“Filip, dječak bez imena” je dječji roman, no i ne tipičan u tome području. Naime, u ovom djelu nisu prisutne određene avanture, ne postoje družine koje se međusobno nadmeću jedna drugoj i nema konstantne akcije koje vode radnju prema nekom vrhuncu. Ni glavni lik, Filip, nije lik koji vodi prema kulminaciji i raspletu. Dakle, ovo je roman o izgubljenom i ponovno nađenom identitetu, o izgubljenoj i ponovno nađenoj ljubavi; o izgubljenoj i ponovno nađenoj obitelj. Ujedno je i sentimentalna i dirljiva priča o životu dječaka Filipa i njegovih prijatelja iz zagrebačkog Doma za djecu i mladež, u koji je doveden nakon velike nesreće nakon koje gubi svoj identitet, majku i oca.
U djelu nisu prisutne nedaće i loši likovi, sve je naprotiv, dobro i ‘pozitivno’. Iako su se dogodile poneke spletke među dječacima, one bivaju vođene prema sretnom završetku, s pomirenjem i naučenom lekcijom. Anto Gardaš posvetio je ovu knjigu djeci koja nemaju roditelje, onima koji ih imaju, onima koji ih imaju i nemaju; “Vama posvećujem ovu knjigu! U ovoj godini Gospodnjoj 1994., proglašenoj Godinom obitelji, od sveg srca želim da život prema vama okrene svoju ljepšu stranu.” – napisao je na koricama knjige.
Ova knjiga je istinita, a poticaj za priču autor je našao u stvarnosti o čemu sam u Epilogu kaže. “Filipa sam upoznao 1984. godine, dok mu je još majka ležala u bolnici, tada me nazvao moj prijatelj Krmpotić i ispričao mi ovu priču. Ovo što ste vi pročitali.” Dva glavna motiva koji vode priču su tajna o Filipovom podrijetlu i tajna o graditelju mosta preko Dunava u Budimpešti. Oni su istovremeno i nositelji priče i bez njih nas riječi ovog djela ne bi tjerale na daljnje čitanje i saznanje o Filipovoj prošlosti.
Nepostojanje zlih likova, pronalazak za vlastitim identitetom, povratak u nadu i oživljavanje nove bliskosti, dobrota i plemenitost – sve su to temeljni motivi ovoga djela. To nepostojanje zlih likova vodi ovu knjigu u idealizam. Ali, samo naoko. Postojanje zla iščitava se u sudbini koja je protagoniste dovela u Dom za djecu i mladež. Anto Gardaš je pomno ocrtao ovu knjigu i njenu radnju. U romanu nema detaljiziranih opisa portreta ni prostora, nema ni razvijenog sustava socijalno – psihološke motivacije. Autor se jednostavno najviše osvrnuo na tok radnje i na njenu razradu, što je i vješto odradio. Već na početku nas uvodi u najbitnije temelje koji se provlače kroz djelo, a onda ih na kraju, kada je najnapetije i najzanimljivije, otkriva. On je kao nevidljivi promatrač i pripovjedač, pažljivo odrađuje svoj posao, izbjegava retrospektive i digresije, kratko i jasno komentira likove i njihove radnje, no nikada u detalje.
Ovaj je dječji roman napisan veoma zanimljivo i pristupačno djeci koja će ga s lakoćom čitati, vođena konstantnim pitanjem “što će se sljedeće dogoditi”. Jezik je također jednostavan, kao i stil koji je skromno slikovit i uranja u priču. Ono što opisuje i najviše gradi taj stil je autorov humor. Nije to humor koji izaziva gromki smijeh, prije je to duhovitost koja se provlači cijelom pričom i čini je vedrijom, a većinom je izražena u nadimcima likova i njihovim maštovitim činovima.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Zagreb, Krapanj, Zlarin, Betina
Vrijeme radnje: 1974. i 1984. godina
Kratak sadržaj
Radnja romana započinje na zagrebačkom Glavnom kolodvoru gdje upoznajemo dječaka koji voli dočekivati i ispraćati vlakove, ali ne voli putovati njima. Čitatelj nije upoznat s razlogom zbog kojega Filip izbjegava vlakove, sve do trenutka kada se on i njegova družina iz Doma ne upute na vlak, na ljetovanje. Dakle, Filip je dječak koji ima strogu i veliku povezanost sa željezničkim kolodvorom, a da za nju ni ne zna. On je svakog popodneva sjedio na klupici i promatrao vlakove. Dolazi ondje samo gledati njih i mnoštvo užurbanih putnika. Zamišljao je kako bi mu bilo u gradovima prema kojima se vlakovi upućuju. On je ondje našao prijatelje koje stalno viđa; crnog psa lutalicu kojeg ponekad ponudi ostacima ručka iz Doma i nosača Vinka.
