Gumi-gumi (Djevojčica koja je preskočila nebesa) autora Zorana Pongrašića roman je za mlade koji oslikava svijet djevojčice Marine nakon što se šest mjeseci borila s leukemijom. Sam autor na početku knjige piše da bi volio da su likovi iz romana u potpunosti izmišljeni. Roman je objavljen u Zagrebu 2001. godine, a nakon toga je preveden na francuski i portugalski jezik te ponovno objavljen u Brazilu 2006. godine.
Gumi-gumi je igra za djevojčice koja ima sedam koraka: doljenice, koljena, podguze, strukiće, rebarca, male mature i nebesa pa je tako ovaj okvir poslužio autoru da u koracima opiše Marininu borbu s bolešću. Pongrašić je svaki od koraka ove dječje igre iskoristio kao novo poglavlje romana.
Autor koristi jezični izraz koji je jako blizak djeci u tinejdžerskim godinama, a očit je poglavito u Marininu dnevniku. Djelo je pisano u trećem licu, a ulomci dnevnika, koji se nalaze na kraju gotovo svakoga poglavlja ili potpoglavlja, pisani su u prvom licu.
Iako Marina poglavito koristi standardni jezik, njezine prijateljice i brat u svom izrazu češće koriste zagrebački žargon koji odaje podrijetlo u podnaslovu Revolveraši iz divljeg Španskog.
Čitatelj svakim novim poglavljem prati Marinin povratak u svijet normalne djece i njezin način uklapanja u sudbinu koja ju je snašla kao tek jedanaestogodišnje dijete. Marina se isprva teško nosi s interakcijom okoline, odbija napustiti stan i skinuti kapu, a kasnije postaje djevojčica koja skida kapu i preskače nebesa; posljednji korak igre u naslovu djela.
Roman nosi snažnu emocionalnu notu; Marina svaki dan čita osmrtnice strepeći da ne pronađe ime svoga prijatelja, razmišlja o iglama i bijelim sobama iz bolnice, a kod kuće su je dočekali jednaki bijeli zidovi. Junakinja je napustila novo bolničko okruženje i pokušavala, unutar sličnih zidova, otkriti bezbolan pravac koji bi joj osigurao ponovnu prihvaćenost u društvu u kojem se nekada ranije kretala. Bijeli zidovi su tako simbol bolesti koju je Marina donijela iz bolnice.
Simbolika preskakanja nebesa se može iščitati iz ove priče u kojoj Marina nije umrla: ona je na kraju romana zaobišla, preskočila nebesa, naizgled nerješiv zadatak.
Roman dočarava tešku životnu borbu sa zloćudnom bolešću koja se u suvremenom svijetu naglo počela širiti. Zoran Pongrašić tako nastoji prenijeti svijest o hrabrosti koja je potrebna za liječenje, a isto tako želi prikazati unutarnji svijet osobe koja sa sobom nosi tu sudbinu. Djelo također slikovito i dopadljivo opisuje obiteljsku svakodnevicu u kojoj se čitatelj pronalazi.
Pongrašić je vrijeme radnje smjestio u svibanj i lipanj pa je svaki dan u romanu zračio suncem i toplinom, što ukazuje na to da vanjski ambijent može nositi ljepotu i onda kada se čini da je sve potonulo. Junakinju je bolest razdvojila od obitelji i načinila je bijesnom prema svijetu, osobito u vrijeme adolescencije koje je samo po sebi jako osjetljivo razdoblje.
Autor je stvorio remek-djelo pomoću kojega je preveo kompleksnu tematiku zloćudne bolesti na dječji jezik i tako učinio mladoga čitatelja voljnim pristupiti oboljeloj osobi.
Tužna priča donosi sretan kraj; Marina se pridružuje djevojčicama koje je dotad samo tugaljivo promatrala s prozora svoje sobe i preskače najteži i posljednji izazov igre gumi-gumi: nebesa. S tim korakom djevojčica pobjeđuje svoju bolest, a Zoran Pongrašić postaje veliki, nagrađivani i omiljeni pisac dječje čitateljske publike.
Vrsta djela: roman za mlade
Mjesto radnje: bolnica, stan Bakarića, park
Vrijeme radnje: mjeseci svibanj i lipanj
Tema djela: zahtjevan život djevojčice koja se vratila s liječenja kemoterapijom
Ideja djela: Zdravi ljudi trebaju biti zahvalni i pomoći bolesnima, a bolesni ne trebaju bezglavo bježati od svoje sudbine, već i sami pokušati preskočiti nebesa jer ih možda čeka sasvim nova prilika
Kratak sadržaj
1. Doljenice
Soba broj 4
Priča počinje opisom sunčanoga i toploga dana: tako je ovdje vrijeme ono što je vani, a priča je počela unutra; u jednom hodniku koji je bio bijel više nego što je bio dug i širok. Prvo potpoglavlje opisuje bolničku sobu u kojoj je do tog dana ležala djevojčica Marina. Soba je bila u potpunosti bijela, a imala je šest željeznih kreveta i dva prozora omeđena rešetkama.
Marinu je njezin tata neprestano negdje požurivao jer je bio ponedjeljak, a njemu je bila ludnica na poslu. Djevojčica se vratila u krevet jer nije htjela nikamo ići. Iako joj nije bilo lijepo u toj bolnici, navikla se na taj ambijent. Tata ju je uporno pokušao uvjeriti da treba ići kući i da su se tako dogovorili pa se jedanaestogodišnjakinja izvukla iz visokoga kreveta, sjela na rub i pasivno gledala u svoja bosa stopala.
Malo grubljim glasom otac je inzistirao da djevojčica napusti bolnicu pa je pomislio da je Marini neugodno presvući se pred dječakom u sobi, no ona ga je razuvjerila rekavši da je Joško njezin prijatelj i da mu ovih dana nije dobro. Djevojčica se počela spremati za odlazak, a otac je pomislio da joj je neugodno samo zato što je previše smršavila. Obećavao joj je da se to neće vidjeti kada se odjene i da će mama, na Marinino veliko iznenađenje, skuhati nešto fino.
Marina je rekla tati da se ne radi ni o njezinu mršavome tijelu, već je pokazala prstom i rekla:“Radi se o mojoj glavi!”.
Iako je znao o čemu je riječ, Marinin tata je ipak rekao da je ne razumije, a odavale su ga crvene uši.
“Ti. Nikada. Ništa. Ne. Razumiješ.” isprekidano i tužno je rekla djevojčica, a roditelj ju je tješio da će joj kosa opet narasti i da se njezinu povratku iz bolnice veseli brat Darko. Marina je odmah pomislila da joj je brat potrošio džeparac pa sada jedva čeka da joj to kaže.
Već nervozni otac je tražio nove argumente koji bi djevojčicu potaknuli da pođe kući pa je rekao da je počela nedostajati i njihovoj kornjači Kristoferu. Marina se naljutila na tu izjavu i počela vikati da je se nije mogla zaželjeti jedna barska kornjača.
