E, baš mi nije žao

Sanja Pilić autorica je zbirke priča za djecu “E, baš mi nije žao”. Ovim oblikom priča ona unosi u dječju književnost novi oblik pa se tako ne radi o uobičajenim pričama već o kratkim crticama za djecu i mlade.

Stil priča temelji se na igri riječi, na duhovitom i humorističnom te pomalo izokrenutom uvidu u dječju svakodnevicu. No, ako pogledamo dužinu priča i obradu motiva, možemo zaključiti da se s obzirom na stil radi o tekstovima priča zbirke. Kroz priče prevladava autoričina zaigranost, duhovitost i lepršavost fabule, a mogu se uočiti i dječji nemir i maštanja.

Prvi ciklus crtica zove se Autoportret i kroz njega nam je autorica prenijela probleme s kojima se suočavaju mladi tijekom odrastanja, u pubertetu. Saznajemo njihove poglede na ljubav, školu, ali i na položaj u svijetu odraslih s kojima su u svakodnevnom doticaju. Tako u crtici Jako dobar san saznajemo kako se s pubertetom nosi dječak kojem se ne da učiti i nije još spreman uzeti knjigu. On sanja kako uči spavajući i odmarajući se.

Kako bi opisala mlade i njihov život autorica koristi i nove duhovite i često izmišljene i gramatički netočne riječi. Tako u crtici Sat prirode koristi namjerno gramatički netočne riječi kako bi još bolje opisala dječaka kojemu je dosadno i kojem se spava za vrijeme sata prirode. “Vrlo mi je najdosadnije. Onda mi je zijevasto…”

U ciklusu crtica Takav život autorica nam želi prikazati problematičan odnos odraslih i djece. Između ostalog, prenosi nam gledište djeteta na uvijek loše raspoloženje odraslih. Dijete se pita što je s odraslima da kada odrastu kao da izgube život u sebi, uvenu i zaborave što je to dobro raspoloženje. Nadalje, u pričama je opisano i često loše ponašanje prepuno frustracija koje se može reflektirati i na djeci. Iako, djeci u pubertetu od odraslih nije dozvoljeno loše ponašanje, odraslima je s druge strane sve dopušteno.

No, u mnogim je crticama autorica prikazala skladan i lijep odnos djece i odraslih (Moja teta Malica, Krasan dan, Nesanica, Večera…). One nam govore kako i odrasli i djeca trebaju uložiti malo truda, strpljivosti i razumijevanja kako bi se dobro slagali. Roditelji su u takvim crticama opisani kao energični i kreativni, a djeci dopuštaju slobodu kako bi kreirali svoju osobnost. Autorica nam kroz crtice prenosi svoje mišljenje o odgoju djece, o tome kako se roditelji često otuđe i kako je njihov odgoj staromodan. Treba prihvatiti dječji svijet, njihovu radost i istraživanje svakog dana, a u konačnici to dovodi i do međusobnog razumijevanja odraslih i djece.

U ciklusu crtica Čudesna ceduljica autorica nam prenosi priče osmoškolaca i njihov odnos prema prvim ljubavima. Jezik je u potpunosti prilagođen djeci, a uvjerljivost se postiže i pričanjem u prvom licu.

U zadnjem ciklusu crtica Slikar i ptica, autorica je dala potpuni novo značenje fantaziji i onome što djeca možda na prvi pogled ne mogu shvatiti. Ona im govori da budu otvorena prema onome što ne mogu spoznati te da svoju radoznalost nikada ne izgube.

Sanja Pilić je ovom zbirkom stvorila predivne, duhovite, lako čitane i lepršave crtice za mlade. Autorica se kroz crtice uvijek otkriva u novom licu. Čas je duhovita, čas bliska djeci, ponekad je ironična, a ponekad spremna na ismijavanje.

Vrsta djela: crtica za mladež i djecu

Kratak sadržaj

Autoportret

Autoportret

Vidjevši sebe u ogledalu, dječak shvaća kako je u ušao u fazu puberteta te opisuje svoj izgled. Za nos kaže da je surla, a na njemu se vidi prvi znak puberteta, ružna bubuljica. Nadalje, iz bubuljice viri dlačica, a ispod nosa su mu krenuli rasti brkovi.

Ne sviđaju mu se oči jer su male, kovrčava i riđa kosa, te smatra kako mu gornji dio tijela sliči na purana. Donji dio tijela mu izgleda poput nojevog pa se pita hoće li ga itko voljeti. Dječak zaključuje kako je život naporan i shvaća kako je upravo napisao plesmu ili možda tužbalicu o sebi.

Sat prirode

Dječak je na satu prirode umalo zaspao. Polegnuo se na klupu, a kapci su mu se sve više zatvarali. U jednom je trenu tresnuo glavom u klupu te postavio ruku pod bradu kako bi pridržao glavu. Mašta kako spava na jastuku u nekakvom bazenu, a pritom mu dgovaraju mir i tišina u učionici dok učiteljica piše po ploči. Polako je otvorio bilježnicu, uzeo olovku u ruku, a kada je otvorio udžbenik zapazio je na fotografiji mačića kako spava. Kamo sreće da može i on tako spavati.

Odjednom se začulo kako se djevojčica Tena vrača u školu noseći herbarije. Dječak se razbudio istog časa, protegnuo se, malo gimnasticirao, našiljio olovku, sjeo uspravno popravio kosu i ushićeno se vrtio na stolici. Tada je učiteljica primjetila da se s njim nešto događa i dobacila kako je danas baš nemiran.

Dječak je bio začuđen učiteljicinom izjavom jer je do prije minutu skoro zaspao na satu prirode. Pojavio mu se osmijeh na licu pomislivši kako nije nemiran već jako zaljubljen.

