Hrvatske legende

Legende su “književna vrsta u kojoj se tematizira i oživljuje isječak drevnih i manje poznatih zgoda iz prošlosti, velikim djelom vjerskog suzvučja.”

Hrvoje Hitrec je u ovoj knjizi ispričao 37 hrvatskih legendi koje nam govore o događajima od samih početaka hrvatske povijesti, odnosno od dolaska Hrvata na današnja područja, dakle od kraja 6. i početka 7. stoljeća, pa sve do 18. stoljeća u kojem je vladala carica Marija Terezija.

Sve legende iz knjige bismo mogli podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu, koja je ujedno i najbrojnija, ubrajamo povijesne zgode Hrvata. To su priče o njihovom doseljenju i počecima života na ovim prostorima. Dalje se nastavljaju priče o  narodnim vladarima koji su ujedno i povijesne osobe (Petar Krešimir Četvrti, Dmitar Zvonimir, Petar Svačić, Barbara Celjska i drugi). Tu su opisane i presudne bitke, poput one na Krbavskom polju 1493. godine, te odnos Hrvata i Turaka i život u vrijeme Arpadovića i Mletaka.

Sljedeću skupinu čine religijske teme koje su  povezane uz marijanski kult u Hrvatia, pa tu ubrajamo legende o Majci Božjoj s Kamenitih vrata, Majci Božjoj Bistričkoj, Sinjskoj gospi i dr.

Zadnju skupinu čine mjesne legende, pa tako imamo legendu o kamenim svatovima na obroncima Medvednice, o Ružici gradu na Papuku, pa i legende o Veroniki Desinić i mnogobrojinim tragičnim završecima velikih ljubavi. Svi junaci u pričama izgledaju lijepo i istaknute su samo njihove vrline, dok su antijunaci često već samo po izgledu okarakterizirani kao negativci.

Sve legende pričaju o događajima koji su se zbivali na našem tlu, pa tako s mora (Trogir, Split, Dubrovnik, Sinj…) odlazimo u Zagreb, Međimurje, pa i u Slavoniju i preko Dunava.

Svaka legenda nas na samom početku smješta u vrijeme i mjesto kada se događala, a kasnije se razvija i postaje ostvarena cjelina.

Hrvoje Hitrec je pričama dao “živost, ljepotu, puninu i dojmljivost.” Također, je u svaku priču utkao važne, povijesne događaje za sve Hrvate.

Svaka legenda je ilustrirana, a ilustrator im je Dušan Gačić koji je svoje radove izlagao diljem Hrvatske.

Dolazak Hrvata

Prva legenda nam govori o dolasku Hrvata na sadašnja područja.  U jednoj utvrdi, u središtu grada koji je izgrađen od srušenih stabala, živjeli su brat i sestra, Hrvat i Tuga. Zajedno su imali još 4 brata: Kluka, Muhla, Lobela i Kosenca i jednu sestru Bugu. Područje koje su nastanili nazvali su Bijelom Hrvatskom. Hrvat je bio ponosan vojnik za kojeg su znali da će uvijek povesti ratnike u bitku kada će to biti potrebno. Tuga je bila ljepotica koji su mnogi željeli za svoju ženu. Na trentak se vraćamo  u prošlost kada je Vug, otac Hrvata i Tuge, bio saveznik kana Hadaora. Hadaor mu je obećao da će mu dati zemlju uz more, ali Vug je poginuo u avarskoj zasjedi. Međutim, Vug je prije smrti kćeri Tugi pričao o moru i bijelim otocima.

Tuga se nije željela udati i govorila je da mora ostati djevica kako ne bi izgubila moć pretkazanja. Tuga je često govorila da ovo područje koje s nastanili nije njihovo, jer s oni još uvijek na putu. Car Heraklije bio je zabrinut, jer su Avari i Perzijanci prijetili Bizantu. Trebao je pomoć i čuo je za Hrvate koji su “jahali bijesne konje, uporni i hrabri u bitkama”. Hrvati su bili ljuti zbog neispnjenog obećanja o zemlji uz more, pa je poslao svog savjetnika da sazna koliko ima Hrvata, kakva im je snaga i običaji. Savjetnik je pitao knjižničara za pomoć, koji je pronašao podatak da su Hrvati živjeli već duže vrijeme na obali Crnog mora i da su živjeli u zemlji koju sada nastanjuju Perzijanci.

Nakon što je savjetnik to sve ispričao Herakliju, Heraklije ga je poslao na put sa sto konjanika i s kolima natovarenim darovima. Nakon dva mjeseca, savjetnik je došao u Bijelu Hrvatsku i tražio pomoć od Hrvata. Kada je Tuga rekla da je ovaj put volja bogova, odlučili su svi zajedno krenuti  u bitku kako bi dobili zemlju koju im obećava car Heraklije.  Hrvatovi ratnici su razbili avarsku vojsku kod Jadere, a zatim su se okomili i na avare kod Salone, gdje su na njihovu stranu prešli i Slaveni koji su bili pod avarskom vlašću. Hrvatovi ratnici su tjerali Avare na sjever, sve do Save, a u toj bitci je Hrvat ubio Hadaora odrubivši mu glavu. Zemlju koju su osvojili nazvali su Hrvatska.

Likovi koji se spominju u ovoj legendi su Hrvat i Tuga te njihova braća i sestra. Uz njih spominje se i car Heraklije koji je od Hrvata tražio pomoć u borbi protiv Avara i Perzijanaca. Hrvat je bio vojvoda, kojem su stanovnici Bijele Hrvatske priznavali prvenstvo i znali da će on odvesti svoje ratnike u bitku, ako će to biti potrebno.

Tuga je bila ljepotica koja je imala moć pretkazanja. Mnogi su je željeli oženiti, ali ona je ostala udovicom zbog svoje moći.  Upravo je ona ujedinila tabore i pokrenula ih na pomoć Herakliju kada je rekla da je taj put volja bogova.

Hrvati: “Sve je više razmišljao o visokim i krupnim, svjetlokosim ratnicima koji su pomagali Avarima u strašnim danima opsade Konstantinopola. Nazivali su se Hrvatima i jahali bijesne konje, uporni i hrabri u bitkama.”

Vilina i Aldovig

U ovoj legendi se nastavlja priča o Hrvatu i Tugi. Hrvat je imao sedam sinova i dvije kćeri, a njegova sestra Tuga je bila njegova savjetnica. Tuga umire na bratovim rukama kada je svrha njena života bila ispunjena.

Iako je živio u prijateljskim odnosima s biznatskim carem i situacija s franačkom je bila mirna, još negdje su znali naići na Avare. Stoga je odlučio poslati na sjever svoja tri sina Čeha, Leha i Meha i kćer Vilinu. Zajedno su podigli dvije utvrde, Krapinu i Psar. Zajedno su s Francima potisnuli Avare iz zapadne Slavonije, međutim niu ih mogli potpuno uništiti. Mladi Vojskovođa Aldovig je razoružao hrvatske konjanike i opkolio ih u njihovim utvrdama. Meh je bio u Psaru. Načinio most od koža, pa je uz pomoć sokola prenio drugi kraj mosta sve do Krapine i do svoje braće Leha i Čeha.

Jedino kome je Aldovig dopuštao da izađe iz Psara, bila je Vilina, jer je vjerovao da mu djevojka ne može učiniti ništa nažao. Aldovig je bio stasit, pa mu Vilina nije mogla odoljeti i tako je jedne noći otišla u njegov šator. Aldovig joj je obećao vječnu ljubav, a ona mu je obećala da će biti samo njegova do svoje smrti. Vilina, naravno, svojoj braći nije rekla da se viđa s Aldovigom, a uz to Aldovigu je otkrila urotu koju spremaju njezina braća. Braća su bila bijesna jer je njihova tajna bila otkrivena, a kako je Rebel pobjegao iz tabora saznali su i da Vilina odlazi k Aldovigu. Braća su odlučila Aldovigu poslati glasnika s vijestima kako će Hrvati položiti svoje oružje i vratiti se na jug. Međutim, to je bila varka i Aldovig biva ubijen, a Vilina je pobjegla u pećinu. U toj pećini su se sastajale vile koje su čuvale Vilinu. Vilina je rodila Aldovigovo dijete,a vilinska kraljica mu je poklonila zlatnu jabuku. Vilina je stano bila uz svoje dijete, ali jednom je zaspala na suncu i tako su ju njena braća ulovila, jer su na tom području lovili jelene. Braća su Vilinu živu zazidali u toranj u Krapini, a dijete je ostalo samo. Jedna mala vila odnijela je dijete na raskrižje gdje ga je uoćio jedan putnik koji mu se obradovao i uzeo ga k sebi  selo koje s po djetetovoj lijepoj glavi nazvali Lijepa Glava.

Za nekoliko godina, Franci su odlučili osvetiti Aldovigovu smrt, pa s Čeh, Leh i Meh pobjegli na sjever. “Čeh temelji Češku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju.”

