Dolazak Hrvata

Dolazak Hrvata povijesni je roman Milutina Mayera prvi put izdan 1908. godine. Roman kroz skupinu likova prati seobu Hrvata sa sjevera na jug te se u velikom dijelu bavi i prelaskom Hrvata kao slavenskog naroda s poganstva na kršćanstvo. Opisuje slobodu Hrvata, seljenje iz današnjeg područja Mađarske u Panoniju, pokrajinu tadašnjeg Istočnog Carstva. Kroz djelo imamo priliku čitati o okrutnosti Avara, njihovoj pohlepi i želji za moći i slavom. Likovi su prikazani jednodimenzionalno te nije bilo kompleksnih osobnosti ni kolebanja.

Dok su Kagan i Bajan krvožedni i okrutni Avari bez trunke empatije, Davorko i Vida su strašljivi Slaveni Hrvati kojima je izbijena svaka nada da će se ikada osloboditi iz ropstva. Mirko je, s druge strane, mladić pun samopouzdanja, snage i nade te je možda i najkompleksniji lik u usporedbi s ostalima. On donosi i tešku odluku te prelazi s poganstva na kršćanstvo, ali tek nakon dugog kolebanja i unutarnje borbe samog sa sobom najviše radi svoje drevne religija, poganstva.

Upitna je bila opravdanost tog zahtjeva od strane Davorka i njegove kćeri koji bi zasigurno ostali u ropstvu da ih Mirko nije oslobodio i stavio svoj život na kocku više puta. Davorku nije dovoljna ta činjenica već pod svaku cijenu želi preobratiti Mirka, a u istom se slaže i sama Vida. U ovome se, s obzirom na povijesne aspekte romana, može uočiti pravi način na koji su Hrvati zapravo postali kršćanima – kroz pokrštavanje i gotovo nasilno preobraćivanje pojedinaca. Izuzetak je svjedočenje čudu na zdencu pri kraju romana zbog čega je Mirko na kraju prešao na kršćanstvo. Roman se, međutim, vrlo malo bavi tim pitanjem, a vrlo veliku pozornost posvećuje ispravnosti jedne ili druge religije te naglašava okrutnost i strahopoštovanje pomiješano s mržnjom koje gaje Davorko i Mirko.

Roman se pri kraju dotiče i čuda pojavljivanja vode iz suhog zdenca čiji su ostaci navodno otkriveni 1882. prigodom obnove crkve sv. Križa u Križevcima. U romanu su povijesna točnost i povijesni događaji pomiješani s izmišljenim likovima čija je stvarna uloga da nose radnju ondje gdje ona treba ići.

Glavni protagonist i pokretač radnje zapravo je Mirko zbog čijeg plana za bijeg i želje za slobodom na kraju i dolazi do svih događaja. Sljedeći uzročno posljedične veze, da Mirko, Vida i Davorko nisu uspjeli prijeći Dunav, Istočno Carstvo ne bi saznalo za avarske planove u vezi napada na Carigrad te bi možda izgubili tu bitku zbog čega bi se povijest odigrala drugačije. Zbog te činjenice je zanimljivo kakve velike uloge Mayer dodjeljuje svojim likovima, krucijalne za čitav hrvatski narod i ostale narode koji su bliski njima. Također, daje veliku moć i velikoj skupini slavenskih robova koji su sve do trenutka pred carigradskim zidinama bili malodušni i u strahu od avarskih bičeva, a zatim preokreću već ionako nepovoljnu avarsku situaciju na još gore. Mayerova je želja bila Slavene prikazati kao hrabar i snalažljiv narod  te je jasno tko u romanu ima antagonističku ulogu, a tko protagonističku.

Sam car Heraklije koji je stolovao u Carigradu odigrao je neutralnu i više-manje indiferentnu ulogu izuzev jednog poglavlja u kojem se očituje njegov strah pred Avarima.

Vrsta djela: povijesni roman

Mjesto radnje: između Tise i Dunava, preko Dunava, Carigrad

Vrijeme radnje: od 624. do 626. godine

Tema djela: seoba Hrvata na današnje područje i njihova borba s Avarima

Ideja djela: u najgorim trenucima treba ostati ustrajan i ne odustati od sebe ni života

Kratak sadržaj

Roman počinje na ravnici između rijeke Dunava i rijeke Tise. Upoznajemo lika Davorka koji dočekuje skupinu Avara koji jurcaju prema naselju u kojem su se nastanili u svojim takozvanim hringovima. Davorko je Slaven, Hrvat i ujedno i rob Avarima. U koloni Avara stižu vojnici te avarski vođa, veliki Kagan kojeg u kolima natrpanim medvjeđom kožom i ostalim različitim krznima, voze upregnuti robovi Hrvati, odnosno robinje Hrvatice koje su zarobili. Davorko pri dolasku Kaganovih kola upregnutu ugleda vlastitu kći od tek šesnaest godina, Vidicu. Zbog toga počne jaukati u očaju, a Kagan mu, ljut zbog te drskosti, u lubanju baci sjekiricu koja ga onesvijesti. To učinivši pođe dalje prema hringu svoj prvorođenog sina Bajana do kojega je trebalo nekoliko sati jahanja.

