Dobri duh Zagreba lektira, Pavao Pavličić

1 Kratak sadržaj
2 Analiza likova
3 Bilješka o piscu

Dobri duh Zagreba, knjiga je kriminalističkih pripovijedaka, autora Pavla Pavličića, prvi put objavljena 1976. godine, a do sada je čak izašla u jedanaest izdanja. Žanr kojim piše ovu knjigu je krimić s elementima fantastike. Svaka pripovijetka je kratka, ali to joj dodatno daje na važnosti, jer u to malo stranica, bez daha i treptaja čitamo i pokušavamo što prije stići do kraja ne bismo li rasteretili misli o radnjama i napokon saznali rasplet.

Teme koje se protežu kroz pripovijetke su: ubojstva, pljačke, otuđivanja novca, napadi na slabije, davljenja i ostala nemoralna djela kriminala i zločini; dok su motivi najčešće novac, ili ljubav i osveta.

Mjesto radnje je grad Zagreb, gdje autor danas živi i radi. Autor nam opširno opisuje dijelove grada Zagreba, navodeći stvarne nazive ulica, trgova, i gradskih kvartova, dajući nam realne opise livada, prostorija, radionica, tramvajskih stanica i slično. Likovi i događaji su naravno, kao i u drugim pripovijetkama i kriminalističkim djelima, izmišljeni, ali ne i manje važni jer i njih opisuje kao ljude iz naše svakodnevice. Bilo da rade u nekim radionicama kao obrtnici (zlatar, urar, konobarica i ostali) ili su to ljudi koji žive sami ili s nekima, idu s posla ili na posao, putuju tramvajem, odlaze u kupovinu i slično. U opisima koristi puno epiteta, opisnih pridjeva u funkciji atributa te usporedbi, onomatopeja i kontrasta kako bi što vjernije opisao, dočarao i približio situaciju i događaje čitatelju.

Svaka pripovijetka ima svoje vrijeme radnje, kada se čin o kojemu je riječ, dogodio. Autor pripovijeda u trećem licu, pa tako dobivamo osjećaj kao da smo i sami uvučeni u priču kriminalističkog djela s čijim likovima se možemo poistovjetiti u stvarnom životu te pokušavamo što prije saznati kraj jer pripovijedanjem tako unosi svoje mišljenje i ideje u pripovijetke.

Sadržaj svih pripovijetki je jako zanimljiv i napet. Svaka pripovijetka ima svoju kompoziciju i do samoga kraja ne možemo odgonetnuti krivca, ali je još zanimljivije da od samoga početka sumnjamo u nekoga.

Likovi su inteligentni ljudi, svaki sa svojim zanimanjem, imaju svoje strasti i hobije kojima se vole baviti. Često su vođeni nekom svojom nutarnjom dobrotom, i pozitivnom energijom, na čijoj je autor strani, pa nam kroz njih pokušava otkriti krivca zločina i tako dati pouku djela: da nijedan zločin ne može proći nekažnjeno, te da ništa nije vrijedno nečijega zdravlja i života, ali isto tako uvijek moramo biti spremni da možda imamo potencijalnog svjedoka koji nas gleda, a da mi toga nismo ni svjesni.

Ideja djela je da nam trenutna slava i bogatstvo ne znače ništa, ako ćemo kasnije zbog toga ispaštati i izgubiti sigurnost.

Dvije od jedanaest pripovijetki iz ove knjige, i to: “Pošteni nalaznik” i “Dobri duh Zagreba” završavaju otvoreno. U njima nam nije autor sam dao rješenje tko je glavni počinitelj nego sami možemo zaključiti kakav ishod želimo. Stoga, nas navodi na razmišljanje i odgonetavanje.

Kriminalističke pripovijetke iz ove zbirke su sljedeće:

Magda i trešnjevački fantom
Tramvajska priča
zA
Pošteni nalaznik
Doživljaji jednog abonenta
Frizer za muške
Postolar i vrag
Smrt lijeve spojke
Dioskuri
Dobri duh Zagreba
Pet malih pisaca

Vrsta djela: kriminalistička pripovijetka s elementima fantastike, koju karakteriziraju kompozicija: uvod, zaplet, vrhunac i rasplet i fabularni tijek te dramatičnost kroz epitete, usporedbe i onomatopeju

Mjesto radnje: grad Zagreb, sa stvarnim opisima ulica, trgova i kvartova

Vrijeme radne: 1973.godina

Tema djela: kriminalistička nemoralna djela i zločini: pljačka, ubojstvo, napadi na slabije, (pokušaj) silovanja, otuđivanje novca

Ideja djela: trenutna slava i bogatstvo ne znače nam ništa, ako ćemo kasnije zbog toga ispaštati i izgubiti sigurnost

Kratak sadržaj

Magda i trešnjevački fantom

Magda i trešnjevački fantom, prva je po redu kriminalistička pripovijetka autora Pavla Pavličića iz zbirke pripovijetki Dobri duh Zagreba.

Glavni lik novele je Magda, tiha i skromna osamdeset i četiri kilograma “teška” četrdesetogodišnjakinja, ljubazna i jako optimistična konobarica koja radi u bifeu na Srednjacima, a pritom s većinom gostiju priča samo službeno:

“…kako bi inače mogla tako gospodstveno nositi svoja osamdeset i četiri kilograma, kako bi mogla biti tako samopouzdana, tako blaga, tako privlačna., … , Ali, da Magda ima svojih ženskih draži, da je u nje debljina skladno i nekako ugodno raspoređena, u tome se svi slažu, pa je zato uvijek prate pogledi, i njezin je dan stalno odbijanje ljubavnih ponuda.”

Mjesto radnje se proteže od navedenog bifea:“…dok je oko narančaste osmerokatnice, u kojoj je smješten bife,…” gdje naš glavni lik radi, preko livade koja povezuje Srednjake i Trešnjevku, dva kvarta Zagreba.

