Dubrovačka trilogija je nastala u Dubrovniku u periodu od 1985.-1901. godine. Najuspješnije djelo ovog pisca Ive Vojnovića govori o padu Dubrovačke Republike, a slovi i za jednu od nalijepših i najkvalitetnijih drama hrvatske književnosti. Djelo predstavlja tri struka koje pisac polaže na grob svoga oca, lovoriku, pelin i vrijes, što simboliziraju dijelovi ove trilogije.
Pjesnik također pjeva i svojevrsni lament starom Dubrovniku u nestajanju, izjednačavajući ljepotu i slobodu, jer nestanak ljepote vidi kao smrt slobode.
Prvi dio trilogije, “Allons enfants”, smješten je u vrijeme 1806. godine i govori o dolasku Francuza u Dubrovnik. Drugi dio trilogije, “Suton”, smješten je u 1832. godinu, a govori o neslobodi i okretanju prošlosti, dok treći dio, “Na taraci”, smješten u suvremenu 1900. godinu, govori o prodoru novog vremena i novih ljudi, što znači i kraj nekadašnjem uređenju Dubrovačke republike.
Ovo djelo nije tradicionalna povijesna drama, nego “drama povijesti”, u kojoj je glavni protagonist zapravo Grad. Njegov je izlazak iz mitskog i otvaranje vanjskom svijetu i povijesti, zapravo uzrok njegova propadanja i tragedije.
Prvi dio trilogije – Allons enfants!
Radnja se odvija jedno poslijepodne u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, dana 27. Svibnja 1806. 16-19:30 sati. Zidovi su zategnuti tamno-crljenijem damaškom. Po zidovima vise starinske obiteljske slike. Nalijevo i nadesno omanja vrata, ali ipak ne tako velika i okićena kao vrata na sredini. Pod je napravljen od mletačkog mozaika, a salon odiše bogatstvom.
Prirodni život smiješnih zvukova i nijemih razgovora potraje neko vrijeme, kako bi se mogla pregledati cijela soba i pozdravilo nebo koje se prostrlo iznad Dubrovnika, ali nevidljiva su se vrata otvorila. Iz toga urnebesa izlazi stara djevojka Lucija. Na njoj se vidi da je popila kavu. Obučena je u crninu, a polusijede kose joj se isprepliću s haljinom. Namrštenih obrva hoda u strahu da joj ne ispadne puna tacna. Zatim u prostoriju ulazi Orsat Veliki. Lice mu je sasvim obrijano, samo mu se prosijedi zalisci spuštaju po licu, a velika i duboka usta kao u mjedi salivena, padaju prezirnom i dubokom crtom. Tako se polako svi sastaju u salonu i počinju govoriti kako su Francuzi došli u grad.
Svi po gradu govore da je došao Napoleon. U prostoriju ulazi Tomo a sa sobom je doveo kmeta koji govori da je vidio krajnji zapadni obronak brada Srđa iznad ušća Rijeke Dubrovačke. Nitko ne može vjerovati što se događa, ni što će biti s pučanima, jer nemaju vremena. Svi iz grada se kupe, bježe kako bi što prije došli do vrata grada i spasili se nedaća koje će ih snaći. Mato, visok, blijed i napola sijed, otvara vrata i na vratima mu govore kako će sada Francuzi doći kod njih.
Gospođa Ane traži Kristinu da joj donese knjigu Metastazijo. Metastazijo je talijanski pjesnik i autor opernih libreta. U međuvremenu Kristina pita gospođu Anu je li u Francuskoj i kmetovi mogu biti na vlasteli, a Ane joj odgovori da je to nemoguće, pa zajedno nastaviše čitati Metastazijo. “Rodio si se da patiš, moje jadno srce, jer valja da ljubiš onoga koji od velike strogosti hoće da po nevjeri dođem do sreće…“.
