Esperel, grad malih čuda

Esperel, grad malih čuda jedno je od najznačajnijih djela napisanih za djecu autorice Sanje Lovrenčić. Na prvim stranicama donosi se spomen grada Esperela, gdje se nalazi i što se može pronaći u gradu. Ono predstavlja poveznicu svih poglavlja i priča koje će uslijediti.

Za ovaj grad su specifični događaji koje nećemo pronaći u našim mjestima, to je u grad u kojem se fantastičnost i realnost dotiču, ne isključuju jedno drugo već se nadopunjuju.

Priča govori o stanovnicima Esperela bez imalo dramatičnosti kao što je to uobičajeno u dječjim bajkama. Autor koriti mnogo mašte i humora kako bi tim načinom pisanja privukao djecu, ali i odrasle.

Esperel priča priču o čudima, o mjestu gdje je potrebno samo malo mašte kako bi se fikcija pretvorila u stvarnost i tako bila još ljepša i više važna.

Svaka priča započinje naracijom kojom se čitatelja želi uvesti u radnju, upoznaje ga se s likovima i mjestom radnje. U većini poglavlja, priče se razlikuju. Većinom ona prethodna priča nije povezana s trenutnom, a ako i jest, njihova poveznica je površna i nebitna za radnju i analizu.

U pričama se kao glavni likovi izmjenjuju odrasli i djeca, s ipak većim naglaskom na dječje postupke i na djecu kao pokretače radnje.

Na kraju dolazimo do saznanja da ne postoji jedna morala pouka, već se tijekom cijelog dijela otkriva ideja djela koju nam pisac želi prenijeti na primjeru grada Esperela. Čitatelj otkriva kako je svakom čovjeku na ovom svijetu potreban netko tko bi u bilo kojem gradu s njime činio obitelj ili jednu cjelinu. Autor ne negira jedinstvenost svakog građana. Smatra da je ona potrebna jer daje dinamiku gradu, kako bi on ostao živ i veseo.

Vrsta djela: zbirka dječjih priča

Vrijeme radnje: godina ili stoljeće se ne može odrediti, jedino što se može točno odrediti su godišnja doba

Mjesto radnje: grad Esperel, grad pod Zamkom

Tema djela: priče i događaji iz života različitih ljudi koje povezuje grad Esperel

Ideja djela: mogućnost spajanja fantastičnosti i realnosti bez potrebe da se gubi pojam o vremenu ili prostoru, kreiranje vlastitih puteva koji se ponekad drugima čine nemogućim ili nepotrebnim

Kratak sadržaj

Lutkarska pustolovina

Prvo poglavlje započinje pripovijedanjem o gradu Esperelu, o tome kako je grad podignut oko razrušenog Zamka na brijegu. Nakon toga, donosi se spomen rijeke koja protječe kroz grad, kako se prema jugu prostiru livade, a sa sjeverne strane iz Tamne šume uvijek dopire svjež povjetarac.

U ostatku, opisuje se trg grada Esperela koji je po mnogočemu važan dio grada. Na trgu se nalazi i trokatni dućan u kojem će se odvijati radnja u prvoj priči koja započinje ulaskom Tonija, Marija i Fanike u dućan gospodina Tomasa.

Djeca su odlučila kupiti poklon svojoj prijateljici Marini, a kako su se dogovorili da kupe zajednički poklon, odlučili su da on mora biti spektakularan. Dućan gospodina Tomasa bio je poznat kao “skladište čudesa” i bio je raspoređen na tri kata. Djeca, koja su najviše volje treći kat, odlučila su za Marinin rođendan kupiti lutku.

Nakon što im je gospodin Tomas rekao cijenu koja nije bila dovoljna za kupnju, Fanika je izvrijeđala vlasnika, a on ih je zaključao na trećem katu. Kako se njegov posao odužio, djece se sjetio tek idućeg jutra. U međuvremenu, djeca su istražila sve police i ormare i kada su zavirili iza velikog paravana s crvenim i žutim cvjetovima, otkrili su pravo kazalište lutaka. Među lutkama su se nalazili neki stari kralj naborana čela, zatim lutka koju je Mario prozvao “Zločestom vilom” jer je njezina odjeća imala crne mrlje, a pokraj njih spavao je vitez, no njegovi končići bili su prerezani.

