Čehov je dramu Galeb napisao krajem 19. stoljeća uvodeći promjene u tadašnje kazalište stavljajući naglasak na emocije i promjene raspoloženja, a ne na samu teatralnost. Djelo iz tog razloga na početku nije dobro prihvaćeno od strane publike, no s vremenom je postalo jedna od najznačajnijih Čehovljevih drama.
Bavi se s više različitih tema, a prije svega kompliciranim odnosom majke i sina. Irina Nikolajevna Arkadina i Konstantin Trepljev imaju izrazito kompliciran odnos zbog čega Konstantin ima nisko samopouzdanje. Vjeruje da ga ljudi hvale i poštuju samo zbog majke koja je cijenjena i uspješna glumica te misli da je on nebitan kad nje nema u društvu. Ta se situacija proteže kroz cijeli njegov život, a Irina je pogoršava svojim stalnim odbijanjem sina.
Druga važna tema su partnerske veze koje su u ovom djelu nesretne za svakog lika. Maša je zaljubljena u Konstantina, Konstantin u Ninu koja mu je djelomično odgovarala na emocije, ali dolaskom Trigorina se ipak zaljubi u njega. Trigorin je tu između Irine i Nine neodlučan, dok je Medvedenko zaljubljen u Mašu koja ga odbija zbog ljubavi prema Konstantinu.
Svaki od spomenutih likova nada se da će mu voljena osoba uzvratiti ljubav, no nijedan od njih zapravo ne dobiva ono što želi.
Medvedenko i Maša se naposljetku vjenčaju, ali iz razloga kako bi Maša prestala misliti na Konstantina što, dakle, nije bila uzvraćena ljubav. Irina pritiscima i odlaskom želi ukloniti Trigorina iz Ninine blizine, no oni svejedno ostaju zajedno do trenutka kada se Trigorin ipak vraća Irini. Irina ga je prihvatila i time pristala biti drugi izbor. Naime, jedini razlog zbog kojeg joj se vratio je njegov neuspjeh s Ninom.
Drama je izuzetno kompleksna jer se svaki lik nalazi u različitim, ali jednako teškim situacijama u kojima mora odlučiti hoće li odustati od nadanja i borbe za ljubav. Svatko od njih svoju ljubav izražava voljenoj osobi, no nakon odbijanja svatko to teško prihvaća i svima je bolno. Konstantin jedini završava tragično, samoubojstvom. Utjehu nije pronašao nigdje, ni u majčinskoj ni u partnerskoj ljubavi, a karijera mu tada više i nije bila važna.
Likovi ove drame, imaju ideje o uspjehu i velike snove. Većina njih su umjetnici ili to barem žele biti. Konstantin želi biti književnik, imati jednako dobru ili uspješniju karijeru od majčine kako bi dokazao i sebi i njoj da vrijedi. Nina sanja da postane poznata glumica kao što je to Trigorin i zato je njegove priče i privlače.
Djelo nosi naziv Galeb jer je Konstantin poklonio Nini mrtvog galeba kojeg je sam upucao govoreći da će tako ubiti i sebe ako mu ona ne uzvrati ljubav, vjerujući da će to biti dokaz njegove ljubavi i snage. No, Nina se zgraža nad tim činom i ne shvaća što je Konstantin s tim htio postići.
Galeb je simbol i način na koji je Konstantin pokušao Nini izraziti svoju ljubav, no nju njegovi simboli više ne zanimaju jer je sad zadivljena velikim glumcem Trigorinom i njegovim pisanjem. Ovaj galeb predstavlja taj očaj, zadnji pokušaj da se ostvari nešto što osoba želi i da se nastaviti nadati u bolju i sretniju budućnost.
Vrsta djela: drama u četiri čina.
Mjesto radnje: Rusija, imanje Petra Nikolajevića Sorina.
Tema djela: odnos majke i sina, neuzvraćene partnerske ljubavi i težak put do uspjeha.
Ideja djela: život je težak, ako ga živimo u sjeni roditelja, te ništa ne može ispuniti prazninu koju ostavlja neuzvraćena ljubav.
Kratak sadržaj
Prvi čin
Radnja započinje na imanju Petra Nikolajeviča Sorina, kada se Medvedenko i Maša vraćaju iz šetnje. Medvedenko koristi priliku da upita Mašu zašto stalno nosi crninu i zašto je nesretna iako joj otac ima novac, a i ona sve što poželi. Na to pitanje mu Maša odgovara da i siromah može biti sretan jer sreću ne čine novac i bogatstvo. Potom su razgovarali o predstavi koju je napisao Konstantin Gavrilović, a u kojoj će glumiti i Nina, djevojka u koju je zaljubljen.
Medvedenko tad odlučuje priznati svoju ljubav Maši, na što mu ona odgovara kako mu nažalost ne može uzvratiti. Razlog tome je taj što je ona zaljubljena u Konstantina, ali što mu na kraju prešućuje iako Medvedenko vjerojatno to već zna.