Dakle, Filip živi u Domu za djecu i mladež još otkad je bio malo dijete. On zapravo nije ni siguran zove li se Filip. Ravnateljica Doma rekla je da se on tako zove i da bi ga svi u školi tako trebali zvati. Nitko, zapravo ne zna kako mu je ime, kao ni imena njegovih roditelja. To ne zna čak ni on. Nema ni rodbine, samo mnogo prijatelja u Domu, a osobito jednog najdobrog prijatelja, Krcu. Posebna je vrsta osjećaja prošla Filipa kada je čuo na mikrofonu da ubrzo polazi vlak za Budimpeštu. “Tamo su, u Budimpešti, oni kameni lavovi što čuvaju most. Lavovi bez jezika, ha!” Ta ga je priča gotovo uvijek rastužila i nikada nije saznao je li čovjek koji je dao sagraditi most preživio nakon što je skočio u Dunav, zato što je njegov unuk primijetio da savršeni kameni lavovi s mosta nemaju jezike, a graditelj je zahtijevao da izvrši kaznu nad sobom tim činom.
Nastava je završila i bližilo se vrijeme podjele knjižica, a zatim i ljetnih praznika. Sva djeca iz Doma bila su uzbuđena i iščekivala su svoje knjižice, pa odlazak na more. Naime, oni su svi skupa putovali i provodili vrijeme zajedno s osobljem Doma. Uputili su se na ljetovanje u odmaralište nedaleko od Šibenika. Na Glavnom kolodvoru ih je čekao vlak. Svi su jurnuli i navalili na ulazna vrata. Jedino je Filip zastao, a srce mu je lupalo kao nikada prije. Blijed je, usne mu se grče, oči širom otvorene, pune straha.
Krco, razrednica, ravnateljica i ostalo osoblje nagovarali su Filipa da uđe u vlak kako bi mogli krenuti. No, dječak je šutio i oči su mu se napunile suzama. Htio je nešto kazati, no glas jednostavno nije izlazio iz njega. Stajao je neko vrijeme ondje i grčio se od straha koji mu nije dao snage da zakorači i uđe u vlak. Ni djevojka u koju je bio toliko zaljubljen, nije ga svojim mahanjem i dozivanjem navela da pođe s njima. “Tako je kako jest!” – reče Šmituc. Filip se ispričavao, no Šmituc se na to nije osvrtao jer je smatrao da je uzalud to što čini. Filipov prijatelj Krco je također ostao s njima, sve do sljedećeg dana dok se njih dvojica nisu uputila sa Šmitucom na more.
Vratili su se u Dom, a Filipa je čekao jedan razgovor. Šmituc ga je poveo prema uredu domskog psihologa, Krmpotića. On je pokušao saznati koji je razlog Filipovog odbijanja vožnje s vlakom, no ni sam Filip nije znao. Psiholog zna da Filip voli vlakove, zna i da ima prijatelje na kolodvoru, zna i o priči o mostu u Budimpešti koju mu je odmah Filip ispričao. Dok ga je ispitivao, u međuvremenu je pregledavao njegov dosje. Nakon završetka razgovora, Krmpotić reče Šmitucu da na ovom slučaju radi već podulje vrijeme.