Ova legenda se nastavlja na radnju one o dolasku Hrvata i u ovoj svjedočimo sudbinama Hrvatove djece. Čeh, Leh i Meh s braća koja su podigli utvrde Psar i Krapinu. Njihova sestra se zaljubila u Aldoviga, njihova protivnika. “Aldovig bijaše stasit, kretao se gipko kao planinski lav i bio udvoran prema ženama. Mnoge nisu odoljele njegovu hrapavu glasu, nježnim riječima i plavim očima…”

Anka Neretljanka

Legenda nam govori o razdoblju povijesti u kojem je vladao knez Višeslav. Hrvati s počeli klesati crkve i križeve. Jedino Hrvati koji su živjeli između Cetine i Neretve nisu prihvatili kršćanstvo. Uz to nisu ni prihvaćali hrvatskog kneza, već su birali svoga.

Knez Radomir je jednom zaskočio jedn mletačku galiju u kojoj je uočio jedu lijepu djevojku. Radomir ju je ubrzo oženio, a ime joj je bilo Anka. Svi su je brzo prihvatili, ali su se čudili što se Anka bojala mora. Međutim, Anka se nije bojala mora, već je sama sebi obećala da više nikada neće postati robinjom. Anka je s visoke kule u grad Makru gledala kako plove hrvatske lađe i čekala njihov povratak. “Radomir ju je volio ugledati na kuli, visoku i lijepu u kratkoj haljini stegnutoj širokim pojasom, s mačem na bedru i čizmama sa srebrnim ostrugama.”

U to vrijeme pojavila se nova opasnost na moru, bili s to Saraceni čije su lađe bile jednako brze kao i hrvatske. Kada je Radomir čuo da se Saraceni približavaju, krenuo im je ususret i sukobili se s njima. Anka je gledala bitku s kule i vidjela kako je sagena njezinog Radomira potonula. Anka je sjela na svog vranca te survala  u provaliju.

Osorski biskup

Blizu grada Osora,  u mjestu Tršiću živio je Gaudent, sin jednog plemića. Gaudent je znao čitati i pisati i latinicom i glagoljicom. Gaudent je volio lutati obalom i penjati se na Osoršćicu na kojoj je pronašao spilju punu lubanja, kamenja i kamenog oruđa. Kada s vidjeli da im je sin samotnik, otac i majka su ga poslali u Akvileju gdje se zaredio za svećenika. Vratio se kući i odlučio živjeti kao pustinjak. Popeo se na Osoršćicu gdje su mu napravili postelj i na zid pribili drveno raspelo. Gaudent je molio po cijele dane. Jednog dana dođe mu jedan seljak noseći na rukama obamrlu djevojčicu koju Gaudent uspijeva spasiti. Nakon što je djevojčici bilo dobro, Gaudent je otišao na sam vrh Osoršćice i bacio kletvu na sve zmije otrovnice, tako da sve do danas na otočju nema otrovnih zmija.

Papa ga je postavio za osorskoga biskupa, pa Gaudent mijenja ime u Gaudencije i useljava u biskupski stan.  U to vrijeme u Osoru je živio Aleksandar Farinta koji je od Gaudencija tražio da mu dopusti brak s nećakinjom. Gaudencije ga je odbio, pa se Farinta zakune da će ubiti Gaudencija.

Jednom je sam Bog spasio Gaudencija od otrovanog vina, drugi put su ga Farintini pristaše strelicama gađali dok je jahao na konju, a treći put je izbjegao bodež. Gaudencije je otišao u Rim i molio pomoć od pape, a papa šalje pisma hrvatskom kralju da mora brinti za život Gaudencija. Međutim, Gaudencije se nije vratio u svoj Osor jer je umro od teške bolesti.  Pokopali su ga na samostanskom groblju, a tog istog dana u Osoru su zvona počela zvoniti sama od sebe a iz mora izađe lijes svetog čovjeka. Osorani su lijes odnijeli u katedrali, a kasnije ga pokopali na mjest gdje je more izbacilo lijes, a iznad groba podigoše kapelicu.

Kako je Zagreb dobio ime

Kralj Krešimir je vladao hrvatskim kopnom i morem, a bio je odan Rimu. Imao je kćer Mandušu koju je s ruba smrti vratio sam Bog “taknuvši je zrakom svjetlosti”. Manduša je bila zaljubljena u bana Dobromira, kojeg je i sam kralj volio kao sina. Jednog dana Manduša i Dobromir su otplovili do sitnog školja. Zahvatila ih je bura, pa je Dobromir izvukao lađu na šljunak. Međutim, tu brige nisu nestale. Mandša i Dobromir nisu imali što za piti, pa je Dobromir Manduši ponudio svoju krv. Manduša mu je na to rekla da će ona sigurno pronaći vodu, ako je ima na školju. Naredila mu je da joj donese rašljastu granu. Manduša je ubrzo pronašla vodu.

Poslije godine dana, Krešimir je obećao Mandušu ugarskom kraljeviću Emeriku. I Manduša i Dobromir su bili tužni, ali morali su napraviti ono što je od njih očekivao kralj. Dobromir je pratio kraljevnu na put u Ugarsku. Kada su došli blizu Drave, Manduša i Dobromir su se pomolili Bogu. Bog je čuo njihove molitve i ubrzo su saznali da je Emerik mrtav. Krenuli su natrag, ali suša je bila toliko velika da je i Sava presušila. Manduša je opet rekla da joj donesu rašljastu granu i Manduša pronađe vodu podno dva brežuljka, a ban vikne “Zagrabite!” Dobromir kaže Manduši kako bi tu trebali podignuti grad. Izvor će nazvati Manduševac, a grad Zagreb jer je Manduša goničima rekla “Zagrebite”.

U ovoj legendi u kojoj je opisan postanak grada Zagreba glavni likovi su Manduša i Dobromir.

“Crte Mandušine bijahu pravilne i pitome, ali su joj oči divlje blistale kada bi promašila zeca…” Mandušu je s ruba smrti vratio sami Bog, a Manduša je dobila posebne sposobnosti. Tako je Manduša dva puta uz pomoć rašljaste grane pronašla izvor vode. Bila je zaljubljena u bana Dobromira. Njihova ljubav je bila zabranjena, jer je Manduša bila obećana kraljeviću Emeriku. Međutim i Dobromir i Manduša su molili Boga za pomoć i on im je uslišio molitve.

Zvonimirova kletva

Na viteškom turniru sudjelovao je Demetrius koji se odmah svidio mladoj Jeleni kojoj nijedna druga nije bila ravna u ljepoti. Jelena je razgovarala sa svojom braćom i rekla im da ako žele prijateljskog kralja na hrvatskom prijestolju, moraju je udati za Demetriusa.

U to vrijeme je na prijestolju bio kralj Petar Krešimir Četvrti i kada je čuo da se Dmitar Zvonimir kojeg su Ugri zvali Demetriusom, oženio za Jelenu nije se bojao, jer je znao da je Zvonimir čestit u duši. Jelena je pokušavala Zvonimira navući na izdaju, ali joj to nije uspjelo. Kralj je Zvonimira učinio banom Bjelohrvatske banovine, pa su tako otišli na more. Jelena je ubrzo rodila sina Radovana, ali nije odustala od svog cilja da Zvonimir postane kralj. Nakon što je Petar Krešimir umro tjerala je Zvonimira da preuzme krunu. No, Zvonimir to nije učinio jer je pravo na krunu imao Krešimirov sinovac Stjepan. Međutim, nekoliko dana poslije hrvatsko prijestolje je opet bilo prazno, pa je Zvonimir došao na tron.

Zvonimir se zarekao da će zauvijek činiti ono što mu kaže papa.  Tu upoznajemo peharnika Tadiju koji je bio zaljubljen  u Jelenu. Zvonimir je stolovao u Kninu, a njegova zemlja bijaše puna obilja.  Sve je bilo dobro dok Radovan nije pao s konja i umro na majčinim rukama. Zvonimiru je došlo papino pismo gdje Zvonimir treba skupiti vojsku i zajedno s ostalim kršćanskim vladarima osloboditi Spasiteljev grob. Zvonimir zapovijedio banovima, barunima, velikašima i knezovima da se moraju skupiti na Petrovu polju. Zvonimir je na narodnom saboru svima rekao da moraju poći  u Jeruzalem. Bilo je mnogo nezadovoljnih, pa je Zvonimir otišao u svoj šator i naredio da ga se ne smeta. Za to vrijeme u šatoru baruna Ljustraha skupila se nekolicina velikaša, a među njima i Tadija. Zajedno su odlučili da kralj mora umrijeti. Zadnji udarac kralju je zadao Tadija kada mu je zario bodež  prsa. Svojim zadnjim izdisajem kralj kaže: “Neka vam Bog naplati ovo umorstvo tako da Hrvati ne imali nikada više kralja od svoje krvi.”

