General Kiro miš

“General Kiro miš” zanimljiv i je vrlo simpatičan igrokaz Hrvoja Kovačevića, pisca koji je mnogo poznatiji po svojim romanima za mlade. Igrokaz obiluje humorom i dovitljivim dosjetkama, koje će jednako nasmijati i djecu i odrasle. Ovo je priča o hrabrom mišu, ispričana više iz perspektive sporednih likova, nego samog miša.

On kao da je u cijeloj priči samo sporedni promatrač pomalo smiješnog svijeta ljudi. Ljudi imaju neka svoja čudna pravila, neobične, često lažne vrijednosti, čudnovate ciljeve prema slavi i bogatstvu… dok je za miša važno da ima dobrog prijatelja, topli doma i pun trbuščić. Miš nije lijen, želi on i pokoju pustolovinu, ali nimalo zbog slave, već samo zbog lijepog iskustva. Miše je, uz svog postolara Benedikta, najmoralniji lik igrokaza. Upravo zato što su njih dvojica toliko slični, oni su i najbolji prijatelji. Sva strka koja se oko njih događa, kao da ih ni ne dotiče, jer sve što oni trebaju i žele, upravo je ono što imaju – mir i prijateljstvo. Sve ostalo samo je bonus kojim im život čini malo jednostavnijim.

Ovi jednostavni karakteri su primjeri na koje bismo se trebali ugledati u vlastitom životu, ipak, svi ostali likovi priču čine mnogo zanimljivijom i pomalo luckastom. Igrokaz je napisan sa svim didaskalijama i detaljno prikazanom piščevom vizijom kako bi točno predstava trebala izgledati. Ima tu zanimljivih i duhovitih dijaloga, mnogo pjesme, plesa i šarolikih scena, koje se višestruko izmjenjuju, što sve skupa čini zabavnim, slikovitim, jako dojmljivim djelom.

Nesumnjivo bi predstava nastala po ovom djelu, bila izrazitom zanimljiva svim uzrastima. Priča ima sve – luckaste likove, dovitljive dijaloge i jako važnu pouku na kraju. Ona se tiče motiva koji se provlače kroz cijelo djelo, a to su hrabrost, skromna dobrota i najvažnije – važnost prijateljstva. Ove tri vrline dovele su naše likove do uspjeha, a uspjeh se nije očitovao u slavi i novcu, već u zadovoljstvu vlastitim životom, poslu koji ispunjava i prijateljima uz koje je sve lakše i bolje. Na kraju vidimo da je jedino važno u životu imati mir i nekoga do koga nam je stalo uza sebe, sve ostalo se samo čini kao važno.

Vrsta djela: igrokaz

Mjesto radnje: postolarska radionica, brod

Vrijeme radnje: nekad davno

Tema djela: pustolovine malenog miša

Ideja djela: život nam može donjeti mnogo zanimljivih trenutaka, nekada opasnih, a nekada sretnih

Kratak sadržaj

Maleni miš Kiro ležao je na polici radnje jednog postolara. Kroz podrumski prozorčić gleda vrevu iznad sebe. Ima pogled na trg na kojem svi negdje jure i žure, uopće ne zamjećujući mišića Kiru. Jedan netalentirani pjesnik zvani Polupjesnik, na trgu pjeva kako on protiv volje svog tate piše pjesme pune rime. One će ga proslaviti i obogatiti. Jedna dama prolaznica kaže da uvijek mora biti u toku što se tiče mode. Mora biti brza u tome jer se u modi sve brzo mijenja, zato žuri naokolo, kupujući najbolju odjeću po zadnjim trendovima. Jedan prolaznik, koji izgleda kao kriminalac, kaže da on nije ni fin ni tatin sin. Ne trpi laži niti ima vremena, jer se sprema za akciju. Njega privlači zlato i želi znati gdje ga može pronaći. Predstavlja se još jedna prolaznica, nečija zaručnica. Kaže da se probudila nakon divnih snova, pojela i popila kapučino, našminkala se i s pudlicom izašla, naći se sa svojim dragim. Trgovac kaže da on sve lako kupuje i prodaje. Kod njega su najbolje cijene i zato trebamo požuriti dok sve ne proda. Domaćica veli da ima mnogo posla oko djece, škole i kuće, ali da sve stigne – čak i popiti kavicu i malo tračati s curama.

