Hoću i ja

“Hoću i ja” zbirka je priča za djecu autorice Sanje Pilić koja je željela prikazati svakodnevan život dječaka i djevojčica koji tek ulaze u pubertet. Ona je u pričama na humorističan i razumljiv način opisala što sve prolazi njihovim mislima u fazi sazrijevanja, primjerice, na koji način se bore sa svojim izgledom ili zaljubljivanjem. Autorica je stavila poseban naglasak na zaljubljivanje, posebice ono u proljetno vrijeme, kada se sve u prirodi budi, pa tako i u čovjeku. Dječaci i djevojčice su tada poletni, živahni i veseli, a tada se najčešće i zaljubljuju.

U životima mladih pubertet je najturbulentije razdoblje, pa je autorica na šaljiv način opisala na kako se zaljubljuju dječaci, a kako djevojčice. Dječaci su prikazani kao da su potpuno zbunjeni kada se zagledaju u neku djevojčicu, dok su djevojčice u svome ponašanju staloženije. Autorica je u pričama naglasila kako vanjski izgled nije najvažniji, već je duša ono što privlači drugu osobu.

Osim što je pisala o zaljubljivosti, autorica je pisala o školi i školskim obavezama. One započinju u jesen i tada se djeca najviše bore sa žudnjom za ljetnim danima. Upravo u tim trenucima, naglasila je, povratak u školske klupe je nešto divno. Djeca se vraćaju svojim prijateljima i simpatijama, a ona ih kroz priče motivira i daje savjete na koji način što bezbolnije prionuti uz knjigu i početi skupljati dobre ocjene. Razumljivo je kako djecu muče red i disciplina nakon uživanja u ljetu, ali obaveze se moraju poštivati i odrađivati na vrijeme kako uspijeh na kraju školske godine ne bi izostao.

Cilj autorice bio je da kroz priče, na potpuno razumljiv način djeci, ohrabri i da dobar savjet kako što lakše prebroditi sve situacije koje se događaju u životima osnovnoškolaca.

Autorica je u ovoj zbirci priča sažela sve ono sa čime se osnovnoškolci susreću, a to su nove ljubavi i simpatije, stara i nova prijateljstva, odnos prema obitelji i kućnim ljubimcima te odlazak u školu. Sve su priče zabavne, vesele, neke su šaljive, ima i onih tužnih, a vrijeme u kojemu se događaju je svakodnevica.

Vrsta djela: zbirka priča

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: proljeće, ljeto, jesen, zima

Kratak sadržaj

Ljeto zove

Dječak se veseli što će uskoro moći uživati za vrijeme ljetnih praznika, ali sve dok nastava nije gotova, on mora učiti. Sve što ga okružuje podsjeća ga na ljeto. Kada vidi loptu, slastičarnicu, bicikl, koturaljke i školsko igralište zna kako ljeto stiže uskoro i uzbuđen je radi toga.

Njegov Ujak Slavek provodi vrijeme na pecanju, sestra Hana ispija kave na Cvjetnom trgu i u Gajevoj, baka šeće po Zrinjevcu, mama uživa na godišnjem odmoru, a tata je na službenom putu po Dalmaciji. Svi rade nešto zanimljivo osim njega. On zuri u knjige i osjeća nepravdu. Teta Leonora ga je utješila i rekla kako prvo mora sve naučiti, a kasnije se može zabavljati jer ima cijelo ljeto na raspolaganju.

Dječak se veseli što će dva i pol mjeseca uživati u ljetu i smatra kako je zaslužio tako dugi odmor nakon napornog učenja. On i ljeto će biti najbolji prijatelji.

Hoću i ja

Nastava u školi je završila i konačno su stigli ljetni praznici kada dječak s obitelji odlazi u vikendicu na moru. On je već odrastao za razliku od njegovog malog brata stoga sa sobom od igračaka i zabave može ponijeti svega par stvarčica. Mama ga je upozorila kako se na odmoru odmara pa mu ne treba hrpa nepotrebnih stvari.

Ipak, iako dječak ne nosi sa sobom puno igračaka, njegovom malom bratu je sve dozvoljeno jer inače jako plače. Tako mu mama ponese plišance, kockice, autiće, dekicu i opremu za plivanje. Dječak misli da mama nosi previše stvari za njegovog brata, a kada to kaže naglas drugi misle kako je ljubomoran. No, dječak nije ljubomoran već i on želi ponijeti sa sobom najomiljenije igračke poput kompjutera, koturaljki, bicikla i stripove Alana Forda. Ali, to njemu nije dozvoljeno, uostalom on ni ne zna tako jako plakati poput malog brata.

Ribice i knjigice

Dječak se vratio u Zagreb s ljetovanja i otišao s mamom u kupovinu knjiga i bilježnica. Uskoro je počinjala nova školska godina. Mama je bila sva vesela i poletna jer smatra kako su školski dani nešto najljepše na svijetu. Dječak je žudio za ljetom. Prisjećao se onih dana kada je uživao u kupanju, sunčanju, igranju s loptom, a sada se morao pripremiti za školu.

Vukao se za mamom s kišobranom u rukama, a ona mu je umalo kupila pernicu s likom Barbike. Srećom, to je primjetio na vrijeme. Kupili su razne bilježnice, a kada su sve obavili krenuli su prema kući. Kiša je i dalje padala, a dječak se opet prisjetio sunca, galebova, pizze na plaži i skakanja s molića.

Tog je trenutka pored njega prošla djevojčica Melisa, imala je lijepu preplanulu put i uzviknula kako jedva čeka početak nastave. Dječak je na trenutak zastao i pomislio kako je djevojčica sve ljepša i zgodnija. Srce mu je zatreperilo, a mama ga je opomenula neka ne stoji nasred pločnika k`o magarac.

Od tog dana mu škola više nije predstavljala problem, a zbog čega ne zna ni sam.

Poslije kiše dolazi sunce

Približavala se nova školska godina. Kiša je konstantno padala, a dječak je razmišljao zašto nakon ljetovanja baš mora ići u školu. Sada će morati ljetne dane, izležavanja, gledanje crtića, lizanje sladoleda morati zamijeniti sa školom, pisanjem domaće zadaće, buđenjem rano ujutro, rasporedom sati, knjigama, bilježnicama i ocjenama.

Pita se zar baš mora učiti, a mama kaže ako će učiti tada će biti pametniji. Osim toga, uskoro će se priviknuti na školu. Tako će umjesto riba loviti petice, a umjesto da bude najzgodniji biti će najpametniji dječak u razredu. Kiša mu više nije smetala, pričekat će sunce jer nakon kiše se ono uvijek pojavi, baš kao što se nakon ljetovanja ide u školu.

Zar baš moram u školu?

Djevojčica se vratila s ljetovanja i nije se nikako mogla pomiriti s činjenicom da počinje škola. Uskoro je morala sjesti u školske klupe, a njoj se nikako nije išlo u školu. Razmišljala je kako bi je mogla izbjeći barem na deset dana.