Pri dolasku kod Bajana, otac i sin se pozdrave, a Bajan ocu iskaže poštovanje s čime je Kagan bio zadovoljan. Jeli su skromnu gozbu koja se sastojala od mesa omekšanog pod sedlom i kumisa. Nakon nje počeli pričati o osvajanjima i dogovarali se koga će sljedećeg napasti. Bajan je htio napasti Hrvate u Bijeloj Hrvatskoj, ali otac mu reče kako će to s njima biti teže jer su vrlo hrabri, a njih ipak nema toliko puno kao što oni kažu da ustraše druge.

“- Zar da mi Avari, nepobjedivi i najhrabriji narod ove zemlje, pokazujemo straha i malodušja pred Hrvatima? Zar nas nije toliko koliko i pijeska u moru i zvijezda na nebu?!”

Zapravo, ono što je Avarima najprivlačnije bio je bogati Carigrad kojeg su se htjeli domoći pod svaku cijenu pa se otac i sin slože da će najprije napasti na Čehe i Dudlebe kako bi pokupili što više robova i da će tek nakon toga Carigrad doći na red. Bajan nakon toga zatraži oca da mu pokloni lijepu robinju Vidicu koju je uočio u zaprezi. Kagan pristane i nakon još nešto razgovora, krene natrag u svoj hring.

U sljedećem poglavlju na početku je riječ o Perzijancima i njihovom vladaru Kosruu. Perzija dijeli cilj s Avarima i jednako se žarko žele domoći Carigrada, ali ne mogu jer je put dugačak i težak, a Carigrad vrlo dobro branjen od strane Heraklija, cara koji je ondje stolovao. Zato Kosru pošalje svoje veleposlanstvo 624. godine put Avara i njihovog ratobornog vođu Kagana. S njima je poslao mnogo bogatih darova ne bi li ga pridobio da zajedno osvoje Carigrad. Povorka je kod Kagana stigla u lipnju i Kagan i Šarbarz, perzijski vojskovođa se sastanu i nakon nešto razgovora i međusobnog veličanja sklope savez.

“– Šarbarze, da i ja rečem svoju odlučnu! Razumio sam tvoje riječi i želje slavnog gospodara, Milo mi je da se upravo mene sjetio i ponudio mi savez i prijateljstvo. Ja ga prihvaćam. Reci mu, da nije nikada mogao bolje izabrati, nego što je mene i moje Avare…ako mi ne svladamo Istočnog Carstva, onda ga nećete ni vi Perzijanci.”

Nakon sklapanja saveza, uslijedila je bogata gozba i pregledavanje darova koje su donijeli Perzijanci, a nakon svega toga Šarbarz je pošao na počinak, umoran od puta. Tako su ostali na kraju još Kagan, njegov stričević Mundzuk i boljak Elak. Tu im Kagan otkrije da ne misli s Perzijancima dijeliti Carigrad te da ih planira izigrati kada ga zajedno osvoje. Kaganovo je mišljenje da saveze i prijateljstva treba prihvaćati, ali ih i što više izvrtati u svoju korist.

Davorko oporavivši se od teškog ranjavanja u lubanju saznaje da je njegova kći Vida nečime uvrijedila Kaganicu pa su je zato upregnuli u kola. Njen se otac počeo bojati nije li možda umrla pod teškim bičevima jer su je vidjeli kako se ruši na pod. Tu saznajemo i kako je Davorko kao dvanaestogodišnji dječak doselio u Panoniju i kako se ondje oženio i imao troje djece.

Uz napade Avara, živio je relativno mirno, sve dok ih jednoga dana nisu iznenadili novim napadom, nakon godine dana izbivanja. Tada je Davorkovu obitelj zadesila tragedija te su živi ostali samo on i njegova kći Vida koja sada ima 16 godina. S obzirom na to da se po naselju robova pričalo o tome kako Bajan i Kagan uskoro, kako bi prikupili još više roblja, idu na Čehe i Dudlebe, htio je prije toga ubiti Kagana i već je gotovo uletio u njegov hring, ali se onda sjetio svoje kršćanske vjere koja mu nije dopuštala ubiti nego je uz to još i promovirala ljubav prema svima, čak i prema neprijateljima. Osim toga, nije znao je li njegova kći živa ili mrtva, a prvo je to htio doznati.