Tada stižu Konstantin i njegov ujak Sorin, državni službenik koji je sad u mirovini te razgovaraju o životu na selu. Sorin govori kako je uvijek rado odlazio sa sela, ali sad kad je u mirovini mora živjeti tu.
Konstantin se brine za to da će mu majka zakasniti na predstavu koja će uskoro početi, vjerujući da dojam neće biti isti ako se ne pojavi i ona, poznata glumica. Također, vjeruje da Irina ne podržava njegov komad, čak da ga i mrzi jer ona ne glumi u njemu nego Nina, djevojka u koju je ludo zaljubljen.
Konstantin vidi majku kao jako inteligentnu i sposobnu ženu, ali i ljubomornu koja ne može podnijeti da nije u centru pozornosti i da se o njoj ne piše i ne govori. Ujak ga uvjerava da to nije istina, da nema potrebe da misli da mu majka ne podržava njegov komad jer ga još nije ni vidjela, a i da ga ona uostalom jako voli.
Konstantin misli da sama Irina ne zna voli li ga ili ne jer joj je teško podnijeti činjenicu da je i Konstantin sad odrastao čovjek i da nju njegove godine podsjećaju samo na to da stari.
“Ona je željna života, hoće voljeti, nositi svijetle bluze, a meni je već dvadeset pet godina i ja je stalno podsjećam da više nije mlada. Kad mene nema, njoj je samo trideset dvije godine; kad sam ja pored nje, njoj je četrdeset tri – i zato me mrzi. Ona zna također da ja ne priznajem kazalište. Ona voli kazalište, njoj se čini da ona tu služi čovječanstvu, svetoj umjetnosti, a po mom mišljenju suvremeno kazalište je – šablon, predrasuda.”
Njena najveća ljubav je kazalište, a od nedavno i njen dragi novelist Trigorin. Tad Konstantin objašnjava Sorinu svoje osjećaje u vezi društva koje okružuje njegovu majku. Svi ti umjetnici i pisci u njemu vide samo njezinog sina, a on je bez nje ništa. Fakultet je napustio na trećoj godini, nema svoj novac, živi na ujakovom imanju, a ovaj kazališni komad njegova je prilika da započne svoju karijeru.
U trenutku kad je Nina došla, Konstantin zaboravlja na sve brige i ljubi svoju dragu Ninu. Ona je iskoristila priliku kad joj otac i maćeha nisu bili kod kuće kako bi došla na predstavu jer ne podržavaju njezinu ideju da postane glumica, dok je s druge strane to njezin najveći san.
Nina priznaje Konstantinu da ima tremu glumiti pred Trigorinom jer je on veliki književnik i da jako cijeni njegovo pisanje.
Tad već pristižu ostalo gosti kako bi pogledali predstavu, a među njima i Polina Andrejevna i liječnik Dorn. Polina mu govori da se zbog razgovora s Irinom potpuno izgubio i da je sigurna da mu se sviđa, a da je on i dalje jako privlačan muškarac koji je sigurno uvijek okružen ženama. Tu vidimo blagu ljubomoru kod Poline koja nije zadovoljna svojim brakom i rado bi htjela biti s Dornom. On je uvjerava da nije istina da mu se glumica sviđa.
Kad je Irina napokon stigla s Trigorinom, predstava je mogla početi. Nina je izašla na pozornicu i održala svoj uvježbani monolog na koji je Irina stalno imala neke komentare ili pitanja. Konstantin ju je pokušao ušutkati, no u jednom trenutnu je planuo i rekao da je predstava završena i da on zna da je samo izabranima dozvoljeno da pišu za kazalište.
Sorin je upozorio Irinu da ne smije tako postupati s njim jer ga je uvrijedila, no ona ne razumije zašto i ne vidi problem u svom ponašanju. Čak je ljuta jer ju je doveo slušati to dekadentno bucanje i smatra da su te nove forme koje Konstantin pokušava uvesti u kazalište samo posljedica njegove naravi, a da tu nema ničega novog i posebnog.
“Sad je odjednom ispalo da je on napisao genijalno djelo! Ta što kažete! Znači da je priredio ovu predstavu i zasmrdio zrak sumporom ne radi šale, nego da napravi demonstraciju. Htio nas je poučiti kako treba pisati i što treba igrati. Najzad, to već postaje dosadno. Ovi stalni ispadi protiv mene i neprestana zajedanja svakom bi dodijali! Kapriciozni, ambiciozni dječak!!
Tek je kasnije u razgovoru s Trigorinom počinje peći savjest i pita se zašto je morala uvrijediti svog dragog sina. Maša odlazi pronaći Konstantina, a Nina, shvativši da se predstava definitivno neće nastaviti, izlazi i Irina je upoznaje s Trigorinom.
Ninu svi hvale, ali ona se upušta u razgovor s Trigorinom koji joj također daje komplimente. Njegovi komplimenti njoj najviše i znače jer dolaze od tako poznatog pisca.