Odjednom se među prolaznicima pojavi skitnica. On sporo hoda, pa ga ostali prolaznici guraju. Pokušava ubrzati da se uklopi među svijet. Kaže da mu je danas vrlo važan dan, jer mora pronaći neki malo bolji stan za sebe. Stari stan je oronuo i sve se u njemu kvari. Curi mu i dimnjak i napa, pljesne zidovi i u njemu mu je jako tijesno. Pogleda dolje i vidi da mu se cipela odlijepila. Pomalo prestravljeno upita ima li ovdje postolara. Javi se postolar Grga, probije do skitnice i pita u čemu je problem. Skitnica mu pokaže cipelu, pa Grga zaključi da je to veoma veliki problem. Pita kolegu postolara Mrgu za mišljenje. Mrga kaže da nikada nije vidio ništa slično. Skitnica je očajan jer mora ići na sastanak s jednom stanodavkom, finom damom, udovicom. Mrga i Grga se slože da je situacija vrlo neugodna, ali onda Grga upita skitnicu ima li ona novaca za popravak cipela? Skitnica kaže da ima, ali da mu je jutros novčanik ostao kod kuće – ostao je u kineskoj vazi iz Ming dinastije, koju drži u predsoblju. Mrga kaže da to nije problem, neka ode doma po novčanik, ali skitnica kaže da mu je kuća na drugom kraju grada. Grga ga pita ima li novaca uopće, ima li ga u džepu, ali skitnica prizna da nema. Grga i Mrga priznaju novac samo kad ga vide, pa ne žele popraviti cipelu besplatno. Ali preporuče očajnom skitnici da ode postolaru Benediktu, onome u čijoj radnji spava miš.

Benedikt je sjedio u svojoj radnji, leđima okrenut ulici i zabijao čavao u cipelu. Mrga kaže da je on izvrstan postolar, ali mu jer radionica u podrumu pa mu ne dolaze bogate mušterije, već samo sirotinja. Grga kaže da je Benedikt dosegnuo samo dno jer ponekad radi i besplatno. Predlaže skitnici da ode do njega i kaže mu svoj problem. Koliko je lud, još će mu i pomoći. To je čuo i pjesnik pa je zastao pred radionicom i pogledalo potplatu svoje cipele. Ali, budući da su već trojica bila pred postolarevom radionicom, samo je produžio dalje. Skitnica se ohrabri, uđe u radnju postolara Benedikta i izloži mu svoje probleme. Prvi je da mu se odlijepila cipela, a drugi da mu je novčanik ostao kod kuće, u vazi dinastije Ming. Postolar kaže da ovo prvo uopće nije problem, ali da ne zna kako da mu pomogne oko vaze. Skitnica pita može li sada dobiti popravak, a platiti kasnije, na što postolar odgovori da ni tu nema problema.

Skitnica nije morao ni izuti cipelu, samo ju je morao staviti na kalup. Postolar je krenuo zabijati čavliće po cipeli, a buka udaraca probudila je miša. Njegov pokret vidio je skitnica i uzviknuo kako je tu miš! Benedikt kaže da se miš zove Kiro i da je to njegov prijatelj. Skitnici nije bilo jasno kako postolar može imati miša za prijatelja, kad mu je radionica puna kože, koju miševi vole grickati. Benedikt kaže da je Kiro poseban miš. Grga i Mrga su slušali cijeli razgovor, pa se počeli iščuđavati mišu u radionici. Čak su pozvali i prolaznike da vide to čudo. Svi su se sjatili i nisu se toliko čudili mišu u radionici, koliko tome što je taj miš postolaru prijatelj. Svi počnu pjevati pjesmu koja govori koliko je važno imati dobrog prijatelja, ma tko on bio.

Svatko ima svojeg idealnog prijatelja, koji odgovara njihovim osobnostima, ali među njima nema nitko tko za prijatelja ima miša. Nitko za tako nešto nikada nije ni čuo. Grga i Mrga slože se da je Benedikt skroz lud. Nijedan od njih dvojice nema prijatelje među miševima, ali ih imaju među uglednicima. Grga kaže kako će kralj uskoro izabrati kraljevskog postolara i uvjeren je kako će to biti baš on. Mrga misli da i on ima neke šanse da postane kraljevski postolar, iako Grga misli da on to ne može biti jer mu cipele nisu moderne. Mrga se ne slaže s tim, pa obojica zaustave damu u prolazu i pitaju tko ima modernije cipele. Ona kaže da obojica nose staromodne cipele, jer ne čitaju časopise specijalizirane za modu.