Dosjetila se kako bi mogla otići do doktorice i reći joj da bi uzela bolovanje. To joj je palo na pamet jer njezina mama često uzima bolovanje i obavlja sve one stvari koje ne stigne obaviti dok je na poslu. Njezino je objašnjenje kako je umorna od života, a umor je bolest. Tako je i djevojčica objasnila doktorici da je umorna od škole, ali je priznala i kako je zaljubljena te se možda i to smatra bolešću.

Teta doktorica je popričala s djevojčicom o svemu, zaljubljenosti, obavezama, pohađanju nastave i radnom vremenu te je ohrabrila tako što joj je rekla kako joj možda treba lijek protiv zaljubljenosti. Djevojčica se nije složila s time i rekla kako će ipak radije ići u školu jer se sjetila kako će tamo sresti Zorana, Miroslava i Zvonka koji joj se sviđaju. Zaključila je kako neće dozvoliti da joj jesen bude tmurna i dosadna već će nastojati uživati u svemu jer je jača od godišnjih doba i školskih programa.

Volim li školu?

Nakon ljetnih praznika dječak se vratio u školske klupe i razmišljao voli li školu. Svi oko njega su se veselili početku nastave, učitelji su se smijali, kuharice domahivale, ravnateljica je bila radosna. Samo je on razmišljao zašto se svi toliko vesele školi kada je ljetovanje puno zabavnije. On bi radije pročuvavao zrikavce, slanost mora, zalaske sunca, valove i buru nego odlazio svaki dan na nastavu.

Njegovi roditelji su također mislili kako je školsko doba najljepše, oboje su bili vrijedni u školi pa je dječak pokušao sagledati školu njihovim očima. Sam je sebi govorio kako su matematika, hrvatski i priroda zanimljivi i sjajni, no osjećao se kao da ga je netko knjigom lupio po glavi. Zatim je ponovo pokušao razmišljati pozitivno o školskim danima, učeničkom životu, ali ovoga puta se osjećao kao da ga je netko polio hladnom vodom.

Potrudio se što je više mogao misliti o tome kako voli školu i izbaciti ljetovanje iz glave. Svim je silama pokušao zaboraviti na ljetne radosti i nada se kako će mu do polugodišta uspjeti.

Kiša pada, ljubav raste

Uvijek kada dječak poželi otići van iz kuće čini mu se kako kiša neumorno pljušti. Dok je u školi najčešće sija sunce, a čim stigne vrijeme za zabavu poput odlaska na Sljeme ili Stubičke toplice omete ga grmljavina praćena kišom. Ima osjećaj kako se sve uroti protiv njega i da mama možda ima neki dogovor sa kišotehničarom koji pritisne dugme za kišu čim on promoli nos iz kuće.

Ipak, za vrijeme jednog kišnog dana dogodilo mu se nešto nenadano i lijepo. Navukao je na noge koturaljke, kiša je počela sipiti, a on je naletio na simpatičnu djevojčicu. Bili su mokri i pokisli poput miševa, a njegova ih je mama dozivala s prozora neka požure kući kako ne bi dobili upalu pluća. Djevojčica je pristala otići u njegov stan, čaj je već bio pripremljen, a mama ih je omotala u velike ručnike.

Dječak je pozvao djevojčicu Sunčanu u svoju sobu kako bi joj pokazao kompjuter i sličice košarkaša. Od tog je dana obožavao kišu jer se zaljubio od glave do pete. Srećom, Sunčana to nije primjetila, a on je pomislio kako mu munje i gromovi više nikada neće smetati jer je upoznao tako zgodnu djevojčicu.

Baš sam mali!

Sedmogodišnjek dječaka je bilo strah što će se dogoditi kada njegova mama rodi sestricu Mašu. Strahovao je kako će se roditeljska ljubav prema njemu smanjiti iako ga je mama tješila kako se to neće dogoditi, već naprotiv, ljubav će rasti.

On je smatrao kako je još uvijek mali, a ostali su mu govorili kako je sada već veliki i pametan dječak kojemu će uskoro stići sestrica na svijet. Njemu se zapravo činilo kako svi samo to čekaju i kako njega više nitko ne voli. Čak se i spavaća sobica smanjila otkad je Maša na putu, a to mu se nije činilo baš u redu.

Nakon što je otišao sa psom Žućkom u šetnju shvatio je kako će mu ipak biti lijepo kada se rodi Maša. Naime, u jednom je vrtu zapazio četvero mačića kako se igraju i lijepo slažu. Sigurno se vole kada tako veselo trčkaraju. Tako će se i on igrati sa svojom sestricom, a mama mu je na to rekla kako hoće jer će on biti njezin veliki brat.

No, bez obzira što su mu svi govorili kako je velik, on se osjećao malim. Priznao je Mašinom medvjediću da je on još uvijek mali, ali ako se već mora odrasti tako će i biti.

Što želim

Dječak je uskoro navršavao deset godina i razmišljao kakve želje ima povodom rođendana. Napisao je popis stvari za koje želi da mu se naredne godine ostvare. Tako je poželio da prestane plakati kada ga Perica zadirkuje, naraste punih pet centimetar, dobije nove hlače s džepovima sa strane i tenisice, mami prestane glavobolja. Osim toga poželio je da ima svoju sobu, gleda malo više televiziju i svaki dan ruča sladoled. Napisao je on još svakojake želje, a neke od njih će se vjerojatno ostvariti jer one postoje kako bi se ispunile.

Rođendan, rođendan

Djevojčica je slavila za rođendan, ali je bila nezadovoljna što svake godine od rođaka dobiva iste poklone. Ove je godine od svih dobila po jednu haljinicu, samo su bile različitih boja. Prošle je godine dobila knjige, dok je za Božić dobila sve vrste Barbika, a za Valentinovo plišane medvjediće.

Nije ona nezahvalna, ali smatra kako bi se odrasli trebali dogovriti oko darova. prijatelj Zlatko joj je rekao kako će tom logikom kada odraste možda dobiti tri automobila, a ne samo jedan. Nije to loše, ali djevojčica bi ipak željela da joj netko od rodbine daruje koturaljke. Kako god bilo najbolje bi bilo reći svima koje su njezine želje i tada će darovi biti različiti.

Zaključuje kako je divno imati darežljive rođake, ali se tada pred njom stvorilo ukupno pet torti. Uf, u koliko je tek svjećica morala puhati!

Ja, ja, ja

Oko Štefeka su svi bili najbolji, najpametniji, najsposobniji, jednom riječju savršeni. U njegovoj su se obitelji svi nečime hvalili, a on se pitao čime se on može pohvaliti kada se osjećao zbunjeno blentasto i glupasto.