Nina prva odlazi, nakon čega Irina govori kako joj je žao Nine. Njezin otac se nakon majčine smrti ponovo oženio, a ta druga žena je dobila sav novac koji je pripadao Nininoj majci te sad Nina nema ništa.
Dorn je jedini ostao kad su se svi razišli jer je želio reći Konstantinu kako misli da u njegovoj predstavi ima nešto i da mu se svidjela. Konstantina malo ohrabruju Dornove riječi da treba nastaviti sa svojim pisanjem, ali on nakon te večeri samo želi vidjeti Ninu, dok je Maša ta koja ga je cijelo večer tražila.
Kad je Konstantin otišao, Maša u velikoj tuzi i bolu traži pomoć od Dorna. Upita ga što joj je činiti jer je ludo zaljubljena u Konstantina.
Drugi čin
Drugi čin započinje na terenu za kroket u razgovoru Irine, Dorna i Maše. Irina pokušava Maši objasniti da bi se prema njenom ponašanju reklo da je Irina mlađa jer Maša nema tu pokretnost i želju za životom. Na to Maša odgovara kako joj se čini da se davno rodila i da jedva nekako vuče svoj život.
“Zato što ja radim, ja osjećam, ja sam stalno u pokretu, a vi samo sjedite na jednom mjestu, ne živite… Moje je pravilo: da ne mislim o budućnosti. Ja nikad ne mislim ni na starost ni na smrt. Što mora biti, to se ne može izbjeći.”
Pridružuju im se i Medvedenko, Sorin i Nina čiji su otac i maćeha otputovali za vikend. Trigorin je na pecanju što Irina ne razumije. Tad se događa rasprava između Mašinog oca, Šamrajeva i Irine. Šamrajev nema konje koje Irina traži na što se ona uvrijedi jer želi ići u grad i navikla je dobiti sve što poželi.
No, njena bahatost naljuti Šamrajeva koji joj otkazuje službu, na što je Irina još više ljuta jer ne može shvatiti da se netko tako ponaša prema njoj, poznatoj glumici. Polina Andrejevna nakon toga ostaje sama s Dornom govoreći mu da se Šamrjev uvijek tako grubo ponaša. Čak moli Dorna da je uzme k sebi.
Njihov razgovor prekida Nina koja je došla tražiti savjet od Dorna jer Sorin ima napadaje gušenja, a Irina plače jer je uznemirena. Nakon što je ta situacija riješena, Nina ostaje sama i razmišlja o tome kako je čudno vidjeti te poznate ljude iz novina u običnim životnim situacijama. I oni plaču, ljute se, pecaju ribu i vesele se sitnicama.
Njeno razmišljanje prekida Konstantinov neobični dolazak s puškom i ustrijeljenim galebom kojeg joj je spustio pred noge. Konstantin joj govori da je ustrijelio tog galeba isto kao što će uskoro ustrijeliti i sebe, jer ne može podnijeti da ga ona izbjegava i gleda ga hladnim očima.
Nina u šoku i nevjerici gleda Konstantina i pita se što mu se dogodilo. Govori mu da ga ne prepoznaje i da ne razumije što taj galeb predstavlja. On je međutim uvjeren da je ona hladna prema njemu zbog neuspjeha s predstavom, da joj se nije svidio njegov komad i da ga smatra prosječnim čovjekom. U tom se trenutku približava Trigorin te Konstantin u ljutnji odlazi govoreći joj kako se Trigorin nije ni približio, a njene oči već sjaje.
“To je počelo još one večeri kad je onako glupo propao moj komad. Žene ne praštaju neuspjeh. Ja sam sve spalio, sve do posljednjeg duhana. Kad biste znali kako sam nesretan! Vaša hladnoća je strašna, nevjerojatna, kao da sam se probudio i odjednom vidio da je jezero presušilo, da se upilo u zemlju..”
Trigorin prilazi Nini i razgovaraju o tome kako bi bilo da su na mjestu jedno drugoga. Nina bi silno htjela saznati kako je to biti poznat i uspješan pisac, a Trigorin kako se osjeća čovjek u osamnaestoj godini života. Trigorin priznaje Nini da on svoju slavu ne vidi tako velikom i sjajnom kao što se to njoj čini, da mu je drago kad ljudi hvale njegova djela, ali da je većinu vremena neraspoložen. Njemu je pisanje poput opsesije, čim završi jednu novelu, mora početi pisati drugu. Za njega je to luđački život, ali on ne zna drukčije.
Nina ne razumije zašto on to tako vidi i smatra da ga je uspjeh jednostavno razmazio. No, Trigorin se ne slaže, on sebe vidi kao prosječnog pisca i sam se sebi istinski ne sviđa. U tom trenutku zove ga Irina i govori mu da se krenu spremati. Nina mu pokazuje kuću u kojoj se rodila, a Trigorin je pita za galeba kojeg je tek tada ugledao. Shvaća da ne želi još ići te to govori i Irini kad je ušao u kuću.