Tog su dana Filip i Krco sami ostali u Domu, svi su ostali pošli na ljetovanje, a u Domu je bilo nekoliko članova osoblja koji su već spavali kada su se njih dvojica odlučili na jedan pothvat. Naime, Krmpotić je ostavio ključeve svoga ureda na mjesto koje je Filip odmah uočio. Sa strahom, ali s velikim zanimanjem i neizvjesnošću, njih dvoje su se uputili prema uredu psihologa da pregledaju svoje dosjee. Filip sazna da je ime dobio po vozaču kola hitne pomoći, Filipu Drvodjeliću, koji je dijete dopremio u bolnicu. Prezime mu je Prugović, po mjestu nalaza djeteta. Saznao je da je s dvije godine pronađen na pruzi, u besvjesnom stanju i nakon 3 mjeseca je doveden u Dom za djecu i mladež. Zaprepašteno i tužno je vratio svoj dosjee, a zatim pročačkao i Majin – djevojka iz doma koja mu se dulje vrijeme sviđa. Kroz plač je rekao Krci da to ne želi više gledati i obojica su potiho pobjegli iz ureda.
Sljedećeg dana su se Šmituc, Filip i Krco busom uputili na more, k svojim prijateljima koji su već jučer otišli vlakom. Svi su ih radosno dočekali. Šmituc je razgovarao s ravnateljicom i Akonkagvom o Filipovom slučaju. “On je nađeno dijete; na zagrebačkom kolodvoru, poslije one nesreće 1974. godine. No, njegov dosje još nije zatvoren. Psiholog još tvrdi da slučaj nije zatvoren i da će on nešto poduzeti.” Pred kraj dana, svi se uputiše na večeru, a zatim ondje Filip upozna tetu Lelu. Ona je radila u odmorištu i posluživala ljude, a tada je usluživala i ovu veselu zagrebačku djecu. Filip praznu šalicu podmjesti pod vrč i gospođa Lela mu je napuni. “Hvala, gospođo.” – reče Filip, na što će mu teta Lela: “Mogao bi me i ti zvati teta Lela, ili samo Lela, ne? Svi me tako zovu.” Lelu su svi od prvog dana zavoljeli. Navečer ju je ponovo sreo dok je gledao u more i razmišljao. Pomogao joj je raščistiti plažu i pokupiti smeće.
Već sljedećeg dana, đaci i njihovi profesori i čuvari uputili su se brodicom barbe Jerka prema otocima Krapnju i Zlarinu. Ondje su se svi još više zbližili, naučili cijeniti trenutke i veseliti se onome što vide i posjećuju. Filip je skoro sav novac potrošio na poklon za Maju, ne bi li imala sjećanje na ovaj dan i ljetovanje. No, u međuvremenu ga susretne teta Lela. Razgovarali su o onom čovjeku koji je skočio u Dunav, a zatim mu je ona poklonila privjesak u obliku sidra od crvena koralja, da ga podsjeti na nju. Stavila mu je lančić oko vrata, a zatim su pričali još malo i otišli svojim putevima. Krco i ostali prijatelji su skupljali novce za Majin rođendan i pripremali se za nj. Svi su pomalo dolazili na proslavu i odmah se vidjelo da će biti dobra zabava. Maja se posebno razveselila kada joj je Filip poklonio nakit na koji je potrošio sav novac. Svi su se lijepo zabavljali i veselili. Filip i Maja su stalno gledali jedan u drugoga. Plesali su, jeli, pili i pričali do ponoći!
Sljedećeg dana Filip, Dugački D. i Kratki Perica uputiše se prema Betini, kod tetke od Dugačkog. Barba Jerko je pristao da ih poveze prema Betini i sve su riješili, samo su trebali krenuti. Nakon što su ušli u njenu zgradu, vrata im je otvorila starija nagluha gospođa s kojom su se natezali dulje vrijeme. Na kraju shvatiše da tetke Dane nema u kući i da je već lani otišla. Radnja se nastavlja kad su se dječaci vratili u odmaralište. Filip i Krco razgovarali su o dosjeima koje su pročitali nekoliko dana prije, u Domu. Bili su nesigurni jesu li ih vratili na pravo mjesto i bojali se da li je Krmpotić primijetio da su ušli u njegov ured. Radnja se nakon toga nastavlja u raznim smiješnim i pomalo strašnim avanturama – Mislav bježi iz sobe, spava na plaži, pod stolom, dječaci trče u potragu za njim i kad ga pronađu, Filip i Dugački D. se potuku jer je ovaj čin posljedica međusobnog podbadanja između Mislava, Dugačkog D. i Kratkog Perice. Na kraju se pomire i upute prema odmaralištu.
