Elegija je vrsta lirske pjesme u kojoj dominira tužno raspoloženje i sjeta. Ta sjeta najčešće je potaknuta čežnjom, žaljenjem, boli i tugom. Svi ti osjećaji najčešće su potaknuti nekim nesretnim ili tragičnim događajem: smrću voljene osobe, odlaskom voljene osobe ili gubitkom ljubavi, nedosegnutom srećom, osjećajem promašenosti i neispunjenja u životu, nezadovoljstvom, osjećajem beznađa itd.
Elegija mora biti emotivna i ne samo probuditi slične osjećaje u čitatelju, već ga i potaknuti na razmišljanje, zato je elegija gotovo uvijek misaona pjesma. Njena ideja vezana je za promišljanja o čovjeku i životu, stoga je umjetnički jako visoko na ljestvici lirske poezije. Elegije danas najčešće pjesme s više sadržaja, pa je za njih karakteristična i duljina.
Elegija kao pjesnička vrsta potječe iz stare Grčke. Tada se svaka pjesma napisana u elegijskom distihu nazivala elegijom, bez obzira na njen sadržaj. Elegijski distih bio je strofa od sva stiha, od kojih je prvi bio heksametar, a drugi pentametar. S vremenom ovu vrstu pjesme više nije određivao njen metrički oblik, već sadržaj i osjećaji koje pjesnik u njoj izražava. Karakterističan tugaljiv ton elegiji je postavio pjesnik Ovidije u svojoj zbirci pjesama “Ex Ponto”. Ta zbirka sadrži pjesme kojima se opisuje čežnja za domovinom. Nakon ove zbirke, tugaljiv ton postao je imperativ za ovu vrstu pjesama.
Ostali značajni grčki liričari koji su pisali elegije bili su Titej, Teognid i Kalimah, a u staroj rimskoj književnosti to su Katul, Tibul i već spomenuti Ovidije. Elegije su postale veoma popularna vrsta lirskih pjesama u razdoblju romantizma. Najslavniji liričari koji su ih pisali bili su Goethe, Schiller i Rilke u europskoj književnosti, te Puškin i Ljermontov u ruskoj.
U hrvatskoj književnosti elegije su se pisale stihovima dvanaestercima. Najbolji hrvatski elegičari bili su Silvije Strahimir Kranjčević i Vladimir Nazor, koji je čak pisao elegije u njihovoj klasičnoj metričkoj formi. Poznati je i naš elegičar Franjo Ciraki sa svojom značajnom zbirkom “Florentinske elegije”.
Pojam elegije proširio se i na glazbenu umjetnost. On označava izuzetno melankoličnu, žalobnu skladbu. Elegije u glazbi u 18. stoljeću najčešće su bile vokalne skladbe, koje veoma nalikuju na tužbalice. U 19. stoljeću ovakve elegije postale su karakteristične za instrumentalne skladbe, također sjetnog tona.
Primjer elegije pokazat ćemo na jednoj strofi pjesme “Pristup” Silvija Strahimira Kranjčevića:
“Ej, vi muke, nikad oplakane,
Ma kukali preko groba svoga!
O, moj dome – na sve četir’ strane
Zgažen raju usred srca moga!
Sanče prvi, otkad živjet začeh,
Prva misli, krvava i tmurna,
Vjerna suzo, otkad duša plače,
Lovoriko sred poloma burna, –
Kad mi pada pogled izvarani
Vrh mojijeh krpa i prosjaka,
I vrh lista prava poderanih,
Vrh naroda – sapeta junaka,
Okovana finom mrežom onom,
Što se teže od željezne kida,
Što te davi, dok u ropstvu bônom
Čovječjega ne poturiš stida!
Rane moje – rane dana naših –
Jad pjevaču bugarija vaših!
…”
Odgovori