Jednom je prilikom djevojčica Mina rekla Vesni kako je on sladak, a Vesna mu je pritom namignula. On se sav zbunio, a srce zadrhtalo, naročito kada ugleda Minu.

Štefek nije imao visoko mišljenje o sebi, ali iako smotan i zbunjen to je bio on. Kada je malo bolje razmislio shvatio je kako je simpatičan i dosta. Osim toga je i duhovit, stoga i nekako zanimljiv. On je on, Štefek!

Prijetelji(ce)

Djevojčica ima dvije dobre prijateljice Doricu i Zoricu koje su potpuno različite iako ima slična imena. Na Doricu može računati kada joj u životu ne ide sve prema planovima, a ona će je utješiti dok na Zoricu može računati isključivo kada je dobro raspoložena.

Tog je dana djevojčica bila lošije volje i pomalo tužna što je Dorici mogla priznati, a Zorici nije jer bi joj rekla neka joj ne dosađuje. Osim što je bila lošeg raspoloženja njezin brat Kiki je imao anginu pa je odlučila kako neće više razmišljati o prijateljicama nego će njemu pročitati slikovnicu Tri praščića. Kada će glumiti vuka i praščiće Kiki će se dobro nasmijati iako je bolestan i biti će njezin najbolji prijatelj.

Skaska

Skaska je njemački ptičar, smeđe boje s bijelim pjegama kojeg dječak obožava. Zajedno odlaze u šetnje Zagrebom. Ne voli ga držati na uzici jer Skaska voli slobodu baš poput ljudi.

Dječakov tata je napokon kupio novi automobil, a to ga je posebno veselilo jer će od sada i Skaska moći svugdje s njime na put. Baš će uživati kada stignu ljetni dani.

Pas je dobio ime u sjećanje na baku koja je podrijetlom bila Ruskinja. Voljela je svojoj kćerki pričati bajke, a kasnije ih je ona prepričavala svome sinu. Na ruskom riječ skaska znači bajka, a njegov njemački ptičar je baš nekako bajkovit stoga mu to ime u potpunosti odgovara.

Život je lijep

Dječak Miki je sretan što je ovoga ljeto naučio puno novih stvari. Bio je zadovoljan sobom i svojim postignućima. Osjećao se poput velikog mislioca i genija. Shvatio je kako je odrastao, a nakon ljetovanja je izgledao fantastično.

Znao je skuhati juhu iz vrećice, voziti koturaljke i skakati na glavu, ali najsretniji je bio kada je shvatio da su on i Iva zaljubljeni jedan u drugoga. Veselio se početku škole i zaključio je kako je život zaista lijep.

Mala šala

Tog su se dana zbijale šale jer je bio prvi april. Tako je djevojčica Stela zafrkavala svog dečka kako ga više ne voli nakon što joj je on rekao da ljubav nije u modi. Ako nije u modi, onda joj je on dosadan kada stalno priča dosadne priče o kopjuteru, novom mobitelu ili susjedu Joži. Stoga, Stela mu je rekla kako se odljubila i kako više ne mora slušati njegove dosadne priče.

Dječak se uplašio kako ga je zaista Stela ostavila, a onda mu je rekla da se šalila jer je prvi april. On je predahnuo shvativši da se ipak šalila i rekao joj kako se i on šalio izjavivši da ljubav više nije u modi. Stela ga je cmoknula u obraz, a on je učinio istu stvar. Nakon poljupca nastavili su pričati o susjedu Joži i kako je na nogometnoj utakmici iščašio nogu.

Prijateljstvo

Dječak je svom najboljem prijatelju pomagao oko pisanja zadaća, uvijek s njim razgovarao, posuđivao mu autiće i tješio ga kada se posvađao s prijateljem Davorom. Iako mu je teta Beba govorila kako ga taj prijatelj samo iskorištava, dječak je nije želio poslušati jer ga je smatrao svojim najboljim prijateljem. Htio da budu prijatelji zauvijek.

Njegov se najbolji prijatelj jednog dana uvrijedio jer mu dječak nije pomogao oko pisanja zadaće i tada je njihovom prijateljstvu došao kraj. Prijatelju Franu je rekao kako je izdajica, a djevojčici Meliti kako uopće ne zna zašto se družio s njim. Dječak je bio povrijeđen, a teta Beba ga je pokušavala utješiti. Rekla mu je kako je odsratnanje ponekad teško i da može boljeti više od pokvarenog zuba.

Dječak je duže vrijeme tugovao, ali iako je sad već pohađao četvrti razred teta ga je upozorila kako nikad nismo dovoljno veliki da se u nekome ne bi mogli razočarati. To će vjerojatno dječak razumjeti kada još malo odraste.

Uoči Božića

U vrijeme blagdanskih praznika dječak je otišao s tatom na tržnicu kako bi kupili sve što je potrebno za slavlje. Tata se pritom sa svakim zaustavljao i razgovarao. Dječak je bio ponosan što njegov tata sa svakim može lijepo komunicirati.

Pronašli su srednje veliku jelku koju će okititi, a tata je još kupio novine i tada sreo susjeda Zvonka koji je trčao svakoga dana kako bi bio zdrav.

Tata je rekao kako će ovo biti najljepši Božić do sada, na što je dječak komentirao kako ga voli. Tata ga je pitao što je to rekao, a dječaku je bilo neugodno pa je samo ponovio njegovu rečenicu. Tada se pojavio prijatelj Pero koji je nastavio pričati s njegovim tatom o raznim temama. Dječak je bio sretan što ima tako dobrog tatu.

Divan svijet

Jednog je dana dječak pravio snjegovića u parku kada je naišla gospođa Liza. Ona je bila udovica i vlasnica psa Tikija koji je bio izrazito poslušan. Bila je pravi ljubitelj životinja. Nekada je imala mačku koju je naučila tri puta mijaukati kada je bila gladna i dva puta kada je željela izaći iz kuće. Dječak joj je rekao kako bi i on voljeo imati malu macu. Liza mu je rekla kako će mu možda Djed mraz pokloniti jednu za Božić. Tako je i ona kao malo poželjela imati slona, ali srećom da Djed Mraz radije posluša mame nego djecu.

Dječak je zaključio kako je gospođa Liza imala prekrasan život. Ona se nije u potpunosti složila s time jer je željela imati jednog dječaka, pametnog i bistrog poput njega. Dječak ju je upitao zašto ga nije imala, a ona je rekla kako nije mogla. Tada joj je rekao kako će možda dobiti jednoga za Božić, ali to nije bilo moguće. Ipak, ona se veselila što će Tiki dobiti gumenu kost i zdjelicu, a kada je psić to čuo veselo je zalajao kao da razumije što gazdarica govori. Dječak i Liza su se nasmijali. Divan je ovaj svijet, zaključio je dječak.

Nasanjkao sam se

Bilo je zimsko vrijeme i dječak je odjenuo skijaško odjelo kako bi otišao na sanjkanje u park. Iako nije volio zimske radosti glumio je kako ih voli radi djevojčice Sanje u koju se zatreskao.