U jednom trenutku, lutke su se počele buditi, škljocati rukama i nogama, a djeca su pokušavala šaptati kako ih luke ne bi čule. Nakon buđenja lutki, djeca su prisustvovala dijalogu Vile i Kralja.

U jednom trenutku Toni je jednim pokretom srušio kutiju pokraj stola i lutke su opazile djecu koja su se skrivala. Iz kutije je ispao Pumplarkin koji je pozvao djecu da s njim isprate Kralja i Vilu.

Djeca su tada već bila tjeskobna i htjela poći svojim kućama. Pumplarkin im je rekao kako im može pomoći u tome i to uz pomoć udice i kišobrana. Rekao im je neka se popnu na krov kuće, a potom je lutak bacio udicu na stablo kestena na Trgu. Toni je s lutkom ušao u kišobran i tako su se kao žičarom prevezli do drveta.

Premda je taj način bio uspješan, stablo je bilo previsoko. Čak i najniže grane bile su previsoke za skakanje. Stoga im je Pumplarkin rekao da ovog puta moraju svi ući u kišobran, da je to jedini način i da će vjerojatno pasti na stražnjicu, ali da se neće bitnije ozlijediti.

Djeca su krenula upitati lutka tko je zapravo, ali su baš u tom trenutku padali na stražnjicu i tako je njihova lutkarska pustolovina bila završena.

Vratili su se kućama, a roditeljima su svoje odsustvo objasnili kao dužu šetnju. Mario dobio čak i jedan novčić s kojim su Marini mogli kupiti lutku za njezin rođendan.

Otišli su sutradan u dućan gospodina Tomasa, kupili lutku “Gospođu s bebom” i što brže napustili dućan.

Kad je Rijeka postala žuta

Priča započinje opisom rijeke u gradu Esperelu. Kako je osim mostova i šetališta, imala i pristanište za čamce, restoran na stupovima i svoje stalne ribiče, nije čudo da su građani jednom prilikom primijetili promjenu njezine boje u žutu.

Građani su se okupili na Trgu kako bi odlučili koga će poslati da sazna izvor žutila. Odluka je pala na brzog Martina koji će optrčati cijeli Esperel za manje od pola sata. On je krenuo u potragu, trčao je cijeli dan, ali kako je padao mrak, tako je morao i hodati. Na kraju se smjestio pored stabla i razvukao vreću za spavanje.

Kada se probudio, nastavio je hodati i nakon sata ili dva pronašao je žut potok koji se ulijevao u rijeku. Krenuo je uz potok i tako se udaljavajući od rijeke, došao do mlina koji se nalazio duboko u šumi.

Oko mlina nalazio se jedan čovjek koji je pjevušio i mljeo šafran. Martin mu je rekao da prestane to raditi jer time rijeka postaje žuta, a nitko u gradu ne voli kada rijeka poprimi žutu boju.

Potom je otišao, a oko podneva nalazio se na mjestu gdje se potok ulijeva u rijeku i tamo se odlučio se odmoriti. Međutim, nakon što se probudio primijetio je da je voda u potoku mutna, crvenkastosmeđa umjesto da je prozirna.

Ponovno je Martin otrčao prema mlinu, a ovog puta sa sobom je odvukao i čovjeka na saslušanje svih građana. Njih dvojica su pristigli u kasnu večer, stoga je čovjek trebao kod nekoga prespavati. Kako je Martin jedini poznavao čovjeka, odlučeno je da će prespavati kod Martina.

Martin nije cijelu noć spavao jer se bojao da bi svakog trenutka njegov “zarobljenik” mogao pobjeći, dok s druge strane ovaj to nije ni pokušavao.

Sutradan su građani održali vijećanje na kojem se potvrdilo da on nije opasan. No, predložili su mu da umjesto rijeke boja kuće. On im je uzvratio kako ne zna bojati kuće, a građani su mu pokazali kako će to učiniti. Tako su kuće u gradu s bojama luka i šafrana postajale sve ljepše i ljepše.