Vratio se tako u svoj hring i nedugo nakon što je legao na svoju slamaricu posjetio ga je Mirko, mladi momak, također rob. On mu je donio vijesti o tome da je Vida živa i da je ostala kod Bajana jer je on bacio oko na nju i htio ju možda učiniti svojom ženom. Davorko je počeo očajavati jer nikako nije želio to dopustiti, da se njegova kći uda za jednog Avara, jednog od onih koji su im uništili dom i pobili gotovo čitavu obitelj. Mirko se složio da ne smiju dopustiti da ju on oženi pa je rekao da će svakako skovati plan kako bi pobjegli.

Najbolji je trenutak bio upravo sljedećih dana jer su Kagan i Bajan trebali otići u pohod. Davorko nije u potpunosti vjerovao Mirku, ali htio je da uspije. Mirko je uz to zatražio Davorka da dopusti da on sam uzme Vidu za ženu nakon što se spase. Davorko je pristao na to, ali kada je momak otišao, pomolio se da se sve prođe dobro i obećao si da će Mirko morati prijeći na kršćanstvo ako misli oženiti Vidu. Mirko je, naime, bio poganin i vjerovao je u Peruna.

“Mirku se smrklo pred očima na te Davorkove riječi. Nije mu bilo ni najmanje s voljom što starac i opet po njegovom mijenju prijeđa Peruna, ali nije mu se usudio previše protusloviti. Bojao se da mu se ne zamjeri pa bi stari mogao još i biti protivan njegovoj ljubavi spram Vide za kojom je toliko čeznuo.”

Za to vrijeme, u Carigradu, na Heraklijevom dvoru, pristigle su vijesti o savezu Perzijanaca s Avarima od čega je strepio i sam hrabri Heraklije koji je već dugo sa svojom vojskom odolijevao napadima Avara na Carstvo oko Dunava.

“Ali i hrabro Heraklijevo srce zadrhtalo je s vijesti o savezništvu Perzije i Avara. I on sam, koji je u tolikim vojnama neustrašivo i s prezirom gledao smrti u oči i krvavo branio svaku stopu svog velikog carstva, i on je napokon zadrhtao, a srce mu se zavilo u veliku i tešku tugu.”

Tako su ondje na dvoru raspravljali o tome kako će odoljeti tom savezu koji neminovno sprema napad na njihovu prijestolnicu. Heraklije je za savjet pošao patrijarhu Sergiju pa mu predloži da sklopi savez s nekim jer će sam protiv tog novog neprijateljskog saveza zasigurno pasti i on i Carigrad i samo Istočno Carstvo. Car predloži Kazare i Turke kao moguće saveznike, a u to ih prekine centurion Mauricije koji je s Dunava donio vijesti o tome kako će Avari oko proljeća napasti Carigrad, nakon što skupe dovoljno snage i ljudstva. Te su im vijesti prenijeli odbjegli slavenski robovi.

Rasprava o saveznicima se nastavi, a centurion predloži Hrvate i opiše ih kao hrabar narod koji uspješno odolijeva pred Kaganom, a on sam strepi pred njima i ne usuđuje se poći na njih. Tako oni odluče da će sklopiti savez s Hrvatima te odmah pošalju ljude u njihovu zemlju.

Za to su vrijeme Avari pošli na Čehe i Dudlebe te ostavili svoje hringove koje je brzo nakon njihova odlaska zadesila velika poplava zbog silnih i oblinih kiša. Robovi Slaveni su ovoga puta slabo i malodušno spašavali Avarske hringove kako bi im se zainatili pa su svi bili poptuno uništeni i poplavljeni.

“Pa zato prigodom poplave nijesu se Slaveni bogzna kako starali i naprezali da obrane imetak svojih mrskih tlačitelja. Mjestimice upravo su hotimice stajali prekrštenih ruku, i uživali, kako neobuzdana vodena sila potkapa temelje hringova i nosi cijele komade njihovih zemljanih, travom obraštenih zidina i nasipa.”

Na sebe su zbog te malodušnosti navukli bijes Blede, Kaganovog ujaka koji ih je čim je o uštapu prestala lijevati kiša, upregnuo robove da nanovo krenu graditi ono što nisu htjeli obraniti kada su trebali.

Davorko, na kraju svega, nije bio u pravu u vezi Mirka jer je momak smislio plan kako će pobjeći. Prvo je imao plan da pobune braću Slavene po svim hringovima jer bi onda bili brojčani jači od Avara, ali Davorko je bio protiv te ideje jer su svi, baš poput njega, bili vrlo ravnodušni i već previše slomljeni pod ropstvom.