Za to vrijeme Benedikt je popravio cipelu skitnice. Skitnica mu je na izlazu obećao da će navratiti jedan da i platiti mu popravak. Kada je otišao, Benedikt je pozvao miša sa zajedno večeraju. Imali su kruha i sira. Bila je to skromna večera, ali se među njima osjećala bliskost. Iznad njih, jeli su i prolaznici. Trgovac je svaki dan fino jeo i onda bi popio vina. Kriminalcu je objed bio vrlo bitan jer od njega ostaje zdrav i snažan. Dama je uvijek jela sporo, jer je to bilo otmjeno, a domaćica je za objed spremala svakakva fina jela. Jedino Polupjesnik nije jeo, njega su samo muze hranile.

Kada je Polupjesnik vidio da nikoga nema pred ulazom u radionicu postolara Benedikta, polagano se spustio dolje. Zatekao je Benedikta i miša kako jedu, pa se ispričao što ih prekida. Benedikt mu ponudi da im se pridruži, a Polupjesnik pokuša biti nenametljiv, ali ipak u dva zalogaja pojede ono što je postolar stavio pred njega. Taman su tada Grga i Mrga prolazili ulicom i zavirili kroz prozor u Benediktovu radionicu. Nisu se mogli načuditi da sada stari postolar hrani i pjesnike. Nakon večere Polupjesnik kaže da je došao jer mu je pukla potplata od cipela. Otvoreno je priznao da sada nema novaca, ali da je odnio svoju zbirku uglednom izdavaču i da je samo pitanje dana kada će postati bogat. Pitao je je li u redu da plati popravak tada? Postolar se složio i rekao mu da stavi nogu gore, jer brze popravke obavlja bez izuvanja. Polupjesnik se ponudio da za to vrijeme izrecitira neku svoju pjesmu.

Dok pjesnik recitira, miš leži na svojem mjestu na polici i razmišlja. Jako mu je lijepu tu gdje jest. Benedikt je jako dobar čovjek koji ga voli, pa miš voli i njega. Otkad je kod njega, jede tri puta dnevno i uvijek je na toplom. Gotovo se ni ne sjeća svog života prije nego se sprijateljio s Benediktom, ali se sjeća da su ga stalno proganjali, da je gladovao i da mu je bilo hladno. Miš misli da se malo ulijenio otkad je tu, pa je odlučio malo se pokrenuti. Prošetat će malo po ulici, nakon što Benedikt zaspe i možda doživjeti neku novu pustolovina. Žao mu je samo što ljudi ne razumiju mišji govor, pa neće moći Benediktu ispričati što je doživio. Kada je Benedikt popravio cipelu Polupjesnika ovaj ga je na izlasku pitao sviđa li mu se njegova poezija? Benedikt je rekao da jest, a Polupjesnik se oduševio što i priprosti ljudi, poput postolara, znaju cijeniti poeziju. Obećao je postolaru potpisani primjerak knjige, čim se bude objavljena.

Kada je otišao, Benedikt je pozdravio miša i otišao na spavanje. Miš se tada ohrabri i zađe na trg. Osjećao se izgubljenim na pustom trgu, a onda, odjednom iz mraka izroni mačka. Za njom dođu još dvije mačke, sve zainteresirane za malog mišića. Mačke se počnu poigravati mišem, govoreći da mu neće ništa, ali opet su skakale na njega. On im je uzmicao, ni ne sluteći da se popeo na brod, sve dok nešto nije prestrašilo mačke i one su pobjegle. Bili su to Štakori. Miš se odmah sakrije, a štakori pogledaju za mačkama. Neki do njih su se bojali da će se mačke vratiti i pojesti ih. Dvoje od njih se našale pa viknu da mačke dolaze. Ostali se razbježe, a ovi se ostanu smijati. Odjednom primijete miša. Netko napomene kako nema razloga panici jer je to samo mali miš. Neki štakori su se pobojali jer su to samo još jedna usta za hraniti, a njih već ionako ima dovoljno. Dogovore se da je najbolje da ga bace preko palube. Ali, nikako nisu mogli izvući miša iz njegova skrovišta. Počeli su zazivati miša da izađe iz skrovišta, a onda mu stanu i prijetiti, pa i vrijeđati. Odjednom prestane gužva i na palubi se pojavi kapetan. Najavi da polaze i da svi koji ne idu s njima, moraju napustiti brod, jer će slijepe putnike poslije baciti u more.