Tri pekara

U Esperelu je postojala jedna pekarnica u kojoj su radila trojice braće – Peregrin, Petruška i Pipo. Jedan je miješao kruh, drugi pecivo, a treći kolače od dizanog tijesta. Sve je u njihovoj pekarnici funkcioniralo dobro dok jednog dana nije nestao Peregrin.

Braća su ostavila pekarnicu praznu i pohitala u potragu za bratom. Budući da ih nije bilo tri dana, ljudi su se okupili na Trgu kako bi odlučili tko će im sada peći kruh dok se braća ne vrate. Jedan čovjek iz gomile se javio i pristao da on peče kruh. Njegovo ime bilo je Jan i nekada je bio poznat kao ribar.

Sutradan su došli građani isprobati novi kruh čiji je miris bio drukčiji nego što su navikli. Kruh je izgledao jednako dobro, ali je mirisao na morsku sol.

Za to vrijeme, braća su obilazila sela i imanja te su uspjeli saznati da je viđen jedan pekar kako ide prema šumi. Nakon što su iz šume došli do sela, ugledali su krčmu ispred koje su bili lovački psi. Ušli su u krčmu, prepoznali brata koji je umjesto bijele kape imao zeleni šešir s perom i pokušavali ga nagovarati da se vrati u pekarnicu. Na njihovu žalost, nisu ga uspjeli nagovoriti te su se morali nesretni vratiti u grad.

Nakon nekog vremena, nestao je i drugi brat, a građani su opet zamolili Jana da im ispeče kruh dok se Pipo ne vrati iz potrage.

Tragajući za bratom dospio je u veliki grad, u kojem je baš u tom trenutku izbio požar te je među vatrogascima koji su došli ugasiti vatru prepoznao brata Petrušku. Brat mu je rekao kako ne želi biti više pekar već vatrogasac i tako se Pipo žalostan vratio u Esperel jer je ostao jedini od braće.

U jesen se u grad doselila obitelj – gospodin Kazimir, žena Filomena i kći Kasja, a gospodin Kazimir je otvorio knjižaru u Vijugavoj ulici. U početku se Filomena i Kasja nisu mogle priviknuti na novi grad, ali s vremenom su upoznali dobroćudne građane i promijenili su svoje mišljenje.

Po kruh u pekarnici je svako jutro dolazila Kasja, a Pipo joj je pričao o pekarnici, svojoj braći, o Janu i drugome.

Pipo se kroz neko vrijeme zaljubio u nju i u zanosu počeo mijesiti i pecivo i kolače od dizanog tijesta, kao što su nekad braća radila. Jednom prilikom upitao je Kasji želi li ostati s njim, a ona je na to pristala. Nakon toga su se vjenčali, a pekarnica je zasjala punim sjajem.

Poštanska pustolovina

U Esperelu je radio samo jedan poštar koji je živio na Trgu. Jednom prilikom je donio poštu Zlatku i tada ga je Zlatko zamolio da odnese poštu i Ivanu koji je stanovao u Valungradu. Poštar se isprva protivio jer nije u tom gradu raznosio poštu, ali kako je bio dobroćudan i Ivan je bio bolestan, odluči odnijeti poštu.

Na putu do Valungrada kočiji je otpao kotač. Kako kočijaš nije htio popraviti kvar prije sutrašnjeg dana, poštar je morao krenuti dalje pješice. Ubrzo je susreo čovjeka s magarcem i zamolio ga da mu ga posudi jer mu se žurilo. Međutim, magarac je bio tvrdoglav i nije puno brže išao.

U jednom trenutku, magarac se nije više htio micati pa je poštar krenuo dalje pješice. Kasno navečer je stigao u Valungrad, ali ipak nije posjetio Ivana jer je već bio pao mrak. Na ulici mu je prišla žena i predstavila se kao Crvena žena. Požalio joj se kako nema gdje prespavati, a ona mu je ponudila svoj smještaj, što je i prihvatio. Ulaskom u njezinu kuću saznaje da je čarobnica i da radi čarobni napitak za letenje.