Radnja se pomalo ubrzava i postaje neizvjesna nakon telefonskog razgovora između Krmpotića, školskog psihologa i gospodina Medvidovića. Naime, Krmpotić je počeo sumnjati da bi teta Lela mogla biti Filipova majka, budući da su toliko prisni i ona je prema njemu izražavala majčinsku ljubav, a čak i jednom izjavila da joj je mali Filip kao sin! Zato je Krmpotić odlučio gospodina Medvidovića poslati u Šibenik i nenametljivo približiti jedno drugome, da posebno obrati pozornost na vidljive fizičke komponente. Ravnateljica je tih dana poručila Filipu da se ošiša, da se uvjeri u njegov prorez na uhu, no on to nije znao. Sljedećeg dana je ravnateljica i njega i Maju srela na plaži i pozvala ih da sjednu za njihov stol, da malo porazgovaraju. Također, pomno su pozvali i tetu Lelu, dok ih je posluživala. Razgovor nije trajao dugo, a Filip i Maja su se htjeli što prije izvući jer im je bilo neugodno.
U pozadini, u moru, vidjeli su ružan i strašan prizor – djevojke iz Filipovog razreda utapale su se u moru i on je brže bolje uskočio i krenuo ih spašavati. Od sveg truda i želje da im pomogne, Filip se na kraju onesvijestio. Sve osoblje zagrebačkog doma, Lela i ostala djeca uskočili su u pomoć i vraćali Filipa u život. Nakon što su ga osvijestili, Lela privije Filipa na grudi. On osjeća kako mu njezine slane suze kaplju na lice. Držala ga je čvrsto, a srce joj je kucalo tako brzo da je Filip sve osjetio dok je bio privijen uz nju. Zagrlio ju je objema rukama i još se jače privio uz nju. “Eh, Gizela, vi baš volite toga dječaka, kao da vam je sin!” – rekao joj je Medvidović. Ona mu veli da bi voljela imati takvog dječaka, ali joj ga Bog nije dao. Medvidović ju je preispitivao ne bi li vidio neke potencijalne znakove da je ona zapravo njegova majka, no uzalud. “Opet ništa, sve je bilo uzalud…” – reče.
Posljednji Krmpotićev pokušaj bio je kada su se on i Medvidović dogovorili da će zajedno sjesti za stol, popiti piće i porazgovarati s Lelom i Filipom. Suptilno su pokušavali doći do zadanog cilja i ispitivali Lelu za njenu prisnost prema djeci, Filipa o njegovom mišljenju o teti Leli, o njegovom uhu i zašto je tako posječeno, na što on nije znao odgovor. Krmpotić je grubo i nepristojno pristupio prema Filipu kada je pogledao to njegovo uho, ali tako je morao postupiti, mnogo je o tome ovisilo. On je zajedno s Medvidovićem skovao plan da će ta posjekotina kod tete Lele probuditi pamćenje, sjetiti je na neki davni događaj. No, ona je na to samo rekla: “Jadni dječak!” A nedugo nakon toga se uputiše svojim mjestima. “Ni ovaj put ništa.” – rekao je Medvidović razočarano.
Nadalje, dvojica psihologa, ravnateljica i Akonkagva trude se međusobno pojasniti Filipovu i Lelinu situaciju i pokušavaju razjasniti cjelokupnu situaciju. “Našli su ga pokraj željezničke pruge, u teškom stanju, s ozljedama i opekotinama, U bolnici je proveo oko tri mjeseca, a zatim je premješten u naš Dom. Te je večeri došlo do teške nesreće na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Vlak koji je dolazio iz Atene, trebao je nastaviti vožnju za Dortmund, ali je nikada nije nastavio. Vagon je zbog prevelike brzine iskliznuo, a umrlo je 150 žrtava.” – govorio je Krmpotić svojim kolegama o Filipu. Zatim, pričahu o teti Leli: “Ta se žena, dakle, početkom 1975. godine prijavila šibenskom Centru za socijalni rad. Nije imala nigdje ništa i nigdje nikoga. Poslije nesreće i bolničkog liječenja ostala je bez pamćenja, pod amnezijom i to potpunom retrogradnom amnezijom organske prirode. Kada mi je kolega Medvidović sve to ispričao, u meni se začela jedna ideja, zamisao, pretpostavka. Uhvatio sam se za nju, za tu pretanku nit, i nisam je ispuštao sve do danas.” – govorio je.