“Da me se uželjela jedna barska kornjača? Koja jedva da ima mozak? Pa to je isto kao da si rekao da me se uželio moj pisaći stol! Ili moja školska torba! Ili moje tenisice, svejedno koje, bile one za dvoranu ili one za van.”
Marina je precizno znala da kod kuće nije bila već šest mjeseci i dva dana, a tati je već nestalo ideja koje bi njegovo dijete nagovorile na polazak. Zgrozio se i kada je vidio trokaki luster na stropu s vlažnom mrljom koja se nalazila otprilike metar ulijevo od lustera. Baš kada je zaronio u očaj, dječak Joško je doviknuo ocu Gvozdenu da kćeri kupi kapu.
Potpoglavlje završava stihovima iz dnevnika koji je pisala djevojčica. U njemu je ovdje ispisala da je svjesna da nije bila fer prema tati, ali da je bila živčana jer je očekivala da će se svi okupiti oko nje da je isprate i da će se grliti i ljubiti, iako ona to inače ne voli raditi. Također, napisala je da je bila jako tužna kada je iz bolnice odlazio dječak Niki.
Ne vidim ja nikoga
Sunce je nastavilo grijati taj dan, a Marina i tata su stigli ispred njihove zgrade koja je bila pored jednoga parka s polupraznim pješčanikom, groznosvilećim ljuljačkama i probušenim toboganom. Marina je prepoznala i školsko igralište, kiosk na uglu i garaže u nizu s vječno nepokošenom travom iza njih.
Na travnjaku ispred njihove zgrade su se igrale Sanja i Ivana, Marinine prijateljice koje je prepoznao njezin tata, a Marina se posramila i spustila dublje u sjedalo govoreći da ne vidi nikoga. Djevojčice su igrale igru gumi-gumi.
Marina je tražila od tate da približi auto ulazu u zgradi kao jednom kada su kupovali novi trosjed koji je sada u Darkovoj sobi. Djevojčica je pod pritiskom sa zadnjeg sjedala automobila samo brbljala o tom trosjedu i o svim nevoljama koje im je taj dan prouzrokovao, a sve samo da se tata približi ulazu u zgradu i još joj i otvori ulazna vrata. Tek tada je Gvozden shvatio da ona želi izbjeći prijateljice.
U svoj dnevnik je Marina zapisala da joj je ta vožnja do kuće prolazila jako sporo i da joj se njezin grad učinio nepoznatim. Također, razmišljala je o tome tko će sada u bolnici dobiti njezin krevet i ormarić pa je napisala da joj je žao te osobe jer joj je u ormariću već odavno ostala jedna banana koja je sada vjerojatno već i crvljiva.
Ćelavi duh
One dvije djevojčice koje su igrale gumi-gumi su sada imale novu zanimaciju. Ivana je Sanji rekla da joj se učinilo da je vidjela duha, i to ćelavoga; kakvi su obično i bili. Ivana je “tropnula” već na doljenicama u toj igri, a sve zato što ju je poplašio taj ćelavi duh.
Marina je u svoj dnevnik zapisala kako joj je strašno smetala tatina kosa kada ga je ugledala, a taj čovjek je cijeli život nosio duge frizure jer je ranije svirao električnu gitaru pa mu je prešlo u naviku. Zapravo, cijeli taj tatin bend je tada nosio takve čupave frizure, a s njima i njihov kum Dado koji je danas ćelav. Djevojčica je tada poželjela da joj je Dado tata.
U dnevniku je Marina iznijela kako se osjećala ružno kada je došla kući; kao da je stigla među Indijance.
“Glupo je mrziti nekoga samo zato što ima kosu, ali kada sam stigla doma, osjećala sam se kao da sam stigla među Indijance. Darko je svoju kosu namjerno svezao u rep da mi napakosti i samo mu je još orlovo pero falilo. (…) A mamina je kosa ionako gotovo do dupeta! Među njima sam se osjećala kao izvanzemaljac. Ili kao kokošje jaje.”
Marina je satima stajala pred ogledalom u kupaonici i gadila se sama sebi. Pročitala je u Kućnoj medicinskoj enciklopediji da kosa raste dva milimetra tjedno pa je poludjela jer bi joj trebalo barem deset godina da na nešto sliči.
Poželjela je da barem nije plavokosa. Da joj je kosa crna, možda bi se vidjele barem neke točkice, a ovako nema ništa. Zatim je poželjela da je crnac ili barem muško kao njezin prijatelj Niki pa se opet zapitala što on sada radi i misli li na nju.
2. Koljena
Mama kao krdo
Dan je i dalje bio sunčan i topao, a Marinin stan je mirisao na čajne kolačiće. Međutim, u tom stanu su je plašila jedna smeđa vrata. Posljednjih pola godine je Marina u bolnici prolazila kroz svakakva vrata, ali nijedna nisu bila strašna kao ova smeđa u stanu. Uplašio ju je i ovaj miris čajnih kolačića jer ju je podsjetio na prvi put kada je otišla u bolnicu – tada joj je iste te kolačiće bila ponudila žena sa staromodnom frizurom.
Tata je Marinu gurnuo kroz ta strašna vrata, a ispred nje se našla mama u svečanoj trenirci koju je zaštitila pregačom. Marina se iznenadila jer je vidjela da joj mama stvarno kuha. Zatim, djevojčici je na pamet pala riječ “stampedo” koju je čula u nekom kaubojskom filmu koji je bila prisiljena gledati. Ta riječ iz filma je bila povezana s krdom kojekakvih krava pa je Marinu nekako asocirala na mamu i počela ju je gledati sa zgražanjem.
Mama ju je srdačno primila, ljubila i uzvikivala kako je sretna što je napokon stigla, a Marina se držala zajedljivih i sarkastičnih komentara.
“Ako me ne prestaneš sliniti, ja ću se ispovraćati. Ili ću se onesvijestiti. Ili oboje istovremeno!”
Mama Ljerka ili, kako ju je suprug zvao, Lela nije prestajala ljubiti djevojčicu, a tata Gvozden je već ljubomorno promatrao sa strane. On je bio čovjek koji nikada nije htio pretjerivati u ljubljenju zato što ga je jednom njegova majka cmokala u javnosti i nazivala ga malim pionirom, nakon čega su ga svi zadirkivali.
Mama se, međutim, nije obazirala na Marinine zlobne komentare:
“…ne očekuj da ću ja tebe makar i jednom poljubiti. Ne pada mi ni na kraj pameti…”
Kada se Lela umorila od silnoga ljubljenja, pošla je svome djetetu skinuti kapu s glave. Marina je poviknula da je ne dira, a majka je ostala s ukočenom rukom u zraku kao kip kakav bi se znao prikazivati u nekim, reći će Marina, ratnim dokumentarcima. Također, Marina je majci rekla da je prestane zvati “dušo” jer ona nije duh, već je još živa. Lelu je ovaj komentar zaprepastio pa je Gvozden, iako nimalo autoritetan, dao djetetu kritiku o načinu razgovora s majkom. No, Marina ga se već odavno nije bojala.