Vrijeme radnje je zima. U par situacija autor nam daje opise sunčanog zimskog ugođaja:

“vani je tiho i sunčano, a u hladu mraz” te “…, a vani se pomalo hvata zimski sumrak, magla je,…”.

Pored Magde, glavnog lika, u noveli se javljaju i sporedni likovi, odnosno stalni gosti: “gosti koji poznaju cijelo osoblje i način poslovanja lokala.” Kako ih sam autor opisuje: “Društvo je staro i dobro poznato”:

Veljković – šef samoposluživanja na uglu: “kojemu su oči već pod livene krvlju, a debeli mu prsti polako otresaju pepeo s cigarete”
Šime – Dalmatinac iz skladišta trikotaže u istoj kući
Slavek – bljedoliki, plavokosi mladić, tih i povučen: “koji uvijek stoji malo sa strane i pije samo kavu”
Njofra po imenu Franjo – dobroćudan pijanac koji ima samo majku, čistačicu
Zec – vlasnik privatne voćarnice

Vrlo značajan lik je:

Vincek – Magdin najuporniji i najnesretniji udvarač, s kojim ostali gosti zbijaju šale:

“Vincek je desetak godina stariji od Magde i već je godinama bezuspješno opsjeda. On to čini tako uljudno, tako nekako otmjeno, a istovremeno i pomalo dirljivo i smiješno, da se Magda ne može naljutiti na nj.”

Vincek je dobrostojeći umirovljenik, visok, jak i crne kose, uvijek lijepo ispeglan. Iako Magda odbija njegovo udvaranje, te mu ne dozvoljava da ju prati kući nakon posla, ipak ga na neki način voli, ali to ne želi priznati niti sebi niti njemu:

“Magda zna da Vincek gleda za njom, da je žalostan i da je voli. Zna da on, kao i ona, pomišlja na ona duga popodneva kada će sjediti sam uz svoja tri deci crnoga i gledati je kako radi. I zna Magda da Vinceku, kao i njoj, pri pomisli na to, srce brža kuca, i da ga, kao i nju, obuzima tiha, premda možda bezrazložna radost.”

Pored stalnih gostiju; u kafić u kojem Magda radi, ponekad naiđu i drugi, slučajni gosti, “ali oni stoje i sjede sami, ili tiho razgovaraju,…”

Pored uobičajenih radnji i razgovora u bifeu, gosti često razgovaraju i o Magdi:

“…a među ljudima što piju svoje prvo piće razgovor se povremeno vraća na nju.”

Autor nam dodatno zahuktava atmosferu unoseći nam lik “fantoma” kroz razgovor stalnih gostiju o manijaku. Takozvani “Trešnjevački fantom” napada žene:

“Izgleda da nije imao ništa, ali je dosta jak, tkaninu je kidao kao ništa.” Srećom napadnute žene uvijek netko od prolaznika spasi od silovanja: “Išlo je dosta ljudi s tramvaja, s Trešnjevke, jer je bilo tek oko deset, i ta je žena išla prva, a za njom, tridesetak metara daleko, cijela kolona. Taj luđak ih je morao vidjeti. Ali je ipak napao.”

Magda i tu pokazuje svoju hrabrost te opravdana svoj duh optimizma i vedar pogled na svijet jer se ne da prestrašiti svakodnevnim pričama gostiju bifea o fantomu:

“Natače sebi jedan amaro i polako ga pije. Njezin je optimizam neslomljiv, njena vjera u dobrotu neograničena, njen osjećaj pravde i istine jasan i siguran. I Magda je opet vedra. Ta vedrina ima tri glavna izvora: njeno dobro srce, njena osamdeset i četiri kilograma i drugu čašicu amara koju blago obujmljuju njeni obli prsti.”,

a i ona je jedna od žena koje nakon posla idu livadom i još pored toga nosi utržak iz bifea:

“Odlaze i drugi, lokal se prazni, pipničarka zaključuje posao, Magda broji utržak i stavlja ga u crnu torbu od skaja. Onda se presvlači i gasi svjetla. Na vratima se oprašta s pipničarkom, i ova nestaje. Magda zaključava vrata i provjerava bravu. Zatim se svojim sigurnim, odmjerenim korakom otpućuje, vedra izraza na svome širokome licu, u maglu, u noć.”

Iako privlačna i neudata žena, imala je jako puno udvarača, ali uz njen uspostavljen autoritet nitko ju nikad nije taknuo ili se ružno prema njoj ponio:

“Magda nosi suknju dužu nego što je moderno, Magda je uvijek u kuti, nitko se nikad nije usudio dodirnuti je rukom, pa se čak i najveći zavodnici i najpijaniji gosti ograničuju samo na to da prema njoj budu kavaliri, da joj se smiješe i govore slatke riječi…”, a često je zbog toga i žene iz kvarta cijene pa i one ponekad svrate na kavu.

Kako bi vjerno dočarao napade manijaka, autor nam detaljno opisuje livadu na kojoj se dogodio napad na prijašnje žene, a kojom Magda svaku večer nakon posla ide kući:

“Premda je u novinama svagda pažljivo pratila urbanistički razvitak Zagreba, Magda možda nikada neće saznati kako je došlo do toga, da tu na Srednjacima, ostane ta prazna livada, sva zarasla u korov, samo s utabanim puteljkom po sredini. Postoji, doduše, glavna cesta i pločnik, ali je preko livade znatno bliže, pa svi njome prolaze, i to joj je jedina svrha: nema rtu čak ni dječjeg igrališta, pa je Magda već odavna zaključila da i tu namjeravaju sazidati kuću, i to joj nije drago.”

Ponosna, hrabra, čvrsto stojeći na zemlji, ne da se povinovati/ponukati u namjeri i maknuti s puta:

“A običnost je glavno Magdino oružje. U svakoj teškoj situaciji ona je uspijevala zapaziti onu najjednostavniju, nesvakidašnju crtu koja nas, kad je prepoznao, iz najcrnjeg očaja vraća u običan život i tako čini relativnom i našu bol i ono što ju je izazvalo. I Magda vidi oko sebe sve obične stvari: vidi kratku i mrazom spaljenu travu, vidi utabani puteljak, korov, udiše miris magle, čuje automobile na cesti.”