Mirko je uvidio da je u pravu kada je buknuo požar u Kaganovom hringu koju su nehotice zapalile Kaganove žene. Tada je vidio da je moglo doći do pobune u svoj toj panici, ali robovi su, umjesto pobune, gasili požar u strahu od kazne koja će ih zateći ako to ne učine. I tu je Mirko dobio ideju o planu za njihov bijeg.

Bleda je bio slomljena srca kada je vidio da je izgorjelo i Kosruovo blago i već su se Avari skupili vijećati što će reći Kaganu kada se vrati. Većina je htjela okriviti robove za vatru i izmisliti pobunu, a neki su bili i protiv toga jer bi to u Kaganovim očima moglo izgledati kao da su nesposobni obraniti se od robova. Na kraju je izglasano da će ipak okriviti robove.

“Pomozimo si kako god znamo! Svalit ćemo svu krivnju na naše robove. Uvjerit ćemo Kagana da su se pobunili pa da su u svom bjesnilu upalili dvor. O tome da su ga upalile same Kaganove žene iz nesmotrenosti, ne smije biti ni govora.Moramo ih štedjeti, jer su ipak naše krvi. Radije neka se zatire slavensko pleme!”

Četiri dana nakon požara u Kaganovom hringu, buknuo je požar i u Bajanovom hringu. Ovoga puta Mirko je bio taj koji je podmetnuo požar. Osigurao je avarsku odjeću za sebe, Davorka i njegovu kći pa su tako oni prerušeni u Avare iskoristili paniku i pomutnju u naselju te pobjegli.

Znali su da će ih Avari sigurno pratiti jer sa sobom vode Vidu koju je Bajan pod svaku cijenu htio oženiti. Zbog toga su marširali na svojim konjima dok nisu bili u potpunosti iscrpljeni. Nekoliko puta na svom su putovanju vidjeli da ih slijede Avari na konjima. Jednom kada su stali u šumi, ondje prespavali i nabrali gljive i ispekli ih da si utaže glad, začuli su topot njihovih konja u daljini i pobjegli. Mirko je morao strelicom ubiti oba Avara koji su ih presreli kako ne bi odali njihov položaj.

“Zatim je sišao s konja i pogledao oba Avara. Onaj prvi ležao je već ukočen i hladan, s prostrijeljenim srcem i krvavim grudima; dok je u onomu drugomu još samo slabo i neuredno udaralo bilo.”

Igrom slučaja Mirko je ubio baš jednog od onih Avara koji ju je nemilosrdno bičevao kada je bila upregnuta u kola, a Mirku je bilo još više drago zbog toga što je baš njega ubio.

Opasno su im se primakli baš kada su trebali prijeći Dunav. Malo je nedostajalo da budu uhvaćeni, a Avari su, misleći da se skrivaju negdje u šašu, podmetnuli požar. Za to su vrijeme njih troje već preplivavali Dunav i to na svojim konjima. U bijegu je Mirka ranila strijela, ali naposljetku su ipak došli na drugu stranu gdje su bili sigurniji od Avara.

Za to vrijeme, radnja prelazi na veleposlanstvo iz Carigrada koje je stiglo brzo i sigurno u zemlju u kojoj obitavaju Hrvati, takozvana Velika i Bijela Hrvatska. Četa iz Carigrada išla je pod vodstvom centuriona Mauricija, a primili su ih Hrvati u kuću vođe Hrvata koji je imao braću Kluka, Lovela, Kosenca i Muhla, a sestre Tugu i Vugu.

Prije nego što su ušli pod njihov krov, sestre su došljacima iznijele sol i kruh kako bi ga zajedno podijelili u znak dobrodošlice, zbog čega će odsad biti pod njihovom zaštitom gosta, dok god borave u njihovoj kući. To se gostoljublje svidi došljacima. Nakon što to učine, Mauricije im reče zašto su došli, a vođa Hrvat im objasni da oni sve odluke kao narod donose zajedno, glasanjem. Zato će moći tek za pet do šest dana odgovoriti na njihovu ponudu.

I zbilja, nakon nekoliko dana, skupili su se Hrvati iz svojih raznih župa, poslušali centuriona koji im je ispričao svoje brige, a Hrvati drage volje pristanu na taj savez, hrabro i odlučno se odlučivši boriti i spasiti Istočno Carstvo od vara koji su mnoge njihove narodnjake Slavene pobili i porobili. Tako je centurion mogao pisati Herakliju kako je ponuda prihvaćena.

“…i da će plemena hrvatska, njih sedam, pod vodstvom vrhovnoga vođe Hrvata, priteći u pomoć Istočnom Carstvu. Uz takove saveznike kakovi su Hrvati neka mirno spava, jer da će bez sumnje njihova sila uzdrmati temeljima avarske države.”