Ljerka je upitala muža odakle Marini ona ružna kapa. Ta kapa je bila crne ili tamnoplave boje s rupicama za podešavanje otraga i s rupicama za prozračivanje s desne i lijeve strane. S prednje strane je imala šilt na kojem je pisalo “AEROFLOT” na ruskom pismu, što bi u prijevodu označavalo zračnu flotu.
Gvozden je tu kapu kupio na moskovskom aerodromu da bi ga zaštitila od kiše, a već je bilo sunčano kada je stigao u Beč i Zagreb, pa ju je ostavio u ladici svoga ureda gdje je bila sve do toga dana. On je znao sve o toj kapi, ali se pravio kao da nema pojma.
Lela je zaključila da je Marina umorna i opet je nazvala dušom, zbog čega je dobila jezikovu juhu. Gvozden je rekao da i njega prestane zvati Gogijem, a supruzi je postalo jasno da to nikako nije bio njegov dan i da je nemoćan, žalostan, bijesan i tko zna što sve ne.
Marina je na kraju potpoglavlja u svoj dnevnik zapisala da se bojala onih vrata jer je pomislila da će se opet naći u bolnici i da je njezin odlazak kući samo obična varka.
Tata kauboj, a Darko Indijanac
Lela se okrenula vratima Darkove sobe i zvala je njegovo ime. Ta vrata su bila nešto najstrašnije i najgroznije u stanu; bila su oblijepljena slikama svakakvih čudovišta, a na kvaki je visio kostur dugačak otprilike 21,5 centimetara. Darko nikako nije izlazio pa je Marina pitala majku što misli o tome što Darko sada radi, a Lela je odvratila na to da vjerojatno crta “one svoje glupe stripove o kosturima kroz koje se provlače debele zmijurine.”
Kada je napokon čula “Moooolliiiiim mama!?” iz prostorije, Lela je doviknula da je Marina stigla kući, nadajući se pritom da će Darko izići i pozdraviti sestru, ali to se nije dogodilo. Na to je reagirao Gvozden podigavši glas na nezahvalnog sina pa je Marina pomislila da je sada na kocki dvostruki autoritet: tatin i Darkov.
Onda je počeo dvoboj u kojem bi tata mogao biti kauboj, a Darko Indijanac. S unutarnje strane vrata Darko je razmišljao o tome kako njemu nitko ne može zapovijedati jer će on jednoga dana završiti likovnu akademiju nakon gimnazije i biti poznati slikar.
Takvu svijetlu budućnost je mogao zamisliti jer je on sada bio trinaestogodišnjak koji je sedmi razred završio s peticom, a sedmi razred je, zna se, najteži. Međutim, s vanjske strane vrata je stajao Gvozden koji je sada već bio ljut na sina jer je zaslužio malo poštovanja u svojem “dvoiposobnom”, a ipak četverosobnom stanu.
Darko je sada razmišljao o posljedicama – što će se dogoditi ako ne izađe iz sobe. Hoće li mu otac onda ukinuti džeparac koji je ionako bijedan i poštedjeti ga razgovora o tome kako je on morao nositi ugljen i sjeći drva da bi mu otac dao barem nešto novca za kino?
U isto vrijeme je Gvozden razmišljao o tome kako će mu doživotno ukinuti džeparac i nalupati ga kao vola u kupusu, iako nikada nije bio u prilici nekoga namlatiti kao vola. Štoviše, vola je vidio samo jednom: kod svoje bake u Slavoniji.
Dok je Gvozden razmišljao o tome je li ono kod bake bio vol ili krava, Darko je zaključio da mu je autoritet neokaljan zato što otac već odavno ne progovara. Međutim, otac kuće je toliko podigao ton na sina da je uplašio sebe i sve oko sebe. Zaista, tada se na vratima pojavio Darko.
Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ga!
Kada se Darko nacrtao ispred sestre i svečanim tonom rekao: “Evo me!”, Marina je u sebi samo pomišljala kako ga mrzi više nego ikada prije, a ona je njemu išla na živce kao nikada dotada. Darko je zaključio da Marina kapom skriva ćelavu glavu pa je razvukao lice u podli osmijeh.
Sestru je oslovio ćelavom, a Gvozden ga je grubo povukao za kosu i rekao da mu šala nije uspjela. Darko se pobunio:
“Ali nisam hrekao ništa što nije istina. Samo sam s jednom hriječi opisao phravo stanje stvahri. Na njezinoj glavi, mislim, ne?”
Otac mu je još jednom zaprijetio da lijepo pozdravi sestru, a ona je bratu na to isplazila jezik. Gvozden je zatim poslao Darka natrag u sobu na crtanje pa se trinaestogodišnjak brzim korakom uputio prema sobi i u prolazu opalio čvrgu onom obješenom kosturu.
Marina je u svom dnevniku iznijela da ne voli svoga brata zato što je stariji od nje, zato što misli da je najpametniji na svijetu, sakriva ključ od svoje sobe i ne zna reći slovo “r” pa je sramoti pred prijateljicama. Također, zato što uvijek srče juhu, nosi rep do pola leđa, sva hrana mu je fina i zato što njezina prijateljica Karmela Kovačić misli da je on zgodan. Marina je poželjela da joj je brat Niki.
“On je uvijek razumio sve o čemu sam pričala i nikad mi nije rekao da sam glupa ili bilo što slično. Baš bih voljela da mi je Niki brat! Ne!!! Što ja to pričam? To nikako ne bih voljela jer se onda ne bih mogla udati za njega.”
Goli bijeli zidovi
Lela je odvukla Marinu za ruku za vidi svoju sobu koju su joj sredili dok je bila u bolnici. Marina je bila zgrožena prizorom; više nije bilo njezinih fotografija, crteža, izrezanih sličica i razglednica po zidovima, već samo goli bijeli zidovi, baš kao oni bolnički.
Dok je Lela histerično istrčavala iz sobe i letjela hodnikom u panici da će joj izgorjeti kolačići, Gvozden se nervozno počeo kretati po novouređenoj prostoriji. Rekao je Marini da će joj donijeti kakao, čaj ili sok, ali ona je odlučno i bijesno odbijala svaku njegovu ponudu. Djevojčica je rekla ocu da želi bilježnicu maloga formata s tvrdim koricama i crtama. Gvozden se uputio na posao i, po tko zna koji put, gurnuo kosu iza uha.
Marina je sjela na svoj krevet i počela plakati. Na kraju potpoglavlja je djevojčica zapisala u dnevnik da bi mogla danima nabrajati zašto ne voli svoje roditelje i da ona puno bolje od njih zna što je dobro za nju.