Treći čin
Treći čin započinje u kući Sorina dok Maša priča Trigorinu svoju odluku da zaboravi Konstantina, da zauvijek izbaci tu ljubav iz svog srca. Način na koji će to učiniti jest udajom za Medvedenka jer je sigurna da kad se uda da neće imati vremena misliti na ljubav. Osim toga, on je dobar čovjek i jako je voli.
Trigorin govori da mu se ne ide sa sela, ali da ne može nagovoriti Irinu da ostanu jer se Konstantin čudno ponaša, pokušao se ubiti, a sad poziva njega na dvoboj. Trigorin misli da je dvoboj zbog toga što je Konstantin ljubomoran na njegovo pisanje, ne shvaćajući da je posrijedi zapravo Nina.
Nakon što se oprostio s Mašom, Trigorin se oprašta i s Ninom koja mu poklanja medaljon na koji su urezani njegovi inicijali, naslov njegove knjige i broj stranice. Sorin također žali za njihovim odlaskom, a Irina mu govori da se brine o Konstantinu jer ona odlazi, a još uvijek ne zna koji je razlog zbog kojeg se pokušao ubiti.
Brat joj objašnjava da to nije toliko ni čudno jer jedan mlad ambiciozan mladić poput njega ne bi trebao živjeti na selu bez ičega te joj savjetuje da mu udjeli novac kako bi se barem odjenuo kako treba. Irina to odbija, uvjeravajući ga da taj novac nema, da je ona obična glumica koja sav novac mora potrošiti na toalete.
“Što da ti kažem? Bilo je i drugih razloga. Razumljiva stvar – mladić, pametan, živi u selu, bogu iza leđa, bez novaca, bez situacije, bez budućnosti. Ništa ne radi. Srami se i boji se svog nerada. Ja ga neobično volim, a i on mene voli, pa ipak, na kraju krajeva, njemu se čini da je on ovdje suvišan u kući, da živi od milosti, kao gotovan… Sasvim razumljivo – samoljublje…”
Majka i sin ostaju sami. Konstantin zamoli majku da mu previje zavoj na glavi jer liječnik još nije došao. Irina brine zbog toga da Konstantin ponovo ne pokuša samoubojstvo, no on je uvjerava da neće jer je to bio trenutak bezumnog očajanja.
Pita je zašto je pod Trigorinovim utjecajem jer je on obična kukavica koja bježi kad ga je on pozvao na dvoboj. Irina ga uvjerava da je on plemenit čovjek i da je jedini razlog zašto odlaze sa sela taj što ga je ona to zamolila. Osim toga, govori mu da ga ona jako poštuje jer je talentiran. Tada se Konstantin naljuti i odbija da mu ona previje zavoj govoreći da oni smatraju da samo oni mogu biti umjetnici, a sve ostale ponižavaju.
Rasprava se nastavlja i njih dvoje se međusobno vrijeđaju, a Konstantin se rasplače. Irina ga tješi i ispričava se. Tad joj Konstantin priznaje istinu. Govori joj da ga Nina više ne voli jer je zaljubljena u Trigorina, na što mu Irina obećava da će se sve to promijeniti kad Trigorin ode te da će Nina ponovo voljeti njega.
U međuvremenu je Trigorin pronašao broj stranice koji mu je Nina ostavila, a na kojoj je pisalo: “Ako ti kadgod zatreba moj život dođi i uzmi ga.” Nakon toga je još jednom pokušao nagovoriti Irinu da ostanu, što ona izričito odbija. On je tada moli i preklinje da ga pusti, da on ostane tu i bude s Ninom jer ga nešto vuče k njoj.
Irina plače, uvrijeđena kleči pred njim i govori mu da je on jedina njezina radost i da će poludjeti ako je ostavi. On je pridiže, ali ona ne odustaje. Govori mu da se ne stidi svoje ljubavi i da ga nikad neće pustiti. U tom trenutku Trigorin popušta i govori joj da će ići s njom bilo gdje, nakon čega se Irina smirila shvativši da je ponovo dobila što želi.
“Zar sam ja tako stara i ružna da se sa mnom bez ustručavanja može govoriti o drugim ženama? (Grli ga i ljubi.) O, ti si poludio! Moj lijepi, moj divni… Ti si posljednja stranica mog života!”
Nakon toga su ih Šamrajev i Polina Andrejevna ispratili u suzama, zahvaljujući se i opraštajući. Irina se pozdravlja i s ostalim osobljem u kući, odnosno sa svima osim s Konstantinom. Trigorin se vratio u kuću i shvatio da je zaboravio štap te je ponovo sreo Ninu koja mu je rekla da je definitivno odlučila postati glumica. Već sutra napušta oca i odlazi u Moksvu, gdje će se ponovo vidjeti. Trigorin je grli i ljubi sav sretan što će se ponovo vidjeti.
