Don od Tromeđe

“Don od Tromeđe” roman je autorice Višnje Stahuljak objavljen 1986. Glavni je lik ovoga romana pas šarplaninac kojega su ljudi zvali Don, a u “psećem svijetu” zvao se Trap. Kao likovi pojavljuju se ljudi, psi, pa čak i jedan magarac. Psi u romanu međusobno mogu komunicirati, ali ne mogu razgovarati s ljudima, iako ih mogu razumjeti.

Psi se ponašaju kao psi, ali način na koji oni u romanu razgovaraju nalikuje ljudskom načinu komuniciranja zbog čega se može reći da je riječ o postupku “antropomorfizacije”, davanja ljudskih osobina životinjama.

Roman je pisan u trećem licu i podijeljen je na četiri dijela:

• “Doba priča”
• “Doba slobodnog življenja”
• “Doba ropstva”
• “Dobri stari život”

Prvi dio govori o Trapovom “djetinjstvu”, a radnja je isprekidana zbog umetnutih priča. Trap se prisjeća kako mu je majka pripovijedala i kroz priče mu slala važne poruke te ga učila o povijesti njihova roda. Roman je pisan jednostavnim jezikom te radnja, osim u prvom poglavlju, teče linearno bez značajnijih prekida, s povremenim vremenskim skokovima.

Također, u romanu se često pojavljuju brojne zanimljive i duhovite situacije koje lako možemo zamisliti ekranizirane u nekakvoj filmskoj komediji. Zbog svega toga, ovaj roman prikladan je za djecu i za mlade.

Iako je glavni lik pas, čitatelj se lako može, ako ne identificirati, onda barem osjetiti sažaljenje u situacijama kad primjerice Trap biva ukraden ili kad ga tuku, uzbuđenje kada pomaže onesviještenom Patu te radost kad nakon dugo vremena ponovno ugleda Gega ili Pipu. Roman prikazuje različite načine čovječjega odnosa prema psu. Iako se prema nekim od tih odnosa čitatelj može lako valorizacijski orijentirati, neka ponašanja mogu otvoriti zanimljiva pitanja.

Na primjer je li u redu šarplaninca puštati da sam hoda po gradu i utjeruje ljudima strah u kosti. Ako je odgovor afirmativan zbog toga što takav pas mora imati određenu slobodu, ne griješe li onda Gego i Pipa što su ga uopće uzimali za kućnoga psa?

Također, u trenutku kada Gego tuče Dona zbog toga što je ubio susjedovu kokoš čitatelj se može naći u sličnoj moralnoj dilemi koja je mučila i Gega u tome trenutku. Kazniti psa zbog toga što je učinio nešto što više ne smije činiti izgleda u redu, ali promotrimo li istu situaciju iz drugoga ugla shvaćamo kako pas biva kažnjen samo zato što je životinja sa svojim urođenim nagonom za lovom. Zbog takvih pitanja, ali i zbog nekih drugih umjetničkih vrednota, ovaj roman može biti zanimljiv i drugim čitateljskim skupinama, a ne samo djeci i mladima.

Vrsta djela: roman za djecu

Vrijeme radnje: sredinom dvadesetog stoljeća

Mjesto radnje: Zagreb, primorski grad, otoci, Monte Carlo, planinsko selo

Tema djela: život obiteljskog psa, odnos čovjeka i životinje

Ideja djela: psi razumiju ljude više nego što to ljudi misle, iza njihovog ponašanja uvijek postoji neki razlog, ali taj razlog čovjeku često nije dokučiv

Kratak sadržaj

Don je ime koje su mu nadjenuli ljudi. Rođen je uz tri brata i dvije sestre (Klap, Flap, Cap, Kika i Pipa), a majka ga je nazvala Trap zbog njegove nespretnosti (“trapavosti”). Pripadali su pasmini šarplaninaca, a majka im je često pričala priče i učila ih kako su oni “slobodni čuvari”  čiji su preci čuvali ovce. Također ih je učila kako se trebaju ponašati prema ljudima:

“Moraš znati, kako nas ljudi zovu. Sve moraš uvijek dvostruko pamtiti: na pseći i na ljudski način, jer inače nećeš daleko dotjerati.”

Jednoga dana, odvojili su majku od štenaca. Došli su nepoznati ljudi koji su ih odvezli automobilom dok je majku kuju neka žena tješila u kući. Vozeći se, Trap je bio tužan i zbunjen te je počeo razmišljati o majčinoj najdražoj priči, priči o kuji koja je od vukova obranila svoje mlade.

Kad se Trap probudio, našao se na nepoznatom mjestu uz braću i sestre. Dobili su hranu, a Trap je po običaju puštao ispred sebe prvo sestre pa braću. Završili su u gradu, a ženu koja ih je donijela Trap je nazvao Bulja jer ih je stalno gledala. Uskoro je mnogo ljudi bilo oko legla, a Trapa, koji je bio najmirniji psić, uskoro su kupili neki ljudi.

Kad se nanovo probudio, ležao je ispod stola gdje je prepoznao miris Bulje i muškarca i žene koji su ga kupili. Žena ga je često pipkala po glavi pa ju je Trap nazvao Pipa, a muškarčeve su noge bile nemirne te su se često micale (“gegale”) zbog čega ga je Trap nazvao Gego. To su bili njegovi novi vlasnici.