Dnevnik
Marina je upotrijebila bilježnicu, koju joj je po zahtjevu donio otac, kao vlastiti dnevnik. Da bi to obilježila, crvenim flomasterom i velikim tiskanim slovima je zapisala na koricu “MOJ DNEVNIK” i podcrtala taj naslov dvjema crtama.
Napisala je najprije datum 7. lipnja, i počela opisivati vedar i sunčan dan u kojem se čuje cvrkut ptica i djeca se veselo igraju. Kada je htjela napisati što ona radi u tom trenutku, živčano je trgala ispisane stranice iz bilježnice, kidala, bacala u koš i nepomično sjela na krevet s dnevnikom u ruci. Dugo joj je trebalo da rukavom obriše suze i počne ponovno pisati.
Kada je započela, odmah je napisala kako je zbrčkana jer ne zna što se sve događalo otkako je otišla u bolnicu; zaboravila je redoslijed i nije joj sasvim lako pisati dnevnik unatrag. Mama joj je rekla da treba zaboraviti ružne stvari, a ona je baš o tim stvarima pisala na početku svoga dnevnika: o svakodnevnom povraćanju i zabijanju igle u ruku, o gubljenju kose i slušanju plača roditelja u hodniku.
Marinu je strah da će zaboraviti i lijepe stvari ako se bude trudila zaboraviti ružne, a ta lijepa stvar je Niki.
“Niki i ja smo bili tamo zajedno pet mjeseci, a ja uopće ne znam kakva mu je kosa! Ne znam je li crna, smeđa ili je možda plavokos kao i ja?”
Djevojčica je napisala da joj Niki strašno nedostaje i da će ga pamtiti do smrti.
3. Podguze
Tatasilikupjovine
Gvozden je došao s posla, a Marina mu je potrčala upitavši ga je li kupio novine. On je na to odvratio da ih je kupio, ali da su mu ostale na poslu, obećavši joj da će sutrašnje sigurno donijeti doma. Marina mu je zapovjedila da sutradan donese današnje, jučerašnje i prekjučerašnje novine jer želi pogledati neke fotografije.
U dnevnik je zapisala da želi vidjeti osmrtnice i pitala se kako to izgleda kada umreš jer je s Nikijem uvijek pričala o svemu osim o smrti.
“On je samo jednom rekao kad umreš sve je gotovo, a kad je nešto gotovo tad je gotovo i nema više.”
Kao muškarac s muškarcem
Bila je subota ili nedjelja, a Gvozden je šetao po Darkovoj neurednoj sobi promatrajući njegove crteže po zidu s ciljem da pronađe barem jedan koji bi mu se svidio, a Darko je stajao nagnut nad svojim stolom, leđa okrenutih ocu te sa slušalicama u ušima. Gvozden je primijetio jedan crtež guštera i zmaja.
Zmaj je imao dva ispupčenja baš tamo gdje ih imaju i žene, nosio je trenirku, a u kandžama je držao utege, pa je Gvozden zaključio da je zmaj isti njegova žena, a gušter isti upravo on.
Gvozden je namjeravao razgovarati sa sinom kao muškarac s muškarcem, iako je Darko “obični klipan”, jer je tako htjela njegova supruga. Upozorio je sina na to da mora biti dobar sa sestrom jer je imala leukemiju, a Darko je ocu, na Gvozdenovo veliko iznenađenje, objasnio cijelu priču o borbi bijelih i crvenih krvnih zrnaca koju ga je naučio prijatelj Nikola jer je i sam bio u bolnici. Tada se na vratima pojavila Marina.
Djevojčica je u dnevnik zapisala da joj je rođeni otac najobičniji lažljivac.
“Kad Pinokio nešto slaže, naraste mu nos, a kad tata slaže, zacrvene mu se uši! Tako su mu se i zacrvenjele i danas kad sam ga upitala jesam li ja sada sasvim zdrava, a on rekao da jesam.”
Revolveraši iz divljeg Španskog
Marina je zakoračila u bratovu sobu, a “Darko se narugošio.” Nije volio da mu sestra ulazi u sobu pa su se posvađali; ona mu je rekla da ne zna crtati, a to je njemu bio najniži udarac. Marina se rugala njegovu lošem izgovoru slova “r”, a on se njoj rugao da je ćelava pa su izgledali i zvučali kao dva revolveraša s Divljeg Zapada.
Otac je pokušavao prekinuti njihovu svađu, a na vratima se pojavila Lela u trenirci za kuhanje koja je s vrata prepoznala Gvozdena u naslikanom gušteru i sebe u ženskom zmaju. Odlučila je da neće vikati na njih, već ih je samo pozvala na ručak.
Srrrrk!
Obitelj Bakarić je sjela za stol pred tanjure pune juhe. Začuo se već uobičajeni zvuk od kojega je padala žbuka sa zidova i koji je kidao živce svima – Darkovo srkanje juhe. Da bi ga upristojila, Lela je dreknula na sina, ali više ju je zabrinulo to što Marina nije htjela jesti.
Navodno djevojčica nije bila gladna. Iako je Gvozden nabrajao kako djetetu treba ugljikohidrata i bjelančevina, djevojčica je odbijala hranu i rekla majci da za nju ne treba kuhati. Tražila je od roditelja da je ostave na miru, a oni su joj uporno tvrdili da je vole, s čim se Marina nije slagala.
“Lažete da me volite! Lažete! Da me volite, ne biste pofarbali moju sobu u bijelo! I ne biste bacili sve moje postere u smeće! Da me volite, ne biste ništa dirali! (…) I ne biste me dali u bolnicu! Da me volite, ne biste me ostavili! Djeca tamo umiru!”
Djevojčica je otrčala u sobu i cijelu noć nije spavala, iako se pravila da spava kad bi Lela ušla u sobu i milovala je. Marina je u svoj dnevnik zapisala kako se u bolnici uvijek nešto čulo po noći, primjerice, Melitino buncanje. Tamo je barem imala društvo. Također, sada svaki dan gleda osmrtnice u novinama i uvijek je sretna kada vidi da Niki nije među njima.
Imam ideju
Gvozden je došao kući s posla i pronašao ženu koja sjedi na stolu u kuhinji s nogama na stolici. Znao je da je tišti Marinino ponašanje pa joj se pridružio i s njom piljio u stare kuhinjske pločice. Pričali su o tome kako se dijete ponaša čudno, osobito s tim novinama koje čita svaki dan i brzo ih zatvara kada netko ulazi.
“Nije mi jasno što to uopće jedno dijete, djevojčica njenih godina, može pročitati u jednim novinama?”
Odlučili su pozvati nekoga tko bi im pružio pomoć. Lela je samo značajno izjavila: “Imam ideju!”