Četvrti čin
Radnja se nastavlja nakon dvije godine ponovo na Sorinovom imanju. Maša i Medvedenko razgovaraju trebaju li ići kući jer im je dijete sigurno gladno. Maša želi ostati spavati na imanju jer smatra da će dijete već netko nahraniti, ali Medvedenko ipak odlučuje otići sam. U razgovoru vidimo određena neslaganja između supružnika. Naime, Maša mu u jednom trenutku zamjera da samo brine samo o djetetu i kući.
Polina Andejevna je također došla i priprema krevet za Sorina koji želi spavati kod Konstantina i pritom komentira da nitko nije ni sanjao da će Konstantin postati pravi pisac. Također, govori Konstantiu da bude nježniji prema njezinoj Maši jer je ženama ponekad dovoljan i nježan pogled što ona zna iz iskustva.
Kad je Konstantin izašao iz sobe, Maša joj prigovara zašto mu je to rekla, ali majka joj govori da je morala jer je ona svega svjesna i vidi da ga još voli. Maša se sad tješi da će se ona i Medvedenko preseliti i da će ljubav prema Konstantinu prestati kad budu daleko, jer ga nije uspjela zaboraviti u ove dvije godine.
Kad je Maša vidjela da Medvedenko još nije otišao jer mu nisu dali konja, razočarano sebi u bradu govori da samo želi da ga ne gleda.
Sorin je bolestan i ostali ga njeguju. Irina još nije došla jer je otišla pričekati Trigorina na stanici.
Dorn i Sorin razgovaraju o životu i smrti. Dorn tvrdi da je strah od smrti životinjski i da ga treba ugušiti u sebi, dok Sorin smatra da je to normalno jer se njemu još živi, a da ga Dorn ne razumije jer nije u istoj situaciji.
Tada Dorn upita za Ninu i što je s njom bilo. Konstantin mu prepričava da je pobjegla od kuće i živjela s Trigorinom te da su imali dijete koje je nažalost umrlo. Nakon tog tragičnog događaja, Trigorin je promijenio osjećaje prema Nini te se vratio starim navikama, koje zapravo nikad nije ni ostavio.
Ninin je život bio jako težak, a s glumom isto nije prošlo sjajno jer je glumila u kazalištu u Moskvi jedno vrijeme, nakon čega se preselila u provinciju. Iako je imala nekoliko dobrih uloga, to nije bilo ništa značajno, a Konstatntin to sve zna jer ju je uvijek pratio. Rekao je da ga ona nikad nije htjela vidjeti te da mu je krenula pisati tek kad se vratio na selo i da se uvijek potpisivala s “Galeb”. Ona je sad također u selu u gostionici već nekoliko dana, ali ponovo nikog ne prima.
“Imala je dijete. Dijete je umrlo. Trigorin se ohladio prema njoj i vratio se svojim starim simpatijama, što se, uostalom, moglo očekivati. Upravo, on nije nikad ni ostavljao stare, nego, kao čovjek bez karaktera, nekako je umio pa obje strane. Koliko ja mogu zaključiti iz onog što mi je poznato, osobni Ninin život je potpuno promašen.”
Tad je Medvedenko rekao da ju je sreo, da su razgovarali i da mu je rekla da će svratiti. Sorin nostalgično govori kako je to bila divna djevojka.
Stižu Irina i Trigorin koji se pomirbeno rukuje s Konstantinom. Trigorin mu potom priča da se publika zainteresirala za njega u Moskvi i Petrogradu te da ga svi pitaju za njega.
Maša pokušava nagovoriti oca da pripremi konja za Medvedenka samo kako bi on otišao, no on to ne želi. Tada Medvedenko, kao da je nešto skrivio, odlazi pješke, budući da osjeća da je nepoželjan. Prije odlaska ljubi ruku i supruzi i njenoj majci, uvijek izražavajući poštovanje, koje nijedna od njih dvije ne cijeni.
Šamrajev, Irina, Dorn i Maša počinju igrati tombolu. Konstantin svira, dok ostali komentiraju njegovo pisanje i kritike u novinama. Smatraju da iako ostavlja dojam na čitatelja, to nije dovoljno. Irina nije ni upućena u to što joj sin piše jer, kako kaže, nema vremena to čitati. Šamrajev govori Trigorinu koji je pobijedio u tomboli, da su mu napravili od galeba, kojeg je Konstantin ubio, punjenu pticu, kao što je to i tražio prije dvije godine. Trigorin tvrdi da se ne sjeća tog događaja.
Cijelo društvo odlazi večerati, osim Konstantina, dok Irina vodi glavnu riječ. Konstantin ostaje sam pripremajući se za pisanje te u tom trenutku dolazi Nina. On je radosno dočekuje i govori da je imao predosjećaj da će je vidjeti. Nina pristaje ostati i razgovarati, ali pod uvjetom da zaključa vrata. Zna da je Irina tu i ne želi je sresti.
Njih dvoje razgovaraju o tome kako se sve promijenilo. I ta kuća, a i Nina, koja je jako smršavjela. Konstantin je upita zašto nije htjela da se vide ranije, a ona mu govori da je mislila da je on mrzi. Spominje i kako je nekoliko puta prolazila pored njegove kuće jer ga je htjela vidjeti, ali se bojala. Plače, a on je tješi.