Kapetan nastavi urlati, kada mu pristupi kraljica i pita ga zašto toliko urla. Naredi mu da se postavi stol čim krenu, jer njen muž kralj ogladni čim krene na put. Kapetan primi zapovijed i odmah poviče “Ručak!!!” To čuju štakori pod palubom, pa i sami poviču “Ručak!!!”. Svita donosi kralju, kraljici i kraljeviću pečenu piletinu i vino za večeru. Oni jedu i napola oglodane kosti bacaju dolje. Kosti love štakori i glođu do kraja. Toliko su se najeli, da su legli i pozaspali. Kralj je nakon jela predložio ples. Svi stolovi se miču, pa se začuje glazba i započne ples. Miš Kiro je oprezno izvirio iz svog skrovišta, tek kad je vidio da su svi štakori zaspali.

Kralj zapleše s nekom dvorskom damom, a kraljević započne razgovor s kapetanom. Sazna da plove na sjever, gdje ima santi leda. Kraljević se uplaši da bi mogli udariti u neku, ali ga kapetan smiruje, govoreći mu da im se s njim kao kapetanom, ništa loše ne može dogoditi. Dama upita ima li miševa na ovom brodu, a kapetan odgovori da ima samo štakora. Dama vrisne i kaže da se ona boji i štakora i miševa, ali joj kraljica hladno odgovori da se i oni boje nje. Jer miševi su mali, a onda tako vrišti. Mali kraljević kaže da bi on radi imao jednog malog miša. Svi plešu i raduju se što idu na sjever.
Štakori tada primijete da postaje sve hladnije. Jedan od njih kaže kako idu na santu leda. Udarit će u nju i brod će potonuti. Svi se uspaniče, pa odluče da je najbolje skočiti u more i ploviti što dalje od broda, da ih ne ulovi vrtlog jednom kad brod potone. Netko kaža da će se svi utopiti, ali onda shvate da će se brod razbiti u komadiće, ali će drvo ostati plutati. Oni će se onda moći popeti na to drvo. Svi poskaču u more.

Mišu nije bilo jasno zašto su svi štakori poskakali u more. Onda i on shvati da se približavaju ledu. Odluči i on skočiti, ali se u zadnji tren sjeti da su i ljudi na brodu, nesvjesni da hrle u opasnost. Mora ih upozoriti, ali ne zna kako jer ne pričaju istim jezikom. Ipak, on hrabro pojuri gore na palubu, među ljude. Čim se pojavio na palubi, dame su počele vrištati, a muškarci naganjati malog miša. Kraljica je smatrala da je to vrlo neobično jer je mislila da na brodu nema miševa. Kapetan kaže da je to slijepi putnik, ali kraljica nije ni očekivala da će miš kupiti kartu za brod. Kraljević je molio da ne ubiju miša, jer ga on želi imati. U svoj toj jurnjavi sruše stol i posudu s ledom, pa miš svojim zubićima zgrabi jednu kocku leda. Onda ga uhvate, dami pozli, ali kapetan shvati da se miš čudno ponaša. Pomisli da im možda želi nešto reći. To ne bi bilo čudno jer štakori predosjećaju havariju broda, pa zašto ne bi i miševi. Bilo im je neobično što miš drži kocku leda u zubima. Kapetan se dosjeti da već plove sjevernim morima, gdje ima santi leda, pa odluči provjeriti kamo plove.

Kraljević uzme miša, ali mu otac kaže da će mu radije kupiti lovačkog psa za ljubimca. Ipak, kraljević je odlučan u tome da uzme upravo ovog miša za ljubimca. Dok su se raspravljali, odjednom osjete jak udarac. Dama vrisne da su počeli tonuti, ali kapetan kaže da je samo malo promijenio kurs jer se pred njima stvorila santa leda. Vani je bilo jako maglovito i ne bi je uočili da kapetan nije otišao provjeriti kamo idu. Svi su brzo shvatili da je miš upravo spasio kraljevsku obitelj. Odluče nagraditi miša, ali ne samo sirom, nego i – činom generala. Čak je i dama priznala da je mišić nekako ljupki, nimalo odvratan kao što je mislila. Kralj je čak rekao da će mu dati izraditi malu sablju kada se vrate na kopno. Putnici broda su se već zasitili sjevera, a nije baš bilo ni sigurno putovati tamo, pa su svi odlučili da je najbolje vratiti se na jug. Od prevelikog uzbuđenja, svi su se izmorili, pa odluče poći na spavanje. Kraljević pita smije li on spavati s mišem, ali kraljica nije sigurna smiju li generali spavati s kraljevićima. Kralj ipak dopusti sinu da miš spava pored njega.