Stranice dnevnika su se popunjavale Marininim crvenim flomasterom. Ovaj put je pisala o svome tati koji, prema njoj, uopće nije normalan, osobito kada se uživi u neki svoj starinski, glazbeni ambijent. Zatim je pisala o tome kako joj se mama zove Ljerka, a samo je tata zove Lelom. Marini se učinilo neobičnim to što joj mama oduvijek pazi na liniju, a odjednom nešto kuha i peče. Stan je uvijek bio prepun nekakvih utega, federa, strunjača, rastezača i sličnih sprava.
“Tata ih zove spravama za mučenje.”
Marini je išlo na živce to što je majka stalno tjera da se igra vani kao i sva normalna djeca.
“Kako da joj objasnim da ja nisam normalno dijete? Ja sam ćelava djevojčica!!! Je li to normalno? Izaći ću van kad mi naraste kosa.”
4. Strukići
Rozikasta smjesa zvana puding
Kroz prozor Marinine sobe čula se pjesmica:
“Dvi-je djevoj-či-ce ma-mi-ne cu-ri-ce a dje-ča-ci o-čevi luđa-ci! Če-tri pet šest če-tri pet šest sedam!”
Marina je sjedila na krevetu u pidžami s, pogreškom, nacrtanim mrkvama. Zatvorila je prozor i čvrsto stisnutim dlanovima pritisnula uši, ali pjesma je bila toliko jaka da se i dalje čula. Marina je poželjela zaurlati.
Ispred Marine se odjednom stvorila njezina mama s pladnjem u ruci uvjeravajući je da je kucala na vrata. Donijela joj je kakao, čajne kolačiće i puding od jagode s grožđicama. Marini se ništa od toga nije sviđalo; kakao je izgledao presvijetlo, kolačići više sliče na pougljenjene, a puding je izgledao kao rozikasta smjesa koja curi preko ruba zdjelice.
Djevojčica je odbila majčin pladanj, zagledala se u obrve koje je nacrtala i rekla joj da joj se to sve gadi. Također, rekla joj je da joj može donijeti ocijeđene grožđice iz pudinga. Lela je na izlasku iz sobe veselo kazala da im popodne dolaze gosti.
Marina je u dnevnik zapisala da smatra da je zaostala u razvoju i da baš i nije premršava. Također, promijenit će si ime u Clara kada odraste.
Sijamski trizanci
Marina se šokirala kada je čula da će doći gosti jer nije željela da je itko gleda onakvu. Majka joj je rekla da će doći teta Ruža, njezina frizerka s mužem Mićom i malom Bojanom, a bijesna i sarkastična Marina ih je nazvala sijamskim trizancima. Lela je objasnila Marini da Ruža i Mićo nisu samo gosti, već im obitelj Bakarić duguje zato što je Mićo donosio lijekove za Marinu iz Švedske i Njemačke. Marina se nije na to obazirala:
“Pa onda se lijepo vi družite s njima! Ti i tata. A može i Darko. A što se mene tiče, ja ću biti mrtva! Ili ću biti medvjed koji spava zimski san!”
Djevojčica je napisala majci pismo s nekim zahtjevima; primjerice, da prestane hodati samo u trenirkama i da ih sve spali ili baci duboko u ormar, da može zadržati jednu, da je prestane nagovarati da izađe i da joj prestane govoriti da je mršava. Ipak, pismo nije predala majci jer joj je bilo besmisleno odnijeti ga majci u ruke, a nije htjela otići do pošte da ga pošalje kako treba.
O, shit!
Marina je hodala po sobi kvadrature “tri sa tri” nervozna kao lav u kavezu jer gosti samo što nisu došli. Pokušavala se sakriti, ali nije nalazila nikakva sretna rješenja. Ormar joj je bio natrpan stvarima, ispod kreveta nije imala prostora, a zavjese joj nisu dosezale do poda da joj dovoljno pokriju stopala.
Njezine planove je pomelo zvono na vratima kada je uzviknula: “O, shit!” pa je stavila onu svoju “AEROFLOT” kapu na glavu i dva puta se zaključala u kupaonicu. Sjela je na wc školjku i prisluškivala pozdrave pridošlica i njihove dosadne priče za stolom. Baš kada se Marina ponadala da su je svi zaboravili, mala Bojana je upitala: “A di je Malina?” već dva puta.
Ljerka iliti Lela je odlučila potražiti Marinu u sobi, a zatim i u kupaonici pa je zatražila od nje da se pozdravi s gostima, a Marina je odlučno odbijala te zahtjeve i onda kada je Gvozden došao na vrata vičući na dijete da smjesta iziđe.
“Pa neće valjda cijeli život provesti u kupaonici.”
Marina je u dnevnik ispisala sve o pridošlicama. Strikan Mićo je za nju bio najobičnija seljačina, krupni, oznojeni i smrdljivi čovjek. Bojana joj je bila odvratna jer je imala već pet godina i pravila se da ne zna reći slovo “r”, ali je to Marini dobro došlo jer bi je mogla usporediti s Darkom samo da bi ga naljutila.
Ta obitelj je živjela u trokatnici s bezbroj soba i uvijek se moralo izuvati prije ulaska, a imali su i psa koji se zvao Crni. Marina ni njime nije bila oduševljena.
Poglavica Smrdljiva Čarapa S Rupom Na Palcu
Da bi upotpunio predstavu u stanu Bakarićevih, pojavio se Darko koji je smatrao sestrino zaključavanje u kupaonicu odličnom idejom pa je i sam htio ući. Nazvao je Miću “Poglavicom Smhrdljiva Čahrapa S Hrupom Na Palcu” koji se izvalio na njihovu trosjedu.
Gosti su pomislili da Marina ne izlazi iz kupaonice jer nema snage otključati vrata pa je Mićo ponudio srušiti vrata pajserom, a Bojana je nastavljala ispitivati gdje je Marina: “A di je Malina? (…) Tata leko da je celava po glavi!”
Bojana sada nije prestajala ponavljati tu istu rečenicu pa ju je otac Mićo ošamario. Darko je potvrdio Marininu ćelavost ispred svih nazočnih, a Marina je poželjela da mu Gvozden odmah oćelavi glavu tako da ima manje kose od nje.
Međutim, roditelji, kao da nisu bili na njezinoj strani, odlučno su potvrdili njezinu dijagnozu. Marina se srušila na pod i u glavi začula neki šapat; “Ne daj se, Marina!” dok se s druge strane vrata ustrajno čulo: “Hoću ćelavu Marinu!”
Marina se sjetila recepta za povraćanje koji joj je pokazao Joško: gurneš prst u usta i zaklimaš visuljak. Odlučno je otvorila vrata i počela povraćati ni ne trudeći se da rukama prekrije usta.
U dnevnik je zapisala da su joj roditelji najveće izdajice i da se najbolje slaže s Kristoferom, njihovom kornjačom, za koju se nadala da neće dobiti leukemiju.