“Bojala sam se da me vi mrzite. Svake noći sanjam kako me gledate i ne možete me poznati. Kad biste znali! Od prvog dana poslije dolaska stalno sam lutala ovuda… pored jezera. Pored vaše kuće sam bila mnogo puta i nisam se mogla odlučiti ući.”
Priča mu kako je išla vidjeti njihovu pozornicu koju nije vidjela dvije godine i da još tamo stoji kao da vrijeme nije prošlo. Govori mu da je život težak i da sutra odlazi u grad Jelec u trećoj klasi jer je potpisala ugovor za cijelu zimu.
Konstatntin joj priznaje da ju je jedno vrijeme mrzio i proklinjao, ali da je shvatio da je to sve jer je nije mogao zaboraviti usprkos svemu. Nina je zbunjena, ne može vjerovati da joj Konstantin ponovo izražava ljubav. Sprema se otići, dok je on moli da ostane s njim ili da mu dozvoli da on ide s njom.
Nina mu govori da ne zaslužuje njegovu ljubav. U tom istom trenutku čuje Irinin i Trigorinov smijeh te shvaća da je i on tu. Priča mu da Trigorin nije vjerovao u njene sposobnosti. Nastavlja govoreći da je između njih bilo puno ljubomore, a i briga za dijete te da se ona u svemu tome izgubila. Nina u velikoj boli odlazi, priznajući mu da još voli Trigorina, možda više nego ranije, ali da mu ništa ne govori o tome da su se sreli. Nakon njenog odlaska, Konstantin baca sve svoje rukopise i izlazi.
“Ja sam potpuno sam, ne grije me ničija ljubav, meni je hladno kao u podzemlju; sve što napišem, sve je to suho i mračno. Ostanite ovdje, Nina, preklinjem vas, ili mi dopustite da pođem s vama.”
Dorn pokušava ući u salon i shvaća da je zaključano. Šamrajev daje Trigorinu punjenu pticu o kojoj mu je govorio, ali Trigorin i dalje tvrdi da se ne sjeća da je to naručio.
U tom trenutku svi čuju pucanj. Dorn odlazi provjeriti što je bilo. Svima govori da je samo eksplodirala njegova bočica s eterom. Irina uznemirena govori da ju je to podsjetilo na onaj nemili događaj od prije dvije godine, misleći na Konstantinov pokušaj samoubojstva. Dorn se približava Trigorinu i odvlači ga u stranu. Tiho mu govori da nekako odvede Irinu s ovog mjesta jer se Konstantin ubio.
Analiza likova
Irina Nikolajevna Arkadina – glumica, Trigorinova ljubavnica i Konstantinova majka kojoj su prioriteti u životu bili poredani bas na ovaj način. Svoju glumu i kazalište je smatrala svojim najvećim uspjehom, stoga je sebe znala postavljati iznad ostalih. Nije mogla podnijeti da stari i da novi ljudi i ideje dolaze u kazalište. Vjerovala je da je samo ona ta koja to radi najbolje. Iz tog razloga nije ni podržavala Konstantinovo pisanje i uvođenje novih formi. Voljela ga je, ali ne dovoljno da bi svoj ego stavila po strani zbog njega. Njezin odnos sa Trigorinom je bio djelomično manipulativan, a djelomično su bili jednaki pa im je oboma odgovarala ta njihova veza. Irina je žena koja nije mogla podnijeti uspjeh drugih i zato je ljude oko sebe ignorirala ili omalovažavala.
“Krivo joj je što će na ovoj maloj pozornici imati uspjeha Zarečna, a ne ona. (Pogledavši na sat.) Moja mati je psihološki unikum; ona je neosporno darovita i pametna žena, u stanju je plakati nad knjigom, može ti izrecitirati napamet cijelog Njekrasova, njeguje bolesnike kao anđeo; ali samo pokušaj pred njom pohvaliti Eleonoru Duze! Ohoho! Treba hvaliti samo nju, treba pisati samo o njoj, derati se, oduševljavati se njenom neobičnom igrom u “La dame aux camélias” ili u “Pijanstvu života”, ali pošto ovdje, u selu, nema tog narkotika, ona se dosađuje i ljuti se, svi smo mi – njeni neprijatelji, svi smo krivi. Osim toga, ona je praznovjerna, hvata je strah od tri svijeće, od trinaestog u mjesecu. Ona je škrta. Ona ima u Odesi, u banci, sedamdeset tisuća – ja to pouzdano znam. A ako zatražiš od nje nešto na zajam, počet će plakati.”