Štakori na moru užasnuto su shvatili da se brod okreće i vraća. Ako ne doplivaju do njega, ostat će ovdje. Najprije nisu mogli vjerovati da ih je njihov osjećaj da će brod potonuti prevario, a onda su shvatili da miš nije skočio za njima, već ostao na brodu. Štakori su zavidjeli mišu. Netko je čak posumnjao da je upravo on spasio brod, ali su mu se ostali brzo narugali jer je tako nešto malo moguće.

Sljedeće jutro su kraljević i miš obilno doručkovali na brodu, a dama je pored njih pila kavu i svako malo uštipnula mišića za obraz. U potpalublju kraljica je dala kavu mamurnom kralju. On joj kaže kako je sanjao grozan san, u kojem je miša proglasio generalom. Tek kada je uhvatio kraljičin pogled, shvatio je da je to bila istina, a ne san. Dođe kraljević i pita kada stižu doma, jer mu je dosadno. Kralj ga pita da li mu je miš dosadio, a on kaže da jest jer ne zna govoriti. Radije bi jednog papagaja.

Miš je gledao u pučinu i divio se moru. Ipak, jako mu je nedostajao njegov prijatelj, postolar Benedikt. Iako je na brodu bolje jeo i svi su se toplo i brižno odnosili prema njemu, njemu je ipak nedostajao dom. Dama pogleda na pučinu i primijeti kopno. Na kopnu su također primijetili da dolazi kraljev brod, pa su svi srdačno dočekali kralja. Prolaznici su pjevali svoj pjesme i naglašavali zašto toliko vole svoga kralja. Svatko je imao svoje razloge: kriminalac jer je kralj bio čvrste ruke, dama jer kralj prati modu i odlično izgleda, Polupjesnik jer mu je kraljevska obitelj inspiracija za pjesme, domaćica se divila što im je dječak tako lijepo uhranjen, čist i ljubazan, trgovac jer im kraljevska obitelj iz dalekih zemalja donosi robu koju će oni lijepo dalje prodavati, a zaručnica jer se njihovih dolaskom sprema veliko slavlje puno jela, pića i zabave.

Dok su tako hvalili kralja i njegovu obitelj, prolaznici su primijetili da se iza kraljevske obitelji smuca jedan miš. Upozore kralja i htjedoše ubiti miša, ali im kralj kaže da je miš s njima. Brzo se među ljudima proširi vijest da kralj ima miša. Sjete se da i stari postolar Benedikt ima miša, pa dama pomisli da je sada možda moderno imati miša za ljubimca. Trgovac se odmah počne raspitivati koliko bi jedan miš mogao koštati, a Polupjesnik pomisli da su miševi jako inspirativne životinje. Kralj naglasi da taj miš nije običan miš – on je general! Svi se upitaju odakle mišu čin generala? Kriminalac pomisli da sigurno ima veliko srce, a zaručnici je krivo što je taj miš samo miš, jer ima čin generala, dok je njen zaručnik čovjek, a ipak je samo pukovnik. Kralj odluči udovoljiti njihovoj znatiželji pa ispriča kako je miš uspio dobiti čin generala. Ispričao je kako je miš zahvaljujući svojoj hrabrosti i domišljatosti, kraljevskoj obitelj spasio brod i život od utapljanja. Svi se slože da je miš svojim hrabrim pothvatom i zaslužio tu titulu.

Za to vrijeme miš nije ni shvatio da svi pričaju o njemu. On je njuškao naokolo, najprije u strahu da ga netko ne zgazi, a onda je počeo istraživati u znatiželji. Došao je do radnje postolara Benedikta i kroz prozor virnuo unutra. Kada je unutra vidio svog prijatelja, radosno cijukne i pohita u radnju. Benedikt se razveseli kad ga vidi. Primi ga u zagrljaj i pita gdje je bio? Postolar je bio jako zabrinut za svog prijatelja, jako mu je nedostajao, ali primijetio je da je miš dobro uhranjen i jako čist.