5. Rebarca
Imam ideju (drugi put)
Bila je vedra noć puna zvijezda, a u bračnoj sobi je vladala tišina. Gogi i Lela su razmišljali o Marini. Djevojčica je u dnevnik zapisala da je odlučila tajno pobjeći od kuće.
U školski ruksak je potrpala najvažnije: ruksak, sapun, rezervne gaćice, tamnoplave čarape, dvije majice (jednu s likom Garfielda i jednu mornarsku), jednu vestu, Robinsona Crusoea, nekoliko listića wc papira, 42 kune i 60 lipa. Ponijela je i fen jer će joj trebati kad joj naraste kosa. Htjela je ponijeti Kristofera, ali se sjetila da nikada nije bio na moru pa bi to za njega mogao biti šok.
Roditeljima je napisala oproštajno pismo:
“Dragi moji roditelji, ja sam pobjegla od kuće na neko vrijeme. Sada vam ne mogu točno napisati kada ću se vratiti, ali neću prije nego mi naraste kosa. A ako se kojim slučajem ne vratim, barem ćete moći farbati zidove u mojoj sobi u koju god boju želite!”.
Za to vrijeme, roditelji su nepomično ležali na krevetu i razgovarali o sudbini koja ih je snašla. Odlučili su djevojčici pokazati da će sve biti u redu. Marina se vratila kući nakon bijega koji je trajao četiri sata i petnaest minuta.
Preplašio ju je najprije neki stari i smrdljivi čovjek koji ju je potjerao iz nepokošene trave kod garaža u kojoj je ležala, a zatim i lavež psa. Najviše od svega se bojala da će početi nalikovati na onoga čovjeka ako bude dugo izbivala od kuće. Kada je došla kući, poderala je ono pismo.
Dva vojnika Švejka
Marinu je probudilo šuškanje iza vrata sobe oko osam ujutro. Bila je to njezina obitelj koja je sada smislila plan koji će Marini dokazati da će sve biti u redu s njezinim zdravljem. Djevojčica je stavila kapu na glavu kada je čula kucanje te poviknula “Slobodno!”
Na vrata je ušla mama Lela i bila je neobično suvremena i dobre volje. Zatim su u sobu umarširali tata i Darko s kapama na glavi koje su bile jednake onoj Marininoj iz Moskve. Kada su skinuli kape, Marina je imala što vidjeti: obojica su bili ošišani na ćelavo, baš poput dva vojnika Švejka.
Marina se srdačno nasmijala i izbacila sve one smjehove koji već dugo nisu izišli iz njezinih usta. U dnevnik je zapisala da ne može vjerovati da su se tako ošišali i da joj je jako drago. Taj dan su Bakarići bili lijepa i normalna obitelj. Ljerka je kćeri poklonila neke postere iz svoje mladosti, a Gvozden joj je dao neke albume s fotografijama kad se mladi par još nije ni poznavao.
Marini je bilo lijepo sve dok se nije sjetila Nikija. Poželjela je da se može odljubiti od njega i zaljubiti u nekog drugog dječaka: Igora, Tomislava, Sinišu, Bucka ili u neke kojih se više nije mogla ni sjetiti.
“Stvarno bih se htjela odljubiti od Nikija, ali još ne znam kako se to radi.”
6. Male mature
Prvi dan ljeta
Bio je prvi dan ljeta kada Marina je stajala iza zavjese u svojoj sobi i prisluškivala Ivanu i Sanju koje su na travnjaku ispred zgrade preskakale gumi-gumi; Ivana je skakala i pjevušila, a Sanja i drvo su držali lastiku. Marina je pomalo ljubomorno razapela jedan gumi-gumi u svojoj mašti i zamišljala je da se igra.
U dvorištu je tada nastala prepirka jer je Sanja doviknula Ivani da je “tropnula” pa su se porječkale. U jednom trenutku se začulo Lelino kucanje na vratima sobe. Na Marinino iznenađenje, mama je obula klompe umjesto tenisica i uporno predlagala djevojčici da se vani pridruži prijateljicama u igri.
Marina je, naravno, odbila taj prijedlog pravdajući se da joj je hladno pa je zatražila od mame da joj donese vestu koju joj je baka naštrikala od vune.
Na izlasku iz sobe Lela je rekla Marini da joj tata danas nije kupio novine i da sama ode po njih, a Marina je očajnički pokušavala pronaći metodu kojom bi majku ili nekoga drugoga prisilila da iziđe i kupi novine. Međutim, taj rat nije dobila pa se uputila prema vratima i zarežala: “Gdje mi je kapa?”, iako joj je već bila na glavi.
Djevojčica je u dnevnik zapisala da je ne zanima što je prvi dan ljeta i da je more za kretene. Prošla su već dva tjedna otkad se vratila kući pa je već trebala imati četiri milimetra kose na glavi, ali ona ih uopće nije primjećivala.
Zatim se sjetila napisati ponešto o Juliški, lutki koju joj je baka s istim imenom kupila za četvrti rođendan. Izvorno je lutka imala dugu plavu kosu, ali Marina je poželjela ćelavu lutku pa je Lela, na Darkovu inicijativu, ošišala Julišku. “
Nazvala sam je Juliška po baki. I voljela sam je jer sam bila ljepša od nje. A sada opet sličimo jedna na drugu.”
(Gospođa) Trafika
Marina se uputila po današnje novine na obližnji kiosk, isti onaj kiosk na uglu koji je ugledala onaj dan kada se vraćala iz bolnice. Djevojčici je taj kutak bio već dobro poznat pa je čak poznavala i gospođu koja je tamo radila. Nije joj znala ime pa ju je samo zvala Gospođa Trafika ili, skraćeno, Trafika, ali je dobro znala da ta gospođa hekla tabletiće, otkupljuje natrag u pola cijene stripove koje kasnije opet prodaje po punoj cijeni, a bila je prepoznatljiva i po svojim dvjema bradavicama na nosu.
U zadnji trenutak se Marina sjetila da ne smije proći ispred zgrade da ne sretne one dvije djevojčice pa se preko podruma i smetlarnice uputila iza zgrade. Kada je stigla na odredište, Marina je pristojno zamolila jedne novine, ali gospođa je isprva nije razumjela.
Trafika je napokon shvatila što djevojčica traži pa ju je upitala koje novine želi, na što je ova uporno odgovarala: “Današnje!”. Gospođa joj je lijepo objasnila da postoji više vrsta “današnjih” novina pa ju je pitala koje želi, a Marina je, nakon nekog razmišljala, odgovorila: “One s osmrtnicama!”.
Gospođa se na to srdačno nasmijala jer je i sama obožavala čitati osmrtnice. Oduševljavalo bi je kad bi ljudi umrli dok je ona još živa. Djevojčica joj se učinila poznatom pa ju je pitala kako se zove, a Marina je najprije brzo izgovorila da je Clara i da se piše s “C”, ali ova je nije razumjela pa je Marina na odlasku samo viknula: “Margarita”. U dnevnik je zapisala da joj je dosta ljudi koji guraju nos u tuđe stvari.