Otišao se sanjkati niz padinu, ali je pritom promatrao Sanju kako predivno kliže i radi piruete. Ni sam nije bio svjestan koliko se zaljubio. Toliko da mu se od ljubavi vrtjelo u glavi i mislima. Pomislio je kako se možda nasanjkao na Sanju ili ga je možda ona nasanjkala. Uglavnom, bio je nasanjkan i sanjario o klizanju na klizalištu.

Zimska priča

Ovo je priča o snjegoviću koji umije govoriti jer mu je djevojčica Mirna svojim prstićima udahnula dušu, koja prije ili poslije potraži riječi. Tako je snjegović rekao dječaku neka se pobrine za Mirnu jer je bolesna. Dok su razgovarali ona ih je promatrala kroz prozor iza zavjesa, a dječak je obećao snjegoviću kako će je posjetiti.

Nakon nekoliko dana kada se snijeg počeo topiti snjegović je namignuo dječaku koji je već sljedećeg dana posjetio Mirnu. Od snjegovića je ostala samo lokvica i lonac s mrkvom, ali dječaku je postalo nekako toplo oko srca otkad je bio kod Mirne. Zaljubio se do ušiju i shvatio kako i zima ima lijepe priče.

Probudi se

Dječak Jurek se morao vratiti u školu nakon zimskih praznika. Tome se nije nikako veselio. Tog ga je jutra mama pokušavala probuditi, ali nije baš uspijevala. Budila ga je svim lijepim riječima kojih se tada sjetila, a on nikako nije mogao ustati iz kreveta.

Njemu je bilo zastrašujuće što ponovo mora u školu nakon praznika koji su nekako prekratko trajali. Na kraju se ustao, doručkovao i sredio za školu. Kada se razbudio i došao k sebi shvatio je kako bez muke nema nauke. Ni crtići ne bi postojali da nije bilo škole, pomislio je i požurio sa spremanjem kako bi na vrijeme stigao na nastavu.

Ujak nad ujacima

Nakon dugog odmaranja, gledanja televizije u pidžami i izlezavanja došlo je vrijeme povratka u školu. No, kako ne bi svake godine dječak na isti način provodio praznike, ove ga je godine mama odlučila preodgojiti. Poslala ga je k sestri u Sisak koja je već bila udata i imala malo dijete. Dječaku je bio dodijeljen zadatak dadilje. Osjećao je veliku nepravdu što mu je mama to učinila, ali nije imao izbora.

Kada je stigao kod sestre dobro se pobrinuo za svog malog Zokija, igrao se s njime, hranio ga te odlazio u kupovinu. Njegova se sestra pripremala za natjecanje u šahu pa mu je njegova pomoć dobro došla. Dječak se stvarno naradio tijekom praznika i jedva je dočekao opet krenuti u školu. Učenje je ipak bilo lakše od čuvanja malog djeteta.

Bakina kapa

Baka je dječaku isplela kapu i rukavice s uzorkom jelena i rekla kako je to prema najnovijoj modi. Dječaku je bilo neugodno takav otići u školu, ali vani je bilo hladno pa je morao imati i kapu i rukavice na sebi.

Putem je sreo svoje prijatelje Zlatka, Sanju i Tomicu te kada su stigli do škole, dječak je primjetio kako svi ostali nose sve po najnovijoj modi, pa je svoju kapu i rukavice sakrio u ormarić da ih nitko ne vidi. Bilo mu je neugodno što je on nosio na sebi nešto što mu je isplela baka.

Kada je nastava završila, djeca su se uputila prema doma, a kako je bilo hladno i dječak je morao na sebe navuči pletenu kapu i rukavice. Djevojčice su komentirale njegov izgled, a on se osjećao grozno te je nakon nekoliko koraka ipak skinuo pletivo sa sebe. Doma je stigao potpuno smrznut, ali baki to nije primjetila jer je bila zaokupljena ručkom. Poljubio ju je i odlučio kako će ipak ubuduće nositi njezino pletivo jer je ona to isplela iz ljubavi. Možda je i njegova kapa čarobna pa će se možda propametiti noseći je.

Telefon zvoni

Dječak je nestrpljivo očekivao poziv djevojčice Marine koja mu se neizmjerno sviđala. Obećala mu je da će ga nazvati, ali svaki puta kada bi telefon zazvonio s druge strane se nije čuo njezin glas.

Jučer u parku joj je odlučio prići kao što ga je podučio stric Joško koji je do sada imao već osam zaručnica. Dječak je rekao Marini kako ima lijepu kapu i dalje je tekao razgovor o školi, praznicima i kućnim ljubimcima. Razgovor je prekinula neka dosadna djevojčica i tada mu je Marina obećala kako će ga nazvati.

On je još uvijek čekao poziv i sav se raznježio kada je začuo njezin glas s druge strane. Dala mu je svoj broj mobitela, a on je bio sretan što postoje telefoni i mobiteli putem kojeg može komunicirati s njegovom dragom.

Tko je tko

Dječak se posvađao s prijatelejm Štefekom i jedan drugome su izgovorili ružne riječi. Dječak se naljutio na njega nakon što je izgubio njegov Prvi izbor jer ga još nije uspio ni pročitti. Mislio je kako mu je Štefek prijatelj i čuva tuđe stvari, ali se prevario. Shvatio je kako ne vodi brigu o posuđenim stvarima te ga je to užasno razljutilo.

Za dječaka su svi mislili kako je dosadni štreber, a kada im je nešto trebalo pojasniti iz matematike ili hrvatskog svi su ga tražili za pomoć. On se radi toga loše osjećao jer su se družili s njim samo kada im je nešto trebalo.

Dječak se tako razočarao i u Štefekovo prijateljstvo. Nikada do sada se nije na njega naljutio, a sad kad je za to imao razloga ovaj ga je otpisao rekavši mu kako je glupan. Dječak se tako i osjećao pa se pitao nije li možda Štefek u pravu.

Kako me zovu?

Dječaku po imenu Juraj je smetalo što ga nitko od ukućana, susjeda i trgovaca ne zove po imenu već ga zovu svakakvim nadimcima. Tako je umjesto Juraj on najčešće micek, mucek, ribica, lutkica. Pitao se što se to događa s odraslima da ga nitko ne po imenu. Ona su odavno izmišljena, a odrasli ih rijetko koriste kao da su munjeni.

Raznim su nadimcima nazivali i njegovu sestru Mirjanu sve dok se nije izborila za sebe. Tako se i on želio izboriti da ga svo zovu Juraj, ali mu to nije polazilo za rukom.

Otišao je na spavanje, a mama mu je tepala ribice i lutkice. Tada je zaključio kako će utonuti u san ne kao Juraj već kao Trnoružica.