Za mišem u postolarsku radionicu uđu i kraljevska obitelj s kapetanom. Grga i Mrga nisu mogli vjerovati da je upravo Benediktov miš spasio kraljevsku obitelj – od toliko miševa na svijetu. Benedikt je bio iznenađen kada je vidio kraljevsku obitelj kako mu ulazi u radnju, ali je zadržao prisebnost. Kralj ga je upitao da li je to njegov miš, a postolar je odgovorio da je to Kiro. Pitao je kralja je li Kiro učinio nešto loše, što je kralj odmah zanijekao. Kraljica je za to vrijeme gledala cipele u radnji. Bile su joj jako lijepe. Kralj se dosjeti da ovih dana biraju novog kraljevskog postolara, pa predloži Benediktu da to bude baš on. Benediktu bi to bila velika čast. Grga i Mrga nisu mogli vjerovati da se to događa. Kralj je pozvao Benedikta da dođe živjeti u njihov dvorac. Ali Benedikt nije htio otići iz svog podruma, ako to nije bilo baš nužno. Njemu je bilo jako zanimljivo raditi ovdje, upoznavati sve te neobične ljude, poput pjesnika i skitnice koji posjeduje vaze iz dinastije Ming. Kralju se svidi što postolar voli imati doticaj s običnim pukom. Smatrao je da bi i sam to trebao imati. Dopustio je Benediktu da radi u svojoj radionici, a kad bude trebalo, dolazit će na dvor uzimati im mjere stopala. Grga i Mrga ni to nisu mogli vjerovati, pogotovo kad je kralj Benediktu ostavio vreću zlatnika, da Benedikt malo sredi i osuvremeni radionicu. Prije nego je otišao, kralj je Benedikta imenovao pukovnikom, kako bi mogao biti posilni mišu generalu – jer svaki general mora imati posilnog. Grga i Mrga ni to nisu mogli vjerovati.

Dama je tada primijetila da je taj postolar zapravo jako zgodan. Zaručnica da će biti još i zgodniji kada kupi bolje odijelo. Na izlasku iz radionice, kralj i kraljica su likovali jer su se napokon riješili miša, a mali kraljević je ponovo zahtijevao papagaja. Polupjesnik nije mogao vjerovati da mu je tako znamenit čovjek prije koji dan popravio cipelu, a dama je zaključila da on nije samo postolar, nego i genijalni modni kreator, čiji je dizajn čak i ispred mode. Svi su bili ganuti što je tako veliki čovjek, k tome i pukovnik, odlučio ostati među njima, umjesto da se preseli u kraljev dvorac. Bili su spremni proglasiti ga i svecem. Krenulo je veliko slavlje. Svi su pjevali i otišli se dalje zabavljati. Ispred Benediktove radionice ostanu samo Grga i Mrga. Grga je sav očajan što je Benedikt dobio posao kod kralja, a nije se ni pojavio na Kraljevom dočeku, dok je on vodio tolike uvažene ljude na večere i opet nije dobio taj posao. Mrga je pokušavao opravdati Benedikta, ali Grga nije želio ni čuti da je besplatno popravljanje cipela vrijedno opravdanje. Mrga tada kaže Grgi da je stvar u prijateljstvu. Na primjer, Grga Mrgu nikada ne zove imenom, kako ga zovu drugi prijatelji, već samo “uvaženi kolega”. Njih dvoje se toliko godine druže, a nisu se uspjeli sprijateljiti, dok se Benedikt uspio sprijateljiti i s običnim mišem. Mrga se možda ljutio što nije dobio posao kraljevskog postolara, ali je upravo nešto i naučio – pravi prijatelj će ti pomoći da postigneš ono što želiš. Obojica zajedno odu na kraljevu proslavu.

A u radionici je Benedikt servirao večeru za sebe i svog prijatelja miša. Bilo je tu salame, majoneze, namaza, krastavaca i soka. Dva prijatelja su nazdravila sokom. Benedikt kaže da bi sada, kad su bogati, mogli ići u restorane na večeru, ali da je njemu sasvim ugodno i ovdje. Benediktu je bila neobična ta novonastala popularnost, pogotovo vojnički činovi koje su dobili, pa se nadao da ih neće poslati da sastavljaju vojske. A za sve ostalo, dva prijatelja će se uz, međusobnu pomoć, već snaći.

