“Ferdinand Veličanstveni” duhovita je priča o psu Ferdinandu koji je žarko želio postati čovjek. Jednoga dana, dok je spavao na otomanu pored svog gospodara, ostvarila mu se želja, no na njegovu žalost, samo u snu.
Uspravio se na svoje zadnje šape i s nevjerojatnom lakoćom spustio se stepenicama na ulicu. Budući da je bio gol, morao je dati sašiti odijelo kod krojača. Elegantan i otmjen u odijelu, šetao je gradom te doživio nevjerojatne i smiješne situacije. Isprobao je sve što je oduvijek htio, a nije mu bilo dopušteno ili jednostavno nije mogao to učiniti dok je bio pas. Ljudi su bili oduševljeni njegovom pojavom i psećim znanjima koje je posjedovao. Gdje god bi došao, bio je cijenjen gost. Sama činjenica da je on sada čovjek, izazivala je u njemu ogromnu sreću. Kada bi se našao u nekoj nepovoljnoj situaciji, a nije znao kako da je riješi, samo bi se spustio na sve četiri šape i jednostavno odšetao. Nedostatak novca predstavljao mu je veliku prepreku, no uvijek bi se snašao šarmom i svojim vjernim očima. Nakon svih doživljaja, okrhnuo je zub i morao je poći zubaru koji ga je uspavao kako bi mu bezbolno izliječio zub.
Kako se lagano budio iz sna u zubarskoj stolici, shvatio je kako se on uopće ne nalazi kod zubara, nego leži na otomanu pored svoga gospodara. U prvi tren mu nije bilo ništa jasno, no brzo je shvatio kako je sve to bio samo san. Ali, pod zubima je osjetio zlatnu krunu koju mu je zubar stavio, a na čitateljima je da odluče je li to bio samo san ili se sve to i stvarno dogodilo.
Inspiracija za ovo djelo piscu je bio njegov vlastiti pas koji je u snu kesio zube, drhtao, mlatio šapicama kao da bježi od nekoga. Pisac je razmišljao o čemu to sanja njegov pas i tako došao na ideju za ovu zanimljivu i veselu pripovijetku.
Vrsta djela: dječja pripovijest
Vrijeme radnje: proljeće/ljeto
Mjesto radnje: područje grada
Tema djela: kada nešto jako želiš, to će ti se i ostvariti
Kratak sadržaj
Ferdinand je bio jedan vjeran i zanimljiv pas. Živio je u kući svojih vlasnika i uživao u svim blagodatima psećeg života. Nakon ručka, najdraže mu je bilo zavaliti se na otomanu i slušati razgovor kuhinjskog posuđa. Iako se većini to čini kao obično zveckanje tanjura i jedaćeg pribora, Ferdinand je razumio njihove razgovore. Pladanj bi govorio vilici da ga ne bocka, a šalica bi tražila svog muža tanjurića. Razumio je što njegovi vlasnici govore o njemu. Ponekad je znao čuti i loše stvari o sebi. To mu nije bilo drago čuti. Kada bi njegov gospodar htio leći na otoman da bi odmorio nakon ručka, Ferdinand bi se pomaknuo i ostavio mjesta gospodaru. On bi prije spavanja čitao novine, a kada bi zaspao, one bi pale pored Ferdinanda. Tada bi Ferdinand htio- ne htio, počeo čitati novine. Pročitao bi koji filmovi igraju u kinu, koje ljekarne su dežurne, kada izlazi i zalazi sunce, te koje bolnice rade. Kada bi njegov gospodar zahrkao, Ferdinand bi mu odgovarao. Najveća njegova želja bila je da stane na svoj zadnje šape i ide kuda poželi.
I odjednom se ustao i krenuo prema vratima. Odlučio je ispuniti svoju želju, ali ulazna vrata su bila zatvorena. U taj trenutak netko je pozvonio na vrata. Bio je to poštar, kojemu je gospodarica otvorila vrata. Ferdinand je neprimjetno između njih izašao iz stana. Stao je na zadnje šape i polako krenuo niz stepenice. U prvim trenucima bilo je teško, no brzo se navikao i hodao kao čovjek. Izašao je na ulicu, ali ovaj put je sve oko sebe gledao na drugačiji način. Inače, kad bi hodao četveronoške, gledao je u pod, a sada je dobro vidio prirodu i ljude oko sebe. Počeo je hodati ulicom, no primijetio je da ga ljudi čudno gledao. Kada se pogledao u zrcalo pored cvjećarnice, vidio je da nema odjeću. Odlučio je poći krojaču. Nije imao iskustva s krojačima, pa je odlučio malo pogledati ponudu. Naišao je na M. Dogg-a, prvorazrednog krojača i on mu se učinio zanimljivim. Razmišljao je kako bi bilo dobro da i on svome imenu doda pokoje slovo.