U kuću dolaze dva Djetića, skinuli su kape, a od straha i uzrujanosti drhte. Dolaze reći gospodaru da su na vrata došli Francuzi i da su vrata zatvorena. Otvaraju se bijela vrata i ulazi vlastela, razgovaraju živo, ali odmjereno, drže klobuke u ruci i oslanjaju se na veliki štap koji drže u ruci. Đivo reče da je pogodio da će Francuzi doći i prije nego što su mislili, ali se pita tko je prešao preko Sv. Bernarda. Napoleon je 1800. prešao preko alpskog klanca Svetoga Bernarda, između Švicarske i Italije.
Vlaho kaže da puste Francuze. Marmont, Auguste-Frederique Louis de, francuski je maršal i guverner ilirskih provincija. Njegovim je dekretom 1808. godine ukinuta Dubrovačka vlada. Djetić opet upada i govori gospodaru da su došli svi zajedno i da su prekrili Brsalje, a Brsalje je sjeverozapadni dio Dubrovnika izvan zidina. Došli su u velikome broju i crnim konjima. Svi su zajedno došli, jer su oni skladni, a dubrovačka vlastela se u međuvremenu svađa oko toga kako oni ne mogu sjediti u Senatu zajedno sa Stullima, jer su Stulli pučani koji nemaju ništa u glavi. Njihova im kraljevska krv ne dopušta da sjede zajedno s njima u Senatu.
U kuću Orsata Velikoga ulazi knez, obučen u državni plašt. Lice mu je obrijano, a pogled umoran. Dolazi u sred dvorane polako, razvučenim koracima, a na licu mu se vidi da je zaokupljen jednom, skoro pa smiješnom stvari. Knez ostavlja knjigu Ante Sorkočevića, a Ante je senator i poslanik Dubrovnika u Parizu, a pošto im Ante nije odgovarao na već ranije poslana pisma, kurir senata mu je u pismu spomenuo riječ “Republika”, no Ante je na to odgovorio “Republika! Što je još vrag nije odnio?…” Zatim posprdno pjevaju, kako bi skratili monotoniju:
“Sjedi Tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više valja kabanica
Nego Tinto i granica.”
Tinto je u to vrijeme služio kao komična figura u Dubrovniku.
Orsat zapovijedi da se most pribije. Zatraži da kažu kako nema vlastele, te da je tu samo puk. Javili su im da se otvaraju vrata grada, a most pada. Senator Đivo Kaboga predloži da se ukrcaju na brod, sa barakon i Sv. Vlahom, pa da odjedre davno kao njihovi očevi. Đivo je zaista predložio da se svi Dubrovčani ukrcaju na brod i da otplove u Egejsko more, te zatraže jedan otok od Sultana za Republiku. Slično je i predloženo i nakon potresa 1667., te kada je Dubrovniku zaprijetila opasnost od Kara Mustafe 1678.
Vrsta djela: drama, tragedija
Vrijeme radnje: 1806. godina
Mjesto radnje: kuća Orsata Velikog
Likovi: Knez, Gospar Orsat, Gospar Nikša, Gospar Marko, Gospar Niko, Gospar Lukša, Gospar Vlaho, Gospar Mato, Gospar Đivo, Gospar Đono, Gospar Karlo, Gospar Jero, Gospar Tomo, Gospar Palo, Gospar Sabo, Gospar Luco, Gospar Antun, Gospar Miho, Gospar Šiško, Gospar Luko, Gospar Vlađ 1., 2., 3. djetić u Orsata, 1., 2. zdur, Gospođa Ane Mence-Bobali, Gospođa Deša Palmotica, Anina unuka, Obadvije vladike dubrovačke, Kristina, Lucija
Analiza likova
Orsat Veliki – lijepa izgleda i usana salivenih kao od mjedi. Gospodar koji omalovažava pučko stanovništvo i s kojim ne želi doći u kontakt, kao niti sjediti s njima u Senatu. Misli samo na položaj vlastele i jedino želi spasiti ljude vlastele.