Petar od roda Svačića

Stjepan, sinovac Krešimirov, živio je u samostanu. Nakon Zvonimirove smrti koji nije imao nasljednika, Hrvati su ga izvukli iz samostana i postavili  za kralja. Međutim, Stjepan ubrzo umire. Jelena Lijepa je na prijestolje htjela dovesti svog brata, ugarskog kralja Ladislava, a Petar Svačić se tome opirao.

Petar Svačić (“Stolovao je u Kninu, sijelu hrvatskog biskupa, pobožan, naočit i dostojanstven, dugih kovčravih vlasi koje bi se noću pomiješale u nježni pleter sa smeđim vlasima sretne Klaudije.”) bio je pravi ratnik, a zaljubio se u Klaudiju koja se udala za jednog boljara. Ali, ni to ih nije spriječilo da se potajno viđaju. Nedugo zatim, Klaudijin muž pogiba, a Klaudija se nakon godine dana udaje za Petra. Petar je postao kralj, a stolovao je u Kninu. Međutim, nije se osjećao kao kralj, jer je još uvijek dio velikaša bio uz Jelenu.  Ladislav mu je oteo pola kraljevstva. No, on ubrzo umire, pa Petar opet sjedinjava kraljevstvo.

Upoznajemo Kolomana (“Koloman je doista bio pomalo nakazan, vrlo razrok, rutav kao jarac, ponešto ćorav, grbav i neznatno šepav, ali inače vitez bez mane, pismen i sklon pustolovnim pothvatima.”) koji moli Petra da mu dopusti da dočeka svoju zaručnicu Busilu u Beogradu. Petar mu je dao dopuštenje, ali nije znao da će Koloman imati veliku pratnju. Petar pozove svoje vjerne velikaše u boj i umire podno Gvozda.

Andrijina kula

U utvrdi Knegingrad bio je zatočen kraljev brat Andrija. Varaždinska straža ga je trebala čuvati na kruhu i vodi. Međutim, varaždinski građani su mu  donosili kobasice sa zeljem i vrč zlatnog vina za ručak. Andrija je po Valentinu, zapovjedniku straže zahvalio građanima. Andrija nije znao zašto je bio zatočen u tvrđavi.

Nakon što je bio petnaest dana u zatočeništvu,  utvrdu je došao glavar macko i još osam uglednih varaždinskih muževa. Rekli su Andriji da će ga preseliti u kulu i da će tamo imati sve što će mu biti potrebno.

Tako je Andrija u kulu stanovao 4 godine i pisao pisma svojoj ženi Gertrudi. Emerik je samo dva puta godišnje slao čovjeka kako bi provjerio kako je Andrija, pa su prije nego što je on morao doći vratili Andriju u podrum. Na samrti Emerik je pomilovao Andriju i postavio ga za Ladislavova skrbnika. Andrija je vratio svoju žen Gertrudu, ali je počeo tlačiti Konstanciju, Emerikovu udovicu pa ona bježi s Ladislavom  Austriju. Ladislav uskoro umire, a Andrija postaje kralj. Varaždin je proglasio slobodnim kraljevskim gradom, a kulu u Knegincu su Varaždinci prozvali Andrijinom kulom.

Plemeniti šljivari

Kralj Andrija imao je dva sina, Belu i Kolomana. Dok je još bio dječak Belinu majku, Gertrudu su mačevima sasjekli ugari, a Džingis-kan je došao do Europe. Nakon smrti oca, na prijestolje dolazi Bela, kao četvrti tog imena. Bela je vladao “pravedno, milostivo i blago.” Imao je mnogo djece sa svojom ženom Marijom. Za to vrijeme Ogotaj je nastavio osvajati svijet.

Kada je vladao već 6 godina morao se i sam suočiti s opakim Mongolima. Ni Bela ni Koloman nisu bili ratnici, pa se nisu znali oduprijeti Mongolima. Koloman umire i biva pokopan u crkvi sv. Dominika, a Bela sa ženom i djecom bježi u Austriju. Nakon što ga je orobio Fridrik Ratoborni, Bela odlazi u Kalnik gdje se osjećao sigurnim kod kneza Filipa Bebeka. Kada se čulo da Batu-kan dolazi, Filip je rekao Beli neka ode i sakrije se u Zagrebu.

Batu-kana je Kalnik zanimao samo zbog vijesti da se tamo skirva Bela. Htio je grad uništiti glađu i žeđom, ali Filip je na vrijeme opskrbio svoj grad. Međutim, zalihe su se potrošile, a hrabri Vrban je otpilio grane šljiva i dao ih braniteljima Kalnika. Ubrzo se braniteljima Kalnika povratila snaga i počeli su izazivati Tatare (Mongole). Batu-kan je odlučio dignuti opsadu i krenuti prema Zagrebu.

Kada se Bela vratio u Budim, nagradio je kalničkog kneza, a seljake proglasi plemenitom gospodom. Križevački purgari su kalničke seljake nazvali plemićima šljivarima i zbog toga su bili u zavadi oko sto godina. Veliko pomirenje se dogodilo u Križevcu.

Bitka na Grobničkom polju

Ovom legendom nastavljamo priču  o Beli u Batu-kanu. Bela je brzo pobjegao iz Zagreba kojeg su Tatari sravnili sa zemljom. Belina žena i kraljica Marija se s djecom sakrila u utvrdi Klis koja je branila prilaz Splitu. Bela je pokušao nagovoriti Splićane da mu daju galije, ali mu ih nisu dali, pa je Bela otišao  Trogir. Batu-kan ga je slijedio i tražio od Trogirana da se predaju, ali mu oni nisu htjeli ništa reći.

Batu- kan je čuo da je Bela otišao na Rab, pa ga je odlučio slijediti. Hrvatske lađe, predvođene Pažanima su zapriječile put Tatarima. Bilo je mnogo krvi, pogotovo tatarske. Bela je otišao na Pag i zajedno s Pažanima slavio pobjed. Vitezovi su držali zdravice i poticali su jedni druge na hrabre pothvate, pa su tako nagovorili Belu da krenu na koplno pa da i tamo poraze Tatare.

Kada su došli na kopno posjekle su ih Mongolske strelice. Kralj je bio zaštićen živim štitom načinjenim od mrtvih tijela njegovih viteza. Odjednom se s jedne strane pojave Kres, Kupiša i Rak, junaci koji su se borili protiv Tatara, a s druge vojska koju je okupio ban Dionizije i tako su se Tatari našli u klopci, pa su počeli bježati pred hrvatskom vojskom.

Ramska kraljica

Nitko točno ne zna kada se ni kako pojavila ramska kraljica, ali priče o njoj su se prenosile s koljena na koljeno.

Knez Oroslav se proglasio kraljem cijele Rame, grada koji je bio tvrd i nalazio se na nedohvatnom mjestu. Imao je dobru ženu Jelenu koja se brinula za sina i kćer. Neka nepoznata vojska jejednog Uskrsa opsjela Studenac, ali kralj ej bio pripravan. Jedino što je vojsci preostalo bilo je da izgladne branitelje grada.  Oroslav je rekao Jeleni da mora otići iz grada po pomoć jer će svi umrijeti od gladi.

Oroslav je otišao kroz tajni prolaz i uputio se prema Duvanjskom polju. Za to vrijeme jedna baba iz Dedića je neprijateljima rekla kako u grad dolazi voda, pa je vojska skrenula potok. Uskoro je bunar u gradu presušio, a počele su se događati strahote: “od onih što umriješe od gladi, otkidali su ljudi dijelove, pekli ih na vatri i jeli da spase život, premda su već izgubili dušu.” Kraljica Jelena je bila prestravljena i u noći budi svoju kćer i sina i zajedno se s njima baci sa zidina.

Kralj se vratio s velikom vojskom i ulazi u grad, ali tamo ne nađe svoju ženu i djecu. Izvadio ih je iz ponora u koji su pali i pokopao ih je. Dao je ubiti babu koja ih je izdala, a sam završava u samostanu u kojem će biti do svoje smrti.

Sestre iz Usore

Usora se nalazila između rijeka Bosne i Usore. U tom gradu je stolovao kralj Ninoslav sa kćerima Srebrenkom, Sokolicom i Dobrom. Srebrenka je imala svog konja bijelca, Sokolica sokola, a Dobra hrta.

Nakon što mu je umrla žena, Ninoslav se oženi Elizabetom iz roda Kremena. Kćeri nisu bile zadovoljne očevom ženidbom, tim više što je Elizabeta u svemu slušala svoju braću Anglea i Mihajla. Angel je doveo svog kuhara koji je stavio otrov u jelo. Srebrenka je prinijela jelo ustima, ali ju je spasio njen bijelac. Sokol je spasio Sokolicu, a Dobru njezin pas. Sve su rekle ocu, ali im on nije vjerovao.