Kada je pozvonio krojaču, brinuo je hoće li moći pozdraviti krojača s dobar dan. Kada je krojač otvorio vrata, Ferdinand je uspio pozdraviti i reći mu da želi naručiti odijelo. U početku je krojač govorio kako sada nema vremena, ali Ferdinand ga je uspio uvjeriti svojim vjernim očima. Ferdinand mu je objasnio kako želi lijepo odijelo, s lijepim hlačama i prslukom, što je veselilo krojača, jer po prvi puta netko zna što točno želi. Krojač je brzo skrojio i sašio odijelo, koje je Ferdinandu stajalo veličanstveno. Nije želio uzeti novac za svoj posao, bila mu je dovoljna zahvalnost i zadovoljstvo klijenta. Ferdinand se suzdržao od lajanja i mahanja repa.
Ferdinand je sada bio obučen, te se više puta prošetao ulicom, kako bi pokazao svoje novo odijelo. No, bilo je mnogo prepreka pred njim. Recimo mačke koje bi se prošetale ispred njega. Morao se dobro suzdržavati da ne potrči za njima. Gospođa Trybulska koja je radila u cvjećarnici, komentirala je kako su ljudi praznovjerni u vezi mačaka, te kako je i Ferdinand praznovjeran. No onu ju je uvjerio kako obožava juriti mačke, no ne želi. Gospođa Biskupska koja radi u kiosku poklonila je Ferdinandu ružičasti karanfil jer je bio jako lijep, te su ga nazivale veličanstvenim. Svakim trenutkom postajao je ravnodušniji prema mačkama, čak je smatrao kako bi ih mogao uzgajati. U jednom trenutku Ferdinand je osjetio kako je gladan, te odlučio nešto pojesti. Koristeći svoj izvanredan njuh, pronašao je restoran koji ne poslužuje juhu od kupusa ili krastavaca, te je odlučio ući u restoran koji poslužuje govedinu u sosu.
Restoran se zvao “Kao kod mame”, a kada je ušao unutra, pronašao je mali stoj, negdje uza zid. Oko njega ljudi su ručali. Jedna obitelj s troje djece jela je desert, dvije dame pečeno pile, jedna gospođa tripice, a pri tome je bacala komadiće kruha pod stol, te stariji gospodin koji je čekao svoje jelo. Ferdinand je vrlo ljubazno naručio govedinu u sosu. Starijem gospodinu također su donijeli govedinu sa sosom, ali umjesto mesa, bile su to kosti. Gospodin se jako naljutio i zahtijevao drugo jelo. Ferdinand se odlučio ubaciti u razgovor. Predložio je gospodinu da on dobije njegovo jelo sa kostima, a da konobari gospodinu donesu njegovu govedinu. Čak je i sjeo pored starijeg gospodina, imena Augustin Radio, a kada je počeo jesti kosti, svi u restoranu su mu se divili. Svima je bio primjer, a posebice malom patuljastom pinču Krokodilčiću, kojem je gospođa bacala kruh ispod stola. Ferdinand je podučio pinča kako da lovi hranu ustima, čak je i demonstrirao pred svima kako loviti hranu.
Gospodin Radio odlučio je počastiti Ferdinanda ručkom, pa su zajedno izišli van. Odlučili su otići u kino, no gospodin Radio je zahtijevao da Ferdinand pogleda u svoj notes je li sada slobodan. Ferdinanda naravno nije imao notes, te je slagao kako mu je ostao doma. Gospodin mu je kupio novi notes kao znak prijateljstva. Pogledali su film, pozdravili se i svatko je otišao svojim putem. Ferdinand je bio pospan, no nije imao gdje spavati. Odlučio je potražiti hotel. Našao je hotel “Kod Veselog Zmaja”. Ušao je i zatražio sobu. Portir mu je dao ključeve od sobe 423, na četvrtom katu, no zatražio ga je i prezime. Ferdinand se nije mogao sjetiti što bi rekao, te je naposljetku rekao da se preziva Veličanstveni. Otišao je u svoju sobu i krenuo na spavanje, no nikako nije mogao zaspati. Shvatio je i zašto. Nije naučio spavati na mekanom krevetu, te se spustio na pod i tako zaspao.
