Lemuel Gulliver već na početku djela Gulliverova putovanja uvjerava čitatelja u vjerodostojnost onoga o čemu piše i poziva ga da mu vjeruje i da se ne ljuti ako je nešto propustio izreći pišući ovaj putopis. Time djelo stavlja u okvire putopisa, no budući da opisuje fantastična mjesta koja je posjetio te da ona nisu dio stvarnosti, ovaj je roman pustolovni, fantastični roman pisan u obliku putopisa.
Osim toga, Gulliver se predstavlja piscem ovoga djela, čime se on, miješajući pojam pisca i pripovjedača, nastoji približiti čitateljstvu tako da se čini da on s čitateljem izravno razgovara i prepričava vlastite dogodovštine.
Djelo je napisano u dvama dijelovima, a svaki od tih dvaju dijelova sastoji se od osam glava. Prvi dio djela čini Put u Liliput, a drugi dio čini Put u Brobdingnag. Iako je putovanje često metafora za nekakav razvitak i učenje, u djelu se ne odaje napredak pisca, već prikazuje svoje primitivno ponašanje, borbu za životom, za hranom, pićem i želju za stalnim pustolovinama koje ga na neki način i pokreću.
Gulliver svoj život ne može zamisliti bez putovanja, on je pustolov te mu nije cilj nešto naučiti ili saznati, već proživjeti brojne avanture.
Vrsta djela: pustolovni, fantastični roman pisan u obliku putopisa
Mjesto radnje: Liliput (fantastično mjesto u kojemu su likovi 12 puta manji od Gullivera), Brobdingnag (fantastično mjesto u kojemu su likovi 12 puta veći od Gullivera)
Vrijeme radnje: Putovanje u Liliput 4. svibnja 1699. – 13. travnja 1702.; Putovanje u Brobdingnag 20. lipnja 1702. – 3. lipnja 1706.
Tema djela: kritika svijeta u kojemu živimo kroz prikaz boljih svjetova
Ideja djela: Moć navike i predrasude određuju naše ponašanje i poglede na svijet
Kratak sadržaj
Putovanje u Liliput
Na početku djela pripovjedač iznosi podatke o svome životu. Potječe iz Nottinghamshirea, a s četrnaest godina odlazi u Cambridge, u Emanuel College, gdje se školuje. Budući da je njegovo školovanje ondje bilo preskupo, odlazi na nauk gospodinu Jamesu Batesu.
Kasnije je učio medicinu, a zatim radio kao ranarnik na brodu Swallow. Po povratku s putovanja, živio je u Londonu, a potom se i oženio gospođicom Mary Burton. Kako mu posao više nije išao, odlučio je opet krenuti na more.
4. svibnja 1699. isplovili su iz Bristola na brodu Antelope čime započinje njegova prva avantura.
5. studenoga njihov se brod nasukao na hrid te su se on i pet njegovih suputnika spustili u čamac u nadi za spas. Međutim, kako su bili nepovoljni uvjeti na moru, čamac se izvrnuo te je Gulliver plivao kako bi se spasio.
Probudio se na kopnu, gdje su ga dočekali stvorovi dvanaest puta manji od njega samoga. Oni su ga svezali i pokušali s njime razgovarati, ali se nisu najbolje razumijevali jer su imali svoj jezik. Liliputanci su ga lijepo pogostili svojom hranom i pićem te su bili jako ljubazni. Gulliver je primijetio i da su ti stvorovi vrli matematičari koji su s lakoćom izračunali kako će mu napraviti kola i kuću. Sutradan su ga doveli svezana u svoj grad kako bi upoznao Njegovo Veličanstvo.
Pisac je u zatvoru, gdje ga posjećuje liliputski car s nekoliko plemića. Car je odmah naredio da mu se donesu hrana i piće.
“Nije bio više u naponu mladosti, bilo mu je dvadeset osam godina i tri četvrtine, a od toga je kojih sedam godina vladao u sreći i ponajviše pobjednički.”