Mihajlo i Angel su odlučili ubiti bana, tako što će ga uloviti kada se bude vraćao iz Elizabetinih odaja. Međutim, bijelac je počeo udarati kopitima, sokol je počeo kliktati, a pas je jako lajao. Dobra, Sokolica i Srebrenka su se probudile i sukobile s braćom.  Angela su ubile, a Mihajlo je pobjegao. Ban je naredio da pronađu Mihajla. Elizabeta je priznala urotu, ali se pokajala i ban joj je oprostio.

Sestre više nisu htjele živjeti s maćehom i zatražile su svoje gradove. Sokolica je mejsto u Usori nazvala Sokol-gradom, Srebrenka podigne grad Srebrenik, a Dobra je odlučila ostati s ocem  i podiže Dobor u blizini banovih dvora.

Sveti Vlaho i Rikard Lavljeg Srca

Kralja Henrika Drugog naslijedio je Rikard Lavljeg srca koji kreće u Jeruzalem osloboditi Kristov grob. Pridružio se njemačkom caru Barbarossi i zajedno su navalili na Arape. Filip se utopio u rijeci Salef, a Rikard se vraća u domovinu.

Kada su uplovili u Jadransko more, zahvatila ih je oluja. Rikard je molio pomoć od Blažene Djevice i Svevišnjega, a za uzvrat je obećao da će na onom mjestu gdje se bude iskrcao podići Bogorodici crkvu. Nebo mu se smilovao i doplovio je do otoka blizu Dubrovnika.

Knez Martinušić je dobio vijesti da je na Lokrumu pristala nepoznata galija. Rikard je došao u Dubrovnik u punom sjaju, a knez je u njegovu čast napravio veliku gozbu. Rikard mu je ispričao kako je obećao izgraditi crkvu. Baš su u to vrijeme Dubrovčani htjeli izgraditi crkvu Blažene Djevice Marije i knez je htio pomoć od Rikarda i pričao mu priče o svetom Vlahu. Vlaha su optužili da je vještac i razderali mu tijelo žrljeznim češljem i bacili ga u jezero. Međutim, Vlaho je preživio i nastavio propovijedati. Na kraju mu je kralj odrubio glavu. To se dogodilo nekoliko stoljeća prije nego što su tu došli Hrvati. Hrvati nisu znali kojeg bi sveca uzeli za svećenika, sve dok nije došla velika oluju i dok nisu uočili nešto u moru. Umoru su našli mučenikove zlatne vlasi i po njima prozvaše sveca sveti Vlaho.

Rikardu se svidjela priča, pa su se na kraju dogovorili da će izgraditi manju crkvu na Lokrumu, a veliku u Dubrovniku.

Ružica-Grad

Bartolov predak je davno izgradio gradu u gudurama Papuka. Bartol je imao tri odrasla sina, Adama, Radmana i Nikolu. Nikola je bio majčin miljenik, pa ga je Bartol odvojio od majke i rekao njegovoj braći da od njega učine viteza.

Jednog dana otac ih je oveo na dvore slavonskih velemoža. Tamo se Adamu svidjela Ana, a Radmanu Ivana koja je bila jako bogata. Nikola se nikako nije mogao odlučiti, ali je kasnije ugledao Ružicu koja je bila kćer sitnog plemića. Ubrzo se upriličila svadba.  Ubrzo su Ivana i Ana rekle kako im je dosadno živjeti u divljini, pa su Adam i Radman zahtijevali od oca da učini ono što je namjeravao. Bartol je pozvao graditelje i gradnja utvrde  je počela, ali sve što je za dana bilo napravljeno, noći se srušilo.

Njegovi su sinovi usnuli san u kojem im je rečeno da su kažnjeni za grijehe svojih predaka i  da ako žele da grad bude podignut moraju prinijeti žrtvu. Jednu od svojih žena moraju zazidati u temelje. Sinovi su se dogovorili da ništa neće reći svojim ženama i da im majka treba poslati ručak po jednoj od snaha, a ona koja dođe bit će zazidana u temelje. Međutim, Adam i Radman su sve rekli svojim ženama, pa im je Ružica donijela ručak. Nikola je bio neutješan, ali mu je Ružica rekla da se treba izvršiti Božja volja. Adam i Radman su je odveli do jame. “Prije nego što su stavili zadnji kamen, pruži mlada žena ruku i posljednji put domahne mužu, koji se udarao u grudi i razderao odjeću, te u ritama pobjegao u planinu, gdje je živio kao divlaj životinja tražeći smrt.”

Adam i Radman nisu rekli roditeljima što se dogodilo, nego su rekli da su Ružicu vjerojatno rastrgale zvijeri, a Nikoli se smutio um. Bartol je dao tražiti svoga sina, a kada su ga našli majka se opet brinula za njega.

Nakon što su zazidali Ružicu, grad se više nije rušio. Nakon tri godine gradnja je bila dovršena. Nikola je lutajući po dvorcem čuo Anu i Ivanu kako govore kako su one mogle ležati pod temeljem grada, ali zahvaljujući muževima su žive. Nikola je shvatio da su ga braća prevarila i prokleo je i braću i ovaj grad, popeo se na kulu i bacio s nje točno na mjesto gdje je sazidana njegova žena.

Kad je vidjela da je Nikola umro, umire i njegova majka, a uskoro umire i Bartol. Adam i Radman su živjeli u svađi sa svojim ženama sve dok Adam premine u vrućici, a Radman u boju.

Ivana i Ana su se vratile roditeljima i polako je opustio cijeli grad.

Leon i Izolda

U vrijeme kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića živio je patricij Gabrijel Dondo sa ženom Margaritom i sinom Lucijanom. Gabrijel je želio biti u dobrim odnosima s bogatim Albertijima pa je ugovorio brak s njegovom kćeri Izoldom. Lucijanu se Izolda svidjela. Izolda “se prometnula u divnu djevojku krupnih smeđih očiju”. Bila je vedra i nestašna.

Jednog dana je ugledala Leona, sina gradskog priora Kvirina. Leon je bio “visok i dugih udova, kovrčave kose što mu je padala na snažna ramena, ponosit i prkosan.” Izolda mu je poslala pismo da dođe k njoj i došao je. Postali su ljubavnici. Leon je volio Izoldu “žestoko i žudno, neobuzdano i neprezno.” Uskoro je Gabrijel otkrio njihovu tajnu i rekao Kvirinu da pošalje sina nekamo kako ne bi završio proboden mačevima.  Međutim, Izolda ga je nagovorila da se obuće kao benediktinka, a to je učinila i ona pa su se opet nalazili. No, otkrili su ih stražari i Gabrijel je zatvorio Izoldu u samostan i tražio da se što prije dogovori datum vjenčanja.

Lucijanu je notar predložio da zadivi Izoldu i da će sigurno porasti u njezinim očima. Gabrijel je dopustio Izoldi izlazak iz stanova kako bi vidjela borbe protiv bikova. Protiv bikova borili su se i Leon i Lucijan. Kada je Leon pobijedio u bitci protiv bika, Lucijan ljut od srdžbe uleti u borilište i ubije Leona.

Izolda se zatvara u samostan i u njemu umire od tuge, a Lucijana je spasila majka i poslala ga na mletačku galiju.

Krvavi most

Dok je biskup Timotej gradio zagrebačku katedralu, i Kaptol i Gradec se razvijali  zahvaljujući prometu iz Ugarske prema moru, samostanom je upravljao opet Petar, “čvrst i otresit čovjek”. Svi su znali njegove propovijedi u kojima je govorio o paklenim mukama i usijanih peći u kojima su urlali nevoljnici.

Tu je bio i klesar Lovro, koji je radi na mesni oltara svete Marije u katedrali. Lovro je jednog dana uočio Klaru koja bila udana za gradečkog trgovca. Odlučio je otići u njenu kuću i ona ga je tamo dočekala. Sreli su se i u crkvi, a poslije ga je dočekala njezina sluškinja i odvela u njenu sobu. Tako je započela njiihova ljubavna priča. Nekoliko mjeseci poslije, Gašpar je nađen ubijen, a noćobdija  je vidio Lovru kako se iskrada iz kuće

Gradski sudac Puc je otišao na Kaptol i sve ispričao Timoteju, ali ovaj nije htio izručiti Lovru dok mu ne donese čvrste dokaze. Sudac je otišao u Gradec i mučio Klarinu sluškinju koja je priznala da se njezina gospodarica sastajala s Lovrom. U Gradecu je zavladala napetost i provalili u su Kaptol. Timotej ej obećao da će im dati Lovru.

Lovro je zatražio opata Petra kojem je rekao da se jedino u njega ufa. Timotej i sudac su se dogovorili  “da ljubavnicima odsijeku ruke kojima su se grlili i iščupaju jezike kojima su se grijehu ticali, a zatim da im odrube bestidne glave.” Na sam dan smaknuća svi su se skupili oko mjesta gdje će se ono dogoditi. Doveli su Klaru i Lovru do improvizirane drvene propovjedaonice na kojoj je stajao opat Petar, a do poda se spuštao zastor od baršuna crvene boje. Opat je izgovarao strašne riječi, a kada je završio s govorom, oružnici su maknuli zastor i vidjeli da su od Lovre i Klare ostale samo nagorjele kosti. Izgledalo je kao da su ih spalile opatove riječi.