Laži, laži…
Marina je nestrpljivo počela tražiti osmrtnice u novinama već na putu prema kući pa je nesvjesno skrenula na glavni ulaz i, konačno, srela Ivanu i Sanju. Ivana ju je ugledala prva i dobro joj je došlo da malo odmori jer su pred njom bile male mature.
“Male mature su ipak male mature. Nije to mačji kašalj.”
Djevojčice su potrčale k Marini, a ona je zastala kao ukopana; kao da je tenisicama ugazila u ljepilo za slonove, i pomislila je kako je glupa jer se nije vratila u zgradu preko stražnjega puta. Ivana i Sanja su zadihano počele ispitivati Marinu kada je došla, a ova je odgovorila da je došla jučer. Sanja joj je rekla da su svi već mislili da je umrla i da uopće nije toliko mršava koliko su očekivale.
Djevojčicama se Marinina kapa učinila zanimljivom pa su je htjele skinuti, a Marina se refleksno obranila i hladno im rekla da joj ne diraju kapu jer su joj doktori rekli da je ne smije skidati.
Ivana je s neskrivenim gađenjem prokomentirala: “Ja bih se ubila da nemam kose.”, a Marina je sve ružne komentare zadržavala u sebi radi prijateljstva.
Prijateljice su joj rekle da može biti sretna što nije išla u školu neko vrijeme i da sada ima neki novi frajer u 7. B razredu dok im je Marina objašnjavala da je bila na kemoterapiji. Kad su djevojčice rekle da se školski pridošlica zove Nikola, Marini je srce počelo tući kao ludo.
Iako su ga one prozvale Nikijem, on je poludio jer ga nitko tako ne smije zvati. Marini se zavrtjelo u glavi i potrčala je doma uz izliku da joj tata čeka na novine i da će pošiziti.
Marina je u dnevnik pisala o Nikiju i o trenutku kada su se prvi put upoznali. Upoznali su se za vrijeme prve šetnje, a tako su nazivali primanje infuzija. Jedino je Marini Niki dopustio da ga zove tim nadimkom.
Cezar je bio guba
Darko je ušao u Marininu sobu, a ona nije imala kapu na glavi. Brat joj je rekao da je govorio roditeljima iliti “stharcima” da ne diraju njezine postere, ali oni nisu slušali jer uvijek misle da su najpametniji na cijelome svijetu. I brat i sestra su se složili da je bijela soba bez postera bez veze, a Darko je čak istaknuo da su mu se neki Marinini posteri i sviđali, primjerice onaj s Antoniom Banderasom odjevenog u Zooroa ili onaj s Prijateljima na konju.
Darko je priznao da je razlog njegova dolaska u Marininu sobu taj da su ga roditelji zamolili da pomogne Marini oko škole jer ona sada mora odgovarati cijelo polugodište. Hrvatski zna sama, Lela će joj pomoći engleski, Gvozden matematiku i zemljopis, a Darko povijest; a u povijesti je Cezar bio osobito guba lik. Marina je odbila njihovu pomoć pa ju je sustiglo pitanje: “Sistehrico, zašto si ti takva?”
Marina je rekla da je otac ne primjećuje, a da je majka previše gnjavi i da jedva čeka da se vrati na posao s godišnjeg odmora. Darko joj je objasnio kako je ona oduvijek bila tatina maza i da je mama dala otkaz da bi mogla biti uz nju, a nije mu bilo ni teško primijetiti da mu je sestra zaljubljena pa ju je stao zadirkivati.
U dnevnik je zapisala da ponekad voli svoga brata jer ne voli bijele zidove kao ona, jer svaki dan izvodi Kristofera u šetnju i zato što se ošišao na ćelavo radi nje.
7. Nebesa
Taj novi frajer
Marina je vidjela Joškovu osmrtnicu u novinama pa ga se prisjećala, ali nije plakala. Dječak joj je nekada rekao da je on sretniji od nje jer će u bolnici ostati kraće, ali ona je promislila da je ipak sretnija od njega. Zalijepila je osmrtnicu u dnevnik i izjurila iz stana.
Marina je vani opet srela Ivanu i Sanju koje su je zvale da s njima preskače gumi-gumi jer je drvo preusko pa su je pitale može li ona preskočiti nebesa, a ona je samo slegnula ramenima i naglasila da je to više ne zanima. Baš kada je Marina uhvatila priliku da cure ispita nešto više o Nikiju, dječak je išao ravno prema njima, ali nije ih gledao.
Najteže je gledati nekoga ravno u oči
One dvije djevojčice su pristojno pozdravile Nikolu, a Marina ga je oslovila onim, za druge zabranjenim, nadimkom. Prepoznali su se i stajali jedno nasuprot drugome gledajući se ravno u oči, a Niki je skinuo Marini kapu s glave i rekao joj da ima super frizuru.
Oboje su prasnuli u smijeh jer ni Nikijeva kosa nije bila bujna.
“Ni njegova kosa nije bila puno duža. Zapravo, teško da bi se to nešto što se svim silama trudilo da mu izraste iz glave van, moglo već nazvati kosom.”
Ivanu i Sanju je iznenadio ovaj slijed događaja pa su se odlučile vratiti na gumi-gumi.
Djevojčica koja je preskočila nebesa
I dalje je bio prvi dan ljeta; tako sunčan i tako topao, a Marina i Niki su ostali sami. Djevojčica je pitala svoju simpatiju zašto joj nije dolazio u posjet, a obećao je da će dolaziti svakoga dana. Nikiju su se ovlažile oči i prelazio je dlanovima preko svoga lica jer mu je bilo preteško odgovoriti na to pitanje.
“Nisam došao zato što sam se bojao doći. Bojao sam se da te neću naći. Bojao sam se da ću u sobi broj 4 zateći nekog drugog na tvom krevetu. Znaš. Kao što smo onog jutra zatekli Krešu, jer je te noći umro Zlatko. Kao što smo zatekli Sandru kad je umro Renato. Kao što smo prvi put ugledali Joška kad je umrla Melita. Razumiješ?”
Niki i Marina su priznali jednom drugom da se često sanjaju, a Marina je morala razjasniti nešto što ju je mučilo: “Niki, jesi li ti frajer?” inzistirajući da joj kaže istinu. Zbunjeni dječak je slegao ramenima, objasnio joj da nije frajer i ispričao se što će je to možda razočarati, a ona mu se približila i poljubila ga.
Baš kada su bili spremni jedno drugome izjaviti ljubav, začuli su se Ivanin i Sanjin glas iz daljine. Nedostajala im je treća djevojčica za gumi-gumi jer je ono drvo i dalje bilo bez veze.