Pokušavali su razgovarati, ali se uopće nisu razumjeli. Budući da pisac nije imao ležaj, načinili su mu ga od šesto strunjača. Liliputanci su pretražili sve piščeve džepove ne bi li u njima pronašli neku opasnost, sve su zabilježili i oduzeli mu. Jedino što im je zatajio i što si je ostavio bile su naočale. Svakoga dana učio je jezik Liliputanaca te se počeo sporazumijevati bez problema.
Pisac se nastojao dobro vladati kako bi zadobio povjerenje cara, njegova dvora i naroda. Njegov je zadatak bio zabavljati cara i njegove plemiće i plemkinje na razne načine.
“Legnem ja gdjekad i pustim petoricu ili šestoricu da mi plešu na ruci; a naposljetku se dječaci i djevojčice razjunačili te dolazili igrati se skrivača u mojoj kosi. Jednoga je dana car odlučio zabaviti pisca s nekoliko priredaba.”
Pisac nam opisuje kako ga se dojmila akrobatska igra na tanku bijelu koncu. Dva-tri dana prije piščeva oslobođenja pronašli su njegov šešir. Budući da je za njih bio velik i težak, nisu znali o čemu se radi, ali je pisac odmah shvatio da mu se otrgnuo s glave nakon brodoloma. Šešir je bio oštećen od toga što su ga vukli po podu. Nakon toga, car je naložio da pisac stane kao div i raširi noge, a čete vojnika morale su proći ispod.
Taj je mimohod morao proći uz veliko poštovanje prema piscu, čak uz prijetnju smrtnom kaznom. Gulliver je slao brojne molbe za vlastito oslobođenje te su sastavili dokument od osam članaka s kojima se mora složiti kako bi ga oslobodili. Te mu je članke donio Skyresh Bolgolam koji mu je odlučio biti krvni neprijatelj bez posebnoga razloga. Pisac se prvo zakleo onako kako se to radi u njegovoj zemlji, a zatim i prema zakonima njihove zemlje. Car je prisustvovao toj ceremoniji i time iskazao piscu čast.
Pisac je dobio dopuštenje posjetiti Mildendo, prijestolnicu Liliputanaca. Morao je pažljivo hodati kako ništa ne bi oštetio, niti ikoga ozlijedio. Careva se palača nalazi usred grada, a bila je okružena zidom koji je pisac mogao prijeći uz dopuštenje. Kada bi pisac odlazio u grad, morao je o tome obavijestiti cara i čitav narod kako bi se mogli zakloniti u svoje kuće.
Budući da je u Liliputu vladala nesuglasica među dvjema strankama, glavni tajnik Reldresal došao je o tome izvijestiti pisca. Jedna se stranka zalagala za nošenje niske pete, a među njima je bio i sam car, dok se druga stranka zalagala za nošenje visoke pete na cipelama.
Međutim, osim tih unutarnjih nemira, Liliputu prijeti i upad s otoka Blefuscua. Te dvije države vode rat više od trideset šest mjeseci s naizmjeničnim uspjesima. Pisac odlučuje pomoći Liliputu i boriti se za njih.
“Zamolim tajnika neka prenese caru iskaze moje poniznosti i pokornosti i neka mu javi kako mislim da meni, koji sam tuđinac, ne dolikuje miješati se u stranke, ali sam pripravan založiti glavu te braniti Njegovo Veličanstvo i državu od svih napadača.”
Pisac se poslužio lukavštinom protiv neprijatelja te je zavezao konope s kukama za neprijateljske brodove i dovukao ih na obalu. Dok ih je on vukao, oni su se branili svojim strijelama te je pisac svoje oči zaštitio naočalama. Nakon poraza, poslanstvo iz Blefuscua ponudilo je mir koji je nedugo zatim i sklopljen. Pisac se poklonio blefuščanskom monarhu koji ga je primio vrlo hladno.
