Hrvatski realizam naziv je za razdoblje hrvatske književnosti u periodu od početka osamdesetih godina 19. stoljeća do sredine devedesetih godina 19. stoljeća. Taj period od samo desetak godina unio je mnoge promjene u Hrvatsku književnost, te stvorio neke od najznačajnijih i najutjecajnijih pisaca hrvatske književnosti.
Za razliku od realizma u europskoj i svjetskoj književnosti, koji je započeo tridesetih godina devetnaestog stoljeća, u hrvatskoj se realizam javlja kada je u ostatku svijeta bio već na zalazu. Točan početak i kraj hrvatskog realizma teško je odrediti jer postoje dvije teorije o tome kada je on započeo odnosno završio.
Prva teorija kaže da je realizam započeo pojavom nekoliko pisaca ovoga pravca 1880. godine, a završio spaljivanjem mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 1895. godine. Druga teorija kaže da je započeo godinom smrti Augusta Šenoe 1881., a završio 1892. godine, objavom prve hrvatske modernističke pripovijetke, Matoševe “Moći savjesti”.
Baš kao i na svako drugo književno razdoblje i na ovo su utjecale društvene i političke prilike tog vremena, no na realizam je društvena stvarnost utjecala mnogo više nego na i jedno drugo književno razdoblje. Realizam je nastao kao odgovor na povijesnu situaciju, političke prilike i društvena događanja tog vremena, a najviše ih je obilježilo propadanje zadruga i seljaka, te raspad kmetstva.
To je utjecalo na mnoge društvene prilike. Seljaci su migrirali u gradove, gdje su ili umirali u siromaštvu ili se bogatili industrijalizacijom i trgovinom, te tako izravno utjecali na propadanje plemstva. U to vrijeme su i djeca seljaka počela odlaziti na školovanje, pa obrazovanje više nije bilo rezervirano za aristokraciju, izjednačavajući tako ekonomske i društvene utjecaje plemstva i proletarijata na društvo. Takve društvene promjene utjecale su na živote ljudi svih staleža, pojačavajući siromaštvo, ali i bogaćenje na temelju izrabljivanja.
Upravo o toj socijalnoj nepravdi pišu hrvatski realisti. Nastoje uvrstiti društvene promjene u svoj književni rad, tvoreći književnost koja se kritički osvrće na tadašnju hrvatsku stvarnost.
Zato se hrvatski realizam dijeli na dva dijela.
Prvo je razdoblje osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je najviše djelovao kritički realizam. Za njega je bilo značajno upravo kritiziranje društva i političkog djelovanja koje je uništilo seljaka, te ono što se do tada smatralo idilom sela. Književnici su se osvrtali na regionalne probleme, pišući o njima uglavnom na dijalektima. To nazivamo regionalizmom, a u našem realizmu se on dijeli na regionalizam Zagorja, Like, Istre i primorja i Slavonije.
Najznačajniji predstavnici ovog pravca bili su Ante Kovačić sa svojim romanom “U registraturi”, Ksaver Šandor Gjalski s “Pod starim krovovima”, Josip Kozarac s “Tenom”, Eugen Kumičić s “Začuđenim svatovima” i Josip Kozarac s “Posljednjim Stipančićima”.
Drugo razdoblje realizma pripada devedesetim godinama 19. stoljeća. Naziva se poetski ili psihološki realizam i on se ne bavi toliko socijalnim pitanjima, koliko psihologiziranjem lika, gradnjom i predstavljanjem karaktera lika koji se eventualno nađe u određenoj socijalno- dramatičnoj situaciji.
Najznačajniji predstavnik poetskog realizma je Silvije Strahimir Kranjčević sa svojim lirskim djelima, među kojima je i zbirka pjesama “Bugarkinje”.
Ovaj realizam postavio je temelje za nadolazeći modernizam.
Ono po čemu je hrvatski realizam poseban naspram svjetskog upravo je miješanje značajki realizma, moderne i romantizma u književnim djelima ovog razdoblja.
Baš kao i u svjetskoj književnosti i hrvatski realizam stavlja roman i pripovijetku kao dominantnu književnu formu.
Odgovori