Bespomoćan od konstantnog odbijanja, jadan i čuvši priče o manijaku u bifeu, Magdin udvarač Vincek dobiva novu ideju u svom umu: jedne večeri odlučuje pratiti Magdu ne bi li je malo samo zastrašio kako bi mu nakon toga dozvolila da ju nakon posla prati kući:

“Njegovi prsti stišću njezinu ključnjaču, ali ti su prsti nekako drhtavi, kao malo nesigurni., … , Tip je visok, ima kapu duboko natučenu na oči i podignut ovratnik, lice mu se uopće ne vidi. Na njemu su kožnat kaput i crne hlače koje se jedva naziru u tami. Opet pruža ruku prema Magdinu vratu, naglo, brzo, ali opet nesigurno, kao da ne vidi dobro,… , On je sve bliže i bliže, a jak je, i Magdino se lice sve više približava njegovu, premda se njegovo lice uopće ne vidi, jer je skriveno kapom i ovratnikom, naziru se tek male, duboko usađene oči, kao kod jako kratkovidnih ljudi. , … , Napokon, fantom je uspijeva posve privući k sebi, a Magda sve više popušta. Čini ona to pomalo i namjerno, premda bi ga mogla udariti nogom u potkoljenicu ili u prepone, premda bi ga sad mogla udariti torbom po nosu.”

No ona, odlučna i hrabra, u svojoj namjeri, prepoznaje Vinceka i shvaća da on nije pravi manijak:

“Jer, Magda je sada shvatila: manijak ne pokušava ništa drugo i nema, čini se, nikakvih drugih namjera, do da je poljubi u usta., … , I prepoznala sam te, po toj tvojoj kolonjskoj vodi, takvu valjda nema nitko drugi na svijetu.”

Nakon što su ipak krenuli kući i Magda dozvolila Vinceku da ju otprati doma:

“i Magda se i sad nježno smiješi, prisjećajući se kako se disciplinirano okrenuo na uglu njene ulice i otišao bez osvrtanja, kao što je i tražila, pokazujući tako kavalirski da nema namjeru špijunirati u kojoj to kući ona stanuje”,

okrenuvši se u posljednjem trenutku vidjela je na drugom kraju livade pravog manijaka:

“Na rubu livade, točno na visini onoga mjesta gdje su se njih dvoje sastali, začula se najprije tiha lomljava suha korova, a onda se vidjelo kako je jedan čovjek, izvan puta, iz trave, izašao pod svjetlo na pločnik. Bio je visok i imao je kapu duboko natučenu na oči.”

Vođena intuicijom i nadahnućem, otišla je s Vincekom na večeru, gdje su skupa razradili tehniku sutrašnjeg dana i plan otkrivanja pravog manijaka:

“našli su na Trešnjevki jedan lokal koji radi do jedanaest (prilično mračan, zadimljen i pun pijanaca,…), pa su ondje sjedili sve do zatvaranja, i Magda je govorila, a Vincek je slušao, i to pozorno i otvorenih usta, tako da mu je salata od kupusa dva puta pala na kravatu, što je Magdu nasmijalo i raznježilo, pa ga je potapšala po ruci.”

Nakon što su razradili plan, u akciji što slijedi, Magda i njezin udvarač Vincek postaju suradnici:

“ona zna da nema nikakva drugog načina da se krivac ulovi, a istodobno joj je jasno da je njega apsolutno potrebno uloviti. Ali ona nikada ne bi dopustila da to učini netko drugi: s obzirom da je ona osoba koja o svemu tome najviše zna, koja je najbliže istini, a tu istinu nije moguće dokazati drugačije nego izlažući se onome čemu se ona upravo izlaže,…”

Prvi dio plana je susret fantoma i Magde:

“Ona korača jednomjerno, ni brže ni polaganije no inače kad ide ulicom, i njen se korak nimalo ne ubrzava, niti usporava u času kada začuje korake kako se približavaju. Nigdje u blizini nema nikoga, baš kao ni sinoć; samo, ovi koraci ne odjekuju po utabanoj travi kao Vincekovi, nego šuškaju i vuku se kroz travu, oni su hitri i laki kao stupaj nekoga tko je navikao kretati se kroz tamu. Magda već i vidi čovjeka, onoga istog od sinoć: poguren, ustao je iza obližnjeg grma za koji je netom bio čučnuo, još se jednom osvrnuo oko sebe, a sad se brzim skokovima upućuje prema njoj. Visok je i hitar, ali mnogo vitkiji od Vinceka. Magdini se mišići zatežu i ona je spremna za napad.” “Ali, on je već kraj nje. Magda naglo podiže ruku i odbija udarac: palica je pogađa u podlakticu koju je uspjela zgodno namjestiti;… , u istom času tip ponovno zamahuje, a Magda baca hitar pogled na njegovu drugu ruku: u njoj nema noža, a to je najvažnije. Ali, drugi udarac pogađa Magdu u rame i ona posrće, počinje teturati unatrag, dok se čovjek baca naprijed, prema njoj, pružajući svoju slobodnu ruku prema torbi u njezinoj ruci., … , Ona ga, u onom posrtanju, pokušava pogoditi nogom u koljeno, ali u tome ne uspijeva, pa, promašivši, pada na leđa, u travu, na kojoj je bijeli pokrivač mraza. Kao da je samo to i čekao, tip se baca na nju, uspijeva joj prikliještiti udove, i ona nemoćno leži.”

A u ključnom trenutku Vincekova zadaća je uskočiti i spasiti Magdu:

“Najednom, čovjekovo se tijelo grči, on tiho ječi, zatim popušta stisak. Potom je na zemlji. Vincek mu već kleči na prsima i vezuje mu ruke, dok Magda pomaže oko nogu. “

Fantom je otkriven. Kako je Magda i sumnjala jedan od stalnih gostiju, jer su jedino oni znali da ona nosi utržak nakon posla i ide livadom kući:

“…, ali ipak skida čovjeku naočale i kapu. To je Slavek, koji ih gleda u polutami svojim plavim očima, mirna i odsutna izraza na licu, kao da ga se sve to ne tiče. Ili kao da nešto sprema.”