Djetić – Orsatov kmet koji mu vjerno služi i koji želi sačuvati grad od pada i propasti
Đivo – uplašeni član vlastele, koji je spreman pobjeći u Egejsko more, samo kako bi sačuvali svoju krv i položaj, kako ne bi morao sjediti s pučanima za istim stolom. Iz svoje slabosti predlaže da se isprazni grad i da od Sultana zatraže otok.
Drugi dio trilogije – Suton
Suton je drama koja spada u “Dubrovačku trilogiju”. Sva tri dijela unutar trilogije imaju istu tematiku, a to je pad Dubrovačke Republike i propadanju plemstva u Dubrovniku. Poznato je da je dubrovačka vlastela odbijala uvođenje reformi i zbog toga je vlastelinstvo ukinuto i u potpunosti odstranjeno.Tema drame je Pavlino odricanje ljubavi zbog razlike u krvi i odlazak u samostan, a drama je jednočinka, tragedija. Sutonom započinje novi period hrvatske lirike. Napisana je na hrvatskome jeziku, dubrovačkim dijalektom. Sadrži dosta tuđica, koje su uglavnom na talijanskom jeziku. Likovi se uglavnom baziraju na razgovore u dijalogu, ali susrećemo i monologe. Didaskalije su pisane uz ime lika, a susrećemo i usporedbu, pa čak i ironiju.
Radnja drame Suton, odvija se u Benešinoj kući 1832. godine. Stara dubrovačka vladika Mara Nikšina Beneša promatra suton iz svoje skromne sobe, koja je izgubila svoj stari sjaj, a toj istoj skromnoj sobi moli Boga i prede kako bi zaradila dovoljno novca, tek toliko da se može uzdržavati, jer joj trgovac Vasa duguje novac, a ona se ne želi ponižavati i tražiti ga da vrati svoj dug. Sve bogatstvo koje je imala u životu, propalo je, pa tako i kuća koju imaju u Cavtatu. Morala je prodati sve što je imala, samo kako bi mogla preživjeti.
U sobu nakon molitve dolaze njene tri kćeri: Made, Ore i Pavle. Obučene su u staru nemodernu odjeću. Made i Ore su se pomirile s činjenicom da su izgubile sve bogatstvo, ali Pavle se s tom činjenicom ne može pomiriti, jer ona već godinama zbog ponosa koji joj ne dopušta da se osjeća i da drugi znaju da je siromašna, glumi privid lažnoga sjaja. Pavle se nada boljem životu, u kojem neće vladati sebični i bezobrazni ljudi. Staru Maru sve to pogađa i boli je što svojoj djeci ne može omogućiti dovoljno za normalan život, a ne želi se poniziti i tražiti novac od trgovca koji joj duguje, jer je to bila sramota za ljude koji su na društvenom položaju vlastele.
Njihova sluškinja Kata, koja nije mogla više gledati kako se majka i kćeri muče sa siromaštvom, tajno pozove trgovca Vasa da obitelji vrati novac koji duguje. Trgovac se pojavio, a Mara kako bi sačuvala svoj ponos, odbija uzeti novac i govori kako nije potrebno požurivati isplatu duga. Da se može platiti kada bude financijski stabilan, jer njoj novac trenutno nije toliko potreban. No kada je Vasa otišao, snažno primila vrećicu u kojoj je bio novac i otišla je. Vjerovala je da joj je Bog uslišao molitve, a nije ni slutila da bi njezina sluškinja mogla tajno pozvati trgovca i tražiti ga da vrati novac.
Zatim u kuću dolazi kapetan Lujo, u kojega je Pavle zaljubljena. Pavle je čekala Luju osam godina i sada kad je on došao prositi njezinu ruku, ona naiđe na prepreku. Nije mogla preko društvenih prepreka. Unatoč tome što je Lujo bogat, on će za nju i njezinu obitelj uvijek biti kmet i ništa više. Ne može pomiješati svoju plemićku krv s nekim tko nije na njezinom rangu.