U prvoj su utvrdi bili primljeni i ondje su rekli sve što znaju o Avarskim planovima za napad na Carigrad pa je zbog njih Heraklije znao da će uskoro doći do napada. Ponudili su im zemlju blizu utvrde, ali oni su odbili i odlučili poći još dalje, u Gornju Panoniju. Ceste u Istočnom Carstvu bile su kvalitetne i uvijek pune putnika, a na svojem su putovanju u potrazi za novim domom, mjestom u kojem bi se mogli skrasiti, nailazili na sebi slične Slavene koji su govorili njima sličnim jezikom i također pobjegli pred avarskom silom. Tu se Davorko osjetio kako su njegove muke nešto manje jer ima još ljudi koji su proživjeli sličnu sudbinu kao i oni.

Dalje putujući i tražeći, pronašli su čistinu na kojoj su odlučili ostati. Nekoliko tjedana gradili su kolibicu, a Mirko je uskoro ponovno počinjao spominjati svoju želju da oženi Vidu. Vida je dijelila osjećaje s Mirkom i htjela se udati za njega, ali istovremeno se slagala s ocem koji je htio da se Mirko pod svaku cijenu preobrati na kršćanstvo. Otac i ona o tome su vrlo ozbiljno razgovarali i složili se da Mirku nema druge da se preobrati.

“Da, dijete moje, to mora i biti jer inače ne možeš biti njegovom ženom. Ja ne bih po nipošto rado da uvrijedim Gospodina Isusa komu imademo ponajviše zahvaliti sretan izlaz iz avarskog ropstva.”

Mirku to nije odgovaralo jer je on osjećao da su poganska božanstva poput Peruna kojima se do pokrštavanja molio i sam Davorko, ono ispravno. Tako je isprva odlučio da će pričekati s tim i nije više spominjao ženidbu jer nije htio slušati o Isusu i kršćanskom Bogu. Jednoga je dana, nakon što su ponovno začeli istu temu, Vida nešto grublje rekla Mirku da mora postati kršćaninom ako ju misli oženiti. Zbog toga se Mirko vrlo uzrujao i otišao u šumu kako bi bio sam sa svojim mislima.

Putem je razmišljao kako to nije pošteno jer je upravo on bio taj koji je Davorka i njegovu kći izbavio iz ropstva, preveo preko rijeke i spasio Vidu od Bajana i njegove pohote. Mirko se čas premišljao, a čas se osjetio krivim jer nije htio uvrijediti Peruna.

Za to vrijeme radnja skače u avarske hringove u koje su se vratili otac Kagan i njegov sin Bajan. Doveli su iz svojih pohoda još mnogo slavenskih robova, ali svi su strepili pred time što će Kagan i Bajan reći kada vide da su im izgrađeni novi hringovi. Kagan je bio bijesan ponajviše na Bledu, svog ujaka, kojemu je i povjerio da čuva njegov hring, a bio je i još bjesniji kada je saznao da je i Bajanov hring stradao u požaru. Htio je već oštro kazniti Bledu, ali se Bajan na Bledin nagovor zauzeo za Bledu i nagovorio oca da kazni Slavene koji su bili i krivi za te požare. Tu je zadobio poštovanje Avara, jer se zauzeo za sunarodnjaka.

Tako se ipak te večeri slavilo u hringovima i bila je velika gozba u Bajanovom hringu. On je od veselja i ushita ponovno pomislio na Vidu i otrčao sam po nju ne bi li iznenadio oca i sve na slavlju time što će objaviti njihove zaruke i skorašnje vijećanje. Bio je bijesan kada nije mogao naći Vidu i tek su mu tada rekla da je djevojka pobjegla s ocem i još jednim robom. Bajan je zahtijevao da ih se pronađe, a još ga je više razljutilo što su ih njihovi konjanici izgubili kada su bježali preko Dunava. U svom je bijesu dao raščetvoriti konjanike kojima se to dogodilo. Čak i Kagan bio zabezeknut tolikim Bajanovim bijesom.

“I u svom ludom bjesnilu htio je nagovoriti oca si Kagana da sa svom silom provali u Istočno Carstvo i da tamo potraži odbjeglu djevojku. Ozbiljni i trijezni Kagan imao je dosta muke dok je mahnitog sina odgovorio od te ludosti i nepromišljenosti.”

Isprva je Bajan kao lud tražio odbjeglu Vidu, ovoga puta spreman da ju uništi. To nije bila potraga iz ljubavi već iz bijesa, ali kako ga je otac dozivao pameti, tako je i njegova krv sve manje ključala pri pomisli na nju i sve je manje bio namjeren na to da je nađe.