Manijak je izmišljen samo kako bi dobio novac:

“Jer ja svaki put, kad idem navečer kući, idem preko ove livade i nosim sa sobom novac. Ali za to zna dosta malen broj ljudi, a to su sve stalni gosti, oni s kojima neki put razgovaram i koji sve vide i čuju., … , Naš prijatelj se dosjetio: izmisliti manijaka koji napada sve žene redom, i to zato da ih silovao, pa je tako napao i jednu koja nosi milijune u svojoj torbi, a skupio je i novac. , … , napadao ih je tako da ne bude većih posljedica. Da ih je doista silovao, moglo se dogoditi da one to ne prijave; ovako, napadao ih je pred ljudima, uvijek je netko naišao, i tako se glasina širila, i svi su mislili na nekoga razbarušenog luđaka, a ovaj je sjedio u bifeu i mislio svoje.”

Tramvajska priča

Tramvajska priča, kriminalistička je pripovijetka koja u pet radnih dana, od ponedjeljka do petka, priča priču pljačke koja se odvila u tiskari u kojoj glavni lik, Tomislav Šijak, radi.

Priču pričaju u tramvaju, koji putuje sa sjevera, od Sljemena prema centru odnosno Savskoj cesti gdje se tiskara nalazi. Tramvaj je to, koji svaki dan u isto vrijeme dolazi. Tomislav Šijak, svako jutro, u pet i sedamnaest dolazi na stanicu i kreće na posao. Ušavši u tramvaj uljudno pozdravlja ostale putnike, koji mu odzdravljaju.

To su, sporedni likovi, koji se u isto vrijeme nalaze na istom mjestu. I svi skupa prema centru putuju. Tu su:

Petretić – slagar u tiskari, mršavi čovjek koji uvijek pokraj prozora sjedi, a ima bolesnu ženu kod kuće koja boluje od raka
gospodin Pepčec – činovnik
jedna debela žena – po zanimanju pipničarka
dvojica mladića – ličilaca
jedan crveni mesar
jedna žena – mlađa od prve
sijedi odvjetnik s leptir kravatom i štapom

Na stanici poslije Zvijezde, u tramvaj ulazi:

Jakov Bobovac -Tomislavov kolega iz tiskare. Bio je to stalni sastav ranojutarnjeg tramvaja koji se međusobno pozdravljao:

“Razgovori što se tu vode u najboljem su smislu filozofske naravi. Susrećući se samo na toj kratkoj vožnji, ljudi su lišeni svakog koristoljublja i odvojeni od društvene podloge, pa zato govore bez ustezanja. S druge strane, poznajući se tek površno, mogu govoriti samo o općenitim i za sve važnim stvarima, pa to razgovoru daje neku uzvišenost, a kad ipak probiju osobne brige nekoga od njih, svi mu svesrdno nastoje pomoći, možda baš zato što im na raspolaganju ne stoji ništa drugo do savjet, sućutno kimanje, tiha riječ.”

Radnja pripovijetke se odvija u svibnju: “Obronci Sljemena obasjani su suncem svibanjskog jutra, …”

Tema je pljačka u tiskari i potraga za kradljivcima. Za navedenu pljačku tiskare u kojoj radi, Tomislav Šijak saznao je u uobičajenom razgovoru u tramvaju:

“Pa o pljački u vašem poduzeću, čovječe božji! – trijumfalno uzvikuje gospodin Pepčec, uživajući u Šijakovoj zbunjenosti. -Niste slušali u drugom dnevniku na televiziji? Neki su se uvukli u upravne prostorije kroz slagarnicu, jučer kasno popodne, i odnijeli veliki iznos u gotovini.”

Jedino na što Šijak u tramvaju obraća pozornost, maleni je prozorčić tamo negdje vani koji mu uvijek privuče pogled i pritom odluta mislima pitajući se kako grad Zagreb izgleda s njegovog pogleda. To je bila njegova stara/nova tajna koju nije htio podijeliti sa svojim suputnicima:

“Ali, koliko pamti, nije još prošlo nijedno jutro, a da nije izvinuo vrat i pogledao gore. Na krovu ima još otvora, ali je samo ovaj zastakljen, dok su drugi prekriveni limom; možda je iza ovoga neka prostorija koja je nekada služila za stanovanje. Po staklu je popadao debeli sloj prašine, i svakoga jutra Tomislav Šijak pomišlja kako bi bilo dobro ondje se zavući, pa prvo otrti staklo, a onda kroz prozorčić gledati van, kako, recimo kiša bubnja po širokim plojkama kestenovog lišća. Gore je svakako tiho i zaštićeno.”

Tako gledajući zamišljeno u njega i sanjareći, zamijetio je promjenu na “svom” prozoru: donedavno prekriven paučinom i prašinom sada je bio drukčiji:

“Prozor u koji nikada nije pogledao vozeći se tramvajem popodne ili s večera, već samo ujutro, danas se promijenio: s njega je obrisana prašina, a kao da je malo i odškrinut.”

Šok ne bi bio veći, i Tomislav ne bi bio znatiželjniji da sljedećega jutra, na istome tom prozoru ne ugleda iz tiskare mu poznati papir:

“Osupnut, s nevjericom gleda uvis, ovjesivši se rukama o aluminijsku šipku. Prozorčić je zastrt zelenim papirom. Na papiru ima nekih crvenih tonova, pa Šijak napreže oči. Razabire slova D i N i neki nejasan oblik, narisan smeđom bojom. Po nečemu mu se taj papir čini poznat.”