Maja

Maja je dječaku stigla u posjetu nakon godinu dana, a kada ju je ugledao shvatio je da se promijenila i postala užasno zanimljiva. Satima su njih dvoje razgovarali u njezinoj sobi o svakakvim ženskim i muškim temema. Njegova mama ih nije ometala, a kada je dječakov prijatelj Robi pokucao na vrata, nije mu mogao otvoriti jer je htio što više vremena provesti s Majom.

Dječak se zaljubio do ušiju, saznao je sve o ribicama, ciklamama, zvjezdicama i naljepnicama u obliku srca. Došlo je vrijeme kada je Maja morala otići kući, a on je samo razmišljao o tome kada će ga ona nazvati. Nije mogao dočekati da ga nazove, mislio je da će šiznuti do daske.

Nos

Zoran je buljio u svoj nos pred ogledalom i shvatio kako je nekada bio potpuno malen, a sad je ogroman. Teta Špela mu je rekla kako je u fazi predpuberteta i da je to normalno. On se pitao kakav će mu tek nos narasti u pubertetu ako je već sada tako ogroman.

Zoran se osjećao grozno jer mu je mama rekla da mu je nos izrastao kada je lagao da nema jedinicu iz matematike. Nakon što ju je ispravio, sjećanje na tu laž je ostalo i sebe je smtrao Pinokiom. No, kada je bolje promislio shvatio je kako svi u životu pomalo lažu. Nisu to velike laži, ali su ipak laži. Ipak, samo je on imao tako velik nos dok su drugi imali normalan.

Tada je zazvonio telefon. Djevojčica Melita ga je pozvala u kino gledati Gospodare prstenova. Zoran se baš obradovao. Odlučio je reći joj o čemu trenutno razmišlja, a ona ga je utješila riječima kako je potpuno zadovoljna njegovim izgledom. Bio je sretan što su danas djevojke moderne i znaju utješiti dečka kada im je to najpotrebnije.

Mijau, mijau, mijau

Stigla je veljača i vrijeme zaljubljivanja u mačjem životu. Mačak Šljopko je jedva dočekao veljaču kako bi mu se mace iz susjedstva Klotilda, Šarlota, Lili i Esmeralda počele umiljavati. Tijekom godine ih je Šljopko pokušavao osvojiti, ali bezuspješno. Zato je i jedva dočekao veljaču jer je to u mačjem životu mjesec ljubavi. Tada započinje mačji koncert. Njihovo se zavijanje čije po cijeloj ulici.

Dječak je pustio Šljopka u vrt kako bi se pravio važan pred macama te mu pritom zavidio jer on koliko god se trudio oko Zorice, Nikoline, Sanje i Petre ništa mu nije uspijevalo. Mora da veljača ipak nije bio njegov mjesec. Možda bi bilo bolje da pričeka ožujak.

Valentinovo

Povodom Valentinova je dječak napisao čestitku djevojčici Božici u koju se neizmjerno zaljubio. Ona ju je pronašla pod klupom i pogledom tražila po razredu tko bi joj to mogao napisati. Pogledavala je Stjepka i Zorana, ali oni nisu bili toliko domišljati poput dječaka koji joj je namijenio tako lijepu čestitku.

Božica je pokazala čestitku prijateljicama i bila ponosna što ju je upravo ona dobila. S obzirom da na njoj nije bilo potpisa nije mogla znati tko ju je napisao.

Nakon škole je dječak izmislio kako ide u posjet ujaku Zvonku koji je bolestan pa je tako otpratio Božicu sve do kuće. Ona mu je rekla kako ne zna tko joj je napisao čestitku, a kada su stigli pred njezinu kuću upitala je dječaka nije li joj možda on napisao. Izbezumio se i jedva izustio da je to bilo njegovih ruku djelo. Poljubila ga je u lice i zahvalila se. Dječak je bio u sedmom nebu i zaboravio na izmišljenog ujaka Zvonka. Valentinovo ga je dobro smuvalo.

Tko si ti?

Bratić i sestrična su bili obućeni u medvjeda i stonogu, ali jedan drugome nisu htjeli otkriti tko. Nakon dugog navlačenja dječak je napokon rekao kako je on Dino, a djevojčica je Zrinka. Shvatili su tko je tko ispod tih sašivenih kostima. Sašila ih je jedna te ista osoba, njezina mama i njegova teta. zaključili su kako ima grozan ukus za kostime jer se on želio prerušiti u nogometaša, a ona u princezu.

Samo naprijed

U obitelji Cuculić je mama odlučila sve promijeniti. Rekla je kako mora svih dovesti u red. Zapovijedila je tati kako mora prestati pušiti i smanjiti gledanje televizije, sinu je naredila kako se mora bolje pobrinuti za psića Bonkija, a Bonkijev je zadatak bio da manje laje i prestane svakom gostu skakati u krilo.

U kući je zavladalo opsadno stanje, mama je rigala vatru, prijetila razvodom i ostavkom pa se dječak povukao u svoju sobu kako bi mogao na miru učiti jer se bližio kraj školske godine.

Tata se znao skrivati s cigaretom u ustima i gledati televiziju dok mama spava, ali i ona je dosta stvari u zadnje vrijeme naučila jer je smatrala kako je najvažnije u životu ići naprijed.

Iako se svijet oko njih neće promijeniti, stvari u obitelji Cuculić su krenule na bolje. Dječak se osjećao bolje kada je sve naučio, a njegov je tata rumeniji u licu otkad ne puši. Bonki je bio sve poslušniji i lajao je najtiše na svijetu.

Opet proljeće

Perica smatra kako proljeće svake godine dolazi sve ranije i kako je to poptuno bezobrazno. On mora učiti razlomke i pisati lektiru, a vani sve miriše na proljeće. Čak nije ni snijeg zimus padao jer je proljeće požurilo.

Sunce je obasjalo nogometno igralište, a dječak je poželio s prijateljima odigrati nogomet. Borio se svim snagama da ne izađe iz kuće, spustio na prozoru rolete, ali miris proljeća je prodirao kroz prozor. Nije mu se mogao oduprijeti, začuo je glasove prijatelja te nije više mogao izdržati. Odjurio je na igralište jer su ga lopta i proljeće dozivali. Proljeće je bilo jače od zime, ali i od Perice.

Proljeće stiže

U proljeće je sve nekako življe i mirišljavo. Iako se baka buni kako je bole kosti, mama kaže kako je rastresena, a tata je pomalo nervozan, proljeće nije strašno godišnje doba, već naprotiv ono je vrlo proljetno. To je vrijeme kada bi se svi najradije zabavljali, uživali i plesali.

Djevojčica zna kako stiže proljeće jer se tada najčešće zaljubljuje. Sviđaju joj se i Zlatko i Perica i Mislav pa ne zna više ni zbrajati, subjekti i predikati joj se promiješaju, a učiteljica najčešće radi toga izgubi živce.