Marija Orsola je jedina iz njihove obitelji koja je bila zaljubljena u pučanina, a nakon toga je završila u samostanu. Sestra Ore joj je ponavljala ovu priču, iz straha da ne završi kao Marija Orsola. Zato Pavle odbija brak s njim, jer bi s tim povrijedila i svoju majku, a boji se i da ga još jednom ne vidi. Ako ga vidi, od siline ljubavi koju osjeća prema njemu, razmislit će o samoubojstvu. Pavle tada u velikoj tuzi, reže kosu pred majkom i govori majci da će kao Maria Orsola otići u samostan. Majka Mara ostaje sama i očajna zbog pravila o vlastelinskim odnosima u Dubrovniku.
Pavle i Lujo se opet sreću i on je moli da još jednom razmisli o svojim osjećajima, jer ne može vjerovati da granica njihove ljubavi mora biti zbog različitosti položaja. Ona ga opet odbija, ali joj on govori da će opet doći. Daje joj još vremena da razmisli o njihovoj ljubavi. Naposljetku se Pavle odluči za Luju, te prizna majci svoje osjećaje, koja je prezire jer je zaljubljena u kmetovog sina. Pavle zbog nesretne ljubavi odlazi u samostan, a isto je učinio i Lujo.
Vrsta djela: drama, tragedija
Vrijeme radnje: 1832. godina
Mjesto radnje: Benešina kuća na Pustijerni
Likovi: Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Pavle, Kata, Luco Orsatov Volco, Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna “kozica”
Analiza likova
Pavle – spada među najljepše likove hrvatske književnosti. Emotivna i empatična mlada žena, koja je spremna odreći se svoga položaja kako bi bila s osobom koju izuzetno voli i cijeni. Ona je jako ponosna i s tim svojim ponosom nam upravo pokazuje kako su se ponašale vlastele u Dubrovniku.
Mare Nikšina Beneša – stara žena, koja zbog svoga ponosa pati i jedva preživljava. Plemkinja koja ima šestdeset godina i koja se bazira na sudbine svoje tri kćeri. Zbog svoga ponašanja i sličnog ponašanja drugih vlastela je upravo došlo do propadanja takvoga društva u Dubrovniku.
Treći dio trilogije – Na taraci
Dubrovačka trilogija utjelovljuje viziju ljudske egzistencije. Po prirodi pjesničke vizije gotovo nestvarnom prostoru Grada, koji je zasnovan na Vojnovićevskoj predodžbi da je sloboda ljepota. Sam naslov nam govori da se radnja događa na terasi 1900. godine, koji se odvija u poslijepodnevnim i predvečernjim satima jednoga dana. Sačuvano je petnaestak verzija “Trilogije”, ne računajući na autorove vlastite prijevode na talijanski i francuski, koje su posebne verzije. Prvobitno se cijela trilogija zvala “Suton”, a onda je Vojnović promijenio u “Dubrovačka trilogija”. U prvom dijelu trilogije, vlastela je ugrožena aristokracijom vanjskih neprijatelja. U drugom dijelu taj isti krug aristokracije se smanjio na kuću, a u trećem samo na jednu terasu.
Radnja se odvija na terasi u vili gospara Lukše. Smještene u Gružu, gdje razgovara s Parokom Dum Marinom. Vlastela se sada našla u dubokom propadanju, a tragedija Trilogije produbljena je spoznajom vlastite odgovornosti koja tereti vlastelu. Središnji lik ipak je sama taraca, jer Trilogija upravo preko same tarace, utjelovljuje viziju ljudske egzistencije.
Gusta borova šuma prekriva se s tarace. Iz tog zelenina prodiru katedrale, arhitektonske. Na lijevoj strani taraca je mala kućna kapelica, a masline zasađene po dolcima.