Sjetivši se kasnije da su isti taj papir pripremali u tiskari, ali da on još nije tiskan za javnost i vanjsku upotrebu, počinje sumnjati u povezanost papira s prozorčića s pljačkom tiskare:

“Tomislav Šijak odlučno gazi dalje, jer zna da je čas da razmisli i o posljednjoj, najvjerojatnijoj, i možda najnaivnijoj pretpostavci, … , jer se približava staroj kući na uglu. Zar nije moguće da je upravo onaj tko je opljačkao tiskaru stavio plakat na prozorčić? Da je ondje, na tavanu, recimo, načinio svoje skrovište, spremio onamo novac, a možda se i sam sakrio. A plakat? Ako se već prave takve pretpostavke, onda je moguće da je on u plakat zamotao i novac što ga je ukrao, i tako ga iznio na ulicu.

Kako mu sumnja nije dala mira, sam kreće u potragu, ponajviše se vodeći idejom pogleda s prozorčića koja mu i daje hrabrosti za istragu:

“Napokon stiže do vrha. Ondje su smeđa, čvrsta vrata, s ključanicom, ali bez brave izvana. Po njima je prašina. Tomislav Šijak naslanja oko na ključanicu: vidi se samo neka ispucana drvena površina na koju padaju sunčane zrake, a na njihovu svjetlu pleše prašina. Zbunjen, polako, jednim prstom, Tomislav Šijak upire u vrata: ona ostaju nepokretna. Zato gura jače, dlanom, ali i to posve tiho i oprezno. Vrata ne popuštaju; suzdržavajući dah, stoji pred njima i gleda ih. Onda prislanja uho na ključanicu. Trza se. Zar se začuo nekakav šum”.

Shvativši da kasni na posao, i da će mu stići tramvaj, žuri natrag na stanicu gdje sreće i Jakova Bobovca, ali se odlučuje sutradan ipak vratiti i provjeriti unutrašnjost prostorije jer gledajući sa stanice shvaća da zelenog plakata više na prozoru nema. A cijelo vrijeme sumnja na jednu osobu, i mora provjeriti svoje sumnje i potvrditi pretpostavke:

“Tomislav Šijak namješta se tik pred vrata, tako da se kroz ključanicu može vidjeti tek dio njegovih hlača. Ključ se okreće u bravi, vrata se otvaraju, ali ne odveć široko. Neki mladić (“crveni neznanac”) gleda u Šijaka izbezumljena, uplašena lica. Vidi se da nije njega očekivao.

Crveni neznanac je osoba kojega je čuvar laboratorija opazio, te dao iskaz, koji je kasnije bio objavljen u novinskom članku. Ali, ta osoba je morala imati osobu iznutra, koja ima pristup ključevima i koja je neznancu pomogla nesmetano ući i uzeti novce, a Šijak se upravo sprema upoznati je:

“Polako, Tomislav Šijak struže nogama po podu, kao da korača, a onda, udahnuvši još jednom duboko, otključava vrata. Otvara ih tako da sam ostane iza njih. Posjetilac ulazi., … , Čovjek se još nije uspio ispetljati iz konopca, pa ga to priječi da eskivira. Šijakova glava ga pogađa u korijen nosa i on ošamućen pada. Premda ga koljeno još jako boli, Tomislav Šijak se baca na nj, priteže konopac, zatim okreće čovjeka na trbuh i dobro mu vezuje ruke, jakim čvorovima što ih je svladao služeći u mornarici. Onda opet okreće svog protivnika na leđa, pa ga zatim uspravlja, da može sjesti. Blijed, krvavih očiju, Jakov Bobovac gleda ga s poda.”

Bobovcu nije bilo jasno kako ga je Tomislav Šijak prokužio, ali zapravo je bilo jako jednostavno. On je i prije znao za napušteni prozorčić, koji se, kako su njih dvojica razgovarali, tako sljedećeg jutra mijenjao (obrisana prašina, netko stoji na prozoru, stavljen plakat, skinut plakat). I Tomislavu nije ništa drugo preostajalo doli sam doći i istražiti: ali čak i sada, otkrivši cijelu hrpu novaca:

“I jedan smeđi kartonski kovčeg, vjerojatno s tavana; … u njemu, pod listom novina, stoje naslagane novčanice.”,

njega samo zanima i privlači tajanstveni pogled s “njegovog” prozora:

“S rukama na leđima, on prilazi prozorčiću. Napokon ima priliku da baci pogled kroza nj. Kestenove grane svijaju se nadohvat ruke. Lijepo je, ljepše no što je mislio.”

No to nije jedino što se u njihovu tramvajskom društvu promijenilo, tako gledajući kroz prozor, Šijak uočava i spoznaje kako je Petretiću umrla žena:

“Čuju se kočnice tramvaja i plava se kola zaustavljaju na stanici. Tomislav Šijak ugleda staro društvo u prikolici. Kraj prozora sjedi Petretić, blijed, s plavim podočnjacima. Na sebi ima tamno odijelo, i crnu vrpcu oko rukava.”

Pouka priče bila bi da nije uvijek novac svima bitan, nekima je bitnije i zdravlje te ljubav njihovih bližnjih. U jako kratkom vremenu se može puno toga promijeniti: netko dobije, netko izgubi. Autor nam na katarzičan način poručuje da svoje vrijeme (trebamo) trošiti (ako je to moguće) na nama najbolji mogući način.

zA

Za, je kratka kriminalistička priča, u kojoj upoznajemo glavnog lika po imenu Izidor Topličan. Izidor nam sam objašnjava kako nije lako imati to ime, jer je njime određen, ponajviše društveno. Svi Izidori su nekako skloni zajedništvu, samim time što im ime nije učestalo, vole se držati skupa, jer rijetko kada sretnu imenjake:

“Budući da su tako rijetki, Izidori su nužno upućeni na zajedništvo, kao stranci u tuđoj zemlji, kao esperantisti ili numizmatičari koje veže zanimanje za istu stvar ili zajednički hendikep. Izidorima je ime neka vrsta hobija, znak pripadnosti odabranoj skupini.”