Djevojčica voli proljeće jer tada obično počinje oblačiti lakšu odjeću poput tankih majica i suknjica. Iako je vani još poprilično hladno njoj je toplo jer misli na dječake prema kojima gaji simpatije. Veseli se šetnjama, smijanju i igranju u parku, a zadaću ostavlja za kasnije jer mora trčati ususret proljeću.

Proljeće, proljeće

U proljetnim danima dječak najčešće razmišlja o djevojčicama. Sve su redom lijepe, zgodne, simpatične i prekrasne. U to vrijeme on zaboravlja bilježnicu iz prirode kod kuće, napisati zadaću iz matematike i dres za tjelesni. Osim toga pročitao je krivu lektiru.

Prijatelji pozivaju dječaka na igru, ali njemu je sve nekako dosadno i bezveze. Nazvali su ga kilavcem, bezveznjakom i ljenjivcem.

Kada je stigao kući, dječak je bacio torbu s ramena i otišao ručati iako nije bio gladan. Osjećao se poput visibabe koja je provirila glavicu iz snijega. Nekako proljetasto, ožujkasto i glupasto. U mislima su mu samo bile djevojčice i nikako se nije mogao naviknuti na proljeće.

Vesela nedjelja

Bila je to vesela nedjelja. Svi su se lijepo odjenuli jer su išli u posjetu teti Dagmar koja ih je pozvala na nedjeljni ručak. Do nje su se vozili tramvajem, a s njima je bio i pudl Špiro. Mama ga je nosila u torbici da ga nitko u tramvaju ne vidi iako ga je spazila jedna djevojčica, ali mama joj je rekla kako je to igračka.

Kada su stigli do Maksimira dječak je ugledao veliki vrtuljak i poželio se voziti na njemu. Mama je kupila žetone i svi su sjeli u sjedalicu na vrtuljku i uživali u vožnji. Nakon vrtuljka su se uputili prema teti Dogmar kako bi stigli u dogovoreno vrijeme na ručak. Teta ih je željno iščekivala. Pozvonili su na vrata, a ona je veselo rekla kako se nada da su svi gladni. I bili su, posebice tata, on je bio gladan kao pas. Špiro ga je blijedo pogledao kada je to izjavio, a zatim su se svi nasmijali. Bila je to vesela nedjelja, a zna se kako se po jutru dan poznaje.

Nezgodna zaljubljivost

Dječak se vrlo često zaljubljivao. Mama mu je znala reći kako je isti ujak Zlatko i kako su sigurno geni krivi za to. Od silne zaljubljenosti dječak nije mogao učiti pa je dobivao lošije ocjene u školi zbog čega se mama ljutila.

Smatrao je kako ga ljubav ometa u razvoju i da mora nači načina kako povezati učenje i ljubav. Ujak Zlatko se nakon toliko zaljubljivanja ipak oženio, ima troje djece, a pritom je i zgodan pa će tako valjda i dječak jednog dana možda postati znanstvenik poput ujaka. No, do tog dana će se on nastaviti zaljubljivati, a učenje će već nekako nadoći. Sve će doći na svoje.

Strašno pisanje

Djevojčica je dobila računalo i tome se jako veselila. Napokon će postati prava spisateljica, a bez računala to nikako nije moguće. Prijatelj Pero ju je podučio kako pisati na računalu, pokazao joj je kako može pisati podebljana i kosa slova te kako može spremiti napisani tekst. O njemu će možda jednog dana napisati roman.

Djevojčica je bila ponosna na svoje novostečeno znanje i veselila se pisanju na računalu. Ono što joj smeta prilikom pisanja je mali glistonja koji je stalno ometa. Kada upali ekran on dojuri na biciklu, a kada krene pisati taj se bicikl pretvara u glistu s velikim očima. Čim ona zastane s pisanjem pretvara se u čovječuljka i počne zaklapati oči, zijeva i na kraju zaspi. Razbuđuje se samo onda kada djevojčica krene spremati tekst. Tada se pretvara u zadovoljnu košaricu koja mljacka.

On je razlog zbog kojega djevojčica svakim danom sve više piše. Pero joj je rekao kako su njezine pjesmice dobre i čitljive. Jednog će dana sigurno svi u školi koristiti računala umjesto šiljila i olovki. Školski pribor će se moći vidjeti samo u muzeju. Stići će neko novo doba, a ona će postati spisateljica zapetljanih i napetih priča.

Jao, klopa!

Djevojčica je često boravila kod svojih teta otkad je njezina mama dobila novi posao i bila stalno na putu. Teta su je čuvale i brinule se o njezinoj prehrani. Mislile su kako izgleda poput čačkalice i kako je zapravo neuhranjena. Djevojčica je rekla kako je takve konstituacije na svoju majku, ali tete je nisu htjele poslušati.

Tako je jednog dana ručala kod tete Štefice, drugog kod tete Žozefine i trećeg dana kod tete Franciske. One su redom bile sve krupne i stalno su nešto obilno kuhale.

Tako su se tete pobrinule za malu djevojčicu, a kada bi sve pojela teta Štefica bi joj dala džeparac da si kupi kolač. Djevojčica je umjesto kolača ipak radije kupila časopis i kokice svoe Tomici koji je inače obožavao kolače. S obzirom da tete vole reći kako ljubav prolazi kroz želudac, mogla bi ga pozvati kod njih na ukusne torte pudinge i sladolede kojima će ga očarati, dok će ga ona osvojiti pameću. Tako će i od prejedanja na kraju biti neke koristi, pomislila je djevojčica.

Vidite li me?

Nitko od ukućana nije primjećivao djevojčicu, a ona se prema svima lijepo odnosila. Bila je vrijedna u školi, svima je ugađala i smatrala je kako je baš dobra i poslušna.

Otišla je u sobu pročitati knjigu Ive Kušana. Radilo se o smiješnoj knjigi koja djevojčici nije bila nimalo smiješna. Nitko je nije ometao, a ona je čula kako se u kuhinji priprema večera. Tada je začula lajanje Berinog psa Pere i odlučila istrčati iz kuće.

Zabavila se s Perom i Berom, trčala s njima po nasipu, a kada je stigla doma svi su se zapitali gdje je bila. Ona se smješkala i bila sretna što se je napokon drugi primjetili.

Aprilijada

Dječak je volio u vrijeme prvoaprilskih šala izmišljati i sanjariti kako je najbolji u školi i sve ostale stvari koje su ga činile sretnim. Tako se i tog aprila pretvarao da je savršeni junak i uz pomoć čarobnog štapića neistine pretvarao u istine.

No, pored svih neistina najvažnije mu je bilo kako će nagovoriti marinu da ga poljubi, a da pritom to ne izgleda kao nagovor već da se dogodilo spontano. Mislio je kako se treba iskoristiti tako šaljiv i luckast dan.