I tako je on pričao svojim kolegama o svojoj zamisli koju je mogao utvrditi činjenicom da je teta Lela, Gizela Vukić, Filipova majka. Pretpostavljao je da je zaboravila, u stanju potpune retrogradne amnezije, u cijelosti da je one kobne noći putovala sa svojim sinom, zaboraviti čak da ga je ikada i imala. No, ta je zamisao doživjela brodolom i psiholozi više nisu znali što im je činiti nego da Krmpotić upita Filipa u slastičarnici jel bi volio da teta Lela bude njegova majka, tj. da ga usvoji. On je na to čudno i zbunjeno reagirao, no Krmpotić mu je pojasnio situaciju i Filip je zadovoljno i odlučno to prihvatio, s velikom toplinom oko srca. Svi su zadovoljno prihvatili tu vijest i bili sretni zbog Filipa.
Bližio se polazak prema Zagrebu i svi su nestrpljivo očekivali dan povratka. Teta Lela se uputila s Filipom, Krcom i Šmitucom prema autobusu. Spremila je Filipu nešto za prigricnuti i grlila ga čvrsto, a on se veselo smiješio. Rekla mu je da će ubrzo stići u Zagreb da riješe sporazum o usvajanju, pozdravila ostale, a zatim požurila na željeznički kolodvor da pozdravi i ostalu djecu. No, onda se dogodilo nešto grozno: u trenutku kada je mahala djeci, visoka peta joj je kliznula s ruba perona i ona se stropoštala pod kotače. Bilo je prekasno za nju u tome trenutku. Odveli su ju u bolnicu gdje je bila dulje vrijeme. No, dobra strana ove nesreće je zaključak koji su donijeli psiholozi. Naime, Lela je prije desetak godina doživjela tešku traumu i izgubila pamćenje. Nova fizička trauma koju je pretrpjela mogla bi, po nekim nagovještajima, kod nje izazvati vraćanje pamćenja, a liječnici su se s time potpuno suglasili.
Tu su joj vijest predstavili kada je mogla primiti prvi posjet. Lelu su polako ispitivali o njenoj nesreći koje se ona sada sjećala. “Adam Clarc” je ime koje je izgovorila kada se probudila iz kome, a to je ujedno i ime onog čovjeka koji je sagradio most u Budimpešti. Naime, u trenutku dok je držala svoga sina i pričala mu tu priču, zbila se nesreća i nikada nije izgovorila ime toga čovjeka. Taj je sin bio Filip i zato je njega stalno mučila priča o čovjeku iz Budimpešte jer nikada nije saznao njegovo ime. Shvatiše svi da je Filip uistinu Lelin sin, a njegovo je pravo ime Ivan. On se strašno veselio kada je shvatio da je Lela uistinu njegova prava majka, a psiholozi na svome radu i upornosti. Dogovoriše se da ubrzo provedu postupak utvrđivanja majčinstva. Anita Vidović, Lela, blijedim je prstima čvrsto obujmila Filipovu ruku i više je nije ispuštala, a drugom ga je milovala po licu.
Likovi: Filip, teta Lela, Krco, Dugački D., Kratki Perica, Šmituc, Akonkagva, ravnateljica doma, Krmpotić, Medvidović
Analiza likova
Opisujući likove autor otkriva samo neki njihov detalj (fizički, psihički, etički) i na taj ih način individualizira. Govorna je, pak, individualizacija provedena samo kod dva lika: domski psiholog svoja razmišljanja začinje sa “n-da”, a barba Jerko govori jezikom svoga zavičaja.
