Pantagruel je prva knjiga Francois Rabelais, francuskog pisca koji je u svojim djelima najbolje izrazio ideje i težnje francuskog humanizma i renesanse u prvoj polovici 16. stoljeća.
Kao propovjednik humanizma, Rabelais se izlaže i obrazlaže svoja mišljenja o nizu pitanja – odgoju, vjeri, Crkvi, ratovima i osvajačima, a zatim iznosi svoju viziju idealnog društva. Smatra kako su osvajački ratovi, zaslijepljeni vladari, loš odgoj te lijenost redovnika najveći problemi društva i kao opreku tome pruža temeljne ideje humanizma; žeđ za znanjem, povezanost čovjeka s prirodom, sklad duha i tijela te izravno poznavanje Evanđelja.
Pantagruel je objavljena pod pseudonimom i smatra se jednim od temeljnih djela svjetske književnosti te je po njoj nastao i pojam pantagruelizam, a on označava radost življenja, hedonistički pristup svijetu u renesansnome duhu. Druga objavljena knjiga je Gargantua, a ona kronološki prethodi prvoj i zapravo govori o podrijetlu Pantagruelova oca.
Gargantua je druga od ukupno pet knjiga koje čine romaneskni ciklus Gargantua i Pantagruel. Gargantua predstavlja biografiju jednoga od glavnih likova, opisujući njegov čudni i pomalo smiješni dolazak na svijet pa još čudniji i smješniji život pun zgoda i nezgoda koje kroz stranice polako dobivaju na važnosti i veličini. Čitav ciklus vrhunski je primjer groteskne književnosti te parodija na događanja u društvu tog vremena.
Vrijeme pisanja ovih knjiga (1532.-1564.) označeno je nastojanjima reformiranja društva i crkve; autor ismijava srednjovjekovni dogmatizam i okreće se prema čovjeku kao apsolutnom središtu, spominjući neočekivano često tjelesne izlučevine, proste izraze i puka preuveličavanja.
Glavno autorovo oružje je humor i hiperbola, a istovremeno povlači paralele s antičkim misliocima i snažno osuđuje licemjerje Rimokatoličke crkve. Koristeći razne igre riječima, autor ukazuje na smisao i besmisao svega što nas okružuje, dajući pritom na važnosti nebitnim stvarima i uzimajući na važnosti onima naizgled bitnima.
Djelo vrvi poslovicama, stihovima iz Biblije i raznih drugih priznatih djela, a nerijetko i iskrivljenim latinskim izrazima. Autor kroz njega predstavlja karnevalsku sliku svijeta u kojem živi služeći se komičnim efektima, preuveličavanjem stvarnosti, parodijama, kontrastima, gomilanjem epiteta, izvrtanjem riječi, velikim brojevima i tako dalje.
Radnja se odvija u autoru dobro poznatom kraju pa je Gargantua za razliku od Pantagruela puna piščevih osobnih sjećanja i realističnih prikaza svakodnevnoga života, dok je manji naglasak na “divovstvu” i komičnoj strani istog. Radi toga je pantagruelizam u ovoj knjizi dorečeniji i puniji, više humanistički.
Gargantua je utjelovljenje autorove poruke, kroz njegovog rast i osobni razvoj Rabelais daje izvrstan primjer svojim čitateljima kako trebaju djelovati i kojim putem krenuti.
Već u proslovu autor objašnjava kako je ova knjiga kao i Sokrat – naizgled smiješna i porugljiva, ali kada se otvori, građa u njoj i nije tako luckasta kao što naslov diktira. Dapače, ona završava jednim mudrim proročanstvom koje je Gargantua ipak uspio shvatiti, a ono ostaje primjenjivo i u današnjem vremenu.
Pisac se poslužio i likom redovnika koji odgovara humanističkoj reformi, pa taj brat Ivan na kraju otvara opatiju u kojoj je život aristokratske zajednice uređen na sasvim nov način. Knjiga i završava opisom te opatije u kojoj muškarci i žene žive slobodno, a jedino pravilo je “čini što ti je drago”. Tako ovaj roman od naizgled čiste groteske postaje vrhunski renesansni priručnik čitateljima svojega doba.