Likovi: miš Kiro, postolar Benedikt, kralj, kraljica, kraljević, kapetan, Mrga, Grga, dama, kriminalac, domaćica, trgovac, Polupjesnik, skitnica, zaručnica, štakori, mačke, dvorjani…

Analiza likova

Miš Kiro – mali miš koji je svoj dom i utočište pronašao na polici radionice postolara Benedikta. Benedikt mu je bio prijatelj, pa ga je redovito hranio i dopuštao mu da spava gdje i koliko želi. Sjećao se vremena kada ništa od toga nije imao, već se morao gladan i po hladnoći skitati ulicama. Kako se ne bi do kraja ulijenio, miš odluči malo protegnuti noge i prošetati gradom noću, dok nema ljudi. Kada je izašao, pao je u niz neprilika i završio na kraljevskom brodu. Tamo je i spasio kraljevsku obitelj, pa tako zaradio čin generala. Miš Kiro nije bio samo izuzetno hrabar za jednog miša, već i domišljat. Dokučio je kako komunicirati s ljudima na brodu i prenijeti im upozorenje da su u opasnosti. Miš nije poput štakora samo pobjegao s broda i spasio sebe, već je prvo promislio i odlučio upozoriti i druge. Ta hrabrost i suosjećanje su mu se kasnije višestruko isplatili, a miš je dokazao da, iako je mali, može učiniti veliko djelo.

Miše je nakon svog hrabrog čina dobio sve – i titulu i obilje hrane, mnogo pažnje i divljenja, ali njemu je ipak nedostajao njegov prijatelj postolar. Mišu nije bila važna slava, bilo mu je važno biti s ljudima koji ga vole. Zato je i pohrlio u radnju svog prijatelja Benedikta, čim ju je pronašao. Nije bio tašt i ostao među ljudima koji su mu se divili, već je pohrlio u naručje onog do koga mu je jedino bilo stalo. Miš je bio pravi prijatelj, zbog kojeg je Benedikt dobio zasluženo priznanje i mnogo novca. Ali to nije pokvario ni jednog od dvojice prijatelja. Oni su ostali skromni i sretni jer imaju jedno drugo.

Postolar Benedikt – stari postolar koji je najviše volio raditi u svojoj radionici, dok je njegov prijatelj miš spokojno spavao na polici. Benedikt je bio dobra duša i često je popravljao cipele onima najpotrebitijima, koji najčešće nisu mogli ni platiti popravak. Mogi su mislili da je Benedikt zbog toga budala, ali njemu nije bio problem pomoći sugrađaninu u nevolji. Novac mu je uvijek bio najmanji problem i nikakva prepreke da odradi svoj posao postolara. Benedikt je bio jako skroman i samozatajan. Radio je posao najbolje što je znao i nije se pritom hvalio svojim umijećem. Nije volio velike, blještave zabave, niti pokazivanje pred važnim ljudima, njemu je bio najdraži njegov mir.

Ali, kada je dobio priliku biti kraljev postolar, prihvatio ju je. Pritom se nije umislio, već je odlučio ostati tamo gdje mu je bilo najudobnije – u svojoj radionici. Njemu nije bio problem raditi ni za koga, pa tako ni za kralja, ali pritom nije htio izgubiti kontakt s običnim ljudima. Benediktu su svi ljudi bili jednaki, bili oni kraljevi ili prosjaci. Nikome se nije dodvoravao, ali nikoga ni omalovažavao. Benedikt je jako volio svog prijatelja miša, pa se jako zabrinuo kad je on nestao. Brinuo se za njega kao za pravog prijatelja. Otkad mu je pružio utočište, uvijek bi se pobrinuo da miš ima što za jesti. Obojica su večerala zajedno, podijelivši skromnu večeru. Tako su nastavili i nakon što su se obogatili jer njima je bilo najvažnije druženje i vlastiti mir, a ne hvalisanje i razbacivanje novcem.