Filip: “Visok je i mršav, blijeda lica i duge svijetle kose. Ne baš jako duge. Začešljao ju je na stranu, preko lijevog uha. Na sebi ima kockastu košulju, vjetrovku i farmerice. Obuća mu je malo iznošena, kao, uostalom i odjeća, ali, sve u svemu, pristojno je odjeven”. Nije tipičan junak, iako je glavni lik. On nije taj koji vodi radnju, koji poduzima akciju, koji smišlja šale. U sebi nosi veliku dobrotu; on nepoznatoj ženi ponese teške kovčege na željezničkom kolodvoru, teti Leli pomaže skupljati prazne boce po plaži. No, zna i uzvratiti kada je ljut i kada doživljava nepravdu. Nadimak mu je Kondor, a dobio ga je kada je rekao da je to najviši vrh u Južnoj Americi. On je i stvaran lik, a autor ga je upoznao 1984. godine, dok mu je majka još ležala u bolnici, a tada ga je nazvao njegov prijatelj i ispričao mu jednu lijepu priču – priču o Filipovom životu i obitelji. Filip je dobro odgojen, iako je dugo živio bez svoje majke, u zagrebačkom Domu. On je naučio cijeniti svaku sitnicu, a uvijek je bio voljan dati ono što ima onome kojemu je najpotrebnije. Možemo ga osloviti sa ‘dobra duša’. On je i romantik; sav svoj novac potrošio je na Majin poklon, a svoju strpljivost i dobrotu osim njoj, i mnogim drugima je darivao. Također, voli svoje prijatelje i neda da ih se omalovažava, koliko god bio blizak s njima. Tijekom radnje ističe želju da postane jednoga dana pomorac, on i njegov prijatelj Krco. A, Tako je i bilo. Njegovo pravo ime, koje mu je majka, teta Lela, nadjenula, je Ivan Vidović.
Teta Lela: Žena koja radi kao pomoćnica i kuharica u mjestu kraj Šibenika. Doživjela je veliku nesreću u vlaku i tada gubi pamćenje i sjećanje o svemu nakon tog događaja. Kao i Filip, ona je osjećajna i puna ljubavi, sva je djeca iz Doma vole, poštuju i cijene. Puna je empatije i svakom se djetetu obraća kao svome vlastitom. Pred kraj djela, pripovjedač uvodi čitatelje u priču u kojoj je Lela zapravo prava Filipova majka s kojom je putovao u vlaku koji je doživio nesreću kada je Filip imao dvije godine. Gospođi Gizeli ili teti Leli je oko trideset i pet godina, svijete je kose i puti i uvijek nasmiješena. Dakle, dok je radila u odmaralištu, oslovljavali su je imenom Gizela Vukić, no djeca su je zvala nadimkom teta Lela. U vremenu kada su djeca iz Zagreba posjetila odmaralište u kojemu je ona radila, najviše se zbližila s Filipom prema kojemu je već od početka pokazala majčinske nagone, posebice kada se on utopio spašavajući svoje prijateljice. No, ni on se nije drugačije odnosio prema njoj – uzvraćao joj je toplim gestama. Kada je doživjela nesreću, tj. pala pod vlak, njoj se vraća svo prijašnje sjećanje i gubi znakove amnezije i izjavljuje svaki detalj o svome sinu Filipu, svoju prisutnost u vlaku koji je doživio nesreću. Graditelj mosta iz Budimpešte, Adam Clarc, glavni je pokretač otkrivenja ovog ‘misterija’ i identiteta, a također je i poveznica kojom sve biva otkriveno kada teta Lela u razdoblju kome izgovara njegovo ime.
Bilješka o piscu
Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima, mjestu u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od malena je živio u Slavoniji pa je tako osnovnu školu završio Velimirovcima, nakon čega je završio gimnaziju u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu.
Postao je poznat pišući romane, priče i igrokaze za djecu te pjesme. Svaki njegov roman je bio maštovit, uzbudljiv i napet, a nije bilo važno je li se u tom trenutku pisalo o problemima ekologije, znanstvenoj fantastici ili povijesnim zbivanjima.
U raznim djelima se pojavljuju isti likovi kao što su Melita, Bakalar, Slanina, Miron, profesor Leopold, ali unatoč tome svako od tih djela se čita kao priča za sebe. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Prvi suncokreti”, “Uvijek netko nekoga voli” te priče “Zvijezda u travi”, “Jež i zlatni potok” i “Damjanovo jezero”.
Među mlađim čitateljima ostao je najpoznatiji po romanima: “Miron na tragu svetog grala”, “Duh u močvari”, “Tajna zelene pećine”, “Ljubičasti planet”, “Miron u Škripcu”, “Izum profesora Leopolda”…
Anto je pisao zanimljive priče jednostavnim jezikom, zbog čega je bio najviše bio popularan kod djece, kojima je bilo jednostavno čitati sve ono što je on pisao.
Umro je 2004. godine u Osijeku.
Autor: M.Š.
Odgovori