Glavni lik Izidor, samotnjak, pasionirani je enigmat, što aktivni što pasivni. Ne samo da rješava križaljke i rebuse nego ih i sastavlja:

“On, naime, nije samo rješavao križaljke, rebuse, šarade, labirinte, skrivalice, logogrife i zagonetne posjetnice, nego ih je i sastavljao i bio je revan suradnik većine naših enigmatskih listova, pa je čak imao i titulu zagonetača B kategorije, te je zato uz njegovo ime – onda kad je potpisivao svoje radove – stajala i kratica Zb.”

Da je bio samotnjak, potvrđuje činjenica da je živio u svojoj sobi u maloj kući u Pazinskoj ulici, na Trešnjevki, s majkom i sestrom, a nije imao ni mnogo prijatelja ni djevojku. Mjesto radnje je Zagreb, ali se spominje i pljačka u Virovitici (gdje je Izidor otputovao kako bi potvrdio svoje sumnje) i Bjelovaru.

Vrijeme radnje se proteže od jeseni 1973. kada je Izidor sve češće svoje ime uočavao u križaljkama, rebusima i ostalim enigmatskim listovima, što ga je i navelo na dublju analizu značenja imena; do proljeća.

Tema pripovijetke su pljačke odnosno serija pljački, koje su se desile u pet – šest navrata tog proljeća, ali posebnost njihova je što se uvijek odviju na isti način (nestane struje na par trenutaka, vlasnik/prodavač se ni ne snađe, a počinitelj/zagonetni kupac već obavi pljačku i nestane s vrijednim predmetom), u sličnim trgovinama (zlatarna, urarna, kujundžijska radnja), u podjednako doba dana (većinom sedam sati navečer), te gotovo uvijek petkom ili subotom (nakon radnog tjedna).

Kako je bio strastveni čitatelj kriminalističkih romana, tu strast je spojio s enigmama i tako otkrio da se ime Izidor pojavljuje samo u malim križaljkama, koje su sastavili nepoznati ljudi:

“Prvo ga je ohrabrila činjenica da enigmatski list izlazi samo četvrtkom, a pljačke se zbivaju preko vikenda. Tako je došao na pomisao da ime IZIDOR u križaljci zapravo nije ništa drugo nego šifra, poruka kojom pljačkaši jedni drugima daju signal za razbojstvo. Pri tome nije bilo važno da poruka bude objavljena uvijek na istome mjestu u listu, pa čak ni da to bude uvijek u istome časopisu (odmah je odbacio pomisao da bi uredništvo bilo upleteno), važno je bilo samo to da se pojavi ime IZIDOR, koje je dostatno, neobično da ne dođe do zabune, kao što bi svakako došlo s nekim svakidašnjim imenom, kao što je Branko ili Božo.”

Shvativši to, Izidor Topličan odlučuje čekati sljedeći četvrtak, da izađe novi list ne bi li otkrio gdje će se sljedeća pljačka dogoditi za vikend:

“I četvrtak je došao, časopis je izašao., … , Napokon, evo ga: u jednoj maloj, vrlo jednostavnoj križaljci, izašlo je: IZIDOR. Križaljka je bila tako mala da je u nju stalo jedva išta drugo osim najnužnijih podataka za pljačku. Odmah je pohitao da riješi sve. Ne treba ni spominjati koliko je bilo njegovo uzbuđenje kad je vidio da se na riječ IZIDOR nastavlja, od slova Z, riječ ZAGREB. Grozničavo je rješavao dalje. Na slovo R, u riječi ZAGREB nastavljalo se Rački, na slovo I u toj riječi ISTOK, na slovo S u riječi ISTOK riječ SMIČIKLAS, na jedno S u toj riječi riječ SEDAM, a na drugo S riječ SUBOTA. Istočni ugao Smičiklasove i Ulice Račkoga, u subotu u sedam sati.”

Otkrivši to sve, sav pod tremom i uzbuđenjem, Izidor je samo čekao subotu i sedam sati kako bi provjerio svoju teoriju, i tog dana se u tom trenutku našao na otkrivenom mjestu, na uglu dvije ulice gdje je bio zlatar:

“Bližilo se sedam sati. Malo je ljudi ulazilo k zlataru, rijetki su zastajali pred izlogom. Minutu prije sedam, Izidoru Topličanu srce se umirilo, počeo je pravilnije disati, bio je uvjeren da pljačkaši više neće ni doći. Jedva da je obratio pozornost na veliki kišobran što se sklopio pred zlatarnicom, jedva da je zapazio siluetu čovjeka što je ušao. Onda, odjednom, svjetlost se unutra gasi. , … , Onda je potrčao. Morao je zastati, jer mu se ispriječio prvo jedan, a onda drugi tramvaj. Kad je stigao na drugu stranu ulice, upalilo se nekakvo malo svjetlo u zlatarnici, pa je zato opet stao. Onda je izletio zlatar, zapomažući.”

Vidjevši sve to i uvjerivši se u svoju teoriju i potvrdivši sumnje, Izidor Topličan, čvrsto je odlučio stati pljačkama na kraj. Kontaktirao je svog prijatelja, Izidora Bana, urara, ispričao mu sve što se dogodilo, pokazao mu čvrste dokaze koje ime (svaku pljačku je potkrijepio isječcima iz novina s križaljkama iz pripadajućih tjedana) te ga zamolio za suradnju.

Dogovoreno je da će on sastaviti križaljku s novim signalom za sljedeću pljačku koja se trebala odviti sljedećeg tjedna, pretvarati se tog ključnog dana da je on urar, Izidor Ban, uz pomoć svog kolege koji će stajati u pričuvi sa strane i tako baciti mamac za pljačkaše:

“Ja sam sastavio križaljku. U njoj je, evo, pod osam vodoravno, ime IZIDOR. Na slovo Z u imenu nastavlja se ZAGREB, na slovo O OKIĆ, iznad slova R u riječi IZIDOR nalazi se riječ URAR, a iznad slova D SEDAM. To S u SEDAM ujedno je i početak riječi SUBOTA. To su svi podaci, ne može promašiti.”