Vrsta djela: fantastično satirični roman
Vrijeme radnje: neodređeno, kronološki prethodi prvom romanu u ciklusu
Mjesto radnje: Francuska (današnja regija Chinon)
Tema djela: odrastanje diva Gargantue
Ideja djela: humanistička reforma društva
Kratak sadržaj
Gargantua je bio francuski div kojega je majka Gargamella čak jedanaest mjeseci nosila pod njedrima.
“Jer žene mogu nositi toliko, pa i više, osobito kad je to kakvo remek-djelo i osoba koja treba u svoje vrijeme učiniti velika junaštva.”
Otac mu je bio Grandgousier – Veležder, poznat po pijenju naiskap i konzumiranju slanog jela. Na pokladni utorak, divovi su solili meso 367 014 volova kako bi na proljeće imali govedine pa je tako bilo i puno goveđih tripica. Ali tripice nisu mogle dugo stajati pa divovi odlučiše pojesti sve. Gargamella ih je pojela 16 badanja, dvije bačve i šest lonaca.
Dok su poslije objeda svi plesali i slavili, Gargamella je počela osjećati bolove i pomisli kako će roditi. Brzo su se oko nje skupile babice samo da bi shvatile da joj je olabavilo debelo crijevo jer se prejela tripica, pa ispalo van. Tad joj je jedna od babica dala nešto za zatvor što je Gargamelli zgrčilo sve mišiće i ona osjeti kako joj se dijete penje preko ošita i ramena i odjednom izađe na uho! Kad se rodilo, dijete nije zaplakalo nego zavikalo:
“Piti! Piti! Piti!”.
Čuvši to, kralj Grandgousier tepajući rekne:
“Ga-ga tu-a!” (gadna truba)
I tako dijete nazvaše Gargantua – jer je židovski zakon navodio da djetetovo ime treba biti prva očeva riječ po njegovu rođenju.
Odmah su mu odredili 913 krava koje će ga redovito hraniti mlijekom, jer u cijeloj zemlji nisu mogli naći dojilju koja bi zadovoljila Gargantuov apetit. Kad god bi bio uznemiren, ljut ili tužan donijeli bi mu piti i ovaj bi se odmah smirio.
Kad je navršio godinu i deset mjeseci, počeli su izvoditi Gargantuu u šetnje volovskim kolima. Napravili su mu i bijelo-modru odjeću od devet stotina lakata platna, osam stotina i trinaest lakata bijelog satena, jedanaest stotina i pet lakata tankoga sukna i još mnogo raznog materijala. Imao je Gargantua i mač, kapu s perjanicom, medaljon i prstenje, sve ogromnih proporcija i dimenzija.
“Gargantuine su boje bile bijela i modra, kako ste već prije mogli pročitati, i po njima je njegov otac htio da se razumije kako mu je on radost nebeska: jer je njemu bijelo značilo radost, užitak, naslade i veselje, a modro nebeske stvari.”
Do svoje pete godine, Gargantua je jeo, pio i spavao, valjao se po blatu, trčao za leptirima, češao trbuh, budan sanjao, trčao pred rudo, jezik razvezivao, sam se škakljao da bi se smijao.. i pipao svoje odgajateljice. Potkraj pete godine posjetio ga je otac vraćajući se nakon poraza Kanaraca. Sretan što vidi svoje dijete, grlio je Gargantuu i ispitivao ga o svemu. Gargantua mu ponosno odgovori kako je najuredniji dječak u cijelome kraju otkako je otkrio “sredstvo za brisanje guzice, i to najvlastelinskije, naizvrsnije, najdjelotvornije što se ikada vidjelo.”
Nakon čitave kronologije vlastitog istraživanja, Gargantua otkrije kako je najbolji “tariguz” pahuljavo gušče, a otac ostade impresioniran njegovim umijećem slaganja stihova pa ga odluči promaknuti u doktora veselih znanosti.
Vjerujući u genijalnost svoga sina, Grandgousier je neprestano dovodio učitelje Gargantui, ali ubrzo uvidi da od njih nema nikakve koristi i da Gargantua postaje glup, puki sanjar. Tako odluči naći Gargantui novoga učitelja, Ponokrata, i svi odu u Pariz kako bi vidjeli kakav je odgoj francuskih mladića tog doba.
