Po mnogima djelo Pavla Pavličića “Dunav” jedno je od njegovih najboljih djela, i to od svih 30 dosadašnjih napisanih. Ono je iznimno i što se tiče opusa i što se tiče suvremene hrvatske proze.
Djelo nije moguće svrstati u određeni žanr, oblik ili vrstu.
Autor djela otkrio nam je da je”Dunav” nastao kako bi nam prikazao svoja sjećanja na djetinjstvo koje je proveo u Vukovaru, uz Dunav. Sva svoja sjećanja je zapisao ne bi li ona ostala zauvijek tu, prije nego taj period života zaboravi. Na ovaj način on je svoja sjećanja osigurao jer nikada neće pasti u zaborav.
Iako autor nije očekivao takvu popularnost, ovo djelo koje je nadahnuto toplinom koju je autor osjećao kada je pisao sjećanja o svom rodnom kraju, postiglo je veliki uspjeh. Vidjeli smo kako se čovjek osjeća i kako se istinski voli svoj rodni kraj i dom.
Ovo djelo spada u veliku poetsku prozu te je na jedan način dragocjen dokument autora i autentičan prikaz njegovog života uz rijeku, života ljudi koji ga okružuju, te velike rijeke koja oblikuje i utječe na sudbinu svih onih koji je okružuju.
“Dunav” ne priča priču o ljudima te nije knjiga koja je ljudima posvećena. Radi se o knjizi koja slavi rijeku, a autor je prikazao život ljudi, njihove običaje i navike, njihov govor i sve ono što je poznato tome kraju, no u dodiru s rijekom koja ih je okruživala.
Svi oni koji nisu odrasli uz ovu rijeku, dobit će jedinstveni prikaz života uz nju te će uživati vjerodostojnom prikazu predivnog mjesta.
Kada čitatelj pročita djelo, još dugo u njemu će ostati mnoštvo slika koje je doživio za vrijeme čitanja jer autor daje odlične opise života uz Dunav. Iako on ne opisuje događaje, njegovo djelo je svejedno ostalo bogato, stvarno i dinamično pričajući nam priču života ljudi uz Dunav.
Kratki sadržaj
Autor prati dvanaest mjeseci života Dunava. Njegove uspone i padove te ljude koji ga okružuju.
U siječnju rijeka je prekrivena maglom i okovana ledom. Ljudi tada Dunav gledaju sa strahom koji proizlazi iz jedne priče koja se dogodila u prošlosti. Naime, postoji legenda koja se uvijek iznova priča među ljudima, a ona govori o tome kako je Dunav progutao svatove koji su pokušavali prijeći preko njegovog leda.
Zima je doba kada je ribolov skoro pa i nemoguć u Dunavu. Autor nam sa svog aspekta u kojem zvuči kao veliki znalac priča o tome koliko su Dunavske ribe ćudljive i kako nikada ne možemo znati što od njih možemo očekivati.
Od autora saznajemo i da se čamac koji plovi Dunavom zove čiklja i da velika većina njih nastaje upravo zimi kada je nemoguće ploviti Dunavom zbog hladnoće i leda.
U veljači dolazi do pucanja leda, a taj specifičan zvuk možemo čuti danima i noćima. Led škrguće poput velikih zuba.
Postoje i oni hrabri koji u tom djelu godine pokušavaju ploviti njime, ali često takvih pokušaji završavaju stradavanjem i ljudi i čiklji, dok sane leda ostaju još dugo vremena kao brane na rijeci. Tada svoj posao preuzimaju mađarski ledolomci koji oslobađaju put toku Dunava.
Kada sante leda u potpunosti nestanu, dolazi do prve pojave šlepova, a tada oni i kao da zovu dječake u pustolovinu. I ribiči izlaze u lov, iako oni love ribu i kada je Dunav još opkoljen ledom.
Već u ožujku promet Dunavom se polako vraća u normalu. Njime plove motorni čamci i šlepovi, ribiči pecaju ribe, a i skela je u pogonu.
Uz Dunav koji vidimo u ožujku, autor nam objašnjava kako se gradi luka. Opis je to jednog pravog stručnjaka, ali i krasi ga i velika dječja ushićenost. Kao mali, Pavličić je provodio vrijeme na rijeci gledajući kako veslači održavaju svoje treninge. Tako je proveo mnoge dane, uživajući u sutonima.
Travanj je mjesec kada se čamci gotovo ritualno preuređuju po nepisanim, ali dobro znanim dunavskim pravilima.
Svibanj donosi i pojavu prvih, hrabrih kupača, a mnogi provode dane u dunavskim krčmama uz puno priče i smijeha. Samo tamo vode se poznati dunavski razgovori po pravilima koja vrijede samo ondje. Jer sve ono što nastane uz Dunav, ima smisla i vrijedi samo tamo.
U lipnju kopne led i snijeg dalekog Schwarzwalda i to je vrijeme kada dunavske vode nabubre, a sve to prijeti poplavom. Ponekad do poplave i dođe, a autor nam je poplavu opisao kao neozbiljni dječji događaj. Ona je nešto što je pozitivno jer radi se o uzbuđenju koju Dunav poklanja ljudima.
Djeca skidaju svoje cipelice i bosi gaze po vodi, dok se vatrogasci trude što je prije moguće izvesti svoje, za djecu, neobične poslove. Ljudi se voze čamcima po gradu umjesto autobusima i djeci sve to izgleda kao na neku neobičnu svečanost ili pokladu, a cijeli svijet se okrenuo naglavačke. Ničeg zabrinjavajućeg nema u tom Pavličićevom opisu poplave, čak naprotiv. Dunav se jako brzo povuče u svoje korito te život ponovo krene teći svojim uobičajenim tijekom. A ako do poplave niti ne dođe, svi su pomalo žalosni, posebice djeca i vatrogasci.
Srpanj je vrijeme kada je Dunav najbolji za kupanje, i zbog higijene i zbog zabave. Jer Dunav je u prošlosti bio veliko pučko kupalište, a količina ribe koja se tada mogla izmjeriti u njemu mjerila se u košarama.
Kolovoz je mjesec kada će svaka obitelj koja živi uz Dunav iskoristiti bogatstvo prirode i krenuti na izlet. Provest će cijeli jedan dan uz Dunav, uživajući i diveći se njegovim ljepotama. Često pripreme za izlet budu toliko zamršene da izazivaju velike količine smijeha među čitateljima.
Rujan je mjesec idealan za pripremanje fiš-paprikaša. Jedan dan bi svakako trebalo posvetiti njemu. U ovom odlomku autor nam kao pravi znalac opisuje kako moć Dunava u čovjeku ostaje za cijeli život.
U listopadu dolazi do razdoblja kada kupanje prestaje, a nastavlja se igra uz obalu Dunava. U studenom već polako počinju hladnoće i kiše, a čiklje se vade iz Dunava. U prosincu, Dunav je već naveliko prekriven snijegom.
Tako prođe i cijela godina uz Dunav, a ubrzo i druga i treća i cijeli jedan ljudski vijek.
Na kraju djela Pavličić zaključuje da Dunav posjeduje turbinu koja pokreće gradove i ljude i da je moguće i otići iz njegove blizine, ali ta mala turbina ostat će vječno u svakom pojedincu.
Bilješka o autoru
Pavao Pavličić – scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist – rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. Danas je tamo zaposlen kao profesor.
U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.
Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.
Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav”, “Pokora”.
Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu”, “Lopovska uspavanka”.
Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.
Autor: M.L.
Odgovori