Nedugo zatim, na carevu je dvoru izbio požar. Pisac je želio pomoći te se pomokrio po vatri kako bi se ona što prije ugasila, no to se ispostavilo kao vrlo pogrešan potez. Carica je pobjesnjela te je zahtijevala neka ga se kazni najstrožom kaznom.
“…a privatno sam dočuo da se carica strahovito zgraža nad time što sam učinio te se uklonila u najdalji dio dvora i čvrsto odlučila da se ta zgrada nikad više ne popravlja za njezinu upotrebu, a pred svojim najvećim pouzdanicima nije se mogla suzdržati da se ne zakune na osvetu.”
Pisac čitatelju dočarava Liliputance. Kaže da imaju vrlo oštar vid, ali ne vide daleko. Najviše drveće nije više od sedam stopa. Liliputanci “pišu poprijeko, iz jednoga kuta papira u drugi kut, kao gospođe u Engleskoj”.
Mrtvace pokapaju naglavce jer misle da će tako za jedanaest tisuća mjeseci svi uskrsnuti.
“Za to će se vrijeme Zemlja (koju oni drže plosnatom) preokrenuti pa će oni, kad uskrsnu, već stajati na nogama.” Iako su njihovi znanstvenici utvrdili da to nije tako, ipak je ostalo dijelom tradicije.”
Pisac ističe da u Liliputu prijevaru smatraju većim zločinstvom nego krađu te se ona nerijetko kažnjava smrću. Ipak, oni svoje ljude i nagrađuju kada učine nešto dobro ili ako ne učine loše, dok Englezi svoje ljude samo kažnjavaju. Ovdje je jasno istaknuta kritika društva Europe. U sudnicama Liliputa “lik Pravde prikazuje sa šest očiju, dva sprijeda, dva straga i sa svake strane po jedno, da se označi opreznost, s otvorenom kesom zlata u desnici i s mačem u koricama u ljevici, kao znak da je voljnija nagrađivati nego kažnjavati.”
Kada biraju ljude za službe, važnija im je čestitost, nego sposobnost. Odgoj djece prepuštaju odgojilištima. Zatim pisac opisuje kako mu je dvjesto švelja šivalo posteljinu i kako su mu uzimale mjere dok je ležao na zemlji. Tristo je krojača uzimalo mjere kako bi mu sašili odjeću. Tristo kuhara bilo je potrebno da bi mu načinili objed. Jednoga dana s njim objeduju car, carica, mladi prinčevi i princeze te Flimnap, vrhovni rizničar.
Flimnap nikako nije volio pisca pa je iskoristio priliku pred carem i iskazao loše stanje u riznici koje je izazvano prekomjernom količinom hrane koju Gulliver jede te da bi najbolje bilo riješiti ga se što prije. Uz ovaj problem, pojavio se još jedan. Jedna je časna dama optužena za silnu ljubav prema piscu. Rečeno je da je k njemu dolazila sama, no Gulliver je to opovrgnuo te joj time spasio čast, ali ga njezin suprug od onda ne podnosi.
Jedne noći k piscu kriomice dolazi istaknuti dvorski uglednik koji ga upozorava na opasnost koja ga očekuje.
“Vrlo dobro znate da je Skyresh Bolgolam vaš krvni neprijatelj gotovo od samoga vašega dolaska. Taj je gospodin u družbi s Flimnapom, rizničarom za kojega se zna da vam je neprijatelj zbog svoje žene, s generalom Limtocom, s komornikom Lalsonom i s vrhovnim sudcem Balmuffom sastavio članke koji vas optužuju za veleizdaju i druga teška zločinstva.”
Oni su sastavili članke po kojima je Gulliver kriv. Dvorski mu uglednik dalje razlaže prijedloge kazne te kaže da se jedni zalažu da ga se oslijepi, a drugi da ga se izgladnjuje do smrti. Nakon toga posjeta, Gulliver je odlučio poći blefuščanskome caru.
U blefuščanskome dvoru, Gulliver je zamolio da mu se nabavi brodovlje od kojega će načini vlastiti čamac i vratiti se kući. Iako su ondje saznali za njegovu osudu, dopuštaju mu povratak. Nakon mjesec dana, kada je zgotovio posao, opisuje što je učinio.