Jako dobar san

Dječak je sanjao toliko realna san da je pomislio kako se možda radi o proročkom snu o kojemu je govorio ujak. Sanjao je kako je konačno svladao matematiku, a zadatke rješavao kao od šale. Učio je zadatke sa slušalicama na ušima i čitajući strip. To je moguće samo u snovima. Nadalje, kada se ustao i stigao do frižidera jer je bio žedan znao je cijelu gramatiku. Osim toga postalo mu je jasno čemu služi korijenje u životu biljaka i što je osmoza. Bio je ponosan na sebe što zna odgovor na svako pitanje, a što se više šalio pamet je sve više navirala. Dječak je u tom trenutku bio poptuno sretan.

Krenuo je prema školi i usput kupio hamburger, a kada ga je zagrizao shvatio je sve o toplinskoj vodljivosti različitih materijala. Sve mu je postalo toliko smiješno, a on je bivao sve mudriji. Na nastavi su ga svi hvalili, a kada bi ga pitali kako je sve naučio dječak im je rekao uz glazbu i izležavanje u krevetu.

Stigavši kući, pitao je roditelje o povijesti i zemljopisu te zaključio kako ne znaju odgovore. Njega su stalno gnjavili kako mora biti dobar u školi, a oni su glumili intelektualce. Otišao je u sobu, stavio slušalice na uši i zaspao.

Drugog jutra kada ga je amma probudila upitao ju je što raste na Novom Zelandu i ona mu je odgovorila. Tada je shvatio kako je sve bio samo jako dobar san jer ga je u školi čekala jedinica koju je morao ispraviti.

Čudnovata bolest

Čitajući dosadnu knjigu dječak se umorio i skoro završio u bolnici. Noćima je sanjao rečenice koje ga proganjaju, a mama se jako zabrinula te sve knjige, enciklopedije maknula iz sobe. Tjesteniniu u obliku slova više nije kuhala samo da dječaku bude dobro.

Kada bi pomislio što mora pročitati za lektiru dječak je dobio čudne plikove po tijelu. Liječnik je rekao kako ga je uhvatio strah od škole, no čim ga je nazvala prijateljica Marijana i rekla kako mu mora predati po Tajani pismo, odmah mu je bilo bolje.

Drugog se dana Tajana pojavila i donijela Marijanino pismo, dvije čokolade i hamburger. U pismo je pisalo kako ga Marijana voli i jedva čeka njegov povratak u školi. Dječaku su se uši isti čas zacrvenjele poput paprike, ali bio je izlječen. Nije slovo koje je pročitao u Marijaninom pismu nije ga posebice uzrujalo i bilo je vrijeme da se vrati u školu.

Neke bolesti poput ove dođu i prođu bez nekog objašnjenja, pa iako se čini nevjerojatno dječak je uspio savladati strah od škole, a Marijanino pismo ga je poptuno ohrabrilo.

Razgovori o vremenu

Zaljubljeni dječak je sa svojom obitelji razgovarao o vremenu. Mama se žalila na vrućinu, djed je rekao kako je pritisak u zraku, a tetu Baricu su boljele kosti. Tata je zaključio kako je vrijeme nepodnošljivo zbog promjene klime. Dječak se pitao vode li se u svim kuhinjama ovakvi dosadni razgovori o vremenu te uzviknuo kako je njegova obitelj dosadna jer već pola sata razgovaraju o vremenu.

Izašavši na dvorište spazio je djevojčicu Juliju na ljuljački. Obratio joj se i pitao kako je. Julija je rekla da je dobro, ali joj je ipak malo pretoplo. Dječak se čudio njezinoj izjavi, ali svejedno su nastavili pričati o vremenu, a da mu to nije ni najmanje smetalo. Dječak je bio silno zaljubljen pa mu razgovori o vremenu s Julijom nisu bili dosadni. Pomislio je čak kako bi jednog dana mogao postati meteorolog.

ŽBRŽČMPRS, OKVRTČĆMNJ

Dok je dječak bio malen imao je potrebu sa sestrom razgovarati na svim jezicima, ali sve što je rekao na francuskom, engleskom ili kineskom zvučalo je potpuno nerazumljivo. Izvodio je dječak svašta ne bi li animirao sestricu. Teta Ankica je znala pitati je li s njime sve u redu s obzirom da priča nerazgovjetno i čudno zvuči izgovarajući samo njemu poznate riječi. Voljela ga je zvati Jacek, a taj nadimak potječe još iz vremena kada je njegova mama bila trudna. Njemu je taj nadimak bio čudan, a najviše se razljutio kada bi mu se mama obraćala kao maloj bebi i tepala. Tada je poludio i rekao da nije on ni pupica, ni micek, ni picek već veliki dječak koji pohađa peti razred osnovne škole.

Ipak, kada god sretne na školskom hodniku djevojčicu Blanku, poptuno zanijemi te je od muke odgovorio ŽBRŽČMPRS kada ga je pitala kako je. Ona je na to odgovorila OKVRTČĆMNJ. Od tog dana se pita je li mu možda izjavila ljubav na nekom čudnovatom jeziku.

Vau, vau

Pas Micek i dječak su promatrali jedan drugoga te je nakon nekog vremena pas zalajao. To je čula teta Slavica i naredila dječaku neka ga izvede u šetnju.

Teta Slavica je vrlo stroga žena koja voli pospremati, glačati i kuhati. Čim je dječak čuo njezinu naredbu izašao je s Micekom vani. Neumorno su se igrali, a dječak je sve shvaćao što mu pas govori. Kad god je zalajao dječak je znao želi li trčati, valjati se po travi ili naganjati vrapce. Njih su se dvoje poptuno razumjeli jer prijateljstvo govori svim jezicima, bez obzira što to odrasli ne shvaćaju.

Takav život

Takav život

Tata čitajući novine zijeva. Morao je prodati automobil pa je postao mrzovoljan. Više ne zamjećuje svog sina koji je počeo sakupljati sličice košarkaša. Nogometne utakmice također ne odlaze gledati, a kod kuće samo pije pivo i bulji u televiziju.