O ovome se dugo pričalo, a neki su govorili da su vidjeli Lovru i Klaru na otoku Braču kako su okrueni djecom. Mnogi su željeli da to bude istina jer je jedan ugarski trgovac prije smrti priznao da je ubio Gašpara jer mu nije mogao vratiti novac.

Čudo na Trsatu

Ova priča se događa za vrijeme bana Pavla Šubića. Priča je ovo o tome kako se nazaretska kućica u kojem je anđeo Gabrijel navijestio Mariji rođenje Isusa, odjednom pojavila na Trsatu. Župnik koji je tamo živio odjednom je ozdravio i zaplakao jer su mu se u snu javili anđeli da će donijeti nazaretsku kućicu.

Vijest je došla i do Nikole Frankopana koji je poslao u Nazaret svećenika Aleksandra i ratnike da vide je li kuća još uvijek tamo. Kućice tamo nije bilo, ali njeni tragovi su bili vidljivi pa su dominikanci izmjerili njene mjere i u domovinu donijeli vijest da to jest prava nazaretska kućica.

Kućica je na Trsatu bila tri godine, kada je nestala i pojavila se u talijanskom Lorettu.

Crna kraljica

U vrijeme kada su Hrvatskom vladari strani vladari, na Medvedgradu je živjela Crna kraljica, koja je samo za blagdane sialzila u Zagreb. Građani su bili uvereni da je bila vještica, ali to nisu mogli dokazati.

Barbara Celjska ili Crna kraljica je s 9 godina bila udana za kralja Sigismunda. “Sigismunda su smatrali najljepšim vladarem toga doba. Duga, njegovana brada i plava, kovrčava kosa rubile su dostojanstveno lice.” Govorio je mnogo jezika i napučio mnoga mjesta svojom djecom.

Kada je Barbara imala šesnaest godina, rodila je djevojčicu Elizabetu. Na krštenje je stigao i vlaški vojvoda Drakula kojeg je Sigismund zamolio da napusti Budim, “jer su djevojke koje mu je velikodušno stavio na raspolaganje, pronađene hladne i bijele kao brački kamen.” Na krštenje je došao i Barbarin otac, Herman Celjski koji nije mario za svoju kćer.

Barbarina snažna čežnja za ljubavlju joj je dovela Walderoda koji je svirao na lutnji. Kad je Sigismund postao njemački kralj, Barbara je ostala sam s Walderodom i postali su ljubavnici. Barbara nije skrivala svoju ljubav, pa su priče o njoj došle i do Sigismunda. Zapovijedio je Barbari da napusti Budim, a Walderoda je pogubio. Barbara je otišla u Zagreb noseći sa sobom glavu Walderoda koju je dala balzamirati.

Nakon što je Elizabeta bila s njom četiri godine, Barbara je ostala sama na Medvedgradu, a glava Walderova je ležala kraj nje u krevetu. Prolazile su godine,  a Barbara je ostala jednako mlada i lijepa. Govore da su tajna njene ljepote tri izvora u gori Sv. Jakova u kojima se kupala.

Sigismund je bio na samrti pa je naredio da ga odnesu u Budim, ali je stao u Znojmu. Tu je saznao da je u grad došla i Barbara. Znao je da Barbara želi doći na njegovo mjesto i vladati, pa je dao svojim podanicima upute i umro na tronu na kojem je sjedio sljedeća tri dana dok žezlo i kruna nisu došli u Elizabetine ruke.

Barbara se više nije pojavila u Medvedgradu niti se ne zna što se s njom dogodilo.

Veronika Desinić

Barbara Celjska je imala brata Fridrika koji se morao oženiti za Elizabetu, jedinu kćer Stjepana Frankopana Modruškog kako bi se Celjski domogli polovice Krka i gradova u Vinodolu.

Iako su bili u braku ljubavi između Fridrika i Elizabete nije bilo, pa ni onda kada im se rodio sin Ulrik. Kako je Herman bio sve stariji, Fridrik je često s njim boravio u Velikom Taboru i zaljubio se u Veroniku Desinić. U početku su skrivali svoju ljubav, ali su je kasnije otvoreno pokazivali.

Herman Celjski ih nije mogao razdvojiti jer je Fridrik branio svoju ljubav i “prvi put u životu sin je zarežao na oca, tvrdoglav i odlučan”. S ocem nije progovorio dugih pet godina, a Veroniku je nakon smrti njene majke preselio u Kostanjevicu, gdje je često i sam boravio.

Otac mu se javio nakon mnogo godina i rekao mu da je vrijeme da se pomiri sa svojom ženom i Fridrik je pristao na to. Pristala je i Elizabeta, ali ej rekla svojoj dvorkinji da zna kako će ju sutra naći mrtvu. Tako je i bilo, Elizabeta je ubijena, a Fridrik se oženio za Veroniku. Vijest o Elizabetinoj smrti došla je i do Sigismunda koji je Fridrika osudio na smrt. Fridrik je za pomoć zamolio i svoju sestru Barbaru koja mu je rekla da će mu pomoći, ali da sumnja da će njezina molba pomoći. Sigismund je pozvao Hermana i rekao mu da ili zatvori ili ubije Fridrika, ali da ne smije slobodno hodati njegovim kraljevstvom.

Herman ga je zatvorio u Celj, a oslobodio ga je nakon pet godina i on je otišao u Kostanjevicu, ali tamo nije pronašao Veroniku. Stražari su mu ispričali kako je Herman optužio Veroniku da je čarobnica, ali sud ju je oslobodio. Međutim, Herman nije odustajao. Sudac je bio pronađen mrtav, a Hermanovi vitezovi su ulovili Veroniku na putu za Ptuj i odveli je u Ojstric gdje su ju bacili u ribnjak i ubili.

Ne zna se gdje je Veronika pokopana, ali stoljećima poslije neki zidari su pokraj sjeverne kule Velikog Tabora pronašli žensku lubanju u pregradi.

Gavranovo gnijezdo

Knez Vukmir je bio zaluđen Venecijom i Mlečanima pa je mnogo puta zanijekao svoje hrvatsko podrijetlo. Kad mu je umro otac, Vukmir je zbacio hrvatsku odjeću i odjenuo mletačku odjeću. Trebao se oženiti za domaću plemkinju Luciju, ali on je žudio za Venecijankom.

Lucija mu je rekla kako treba spasiti svoju dušu i zaboraviti ljubav prema tuđincima. Vukmir ju nije htio slušati i rekao joj da mu se makne s očiju. Lucija je napustila gavranovo gnijezdo  kako je narod nazivao Vukmirov dvorac i otišla u samostan.

Nakon sedam godina kod dvorca je došla duvna s dječakom. Dječak je bio njegov sin. Sin mu je rekao kako želi živjeti s njim i da se opet treba nazvati Hrvatom. Vukmir je postao bijesan i ubija i sina i ženu koja ga je dovela bacivši ih s litice.

Od toga dana Vukmir više nije izlazio iz grada.

Dvorac Filipović

U Bosni, između Jajca i Ključa se nalazio dvorac Filipović. Borna Filipović je nakon svoje smrti ostavio tri sina i tri kćeri. Ludviga, Ana i Lucija su bile složne, zajedno su molile i spavale. Braća nisu bila tako složna. Lovru su ubili janjičari, a za Vlatka su rekli da je prešao k Turcima i da je dobio naziv beg. Jedino je Petar ostao sa sestrama u dvorcu.

Petar je rekao sestrama da odu u Hrvatsku, a on ih je ubrzo slijedio. Međutim, ispostavilo se da sestre nisu uspjele doći do Hrvatske, već su ih Turci odveli u Livno. U Livnu je stolovao veliki vezir Mustafa Afiz. Htio je sestre za sebe, ali mu se one nisu htjele podati. Naredio je slugama da donesu drva za lomaču, a begu Filipoviću rekao da mora zapaliti vatru. Vlatko je to pokušao izbjeći, ali nije uspio, pa je silom bio natjeran da baci baklju na lomaču. Kažu da je vjetar ugasio lomaču, ali da su sestre umrle od otrovnog dima.

Turci su vladali Bosnom četiri stoljeća, a nakon toga je Josip Filipović, Petrov potomak, zadao Turcima posljednji udarac.

Bitka na Krbavskom polju

Ova legenda govori o bitci koja se dogodila 1493. godine na Krbavskom polju.

Ban je bio Emerik Derenčin, “čovjek nagle čudi i nevelike pameti, lijepa lica i duge kose.” Emerik je čuo da se Jakub-paša vraća iz Štajarske pa je htio stati na kraj Turčinima. Poslao je glasnike da svi plemići i njihovi konjanici i pješaci dođu u Udbinu. Udbina je bila središte Krbavske županije.