Poželi kušati napitak, a ona ga upozorava da dobro promisli. No, on ne odustaje. Idućeg jutra on kuša napitak, a umjesto da dobije krila, on postaje nevidljiv.

Odmah nakon toga je otišao odnijeti poštu Ivanu, ali je njegova majka, otvorivši vrata i vidjevši kutiju kako lebdi, uplašila se i zalupila vratima. Nakon toga, otišao je hodati gradom i tako došao do obale. Odšetao je do svjetionika na kraju mola. Nije bio ni primijetio da je do svjetionika pristigla djevojčica. Kada je upala u more pokušavši vidjeti neke školjke, poštar je odmah skočio za njom.

Na kraju ju je uspio spasiti, a kada su stigli do obale, roditelji su mu se zahvaljivali. Tada je shvatio da više nije nevidljiv. Ponovno je otišao Ivanovoj kući, ovoga puta ga je Ivanova majka pustila u kuću, a on je Ivanu dao paket. Ivan je poslao preko njega pismo za Zlatka.

Nakon tog susreta, pokušao je pronaći kuću Crvene žene, ali nikoga nije bilo. Uhvatio je kočiju i krenuo prema Esperelu. U ponedjeljak ujutro je ponovno raznosio poštu i tom prilikom je došao do Zlatka i dao mu pismo koje mu je Ivan poslao.

Prodavaonica šešira

Prodavaonica šešira nalazila se u Strmoj ulici, u kojoj su radili teta Jelica, majstor Zvonko i njegovi pomoćnici. Jednom prilikom je majstor svojim pomoćnicima ispričao priču nakon čega su priče postajale sve češće. Tijekom cijele zime majstor je pričao priče uz pucketanje vatre, a trgovina se sve više praznila.

U jednom trenutku su bila samo dva šešira – jedan sjajan crn cilindar i neki mali šešir, napravljen zabunom, premalen i za kakvo dijete.

Teta Jelica se već i prestala nadati da će itko ući u trgovinu, kada je jednom prilikom ušao glavni cirkuski mađioničar. On je kupio crn cilindar. Žena mu se požalila kako njezin muž više ne izrađuje nikakve šešire, dok ju je on pokušao utješiti.

Sutrašnjeg dana je kroz poluotvorena vrata ušao Baltazar, mačak glavnog cirkuskog mađioničara, a majstor mu je dao posljednji šešir koji je u trgovini ostao.

U tom trenutku mu je palo na pamet da će početi izrađivati šešire za mačke, a u narednim danima su i ostale mačke, kada su vidjele Baltazara, počele dolaziti u trgovinu.

Zbog toga je majstor uzeo ljestve i s kantom boje i debelim kistom uz natpis PRODAVAONICA ŠEŠIRA prirodao natpis ZA MAČKE. Posao je ponovno bio redovan jer su mačke puno brže trošile šešire nego ljudi.

Njegova je žena pak prestala plakati i strpljivo čekala da majstor krene izrađivati šešire za ljude. Znala je kako mačke u Esperelu nemaju novca.

Tko krade zelene boce

Blizu majstora Zvonka živio je staklar Tonko i njegova obitelj – žena Lucija i sinovi blizanci Janko i Danko. Muž i žena bili su staklari, a začudo i njihovi sinovi su također voljeli staklarski zanat.

Stoga su ih roditelji poslali u veliki grad, poznat po čudesnim zrcalima i tankim čašama. Po povratku sinova, Janko je izradio tri zelene boce, ali su one bile nestale. Požalio se ocu, a dobio je odgovor kako se one mogu lako razbiti pa je najbolje da ih ponovno napravi.

Idućeg dana boce su bile opet nestale. Tog trenutka odlučio je sam otkriti lopova. Načinio je nove zelene boce i odlučio se sakriti i vidjeti tko je lopov. Međutim, uspio je zaspati te je tako njegov plan bio propao.