Trap je bio dobro odgojen te je uskoro zavolio svoj ležaj i obilnu hranu koju je dobivao. Jednom se provukao do susjednog vrta u kojemu su vrata prema ulici bila otvorena. S ulice su dolazili mnogi nepoznati i zanimljivi mirisi koje on odluči pratiti. Tamo je susreo psa “uličara” koji je bio bezobrazan i s kojim se posvađao i koji mu je na kraju rekao:

“Ja sam slobodan pas, pas uličar, ako ti se sviđa, i dok ja prolazim ovom ulicom, miči mi se s puta. Jesi li čuo?”

Trap se nije htio svađati te ga je upitao hoće li se poigrati s njim. Pas uličar ga je odbio i otjerao od sebe, a Trap se vratio pred svoja kućna vrata jer je osjećao da ih mora zaštititi zbog toga što je ugledao poštara koji prolazi. Mirovao je sve dok nije ugledao mačka s kojim se odlučio obračunati. Prelazeći cestu, skoro ga je udario automobil koji je na sreću na vrijeme zakočio. Uskoro su došli Pipa i Gego koji su se iznenadili njegovim bijegom i posumnjali u vlastitu odluku da kupe šarplaninca.

Trap je uskoro dobio i ogrlicu te je išao i kod veterinara na cijepljenje koje je pretrpio vrlo mirno i strpljivo. Kad su izašli iz ordinacije, vani je bio snijeg, a Trap je osjećao ogrlicu oko vrata. To ga je podsjetilo na majčinu priču o željeznoj ogrlici. Priča govori o gazdi koji je imao tri psa, brata: Lima, Lema i Lama. Psi su bili snažni, ali nije bilo kuja da se množe. Jedne večeri u borbi s vukovima poginuše Lim i Lam, vukovi su im pregrizli žilu kucavicu na vratu, mjesto koje vukovi najprije napadaju i koje donosi najbržu smrt. Lem je dokrajčio posljednje vukove, ali je također bio izranjavan po vratu.

Kad mu je gazda podvezao rane na vratu, primijetio je da povez prekriva sva najbitnija područja. Gazda je tako shvatio kako taj dio vrata treba zaštititi. Svojim je psima iskovao ogrlice od željeza s oštrim šiljcima koji su štitili pseće vratove. Kad su drugi gazde vidjeli kako su ogrlice korisne, i oni su ih počeli praviti, a odonda i svaki pas “od roda slobodnih čuvara” nosi takvu ogrlicu.

Iako je Trap dobio gustu i dugu dlaku, te zime još je uvijek spavao u kući. Unatoč tome, uskoro se razbolio i morao primati kapi za oči. U početku se otimao, ali brzo je shvatio kako mu Pipa, Gego i veterinari žele dobro. Ležao je u vrućici i razmišljao o majci i njezinoj priči “o ljudima i psima”. Priča je govorila o čovjeku koji je pronašao i odgojio vučje mladunče, vučicu Vuku, koja je uskoro poput psa branila domaće životinje i čovjeka od divljih vukova. Uskoro je Vuka pobjegla u divljinu kako bi se parila s vukom.

Nakon što je dobila mladunce, uplašila se da vuk u pomanjkanju hrane ne bi navalio na njih pa se vratila čovjeku koji je primio i nju i mlade. U početku su sami lovili, a preko zime ih je hranio čovjek. Kad je došlo ljepše vrijeme, mladi vukovi su ih napustili, otišli su u šumu za čoporom. Došlo je i Vukino vrijeme za parenje pa je i ona nekoliko dana kasnije pobjegla iz obora. Opet se parila sa svojim samotnim vukom, ali kad se okotila, ostali vuci iz čopora navalili su na nju i njega jer su zaudarali na ljude. Vuka se pokušala boriti, ali nije se uspijevala obraniti pa je zgrabila jednoga mladunca i pobjegla.

Došla je kod čovjeka i njegove žene koji su ih opet primili, a nakon nekog vremena došla im je još jedna vučica s mladuncima, jedna od Vukinih kćeri. Izraslo je sedam mladih vukova koji su se također uskoro izgubili. Vučice se vratiše s mladima, a i poneki ranjeni vukovi koji nisu bili primljeni natrag u čopor. Počeli su se množiti međusobno i nisu više napuštali čovjekovo imanje.

Jedne zime sukobili su se čovjekovi vukovi s divljima, a na strani čovjekovih stao je i samotni vuk. Vuka je stradala, a hromi, samotni vuk prizna Vukinog čovjeka za svoga vođu. Tako su se vukovi pretvorili u pse i postali “slobodni čuvari” čiji je vrhovni gospodar bio čovjek, ali su i između sebe birali najjačeg i najpouzdanijeg psa. To je bila najvažnija priča koju su kuje pripovijedale svojim mladuncima.

“Tako vjeruju slobodni čuvari. Priča o psima i ljudima, to je najvažnija priča, koju kuje pripovijedaju svojim mladuncima iz koljena u koljeno, tisuće i tisuće ljudskih godina.”