Već sutradan su krenuli na put, a Gargantuu je nosila ogromna kobila iz Afrike. Bila je velika kao šest slonova, imala kopita rascijepljena u papke, klempave uši, roščić na stražnjici i strašan debeli rep.
Kad su napokon stigli u Pariz, prvo su se krijepili par dana, a onda se počeli i raspitivati o dobrim učiteljima. Dok je Gargantua šetao gradom, svi su mu se divili, a on odluči odmoriti na tornjevima Notre Damme. Vidjevši masu ljudi oko sebe, odluči ih Gargantua darovati smijehom pa ukloni nakurnjak i krene mokriti po svjetini. Utopilo se 260 418 ljudi, ne brojeći žene i djecu. Kroz smijeh su ljudi vikali:
“Pokisnusmo u smijehu!”
Autor navodi da se baš od tada Pariz zove Pariz, jer se “u smijehu” kaže “par ris”, a prije toga grad se zvao Leukece, odnosno Bjelica na grčkom, prema bijelim bedrima francuskih dama.
Kad se pomokrio, Gargantua zazvoni zvonima i pomisli kako bi mu ona dobro došla kao praporci na kobili pa ih odluči uzeti. Meštar Janotus de Bragmardo bio je zadužen za povratak zvona. Nakon dugih pregovora uz vino, argumenata kako je grad bez zvona kao slijepac bez štapa i nakon dugog, gromoglasnog smijeha, posavjetuje se Gargantua sa svojima i odlučiše vratiti zvona. Za zahvalu, građani Pariza timarili su i hranili kobilu.
Nakon toga, Ponokrat naredi Gargantui da sve radi po svom nahođenju kako bi shvatio zbog čeka je mladi div postao glup i neuk. Tako je Gargantua svaki dan dugo spavao pa se još valjao po krevetu, a kad bi se digao ne bi puno vremena potrošio na higijenu nego je jedva čekao doručkovati pržene tripice, mesa, pršuta, jaretine i kruha.
Nakon obilnog doručka, pošao bi u crkvu na 26 ili 30 misa, a poslije toga je bilo vrijeme za učenje. Čitavih pola sata bi Gargantua buljio u knjigu ili bolje rečeno kroz nju. A onda bi došlo vrijeme za pravi objed od nekoliko desetaka pršuta, dimljenih goveđih jezika, tlačenica od sušene ikre, djevenica i još koječega što se dobro slagalo s vinom. Kad bi se dobro najeo, još bolje bi se napio.
A poslije bi na red došle igre koje nam autor nabraja na čitavih sedam stranica. Između ostalih, našlo se tu: parova-nizova, nesretnika, gunđala, njemačkog plaćenika, časnika, školice, zelene žabice, baubau, tvrdice, špekula i zadirkivanja, dubenja na glavi, trbuh o trbuh, govnozova i još mnogih čudesnih riječi.
Nakon iscrpne igre, valjalo je malo i popiti, i to jedanaest žbančića po čovjeku. A onda je red malo se ispružiti, odspavati sat-dva pa opet popiti hladnoga vina. Zatim bi na staroj mazgi odlazio loviti kuniće, a po povratku bi obvezno zavirio u kuhinju da vidi koja se poslastica vrti na ražnju. Poslije bogate večere slijedilo bi još igre i zabave, a onda bi Gargantua bez prekida spavao sve do osam ili devet sati ujutro.
Vidjevši kako Gargantua trati dane, Ponokrat ga je odlučio preodgojiti. Zamoli meštra Teodora da ga izliječi Anticirovim kukurijekom kako bi div zaboravio sve što su ga prijašnji nastavnici naučili i dovede ga u društvo učenih ljudi kako bi i sam Gargantua poželio biti bolji.
Nakon nekog vremena Gargantua se apsolutno prilagodio i nije više tratio ni sata u danu na bezazlenu igru i dokolicu. Sada se budio svakog dana u četiri ujutro pa dok su ga prali, čitali bi mu Evanđelje.