Tu je Derenčin iznio svoj plan, ali plemići se nisu slagali s njim, jer su znali da će izginuti ako se sukobe na otvorenom polju. Oni su se zalagali da se Turke napadne u šumama i klancima, ali Derenčin nij odustajao od svoje ideje.

“Jakub.paša imao je lice žuto i crveno, mala usta i okruglu bradu, velike oči i obrve, orlovski nos i kratak vrat. Stariji Turci govorili su da je neobično nalik na Mehmeda Osvajača. Bio je Jakub dobar vojskovođa, lukav i nemilosrdan.” Zabrinuo se kad je saznao da će mu se Hrvati suprotstaviti, ali više se niej brinuo kada je vidio da su hrvatski konjanici izjahali u Krbavsko polje.

U ovoj bitci poginulo je desetak tisuća plemića, svećenika i vojnika, a Jakub-paša je naredio da sputaju Derenčina i odvedu ga. Zajedno s njim zarobili su i tisuću i petsto ljudi.

Izginuli svatovi

U Vinci je stolovao opasan beg koji “nije dao ljudima da se žene ako mu prve bračne noći mladoženja ne bi prepustio mladu.”

Janko iz roda Tomića nije htio da njegovu ljubljenu prvo ima beg, pa je kradom svatove poveo do Sinjskog polja, gdje je živjela njegova Zorica. Tri dana i tri noći su svatovi bili zajedno, a onda su krenuli na put, okruženi duvanjskim junacima.

Janko je mislio da nitko iz Vinice ne zna ništa o njegovoj ženidbi, ali se prevario. Kada su se spustili u ravnicu, napala ih je turska vojska. Zorica se sakrila, ali svi ostali svatovi su poginuli.  Zorica je ostala sama, otišla je na vrh brijega i dugo, gorko plakala. Tamo gdje su joj pale suze, stvorio se izvor koji nije presušio, a narod ga prozove Zvizdom jer su iznad njega treperile zvijezde.

Zorica pronašla stan u kamenoj kućici i tamo je živjela do svoje smrti, čuvajući ovce i stavljajući kamenje tamo gdje su bili grobovi svih poginulih.

Grički top

Za vrijeme sultana Murata, živio je i sokolar Hasan. Velikom veziru Sinan-paši trebao je čovjek poput Hasana koji je okrutan u boju. Hasan je ubrzo postao beglerbeg bosanski koji je htio spaliti i razrušiti Sisak i Zagreb.

Zagrepčani su počeli pripremati obranu, a u Gradecu su živjeli Miško Grebenički i Grga Bedrenečki. Miško Grebenečki “ljepotan nije bio, ali ni rugoba. Imao je ponešto preduge ruke, kojima je lamatao u hodu, desni profil mu se znatno razlikovao od lijevoga, no prsti mu bijahu dugi i otmjeni.” Bio je zlatar koji se družio sa sedlarom Bredenečkim. “Grga je imao falingu-jedna mu noga bijaše kraća, a na čelu je imao ljubičastu brazgotinu.”

I Grgi i Mišku se svidjela Magda Vragović, kćer iglara Gašpara. Miško i Grga su ju spasili od silovanja, a za uzvrat su očekivali da će odabrati jednog od njih za sebe. Međutim, ona je već bacila oko na kalfu Vinka. Rekla im je: Onaj od vas dva koji potrefi šator hudoga Turčina, bil bu moj muž i gospodar.”

Miško i Grga su se uputili u Medvedgrad kako bi uzeli top koji se tamo nalazio. Kada si ga donijeli u Gradec ban Bakač im je rekao da ga podignu na kulu Lotrščak, ali da ne smiju pucati dok im on ne da dopuštenje.

Miško i Grga su zaspali kod topa. Miško je osjetio potrebu “da ispusti  iz mjehura  nekoliko kupica, dohvatio zublju i pošao prema zubu zidina…Napola spavajući, pade zlatar preko sedlarova tijela, tako nezgodno da je zublja sletjela baš na fitilj, a Miško tresnuo glavom o postolje.”

Top je probudio sve Zagrepčane koji su dohvatili svoja oružja, ali napad se nije ponovio. Iako su se Miško i Grga kleli da nisu ništa napravili, ban ih je bacio u tamnicu. Ujutro su vidjeli da Turaka više nije bilo, jer su pobjegli. Ban je naredio da se Miška i Grgu izvadi iz tamnice i dao im je orden sv. Stjepana.

Magda je nestala iz očeve kuće, a Miško i Grga su kratko tugovali, ali ih je izliječilo vino.

Mila Gojsalić

U kraju Poljica, kovčeg zemaljskih povlastica je čuvao knez Gojsalić koji je imao tri sina i jednu kćer, Milu. Gojsalić nije u miru izabran za kneza, već se pitanje kneza odlučilo starim načinom, odnosno otmicom. Običaj je bio da kada se Poljičani oko nečega nisu mogli dogovoriti, onda bi jedan junak oteo kovčeg i odnio ga  u kuću čovjeka koji je htio postati knez. Tako je mladi Šimun donio kovčegu kuću Gojsalića. Šimun i Mila su bili zaljubljeni, ali Šimun je poginuo u bitci s Turcima.

Mila je postala prkosna i odlučila pomoći. Sjetila se priče o Marulićevoj Juditi i odlučila se odjenuti u najljepšu haljinu i otišla k paši. Rekla mu je kako ona nije “navikla spavati u pećinama, već u mekim perinama. Vodi me kamo želiš.”

Donijela je paši višnje otopljene u lozovači koje su brzo počele djelovati, pa se paši spavalo.  Mila je svezala pašu i otrčala bacivši goruću luč. Sve je u trenu nestalo u plamenu, a nestala je i Mila.

Franjo Ilinić

Mato Jelinić se svojevoljno poturčio u Požegi i uzeo je ime Rustan. “I dok je bio kršanin, taj se niski i žilavi čovjek nije odlikovao velikim vrlinama, a kada se poturčio, dao je posve maha krvižednoj čudi i nezasitnoj pohlepi.”

Kada je žena Franje Ilinića, Svjetlana išla iz Požege prema Pakracu, Rustan-aga je naredio svojim momcima da ju zarobe. “Franjo Ilinić, muž velike snage i vičan svakom oružju, hrabar i lukav, ugledan u narodu, ne dopusti da mu suze zamute oči ni d mu očaj pomuti um.” Nabavio je tursku odjeću i otišao u dvorac Rustan-age.

Aga ga je lijepo dočekao, a Franjo mu je rekao kako zna da ima lijepu robinju. Rustan mu je rekao kako ju neće dati, a Franjo mu odgovori da sve ima svoju cijenu. Ubrzo Franjo dohvati sablju  i reče agi da zove stražara da dovede Svjetlanu. Kada je Svjetlana došla osjetio je da ima ranu od kandžije zato što se nije podala agi. U tom trenu odlučuje ubiti agu i to čini tako da mu odrubi glavu.

Uspio je otići sa ženom iz grada i skirvali su se u zabitima Požeške gore. Međutim, opazio ih je neki putnik i to javio Turcima. Turci se nisu usudili napasti junaka pa su strelicom ubili Svjetlanu, a Iliju zatvorili u tamnicu u Požegi.

Jedan stražar ga je oslobodio pa je pobjegao i u gori okupio kršćane kojima je bilo dosta turskog nasilja. Ta četa je postala noćna mora Turcima, te su osvojili Drenovac. Sultan je čuo što Hrvati rade, pa je rekao Solčić-paši da digne spahije i janjičare iz Bosne i povrati ono što im je Franjo uzeo.

Vojska Solčić-paše je Franjinoj vojsci došla iz leđa i da su ih uspjeli pobijediti. “Kažu da je (Franjo) umro mirno, pružajući ruku prema sjeni lijepe Svjetlane koja se pojavila dok je izdisao.”

Samoborski zid

U doba kada je car Ferdinand vladao u Beču, a ban Nikola Zrinski pokušavao zaustavljati Turke, grad Samobor je  bio  otvoren prema istoku “naslonjen zgodno na brjegove koji su mu štitili leđa i bokove, rastegnut uz obale brze Gradne i s tvrdim burgom gore na Tepecu”.

Satnovnici Samobora su odlučili da od trošnog zida koji ih je štitio naprave velik i možan zid koji će imati obrambenu kulu. Kožar Preden je reko kako zid treba imati i velika vrata koja bi se trebala dati naglo otvoriti.  Svi stanovnici su pomogali graditi zid, pa čak i djeca koja su tražila ptičja jaja koja su graditelji stavljali u žbuku.