Stiglo je proljeće, a Trap je ozdravio. Gego ga je htio odvesti u šetnju, ali čim je otvorio vrata Trap je brzo izletio i sam otišao istraživati grad. Putem je sreo onoga psa uličara koji je prije bio bezobrazan prema njemu, a usput je i mokrio dižući stražnju nogu kao pravi odrasli mužjak. Uličar se ovaj puta prepao Trapove nove veličine te je htio pobjeći, ali ga je Trap uhvatio za šiju i bacio u travu. Iako se Trap samo htio našaliti, pas uličar brzo je pobjegao podvijena repa. Već tada psi su počeli na Trapa gledati kao na gospodara.

Trap se sjećao i majčine priče o vođi čopora. Priča je govorila o psima potomcima vučice Vuke, Surome i Sivome koji su se sukobili za titulu vođe. Riječ je o borbi na smrt u kojoj je pobijedio Suri, a pouka je bila sljedeća:

“Čovjek je vrhovni gospodar svakog psa. Psi svoj vučji zakon izvršavaju slobodni od volje čovjekove. Pokoravajući se čovjeku oni dobrovoljno prihvaćaju dvostrukost svoga življenja i tako će biti sve dok bude ljudi i pasa, slobodnih čuvara i njihovih gospodara.”

Nakon toga dolazi i priča “o kuji izabranici” koja govori o mladoj Šarki koja se ljutila na majku vidjevši ju kako se pari pred svima, ali joj je uskoro i samoj došlo vrijeme parenja te je osjetila nagon koji ju je natjerao da se preda “Nepoznatome” s kojim je kasnije svake godine imala mladunce.

Trap je rastao i uskoro postao gospodarom područja kojim se kretao. Upoznao je i druge pse kao npr. dalmatinera koji se zvao Don isto kao i on, ali koji nije imao pseće ime. S drugim psima često se družio na livadi gdje je također bio gospodar i gdje je nekoliko puta taj položaj morao i braniti. Jednom se borio s vučjakom Rexom koji je htio da mu Trap prizna prvenstvo. Trap je pobijedio i bio je ponosan na sebe, a i svi ostali psi su ga hvalili. Gego je također bio ponosan iako se mrgodio, a Trap je odjednom nestao. Vratio se s ubijenom kokoši koju je Gego kasnije morao platiti vlasniku. Nakon toga s velikom tugom istukao je Trapa šibom nakon čega je Trap neko vrijeme bio zbunjen i tužan.

“Toga je dana vodio dvije borbe i izvojevao pobjedu kao pravi gospodar i vođa čopora, kao pravi, odrasli pas od roda slobodnih čuvara. A čovjek ga je ponizio, mada je osjećao njegovu ljubav. Čovjek je njega volio. On upamti gospodarevu zabranu u ime te ljubavi. Nikad više nije dirnuo ni jednu pticu, mada je značenje zabrane još dugo plutalo površinom njegove kože, jer je nije pravo shvaćao.”

U to vrijeme počeo je i postiti jednom tjedno po nagonu njegovih predaka. To je bio još jedan znak da postaje zreli i odrasli pas. Idući dan, Trap je dopustio da ga gazda pogladi, ali još se uvijek malo ljutio. Zaspao je i usnuo majčinu priču “o spuštenim ušima” koja je govorila o tome kako su psi svoje štence odgajali tako da drže uši spuštenima kako bi se razlikovali od vukova.

Probudio se kad je osjetio blizu sebe drugoga psa. Otvorio je oči i otišao do vrata ispred kojih se nalazio pas veći od njega. Obojica su se uplašila te su započeli razgovor. Nepoznati pas pripadao je rodu Bernardinaca te se zvao Bruno. Trap mu je pristupio borbeno i agresivno, ali Bruno je bio izrazito smiren i miroljubiv.

Iako je Gego uskoro podigao ogradu, Trap je opet uspio izići na ulicu. Tamo je upoznao Tika, škotskog ovčara koji je konstantno šmrcao. Zajedno su naišli na ženu kojoj je Tik bio izrazito sladak te ga je odlučila počastiti keksima. Trapa se, pak, bojala jer joj je bio strašan i izgledao je kao vuk. Ta je žena imala malenoga psa Bebea ispred kojega je na livadici upravo prijeteći stajao bulterijer Bul. Kad je Bul nasrnuo, mali se pas izmakao, a u pomoć je pritrčao Trap koji je svladao bulterijera i protjerao ga iz parka.

Nakon toga Bebeova vlasnica je pohvalila Trapa te je i njemu bacila kekse iako ih on nije podnosio. Nakon toga pridružio im se i dalmatiner Don te su sva trojica krenuli u istraživanje grada. Došli su čak do Trga Republike kad Don odjednom pojuri za nekim kujama. Trapu nije bilo jasno zašto je ovaj toliko omamljen, a Tik mu je onda pričao o tome kako kuje nekada posebno mirišu kad imaju svoje vrijeme te kako psi onda osjećaju snažan nagon.