Smislivši tako cijeli plan, on i kolega Izidor Ban zamijenili su uloge, pa tako Izidor Topličan u ulozi urara stoji u urarnici i čeka razvoj događaja:

“Na oku je imao urarsko povećalo, u lijevoj ruci jedan otvoren ručni sat, a u desnoj olovku. Zašto olovku? Naravno, on je, da smiri napetost, rješavao križaljku. , … , Izidor Topličan je znao da pljačkaš čeka negdje u blizini, da vreba, da ga gleda kroz osvijetljen izlog, da neće ući dotle dok ne bude sasvim siguran da nema opasnosti. , … , vrata se polako otvoriše, na pragu zastade visok čovjek s naočalama, aristokratskog izgleda, u kišnom ogrtaču i tamnome šeširu. Nije bilo sumnje da je to pljačkaš.”

Akcija se odigrala:

“Trebao bih remen za sat – reče neznanac i sasvim se približi pultu. Izidor Topličan se naže i zagleda u vitrinu s remenjem. Reče: – Kožni? Pleteni? S podlogom? Bez podloge? , u tom času svjetlo se ugasi. Istog časa, Izidor Topličan odskoči od pulta, a po staklu tresnu neki tvrd predmet, staklo puče na komadiće. Promašaj! – uzviknu Izidor Topličan radosno, već kod vrata. Drago mi je da smo se sreli. I ja sam enigmat. Dok je čovjek u mraku srljao prema njemu, on okrene ključ u bravi i odskoči od vrata, skloni se uz jednu od vitrina. U tom času svjetlo se upali. – Dobra večer, još jednom – reče Izidor Topličan, smiješeći se. Čovjek je, izbezumljen, stajao na sredini dućana, s palicom u ruci. U tome času otvoriše se stražnja vrata. Na njima je stajao crnomanjasti tip s brčićima. Prvi pljačkaš naglo živnu, ali zatim spazi urarova bratića u uniformi, s pištoljem uperenim u leđa crnokosog brkajlije.” i naš Izidor je postao junak.

Ne samo da je pomogao široj zajednici uloviti pljačkaše nego je čak dobio i novu titulu priznatog enigmata. Iz kategorije B prešao je u kategoriju A:

“Za ovo ćeš sigurno dobiti A kategoriju – reče urednik časopisa. Bit ćeš zA! Jer, da nije bilo križaljki… -A tek da nije bilo imena… – odgovori naš junak. Jer doista, da se on nije zvao Izidor, ne bi bilo ni njega, ni priče.”

Pouka ove pripovijetke bi bila da kako god da izgledamo ili što god da imamo, a u ovom slučaju kako god da se zovemo, ne mora uvijek biti loše, i to nije uvijek ono što nas (negativno) određuje. Ponekad nas takve neobične sitnice, zapravo, uistinu čine onakvima kakvi to jesmo; posebni.

Pošteni nalaznik

Bogomir Kos, glavni lik kriminalističke pripovijetke Pošteni nalaznik, umirovljeni je profesor biologije, koji živi sam s kanarincem u jednom stanu u Gajevoj ulici, u Zagrebu.

Istoimena ulica, odnosno dvorište kuće u kojoj Bogomir Kos živi je mjesto radnje novele.

Vrijeme radnje je mjesec rujan:

“Sunčano je rujansko popodne, nebo ima tamnoplavu, jesensku boju, premda je još toplo, cijelo je dvorište prožeto mirisom octa za kiseljenje paprika koji otvara apetit, čuju se prigušeni zvuci prometa,…”

Bogomir Kos za sebe kaže da je mirna, tiha i introvertna osoba. Hraneći svog kanarinca koji mu je uz sanjarenje jedina svakodnevna zanimacija, uočava posjetitelja svoje susjede, gospodične Viktorije, i naziva ga Prijatelj gospodične Viktorije:

“Kroz dvorište prolazi čovjek u tamnoplavom odijelu, omalen i širokih ramena, dugih ruku, dugih obrva iznad kojih odmah počinje kosa.”.

A gospodična Viktorija, pravim imenom Viktorija Milin, što će se kasnije saznati s inicijala pronađenog nakita u dvorištu u kojemu žive, je stara i vrlo bogata, te čudna usidjelica, iz čijeg stana uvijek svira radio Sljeme. Nakon što je posjetitelj prošao, Bogomiru Kosu u oči upada neki odsjaj s dvorišta. Vođen znatiželjom i zanimanjem kakav to predmet svjetluca na sedam metara udaljenom dnu s njegovog kata, silazi istražiti i pronalazi skupocjeni broš:

“Uhvativši se lijevom rukom za križa, polako se saginje i podiže predmet, zatim ga stavlja u džep, osvrnuvši se još jedanput oko sebe. U veži stavlja ruku u džep, pa otvara dlan. Na njemu je broš u obliku leptira, očigledno zlatan, s ukrasima koji bi mogli biti drago kamenje.”.

Ne očekujući tako skupocjen predmet na podu u dvorištu, odnosi ga zlataru na procjenu i biva šokiran saznanjem:

“Poluobrađeni… – gunđa zlatar u crnoj kuti i s malom, okruglom, kanoničkom kapicom na glavi – rad… u Beču… možda i više… naravno takav… u Zagrebu… nikad.”.

Nije znao treba li odmah prodati takav predmet ili ga predati policiji, i tako razmatrajući sve opcije koje su pred njim, pronalazi još i prsten:

“Neki se okrugli predmet svjetluca na dnu stepenica. Bogomir Kos se saginje i diže ga. Osjeća kako mu se muti u glavi, pa se hvata za priručje stubišne ograde. Jedan veliki prsten, zlatan, s istim kamenjem kao što je bilo ono na brošu, sjaji na njegovu malo zgrčenom dlanu, u škiljavome svjetlu jedne stubišne svjetiljke.”.

te ukosnicu:

“U dvorištu leži ukosnica, zlatna, s kamenjem, očito iz iste one kolekcije, … , i ona je zlatna, vrijedna. Sinoć dok je razgledao prsten, poslužio se povećalom; tako je otkrio ono što mu je remetilo san. Prsten je na unutarnjoj strani imao monogram, ali lako odgonetljiv: V.M. Viktorija Milin? U kući nema nikoga drugoga s tim inicijalima.”.

