Gostioničarka Mirandolina

Komedija “Gostioničarka Mirandolina” poznato je djelo jednog od najvažnijih talijanskih komediografa, Carla Goldonija. Napisana je spontanim i lako čitljivim dijalogom, koji obiluje humorom, čime ističe vrline i mane likova, temeljenih na ljudima iz raznih slojeva društva autorova vremena.

Blaga ironija provlači se kroz cijelu komediju, što je temelj humorističnosti ovog djela. Glavni isticatelj ironije, ali i nosioc radnje, lijepa je gostioničarka. Glavna odlika njenog karaktera je da sve svoje obožavatelje spretno drži na odstojanju, ali ih ujedno i iskorištava za dobrobit gostionice. To je jedini način da uspije u svom poslu i ona ga odlično izvodi. Mirandolina je radišna i predana svom poslu, dok su svi njeni gosti njena potpuna suprotnost. Oni su uglavnom visokog roda i kao takvi, nose odlike umišljenosti, škrtosti, pa čak i rasipništva. A ponajviše ih krasi lijenost. Svi oni naizgled drže do svoje časti, a zapravo su je u tajnosti spremni žrtvovati za malo užitka.

Zaplet ove komedije o gostioničarki njenim gostima je jednostavan, lako prepoznatljiv, bez nekih velikih peripetija. Sukobljavaju se jednostavno okarakterizirani plemići, doduše različitih karaktera i različitog imovinskog stanja i ambicija. Razlog sukoba uvijek je lijepa i neovisna gostioničarka, koja svojim naivnim smicalicama i ljubavnim igricama uspijeva zaratiti sve svoje goste. U njenu mrežu upada i zakleti vitez ženomrzac, kojeg  najprije navede da se zaljubi, da bi ga na kraju ismijala i odbacila.

Svojim smicalicama i igricama Mirandolina pokazuje svoju nadmoć nad muškarcima. Krasi je oštroumnost koja joj omogućuje manipulaciju, ali da pri tome ne zaboravlja obećanje dato ocu na samrti, a koje je glasilo da će ostati čedna i dotična te se udati za onog kojeg joj je otac namijenio.  Iako uživa u svojoj slobodi, na kraju poklanja svoje srce dobrom mladiću, prije svega skromnom, što ga razlikuje od ostalih udvarača te se ona sama povlađuje ondašnjim prilikama. Svojim ponašanjem Mirandolina ne iskače iz okvira pristojnog, već samo pokazuje svoju nadmoć nad bogatim i bahatim plemstvom koje se novcem i imenom pokušava domoći željenog cilja, ali posve bezuspješno.

Mirandolinina domišljatost, duhovitost, spretnost ne narušavaju njezin ugled ni dostojanstvo. Ona ostaje apsolutno vjerna moralnim načelima svog vremena i upravo se zbog toga karakterno uzdiže iznad svih.  Iz nje govori zdrav razum, bez laži i prijetvornosti. Nikome ništa ne obećava te uvijek uspijeva ispuniti svoje naume, pritom ne vrijeđajući okolinu.

Vrsta djela: komedija

Mjesto radnje: Firenza, Mirandolinina gostionica

Vrijeme radnje: 18. stoljeće

Tema djela: Mirandolinina domišljatost kojom manipulira muškarcima

Ideja djela: Oštroumnost može vladati ljudima

Kratak sadržaj

Bogati grof od Albafiorite i siromašni markiz od Forlimpopolija nadmeću se za naklonost lijepe gostioničarke Mirandoline, kojoj je nedavno umro otac te je uslijed toga stekla malo bogatstvo i vlastitu neovisnost.  Otac je želio da se uda za sobara Fabrizia, siromašnog, ali poštenog čovjeka. Ona je odgodila udaju, smatrajući se još uvijek premladom za takvo što, ali isto tako i uživajući u poslu gostioničarke, a najviše u pažnji svojih gostiju – naročito onih koji su joj dolazili najviše radi nje same i njene ljepote.

Grofu je Mirandolina posebno zapela za oko. Pokušavao je trošiti što više svog bogatstva u njenoj gostionici. “Lijepa je, čisto se odijeva, umije govoriti, ima izvrstan ukus”, govorio je. Dok su se gosti prepirali oko njene naklonosti, Mirandolina je vješto vodila gostionicu. Jedan od gostiju, vitez, ženomrzac, osobito neugodnim tonom zatražio je da mu se promijeni posteljina. Grof, bahateći se svojim bogatstvom, poklonio joj dijamantne naušnice, kupujući tako njezinu naklonost. I grof i markiz, da bi zadobili lijepu gostioničarku, hvale se svojim vezama u društvu. Markiz u jednom trenu priznaje da, kad bi posjedovao grofovo bogatstvo, oženio bi se njome.