Kako su Zagreb taobilazili, bosanski paša Ulama-beg je okupio vojsku i pustošio sve od Topuskoga do Kranjske, a na povratku će otići i u Samobor. Ubrzo je vojska došla i do Samobora, a Ulama-beg je postavio šator kako bi imao na oku cijelu vojsku. Turci su došli jako brzo pa se nisu svi uspjeli sakrti. Tako je i stradala Zorka Cunderova koju je brat zvao Zofka. Jedan Tatarin je tako zvao svog konja, pa se na to ime oglasila Zorka. Tatarin se tako uplašio “da joj je jednim udarcem sablje odrubio sise, a drugim zamahom glavu. Glavu joj je nabio na kolac, koji je poslije stoljećima stajao na mjestu strašne Zorkine smrti.”

Drugi dan je Ulama-beg poveo vojsku bliže zidinama. Turci su čekali jedno vrijeme, a onda su se odjednom otvorila mala vrata iz kojih je izašao Ivan Mišić. Ivan je pao s konja, ali je u ruci i dalje držao mlat. Hajdar je došao do njega, mislio je da je onesviješten i da će ga brzo dokrajčiti, ali Ivan brzo i drugom rukom uhvati mlat i kugla udari Hajdara pored lica. Ivan se sklonio u kulu, a velika vrata na zidu su se podigla i iza njih je potekla bujica vode. “Sada je oslobođena i bijesna voda prokuljala kroz otvor i bujica se sručila na Turke”. Mnogo njih se utopilo, a zamisao da vrata zadržavaju vodu do pogodnog trenutka, bila je zamisao kožara Predena. Kada su vidjeli prve Turke, spustili su vrata i zaustavili brzu rijeku Gradnu koja se pretvorila u jezero, a sada kada je bila oslobođena, bila je to bijesna voda koja je nosila sve pred sobom.

Plemići Vidakovići

Kada je Truska sila oslabila, car u Beču je odlučio skupiti vosjku kako bi prognao Turke iz kršćanskih zemalja. Došao je na istok Dunava, gdje su se Hrvati nazivali Bunjevci. Bunjevci su pomogli caru, međutim, car je na kraju dana izgubio bitku i ušao u kočiju. Iz kočije je, s kotača ispala čivija, pa je hrabri Vidaković potrčao i gurnuo prst i nastavi trčati uz kočiju. Na kraju putu, Vidakoviću je na ruci ostao samo palac. Car mu je obećao da, ako se domogne dvora da će živjeti bolje nego “da imaš umjesto svakog prsta po jednu ruku.”

Iako je Vidaković mislio da car neće ispuniti svoje obećanje, prevario se. Car mu je dao i blaga i zemlje, te ga je učinio plemićem. Vidaković je živio dobro sve do svoje smrti, a imanje je ostavio svom sinu.

U to vrijeme u Beču je bio novi car koji je isto htio osloboditi kršćanske krajeve, pa je opet stigao do Bačke gdje su mu pomogli Bunjevci. Prošlost se ponovila i opet je Vidaković gurnuo prst u kotač kako bi kočija cara i dalje mogla voziti. Međutim, nakon što je izgubio sve prste na desnoj ruci, Vidaković govori caru da ga primi u kočiju da zajedno pobjegnu, ali car na to nije pristao pa ga je ostavio Turcima na milost i nemilost. Turci ga nisu pogubili jer je bio bogalj.

Nakon tri godine, careva vojska je opet upala u zasjedu. Car je opet pokušao pobjeći kočijom, ali nije uspio, pa je došao pred Vidakovićevu kuću i tražio od njega da ga skrije, a da će ga za uzvrat dobro nagraditi. Vidaković je počeo plakati, a car je mislio da plače zato što vidi svog cara u nevolji, ali prevario se. Vidaković mu odgovara: “Ne plačem zato. Plačem jer nemam desnicu da ti sabljom skinem glavu i ne prljam ruke. Ovako te moram zadaviti lijevom rukom.” Kako mu je to rekao, to je i učinio.

Čudesni oblak nad Korčulom

U vrijeme kad su se Turci nalazili sve od  Neretve do Cetine, Korčula je priznavala vrhovnu vlast Venecije. Međutim, stanovnci su živjeli onako kako su oni htjeli, a imali su i plemiće koji su se brinuli za gradske posle.

Tada je u Korčuli živio i Antun Palentin koji je bio pomorac i ratnik. Nakon što se djevojka u koju je bio zaljubljen udala za nogatog Dominika Angelisa, Palentin je napustio Korčulu i nakon nekog vremena prešao na islam. Postao je kapetan Jusuf. Kada je saznao da Korčuli prijeti opasnost, upozorio je njezine stanovnike. Čak ej htio i ubiti Uluza-Aliju, ali nije mogao samo kako bi spriječio osvajanje Korčule.

Kada su čuli da se Turci približavaju, Korčulani su se pripremili za borbu. Bitka je trajala pola dana, a kada su se kazaljke na satu poklopile, nastala je tišina. Oblak se spustio nad Korčulu, a ljudi su u njemu vidjeli Gospin lik. Turci su se uplašili i pobjegli zajedno s Jusufom.

“Tako je Gospa spasila Korčulu”, a njeni stanovnici su radosno proslavili pobjedu.

Gospa Sinjska

U vrijeme kada je vojskovođa Mustafa-paša Čelić odlučio zaposjesti cijelu Dalmaciju, opsjednuo je i Sinj.

Sinjani su vidjeli da se neće moći obraniti pa su se sakrili u tvrđavu na brdu koju su zvali Grad. Vojskovođa je po glasniku poslao list i tražio ključeve grada, ali Ivan Filipović-Grčić na to niej pristao i otpravio je glasnika bez ključa. Vojskovođa je zapovijedio da se napravi protuopkop i koji je vojskovođa smjestio velike topove.

Turci su duga četiri dana razvaljivali zidine, a onda je vojskovođa naredio da u juriš krenu pješaci i konjanici.  Sinjani su se molili Blaženoj Djevici da im pomogne i ona im je ispunila želju.  Kod Turaka su se Arnauti pobunili što su janjičari dopuštali da oni ginu, a i po noći su viđali ženu koja je hodala zidinama. Kada je paša vidio da mu je puno vojnika izginulo, odlučioje vojsku vratiti natrag u Bosnu.

Ujutro, na sam blagdan Velike Gospe 1715. godine, Sinjani su vidjeli kako su Turci pobjegli. Na mjestu crkve koju su Turci spalili iznikla je nova crkva u čast Gospe-.

U Njen spomen sinjski vitezovi se oblače u starinsku odoru i na kićenim konjima kopljima gađaju alku.

Majka Božja s Kamenitih vrata

Kada opasnost od Turaka više nije prijetila, nad Kamenitim vratima živjela je udovica Katarina Modlar. Ona se udala za starijeg suca koji je umro u pedeset petoj godini, a nakon smrti  joj je ostavio punu škrinjicu. Živjela je udobno u tri sobe, a  iz jedne je napravila kapelicu.

U kapelici je visjela slika koju je Katarina dobila od jednog starca kojem je pomogla na Badnjak. Kada su se ljudi molili Blaženoj Djevici, njihove želje su bile ispunjene.  1731. godine u Gradecu je izbio velik požar. Požar je krenuo iz Sjemeništa sv. Josipa u kojem je Klementu Lukoviću svijećnjak pao na hrpu starih spisa. Zvonilo je zvono na crkvi sv. Marka i probudili su se svi stanari koji su pokušali ugasiti požar.

Katarina je tada bila kod rodbine u Krapini, ali kada je čula za požar kočijom se vratila u Zagreb. “Požar je progutao krov i sve drvene dijelove zgrade, vrata i pokućstvo na katu. I kapelicu. I slike. I škrinjicu.” Katarina se pomolila na zgarištu i u tom trenu je počela padati kiša koja je ugasila požar.

Dogodilo se čudo. Slika Djevice je bila neoštećena, a građani su vjerovali da je to znak da vatra više nikad neće poharati Grič. Odlučili su sagraditi bolje kuće, a Katarina je dala izraditi olatr pod svodom Kamenitih vrata, a na njega je stavila sliku Djevice Marije. Djevica čuva grad, a kada su vrata stotinu godina poslije htjeli srušiti, predlagatelj rušenja i osoba koja ga je htjela platiti umrli su  pod čudnim okolnostima.

Dvjesto godina poslije požara, na glave Marije i Isusa su pričvršćene zlatne krune s draguljima.

Majka Božja Bistrička

U malom trgovištu Bistrici živio je župnik Benedikt. Kada je čuo da Turci provaljuju u Zagorje, uzeo je kip Djevice s Vinskog vrha i zazidao ga  ispod pjevališta u crkvi sv. Petra i krenuo u boj.

Turci nisu uspjeli osvojiti Bistricu, pa su se nedugo zatim stanovnici pitali gdje je nestao kip. Benedikt je htio reći kamo ga je sakrio kada dođu mirnija vremena, ali na žalost umro je na povratku od jednog bolesnika, pa nije uspio reći gdje je sakrio kip.