Radnja se vraća na Mirka koji je lutao ljut i tužan po šumi. Baš onda kada se dosjetio da bi se mogao pokrstiti, ali samo ako oni priznaju da je njihov Bog podložan Perunu, naiđe na čistinu koja nije bila čistina na kojoj su oni imali svoju kolibicu. Momak shvati da je zalutao, a onda ondje ugleda ono za što je on mislio da je Črt, slavenski zloduh. Počeo je bježati u strahu jer je to za njega značilo da će mu se dogoditi nesreća. Putem ga je napao medvjed i tako su ga ozlijeđenog pronašli i zabrinuti Davorko i Vida.

Medvjeda su ubili, a Mirka odnijeli u kolibu i ondje skrbili za njega. Vida je bila očajna i puno je plakala na Mirkom, posebice kada mu je naglo pozlilo i kada je bio u vrućici i buncao. Vida je bila očajna jer je momak toliko toga stavio na kocku da ih izbavi i jer nije htjela da umre sada kada su se skrasili ondje.  Vrućica je ipak jenjavala iz dana u dan, a Mirku je bilo sve bolje. Vida je te malo znakove motrile i puno se molila. Mirko je postajao sve jačim i uskoro je sasvim svjesno ponovno stao razmišljati o njihovoj i svojoj vjeri, a Davorko je razmišljao o onome što mu je rekao o mjestu gdje je vidio Črta.

“A onda stane momka pobliže ispitivati o kolibici i o mjestu gdje mu se taj tobožnji duh ukazao. On je odmah u sebi stvorio odluku da će što prije potražiti tu čistinu na kojoj je momak pretrpio toliki strah. Pa kada mu je Mirko još i to rekao da mu se sve čini da je ona prikaza pravila u uzduhu onako i slične znakove kao i on kada je blagosiljao svoju kolibu, bio je Davorko već posve uvjeren da to nije nitko drugi, već kakav pustinjak.”

Rekao je kako ga je napao Črt, a Davorko mu nije vjerovao te je otišao na tu istu čistinu kako bi vidio što se dogodilo. Ondje je, kao što je Davorko i pretpostavljao, bio samo čovjek pustinjak koji je živio u samoći i molio se Bogu. Davorko mu je ispripovjedio svoje muke s Mirkom i Vidom, a pustinjak mu je rekao da je svakako u pravu i da ne smije dopustiti da se njegova kći uda za pogana. Tako se Davorko vratio i bio je sretan što je porazgovarao s pustinjakom.

Jednom je prilikom, pri svom dugom i teškom oporavku od napada medvjeda, Mirko čuo Vidu kako moli pokraj njegovog kreveta i na njeno opće veselje ju upitao bi li ona molila s njim. Vida je bila uvjerena da je to početak prema Mirkovom pokrštavanju, ali Davorko sam nije bio uvjeren.

Kada se Mirko oporavio, otišao je ponovno potražiti čistinu s pustinjakom kako bi mu ovaj dao savjet oko toga što da učini. Pustinjak mu je dao savjet da posluša Davorka jer je kršćanska vjera jedina i istinita i Mirko je ozbiljno počeo razmišljati o tome uz nešto uobičajenog kolebanja.

“Ništa nije teško, samo ako čovjek sam hoće i ako imade u sebi čvrstu volju da slijedi dobro i istinu. I samo onaj čovjek može biti sretan i zadovoljan, koji u vjeri traži spas i utjehu.”

U međuvremenu, Avari su se već spremali na napad na Carigrad, naoružani bijesom zbog požara i nevolja koje su ih snašle otkad su se vratili iz pohoda na Čehe i Dudlebe. No, kako je Heraklije znao kada će napasti, bio je spreman. Bajan je još uvijek na pameti katkad imao ideje o tome da svu svoju Avarsku silu upotrijebi da pronađe Vidu, ali otac ga je brzo i strogo dozivao pameti dok su se spremali na teški okršaj. Carigrad je spremno odolijevao napadima.

“Prislanjalo se i stotine dugih ljestava na visoke zidine, veralo se po njima bezbroj najsmjelijih Avara, ali svaki trud bi im uzaludan.Oni odozgo opaziše to svojim orlovskim očima, pa da u zadnji čas strovalište odozgo teško kamenje i klade, proliše goruću smolu i kipuću vodu.”

S morske je strane svojom brodicama napadao Šabarz i s morske strane je bitka bila gotovo i teža i bjesnija. A Kagan je mario samo da dođe do cilja i osvoji Carigrad pa je tako uporno svoje slavenske robove tjerao u to klanje koje se odvijalo pred zidinama. Tu su Slaveni uvidjeli da im je dosta ropstva i njihovih tlačitelja pa su digli pobunu i s morske i kopnene strane.

“I do sada pokorni robovi podigoše najednom svoje glave, stresoše sa sebe ropske lance i okove, otkazaše posluh i navališe jednodušno na perzijsko brodovlje.”