Idućeg dana je ponovio isto, ali se ovaj put bolje pripremio. Odspavao je popodne kako ne bi navečer bio umoran. Iako ga je ponavljanje pravila staklarskog zanata više uspavalo nego razbudilo, u jednom trenutku se trgnuo kada je radionicom prošao miš.

Nedugo nakon toga, vrata radionice su se otvarala i Janko je pod mjesečevim svjetlom mogao vidjeti malen lik u dugačkom plaštu kako prilazi i uzima boce. Na odlasku je bio obasjan sprijeda i Janko je vidio točan fizički izgled lopova – bio je to čovječuljak s brkovima i visokom krznenom kapom kojeg Janko nikada nije vidio.

Slijedio je čovječuljka do trenutka kada mu je zamakao za nekim drvenim vratima. Vrata su se zatvorila, brava škljocnula, a Janko je ostao na cesti.

Ponovno se dogodilo isto, ali ovaj put Janko je uspio slijediti čovječuljka do kraja. Našao se u mračnom hodniku, nije ništa čuo ni vidio, ali je bio uvjeren da ide nekamo. Odjednom je čuo vrata, ali je na vrijeme uspio stići da se ne zatvore. U prostoriji iza vrata bili su čovječuljci nalik onome kojeg je Janko slijedio. Čuo je njihov razgovor kako su im potrebne još 3 boce da bi ih imali 24.

Janko se iskrao i otišao kući te poslije razmišljao što će se dogoditi kada budu imali 24 boce. Nije bio siguran treba li izrađivati i dalje zelene boce. Znatiželja je bila prevelika pa je odlučio načiniti i posljednje 3 zelene boce.

Tog dana, čovječuljak je došao nešto ranije, uzeo boce, a Janko ga je opet slijedio. Janko je kroz odškrinuta vrata promatrao kako čovječuljci stavljaju svijeće u zelene boce i zatim ih pale dugačkim šibicama.

Nakon što su sve svijeće bile zapaljene, čovječuljci su iz nekog kuta dovukli veliki plavi lonac, a čovječuljak sa sijedom bradom izvukao je crnu lakiranu kutijicu iz koje je izvukao neke sjemenke i posadio ih u zemlju.

Zatim su svi čovječuljci posjedali oko zemlje. U loncu se pojavio zeleni izdanak, koji je brzo rastao i pretvorio se u stabalce čije su se grane širile i postajale sve veće. Na granama su počeli rasti plodovi, isprva sitni, zeleni i tvrdi, no ubrzo su postali veliki, narančasti i sočni. Svaki od njih  ubirao je plodove te su ponovno sjedali oko stabalca i jeli ih.

Kada su pojeli sve plodove, boce su izgubile boju, stabalce je uvenulo, a čovječuljci su ustali. Janko je shvatio kako su svi narasli. Brzo je otrčao kući i legavši u krevet razmišljao o onome čemu je upravo svjedočio.

Kasnije je prolazio istim hodnikom, ali čovječuljaka više nije bilo. Janko je zaključio da su otišli iz Esperela u potrazi za zelenim bocama.

Čovjek koji se bojao Mjeseca

Bertran, glavni lik priče, bavio se uzgojem voća, a njegovi voćnjaci okruženi livadama nalazili su se nedaleko od grada. Bertran je bio šutljiv i usamljen. Teško je uspostavljao odnose s ljudima, dok je puno bolje uspostavljao odnose s biljkama.

Imao je i jednu tajnu: bojao se Mjeseca. Imao je običaj zatvarati prozore kad god bi naslućivao izlazak Mjeseca. No, jednog proljetnog dana ipak je zaboravio na mjesec. Tog dana išao je zaobilaznim putem te se zagledao u lišće u šumi. A i stabla su mu zaklanjala izlazak Mjeseca.

U jednom trenutku je pred sobom ugledao lik s velom preko lica. Mislio je da je to samo priviđenje, ali ga je taj lik uhvatio za ruku i obratio mu se. Činio mu se drag, a obasjavala ga je i mjesečina pa ga je poslušao i skočio na jelena. Zajedno su prolazili šumom, rijeku, kuće i drugo.