Konstantin Gavrilovič Trepljev – mladić koji je cijelog života mislio da nije dovoljno dobar i koji se uvijek trudio dokazati tako da ga njegova majka primijeti, da ga počne cijeniti i smatrati jednakim. Činilo se kako će ga ljubav koju je osjećao prema Nini spasiti od tih negativnih osjećaja i podariti mu samopouzdanje i osjećaj vrijednosti u život, no nažalost neuzvraćena ljubav ga je odvela u još veće očajanje. Konstantin se nije uvijek znao dobro izraziti, ali su njegove namjere bile iskrene i poštene. Vjerojatno je znao za Mašinu ljubav, ali joj nikad nije davao lažne nade. Njegov kratki uspjeh u književnosti mu nije mogao dati utjehu jer je ljubav to što mu je oduvijek nedostajalo.
“Tko sam ja? Što sam ja? Napustio sam univerzitet u trećoj godini studija iz razloga koji, kao što se kaže, ne zavise od redakcije, ni po čemu se ne ističem, što se tiče novaca – nemam ni prebijene pare, a u ispravama mi stoji da sam građanin iz Kijeva. Moj otac nije bio plemić, bio je prost građanin, ma da je i on bio poznati glumac. Elem, kada mi u njenom salonu svi ti glumci i književnici ponekad ukažu svoju milostivu pažnju, meni se čini da oni odmjeravaju očima koliko sam ništa van – i ja pogađam njihove misli i patim od poniženja…”
Petar Nikolajevič Sorin – Konstantinov ujak koji ga je volio i bio mu velika podrška. Iako je poznavao svoju sestru i njenu škrtost, uvijek je pokušavao utješiti Konstantina govoreći da mu majka nije baš takva kakvom se čini. Kod Irine se zalagao za Konstantina, nastojeći joj ukazati na njegove kvalitete i ambicije. Čovjek koji je usprkos svojoj bolesti imao veliku želju za životom i svim svojim prijateljima, nastojao im je pomoći u teškim životnim situacijama.
“Lako je vama filozofirati. Vi ste dosta proživjeli u svom vijeku, a ja? Služio sam u sudskoj struci dvadeset osam godina, ali još nisam živio, ništa nisam iskusio, i na kraju krajeva, a to je sasvim razumljivo, meni se tek sada živi. Vi ste siti i ravnodušni i zato ste skloni filozofiji, a ja hoću živjeti i zato pijem za ručkom heres i pušim cigare i kraj. Eto to je sve.”
Boris Aleksejevič Trigorin – uspješni pisac koji ne uživa u svojoj slavi jer mu se vlastiti tekstovi ne sviđaju i kojeg zapravo privlači miran život i pecanje. Nina je bila njegov izlaz u taj normalni svijet jer mu je bilo dosta Irinine manipulacije. Možda je s Ninom vidio mogućnost za drukčiji način života jer je Nina vidjela u njemu nešto što on sam nije mogao. Definitivno čovjek bez karaktera. Usprkos svojim željama, odlučuje ostati s Irinom jer joj se ne može suprotstaviti. Nakon teške situacije s Ninom i smrti djeteta, umjesto da se s njom bori da to prebrode, on se vraća Irini i izabire lakši put.
“Kakav uspjeh? Ja se sebi nikad nisam sviđao. Ja ne volim sebe kao pisca. Najgore je to što sam u nekakvom bunilu i često ne znam što pišem… Eto, ja volim ovu vodu, drveće, nebo, ja osjećam prirodu, ona izaziva u meni strast, neodoljivu želju da pišem. Ali ja nisam samo pejzažist, ja sam još i građanin, ja volim domovinu, narod, ja osjećam ovo: ako sam pisac, ja sam dužan govoriti o narodu, o njegovim patnjama, o njegovoj budućnosti, govoriti o znanosti, o pravima čovjeka i tako dalje i tako dalje, i ja govorim o svemu tom, žurim se, mene sa svih strana tjeraju da požurim; ljute se, ja se bacam lijevo desno kao lisica koju gone psi, vidim da se život i znanost stalno razvijaju, kreću naprijed, a ja stalno zaostajem kao seljak koji je zakasnio na vlak i, najzad, osjećam da mogu slikati samo pejzaž, a da sam u svemu ostalom lažan, lažan do srži.”
Nina Mihajlovna Zarečna – djevojka koja je imala velike snove, ali nažalost tužan život, baš kao i Konstantin. Majka joj je umrla, otac i maćeha joj nisu bili podrška te je u Konstantinu na početku vidjela jedinu utjehu. Kad se Trigorin pojavio u njenom životu sa svojom slavom i komplimentima, ona se zaljubljuje u onog koji će je iznevjeriti. Sigurno je svjesna boli koju je nanijela Konstantinu i zato je osjećala strah od ponovnog susreta s njim, a još veća tuga je obuhvaća kad vidi da je on još uvijek voli, a ona nažalost i dalje voli onog koji ju je povrijedio i ostavio kad joj je najviše trebao. Unatoč teškim situacijama koje joj se dešavaju, možemo reći da je Nina borac koji ne odustaje.