Učiteljica

Dječaka je njegova učiteljica iz prirode i društva podsjećala na njegovu sestrom. Imao je o njoj dobro mišljenje sve dok nije jednog dana došla u školi i najavila kako će pisati test. Dogovor je bio da će uvijek najaviti kontrolni, ali ovoga puta to nije napravila.

Učenici nisu mogli doći k sebi i počeli su se preznojavati. Nitko od njih nije bio spreman za ispit i bojali su se loših ocjena. Učiteljica je podijelila pitanja i sjela za svoj stol. Rekla je kako test počinje i neka svi krenu odgovarati na pitanja. Učenici su počeli poručavati pitanja i glasno uzdisati. Zatim se začuo smijeh i uzvik kako je sve uspjela zeznuti. Učiteljica je pokupila pitanja i rekla djeci kako se dobro s njima našalila. Bio je prvi april, dan za šale i veselje, a učiteljica je sve učenike dobro nasamarila.

Nije mogla doći k sebi od smijanja, čak su joj i suze potekle. Rekla je kako je smijeh najzdraviji od svega. Učenici su cijeli dan u školi proveli u veselju, a dječak je bio sretan što ima učiteljicu nalik njegovoj sestri.

Kakvo je to zanimanje

Dječakova mama je po zanimanju bila spisateljica. Inspiraciju je najčešće pronalazi upravo u svome sinu i kada bi on bilo što napravio ona je trčala sve zapisavati na računalo. To je dječaku već pomalo išlo na živce jer se nije mogao pošteno s njom posvađati, a da ona to nije zapisala.

Odlučio je postati vrijedan i dobar, pomagao joj je u kućanstvu i bio pažljiv u školi. Tada je mama inspiraciju pronašla u drugim djevojčicama i njezin sin nije više bio glavni junak u njezinim pričama. Dječak se radi toga osjećao glupo, a kada odraste postat će pisac i pisati o sebi.

Ljutiti zlovoljko

Jednom davno živio je dječak koji je stalno bio ljutit i zlovoljan. Nitko ga nije mogao oraspoložiti i sve mu je išlo na živce. Nije ga zanimalo učenje, a volio je biti najpametniji na svijetu. Smatrao je kako bi bilo najbolje da se život sastoji od igrica, spavanja, pizze i televizije. Nije bio svjestan kako ako želi biti najbolji u nečemu ili bogat tada mora učiti, raditi, biti uporan, domišljat i hrabar. Njemu je sve to bilo doadno i naporno pa je odlučio i dalje biti ljutit i zlovoljan.

On je razmaženi princ o kojemu ne valja više pisati jer je spisateljici dojadila priča o ovom dječaku.

Kakav dan

Kada je dječak došao iz škole zatekao je tmurne izraze lica na ukućanima. Upitao je ima li ručka i rekli su mu kako ga nema. Ostali su bez novaca, a njegov je tata dobio otkaz. Da stvar bude gora, kompjuter im se pokvario. Dječak se zabrinuo i pomislio kako se nalazi u nekoj priči strave i užasa.

Dobru su prvoaprilsku šalu smislili njegovi ukućani. Nasanjkali su dječaka iako je već bilo proljeće, ali njemu je laknulo što je sve po starome bez obzira što ima hrpu obaveza. Pomislio je kako će i on iduće godine smisliti neku šali, možda će im reći kako ima petnaest jedinica i ukor iz vladanja. To će sigurno biti dobra šala. Aprililili!

Srce kuca bim-bom

Djevojčica je uživala u proljeću jer je tada sve nekako mirisnije, ukusnije i ljetastije. Baš u proljeće je potrebno više učiti, a ona bi se samo izležavala, brbljala s prijateljicama preko telefona i na nastavi te prelistavala časopise.

Roditelji u to vrijeme postaju dosadni, brat Robi također, a ona sanjari kako je sve super. Ipak, shvaća kako je vrijeme da se uozbilji i odraste te se počinje brinuti o sebi i svome zdravlju. Tada se sve pretvori u obično proljeće tijekom kojeg njezino srce ne kuca više bim-bom već cin-cin i šuć-muć. Razmišlja kako postaje tužna, ali možda sasvim malo, sve je to dio odrastanja.

Ljepota (ni)je važna

Dječak je razmišljao o svome izgledu i shvatio kako njime nije zadovoljan bez obzira što prijateljice njegove mame misle kako sladak. Ima crvenu kosu, pjegice po cijelome tijelu. velike uši i špičast nos. Uz sve to nosi aparatić za zube i za izgled bi si dao mizernu ocjenu deset od sto.

Svi mu govore kako je u pubertetu i da je važna ljepota duše, a kada je shvatio kako i drugi dječaci imaju loše mišljenje o svemu izgledu bilo mu je lakše. Tada je čak pomislio da si je nekako zgodan pa čak i s pjegicama na licu. Čudno je to doba puberteta.

Pametni bomboni

Dječakova teta Hijacinta se odselila u Australiju. Bavila se proizvodnjom i prodajom pametnih bombona koji su izgledali sasvim obično, ali u sebi su sadržavali nevidljiva zrnca ljubavi.

Jednom je prilikom dječakova mama otišla teti u posjetu, a kada se vratila sa sobom je donijela pametne bombone, a nakon što ih je dječak pojeo imao je osjećaj kako je pametniji. Vjerovao je u njihov tajni sastojak. I njegova se mama promijenila nakon povratka iz Australije. Do sada je uvijek strašno brinula za dječaka, a sada je djelovala nekako smirenije i opuštenije. Imala je više povjerenja u sina, pa tko zna, možda su i na nju djelovali pametni bomboni tete Hijacinte.

Ljubav je borba

Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu Matildu, ali kada su krenuli u treći razred ona je izjavila kako ga više ne voli. Ipak je sada već odrasla, a on je ostao klinac.

Dječak se nije želio samo tako predati i odlučio se boriti za njezinu ljubav. Sebe nije smatrao klincem i bio je uvjeren kako će se Matilda ponovo zaljubiti u njega. Dovoljno je pametan, a za ljubav se ionako treba biriti. Pokazat će on njoj da se prevarila i bit će ponovo zaljubljeni.

Hoću biti velik

Dječak je uporno želio postati odrastao muškarac, ali mu to nije uspijevalo. nisu mu još izrasli brkovi, glas mu nije postao dublji, a nije baš pretjerano ni narastao. Osjećao se poput klinca i nije znao gdje skrio muškarac u njemu.

Došlo mu je da se rasplače kad je ionako još uvijek beba i ima pravo na to.

Ah, zar baš moram

Dječaku je u posjetu dolazila djevojčica Tina zbog koje je morao pospremiti svoju sobu. Nije želio da pomisli kako je sav spetljan, zmrdan, sprčkan i zgužvan mulac. Htio je biti sladak baš kao što je i ona njemu slatka, dakle bilo je vrijeme da pospremi svoju sobu kako bi i ona imala dobro mišljenje o njemu.