Kralj – bio je glava malo neobične kraljevske obitelji. Kralj je bio hrabar, odlučan i čvrst, ali volio je malo popiti, pa je u jednom pijanstvu čvrsto odlučio miša prozvati generalom. Kada se otrijeznio, to mu se činilo samo kao ružan san, ali tu odluku nije mogao poništiti. Tako svojeglav, cijelu stvar okrenuo je u svoju korist. Iako je kraljeva riječ bila zadnja, često je popuštao svojoj ženi i sinu, protiv čijih želja nije mogao ići. Kada mu je sin zaželio miša za ljubimca, nije mu mogao zabraniti, ali se nadao da će promijeniti mišljenje, pa mu je stalno nudio lovačkog psa. Kada kralj nešto zgriješi, tu je kraljica da mu očita bukvicu, ali i pomogne da izađe iz situacije kao pobjednik.

Kraljica – pomalo suzdržana žena, ali oštra jezika, koja svima kaže što ih ide, pa tako i svome mužu. Uvijek prigovori mužu kada učini što ludo, ali ga nikada ne optužuje, već ga pusti da se nosi s posljedicama svog djela. Prigovori glupim ljudima bez problema, kao što je učinila i dami dok se ponašala budalasto. Ni ona ne može sreći “ne” svome sinu, ali također pokušava izmanipulirati ga da učini ono što je najbolje za sve. Kraljica ima oko za modu i lijepe stvari, pa je odmah prepoznala ljepotu i kvalitetu postolarevih cipela. Kralj i kraljica se kroz cijeli igrokaz ne čine samo kao muž i žena, već i kao najbolji prijatelji, partneri koji se zajedno izvuku iz svih situacija, ponosni na sebe i jedno na drugo.

Kraljević – mali razmaženi kraljev sin, koji je naučio da sve mora biti po njegovu. Jako je znatiželjan, pa je, dok je bio na brodu, stalno ispitivao kapetana o plovidbi, moru, santama leda i sjeveru. Kada je vidio hrabrog miša, Kraljević ga je odmah poželio za ljubimca! Nitko ga nije mogao odgovoriti od toga, koliko god nije priličilo da netko kraljevskoga roda ima miša za ljubimca, a ne nekog velikog psa ili slično. Kraljeviće je bio uporan, vjerojatno na tatu, pa je to i dobio. Ali, brzo mi je splasnulo zanimanje, pa je miš kraljeviću brzo dosadio. Miš je bio šutljiv, a kraljević je htio nekoga s kime će moći razgovarati. Zato je poželio papigu. Otac ga ni ovoga puta nije mogao odgovoriti ni podmititi psom – jednom kad je kraljević odlučio da želi papigu, to je bilo to!

Mrga i Grga – dvojica postolara koji su se najprije rugali Benediktu jer posluje samo sa siromašnima, i to onima koji mu rijetko i plaćaju za njegov rad, a onda su postali ljubomorni jer je upravo njemu uspjelo postati kraljevskim postolarem. Mrga i Grga su sebe smatrali vrhunskim postolarima, pa nisu svoj dar htjeli tratiti na one koje im nisu mogli plaćati usluge. Obojica su se ulagivali imućnim ljudima, kako bi ih ovi preporučili kralju, pa nisu mogli vjerovati da je posao dobio netko tko to nije ni pokušavao. Ipak, iz svega toga nešto su važno naučili – a to je da je pravo prijateljstvo vrjednije od svega toga, ali ne samo to, nego da će ih upravo prijateljstvo dovesti do uspjeha.

Bilješka o autoru

Hrvoje Kovačević rođen je 1966. u Požegi gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirani je arhitekt, a bavio se i animiranim i igranim filmom – autor je tri animirana i jednog igranog filma.

Crtao je karikature za mnoge časopise poput Studentskog lista, Poleta, Oka, Sportskih novosti i dr. Nije isključivo dječji pisac, napisao je i nekoliko romana za odrasle, a njegove drame i kratke priče objavljene su u raznim časopisima ili su izvedene na radiju.

Profesionalnim piscem smatra ga se od 2002. Dobio je prestižnu nagradu Grigor Vitez za roman Tajna crne kutije. Njegova drama Profesionalna deformacija nagrađena je i nagradom Sfera.

Danas živi u Stubičkim toplicama i nastavlja pisati sa žarom. Napominje kako likove za dječje priče dobiva iz mašte vlastite djece.

U njegovu opusu se nalazi nekoliko romana za djecu: Tajna ribljeg oka, Tajna crne kutije, Tajna zmajeva vrta, Tajna zlatnog zuba, Tajna mačje šape, Tajna tužnog psa, Tajna graditelja straha.

Autor: V.B.