“Za sreću biti književnica ili glumica, ja bih podnijela i prezir svojih bliskih, neimaštinu, razočarenje, živjela bih na mansardi i jela samo suh kruh, patila bih od nezadovoljstva samom sobom, od svijesti o svojim nedostacima, ali zato bih tražila slavu… pravu, bučnu slavu… (Pokriva lice rukama.) Glava mi se vrti… Ah!”
Ilija Afanasijevič Šamrajev – Mašin otac, čovjek koji se bavi gazdinstvom na pošten način, što njegova supruga ne cijeni. Osoba koja ne vidi razliku između slavnog i običnog čovjeka jer su za njega svi samo ljudi koje on jednostavno dijeli na dobre i loše.
“Samo za vožnju? A odakle ću nabaviti uzde? Odakle ću nabaviti uzde? Čudnovato! Neshvatljivo! Draga gospođo! Oprostite, ja se duboko klanjam vašem talentu, spreman sam dati za vas deset godina života, ali konje vam ne mogu dati!”
Polina Andrejevna – Mašina majka, nezadovoljna svojim brakom. Nastoji prevariti svoga muža s liječnikom Dornom. Žena koju zapravo ne zanima što bi time učinila i koga bi povrijedila, jer misli na sebe i svoje želje. Osim toga, savjetuje i Konstantina da se nježnije ponaša prema njezinoj Maši, iako je Maša u braku, a njen je suprug Medvedenko tretira s velikim poštovanjem.
“On je i konje za vožnju poslao na njivu. I svakog dana se događaju slični nesporazumi. Kad biste znali kako me on jedi! Ja sam bolesna; vidite, ja sva drhtim. Ja ne podnosim njegovu grubost. (Preklinjući) Jevgenije, dragi moj, najmiliji moj, uzmite me k sebi…”
Maša – iako je zaljubljena u Konstantina, pristaje se udati za Medvedenka. Smatrala je da će tako zaboraviti na ljubav koju osjeća prema Konstantinu, no nije shvaćala da Medvedenko to ne zaslužuje. U četvrtom činu možemo vidjeti da je ona jako nezadovoljna i isfrustrirana situacijom u braku te da se zbog toga jako ružno ponaša prema mužu, koji to nije nikako zaslužio. Djevojka koja vođena pogrješnim odlukama, uništila ne samo svoj, nego i Medvedenkov život koji je mogao pronaći suprugu koja će mu uzvratiti ljubav.
“Voljeti bez nade, godinama stalno nešto očekivati… A ovako, kad se udam, neću imati vremena misliti na ljubav, nove brige ugušit će sve što je bilo ranije. Ipak je to, znate, promjena.”
Jevgenije Aleksejevič Dorn – liječnik, veliki Sorinov prijatelj i jedini koji je istinski cijenio Konstantinovu književnost i dao mu podršku kada mu je ona najviše trebala. Čovjek koji je više poštovao brak Poline Andrejevne nego ona sama.
“Da… Ali prikazujte samo ono što je važno i vječno. Vi znate da sam ja proživio život zanimljivo, s ukusom, ja sam zadovoljan, ali da sam imao prilike iskusiti onaj duhovni polet koji imaju umjetnici u trenucima stvaranja, meni se čini da bih ja prezirao svoju materijalnu ljusku i sve što je toj ljusci svojstveno i bježao bih sa zemlje što dalje, u visinu.”
Semjon Semjonovič Medvedenko – mladić koji nije zaslužio suprugu koja ga neće voljeti. Vrijedan i dobroćudan, svoju iskrenu ljubav je otvoreno priznao Maši koja ga je kasnije iskoristila kao metodu zaborava Konstantina. Dobar otac koji brine o djetetu i kojemu je obitelj na prvom mjestu.
“A moja duša nema dodirnih točaka s vašom. Ja volim vas, ne mogu od čežnje ostati kod kuće, svaki dan prelazim pješice šest vrsta ovamo i šest natrag i nailazim samo na ravnodušnost s vaše strane. To je razumljivo. Ja nemam sredstava, obitelj mi je velika… Tko bi se udao za čovjeka koji ni sam nema što jesti?”
Bilješka o piscu
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. godine u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.
Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.
Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.
Čehovljeva djela pisana za kazalište odražavala su istodobno i komedijski i dramski, odnosno tragedijski smjer. Unio je nove književne vrijednosti koje ruska književnost do tad nije poznavala, pa je tako u kratkim djelima donosio bogate prikaze ljudske psihe i vjerno uspijevao opisati nečiji cijeli život.
Njegove se drame često nazivaju statičnim dramama novoga realizma. Ovaj se književnik smatra začetnikom psihološkog realizma jer u njegovim dramama sav sukob i napetost radnje dolaze iz čovjekove psihe, a posebno je karakterističan unutarnji sukob likova i tragičnost, te kukanje nad vlastitim životom.
Koristi se tehnikom protoka vremena u kojoj pratimo tok misli likova i njihove psihičke promjene, a svemu pomažu detaljne didaskalije koje pomažu boljoj zamisli okoline u kojoj se oni nalaze.
Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.
Autor: Ž.Č.
Odgovori