Marina je potrčala prema djevojčicama i rekla Nikoli da će zaozbiljno trenirati gumi-gumi jer želi preskočiti ta nebesa. Poklonila je onu čuvenu kapu Nikoli, a on joj je rekao da je ona to već učinila:
“Ti si već preskočila nebesa.”
Analiza likova
Marina Bakarić – junakinja romana i jedanaestogodišnja djevojčica koja je šest mjeseci bila okružena bijelim bolničkim zidovima kako bi izliječila leukemiju. Najviše ju je pogodio gubitak kose pa je odbijala izlaziti iz stana i svaki dan je čitala osmrtnice u novinama u strahu da će pronaći ime dječaka Nikole. Roditelji su joj na sve moguće načine pokazivali da će sve biti u redu s njezinim zdravljem, ali ona je stalno nastupala arogantno, tvrdoglavo, sarkastično i nepristojno prema njima jer je nosila golemu tugu na srcu zbog svoje bolesti.
“A valjda ja najbolje znam što je za mene bolje. U svakom slučaju to znam bolje od njih!”
“A kad me pomilovala po licu, to mi je toliko išlo na živce da sam se kao u snu okrenula na drugu stranu i zabila glavu u jastuk.”
“Neću taj kakao! Neću te čajne kolačiće! Neću takav puding od jagode!”
“Kako da joj objasnim da ja nisam normalno dijete? Ja sam ćelava djevojčica!!! Je li to normalno? Izaći ću van kad mi naraste kosa.”
Marina se nije htjela družiti sa svojim prijateljicama i igrati gumi-gumi s njima jer se stidjela svoje ćelave glave. Tek kada je srela dječaka Nikolu, smogla je hrabrost i htjela je naučiti preskočiti nebesa, a on joj je rekao da je ona već preskočila nebesa.
“Odlučila sam zaozbiljno trenirati gumi-gumi. Znaš, voljela bih jednom preskočiti ta nebesa.”
“Ti si već preskočila nebesa.”
Ljerka Bakarić – Marinina majka koja je dala otkaz na poslu i naučila kuhati kako bi pomogla svojoj djevojčici u bolesti. Stalno je oblačila trenirke i bila je gazdarica kuće koju se moralo slušati. Bila je, prema sinovoj ilustraciji, zmaj. Suprug ju je od milja zvao Lelom. Trudila se Marini pružiti sve uvjete koje imaju zdrava djeca, ali dijete je stalno odbijalo njezinu ljubav. Kao i njezin suprug, bila je pomalo nespretna u samom pristupu djevojčici.
“Sada me možeš cmakati koliko god hoćeš, ali ne očekuj da ću ja tebe makar i jednom poljubiti!”
“Ako me sad navali ljubiti, ja ću se onesvijestiti.”
Gvozden Bakarić – Marinin otac kojega je supruga od milja zvala Gogijem. Kći je bila njegova maza, a sa sinom se uvijek prepirao oko autoriteta u kući, iako je pravi autoritet zapravo bila Marinina majka. Nervozu je najčešće prikrivao povlačenjem kose iza ušiju, a crvenilo na ušima bi ga odavalo svaki put kada bi nešto pokušao slagati. Ispunjavao je kćerine želje, a sa sinom je ošišao glavu na ćelavo kako bi se Marina osjećala bolje.
“Još uvijek ne mogu vjerovati! Tata i Darko su se ošišali na ćelavo!!! Kada sam ih ugledala, umrla sam od smijeha. A poslije sam se rasplakala kao mala beba jer mi je sve to bilo jako drago.”
“Ruku na srce, on nije volio lagati i zato ga je sada bilo sram. I osjetio je kako mu se crvene uši, što također nije volio.”
Darko Bakarić – Marinin trinaestogodišnji brat s kojim se uvijek prepirala i rijetko su bili u dobrim odnosima. Teško bi se suzdržavao od podrugljivih komentara i zadirkivanja, ali je svejedno pokazao ljubav i potporu Marini ošišavši se na ćelavo. Nije znao reći slovo “r” pa je Marina to odlično znala iskoristiti kako bi mu uzvratila zajedljive komentare. Također, smatrao se umjetnikom i planirao je završiti likovnu akademiju pa nije dopuštao da itko narušava njegov autoritet.
“Darko se veseli što će me vidjeti? Mene? Pa to je naprosto nevjerojatno.”
“Bok, ćelava! – kliknuo je Darko veselo.”
“Zar ti nikad nisi čuo da hroditelji ne smiju malthretihrati svoju djecu, ha?”
Niki/Nikola – Dječak koji je pet mjeseci proveo u bolnici s Marinom. S njim je Marina oduvijek mogla o svemu pričati i uvijek joj je nedostajao, pa bi dnevnik često završavala s mislima o tom dječaku. Svaki dan je kupovala novine u strahu da će naići na njegovu osmrtnicu, ali ih je prestala kupovati kada ga je ponovno srela. On je bio njezina simpatija i hrabrost koja joj je poručila da je već preskočila nebesa i samo ga je ona smjela oslovljavati Nikijem.
“Marina i Nikola su ostali sami. Nisu to ni primijetili. Kao što prije toga nisu primjećivali da nisu sami.”
“Niki i ja smo bili tamo zajedno pet mjeseci, a ja uopće ne znam kakva mu je kosa! Ne znam je li crna, smeđa ili je možda plavokos kao i ja?”
“On je uvijek razumio sve o čemu sam pričala i nikad mi nije rekao da sam glupa ili bilo što slično. Baš bih voljela da mi je Niki brat! Ne!!! Što ja to pričam? To nikako ne bih voljela jer se onda ne bih mogla udati za njega.”
Bilješka o piscu
Zoran Pongrašić je hrvatski pisac rođen 1961. godine u Zagrebu. U glavnom gradu je odrastao i školovao se. Nakon formalnog obrazovanja mogao je odabrati s čim će se baviti.
Nije se zadržao samo na jednom području nego se usmjerio na brojne književne oblike i forme. Pisao je priče, drame, romane i radiodrame. Napisao je scenarije za slikovnice, songove, SF prozu i razne stripove. Ne treba zaboraviti na razglednice s ljetovanja te novogodišnje čestitke.
Najpoznatija djela su: Gumi-gumi, Razgovori s bratom, Mama je kriva za sve, Sebastiajn Nevidljivi. Neka djela su prevedena na engleski, francuski i portugalski jezik te prilagođena na srpski.
Za svoj je rad nagrađen nagradom Grigor Vitez za roman “Mama je kriva za sve”, a nagradom SFERA za svoju SF priču “Dijagonala”.
Zoran Pongrašić je jedan osnivača skupine “Kost i koža”. Član je Hrvatskog društva pisaca, Umjetničke organizacije Autorska kuća te Hrvatskog društva dramskih umjetnika.
Autor: A.Ž.
Odgovori