“Opskrbio sam čamac mesom stotine volova i tri stotine ovaca, kruhom i pićem uz to te tolikim jelom koliko su mogle zgotoviti četiri stotine kuhara. Ponio sam šest živih krava i dva bika, isto toliko ovaca i ovnova da ih odnesem u domovinu i rasplodim pasminu, a da ih prehranim na čamcu, uzeo sam priličnu baglju sijena i vreću žita.”
Na put je krenuo 24. rujna 1701. u šest ujutro. Dva dana nakon toga, susreo se s engleskim trgovačkim brodom koji se vraćao iz Japana. Na brodu je bio Gulliverov stari prijatelj Peter Williams koji ga je preporučio kapetanu.
Pisac se vratio kući 13. travnja 1702. gdje je, kako saznajemo, proveo samo dva mjeseca, a nakon toga opet odlazi na put ukrcavši se na brod Adventure.
Putovanje u Brobdingnag
Drugo Gulliverovo putovanje započinje 20. lipnja 1702. ukrcavanjem u Downsu na brod Adventure. Mirno su plovili sve do 19. travnja kada su počeli puhati žešći vjetrovi.
16. lipnja 1703. spazili su kopno te se ondje iskrcali, a dok je Gulliver otišao razgledati kopno, divovi su krenuli za njegovim suputnicima te su oni umakli brodom, a on ostaje sam u nepoznatoj zemlji. Ondje žive divovi od kojih se prvo skrivao, ali kad su ga gotovo sasjekli u žitu, on vrisne i otkrije se.
Div ga je pograbio i stao promatrati ne shvaćajući što je pisac – životinja ili kukac. Pisac se prema divovima ponašao vrlo uljudno čime ih je uvjerio da je razuman. Seljak koji ga je pronašao, polagao je na njega prava te ga je odnio kući. Svi su se iščuđavali malenoj piščevoj pojavi te su pazili da ga ne ozlijede.
U seljakovoj su ga kući nahranili i napojili. Dojenče ga je kao kakvu igračku strpalo u usta te ga je mati jedva izvukla. Pisac opisuje divove kao vrlo ružne ljude jer im vidi svaku poru, osjeća svaki njihov miris. Njegova su mala osjetila hipersenzibilna. U sobi se morao suočiti s velikim štakorima te ih je rasporio kako ga ne bi pojeli.
Seljakova kći zavoljela je pisca te se pomno brinula o njemu, čistila ga je, presvlačila i hranila. Ona mu je nadjenula ime Grildrig što je označavalo patuljka. Pisac je djevojčicu nazvao Glumdalclitch, malom dadiljom.
Budući da su se njih dvoje sprijateljili i da ga je naučila jezik, ispričala mu je i da će ga njezin otac prikazivati u raznim krčmama kako bi za to dobio novac. Tako je pisac morao zabavljati sve one divove koji su platili ne bi li vidjeli čudo.
“Toga su me dana pokazivali dvanaesterim društvima sve dok nisam gotovo umro od umora i muke.”
Seljak ga je počeo nositi i u razne veće gradove kako bi više zaradio, a kada je vidio da je pisac izgladnio i smršavio, smatrao je da više neće dugo od njega imati koristi.
Budući da se vijest o piscu daleko pročula, zovu ga i na dvor gdje ih također zabavlja. Seljak je bio voljan prodati ga kraljici jer ga više nije smatrao korisnim. U dvoru je tako ostavio i pisca, ali i vlastitu kćer koja se trebala brinuti za pisca. Pisac je svojim otmjenim ponašanjem osvojio kraljičino srce te su ga i ona i drugi na dvoru voljeli gledati dok je izvodio predstavu.
Kada ga je kralj ispitivao o njegovu podrijetlu, nije vjerovao onome što mu je pisac govorio te je smatrao da ga je tomu poučio seljak. Na dvoru su mu načinili kuću kako ga ne bi nitko mogao ozlijediti. U kućici je imao i stolice po svojoj mjeri, zaporne prozore, spavaću sobu.