Tik je nakon toga pričao o živoderima i njihovim revolverima koji pucaju “jače od najjačega groma”, a Trapa je to sjetilo na majku i na njen strah od grmljavine. Nakon toga sreo je Bulju koju nije dugo vidio, a ona je otišla u mesnicu te ga je počastila lijepim komadom mesa. Došlo je nevrijeme i Trap je došao kući mokar i ružan, a kad su ga Gego i Pipa osušili krzno mu je zablistalo i bio je prekrasan. Tada su odlučili odvesti Trapa na izložbu, a Trap je usnuo majčinu priču o mirisima i ljudskim rukama.

Na izložbi je bilo mnogo razdraženih i uznemirenih pasa koji su bili smješteni u kaveze. Trapa su također htjeli smjestiti u jedan, ali bio je premalen pa mu je stalno virila glava ili rep. Trap se ponašao smireno i pristojno, za razliku od ostalih šarplaninaca. Ali, posred piste je izvršio veliku nuždu. Unatoč tome, osvojio je nagradu “najljepši pas iz kategorije mladih i najljepši šarplaninac”.

Gego je ubrzo otišao raditi negdje izvan grada te ga nije bilo dugo vremena, a Trap je ostao sam s Pipom prema kojoj se ponašao zaštitnički. Jednog jutra Trap je ostao sam u dvorištu. U susjednom vrtu dječaci su se često igrali loptom koja bi im ponekad pala u Pipino i Gegino dvorište. Pipa bi im tada bacila natrag loptu ili bi puštala dječake u dvorište.

Ovoga puta Pipe nije bilo, a dječak Marko odlučio je preko plota doći do lopte. Trap nije bio naučen na to te je dječaka doživio kao prijetnju. Kad je Marko preskočio plot, Trap mu nije dao da se pomakne. Odgurnuo bi ga na svaki njegov pokušaj da dođe do lopte, ali nije režao ni pokazivao zube. Markova majka jako se uplašila te je nazvala Pipu koja je došla s posla i stala između Marka i Trapa. Sve se sretno završilo, a Marko se nakon toga “pomirio” sa psom.

Jednoga dana došli su ljudi iz kinološkog saveza s kujom iz roda šarplaninaca. Došli su pariti Trapa s tom kujom, a Pipa je za to dobila i novac. Pipa je u početku oklijevala, ali kasnije je pristala. Trapu je to bilo prvo parenje pa mu je trebalo nešto vremena i ohrabrenja, ali na kraju je i to prošlo kako treba.

“Pipa se držala nekako jadno, od stida. Sažaljenja.

“Trap je nije gledao. Pogled je svraćao u stranu, miran i staložen kao i uvijek pred ljudima, mada nije znao što bi morao činiti sada, u svom dvorištu, spojen s kujom od koje se nije mogao odvojiti, pred ovim ljudima i pred Pipom. Miris ga je još uvijek omamljivao, ali činilo se da postaje svjestan položaja u kome se nalazio.”

Na sljedećoj izložbi Trap je prepoznao svoga brata Capa kojega nije vidio od onda kad su Trapa odveli njegovi gazde. Cap je bio bijesan jer nije mogao prihvatiti nove gazde, Trapu je rekao:

“Gdje su dani zajedničkog života u logu našega rođenja? Od njih nema traga! Mada mirišeš na našu mater kuju, govoriš izdajnički! Laješ u prilog ovim ljudima, koji me oteše od mojih pravih gospodara! Izazivam te na borbu, glupo pseto, ti nikad nisi bio moj brat!”

Trap je opet osvojio nagradu te je nakon toga često počeo posjećivati izložbe u raznim gradovima, a o njemu se počelo govoriti kao o dobroćudnom psu što je bila rijetkost za njegovu pasminu.

“Trap je osjećao svoj nadmoćni položaj, svoju nadmoćnu veličinu i uživao je u njoj. Skromnost mu nije bila svojstvena, a pokornost, kao dio smjernosti, nije bila karakteristika nasljeđa slobodnih čuvara. Trap se pravio da ne vidi slobodne čuvare, koji leže u kavezima, ali motrio ih je pažljivo ispod oka.”

Gego je opet bio stalno kod kuće i jednoga dana on i Pipa odlučili su otići na more i povesti Trapa. Gego je odlučio mrežom podijeliti auto na dva dijela kako ga Trap ne bi, kao obično, ometao u vožnji. U Gorskom kotaru stali su kako bi se odmorili od vožnje, a Trap je poletio u šumu. Ubrzo se vratio sa zecom u ustima dokazujući Gegu kako uspješno štiti Pipu. Kad su stigli, Gego i Pipa počeli su unositi stvari iz auta u smještaj, a Trap je opet pobjegao. Susreli su ga ponovno tek uvečer dok ih je mokar od kupanja čekao u hodniku.

Trap je uživao na moru. Često se s gazdama vozio u čamcu na obližnji otok koji mu je postao vrlo drago područje za istraživanje. Upoznao je tamo magarca i jednu mladu i snažnu njemačku ovčarku s kojom je ostao zapleten u lancu nakon parenja. Na sreću, naišao je Gego koji ih je oslobodio. Sutradan ujutro, kad su Gego i Pipa išli na kupanje, Trapa u dvorištu nije bilo. Tražili su ga po cijelome gradu ali nisu ga mogli pronaći. Na kraju su odlučili sami poći na otok, a kad su stigli on ih je čekao na uobičajenom mjestu.

