Dupin – pomaže Vidu kako bi dobio na slavi kod dupina. Ipak, stalo mu je do Vida, ali i do toga da spasi more. Dupin se brine o Vidu, kao i o svojoj djeci. Ima petero djece – dva sina i tri kćeri. Dupin je Vidu objasnio zašto je on tako neobičan, te mu otkrio jedan posve novi svijet dupina i podmorja, za koje Vid, niti itko na zemlji nisu znali ni da postoji.

Majka – udala se za Vidovog oca jer je bio imućan. Saznala je s vremena da u njegovom obiteljskom albumu nema mnogo slika, zbog toga što su određeni članovi obitelji izgledali čudno. Voljela je Vidovog oca, ali dogodila se nesreća koja ih je razdvojila. Vidov otac je ubijen. Majka je bila vitka i privlačna. Ostavila je Vida djedu jer se nanovo udala i nije željela da joj muž sazna za Vida. Smatrala je da je Vid ružan i čudan. Posjetila ga je samo jedan put, nakon dugo godina što ga nije vidjela. S drugim suprugom ima malu djevojčicu. Nakon što je vidjela Vida na televiziji, odlučila je saznati što se točno dogodilo, iako je znala da Vid nije kriv. Kada ga je posjetila u zatvoru, pomogla mu je da pobjegne. U zatvoru je shvatila da ona zapravo voli Vida i molila ga je da joj oprosti. Na kraju romana pomaže Vidu da nauči o svijetu, kako bi ga mogao spasiti.

Sestra – mala djevojčica, ali jako razmažena. Boji se Vida jer joj je jako strašan. Za razliku od svog brata, ona izgleda normalno i slatko.

Alan – jedini čovjek za kojeg dupini smatraju da će pomoći Vidu. Ima tri doktorata, iz filozofije, kemije i biologije. Vid mu je prenio poruku dupina, što je potvrdilo ono što je on oduvijek slutio – da čovjek pretjerano uništava Zemlju i da će se more zbog toga dići i potopiti sve. Alan je visok, ima dugačak nos i ima duge dlake na bradi. Pomogao je da se ta poruke prenese ostatku svijeta.

Sedmorica – čudovište s jednom glavom i sedam krakova. Oni stvarno upravljaju planetom Zemljom, ne mare što će se dogoditi s planetom, nego im je stalo samo da oni zarađuju. Vlasnici su svih tvornica koje zagađuju planetu. Žele se riješiti Vida i Alana jer oni govore o katastrofi koja se može dogoditi ako se to nastavi.

Čovjek u baloneru – prvo je bio negativan lik jer je zatvorio Vida. Njegov posao bio je da rješava zločine. Nakon što je otkrio da su Sedmorica zapravo jedno čudovište sa sedam krakova, koje ne mari za okoliš, dobrobit čovječanstva ali ni za svijet, odlučio je štititi Vida jer je zaključio kako je on jedini koji može spasiti čovječanstvo.

Bilješka o autoru

Hrvoje Hitrec rođen je 14. srpnja 1943. godine u Zagrebu. Suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac te filmski i televizijski scenarist. Poznat je po knjigama za djecu i mlade.

1967. godine je diplomirao komparativnu književnost, dok je 1974. postao glavnim urednikom humorističnog lista Kerempuh. Jedanaest godina kasnije, 1985., imenovan je ravnateljem kazališta Trešnja, a 1990. postao je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. Kasnije je postao ministar informiranja. Najčešće mjesto radnje njegovih djela je Zagreb.

Prvi roman mu je “Pustinjakov pupak”, potom “Manijak” te “Ljubav na crnom baršunu”. Najveću popularnost doživjeli su njegovi romani o “Smogovcima”. To je saga o odrastanju djevojčica i dječaka u zagrebačkom predgrađu. Autor je i drugih romana za djecu i odrasle, među kojima su najpoznatiji “Eko Eko”, “Humandel”, “Ur” i drugi.

Hrvoje Hitrec je jedan od najistaknutijih ekologa u književnosti. Njegova je ekološka svijest najviše izražena u ovim knjigama za mlade: “Eko Eko” (1978.), “Smogovci i strašni Bongo” (1987.) te “Zbogom Smogovci” (1989.).

Romani ovog vrsnog pripovjedača, nagrađeni su nagradom Grigor Vitez.

Autor: T.Š.