“Nakon toga su ga odijevali, lickali, češljali, kinđurili i namirišivali, i za to su mu vrijeme ponavljali lekcije prijašnjega dana. (…) Zatim su mu dobre tri ure čitali.”
Nakon toga su provodili vrijeme vani, razgovarajući o naučenom i vježbajući. Gargantua je sve savršeno pamtio, toliko da bi nadmašio i najizučenije liječnike. Poslije objeda bi opet raspravljali o lekcijama a onda bi slavio Boga i njegovu darežljivost i dobrotu.
Onda su se iznosile karte, ali ne za igru, nego kako bi se pomoću njih učila matematika. I tu nauku je Gargantua volio i lako svladao. Naučio je i svirati nekoliko instrumenata – lutnju, spinet, harfu, njemačku flautu, violu i trubu rastegljaču. Njegov štitonoša Gimnast učio ga je viteškim vještinama pa je Gargantua svojim kopljem probijao oklop i vrata, obarao stabla, naticao alku. Drugi dan je vježbao sa sjekirom pa postao vješt i s mačem, rapirom i bodežom, s oklopom ili bez njega, sa štitom i s plaštom.
Lovio je sve moguće životinje, plivao na sve moguće načine, hitro se penjao na planinu i spuštao, a da bi vježbao pluća vikao bi i vrištao. Konačno, kad bi ga nakon silnih aktivnosti očistili i presvukli, vratili bi se na večeru, a dok se ista pripremala, ponavljali bi naučeno gradivo. Čak i tijekom obroka su imali lekciju, a nakon molitava zahvalnica pjevali bi i svirali sve do spavanja. Prije samog lijeganja, promatrali bi zvijezde i komete pa se molili Bogu.
Ako bi dan slučajno bio kišan, onda bi do ručka sve obavljali kao i inače, ali kasnije bi umjesto tjelovježbe na otvorenom tijelo jačali vezanjem sijena, cijepanjem drva i mlaćenjem žita. Često su znali promatrati razne majstore: klesare, zlatare i draguljare, a slušali su i javna predavanja, posjećivali priredbe i slično. Za večeru su kišnim danima jeli lakšu hranu kako bi ublažili utjecaj vlažnosti zraka i izostanka uobičajene tjelovježbe. Jednom mjesečno bi Punokrat nagradio Gargantuu čitavim danom uživanja i pijenja u nekom od obližnjih gradova.
S početkom jeseni počele su i prve berbe grožđa. Pastiri su čuvali vinograde kad su pogačari iz Lernea prolazili s dvanaest tovara pogača u grad. Pastiri ih zatraže da im prodaju nešto pogača, a pogačari ih na to grdno izvrijeđaše i jedan od njih udari pastira bičem po nozi.
Uto se sletjela grupica napoličara koji su skupljali orahe pa stadoše udarati po pogačarima. Pojavili su se i ostali pastiri i pastirice koji su im uspjeli ukrasti dio pogača, ali na kraju su ipak sve pošteno platili i još im dali sto oguljenih oraha i tri košare bijelog grožđa. Kasnije su se počastili slasnim pogačama rugajući se taštim pogačarima.
Čim su se vratili u Lerne, pogačari su pohitali kralju kako bi mu ispričali za “nepravdu” koju su im nanijeli Grandgousierovi ljudi. Kralj se jako razljutio i nije niti pitao za previše detalja, nego je odmah u cijeloj zemlji razglasio rat! Naredio je cijelom svom pučanstvu da u podne budu na velikom trgu ispred dvorca.
“Tada bez reda i mjere krenu u boj jedni mimo drugih, pustošeći i uništavajući sve kuda prođoše, ne štedeći ni siromašna ni bogata, ni sveto mjesto ni svjetovno.”
Ljudi su ih molili za milost, a neki i grdili i govorili kako će ih Bog kazniti. Na to vojska odgovara kako su ih htjeli poučiti kako se jede pogača.
Kad je vojska opljačkala Seuilly, ona se uputila prema opatiji. Naišli su na dobro zatvorena vrata pa odlučiše razoriti vinograd. Jedan od redovnika, Ivan od Nadjeva, vidio je što se događa i pozvao ostale da mu se pridruže u akciji spašavanja buduće zalihe vina.