Kupači su ih obavijestili kako je odavno stigao te kako je bio mokar kad je došao. Gego je zaključio kako je Trap sigurno doplivao sam do otoka te ga je odlučio sutradan pratiti. Bio je u pravu, Trap je plivao do otoka, a mnogi su ga promatrali te su svi zapljeskali kad je sretno stigao do obale. Trap je tako plivao do svoje kuje (zvala se Biba) sve dok nisu prošli dani njena mirisa.

Jednoga je dana završio čak na brodu zbog kapetanove njemačke ovčarke. Sam je doplivao, a na kapetanovu zapovijed mornari su ga povukli na brod. Kasnije je kapetan vidio Trapa u šetnji s Gegom i Pipom te im je ispričao što se dogodilo. Iste večeri, Trap je opet pobjegao s namjerom da ode na isti brod, koji je sada bio usidren u luci. Na putu je sreo neobično brzog psa po imenu Gao a koji je bio od roda Slugija (sloughi). Trap je opet završio na brodu s kapetanovom kujom Lilom. Kapetan ih je ujutro zatekao kako leže jedno kraj drugoga te je Trapu obećao ribe. Uskoro je došao i Gego koji ga je odveo kući.

Pepi, Gegi i Trapu ubrzo su se u plovidbama po otocima pridružili i njihovi prijatelji od kojih su neki imali djecu i svoje vlastite pse. Trap se često igrao s njima, a jednom je ljudima na plaži razbacao i odnio odjeću u more zbog čega su se gazde i njihovi prijatelji gotovo potukli s tim ljudima. Trap je bježao od ljudi koji su ga lovili, a pridružili su mu se i ostali psi gazdinih prijatelje te troje djece.

Dječak Pat ubrzo se odvojio od grupe te je u želji da zgrabi pticu koju je vrebao, pao sa stijene. Na svu sreću, Trap ga je pratio i uspio ga je onesviještenog odvući dalje od dohvata valova kako se ne bi ugušio. Lavežom je prizvao ostale pse i djecu, ali Trap im nije dao prići Patu. Tek kad su došli njegovi roditelji, a i Pat se već osvijestio, Trap ga je ostavio i otrčao nekim svojim putem.

Trap je volio mreže i ribu i često je šetao lukom u nadi da će ga ribari nahraniti što su često i činili. Jednom je pak u luku uplovio neki nepoznati ribarski brod a iz njega su izašli ljudi koji su stali zadirkivati Trapa, izazivali su ga ribom koju mu nikako nisu htjeli dati, a u jednom trenutku su ga i bacili u more u kojemu se on gotovo utopio jer se izgubio među mnogobrojnim brodovima i užadi.

Na svu sreću, doplovio je nekakav gumeni čamac, a čovjek u njemu uhvatio je Trapa i polako doplovio s njime do mjesta na kojemu je Trap obično izlazio. Kad ga je čovjek uhvatio, Trap je po mirisu prepoznao Patov miris. Spasio ga je dječakov otac koji je po izlasku počeo galamiti na ribare koji su mučili Trapa. Kad je trap stigao kući, Gego i Pipa nisu ni slutili kakvu je traumu doživio.

“Prema mrežama i ribarskim barkama Trap nije više imao povjerenja. Kao da mreže čine opasnima barke i ljude na njima.

Sve barke, i malo nalik na ribarski brodić poput onoga, s kojega su sišli ljudi, koji su ga napali, bijahu mu sumnjive. Nije znao kako bi se protiv njih valjalo boriti, ako postanu opasne. On bi se znao boriti protiv vukova, ali zli ljudi s mrežama? To je bilo nešto sasvim nepoznato i bilo je najbolje izbjegavati to. Valjalo je čuvati život u svoj njegovoj snazi i ljepoti.”

Trapa je često mamio miris ženskih pasa, a jednom su Gego i Pipa to iskoristili. Dok su se jednog olujnog dana vozili barkom, s jedne druge barke začuli su vrisak žene koja je izgubila svoju chiwawu Negritu. Pustili su Trapa da pođe sam u potragu koju je on uskoro uspješno izvršio.

Jednom prilikom Trap je sa svojim vlasnicima otišao u Monte Carlo na izložbu. Tamo je opet osvojio prvo mjesto iako je sutkinja bila ljuta na njega jer se pomokrio po nozi stola za kojim je sjedila. Tamo je bio i neki lijepi sibirski pas koji je izazvao pažnju Gega i Pipe zbog čega je Trap bio ljubomoran. Oni su međusobno razgovarali o njegovoj ljepoti, a Trap se osjetio posramljeno jer je navikao dobivati sve pohvale na svoj račun. Nakon izložbe otišli su prošetati, a Trap je opet pobjegao.

Lutajući Monte Carlom završio je u kockarnici gdje je opet postao glavna atrakcija. Došao je za stol nekog starog debeljka koji je tada počeo mnogo osvajati. Debeljko ga je na kraju počastio obilnim ručkom, ali Trapu je sve to dosadilo pa je odlučio otići. U kockarnici su ga svi htjeli uhvatiti kako bi im donio sreću kao onome starom debeljku pa je na kraju morao i bježati. Uspio je samo u ustima ponijeti jednu kuglicu koju je pokazao Gegu kad se vratio kući.