Često zna reći da je život takav, a kada ga sin pita kakav, tata mu odgovori takav. Tada sin pomišlja da bi mu život možda bio ljepši kada bi ga ponovo počeo primjećivati. Ne razumije što se događa s ljudima kada ostare. Čini mu se kao da odrvene, uvenu i zaborave se veseliti. Mnogi kažu kako je takav život, ali nije to nikakav odgovor, zaključuje dječak.

Želite li čuti

Djevojčica si postavlja svakodnevna pitanja koja pretežito muče svu djecu u osnovnoj školi. Osim što je muče školske obaveze te ruganje druge djece, ništa joj se naročito ne da raditi, a svi joj kažu kako mora biti dobra. Nema najbolje ocjene u školi, ne voli tjelesni, matematika joj je teška i pomišlja kako bi htjela biti princeza. Ne voli kada joj kažu da je zločesta, a najsretnija je kada gleda crtiće i uživa u kolačima.

Razgovarajmo o životu

Mama i kćer su razgovarale o životu uz jutarnju kavu. Mama je po zanimanju bila glumica i pripremala se za novu ulogu. Djevojčica je voljela razgovarati s njom kao sa prijateljicom. To ju je posebno veselilo jer je s mamom vodila iskrene i konstruktivne razgovore.

Nova uloga koju je mama trebala savladati bila je o rastavljenoj ženi koja je patila. Kćer joj je rekla kako će to s lakoćom naučiti jer je i sama rastavljena. Mama joj je na to rekla kako je žena u toj predstavi ipak drugačija od nje, a s druge strane nema kćer kao što ina ima.

Kćer joj je rekla kako je i ona sigurno patila, te su tada krenule razgovarati o tati koji im nije slao novac, čestitao rođendane i ostale blagdane, a na ulici sigurno ne bi ni prepoznao svoju kćer. Djevojčica je radi toga patila, a mama ju je utješila kako je patnja dobra jer će jednog dana samo ispariti. Djevojčica je još upitala mamu zašto ne podsjeti tatu da postoji, ali mama joj je rekla kako on jako dobro zna za nju, a da je odluka na njemu ako je želi viđati. Ako se ljubav treba moljakati onda to nije uopće ljubav.

Djevojčica je podsjetila mamu kako mora vježbati za ulogu rastavljene žene. Pritom joj je rekla kako će i ona jednog dana postati glumica što je mamu razveselilo. Mama joj je tada ispričala kako je jednom prilikom glumila groficu, a gazdarica koja joj je iznajmila stan došla je na premijeru. Nakon predstave se prema njoj ponašala kao prema grofici što nije bilo u redu. Njezina je mama shvatila kako je u životu sve samo velika predstava jer da je glumila siroticu najvjerojatnije bi je izbacila iz stana. Srećom, mama je uskoro sama otišla iz stana.

Njih su dvije nazdravile kavi jer u tim razgovorima svaka od njih nešto nauči i sazna. Tako je mama naučila od svoje kćeri kako izgledaju ljubav i sreća.

Tatina najstrašnija priča

Sin je gnjavio tatu neka mu ispriča najstrašniju priču. Tata mu je do sada već ispričao svakakve priče o zombijima, vukodlacima, grofu Drakuli, gavranima i mastodontima, ali kako ih je dječak već sve znao napamet bile su mu dosadne. Poželio je da tata izmisli nasjstrašniju priču do sada.

Nakon kratkog razmišljanja tata je ispričao kako je zajedno sa sinom spavao na lijepom krevetu i sanjao čudesne snove. Dok su oni uživali iznenada se pojavila baka. Dječaku nije bilo jasno što je strašno u toj priči, a otac mu je objasnio kako će tu priču shvatiti tek kada odraste i oženi se te kada s njima na ljetovanje pođe i punica.

Moja mama

Njezina mama voli igrati nogomet, popravljati bicikl i glumatati. Osim toga voli atomsku fiziku, a po zanimanju je znanstvenica koja nije nimalo dosadna jer voli oponašati susjede, razgovarati s televizorom i mijenjati glasove.

Djevojčica ju je pitala kako je moguće da je ona postala znanstvenica, a mama nije znala odgovor na postavljeno pitanje. Osim što je voljela obavljati muške poslove, njezina je mama smatrala kako se u svakoj ženi kriju osobine muškarca i obratno. Muž ju je napustio, stoga su njih dvije hrabro kročile kroz život, a često je svojoj djevojčici znala reći kako su njih dvije atomska jezgra. Djevojčica nije znala što to točno znači, ali znala je da je to nešto jako i čvrsto te nastaje iz ljubavi.

Djevojčica je obožvala odnos koji ima s mamom jer joj je to bila prijateljica koja joj pruža bezuvjetnu ljubav.

Kakav i takav

Nakon razgovora s učiteljicom kojeg je obavila dječakova mama i rekla da je njezin sin takav i takav, učiteljica je rekla da je njezin sin takav kakav je, ali da bi mogao biti malo više poput Pere. To se dječaku nije svidjelo, jer on je on i bit će takav kakav je, a mama mu je na to rekla kako je ona ona i ako ona odluči ne peći palačinke tako će i biti.

Dječaku je postalo jasno kako se situacija zakomplicirala i da bi mogao ostati bez maminih odličnih palačinki te je odlučio postati onakav kakav nije, odnosno odbar. I zaista, postao je toliko dobar da se kuhinja pretvorila u tvornicu palačinki, a susjedi su znali reći kako je on divan dječak, ne znajući kako on to nije.

Princeza i priča

Jednom davno živjela je princeza koja nije znala da je princeza. Roditelji se nisu lijepo odnosili prema njoj, mama joj je govorila kako je glupača, a tata ju je tukao. Iako bi se svi roditelji prema svojoj djeci trebala lijepo ponašati, ponekad to nije slučaj kao u ovoj priči.