Fabrizio je nezadovoljan Mirandolininim odugovlačenjem udaje. On je voli i svoju budućnost vidi s njom. Protivi se njenom odlasku u vitezovu sobu kako bi mu promijenila posteljinu. Ipak, u njemu prevlada vjera u njenu ljubav, pa je na kraju pusti.  U međuvremenu su se markiz i vitez našli u gostionici. Markiz je počeo ogovarati grofa. Vitez je očito držao do svoje časti i nije dopuštao ogovaranja: “Štujte druge, ako hoćete da oni štuju vas.” Markiz je i dalje pričao o svojoj zaljubljenosti, ali bez novčanih sredstava. Kroz razgovor je uspio od viteza posuditi novac, uz obećanje da će ga vratiti.

Vitez Fipafratte cijelo je vrijeme podrugljivo i s podsmjehom pratio grofovo i markizovo udvaranje. Prema Mirandolini se cijelo vrijeme ponaša grubo i odbojno. Takvo ponašanje u lijepoj gostioničarki budi inat te se odluči upotrijebiti svu svoju moć zavođenja, ne bi li se navela viteza da se u nju zaljubi. Vođena je čistom ženskom osvetoljubivošću.  Dok mu mijenja posteljinu, toliko je slatkorječiva da se otpor u vitezu počinje topiti. Svi njeni sitni iskazatelji pažnje vitezu laskaju, on se polagano opušta te je nakon nekog vremena čak i poziva te priznaje da mu godi njezino društvo.

U gostionicu su pristigle dvije glumice, Dajamira i Ortensia. Neuki sobar Fabrizio oslovio ih je kao plemkinje te su one istog trena prihvatile ideju da se svi prema njima tako i ophode. Dok su se glumice privijale od smijeha svojim iznenadnim titulama, stigla je i Mirandolina, koja je vrlo brzo otkrila lažno plemstvo, ali se i sama na račun toga vrlo dobro zabavila.

Dok su se one veselo smijale, naiđe markiz te se odmah oduševi kada mu gostioničarka predstavi tzv. Plemenite gospođe. Kao pravi vitez, počeo se šepuriti svojom čašću. Damama se odmah stavio na raspolaganje, a Mirandolini poklonio skupocjeni rupčić, tek netom prije kupljen. Oduševljene glumice pozvale ga da s njima ruča. Grof se vratio od draguljara, gdje je kupio za Mirandolinu novi poklon. Naravno, upoznao je i nove goste te bio polaskan kad je saznao da su plemenita roda. Nakon kratkog razgovora, zamoli ih da ručaju s njim u njegovoj sobi. Markiz je ovaj put izvisio: “Gospodin markiz će nas svojim društvom udostojati drugi put.”

Dok su se grof i markiz zabavljali glumicama, Mirandolina se odluči još više posvetiti vitezu: “Zaklela sam se da će se u mene zaljubiti vitez od Ripafratte, a taj užitak ne bih dala ni za dvostruko veći dragulj od ovoga.” Još istog dana, Mirandolina spremi posebna jela koja su se poslužila vitezu. Sama mu je poslužila dio ručka te s njime popila i čašu vina. Vitezova mržnja polako je kopnjela, što mu nije bilo nimalo drago. Stoga odluči otputovati.

Usred ručka, stvori se markiz s nekim ciparskim vinom te počne inzistirati da ga svi kušaju. Pošalje ga i grofu na probu. Grof, kako bi mu se revanširao, pošalje cijelu bocu svog vina natrag, što markiza ponizi i razbjesni. Vitezova nakana da otputuje postaje sve jača. Želi pobjeći od osjećaja, jer shvaća da se zaljubio.

Dok se Mirandolina dodvoravala vitezu, grof je večerao s dvije lažne plemkinje i one su mu vrlo brzo otkrile cijelu šaradu. Cijela priča činila se grofu vrlo zabavnom te je dvjema glumicama obećao svoju zaštitu i nagradu ako uspiju pridobiti viteza da se zaljubi u jednu od njih. Istog trena pošalje slugu po viteza i poruči mu da im se pridruži za večerom. Svojim odbojnošću i drskim nastupom, nakon što je grof napustio sobu, vitez je vrlo brzo raskrinkao dvije žene te je i on napustio sobu u koju je časak prije stupio.