Trap je postao velik i jak, a zbog mnogih pohvala i nagrada na izložbama počeo se ponašati ponosno i pomalo oholo. Sam je često lutao ulicama grada bez primisli o mogućim opasnostima koje vrebaju.

“Bio je hrabar, a njegova je opreznost svakoga dana sve više bila na kušnji, što se on drskije kretao gradom, misleći da nitko ničim ne može ugroziti njegovu slobodu. Lunjajući ulicama sve dalje i dalje, sve brže i brže, pojavljujući se poput utvare, iznenada, gdje ga nitko nije očekivao, vršio je ipak svoje dužnosti po nekom pravilu. Moglo ga se u određene dane sresti na određenim mjestima…”

Jednoga dana, namamili su ga jednom kujom od Zrinjevca pa sve do jednoga dvorišta u koje su ga zatvorili i gdje su ga kasnije istukli. Nakon nekog vremena, odveli su ga u jedno drugo dvorište gdje je bio prodan nekom čovjeku i njegovoj ženi. Naime, Trap je bio ukraden i sada je prodan čovjeku čiji brat živi u planini gdje su potrebni psi za čuvanje ovaca. Gego i Pipa izdavali su mnoge oglase u novinama, a Trap je živio kod nepoznatih ljudi s bolovima u leđima. Nepoznata žena pročitala je oglas u novinama i obratila se Donu njegovim imenom na što je on reagirao. Shvatila je o čemu se radi i željela je da psa odvedu što prije.

Gego i Pipa uporno su objavljivali oglase i nudili su nagradu za onoga tko pronađe Trapa. Primali su mnogo poziva, ali nijedan nije bio pravi. Pipa je bila trudna, a Gego je obećao da će pronaći Trapa prije nego se dijete rodi. Po Trapa je jedan dan došao čovjek s kamionom. Strpali su ga u kavez i nakon tri dana vožnje stigao je u selo. Žena je prije puta rekla kako se pas zove Don, ali šofer je krivo zapamtio ime pa je novom gazdi rekao da se Trap zove Đoni.

Trap je stigao među druge šarplanince i počeo je učiti čuvati ovce, ali gazdu nikada nije potpuno priznao. Vođa čopora bio je snažni pas Remo, ali Trap je bivao sve snažniji i svi su uskoro osjetili kako će se Trap i Remo morati sukobiti za vodstvo. Jednoga dana gazda je spriječio Trapa u naumu da se pari s kujom Nerom. Kasnije mu je Trap pobjegao i trčao je dok nije došao do drugoga stada s drugim psima. Tamo je našao jednu drugu kuju za kojom je počeo trčati. Pala je magla a Trap je slijedio njen miris sve dok je nije pronašao. Nakon parenja, u povratku prema kujinom stadu, ugledali su vukove.

Počeli su trčati prema stadu, a vukovi su ih slijedili kroz maglu koja se na mahove dizala i opet spuštala. U jednom trenutku kuju je okružio dio čopora. Trap i kuja uspjeli su se obraniti, ali kad se podigla magla ugledali su ostatak vučjeg čopora koji je stajao pred oborom u kojeg su ljudi i psi tjerali ovce. Trap povede kuju prema oboru te kad je bio siguran da je ušla skrene suprotno od svoga stada, a dio vukova krene za njim. Trčao je zaobilaznim putem zamećući trag te je uvečer izmoren došao gospodaru.

U Removu čoporu bila je i kuja Belka koja je Trapu bila privlačna. Kad je došlo njeno vrijeme, Trap je bio najbrži te se osjećao posebno nakon što su se parili. Ali, nakon njega, Belka je isto učinila s Remom i s neuglednim psom Tihim, a Trap je bio razočaran.

Jednoga dana, dok su ovce bile na ispaši, psi su osjetili miris dima. Trap je bio žedan te je htio otići s ovcama na pojilo, ali ono je bilo smješteno u smjeru iz kojega je dolazio miris dima. Trap je sve snažnije navaljivao, a Remo nije dopuštao polazak. Bilo je jasno da će doći do sukoba, a Remo i Trap već su se počeli i međusobno vrijeđati. Uskoro su ugledali dim, a Trap je rekao:

“Ići ćemo do pojila, Remo, dok je još prolaz slobodan!”.

Remo mu je odgovorio:

“Trčat ćemo ispred vatre, u planinu, smjerom kojim trče sve životinje! Krećite!!”.

Trap mu je na to rekao: “Glupi vuče!”, a Remo je skočio i borba je počela. Dok su se njih dvojica žestoko borila, Belka je tjerala ovce. U jednome trenutku, Remo se oslobodio Trapova ugriza i naizgled počeo bježati. Trap je u trku opet dohvatio Remov hrbat, ali onda je shvatio da Remo trči u pomoć ovci koja je s janjetom zapela u grmlju. Trap ga pusti i nastavi tjerati ostale ovce.