Vrijeme je prolazilo, a odnos između roditelja i kćeri je bivao sve gori. U gradu nije bilo dozvoljeno pričati ružno o roditeljima kao i o mnogim drugim temama pa su stanovnici izgledali sivo i jadno, a mala princeza je bila iz dana u dan sve tužnija. Zapitala je svoje srce što valja učiniti, a ono joj je odgovorilo kako mora skupiti hrabrost i snagu da ne vjeruje u ružne riječi. Ono će joj pomoći tako što će kada god bude uvrijeđena tri puta ubrzano zakucati i reći joj kako je voli. To je ono u što princeza treba vjerovati kako bi se riješila tuge.

Odnos je i dalje bivao sve gori. Željela je poslušati svoje srce, ali je teško mogla povjerovati u ono što govori te je odlučila pobjeći. Jednog je dana pitala srce je li donijela dobru odluku. Srce joj je reklo da je njezina odluka ispravna bez obzira što bi joj ljudi rekli da je pogriješila. Oni su s vremenom zaboravili što znači riječ ljubav.

Princezi je bilo teško živjeti sama te joj je srce pomoglo pronaći novu priču u kojoj će nastaviti svoj život. Slušajući svoje srce puno je učinila za sebe, a za to je bila potrebna hrabrost.

Srce joj je reklo kako će postati princeza, iako je ona to već bila, ali nije znala te joj je ukazalo na dvorac iza drveta u kojemu će živjeti zajedno s princom.

Princeza je upitala svoje srce što će biti s njezinim roditeljima. Ono joj je odgovorilo kako će i njima dojaditi onakav život u laži te će se sjetiti svoje dobre kćeri i krenut će u potragu za njom. Naučit će poslušati svoje srce, a kada mu se budu prepustili tada će se njihovi životi opet sresti.

Princeza je bila presretna čuvši odgovor koje joj je reklo srce i otrčala je u novu priču, a nastavak priče će svakome od nas ispričati srce.

Moji, moji

Mali dječak je nesretan zbog svoje obitelji koju čine mama, tata i teta. Često od njih čuje razne izjave. Tata zna reći kako je neodgojen, ali ipak mu povodom rođendana šalje čestitke i svima priča kako ga voli. Njegova mama kaže kako je njezin sin zločest, kako je žrtvovala svoj život radi njega i nije mislila da će joj život ovako izgledati. Dječakova teta je neudata, a s mamom se posvađala radi ostavštine.

Dok dječak razmišlja o svojoj obitelji shvaća da je nesretan i stidi se svoje nesređene situacije. Radi toga nema prijatelje i grize nokte. Pomišlja kako su možda svi u pravu te da je on grozno, zločesto, neodgojeno i nemoguće dijete. Ne zna kako bi se trebao ponašati i misli kako je razmažen. Na kraju se pita hoće li biti dobar kada naraste.

Rođendan

Tog je dana dječakovom ocu bio rođendan, ali njemu se nije dalo provoditi vrijeme s njim. Malo su razgovarali o svakodnevnim stvarima, a dječak je poželio da taj susret što prije završi. Tata ga je ispitivao o školi, njegovoj mami od koje se razveo i kako se zabavlja. Dječak mu je sve ispričao, ali je jedva čekao da ode s prijateljima voziti skateboard jer se tada osjećao potpuno slobodnim.

Naime, iako mu je to bio biološki otac, zamjerio mu je što ga je zanemario otkad se razveo. Puno toga mu je obećavao, a obećanja nije nikada ispunio. Dječak je razmišljao hoće li i on biti poput oca kada odraste te se nadao da neće. Smatrao je kako se njegov otac ponaša neprimjereno i kako je u životu uvijek donosio krive odluke. Nadao se kako on ipak na kraju neće nikada biti poput oca.

Krasan dan

Krasan dan

Mama priča o svojoj djevojčici Vladimiri koja joj je sve na svijetu. Vladimira voli kelj, pisati romane i svirati klavir. U vrijeme praznika često šeće bosa po kući obućena u pidžamu, a papuče stalno nekamo zametne.

Tog je dana Vladimira krenula pisati roman, a kada je osjetila miris kelja iz kuhinje odmah je potrčala za stol. Iako kelj nije neko naročito jelo, ona ga je istinski obožavala. Izjavila je mami kako želi imati kosu poput Marylin, a kako bi to postigla stavit će na nju limun kao što joj je savjetovala prijateljica Marijana.

Nakon ručka je odsvirala klavir, a mama je pregledavala što je napisala. Glavna junakinja u romanu zvala se Iva Sojer o kojoj je mama morala često čitati.

Vladimira je za kućnog ljubimca imala kanarinca Mozarta kojeg je od milja zvala Mocika. Dok je on letio i ogledavao se u staklu, mama joj je na kosu stavljala limun i razmišljala kako je njezina curica tako brza narasla, a da ona još nije uspjela postati mama.

Razmišljajući o tom danu, mama je shvatila kako nije napravila ništa korisno i pametno te ju je uhvatila grižnja savjesti. Ali jedan pogled kroz prozor je bio dovoljan kako bi shvatila da je zapravo ovo krasan dan kojeg će pamtiti do kraja života. Prisjećat će se Vladimire u pidžami, mirisa limuna i pjeva kanarinca, papuča i junakinje iz romana, Ive Sojer.

Nesanica

Dječak je gnjavio svoju tetu Elizabetu neka mu objasni što je to nesanica i neka mu točno opiše kako izgleda. S njom je volio otvoreno razgovarati jer s mamom nije mogao. Naime, mama ga je često znala opominjati kako će zbog njega oboliti pa je dječak mislio kako će se to doista dogoditi. Tada se najčešće osjećao krivim i mislio kako mama zbog njega ima nesanicu, a to su dokazivali njezini podočnjaci ispod očiju.

Elizabeta nije imala djece pa su njezine nesanice radi toga možda bile blaže. Voli pričati viceve, jesti banane, a obožava se i smijati. Dječak je bio uporan s pitanjima o nesanici te je nastavio dosađivati teti neka mu već jednom objasni što to ima kada kaže da ima nesanicu.