Gasparova sestra Mara, samo čezne za vječnim spokojem na lapadskom groblju. Gospođa Mara sjela je na taraci i na ulazu se pojavila Ida s velikim buketom gorskoga cvijeća. Obučena u jednostavnu sivu suknju, sivoga kroja. Nosi šešir od slame, a ispod njega lijepo blijedo lice. Visoka je, jednostavnih kretnja i smeđe kose. Ida je kleknula i donijela tetki Mari cvijeće. Ida da ublaži kucanje svoga srca, stavi ruku na srce i mirno reče tetki Mari da ide u Ameriku. O Mare joj govori da nije ona za Ameriku. Ida je dobila pismo u kojem piše da joj “Cesarsko kraljevstvo pokrajinsko školsko vijeće riješilo da imenuje gospođicu Idu groficu Luccari-Volzo privremenom podučiteljicom!…”
Ida je bacila list na tavolin i priljubila se uz Maru. Govori joj kako je dobro imati dječicu i učiti ih. Usaditi im malo svoje duše. Tetka je samo moli da je ne zaboravi kada otputuje u Ameriku. Odgovori joj da je ne može zaboraviti, kao niti sve ostalo što je za nju učinila. Na taracu dolazi barunica Lidija, visoka dama tamne kose i tanka struka. Obučena je u elegantnu haljinu. Ida je postala učiteljica kako bi se posvetila odgoju dubrovačke djece. Mit i gospodarskog i slobodarskog Grada, isprepleće se čežnja za erotskom srećom koja ustupa pred sukobom iz koje se žestine stvara Vojnovićeva energija i poriv. Njegove homoerotske frustracije prema ženama, poklapa se s povijesnim situacijama dubrovačkog plemstva. S odricanjem plemstva.
Vrsta djela: drama, tragedija
Vrijeme radnje: 1900. godina
Mjesto radnje: na terasi u vili gospara Lukše u Gružu
Likovi: Gospar Likša grof Mence (Menčetić), Gospar Niko, Gospođa Mare, Ida, Barunica Lidija, Gospođa Slave, Emica, Gospođa Lukre, Ore, Jelka, Gospođa Klara, Dum Marin, Grof Hans, Barun Josip Lasić, Marko de Tudizi, Vuko,Vica, Tri mužikanta iz grada, Dvije djevojke u Lukše
Analiza likova
Mara – žena koja ima šestdeset godina i želi što prije umrijeti. Brine se za svoju Idu koja želi postati učiteljica. Mara se ne ponaša kao ostalo društvo vlastele. Ona ne omalovažava pučane kao ostali Dubrovčani vlastele.
Ida – dobra i blaga žena, koja želi biti učiteljica pučkom stanovništvu Dubrovnika. Izuzetno cijeni i poštuje svoju tetku.
Bilješka o autoru
Ivo Vojnović je hrvatski književnik rođen 1857. godine u Dubrovniku. Najistaknutiji je i najsvestraniji dramski pisac moderne. Pohađa gimnaziju u Splitu, a pravni fakultet u Zagrebu i Beču.
1880. je godina kada se Vojnović prvi put pojavljuje u književnosti i to zahvaljujući našem drugom velikanu Augustu Šenoi koji mu je kao urednik časopisa Vijenac objavio prvu pripovijetku “Geranium”.
Od 1891. do 1901. piše pjesme koje objavljuje u zbirci “Lapadski soneti”.
“Dubrovačka trilogija” njegov je najpoznatiji dramski kompleks o propasti Dubrovačke republike. U trilogiju spadaju drame “Allons enfants” (1. dio), “Suton” (2. dio) i “Na taraci” (3. dio).
Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova boravka u Dubrovniku.
Nakon prvog dramskog djela – “Psyche”, slijedi još uspješniji “Ekvinocij” koji mu donosi zanosne kritike i prodoran uspjeh i slavu. Počinje dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove “Lapadskih soneta”.
Vojinović umire u Beogradu 1929. godine.
Autor: A.N.
Odgovori