Svakoga je dana Glumdalclitch zračila njegovu sobu, čistila posteljinu te svake večeri zatvarala nad njim krov kako bi bio siguran. Sobu su mu obložili jastucima kako bi se spriječile nezgode izazvane prenošenjem i treskanjem u kočiji. Kao tako malen naspram ostatka ljudi u toj zemlji, pisac je često bio u opasnostima za vlastiti život. Jednom ga je kraljičin patuljak bacio u srebrnu zdjelu sa skorupom, zatim ga je stisnuo i ugurao u kost te je radio brojne druge nepodopštine na piščev račun za što je bio kažnjen šibanjem.
“Cijela je država tog vladara duga po prilici šest tisuća milja, a široka od tri do pet tisuća; stoga mogu jedino zaključiti da se naši europski geografi grdno varaju kad misle da između Japana i Kalifornije nema ničega osim mora; jer ja sam uvijek sudio da tu mora biti neka zemlja za ravnotežu s velikim kopnom Tatarijom; zato bi oni morali ispraviti svoje mape i karte te ovaj prostrani komad zemlje dodati sjeverozapadnoj Americi, a u tome ću im ja drage volje pomoći.”
Ta je zemlja poluotok bez luke, a obala mora puna je grebena. More je gotovo uvijek uzburkano pa ondje ne idu najmanjim čamcima. To je jedan od razloga zašto su odvojeni od ostatka svijeta. Kada se koji kit razbije o grebene, tada ga uhvate i jedu s velikom slasti. Zemlja je dobro naseljena; ima pedeset jedan grad, stotinjak utvrđenih mjesta i mnogo sela. Kraljevska palača nije pravilno građena.
Pisac i Glumdalclitch vozili su se u kočiji njezine odgojiteljice pa je pisac mogao lijepo razgledati grad. Jednoga je dana pred nekim trgovinama vidio strašne prizore prosaca. Vidio je ženu s rakom na grudima, čovjeka s gušom na vratu, čovjeka s drvenim nogama. Vidio je čak i kako uši plaze po njihovim tijelima, što mu se jako zgadilo.
Gulliver je jednoga dana vidio i hram za koji se tvrdi da je najviši u kraljevini, ali ga se nije posebno dojmio kada je uzeo u obzir činjenicu da je u razmjeru s onim divovima. Iako ga se hram nije dojmio, dojmila ga se kraljevska kuhinja koja je malo manja od kupole Sv. Pavla.
Budući da se patuljak jedino pred piscem osjećao nadmoćno, nastavio je sa svojim nepodopštinama te je stresao drvo jabuka pravo na pisca koji se jedva izvukao. Osim nezgoda s patuljkom, jedan je prepeličar uzeo pisca u usta i trčao s njime po dvoru dok ga njegova dadilja nije spasila.
On opisuje i da su se dvorske gospođe često pred njim skidale ili ga stavljale na grudi što se njemu gadilo jer su imale strašan miris i iz njegove su perspektive ružno izgledale.
“Najljepša od tih dvorskih gospođica, ljupka, vesela djevojka od šesnaest godina, znala me gdjekad namjestiti da joj uzjašem na bradavicu na dojci, uz mnoge druge vragolije koje će mi čitatelj oprostiti što ih ne pripovijedam potanje.”
Na dvoru su mu načinili i čamac kako bi mogao veslati u koritu i zabavljati se, ali ga je i to gotovo stajalo glave. Žabe, ose, psi, sve je to piscu predstavljalo opasnost u svijetu u kojemu je on najslabiji te su neke uobičajene situacije za divove, za njega tada bile kobne.