Usred noći, počeli su pozivi gostiju hotela portiru, uvjeravali su ga da neko ili nešto reži u hotelu. Zvali su gosti iz soba broje 422 i 424, te iz sobe broj 523. Portir je zaključio da bi režanje moglo biti iz sobe 423, no taj gost je bio sam, nije imao nikakvu životinju sa sobom. Otišao je provjeriti gore, no ništa se nije čulo. Gost iz sobe 523, čovječuljak s jakim glasom, pozvao ga je u svoju sobu da poslušaju, no ništa se nije čulo. Naposljetku je zvala ženska osoba iz sobe 323, govoreći da čuje režanje i da se jako boji. Sad nije bilo sumnje, režanje se čuje iz sobe 423. Odlučio je nazvati direktora Aleksa Devona i sve mu ispričati.
Direktor je bio ljut, no morao je doći provjeriti o čemu se radi. Pokucali su Ferdinandu i optužili ga da je kod njega pas, no on ih je uvjeravao kako nema nikakvog psa. Pretražili su sobu, ali psa nije bilo. U znak isprike što su ga probudili, direktor je pitao Ferdinanda ima li kakvu želju. Odlučio je da bi bilo zgodno provozati se dizalom, jer to nikada još nije. Pa su direktor i Ferdinand krenuli u vožnju dizalom. Vozili su se dizalom dolje pa gore, prvo po jedan kat, a na kraju i skroz do kraja, do osmoga kata. U predvorju su se okupili gosti i pogađali na kojemu katu je u tom trenutku dizalo. Više im se nije spavalo, bili su zaokupljeni pogađanjem. U jednom trenutku je Ferdinand ugledao jedan nepoznati gumb. Odlučili su ga zajedno pritisnuti, ali tada se dogodilo nešto nemoguće. Dizalo nije stalo na osmom, zadnjem katu, nego je produžilo dalje.
Direktor i Ferdinand su se u dizalu penjali sve više i više. Prolazili su oblake, razgovarali s njima, te im nije bilo jasno kuda idu i kako će se zaustaviti. Upoznali su pticu Golubovića i požalili mu se da ne znaju kako će se vratiti dolje, na zemlju. Gospodin Golubović je razmislio i predložio da nečime opterete dizalo. Činilo se da ima neku ideju, ali je otišao. Direktor i Ferdinand počeli su se međusobno optuživati i očajavati, ali u tom trenutku došao je Golubović s jatom ptica koje su sjele na dizalo, pa se ono prestalo penjati u zrak. Ferdinand i direktor bili su presretni. Razmišljali su kako bi se dizalo trebalo spustiti na nešto ravno i počeli nabrajati sve oštre i neugodne stvari na koje bi se mogli spustiti. Kada su pogledali van, vidjeli su da se dizalo spušta na oštre kolje. To nisu mogli dopustiti, pa su zamolili Golubovića da im pomogne. Naredio je jatu da se makne s krova dizala, ali da prva polovica jata ostane. Tada je dizalo mirovalo, nije išlo dolje, ali niti gore. Htjeli su sletjeti u Gradski park jer se tamo održavala izložba pasa. Golubović je zamolio vjetar da ih otpuše na tu stranu. Vozili su se nebom dok nisu došli do parka i spustili se tamo. Odlučili su zavezati dizalo za drvo, kako bi ih čekalo, jer je ipak hotelu potrebno jedno dizalo. Inače gosti moraju pješice po stepenicama.