No, oni ga nisu slušali dok je borbeno govorio o uživanju vina pa on baci sa sebe gornju halju i zgrabi križnu oblicu, istrči iz samostana i sam krene na neprijatelje. Sve ih je po redu obarao, a uskoro su izašli i redovnici pa počeli ispovijedati ranjenike. Istovremeno su mali fratrići potrčali do brata Ivana da ga pitaju kako bi mu mogli pomoći, a on im na odgovori da pokolju sve koji su ostali živi .
Dok se redovnik borio s dušmanima, vojska Lernea s kraljem Napržicom utaborila se u La Roche-Clermaultu. Za to vrijeme jedan od pastira iz vinograda stiže do kralja Grandgousiera i ispriča mu sve o ratu koji je Napržica počeo. Na to reče Grandgousier:
“Napržica, moj stari prijatelj od pamtivijeka, po plemenu i svojti, zar me on napada? Tko ga gura? Tko ga podbada?”
Unatoč svim nevoljama koje su zatekle kralja i njegove vjerne podanike, nije želio odgovoriti napadom dok ne iskuša sve metode mira. Sazvao je vijeće i odlučili su poslati razboritog čovjeka Napržici kako bi se sve razjasnilo i Gargantuu kako bi obranio zemlju od nevolje.
Stoga je odmah napisao pismo Gargantui u Pariz kojim ga poziva da mu pomogne spasiti narod i zemlju. Onda je poslao izvjestitelja Napržici da mu prenese poruku u kojoj navodi jade svoga starog prijatelja, kori ga kako je podmukli silnik i zahtijeva da tijekom sutrašnjeg dana napusti njegovo kraljevstvo i plati tisuću zlatnih cekina za štetu.
Napržica nije puno odgovorio, samo je spomenuo par riječi o pogačama pa Grandgousiere odluči saznati što se to točno zbilo. Tako je doznao kako je nekoliko pogača zaista bilo oteto, ali da su pogačari prvi napali, a njegovi ljudi na kraju sve pošteno platili. Zato naredi da se napeku petera kola pogača i pripremi odšteta za Marqueta koji je dobio udarac rakljom po glavi. Još nadoda neka mu se pokloni i ladanje Pomardiere.
Za ovaj zadatak bio je zadužen Gallet. On je u ime kralja predao pogače i zatražio mir, ali Napržici je to sve bilo smiješno. Uzeo je novac, pogače pa i volove i kola, ali Gallot se vratio bez pomirbe.
Pošto su oteli pogače, vojvoda Menuail-Jadac, grof Spadasin-Nabodica i kapetan Merdaille-Gomnar pojavili su se pred Napržicom kako bi ga obasuli komplimentima i zanijeli pričama i planovima o osvajanju cijeloga svijeta, počevši od Grandgousiera i njegova kraljevstva. Kako bi njega porazili, podanici su spremni za Napržicu pripremiti 450 000 ponajboljih boraca iz Moskve.
Za to vrijeme Gargantua je bio na putu prema kući s Ponokratom, Gimnastom i Eudemonom. Ubrzo su saznali gdje je Napržica pa Ponokrat predloži da svrate kod vlastelina od Vauguyona koji će ih najbolje uputiti u sva zbivanja.
Vlastelin je poslao Gimnasta i svog štitonošu da iz prve ruke izvide situaciju. Putem je dvojac naišao na neprijatelja pa Gimnast prvo zatraži pomilovanje, a onda izvadi plosku s vinom i napi se. Tada dotrči kapetan Kupica, a Gimnast mu ponudi vina i predstavi se kao ubogi vrag. Neki su se odmah preplašili, a nekima je trebalo više uvjeravanja pa je Gimnast počeo izvoditi razne vratolomije na konju vičući pritom:
“Bijes me hvata, vrazi, bijes me hvata!”
I ostali se neprijatelji dadoše u bijeg, a Gimnast iskoristi trenutak da ih napadne s leđa. Sve ih je slagao na velike gomile i nijedan mu se nije odupirao, a posljednjeg je dokrajčio Kupicu; proparao mu je želudac, debelo crijevo i pola jetre, te ovaj “pade na zemlju i izbljuva više od četiri lonca variva i s varivom pomiješanu dušu.”