Tako ga je jednoga dana majmun izvukao iz njegove kućice te se s njime igrao kao s mladunčetom; mazio ga je i trpao mu hranu u usta. Bio je u tako nepovoljnom položaju sve dok to nije opazila dadilja. Tada su se svi u dvoru uznemirili i pošli ga spašavati. Kako majmun nije imao kamo, samo je pisca ispustio iz šapa i pobjegao. Kada su ga pronašli, ubili su ga i izdali zapovijed da se takve životinje više ne smiju držati u blizini dvora. Od te se traume pisac oporavljao četrnaest dana, a kasnije ga je zbog toga kralj rado zadirkivao.
Pisac zabavlja kraljicu i njezine ljude sviranjem na spinetu. Svirao je irski plesni napjev i ples, što im se jako svidjelo. To je kralja potaklo da pita o stanju u Engleskoj o kojoj mu je tada pisac pričao.
“Započeo sam govor izvješćujući Njegovo Veličanstvo da se naša država sastoji od dva otoka koji sastavljaju tri moćne kraljevine pod jednim vladarom, osim naših naseobina u Americi.”
Pričao mu je o klimi, plodnosti zemlje, o engleskom parlamentu… Kralja je zanimalo koje se metode upotrebljavaju za obrazovanje te su o tome naširoko razglabali. Zaključnom izjavom kralja iskazuje se mišljenje o Engleskoj koje ima i sam Swift jer je upravo ova fantastična forma djela i poslužila da govori o Engleskoj na satiričan način i da ukaže na njezine mane.
“…mogu jedino zaključiti da je većina vaših zemljaka najpogubnija pasmina sitne, odurne gamadi što ju je ikada priroda trpjela da gmiže po licu zemlje.”
Pisac navodi da prema domovini gaji pristranost i smeta mu što se kralj tako odnosi prema njegovoj domovini, no smatra da mu se to mora oprostiti jer je njegova država odvojena od ostatka svijeta i onda njegova oskudica znanja stvara takve predrasude. Pisac smatra da je njihov odgoj ograničen što je zaključio kad mu je pričao o barutu. Želio mu je pomoći tim otkrićem, no kralj ga je dočekao vrlo neprijateljski i sa zgražanjem.
“Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudi se kako ovako nemoćan i puzav kukac kao što sam ja može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva čiji je prvi izumitelj, rekao bi on, bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva.”
Iz piščevih riječi saznajemo da se znanost toga naroda sastojala samo od moralke, povijesti, pjesništva i matematike, u čemu su bili izvrsni. Ni jedan zakon u njihovoj zemlji ne smije imati više riječi nego što je slova u alfabetu koji se sastoji od dvadeset dva slova. Pisac je za vrijeme boravka u njihovoj zemlji pročitao brojne knjige koje su ga se osobito dojmile.
Pisac nam pripovijeda kako su divovi odlučili naći mu ženu njegove veličine ne bi se razmnožio, što ga je pogodilo te veli da bi radije umro nego dopustio takvu sramotu. Pisac i dadilja otputovali su s kraljicom i kraljem u južno primorje u kraljevini. Kako se pisac zaželio oceana, zamolio je da ga ondje odvedu, no njegova je dadilja toga dana bila bolesna i nije mogla poći s njime. Ona je tada plakala predosjećajući nešto loše.
Paž koji je pisca odveo, ostavio ga je i otišao tražiti ptičja jaja. Za to vrijeme, piščevu je kuću pograbio orao te ga je nosio iznad oceana. Budući da su ga napali drugi orlovi, on je pisca ispustio te tako pisac pluta po oceanu dok ga nisu pronašli engleski mornari. Kapetan Thomas Wilcocks primio ga je na svoj brod, no budući da je pisac bio vrlo zbunjen i da je govorio vrlo nepovezane stvari, pomislio je da je poludio ili da je neki osuđenik.
Kada se pisac okrijepio, počeo je suvislo govoriti te je kapetan shvatio o čemu se radi i rado mu je pružio pomoć. Tada mu je Gulliver pokazao i češljić načinjen od kose divova te njihove nokte.
3. lipnja 1706. pisac se vratio s putovanja. Kod kuće su ga dočekali žena, kći i sin koji su primijetili da se ponaša vrlo čudno.