Kako su se spustili s neba, tako su uzvanici na izložbi ih smatrali počasnim gostima. Dočekao ih je Odbor Izložbe s Gospodinom Predsjednikom na čelu. Nisu im dopustili da plate ulaznice, ipak su oni bili posebni gosti. Poveli su ih u razgledavanje izložbe. Ferdinand je odlučio podragati jednog opasnog natjecatelja izložbe, buldoga Basa. Nato se buldog nakostriješio i napao Ferdinanda. Ferdinand, kao jedan neustrašiv i oštar pas je uzvratio, pa i smirio buldoga. Buldog mu je dao šapu, na što su svi uzvanici i Odbor bili oduševljeni. Ferdinand je dalje razgledavao pse, davao im komplimente i upute. Svi su mu se divili kako dobro poznaje pse i odučili kako on mora biti glavni sudac Izložbe. Ipak, Ferdinand je bio u nedoumici, on naime nije moga odabrati jednog psa kao pobjednika, njemu su svi bili podjednako dobri. Odbor je vijećao, a naposljetku je pobijedio Mađioničar zvani Mag. No, trebalo je još odabrati najdražeg među posjetiteljima i dodijeliti mu nagradu. Svi psi su pušteni s lanca i okupili su se oko Ferdinanda. Osvojio je veliku zlatnu medalju i to mu je bila iznimna čast.
Nakon izložbe, direktor i Ferdinand su se uputili dalje. Imali su problem s dizalom, jer nisu znali kako ga prevesti u hotel. Ferdinand se sjetio da bi ga mogli prevesti kočijom, ali direktor je to odbijao. Nije htio da ga vide fakini i izmisle neku pjesmicu o njemu. To bi mu bilo neugodno. Suprotno direktoru, Ferdinand bi uživao u pjesmici koju bi mu pjevali fakini. On je to priželjkivao pa se dogovorio s direktorom da će on sam kočijom odvesti dizalo u hotel. Potražio je kočiju, ali ju je teškom mukom našao. Rekao je kočijašu da se moraju vratiti u park po nešto. Kočijaš je pogađao što bi to moglo biti, no nije pogodio. Utovarili su dizalo u kočiju i krenuli. Ferdinand se ogledao i tražio fakine, htio je da pjevaju za njim. Kako ih nije bilo, potražio ih je, te im zaprijetio da moraju otpjevati pjesmicu za njim.
Kada su stigli pred hotel, Dizalo je samo uskočilo na svoje mjesto. Ferdinand je bio jako umoran i jedva je čekao da zaspi. Vani je počela padati kiša i jačala je svakim danom sve više i više, sve dok nije prerasla u tuču. Ferdinand je jako dugo spavao, točno tjedan dana. On je novi rekorder hotela, te je odlučio naručiti doručak za svih sedam dana što nije jeo. Sobarica mu je također donijela račun. Ali Ferdinand nije imao novaca, pa je odlučio prvo pojesti, a zatim se pobrinuti za to. Kroz prozor je bacio odijelo, te se spustio na sve četiri šape i jednostavno istrčao iz hotela. Vani je pronašao odijelo, obukao ga, te se pravio da se ništa nije dogodilo.
Počeo je šetati gradom, obišao je sve muzeje i spomenike, te razmišljao zašto na spomenicima nema pasa, nego su uglavnom konji. Tada je uočio ulične vage. Primijetio je da ljudi stanu na nju te im ona pokaže njihovu težinu. Ferdinand se isto htio izvagati. Stao je na jednu vagu, no ništa se nije događalo. Ljudi su mu počeli savjetovati kako da stane, dok nije čuo pitanje je li ubacio novac. To mu nije bilo na pameti. Pobjegao je jer kod sebe nije imao nikakvog novca. U jednom trenutku ugledao je novčić na cesti ispred sebe. Bio je presretan, sad se mogao napokon izvagati. Otrčao je do vage i izvagao se. No nije tu stao, počeo je tražiti novčiće na cesti kako bi isprobao sve vage koje postoje.
Tako je stigao na željeznički kolodvor. Bio je već jako umoran i htio je pronaći mjesto za spavanje. Vidio je kako ljudi donose svoje stvari u garderobu, te ih službenici spremaju. Ferdinand je odlučio upitati može i on sam sebe predati u garderobu, no službenik mu je rekao da ne primaju ljude. To je jako razveselilo Ferdinanda, pa njega smatraju čovjekom. Zatražio je službenika da tu rečenicu ponovi više puta. Tako veseo odlučio je pronaći neko drugo mjesto za spavanje. Jedan čovjek mu je predložio da ode spavati u vagon koji stoji na kolosijeku te kojega neće priključiti u kompoziciju. Čovjek je odveo Ferdinanda do vagona, gdje se on smjestio i zaspao.