Poslije toga Gimnast uzjaše konja i sa svojim suputnik krene natrag u Vauguyonu. Kad je Gargantua čuo što se dogodilo zajaha svoju veliku kobilu i krene u boj sa svojom pratnjom. Usput je iščupao veliko stablo koje mu je kasnije poslužilo i kao koplje i kao štap.
Kad su došli do kaštela kojeg su zauzeli neprijatelji, ovi su ih dočekali topničkom paljbom. Gargantua drvetom poruši kule i bedeme i tako zgnječi sve unutra. Porazivši neprijatelje, nastavili su prema Grandgrosieru.
Kad su stigli, pripremili su veliko slavlje za sve. Peklo se 16 volova, 3 junice, 32 teladi, 63 kozleta, 95 ovaca, 300 odojaka, 220 prepelica, 700 šljuka, 400 kopuna, 6000 piladi i još mnogočega.
Prije večere, nakon što se preodjenuo i iščešljao topovske kugle iz kose, odlučio je pojesti salatu od glavatice. Sam je otišao po njih, a usput je slučajno pokupio i šest hodočasnika koji su se pred neprijateljem sakrili u vrt pokraj salate.
Stavio ih je u usta s glavaticom, a onda dobro zalio vinom. Hodočasnici su se jedva zadržali u usnoj šupljini i sakrili se kraj jednog zuba. Taj zub je bio pokvaren pa kad je jedan od hodočasnika dotakao šupalj zub, Gargantua vrisnu od boli i zatraži čačkalicu te izbaci hodočasnike. Ovi se dadoše u bijeg, a bol u ustima diva se stiša.
Za večerom se razgovaralo o ratu i kako je Ivan od Nadjeva obranio opatijsko lozje pa ga odlučiše potražiti i dovesti na večeru da mu odaju počast. Eudemon se zapitao kako to uvijek tjeraju redovnike iz svakog društva i smatraju ih zanovijetalima, kad je brat Ivan tako dobar i čestit. Gargantua mu odgovori da je to zato što redovnici “jedu govno svijeta”, odnosno grijehe, pa ih se zato odbacuje u njihove “zahode“, odnosno samostane i opatije. Jednako tako, redovnici ne obrađuju zemlju kao ratari, ne ozdravljaju bolesne kao liječnici pa prema tome svi od njih zaziru.
Poslije večere dogovorili su se da će oko ponoći izići u ophodnju neprijatelja, a dotad će malo odmoriti. Gargantua nije mogao spavati pa mu redovnik predloži da zapjevaju sedam psalama. Počevši prvi, zaspaše obojica.
Kad su se probudili, Gargantua, Ponokrat, Gimnast Eudemon i još 25-orica oboružali su se i krenuli u pustolovinu. Redovnik se ponudi da ih predvodi i u žaru svog govora, zapne vizirom za orahovu granu, konj skoči naprijed, a redovnik ostade obješen. Družina ga je prvo dobro ismijala pa mu Gimnast pomogne sići. Redovnik potom skine oklop sa sebe i nastavi put prema Saulaieu sa svojom križnom oblicom.
Na putu su sreli Napržičinu ophodnju, a redovnik viknu:
“Udrimo, vrazi, udrimo!”
Neprijateljska vojska je mahom počela bježati misleći kako se radi o pravim vragovima. Redovnik je trčao za njima mlateći ih pa na kraju završio zarobljen.
Pretpostavivši da se Gargantua s ostatkom vojske dao u bijeg, neprijatelj ostavi redovnika dvojici strijelaca na čuvanje pa pođe u napad. Redovnik je primijetio kako su njegovi stražari neiskusni pa se uspio osloboditi i ubiti ih te se pridružiti Gargantui u bitci.
Dok je sustigao svoju družinu vidio je da su već dobrano smanjili broj neprijatelja i da su ovi počeli naglo uzmicati pred Gargantuom, Ponokratom, Gimnastim i ostalima. Redovnik je sišao s konja i velikim mačem stao udarati po neprijateljima, a onda pomisli kako je dosta klanja i neka ostali umaknu da prenesu glas o porazu. Tada ugleda zarobljene hodočasnike i oslobodi ih te privede njihova zatočenika Dugomlata.