Odjednom su završili na morskoj obali, ostavili su jelene i pošli po malom kamenom molu. Bertran je prepoznao ljude u barki i ribaru objasnio kako je htio samo zatvoriti prozor, a ribar mu je poklonio svjetiljku.

Vodič je tada poveo Bertrana i rekao mu da mu mora pokazati Mjesečev grad. Grad je bio od srebra i bijelog kamena i Betranu se činilo kao da nikad nije vidio nešto toliko lijepo.

U tom gradu Bertran je prepoznao Esperel, a lik koji je mislio da mu se priviđa bila je zapravo Ana, prodavačica cvijeća. Kada je shvatio da je bio u običnoj šetnji, nikada više nije bježao od Mjeseca. Bio je i ostao šutljiv, ali nije više bio usamljen.

Čuvar grada Esperela

Vijugava ulica bila je najbučnija u cijelome gradu. U njoj su živjeli mnogi popravljači. Najviše posla u toj ulici imao je popravljač bicikla Jesenko. Njegovo je dvorište bilo zatvoreno sa svih strana, s lijeve strane dvorišta bila je kuća Jesenka, a s desne strane kuća dimnjačara Vicka.

Jesenko je posebno volio upravo djecu dimnjačara Vicka – Tina i Anju. Jedne večeri je Tin pokušao otvoriti vrata koja su vodila u tajanstven vrt. Tada im je Jesenko ispričao priču o tim vratima, stubištu i o onome što se nalazi izvan vrata.

Sljedećeg jutra su djeca vidjela kako su vrata otvorena pa su ušli iza vrata i zatvorili ih za sobom. U vrtu je zrak bio drukčiji, drukčije su bile boje i glasovi su drukčije odjekivali.

Prošli su stubištem i odjednom su se našli na nečemu nalik svijetlozelenoj livadi s mahovinastim svodom. Usred livade nalazila se kućica i oni odluče pogledati tko živi u kući. Bili su pokucali, no nitko se nije javljao. Nisu ni primijetili starca koji je sjedio u dubokom naslonjaču dok ih on nije dozvao. Predstavio im se kao čuvar grada Esperela.

Odveo ih je u šetnju i ispod zemlje im pokazao esperelske ulice. Nakon šetnje su se vratili u kuću na užinu, a nakon nje je starac iz ormarića izvadio veliku kutiju. U njoj je bio model grada Esperela napravljen od neke mekane tvari koju djeca nisu poznavala, činilo im se poput gline i mahovine.

Na modelu im je starac pokazao i njihovu kuću. Primijetili su kako je u njihovoj kući nešto treperilo, a starac im je rekao da to znači da se njihova majka brine za njih jer ih već dugo nije bilo.

Brzo su potrčali kući pa su za nekoliko dana pokušali ponovno otići, ali su vrata bila zatvorena. Odlučili su ipak Jesenku ispričati svoju pustolovinu.

Jesenko im je rekao kako je i on kao dječak posjetio starca, ali se bojao da ga više nema pa zato nije išao do kraja puta.

Palača glazbe

Na početku priče spominju se različita mišljenja o tome što je Zamak i nadodaje se kako je Zamak jednog proljeća postao palača glazbe. Tog proljeća u Esperelu je bilo nekoliko vrlo mladih svirača – Valent s malog raskrižja svirao je klarinet, crvenokosi Silvi iz Proljetne ulice bio je flautist, Božena koja je stanovala u Kratkoj ulici blizu trga, svirala je saksofon, Nino iz Uskog prolaza pokušavao je metalnim štapićem izmamiti tonove iz pokućstva, čaša i svjetiljki, no njegov pravi instrument bila je gitara i najmlađi svirač, mali Jurica svirao je velike bubnjeve.

Njihov problem je bio taj što nisu zapravo imali gdje svirati jer bi im uvijek dolazili susjedi s prigovorom kako rade preveliku buku.