Teta mu je pokušala objasniti kako onog tko ima nesanicu najčešće muče nekakve loše misli, strah ga je i zabrinut je. Ako ispriča dovoljno viceva tokom dana sigurna je kako je njezina nesanica tada manja.

Dječak je tada shvatio kako mora znati upravljati svojim mislima i otjerati ih na vrijeme ako su negativne.

Izgubljeno – nađeno

Jednog je dana Sanja izgubila uspomenu na svoga djeda, kišobran. Bit će da ga je zagubila u tramvaju te strašno ražalostila, a oči su joj zasuzile kao da se dogodila velika tragedija. Smatrala je kako je izgubila nešto posebno jer je taj kišobran bio iz davnina. Bio je to za nju jako čudan dan.

Prisjetila se tada djeda, bake, mame i tate te poželjela ponovo biti dijete da joj pričaju priče, pjevaju pjesme o moru te da ima hrčka ili zeca, svilenu haljinu ili lutku koja priča.

Tako je Sanja razmišljala kako bi bilo lijepo opet biti klinka, ali to nije lako jer moraš svih slušati, piti sirup kad si bolestan i na vrijeme otići u krevet. Kao što nije lako biti odrastao tako nije lako biti dijete.No takav je život, a iz djetinjstva se treba isplivati. Odjednom se osvrnula oko sebe i ugledala gospođu kako žurnim hodom ide prema njoj s kišobranom u ruci.

Sanja je bila presretna, iako je to za nju bio čudan dan shvatila je kako će za njezinu obitelj ona zauvijek biti mala djevojčica.

Znatiželjni Videk

Maleni Videk tijekom dana postavi bezbroj pitanja. Ima šest godina, a mama se trudi odgovoriti na svako njegovo pitanje. Ponekad proučava enciklopedije i razne knjige kako bi zadovoljila znatiželjnog Videka.

Prilikom odlaska u krevet često se zna buniti i vikati kako neće spavati. Tada mama pomišlja kako sigurno i u snu postavlja nekome tolika pitanja, a onaj tko mu odgovara se sigurno dobro namuči. Ali, maleni Videk nikada nije umoran jer nema od čega biti.

Recept za ljeto

Vladimirina mama je smislila kako će napraviti ljeto. Objasnila je kako se sve može kad se hoće i napisala na papir što sve ljeto mora sadržavati, baš poput nekog omiljenog recepta za kolače.

Tako su njih dvije nabrojale sve od sladoleda do sanjarenja. Tada je Vladimira upitala mamu što se događa ako neki od sastojaka nedostaje. Mama joj je rekla kako ne treba imati sve sastojke, već onaj najvažniji, a to je sunce kojeg ima dovoljno. Vladimira je ipak još poželjela u popis staviti ono čega ne bi smjelo biti, a to je škola. Mama je još rekla kako ne smije biti niti snijega, ali se Vladimira nije složila s time jer ako se otputuje u neke daleke krajeve moguće je da tamo u ljetno vrijeme bude snijega.

Mama je maknula s popisa snijeg i ostavila samo školu. Bližilo se vrijeme ljetnim praznicima, a Vladimira je pitala kada će zaista one napraviti ljeto. Uskoro, rekla joj je mama. U međuvremenu mora Vladimira pripremiti sandale i šešir kako bi ljeto moglo službeno početi. Veselile su se njegovom dolasku jer će to biti najljetnije ljeto do sada.

Moja teta Malica

Dječak obožava svoju tetu Malicu jer ga razumije, ponekad čak i bolje nego njegova vlastita mama Sandra. Teta Malica je nekako drugačija od njezine mame i čini se kako joj u životu sve polazi za rukom. Voli slikati, fotografirati, putovati i smišljati priče. Iako nema djece u njezinom su dvorištu uvijek prisutna dječurlija. Često je nasmijana i nikada ne gubi važne stvari poput ključeva od kuće ili foto-aparat. Jednom je prilikom ipak izgubila dječakovog psa Čupeka, ali snašao se on i sam stigao kući.

Dječak je jednom kao rođendasnki poklon od tete Malice dobio pet sati škakljanja, dvadesetak odgledanih kino-predstava i par lažnih ispričnica. Njegova je teta smatrala kako djeca ionako previše vremena provode u školi pa ne škodi ponekad izostati.

Kada je tužan zato što nema kompjuter, modernu odjeću ili dres prijatelj Ogi ga često podsjeti kako ima tetu Malicu koja je zabavna i koju neizmjerno voli. Kada ju je jednom upitao zašto je tome tako, rekla je da je to zato što sebi dopušta da bude to što je, a njemu isto tako. To i je istina.

Večera

Bilo je vrijeme za večeru i dječak je rekao mami kako je gladan. Mama ga je pitala što bi jeo, ali sve ono što mu je ona ponudila je bilo dosadno. Zaključila je kako ipak nije toliko gladan, a on se počeo žaliti kako će mu se želudac priljepiti za kičmu od gladi.

Mama je shvatila kako mu se ne jede konkretna hrana te je upitala dječaka što to on točno želi pojesti. Tada je krenuo nabrajati kako želi gumene bonbone svakakvih okusa i oblika, ukusnu čokoladu i sok. Mama je udovoljila njegovim željama, a dječak je rekao kako je život zapravo jednostavan te da ona mora još puno toga naučiti.

Moderni ručak

Djevojčica je obećala mami kako će ona napraviti ručak. Kada je krenula guliti krumpire shvatila je kako joj to ne polazi za rukom. Krumpiri su bili sve tanji, prljavi, a psrti na njezinim rukama kao da su se međusobno posvađali. Nakon što je uspjela nekako oguliti krumpire, bacila ih je u tavu s vrelim uljem. Počelo je sve cvrčati i prskati.

Mama je za to vrijeme čitala sportske novosti, gledala vaterpolo na televiziji i provjeravala rezultate utakmica. Djevojčica se dalje mučila s pečenim krumpirima, a u jednom trenu joj je sve zagorilo. Mama joj nije prišla u pomoć već je navukla tenisice na noge i rekla kako neće biti žrtve nekakvih krumpira. One su moderne i otići će na pizzu.