Po povratku do Grandsouiera, redovnik je ispričao sve o svojim pustolovinama, a Dugomlata su ispitali sve o Napržićinim naumima. Pusti ga i još mu vrati oružje i konja.
Dugomlat ispriča sve kralju i nadoda kako je Grandsouier najbolji čovjek na svijetu i da bi se trebalo nagoditi s njim. Tu se ubaci Ranko nazvavši Dugomlata podmitljivim izdajnikom, a uzrujani Dugomlat ga probode mačem i Ranko na mjestu umre. Napržicu spopade bijes pa naredi da raskomadaju Dugomlata, a da se Rankovo tijelo časno pokopa.
Gargantua je postao zapovjednik vojske, dok je njegov stari otac čekao povratak pobjedničke vojske u utvrdu. Poveo je četu sve do La Roche-Clermaulta gdje je porazio neprijateljsku vojsku. Kralj Napržica ipak im je uspio umaći i dati se u bijeg.
Dok je bježao, konj mu posrdne i padne na zemlju, a ovaj se naljuti i ubije ga mačem. Tako je hodao pričajući svoje nesreće, a jedna mu vračara prorekne da će mu se kraljevstvo vratiti. Kasnije je navodno postao nadničar u Lyonu.
Nakon pobjede Gargantua shvati da je samo nekoliko njegovih ljudi poginulo u boju, a Ponokrat je bio pogođen u prsa. Dao je svima okrjepu i plaću za 6 mjeseci, a onda okupio preostale Napržičine vojnike i održi im govori o dobroti i blagonaklonosti svojih predaka, svog velikog oca i svog naroda. I sam Gargantua je nastupio u tom duhu pa oprostio svojim dušmanima i još im platio za tri mjeseca kako bi se mogli sretno vratiti svojim obiteljima.
Napržićevo kraljevstvo dodijelio je njegovu sinu, a Ponokrata postavio za nadzornika njegovih odgojitelja kako bi bio siguran da je kraljevstvo u dobrim rukama.
Naposljetku zatraži da mu se izruče svi Napržičini časnici i sluge. Njima je dao da zatežu tijeske u njegovoj tiskari koju je upravo utemeljio. Poginule je časno pokopao, njegovao bolesnike, svima nadoknadio gubitke i štetu. Još je ostalo nagraditi redovnika. On izrazi želju da utemelji opatiju drugačiju od svih drugih pa mu Gargantua za to ponudi imanje Theleme. Ta opatija neće biti opasana zidinama kao ostale niti će u njoj sve biti strogo određeno, nego će se raditi prema prigodama i okolnostima; jer je prema Gargantuu brojenje sati “najpouzdaniji gubitak vremena što ga ima, a najveća je glupost na svijetu vladati se po zvuku zvona a ne po nalogu zdrava razuma i pameti.”
Također, u taj samostan bili su dobrodošli i muškarci i žene, a naročito oni lijepi, a protivno uobičajenim načelima čistoće, siromaštva i poslušnosti, ovdje se mogu ženiti, biti bogati i živjeti u slobodi.
Opatija je bila šesterokutnog oblika s golemim tornjem u svakom uglu, a Gargantua je financirao njezinu izgradnju i održavanje za sva vremena. Unutar opatije nalazilo se preko devet tisuća uređenih stanova, razne knjižnice, oslikani veliki trijemovi te velika vrata s natpisom koji poručuje svim ljudima dobrog srca da su dobrodošli, dok oni pokvareni nisu.
Jedino pravilo opatije bilo je “čini što htjedneš”, a u temeljima opatije pronađena je zagonetna ploča koja prorokuje da “će biti podjednake vlasti / I bezvjerci i ljudi od časti”.