Sjetili su se ruševine Zamka kao potencijalnog mjesta, jer je ono bilo dovoljno prostrano i dovoljno udaljeno od ostalih kuća. Nalazili bi se u rano popodne i vježbali bi do mraka. Veliki broj lastavica koje je tada selilo u sjevernije krajeve bi dolazio među ruševine i ostavljalo svoja gnijezda, upravo zbog svirača.

Božena je predložila da ne napuštaju Zamak, prvotno su se ostali tome smijali, ali je ona požurila do majčine trgovine i iz škrinje uzela tkanine koje nisu bile na prodaju. Tako su ruševine Zamka bile ukrašene i nalikovale su na čudan veliki šator.

Cijelog ljeta su neumorno svirali, ali prvom kišom sve su ptice odletjele, tkanine su počele žalosno visjeti. Četvrtog dana je kiša prestala, a svirači su znali kako je njihovo vrijeme prošlo. Zajedno su pospremali sve čime su se poslužili u Zamku i spustili se razmišljajući što će raditi tijekom zime.

Noć prije snijega

Sva su djeca iz prethodne priče bila zaokupljena nečime, jedino je Božena tražila zabavu. Iako je pomagala majci u prodavaonici, počela ići u knjižnicu, ništa od toga joj se nije potpuno sviđalo.

Jedne večeri majka joj je otišla u goste, a ona dok se spremala spavati čula je zveckanje praporaca. Nakon što je otvorila vrata, pred njom je bio čovjek na konju, a pokraj njega mali pas.

Nakon što je pas pobjegao lovcu, on je krenuo u potragu za njim. Boženi se na pragu javi glasić koji joj govori kako se mora bolje obući zbog hladnoće i pred nju baca čizme i kaput. Ona je obukla čizme i navukla kaput  i krenula prema Trgu, ali joj je ulica koja je vodila prema njemu bila nepoznata. Bez obzira na to, Božena je nastavila.

Ispred sebe je primijetila povorku i saznala kako je na čelu povorke kralj, iako u Esperelu nije bilo nikakvog kralja.

Ubrzo je povorka toliko ubrzala da je više nije mogla pratiti. U jednom trenutku primijetila je osvijetljeni izlog i otvorena vrata, iza kojih se nalazila slastičarnica koju nikada nije vidjela.

Brzo je napustila slastičarnicu jer je prodavačica bila mrzovoljna. Nakon što je izašla, vidjela je skupinu djece kako joj prilaze i saznala da su orkestar, ali nisu htjeli previše razgovarati s njom. Zatim je ponovno naletjela na psa kojeg je lovac tražio. Iz razgovora s njim, saznala je kako ga lovac tlači i sve mu zabranjuje.

Tada se pored njih pojavio starčić koji je uzeo vrtuljak i rekao Boženi neka prati smjer Trga, odakle je i došla. Prema njoj je išao trkač s ljubičastom kapom. On joj je rekao neka skrene gdje su svjetla ljubičasta. Nakon njega, prema njoj je išao isti trkač, ali s crvenom kapom koji joj je rekao neka skrene gdje su svjetla crvena. Pojavio se i treći trkač, s narančastom kapom na glavi, ali je on sam sebi govorio da ne može više trčati pa mu je Božena rekla neka prati smjer s narančastim svjetlom.

Njih dvoje su zajedno otišli na Trg, međutim na Trgu nije mogla nikoga od građana prepoznati. Bilo je puno prolaznika koje je susretala tijekom noći, a i lovac je na Trgu održao govor.

Kralj je u jednom trenutku krenuo prema Boženi i dao joj kutiju. U njoj je bio njezin stari saksofon. Nakon tog trenutka, Trg je odjednom bio prazan, malo nepravilnog oblika, sa svojim kestenima i malim vodoskokom.

Guidove igračke

Za vrijeme zimskih praznika Guido je prvi put koračao esperelskim ulicama. Kroz zimsku noć išao je zamišljeno prema Zamku. Hodajući parkom, iza njega se ubrzo stvorila malena povorka: žuta patkica izgrizena kljuna, medvjedić bez jednog uha, plava lopta, tri lutke i konjić s kolima. Sve su to bile igračke koje su djeca ostavile u parku prošlog ljeta.