“Ukratko, vladao sam se tako čudno da su svi sudili onako kao kapetan kad me u prvi mah ugledao, da sam skrenuo pameću. Spominjem to kao dokaz velike moći navike i predrasude.”
Likovi: Lemuel Gulliver, Njegovo Veličanstvo, istaknuti dvorski uglednik, Gulliverovi neprijatelji na dvoru, stanovnici Liliputa, seljak-div, seljakova kći, kraljica i kralj, stanovnici Brobdingnaga…
Analiza likova
Lemuel Gulliver – suprug i otac dvoje djece koje ostavlja te odlazi na put. Ovisan je o pustolovini, njegova želja za njom pokretač je cijeloga romana. Ona ga vodi u razne neprilike. Gulliver je lukav kada nastoji pobjeći iz Liliputa, ali i svojeglav kada ga žena pokuša spriječiti u ponovnoj avanturi. Sa svojih putovanja ne dolazi oplemenjeniji, nego mnogo primitivniji nego je na njih odlazio.
Njegovo Veličanstvo – liliputski car koji se lijepo slaže s Gulliverom, vrlo je plemenit čovjek, a prema Gulliveru pokazuje poštovanje time što ga je oslobodio i dopustio mu slobodno kretanje njegovom carevinom.
Istaknuti dvorski uglednik – pomogao je Gulliveru prokazavši mu dvorsku urotu protiv njega. Bio je plemenit čovjek koji je Gullivera smatrao prijateljem jer mu je ovaj često pomagao. Gulliverovi neprijatelji na dvoru Njegova Veličanstva učini su sve kako bi ga se riješili, iako im nije bio kriv, oni ga iz nepoznatih razloga mrze te se ponašaju kao pravi političari kada kuju urotu.
Seljak – div – koristoljubiva osoba koju nije briga za osjećaje drugih, već za vlastito dobro. Iskorištava Gullivera kako bi zaradio što više novca, a zatim ga prodaje misleći da će ionako umrijeti.
Seljakova kći – djevojčica koja je jako zavoljela Gullivera i koja na kraju za njim i plače. Ona se za njega brinula na sve moguće načine.
Kraljica – dobroćudna žena koja se zabavljala slušajući i gledajući Gullivera, pobrinula se da mu na dvoru bude ugodno.
Bilješka o piscu
Jonathan Swift rođen je 30. studenog 1667. godine.
Nakon školovanja na Trintiy Collegeu i smrti ujaka koji ga je izdržavao od očeve smrti napušta Irsku. Radio je kao tajnik političara Eilliama Templea i instruktor djevojčice Esthere, koja će odigrati značajnu ulogu u njegovu životu i djelu (Stella u Dnevniku). Strastveno se zanimao za suvremene događaje i sudjelovao u političkom životu oštrim člancima.
Oko 1710. napustio je vigovce i prešao u tabor torijevaca. Kao pisac bezobzirnih članaka u torijevskom časopisu Examiner, za kratko vrijeme postao je najistaknutija ličnost tadašnjeg engleskog novinarstva.
Kad vigovci ponovo dolaze na vlast, Swift 1714. odlazi u Dublin u progonstvo. Bez sudjelovanja u javnom životu, bez prijatelja proživljava gorke i mračne dane, a uznapredovala je i teška bolest (tumor na mozgu) te je umro 19. listopada 1745. godine. u dubokoj apatiji, slijep, gluh i gotovo nijem. Na njegovu se grobu nalazi natpis koji je sam sastavio: “Prođi, putniče, i ako možeš, ugledaj se na revnog pobornika slobode!”
Predmet njegove razotkrivajuće i razorne poruge nisu određeni pojedinci, sredine, staleži, događaji, već ljudska narav koja se valja u moru gluposti.
Najpoznatija dijela su mu “Priča o bačvi”, “Bitka knjiga”, “Suknareva pisma” te “Guliverova putovanja”.
Autor: V.S.
Odgovori