No, taj čovjek nije imao dobre namjere, on se sa svojim kolegom lopovom odlučio pokrasti Ferdinanda. Zbog lijepog odijela koje je nosio, lopovi su mislili da je Ferdinand bogat. Znali su da će taj vagon biti priključen kompoziciji, te su čekali taj trenutak. Oni su se isto smjestili u vagon i čekali da vlak uđe u tunel kako bi opljačkali Ferdinanda. Kada je vlak ušao u tunel, lopovi su počeli skidati Ferdinanda i tražiti dragocjenosti. U jednom trenutku Ferdinand se probudio i zalajao najjače što može te zgrabio lopove. Otišao je uz pomoć nosača s kolodvora na policiju prijaviti lopove. Inspektoru je rekao kako su mu lopovi ukrali zlatnu medalju. No, ona nije bila kod njih. Tada se Ferdinand sjetio da mu je medalja cijelo vrijeme oko vrata. Na kraju se on ispričao lopovi za lažne optužbe.
Nakon svih tih događaja, Ferdinand se odlučio malo odmoriti. Sjeo je u park i uživao u prirodi. Nesvjesno se oblizivao i primijetio nešto neobično na zubima – kao da mu fali komadić zuba. Pored njega sjedila je jedna gospođa koja ga je upitala što mu je i predložila mu doktora Diwra koji bi mu mogao pomoći s tim problemom. Ferdinand joj se povjerio kako je najvjerojatnije okrhnuo zub kada je ulovio lopove svojim zubima. Na to se gospođa počela povlačiti, jer je mislila da je Ferdinand nekakav luđak. Ferdinand je odlučio otići kod doktora zubara. U čekaonici je bilo puno ljudi. Ljudi su šutjeli i bili vrlo ozbiljni. Svi su se bojali pregleda i bušenja zubi.
Ferdinand je odlučio razbiti tu šutnju. Zatražio je gospodina do sebe da mu pruži šapu. U početku su ga svi čudno gledali, no prihvatili su tu igru. Jedni drugima su davali šape i smijali se. Svi su se opustili i nisu se više toliko bojali doktora. Stariji gospodin s kojim se Ferdinand zabavljao mu je ispričao priču o gospodinu Jarebičiću koji je otišao kod zubara tek kada ga je zabolio posljednji zub. Došao je i Ferdinand na red.
Prvo su on i doktor se uhvatili za ruke i počeli se vrtjeti po ordinaciji, te im se vrtjelo u glavi. Kada je Ferdinand otvorio usta, doktor je primijetio da tako veličanstveno zubalo nije vidio. Doktor je vidio da mu fali komadić zuba, a Ferdinand je predložio da krunu za zub naprave od njegove zlatne medalje. No, prije bušenja, doktor je morao uspavati Ferdinanda. Kako je spavao, tako je čuo zveckanje doktorovih instrumenata.
Nije osjetio da mu doktor išta radi oko zubi i očekujući doktorov glas, Ferdinand začuje glas svoga gospodara, koji mu govori da se ne gura previše. Polako se Ferdinand počeo buditi, no nije shvaćao gdje je. Shvatio je da je zveckanje instrumenata zapravo zveckanje posuđa u kuhinji, te da on leži na otomanu pored gospodara. Počeo je jezikom pipati po zubu, te je osjetio veličanstvenu zlatnu krunu. Bio je presretan i odlučio to pokazati gospodaru. No, on nije shvaćao što Ferdinand radi, te se još bunio zašto se kesi na njega. Ferdinand je svima htio pokazati svoju zlatnu krunu i svima se kesio, ali kako ga nitko nije shvaćao i kako ga ne bi proglasili oštrim psom, sve je rjeđe otvarao zube.
Analiza likova
Ferdinand – bio je pas koji je jako želio postati čovjek. Nažalost, to mu se nije ostvarilo, ali je usnio san da hoda na zadnjim šapama i da svi misle kako je on zapravo čovjek. Bio je elegantan i otmjen u novome odijelu. U raznim situacijama u kojima se našao znao se odlično snaći. Lukavo bi izbjegao plaćanje jer novaca nije imao, ako je bilo potrebno, pretvorio bi se natrag u psa. Znao je dobro jesti kosti i svi u restoranu su mu se divili na toj vještini. No, nije volio juhu od kupusa i krastavaca.