Guido je pak tražio djetelinu s tri lista. Susreo se s prijateljicom Elizom koja je također proizvodila igračke i koja ga je radosno dočekala.

Idućeg dana, pod kestenima na Trgu osvanula su dva dugačka drvena stola na koja je Guido postavio igračke iz parka i zamolio djecu koja su ostavila te igračke da ih uzmu.

Marina, koja je kupila jednu od igračaka koje je Guido prodavao, kod kuće je postavila lutku među sve ostale. Sljedećeg jutra, lutka je bila u posebnom krevetiću. Toga dana, prijepodne je s ostalom djecom gradila snjegovića, a kada se vratila lutka je bila u malom zelenom naslonjaču i čitala je knjigu. Sutradan je lutka imala i bijeli ormar, pun neobične odjeće.

Pred Guidovim stolovima našao se i četverogodišnji sin pekara Pipe i njegove žene Kasje – Alan. Roditelji su mu tada kupili crvenu pticu na štapu. Sutradan, crvene ptice više nije bilo, već je tada bila gusjenica na uzici. Dan poslije, nije bilo ni gusjenice, već je bio krokodil, opet na uzici. Četvrtog dana, pokraj peći je bio mali drveni zmaj koji se Alanu jako sviđao i on nije htio da se igračka ponovno mijenja.

Sutradan je Guido otišao iz Esperela i igračka se nije više mijenjala. Mnoga djeca su uživala u Guidovim igračkama, a on je svoje posljednje dane u gradu proveo u društvu Elize, s kojom se nije ni pozdravio već joj je ostavio poklon: malen grad od drvenih kockica, podsjećajući na grad Esperel.

Analiza likova

Velik je broj likova unutar priča, podijeljenost oko glavnih protagonista priča: odrasli (braća iz pekarske priče, brzi Martin, mlinar, Guido, Betran i drugi) ili djeca (Tin, Anja, Božena, Mario, Fanika, Toni i drugi).

U analizu likova se ne ulazi previše dubinski, ne saznajemo ništa o njihovom fizičkom ili psihičkom stanju, ponajviše se opisuje njihova okolina, ono s čime se susreću.

Specifično je to da se u pričama elementi fantastičnosti ne vezuju samo uz djecu i njihovu percepciju svijeta, već i odraslima fantastično nije strano i nepoznato.

Bilješka o piscu

Sanja Lovrenčić je spisateljica i prevoditeljica rođena 1961. godine u Kninu. Dosad je objavila brojne pjesme prevedene na ruski, njemački, poljski, slovenski i engleski. Autorica je nekoliko proznih knjiga poput: “Savršen otok”, “”Wien Fantastic”, “Klizalište”, “Kolhida”…

Sanja Lovrenčić je osim ozbiljnih knjiga za odrasle svoje vrijeme posvetila i najmlađima, pa je tako objavila knjige poput “Četiri strašna Fufoždera”, “Kuća iznad čudovišta”, “Esperel – grad malih čuda” te razne slikovnice.

Sanja se trudi uz svoj rad, a to su brojna književna djela, prevoditi na strane jezike kao što su njemački, engleski i francuski. Zahvaljujući prijevodu knjige od C. S. Lewisa “Konj i njegov dječak”, dobila je priliku da 2004. godine bude uvrštena na počasnu listu IBBY-a.

Dosad je objavila pjesme poput: “Upute šetaču u vrtu sa zborovima”, “Skrletne tkanine”, “Rijeka sigurno voli poplavu”, “U slobodnoj četvrti”… Djelovala je i kao dokumentarist, pa je snimila i radijske emisije. S dokumentarcem “Ispod lipe nam zelene” dobila je priliku da predstavlja Hrvatski radio na Prix Italiji 2007. godine.

Sanja Lovrenčić je za svoj rad dobila mnoga priznanja, pa je tako za biografiju o Ivani Brlić Mažuranić “U potrazi za Ivanom” primila nagradu poznatiju kao Ksaver Šandor Gjalski.

Autor: F.Š.