Nakon seljačke bune, u vrijeme župnika Luke, dogodilo se čudo. Luka je uočio neku svjetlost koja je izbijala iz pjevališta. Pomislio je da je unutra Sveti Gral, ali je unutra pronašao kip Majke Božje i stavio ga na glavni oltar.

Nakon što su Turci opet zaprijetili, jedan župnik ju je opet zazidao u zid. Jednom se djevica čak pojavila usred bijela dana župniku Petru Brezariću, ali on je samo mislio da mu se priviđa, iako mu se ukazala još dva puta.

Nakon Brezarića, župnik je postao Borković, koji je bio “žarki štovatelj Blažene Djevice Marije.” Jednog dana bistrički župnik Moltorisa je postavljao župniku mnoga pitanja, a Borković mu je rekao kako nema ni slike ni kipa Marijina. Moltorisa mu je rekao kako je kip možda opet zazidan. Borković je pronašao kip i postavio ga na glavni oltar.

Majka Božja Bistrička dijelila je milost nevoljnima i bolnima, a ljudi su joj za uzvrat izgradili veću i ljepšu crkvu. Od tada se Bistrica više ne zove samo Bistrica, već Marija Bistrica.

Urban i Međimurci

U Međimurju postoji jedno selo koje je dobilo ime po sv. Urbanu ili Vrbanu. Kako su ljudi na svijetu postali drski i prosti, Bog im je poslao sušu. Kada su popili svu vodu, vino i pivo iz pivnica, Međimurci su vidjeli da neće preživjeti bez Božje pomoći.

Međimurci su se počeli moliti i odlaziti u crkvu. Bog je čuo njihove molitve i poslao im Vrbana. Vrban je prvo anđelima rekao da mu donesu vode, ali se onda predomislio i otišao je do pipničara sv. Vinka i od njega je uzeo vino i krenuo prema zemlju.

Anđeli koji su napunili posude vodom, bili su ljuti na Vrbana pa su ju prolili baš iznad Međimurja. “Od te vode oživje priroda, zazelene se polja i vinogradi, zažubore potoci i rijeke, a bunari se ispune kao u zlatnim vremenima”.

Kada je Vrban napkon došao na zemlju, čuo je žuborenje vode i pomislio kako su od njega napravili budalu “pa izlije vino u jarak  i zareče se da nikada ne će biti vina kada on bude točio.”

Miljenko i Dobrila

Radoslav Vitturi živio je u dvorcu između Splita i Trogira, imao je ženu Mariju i kćer Dobrilu. Imao je i najboljeg prijatelja, Adalberta Rušinića koji je imao sina Miljenka. Kako su se Radoslav i Adalbert često družili, tako su zajedno bila i njihova djeca koja su se zaljubila.

Međutim, Radoslav i Adalbert su se posvađali jer je Radoslav htio da seljaci melju masline samo u njegovom mlinu. Miljenko i Dobrila se više nisu smjeli viđati. Miljenka je otac poslao u Veneciju, a Dobrila je završila u samostanu. Dobrilu je zaprosio Družimir i njen otac je odobrio zaruke. Ali, Miljenko se vratio iz Venecije i uletio u crkvu baš u trenu kada je svećenik pitao Dobrilu uzima li ona Družimira za muža.

Radoslav je odlučio poslati kćer ponovno u samostan, ali u Trogir. Kada je Dobrila bila na brodu, Miljenko je otišao za njom, ali su ga zaustavili trogirski stražari. Blizu samostana u kojem je bila zatvorena, živjela je Dobrilina dadilja koja im je pomogla da ponovno budu zajedno.

Uskoro su došli Radoslavovi izaslanici koji su im rekli da se moraju oženiti kako bi se izbjegla sramota. Miljenko nije vjerovao da se Radoslav pomirio sa ženidbom, ali je promijenio mišljenje kada se oženio za Dobrilu. Prije nego što su uspjeli sami otći u Rušinićev Kaštel, Radoslav je pozvao Miljenka na most i ubio ga. Dobrila je brzo došla, ali nije ga mogla spasiti.

Miljenka su pokopali u crkvi sv. Vinka, a Dobrila je svakim danom sve više kopnila i na svojoj smrtnoj postelji govori kako želi biti pokopana uz svog Miljenka. Radovan je htio otići u smrt zajedno s kćeri, pa pogiba od Rušinićeva mača.

Kameni svatovi

Podno obronaka Medvednice živio je mlinar Franjo Plepelić koji je radio kod Miška Mihalića. Nakon Miškove smrti, Franju je ostao mlin u kojem je nastavio raditi. Franjo je oženio Jagu koju je upoznao na sajmu u Karlovcu. No, nije znao da se o njoj širio glas da je vještica, jer je je jednom trgovcu usahnula ruka nakon što mu je rekla: “Da Bog ti ruka usahnula”.

Franjo i Jaga su živjeli sretno i mirno i imali su sina Matiju. “Dobrodušni dječak bijaše ponizan, pokoran, pažljiv, marljiv i pouzdan, ponešto uvučen u sebe, ali odlučan i čak tvrdoglav kada bi nešto jako poželio.”

Matiji je bilo čudno što mu majka  često odlazi daleko u šumu do gole zaravni, ali niej tome pridavao puno pažnje.

Matija je odlučio oženiti Janju, kćer jednog sljepca. Jaga se tome usprostavila, ali Franjo je dao sinu potpunu potporu. Jaga je rekla da Janja ne smije u njezinu kuću, pa je Franjo sinu kupio kuću Filipa Betokoga iz kojeg su svatovi i krenuli u rano proljeće.

Svatovi su krenuli prema Susedgradu, ali ih je Jaga dostigla i rekla im: “Prokleti bili, u kamen se pretvorili!” U tom istom trenu, cijela svita se pretvorila u kamen, pa čak i pas koji ih je pratio.

Jagu više nitko nije vidio, a svatovi i dalje stoje na obronku Medvednice.

Rina i Jerko

U vrijeme kada je Tripo Kokolja slikao prizore iz Marijina života, živjele su tri sestre- Filomena, Gracijana i Rina.

Živjelo su skladno, zajedno su molile, čistile, prale i kuhale. Ali, jednog dana pojavio se Jerko Novljanin u kojeg su se sve tri zaljubile, ali on je htio samo Rinu.

Sestre su se posvađale i počele živjeti odvojeno, svaka u svojoj kući. Jerko je pokušao nagovoriti Rinu da pobjegne s njim, ali ona nije mogla ostaviti svoje sestre, pa je Jerko otišao sam.

Dugo se nije čulo za njega, a sestre su ga i dalje čekale na svojim balkonima. Filomena je ubrzo umrla, a nakon nje i Gracijana. Jedino je Rina ostala i čekala Jerka.

Jednog dana Jerko je došao i Rina je potrčala prema brodu. Uhvatila je konop kojeg joj je Jerko dobacio, ali more je bilo jako nemirno pa je povuklo Rinu i Jerka u svoje dubine.

Kada se oluja smirila, ljudi su pronašli njihova tijela čvrsto zagrljena.

Trenkova djeca

U vrijeme Marije Terezije živio je barun Trenk. “Čovjek vrlo neobičan, divljačan i ludo hrabar.” Kada je bio optužen da sam kroji pravdu otišao je kod Marije Terezije. Mariji se barun svidio pa mu je dala čin pukovnika i rekla mu da ode u Slavoniju i okupi vojsku.

Barun Trenk je za nekoliko mejseci došao u Beč s velikom vojskom. Bečanima se vojska nije svidjela i pandure su nazivali crvenim vragovima, a neki zlobnici su pričali kako Hrvati jedu djecu.

Barun Trenk se odlučio narugati onima koji su govorili te stvari, pa je u pekarnici dao ispeći kruhove u obliku djece, koje su onda kasnije na povorci jeli dok su se ljudi zgražali.

Marija Terezija je shvatila njegovu šalu, a kasnije su je shvatili i ostali. Barun Trenk je bio dugo u njezinoj službi, ali ga  je na kraju dala zatvoriti u tamnicu u kojoj je i umro od žalosti.

Bilješka o piscu

Hrvoje Hitrec hrvatski je književnik, romanopisac, filmski i televizijski scenarist, poznat po brojnim knjigama za djecu.

Rođen je u Zagrebu 1943. Tamo je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Bavio se novinarstvom i politikom, no najviše utjecaja ostavlja u književnosti.

U njegovim romanima i pripovijetkama, glavno mjesto radnje je Zagreb. Prvi njegov roman je Pustinjakov pupak (1974). Slijede Manijak (1978) i Ljubav u crnom baršunu (1987). Najveću popularnost postiže televizijski serijal Smogovci napisana po istoimenoj sagi o odrastanju djevojčica i dječaka koju je Hitrec napisao u pet romana.

Hitrec je bio jedan od najistaknutijih ekologa u hrvatskoj književnosti, a tako je i nastalo djelo Eko Eko (1978).

Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice, a godine 1990. postao je glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a nakon toga ministar informiranja.

Autor: N.B.