I sam heraklije sudjelovao je u bitci, povraćene snage i ponosa, a bio je još i sretniji kada su iz Panonije stigle vijesti da njihovi saveznici prodiru u avarske hringove i ruše ostatke avarske države. Pod Carigradom je poginuo i Bajan, Kaganov sin ljubimac. Samog Kagana uhvatili su ozlijeđenog i zarobili tek kod Tise i Dunava gdje ih je on napao misleći da će ih iznenaditi i da ih ne očekuju.

Međutim, Hrvati su ih uveli u klopku i okružili tako da su bili u potpunosti potučeni. Kagan je, prije nego što je bio zarobljen, otrovnom strelicom pogodio vođu Hrvata. Bila je suša i nigdje nisu mogli pronaći vode pa su poslali izvidnike ne bi mogli nekako isprati ranu. U protivnom bi vođa Hrvata umro.

Izvidnici su tražeći nabasali na kolibicu Mirka, Vide i Davorka, ali oni nisu imali vode. Zato su ih odlučili odvesti pustinjaku koji je jedini još imao pitke vode do prije tjedan dana. Kada su stigli onamo, stari im objasni da je i njegov zdenac presušio i Hrvati su već pomalo počeli gubiti nadu. Vida se zatim dosjetila da stari pobožni pustinjak može od njihovog Gospodina Boga zatražiti čudo.

Pustinjak isprva nije htio ni čuti i smatrao je to bogohuljenjem. Na kraju pristane i izmoli Boga da za njih u tim trenutku učini čudo. I zaista, u zdencu se pojavi studena i čista voda, a pustinjak iz nje izvuče svjetlucavi križ. Tu je Mirko odlučio da će se preobratiti na kršćanstvo.

“-Ovamo! Brže ovamo! Čudo, čudo! – i zgrabi kamenu posudu pa ju baci unutra. A kada ju je izvukla, o čudo, bila je puna studene i svježe vode, a nad vodom pliva nešto sjajna. Vida pogleda bolje i klikne još slavodobitnije: -Križ! Križ! – i izvadi ga iz posude i pobožno, s najvećim strahopoštovanjem, poljubi ga pa ga pruži pustinjaku, koji učini isto…”

Jedan od Hrvata, Kosenac, pustinjaku je rekao kako iako nije kršćanin, uviđa da njegov Bog mora biti silan i velik. Ponudio je pustinjaku da pođe s njima u tabor, ali starac je odbio. Tako su svi oni pošli bez njega i odnijeli ondje križ kao znak tog čuda te im ispričali što su doživjeli. Svi su zahvaljivali Perunu i Suncu i Ladi i uskoro je mnogo ljudi odlazilo do pustinjaka napiti se te vode iz zdenca u kojem se dogodilo čudo. Pustinjak im je pripovijedao i propovijedao o kršćanstvu. Svima je to isprva bilo neobično jer su bili pogani, ali čuvši od Mirka kako se i on kolebao i na kraju pokrstio prvi na zdencu. Pustinjak je ubrzo nakon toga vjenčao Mirka i Vidu.

“A njezina je sreća bila još veća kada ih je stari pustinjak konačno blagoslovio i kršćanskom vezom zauvijek sjedinio njihova ljubeća srca koja su zaradi te ljubavi mnogo i mnogo prepatila u tako kratko vrijeme.”

Vođa Hrvat uskoro se oporavio od otrovne strelice i htio se zahvaliti svom dobročinitelju pa je ondje odjahao u pratnji nekoliko svojih vojnika. Pustinjak je odbijao svaku hvalu i sve zasluge prebacivao na svog Boga. Zauzvrat je tražio da se i vođa Hrvat pokrsti i rekao da će mu to pomoći i učiniti ga velikim i slavnim.

Nakon nekoliko tjedana Hrvati su pošli dalje prema jugu, prema Dalmaciji i stigavši do Salone, savladali ostatke nekadašnje Kaganove države. Tu su se odlučiti nastaniti.

“Od valova modrog Dunava do zidina drevne Salone moja je država. Slava Bogu jedinome koji mi je dao snage da dovršim ovo naporno, ali slavno djelo!”

Nastanivši se ondje, Hrvat je uskoro odlučio pokrstiti i sebe i ostatak svog naroda i to pred Ivanom Ravenjaninom, papinim poslanikom i pred cijelim svojim narodom.

Analiza likova

Kagan – strašni i krvoločni avarski vođa koji je okrutan ne samo prema drugim narodima već i prema vlastitom avarskom narodu. Boje ga se i njegovi ljudi i narodi koje ugnjetava ili pak ima želju ugnjetavati. Ima želju vladati velikim područjem i voli ratovati, a njegova najveća želja je da se avarska zastava zavijori nad Carigradom.