Djevojčica je pomislila kako će kada naraste biti moderna poput mame.

Što ima novoga

Mama je kao i svakoga dana često pitala sina što ima novoga, a njemu je to pitanje bilo dosadno. Mama nije inzistirala na odgovoru već je odlučila kako ga neće više ništa pitati tijekom dana, ali mu isto tako neće odgovoriti na njegova pitanja.

Tako je mama na svako njegovo postavljeno pitanje odgovarala mumljanjem što je dječaka izludjelo. Radilo se o odlasku na prijateljev rođendan, a sve što ju je sin pitao ona bi uporno odgovarala na onaj način kakav je zaslužio.

Nakon izvjesnog vremena ju je zamolio meka progovori jer mu je jako dosadno, a pored toga mora nazvati prijatelja Davora da mu kaže hoće li doći na rođendan. Rekao je mami kako će joj odgovoriti na svako njezino pitanje samo neka ona više progovori. Tada ga je pitala što ima novoga u školi, a on joj je odgovorio na dugo i široko. Shvatio je kako je njegova mama uporna i tvrdoglava, ali se isto tako sjetio uzrečice da pametniji popušta, a oni najpametniji idu u kino i na rođendan.

Čudesna ceduljica

Čudesna ceduljica

Mario je bio zaljubljeni dječak koji je sam sebe bodrio ispiujući ceduljice s afirmativnim rečenicama koje je zalijepio na vrata. Izgovarao je rečenice svaki dan na glas kako bi savladao strah. Pohađao je sedmi razred, a to je vrijeme puberteta i zaljubljivanja.

Mama ga je često ohrabrivala govoreći mu neka se okrene sebi kako bi shvatio da je on jedinstven i neponovljiv takav kakav jest i neka ga ništa ne pokoleba. Iako su trenutno u situaciji kada nemaju dovoljno izvora prihoda, to neće potrajati vječno. Njegova je mama uz pomoć ceduljica uspjela skinuti sedam kilograma i bila ponosna na sebe. Sin ju je pokušao oponašati, ali kada bi mu prišla djevojčica Valentina počeo je zamuckivati.

Stigao je dan odlaska u kino, a Valentina se nije pojavljivala. Svi ostali su stigli na vrijeme, samo ona nije. Već kada je Mario skoro odustao ona se pojavila. Veselila se odlasku u kino. Mario je tada izjavio kako svijet u budućnosti očekuju velike nevolje na što je Valentina odvratila kako treba živjeti u sadašnjosti. Tada ju je uhvatio za ruku i krenuli su svi zajedno u kino.

Sutradan je Mario na svoju ceduljicu napisao kako je sadašnjost najvažnija i da voli Valentinu.

Moja priča o Marini

Djevojčica Marina je imala zlatnu ribicu, a dječak koji je u nju bio zaljubljen zelenu šiltericu. Ona mu je rekla kako se neće nikada udati za njega i neka se ne pokušava konfrontirati. Iako dječak nije u potpunosti razumio što ta riječ znači nije se usudio pitati je. Marina je bila tužna djevojčica i često je šutjela. Roditelji su često izbivali iz kuće pa je bila usamljena.

Dječak je jako voljeo Marinu te je bio neizmjerno tužan što mu nije bila djevojka. Bilo je ljeto, vruće i pakosno, a dječak je otišao k baki na more. Tamo je proveo skoro dva i pol mjeseca, a kada se vratio otišao je pozvoniti na Marinina vrata. Nitko nije otvarao. Susjeda je upitala koga traži i nastavila pričati kako Marina više ne stanuje ovdje. Odselila se s roditeljima u Teheran gdje se mogu zaraditi novci. Dječak je bio slomljen. Marina je po susjedi ostavila zlatnu ribicu koju je dječak dobio na čuvanje. Otišao je kući s akvarijem, pognuo glavu, a voda se sva zazelenjela od njegove šilterice. Bio je to za njega najtužniji dan.

Vjetar

Dječak je bio zaljubljen u tužnu djevojčicu Tamaru. Iako je mislio kako nije zaljubljen na kraju je shvatio da je voli. Tamara je bila tužna jer joj se roditelji rastaju. Kao da je predosjećala što će se dogoditi u njezinom životu. Voljela je pušiti cigarete znajući da je to za nju štetno, ali je vjerojatno u tome pronalazila utjehu.

Tog je dana puhao vjetar, a njih su se dvoje držali za ruke i šetali. Sve je mirisalo na đurđice. Dječak je uskoro trebao otići jer je imao dogovor s prijateljima na Zrinjevcu, ali bilo mu je žao samo tako ostaviti Tamaru. Ona mu je rekla neka ode k njima. Kada je otišao je shvatio kako je voli.

Nakon nekog vremena djevojčica Tamara se odselila, a ubrzo nakon toga joj je otac poginuo u ratu. Dječak je to pročitao u novinama i poželio ju ponovo sresti. Iako je bila tužna, nikada ga nije gnjavila svojim problemima, a on je zaključio kako joj je možda mogao biti bolji prijatelj.

Često, kada zapuše vjetar, dječak se sjeti svoje voljene Tamare i nada se kako će se jednog dana sresti i reći joj da je voli.

Susret

Jednog su se dana na tramvajskoj stanici susreli Sanja i Marko. Bilo je doista čudesno i pomalo nerealno što Marko susreće tako zgodnu djevojku s kojom je mogao razgovarati. Sanja ga je pitala što će raditi, a on je rekao kako se mogu držati za ruke.

Iako je Marko žurio na košarkaški trening, uskoro je na njega zaboravio jer je provodio vrijeme sa Sanjom. Imali su osjećaj kao da se poznaju čitav život. Pričali su o svemu i svačemu hodajući niz ulicu, a Marku se činilo kao da sanja.