Analiza likova
Gargantua – protagonist. Prije svega, rođen je na čudan način što daje naslutiti da će se s njim nešto posebno dogoditi – nakon što ga je majka nosila 11 mjeseci, izašao joj je kroz uho. Kao dijete predstavlja neuk i tupast narod tog vremena pa je tako uglavnom samo pio, jeo i spavao. Kasnije, kad dobije novog učitelja Ponokrata, postaje ostvarenje renesanse ideje; pametan, učen, dobrostiv i veseo.
“…i lijepo ga je bilo vidjeti, jer je imao okruglo lice i gotovo osamnaest podvoljaka; i malo kad je plakao; ali je svaki čas bio usran, jer je imao čudesno flegmatičnu guzicu, koliko po urođenoj ćudi toliko po slučajnoj sklonosti koju je stekao pretjeranim srkanjem rujanske kašice. I nikada ga nije ni kapi srknuo bez razloga, jer ako se desi da je rasrđen, razjaren, razljućen ili rastužen, ako zatopoće, ako zaplače, ako zaviče, čim mu donesu piti, on se opet razgali, i odmah bude miran i veseo.”
“Od treće do pete godine Gargantua je odgajan i podučavan svim prikladnim znanjima po zapovijedi njegova oca, i to je vrijeme proveo kao sva mala djeca na selu, to jest on je pio, jeo i spavao; jeo, spavao i pio; spavao, pio i jeo.
Uvijek se valjao po blatu, garavio nos, prljao lice, iskrivljavao obuću, često blenuo za muhama i rado trčao za leptirima nad kojima kraljevaše njegov djed. Pišao je po obući, srao se u košulju, useknjivao se rukavima, slinio u juhu, i posvuda gacao, i pio iz papuče, i obično košarom češao trbuh.”
Grandgousier – Gargantuin otac; Veležder;
“bijaše pravi bećar u svoje doba, i draže mu je bilo piti naiskap nego ijednom čovjeku što ga tada bijaše na svijetu, i rado je jeo slano”;
“Oh, sretne li zemlje koja ima takva čovjeka za vladara!”
Bio je dobroćudni kralj i dobar otac, autor ga prikazuje kao jedno savršeno biće s obzirom na njegov dobar karakter, veliko srce, ali i umijeće uživanja u životu. Predstavlja prave ljudske vrijednosti, odnosno utjelovljuje stereotip dobrog kralja za razliku od Napržice koji je krajnje negativan lik.
U početku uči svog sina “uobičajenim”, uvriježenim naukama pa on postaje priprost i priglup, no mudri Grandgousier na vrijeme je uvidio grešku i okrenuo svoga sina pravim vrijednostima, učiteljima i naukama.
Gargamella – Gargantuova majka, kćer kralja Leptira, stasita djevojka rumena lica. Umrla je od sreće kad je Gargantua porazio neprijateljsku vojsku. Kao i svi divovi toga vremena, Gargamella uživa iće i piće, i predstavljena je kao uobičajen sporedni lik. Međutim, činjenica da umire od sreće i ponosa na svog sina daje njenom liku snažnu pozitivnu notu – jer koliko god jednostavna ona bila, Gargamella napušta svijet ostavljajući za sobom neizbrisiv trag.
Napržica – glavni negativac u romanu, tipičan zločesti kralj koji napada svog starog prijatelja radi svega nekoliko pogača – psihološki tipičan lik danog vremena koji se ne vodi zdravom logikom nego emocijama i tjelesnim kušnjama. Na kraju ga spopadne zla kob, odnosno ono što je i zaslužio; autor navodi da se ne zna što je naposljetku bilo s njim, čime umanjuje njegovu važnost.
“Ovoga smjesta spopadne mahnita srdžba, i ne pitajući se dalje ni što ni kako, dade da se po njegovoj zemlji oglasi poziv u rat i da se svi do jednoga, pod prijetnjom vješanja, slegnu pod oružjem na veliki trg ispred dvorca, u podne.”
“Rekli su mi ipak da je sada bijedni nadničar u Lyonu, gnjevan kao i prije, i da se uvijek raspituje u svih tuđinaca o dolasku kuroždrala, nadajući se zacijelo da će, prema proročanstvu one starice, po njihovu dolasku opet zadobiti svoje kraljevstvo.”
Bilješka o piscu
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
Autor: M.G.
Odgovori