Zbog novonastale situacije, vitez odluči istog trena otputovati. Poslao je slugu da mu spremi stvari i plati račun. Čak se nije ni obazirao na činjenicu da ga markiz čeka u sobi i želi s njime razgovarati. Dok je markiz strpljivo čekao račun, iz prikrajka je stigla Mirandolina, suznih očiju, s računom u ruci. Dok su raspravljali o razlogu njenih suza, ona se onesvijesti. U tom trenu, vitezu je postalo jasno da je zaljubljen i zabrinut za djevojku koja glumi suze i slabost. Ponadavši se da mu je ljubav uzvraćena, odluči odustati od putovanja i svu svoju pažnju posvetiti lijepoj gostioničarki. Mirandolina je bila ponosna na sebe: “Pothvat je okončan. Njegovo srce gori, u plamenu je, u pepelu. Kako bih dovršila svoje djelo, još mi samo preostaje da se moja pobjeda objavi, na bruku umišljenim muškarcima, a na čast našem spolu.”

Nakon male predstave, Mirandolina je prionula svakodnevno sitnim poslanima, usput dajući Fabriziju naznake da mu je stalo do njega: #Ti muškarci, što ih više voliš to je gore.”

U međuvremenu je vitez kod zlatara kupio zlatnu bočicu te je napunio medenim pripravkom i poslao po slugi da je uruči Mirandolini. Ona je popila malo iz bočice te je uredno vratila vitez: “… hoću da prizna snagu žena, a ne da ne mogne reći kako su koristoljubive i potkupljive.” Vitez se našao uvrijeđen Mirandolininim odbijanjem poklona te joj je sam došao i donio bočicu, inzistirajući da je primi. U vitezovom prisustvu, Mirandolina se izrazito nježno ophodila prema sobaru Fabriziju, što je izazvalo pozamašnu ljubomoru kod viteza. Koristeći sve svoje ženske čari, Mirandolina je uspjela u svojim nakanama.

Vitez joj je otvoreno priznao svoju ljubav. U sobi se pojavio markiz te je otkrio vitezovu ljubav prema lijepoj i mladoj gostioničarki. Pčelinjim napitkom iz zlatne bočice, koja je bila nemarno bačena u košaru s rubljem, pokušavao je otkloniti mrlju s odjeće. Mislio je da bočica nije zlatna, pa je pokloni Dejamiri, jednoj od glumica.  Vitezov sluga uđe u sobu tražeći zlatnu bočicu koju je markiz poklonio glumici. Čuvši cijenu koja je plaćena za bočicu, markiz odluči prešutjeti gdje je ona završila.  Sve smicalice lijepe gostioničarke ozlovoljile su grofa te on odluči napustiti gostionicu. Nagovori i markiza da pođe s njim te mu ponudi platiti i smještaj. Dade mu trinaest cjelina da može otkupiti zlatnu bočicu kako mu čast ne bi bila okaljana

Mirandolina se zatvorila u sobu razmišljajući o pomahnitalom vitezu. Bojala se za svoj ugled te odluči udati se za Fabrizia: “…takvim brakom mogu se nadati da ću zaštiti svoj probitak i ugled, a da ne ugrozim svoju slobodu.” Dok je ona razmišljala o svojim postupcima, vitez je želio ući u sobu, ali ga ona pošalje u njegovu, da je tamo sačeka. Fabriziju daje naslutiti da se želi udati i ispuniti posljednju volju svoga oca.

Vitezova nestrpljivost opet ga je vratila na Mirandolinina vrata te je bukom prizvao grofa i markiza koji su pomogli Fabriziju zaštititi Mirandolinu.  Zbog silnih prepirki i nadvikivanja, čak su posegnuli i za mačevima, ali su ih u zadnji čas zaustavili Fabrizio i Mirandolina. Pred svima, Mirandolina je obznanila da se želi udati za Fabrizia. Vitez je otišao ljut i ponižen, bez pozdrava.  Markiz i grof također su zamoljeni da nađu drugo boravište jer je Mirandolina odlučila svu pažnju posvetiti suprugu. To je bio brak po želji njenog oca, a njoj će osigurati zaštitu, bez da joj ugrozi slobodu koju je i do sada imala.

Likovi: gostioničarka Mirandolina, Markiz od Forlimpopolija, Grof od Albafiorite, Vitez od Ripafratte, Sobar Fabrizio

Analiza likova

Mirandolina – glavni lik djela. Ona je gostioničarka koja je bila lijepa, čista, izvrsnog ukusa i lijepo se znala odijevati. Puno se o njenom karakteru dade naslutiti po njenim riječima: “Bogatstvo cijenim i ne cijenim. Sav mi se užitak sastoji u tome da me služe, udvaraju mi se, obožavaju me. To je moja slabost, i to je slabost gotovo svih žena… Živim pošteno i uživam u svojoj slobodi. Sa svima se družim, ali se nikad ni u koga zaljubim…”

Nakon očeve smrti, naslijedila je gostionicu i, uz ljepotu i mudrost, postala je i izrazito samosvjesna. Životni stavovi su joj realni i jasni. Život koristi do maksimuma, ne zaboravljajući pri tome na moralne vrijednosti koje su joj usađene. Koristi se svim ženskim čarima da se muškarci u nju zaljube, misleći pri tom prvenstveno na dobit za gostionicu. Voli manipulirati zaljubljenim muškarcima te ih na kraju ismijati, jer svi oni nisu ono za što su se predstavili.