Bio je šarmantan i upoznao je mnoge ljude koje je zadivio svojim vještinama. Svi su se htjeli družiti s njim i pozivali su ga na razna događanja. Bio je omiljen u društvu ljudi, a to mu je bila ogromna želja. Osvojio je zlatnu medalju kao najpoželjnija osoba na izložbi pasa. Također je bio i hrabar, svladao je dvojicu lopova koji su ga pokušali opljačkati. No, nije bio bezosjećajan, kada bi pogriješio, priznao bi svoju krivnju. Slušao je bespogovorno svoga gospodara, i činio sve kako bi mu ugodio. Imao je jednu zanimljivu vještinu, a to je da razumije o čemu pričaju ne samo ljudi, već i stvari oko njega poput posuđa u kuhinji ili oblaka na nebu
Gospodin Dogg – bio je krojač koji se skrojio i sašio odijelo za Ferdinanda. Bio je radišan čovjek, iako nije imao vremena, sašio je to odijelo. Nije mu trebalo puno vremena, jer je već iskusan u svom poslu. Bio je dobar i darežljiv, nije naplatio Ferdinandu na odijelu, bila mu je dovoljna njegova zahvalnost
Augustin Radio – bio je stariji gospodin kojega je Ferdinand upoznao u restoranu. Prijatelji su ga znali zezati zbog prezimena, no on se na to nije ljutio, već bi se i šalio na svoj račun. Volio je sve zapisivati u notes i inzistirao je da i Ferdinand ima jedan takav notes, kako bi znao kada ima što za obaviti i kada je slobodan. Ljutio se na konobara kada je dobio kosti umjesto govedine, znao se zauzeti za sebe.
Aleks Devon – bio je direktor hotela Kod Veselog Zmaja. Bio je pomalo nagao, kad ga je portir hotela nazvao ured noći, psovao je. Držao je do gostiju svoga hotela, ako bi bilo koji gost na neki način bio povrijeđen, on bi to ispravio. Volio je životinje te je imao psa Mercedesa.
Gospodin Golubović – bio je ptica koja je pomogla Ferdinandu i direktoru da spuste lift iz oblaka na zemlju. Bio je vođa svoga jata i vrlo snalažljiv. Smislio je na koji način bi spustio lift na zemlju dok su direktor i Ferdinand bili uspaničeni. Imao je dobra poznanstva, zamolio je vjetar da usmjeri lift prema Gradskom parku. Bio je dobar prijatelj.
Doktor Diwro bio je zubar koji je Ferdinandu izliječio okrhnuti zub pomoću zlatne medalje. Iako su ga se pacijenti bojali, on je zapravo bio dobar i nježan doktor.
Bilješka o autoru
Ludwik Jerzy Kern poljski je pisac rođen 29. prosinca 1921. godine u Lodzu u Poljskoj, gdje je proveo djetinjstvo i pohađao humanističku gimnaziju.
Prve stihove objavio je 1938. godine pod nazivom “Traženje trenutka”, a godinu kasnije postao je vojnik i sudjelovao u borbama protiv okupatora. Nakon gušenja Varšavskog ustanka, odselio je u Krakow, gdje je objavljivao svoje pjesme.
Radio je kao novinar u Lodzu, ali i objavljivao satirične tekstove u časopisu Szpilki. Surađivao je u časopisu Przekroj u kojemu je objavljivao prijevode američke proze, gdje je radio do 1982. godine kada je otišao u mirovinu, no nastavio je raditi za časopis kao freelancer. Prevodio je bajke s engleskog i francuskog jezika, dok su njegova djela za djecu prevođena na mnoge strane jezike.
Knjiga “Ferdinand Veličanstveni” objavljenja je prvi puta 1963. godine u Varšavi. Snimljena je i animirana serija na temu Ferdinanda Veličanstvenog. Objavio je uz djela za djecu i dvadesetak knjiga iz drugih područja, satiru, poeziju i ostalo.
Bio u braku od 1942. do 1948. godine s Adele Nowicka, a od 1954. godine s glumicom Martom Stebnicka.
Umro je 29. listopada 2010. Godine.
Autor: M.G.
Odgovori