Djevojčica mu je ispričala kako se spustila na Zemlju prije više godina, a probudila se u domu za nepuštenu djecu jer nije mogla imati roditelje. Marku se ta priča činila tužnom i pomislio je kako je upoznao čudnu djevojku.

Pokazala mu je gdje stanuje i rekla mu svoje prezime. Ako želi, može pronaći njezin telefonski broj u imeniku i nazvati je.

Marko se vratio kući i shvatio što znači biti zaljubljen i zašto njegova mama ponekad roni suze gledajući ljubave filmove. Skupio je hrabrost, pronašao njezin broj u imeniku, a kada je nazvao neki piskutavi glas mu je rekao kako tamo ne živi nikakva Sanja. Mislio je kako je možda sve umislio, ali onda je u džepu pronašao plavu ceduljicu s ispisanom Sanjinom pričom. Nije želio to nikome pokazati jer bi ga smatrali ludim već je otišao kod mame u dnevni boravak pogledati ljubavni film.

Telefonorijada

Dječak Vid i djevojčica su razgovarali preko telefona. Ona ga je upitala hoće li ići s njom u kino, ali joj je on rekao kako je u kazni. Mama mu je naredila kako mora učiti biologiju i ne smije izaći. Djevojčica mu nije povjerovala i pitala ga sviđa li mu se Hrvojka. Vid se nasmijao i rekao kako je preumoran da se stalno zaljubljuje.

Djevojčica je poželjela da Vid bude malo romantičniji prema njoj i zamolila ga neka joj kaže nešto lijepo. Ali Vid je zanijemio. Djevojčica mu je rekla kako je hrvojka izjavila da joj je namignuo. Vid je to opovrgnuo i rekao da to nikada ne bi učinio. Zatim ga je upitala voli li je, ali Vida je bilo stid to reći. Prilikom pozdravljanja je ipak to uspio izustiti, ali djevojčica ga možda nije čula.

Rastanak

Dječak je čekao svoju Doru, ali je nije dočekao na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. Osjećao se loše i prevareno, a na povratku kući sreo je prijatelja Žaca. Rekao je kako je glupan i truba. Zatim je nastavio pričati kako se na Dori vidjelo da više ne trza na njega, ali je pristojno odgojena pa mu ne može to reći u oči.

Dječak je krenuo prema kući, sav jadan zbog nedolaska Dore na spoj. Pritom ga je još i Žac oneraspoložio pričajući kako ona više nije zainteresirana za njega.

Kada je stigao kući svi su shvatili kako ga je djevojčica ostavila i svatko je dobacio neki svoj komentar. Dječak se zatvorio u svoju sobu te tugovao. Uskoro se začuo telefon, dječak se javio, a s druge strane se čuo Dorin glas. Objasnila mu je kako je nastao zastoj u gradu pa nije mogla stići na vrijeme. Obećala je kako će se sutra vidjeti i donijeti mu poklon koji je kupila.

Dječak je bio sretan, srce mu je nabujalo, a ljubav preplavila.

Otišao je do roditelja u kuhinju i pitao ima li što za pojesti. Tata mu je dao ostatak svojih pečenih jaja jer je mama mislila kako neće htjeti jesti s obzirom u kakvom je stanju stigao kući.

Zaljubljen u ljubav

Dječak kojeg su nazivali Skipi bio je zaljubljen u djevojčicu Tajanu Štampar. oboje su pohađali četvrti razred pa je već bilo vrijeme da joj iskaže ljubav buketom cvijeća. Znao je kako cure vole cijeće jer ga njegova sestra redovito dobiva od svog dečka.

Osim cvijeća, Skipi je u Tajanin leksikon napisao da mu se ona sviđa, a kasnije je u spomenaru nacrtao veliko srce. Tajana nije na to trzala. Odlučio je preko radija narućiti za nju ljubavnu pjesmu, ali je ona nije čula jer je u to vrijeme prala kosu šamponom od kopriva.

Dječak je bio jako zaljubljen, ali i iscrpljen. Odlučio je Tajani dati buket cvijeća kada je odlazila u glazbenu školu. Ona mu je rekla kako je dosadan kada ga je ugledala, a on je ostao pokisnut i otada je postao manje romantičan. Počeo je pisati pjesme jer je sazrio.

Slikar i ptica

Slikar i ptica

Vrijedan slikar je volio slikati ptice na platnu. One su bile čudesne jer se na platnu nisu zadržavale već bi odletjele. To nije nikako mogla shvatiti slikareva žena jer kada bi ga god posjetila u ateljeu shvatila bi da je njegovo platno prazno.

Ponekad je slikar uspio nacrtati nešto manje lijepu pticu koja bi se onda zadržala na platnu, a njegova žena je tada bila zadovoljna. Pokušavao je crtati i ostale stvari iz prirode, ali se najbolje osjećao kada je crtao ptice.

Došlo je vrijeme kada je nacrtao najljepšu pticu do sada. Rekla mu je neka pođe s njom na put jer je ona ptica u kojoj se nalaze sve koje je do sada nacrtao. Bilo je dovoljno da nasloni glavu na njezino krilo, a ona ga je odvela u svijet u kojemu je ljepoti poklonjena vječnost.

Slikar je učinio što mu je ptica rekla i poletio je zajedno s njom. Kada je žena stigla u atelje vidjela je dovršene slike ptica i pomislila kako se nalazi u rajskom vrtu. Slikar je spokojno spavao na krevetu, a okruživale su ga slike neizmjerne ljepote.

O djevojčici koja je voljela sanjariti

Jedna je djevojčica voljela sanjariti. Svakim danom u tjednu je sanjarila o različitim stvarima, pa je tako ponedjeljkom sanjarila o prinčevima i princezama, utorkom o sladoledima i tortama, srijedom o lutkama i medvjedima, četvrtkom o smijehu i veselju, petkom o suncu i zvijezdama, subotom o ljubavi, a nedjeljom o sanjarenju.