Požar se počeo širiti a Trap je s ovcama i ostalim psima otišao u vodu. Uskoro je kiša ugasila požar, došli su ljudi i zatekli su pse i ovce u jezeru. Gazda je bio ponosan na Trapa jer je spasio ovce, ali Rema nigdje nije bilo. Kasnije su pronašli tijela mnogih izgorjelih ovaca i pasa, a u obližnjoj špilji pronašli su i nekoliko preživjelih ovaca, dva zaklana vuka i Neru na samrti. Stradala je braneći ovce. Trapu je bilo teško jer mu je Nera bila draga. Nakon osam dana gazda je Neri skratio muke te je znao da mu Trap to nikada neće oprostiti.

Jednoga dana gazdi je opet došao onaj šofer s kamionom kojim je Trap dovezen. Ovaj puta čovjek je došao odvesti nekoliko ovaca, a Trap se kriomice ukrcao u kamion među ovce. Šofer je nakon nekog vremena otkrio Trapa, ali nije ga otjerao, odlučio ga je povesti do kraja. Kamion je ovce vozio u klaonicu, a kad su stigli Trap se uznemirio zbog strašnih mirisa krvi i mesa. Trapu nisu učinili ništa nažao nego ga je šofer odvezao natrag kod žene i muža čijem su bratu poslali psa.

Pipi i Gegu rodila se kći koju su nazvali Dona. Neko vrijeme nisu davali oglas u novine, ali su onda opet počeli. Jednoga dana dobili su poziv u kojemu nepoznati glas tvrdi kako se njihov pas nalazi u Dubravi, na adresi “Ogradna pet”. Zvala je žena u čijem se dvorištu nalazio Trap, ali izmijenila je glas jer nije htjela da se zna kako ona zove zbog straha od muža. Gego je otišao na spomenutu adresu i tamo pronašao Trapa. U dvorištu su stajala dva čovjeka koja su tražila novac, a Gego im je dao pedeset tisuća dinara. Nakon toga otišli su po Pipu koja je bila presretna kad je ugledala Trapa.

Trap se dva dana odmarao, a nakon toga se oporavio te je počeo voditi svoj stari život. Žena koja im je javila Trapovu lokaciju još je jednom zvala, a Gego joj je odnio nagradu u trgovinu u kojoj je radila. Nje nije bilo jer nije htjela biti otkrivena pa je novce ostavio njenim kolegama. Uskoro su Gega i Pipo dobili i sina, a Trap je bio onaj stari. Često je nasmijavao sugrađane i upadao u razne pustolovine, najčešće trčeći za kujama. Najviše se družio s mladim ljudima i njihovim psima.

Jednom je tako završio i u živinarnici, ali na svu sreću Gego ga je pronašao i oslobodio. Trap je tako doživio i starost, a bol u kičmi stala se vraćati. Dona je bivala sve nemirnija i zaigranija te je jednoga dana istrčala na ulicu, a Trap je izletio na cestu da joj zapriječi put. Udario ga je auto. Gego ga je uzeo u naručje i odnio kući. Sutradan ga je odvezao u bolnicu, a Trap se nosio hrabro i junački kao i uvijek prije.

Likovi: Don od Tromeđe, Gego, Pipa

Analiza likova

Trap – glavni lik ove priče. On je pas iz roda šarplaninaca, a ima dva imena. Jedno ime dali su mu ljudi, a drugo mu je ime nadjenula majka. Ljudi su ga zvali Don od Tromeđe, a pseće mu je ime bilo Trap. Trap se od malena počeo isticati svojom mirnoćom, inteligencijom i osobinama pravoga vođe. Dok je bio štene npr. svoje sestre i braću je puštao da jedu prije njega te se ponašao puno smirenije i odmjerenije od njih. Trap je izrastao u ogromnoga psa koji se isticao svojom ljepotom, snagom i mirnoćom:

“Mirnoća što je zračila iz Trapa, plašila je pse i očaravala ljude. Slabići su mu se pokoravali, a ulizice tražile njegovu zaštitu. Kuje su ga iz daleka pozorno motrile, a on ih je pažljivo gledao ispod oka, povlačeći se, čim bi na njega tiho zarežale. Bilo je u tome njegovom obziru prema kujama djetinjske opreznosti. Čar naivne, zaigrane blagosti još je uvijek izbijao iz Trapa, mada je njegova golemost postala zastrašujuća, a ljepota toliko napadna, da su se prolaznici poneki put zaustavljali na otvorenom prostoru ili se prislanjali uz kuće, propuštajući ga da prođe, zbog opreza i zbog divljenja.

U kasno proljeće tek se neopazice počela linjati njegova gusta zimska poddlaka, a dlaka mu se, duga i sjajna, u osnovi željeznosiva, od crne na hrptu do žute na prsima i šapama, prelijevala na suncu crvenkastim sjajem. Taj sjaj moglo je zamijetiti samo iskusno ljudsko oko, ali psi su ga brzo primjećivali i shvaćali kao izvanjski znak njegove unutrašnje snage, mada mu je njuška bila svijetložuta, što je moglo odavati blagu ćud. Ali kad bi otvorio gubicu i iskesio bijele, goleme zube, nazirala se iza njih mračna pozadina sasvim crnog nepca, što je bio znak čistoće njegove rase, koja je uporna i opasno oštra.”