Gimnastika ili sloboda

Mama je odlučila dječaka upisati na gimnastiku jer se držao pogrbljeno i imao pileća prsa. On se osjećao kako su narušena njegova dječja prava izbora i nije htio ići na satove gimnastike.

Mama mu je rekla kako želi da radi na sebi i kako je gimnastika pravi izbor. Dječak je otišao na prvi trening gdje ga je dočekao strogi trener. Odradio je trening, a mama je bila ponosna na njega te ga odlučila počastiti sladoledom.

Kada je drugi dan došao u školu i sreo Anicu pohvalio joj se kako he krenuo na gimnastiku, a ona mu je rekla kako voli dečke koji rade na sebi. Pomislio je koliko sličnosti imaju današnje djevojčice i njegova mama kada govore iste stvari. Pritom je Anica dodala kako bi bilo dobro da ide i na sate egleskog. To je i učinio, a mama je bila još ponosnija kada je to čula.

On je uživao u vježbanju, učenju engleskog i neizmjernim količinama sladoleda, a kada je imao vremena razmišljao je o Anici koja mu se svakog dana sve radosnije smijala.

Ljubav nije šala

Dječak je smatrao kako pravi muškarci nikada ne pokazuju svoje osjećaje. Tako ga je učio stric Pero iz Varaždina, a ujedno je govorio kako pravi muškarci nikada ne plaću.

Iako su nekada sve cure u razredu bile zaljubljene u njega, a on se radi toga pravi važan, došao je i taj dan kada se on nesretno zaljubio u Doru. Ona ga nije primjećivala, a on je sve radio kako bi joj se svidio. Plakalo mu se od pomisli kako joj se on ne sviđa i smišljao načine kako da joj se približi. Možda je ipak tajna u tome i odlika da pravih muškaraca da nikada ne odustaju. Odlučio se boriti za njezinu ljubav jer ipak to nije bila samo šala.

Male ljubavi

Ovo je priča o uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima. Dječak je bio zaljubljen u Reziku, ona u Mislava, on u Jagodu, ona u Franceka, a on u Sonju. Sve je bilo zapetljano i svi su čekali da se jedni od drugih odljube. No, jednog se dana u školi pojavio Pepek i pomrsio svima račune jer se Sonja zaljubila u njega, ali on nije bio zaljubljen u nikoga već u nogometnu loptu.

Iznenada se Pepek zaljubio u Reziku, što dječaku nije nikako dogovaralo, a to se nije nimalo svidjelo ni Sonji. Tako je Sonja bacila oko na Franceka, a Jagoda na Mislava. Samo je dječak skroz izvisio jer se u njega nije nitko zaljubio. Odlučio je kupiti papigu koja ga je u potpunosti razumjela i okrenuo se učenju. Načuo je kako se Vlatka počela zanimati za njega, ali on nije želio trošiti vrijeme na zaljubljivanje. Ipak, Vlatka je bila zgodna i pametna djevojka pa se dječak pitao da li je pametno samo malo zaljubiti se u nju.

Hrabrost je za hrabre

Dječak je bio zaljubljen u Maricu, ali kad bi ga god ona pogledala za vrijeme nastave on se nije usudio pogledati u nju. Osjećao se poput bezveznjaka i kukavice. Mislio je kako sigurno i ona ima takvo mišljenje o njemu. On poptuno odrveni kada im se pogledi sretnu. Druge djevojčice uspije nasmijati, ali kada to isto treba učiniti Marici on se skameni.

Ipak, jučerašnji dan će mu ostati u prelijepom sjećanju. Dječak je otišao pokazati Tončeku što su imali za zadaću. Naime, Tonček je bio bolestan pa nije mogao pohađati nastavu. Ušavši u dizalo, dječak je ugledao Maricu. Dotrčala je u dizalo i rekla kako i ona ide kod Tončeka. Veselila se što će napokon moći bolje upoznati dječaka, a on se skoro onesvijestio od uzbuđenja. Nije mogao vjerovati kako se nalazi u malom dizalu s Maricom.

Ona je započela razgovor i komentirala kako je ponekad baš divno biti bolestan. Iako je dječak najprije odgovarao kratkim rečenicama, uskoro su započeli normalan razgovor i on se opustio. Uspio je doći k sebi i osjećao se ponovo poput genijalca.

Naučio je kako biti hrabar i kako savladati napadaj panike, gušenja, užasa i očaja. Smatrao je kako je iz hrabrosti zaslužio peticu.

Škola je gotova

Škola je napkon završila i svi su mogli predahnuti. Dječak je uspio napisati svu zadaću, pročitati lektiru, položiti testove i dobro odigrati ulogu u školskoj predstavi. Ipak, bio je malo tužan što ga djevojčica Neva ne zamjećuje jer je bila zaljubljena u Gorana koji je imao galvnu ulogu u predstavi. Bez obzira na to, dječak se nastavio veseliti kraju nastave i razmišljao što će raditi za vrijeme ljetnih praznika.

Više neće vidjeti djevojčicu Nevu, mama je bila na polsu, a on je pomislio kako bi se mogao odmarati, gledati crtiće ili spavati. Tada je shvatio kako je poptuno smiren jer nema nikakvih obaveza. Pitao se nedostaje li mu škola i shvatio da jedva čeka ponovo čuto školsko zvono, a tada će ponovo ugledati Nevu.

Bilješka o autoru

Sanja Pilić cijenjena je hrvatska spisateljica koja je do sada objavila brojne knjige i slikovnice za djecu. Rodila se 16. svibnja 1954. godine u Splitu, a danas živi i radi u Zagrebu.

Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti – fotografski odsjek. Nakon što je završila srednju školu, radila je kao fotografkinja, koloristica i trik snimateljica na crtanom filmu.

Vrijeme je posvetila suradnji s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba te je tako pomagala i zlostavljanoj djeci. Cijelo vrijeme nastupa na školskim priredbama i dječjim druženjima. Tekstovi koje napiše postižu toliku popularnost da su prevedeni na brojne strane jezike kao što su engleski, njemački, slovenski, talijanski te mađarski jezik.

Velik broj naslova nalazi se i na popisu obveznih lektira za osnovne škole, čak njih 6. Objavila je mnogobrojne knjige za djecu i odrasle, a većina ih je toliko popularna da doživi čak do deset izdanja.

Njezina najpoznatija djela su: “O mamama sve najbolje”, “Nemam vremena”, “Mrvice iz dnevnog boravka”, “E, baš mi nije žao”, “Ženske pjesme”, “Faktor uspjeha”, “Mala torba, velika sloboda”,”Ideš mi na živce!”, “Vidimo se na fejsu!” i mnoge druge. Za velik broj djela dobila je brojne nagrade i priznanja.

Po romanima “Mrvice iz dnevnog boravka” i “Sasvim sam popubertetio” napravljene su i predstave u kazalištu “Žar ptica” u Zagrebu.

Autor: L.V.