Ljudi su znali govoriti kako ne bi smjela toliko sanjariti jer je to poput zarazne bolesti od koje je jako teško izlječiti se. Sanjarenje je ipak bilo jače od nje. Jednog se dana dogodilo pravo čudo kada je otvorila oči i ugledala sve svoje zamišljene osjećaje i prijatelje. Cijeli je dan provela s njima igrajući se u svojoj sobi. Kada joj je mama došla kući s posla upitala ju je zašto nije u školi. Djevojčica joj je rekla kako je sanjarila, a mama joj na tome nije zamjerila. Ostala se družiti s njom u sobi.

Uskoro se pročulo o njezinom sanjarenju te je mnoge tome podučila i nastojala pomoći svojim savjetima. Rekla im je kako je dovoljno jednom dnevno po sat vremena sanjariti o ljepoti, ljubavi i čudima te će se ona zaista i dogoditi.

Kada se umorila od savjetovanja, otišla bi u svoju sobu i nastavila družiti se sa svojim prijateljima. To ju je činilo sretnom, a za sreću je potrebno samo osmijehnuti se.

Tri kraljevne

Nekada davno živjele su tri kraljevne Spavalica, Zijevalica i Drijemalica. Često su vrijeme provodile zajedno i izležavale se, drijemale, hrkale i domarale jedan kod druge.

Jednog su dana dobile djecu kada su se probudile. Bili su to Zvončić, Sunčica i Malina te nisu imale više vremena za izležavanje i drijemanje jer su morale trčkarati za njima.

Ipak, rado su se prisjećale dana kad su bezbrižno drijemale bez obaveza. No, ovaj život s dječicom im se puno više svidio, a priče o njihovom prijašnjem životu su im služile kao bajke koje su im pričale prilikom odlaska djece na spavanje. Tako su nastale bajke o tri kraljevne, Bajkalici, Pričalici i Pjesmarici.

Znatiželjni crv

Malom je crvu dojadio svakodnevan život. Sve mu se činilo crvljivo, trulo i dosadno. Čak ga više ni voće nije veselilo. Poželio je postati filozof kako bi mogao pisati znanstvene radove i mudar kako bi mogao oploviti svijet, kušati nova jela te se iscrviti u pozitivnom smislu.

Marko je ugledao crv kako izlazi iz pitomog kestena i pomislio kako je glup. Crv je bio sretan što je izbjegao da se od njega napravi kesten-pire, dobro se uplašio i krenuo dalje. Želio je otkriti tajnu srca, ljubavi i uma, a valjda će u tome i uspijeti.

Nezadovoljni žabac

Princožabac je bio nesretan kada se iz žabe pretvorio u princa. Naime, nije mu se svidjela princeza, dvorac i cjelokupna priča. Stigli su pisci, prevoditelji i ilustratori kako bi napisali i dovršili bajku koja će imati sretan završetak, ali princožabac je sanjario samo o lopičima jezeru i mušicama. Svi su se posvađali i nije uspjela nastati bajka.

Princožabac je odlučio sjediti na panju sve dok ne dočeka nekog naopakog pisca koji će princa pretvoriti u žabu i princezu u žabicu. Zamišljao je svijet koji se sastoji od kukaca, mulja i kreketanja.

Što je čije

Dva zeca su se posvađala oko toga što je čije. Naime, jedan je učio trčati s ruba šume prema sredini, a drugi obrnuto. Kada su im se jednog dana putevi ispreplitali krenuli su raspravljati o tome što je čije i koji je čiji put. U to se umiješala lisica koja je sve promatrala iz prikrajka i odalamila ih po njusci. Uskoro se počela oblizivati, kada je u cijelu priču uletjela autorica te ih sve rastjerala. Otrčali su u nepoznatom smjeru. Ipak je to njezina priča koju će ona dovršiti.

E, baš mi ju je žao

Ovo je priča o spisateljici koja se nije mogla dosjetiti o čemu bi pisala sve dok je jednog dana nije nazvala urednica. Spisateljica ju je zamolila neka joj naredi da napiše knjigu što je ova i učinila.

Uskoro se spisateljica zatovrila u sobu i bacila ključ kako bi konačno napisala i dovršila svoju knjigu. Voljela je ona pisati, ali je smatrala kako je neambiciozna te ako ju netko ne natjera na pisanje tada nikada ni neće napisati knjigu.

Kada je uspjela napisati knjigu pitala ju je je li joj žao što ju je napisala, a spisateljica joj je odgovorila E, baš mi nije žao!

Bilješka o piscu

Sanja Pilić cijenjena je hrvatska spisateljica koja je do sada objavila brojne knjige i slikovnice za djecu. Rodila se 16. svibnja 1954. godine u Splitu, a danas živi i radi u Zagrebu.

Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti – fotografski odsjek. Nakon što je završila srednju školu, radila je kao fotografkinja, koloristica i trik snimateljica na crtanom filmu.

Vrijeme je posvetila suradnji s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba te je tako pomagala i zlostavljanoj djeci. Cijelo vrijeme nastupa na školskim priredbama i dječjim druženjima. Tekstovi koje napiše postižu toliku popularnost da su prevedeni na brojne strane jezike kao što su engleski, njemački, slovenski, talijanski te mađarski jezik.

Velik broj naslova nalazi se i na popisu obveznih lektira za osnovne škole, čak njih 6. Objavila je mnogobrojne knjige za djecu i odrasle, a većina ih je toliko popularna da doživi čak do deset izdanja.

Njezina najpoznatija djela su: “O mamama sve najbolje”, “Nemam vremena”, “Mrvice iz dnevnog boravka”, “E, baš mi nije žao”, “Ženske pjesme”, “Faktor uspjeha”, “Mala torba, velika sloboda”,”Ideš mi na živce!”, “Vidimo se na fejsu!” i mnoge druge. Za velik broj djela dobila je brojne nagrade i priznanja.

Po romanima “Mrvice iz dnevnog boravka” i “Sasvim sam popubertetio” napravljene su i predstave u kazalištu “Žar ptica” u Zagrebu.

Autor: L.V.