“Košćato lice, pocrnjelo od vjetra i sunca, a ponešto zamazano od blata i prašine bez ikakvoga upravo oblika podavalo je tom avarskom vrhovnom gospodaru gadni, surovi i divlji izražaj. Garave oči, koje su još više priličile malenim otvorima u glavi negoli očima, još su više nagrđivale to strašno i odvratno lice sa širokim utisnutim nosom i potrance neobično velikim i klapavim ušima.”

Bajan – Kaganov sin ljubimac, jednak ocu, ali okrutniji i potpuno neobuzdan. S ocem dijeli ambicije i jako ga poštuje. Ugledavši Davorkovu kći Vidu upregnutu s ostalim robinjama, zaljubljuje se u nju i izvlači je iz ropstva kako bi je oženio. Biva razočaran kada ga Vida odbija i poželi ju uništiti kada pobjegne u njegovoj odsutnosti.

“I dok joj je govorio te riječi , bio je strašan i mrk, vidjelo se na njemu da se jedva suspreže. Iz malenih utisnutih očiju sijevale su mu žarke munje, a iz dubine grudi izlazio tako glasan dah kao da bi dahtalo usopljeno konjče. I jamačno, to je bilo prvi put u njegovu životu da je on, divlji i neobuzdani Avar, gospodar tolikih neustrašivih četa, nekomu oprostio nanešenu uvredu. Dapače i sam se sebi divio, da je mogao utoliko ukrotiti svoju divlju i neobuzdanu ćud.”

Vida – vrlo plaha, lijepa i nježna djevojka od šesnaest godina. Kao dijete ostaje bez majke i dvoje braće te s ocem pada u ropstvo. U romanu je prilično istaknuto koliko ovisi o tuđoj pomoći i muškom vodstvu.

“Vrana i gusta kosa padala joj neuredno po nagim leđima i ramenima, kao i na oči, te je svaki čas morala protresti glavom da je makne, kada nije mogla rukama kojima je bila uprta o prečku od ruda…Kukavno to stvorenje bilo je toga jutro prvi put upregnuto pod Kaganova kola.”

Mirko – glavni pokretač radnje i najhrabriji lik u romanu. Mirko je mladić kojem ju dosta biti rob okrutnim Avarima pa želi izbaviti sebe, a ujedno i očajnog Davorka i njegovu kći. Pun je nade, hrabrosti i vrlo je spretan i snalažljiv. Želi oženiti Vidu, ali Davorko i ona od njega traže prelazak na kršćanstvo s čim se on bori kroz čitavi roman. Poganin je, ali na kraju ostavlja svoju drevnu vjeru kako bi se pokrstio i mogao oženiti Vidu.

“Nikada neće doći do slobode budu li i dalje tako strpljivo podnosili taj okrutni jaram. Ne znadu upotrijebiti ovu zgodu. Sada su jači i brojniji od Avara, pa ipak nema u njima ni mrvičak svijesti. E, pa kada mogu, neka podnose njihov zulum, ali Mirko neće više!”

Davorko – starac, rob Avarima, čovjek koji je izgubio svaku nadu za slobodom i živi iz dana u dan pod avarskim ugnjetavanjem. Prije ropstva on je imao idiličan obiteljski život čak i uz napade Avara. Uporno sumnja u Mirka i njegove planove, ali Mirko mu se svaki put dokaže i izbavljuje njega i Vidu iz ropstva. On je dobra osoba i prije sebe uvijek misli na druge. Jako je pobožan.

“Čast tebi, ali na ovakova što neću i ne mogu pristati! Ljubim svoju Vidicu više nego zjenicu svog oka, ali da zbog nje padne žrtvom nekoliko moje braće i prijatelja, toga ipak ne mogu dopustiti.”

Bilješka o piscu

Milutin Mayer rodio se kod Kutine u Velikoj Ludini 6. studenog 1874. godine. Školu je pohađao u Glini i u Zagrebu, a završio je učiteljsku školu. Radio je u struci i to kao učitelj i kao nadzornik u školi, često mijenjajući mjesta i gradove u Hrvatskoj.

Bavio se politkom te je bio veliki katolik i hrvatski nacionalist. Dobio je od pape Benedikta XV. zlatni križ zbog njegovih velikih zasluga za papinstvo i Rimokatoličku crkvu.

Volio je pisati povijesne romane u kojim je opisao događaje iz hrvatske povijesti. Obično je u romanima dao svoje osobno mišljenje koje je bilo prožeto njegovim katoličkim i nacionalističkim viđenjima.

Najpoznatiji romani su mu: “Dolazak Hrvata”, “Posljednji svoga roda” i “Krvavi sabor križevački”.

Umro je u Zagrebu 23. veljače 1958. godine.

Autor: L.P.