Svi udvarači zaljubljeni su u nju zbog svog ega i koristoljublja. Njezino poigravanje osjećajima i ugledom udvarača nije za osudu jer im samo ukazuje na njihove nedostatke. Poseban trud koji ulaže da se ženomrzac Ripafratte u nju zaljubi, njoj je svojevrsna duševna nagrada. Pokazuje mu da je samo čovjek koji se pretvara i krije iza maske viteza. Sreću pronalazi s vrijednim i poštenim mladićem Fabriziom.

Markiz od Forlimpopolija – zaljubljen je u lijepu gostioničarku, ali je on sam vrlo siromašan te svoju ljubav nastoji prikazati u nematerijalnom obliku. Zbog toga često biva ismijan. Vrlo je impulzivan i uvredljiv te je na meti grofa koji mu se često ruga. Gostioničarka se prema njemu odnosi samo kao prema gostu, ne mareći za njegove ljubavne ispade.

Grof od Albafiorite – plemić koji svojim ogromnim bogatstvom nastoji osvojiti ljubav lijepe Mirandoline. Bogati pokloni i laskave riječi ne ostavljaju dublje tragove na gostioničarki. Svojim ponašanjem ne remeti poštovanje stečeno među gostima. Spretnošću dobiva i uzima sve poklone koji su joj namijenjeni, tako da se grof osjeća počašćenim što je smije darivati. Nakon mnogo udvaranja, uvidi da je iz manipuliran te uvrijeđen i ismijan napušta gostionicu, ali Mirandolini dopušta da ga smatra prijateljem.

Vitez od Ripafratte – gost u gostionici, uvjeren da su žene bića nižeg roda i da zaslužuju samo prezir te se stoga lako i odnosi prema ženama, odbojno i s prijezirom. Domaćica ga svojim ustupanjima i brižnim ponašanjem vrlo brzo i u kratkom roku pridobi i dovodi do stanja zaljubljenosti. čime on promjeni mišljenje. Na samom kraju mu pokazuje njegove zablude i ismijava ga. Njegov ponos i ego su strašno povrijeđeni te odlazi iz gostionice prezirući sam sebe jer je iznevjerio svoje ideale i vrlo lako popustio pred ženskim čarima, za koje je smatrao da je na njih otporan.

Fabrizio – sluga i sobar u gostionici. Pošten je i častan mladić i iskreno zaljubljen u svoju gazdaricu. Sramežljiv je i strpljiv u iščekivanju svoje životne ljubavi.
Pomalo pati dok se Mirandolina poigrava s muškim dijelom gostiju. Pomalo je ljubomoran, ali se ne odaje jer je svjestan činjenice da će lijepa gostioničarka biti njegova.

Bilješka o autoru

Carlo Goldoni rođen je u Veneciji 1707. godine u bogatoj obitelji. Bio je talijanski komediograf i reformator kazališta.

Školovanje mu se odužilo i školovao se po mnogim gradovima. Tako je prvo studirao u Perugi, na dominikanskome učilištu u Riminiju i na kraju je diplomirao pravo na Sveučilištu u Padovi.

Bio je posebne osobnosti, temperamentan i volio je lutati. Već za vrijeme studija pokazao je svoj karakter tako što je bio izbačen sa Sveučilišta u Padovi.

Kratko se bavio pravničkim poslom jer ga još od studija privlači kazalište.

Napisao je niz melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija. Komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, a služio se i venecijanskim dijalektom.

Njegova najpoznatija djela su: “Kavana”, “Gostioničarka Mirandolina”, “Grubijani”, “Ribarske svađe”, “Lukava udovica”, “Zaljubljenici”, “Trilogija o ljetovanju”, “Uspomene”.

1762. godine preselio se iz Venecije u Pariz gdje je radio i kao učitelj talijanskog jezika na dvoru. Za vrijeme trajanja Francuske revolucije ostao je bez dvorske mirovine i potpuno je osiromašio. No, i dalje se bavio pisanjem.

Umro je u siromaštvu, u veljači 1793. godine u Parizu.

Autor: T.K.