Iako je Trap bio miran, znao je pokazati i svoju agresivnu i oštru stranu, pogotovo u borbama s drugim psima. U područjima kojima se kretao uvijek je postajao gospodar te mu snagom nitko nije mogao parirati. Trap je osvajao mnoge nagrade za ljepotu, a svugdje gdje je dolazio bio je u centru pažnje te je zbog toga postao ponešto ohol, ponosan i tašt:

“Trap je pronašao stil ponašanja svojstven šampion, svjetskom misteru ljepote. Postade ohol na svoje uspjehe. Slušao je kako ljudi govore o njemu i to mu je bilo drago.

Ljudi su ga voljeli. On im je uzvraćao ljubav, zadovoljan s ljudima i psima. Trudio se da ljudi ne primijete kada je postajao sumnjičav prema njima. A sa psima nije bila potrebna posebna diplomacija, ni kada je bio napadan, ni kada je napadao.

Govorilo se o njemu da ima obilježja dobroćudnog pseta što je u njegovoj rasi rijetkost. Ali što su ti gradski ljudi, zapravo, znali o njegovoj rasi? I o sebi su znali vrlo malo.”

“Ljudi se vole praviti važni. Znao je to i Trap i to ga je zabavljalo. Često se i on volio ponašati kao čovjek. Osjetio je da ga ljudi više cijene kada čini nešto što je blisko njihovom shvaćanju. Njegovoj taštini godilo je ljudsko divljenje. Bila je sreća što su Pipa i Gego unatoč slabosti prema Trapu, oštro zacrtali granice ljubavi u odnosu na svog lijepog i pametnog psa. Lijep i pametan! I dobar! Slušao je to Trap o sebi često i sa zadovoljstvom.”

Trap je bio izrazito odan i privržen svojim vlasnicima te se prema njima, pogotovo prema Pipi, odnosio izrazito zaštitnički. Kad je bio ukraden i odvezen u planine novoga vlasnika nije priznavao za gospodara jer je njegov pravi gospodar bio samo Gego. Trap je volio provoditi vrijeme s djecom, a imao je određenu slabost prema ženskim psima. Bio je skeptičan prema poštarima i uniformiranim ljudima te je mrzio smetlare jer su ga jednom umalo pogodili s kantom koju su prebacivali preko ograde.

“On zamrzi zauvijek sve što je po mirisu, odjeći ili ponašanju imalo nalikovalo na smetlare. Duboka mržnja zavuče se u dlakava Trapova prsa i tu je čamila i ključala do kraja njegova života, kao, uostalom, sve što je Trap ćutio, bilo to nježno ili okrutno. Bila je sreća što se u Trapovu sjećanju i umu ta mržnja nije prenijela na ostale ljude. Bio je samo nepovjerljiv prema svima, koji su nosili bilo kakvu uniformu.”

Gego – uz Pipu je Trapov vlasnik. On ima posao zbog kojega često mora odlaziti izvan grada na duže vrijeme. Snažan je, odlučan i voli Trapa. Ipak, ponekad je pomalo neodgovoran jer ga često pušta samoga na livadu pa se onda ljuti jer se Trap dugo ne vraća. Gego se zna i srditi i biti strog, ali to je rijetkost. Jednom je istukao Trapa jer je zaklao kokoš, ali bilo mu je teško što to mora učiniti. Jedna situacija na brodu dobro opisuje njihov odnos:

“Trap se silno postidi. Bi mu žao što se tako nepristojno vladao, pa je glavu sasvim otklonio u stranu i potuljio uši, prepuštajući se Gegu. Gego ga je zagrlio i naprosto unio u barku. Gego je bio snažan. Bio je on zaista pravi gospodar. Trap se pokorio i samo pazio da se ne stropošta s prednjeg, natkritog dijela barke, koja je sporo sjekla valove prema jednom od bližih otoka.”.

Bilješka o piscu

Višnja Stahuljak je još jedna hrvatska književnica koja je svojim djelima ostavila veliko naslijeđe generacijama koje dolaze. Rođena je 10. ožujka 1926. godine u Zagrebu gdje je živjela i radila cijelo vrijeme.

Prije nego što se počela baviti književnošću, Višnja je diplomirala pjevanje na Muzičkoj akademiji. Paralelno uz akademiju Višnja je pohađala Filozofski fakultet i studirala etnologiju te hrvatski jezik.

Zahvaljujući tome što se posvetila proširenju znanja na nekoliko različitih područja, Višnja je bila uspješna ne samo u književnosti, nego i na području kazališta i glazbe. Prvi književni rad objavila je 1953. godine.

Od trenutka kada je objavila svoje prvo književno djelo Višnja je nastavila dalje uspješno i tako pisala drame, poezije te igrokaze. Koliko je bila uspješna svjedoči i prevođenje njenih djela na strane jezike. Umrla je 3. ožujka 2011. godine u Zagrebu.

Njena najpoznatija djela su: “Bijeli zec i drugi igrokazi”, “Kućica sa crvenim šeširom”, “Čarobnjak”, “Don od Tromeđe”, “Djevojčica i paun”, “Mjesec na modrim ljestvama”…

Autor: B.Č.