Vođen stresom cijelog ishoda situacije, i ne znajući što učiniti, remeti mu se san, i ponovo počinje pušiti:

“Bogomiru Kosu san te noći nije bio osobito tvrd: znojio se, prevrtao u postelji, ustajao i pio vodu, gledao kroz prozor, čak je pojeo i komad kruha s maslacem.”.

Tako brinući se čak je pomislio nije li gospodična Viktorija ubijena, jer bilo mu je neobično da radio svira i navečer, i po noći, i ujutro te tako odluči otvoriti rupicu iza ormara koji stoji na zidu koji spaja njihova dva stana, prije pripadajući jednome dok se nisu odvojila i rasprodala kao dva:

“U sobi je nered. Po podu su razasuti razni predmeti: jedaći pribor, tanjuri, dijelovi odjeće, mala škrinjica. Za nakit? Nešto se crni, sasvim lijevo, kraj noge kreveta. Dio namještaja? Cipela? Cipela je. A iz nje se nastavlja nešto crno što svakako mora biti noga u crnoj čarapi. Bogomir Kos grozničavo širi rupu i gleda u sobu gospodične Viktorije. To je noga, nečija noga, njezina noga! A vidi se i ruka, sa savinutim prstima. I ništa drugo.”

Čak je jedno vrijeme mislio da mu netko sve te predmete i podmeće, kako bi ih on pronašao, a cijelo vrijeme sumnja na Prijatelja gospodične Viktorije jer ju on jedini svaki dan posjećuje. Čak ga je jednom i sreo kako sam stoji u mraku u dvorištu, pod izlikom da je izgubio sat:

“Tanak trak svjetla titra u tami, malen krug svjetla kreće se i poigrava po taracu dvorišta. Netko je tamo. Neka pogrbljena sjena, neka glava usađena izravno na trup, bez vrata, neke duge ruke, neka zalizana kosa iznad gustih obrva. Srce zalupa. Dobra večer, susjede! – Svjetlost baterijske svjetiljke trza se i okreće prema njemu, on škilji. Nešto ste izgubili? O, dobra večer, gospodine profesore! Otkud vi? Iz šetnje? A, eto, bit će da sam danas popodne izgubio džepni sat, pa mislim, možda mi je ispao kad sam prolazio ovuda.”

Kao dokaz njegove tvrdnje ubojstva gospodične Viktorije, jednog dana na vrata mu kuca policija, i vode ga u stanicu na ispitivanje jer ga smatraju jedinim osumnjičenikom pošto nema alibi za vrijeme kad je ubojstvo izvršeno:

“Šute cijelim putem do Petrinjske. Ondje ova dvojica predaju Bogomira Kosa drugoj dvojici, koji su u uniformi. Dok idu hodnikom, uhićeni se ponaša mirno i sabrano, kao da je pomiren sa sudbinom. Odjednom, on zastaje, čini jedan brz pokret, a oni posežu za njegovim mišicama. Ali, odmah zatim uviđaju da on ne kani pobjeći. On ispušta nekakav čudan zvuk između jauka i krika, saginje se. Zatim se onesvješćuje i pada na beton.”

Razlog njegova pada je pronalazak jeftine olovke koju je netko izgubio.

Ovakav otvoren završetak pripovijetke pruža nam mogućnost vlastite interpretacije pouke i ideje djela, da sami zaključimo tko bi mogao biti glavni krivac otuđivanja skupocjenih dragocjenosti i ubojica gospodične Viktorije. Autor nas ovim načinom pisanja tjera na razmišljanje o mogućim posljedicama zlih i nemoralnih djela te isplate li se ona uopće. Sugerira da nijedan čin zločina nije moralan i vrijedan stresa i nemirnog sna.

Doživljaji jednog abonenta

Doživljaji jednog abonenta, kriminalistička je pripovijetka u kojoj upoznajemo glavnog lika Alojza Pokupca. Sama riječ “abonent” upućuje nas na osobu koja je stalna na nekome mjestu. Ovdje je abonent stalna mušterija restorana u blizini Remize, naš Alojz Pokupec, nastavnik gimnastike, vrlo inteligentna, hrabra i pravedna osoba, a stanovao je s jednim studentom na Trešnjevki. Bio je samac, što i je jedan od razloga što je želio ići na ručak, uvijek u isti restoran i uvijek u isto vrijeme, koji je i mjesto radnje novele:

“dugo je on tražio mali lokal u kojemu će ga ljudi poznavati, u kojemu će se moći osloniti na konobara pri izboru jela, u kojemu će rezanci u juhi biti domaći, što u takvim prilikama nije nipošto važno. I napokon ga je i našao, u svome kvartu, u blizini Remize, pa se tu abonirao i svakog dana dolazio na objed.”

Kao da mu to nije bilo dovoljno, što je pronašao takav restoran nego je i birao vrijeme kada su u restoranu i glavne kuharice čak otišle kući, iza 4 sata popodne, a ostao bi samo:

konobar Franjo i nekoliko stalnih gostiju – sporedni likovi ove novele. Očito isto samci: “a Franjo mu je donio juhu s domaćim rezancima, pa je sjeo kraj njega i malo su razgovarali, gledajući na ulicu na kojoj bijaše malo prolaznika”.

U lokalu je osim njih, sjedio još:

jedan stariji čovjek – umirovljenik (gospodin Kunček), koji je redovito dolazio i kojemu se Alojz Pokupec ljubazno javio
dvije žene tridesetih godina – “očigledno samice i sustanarke; svi su se oni ponašali kao kod kuće, razgovarali su glasno, odlazili do prednje sobe u kojoj je bio šank i WC, točno znajući gdje je što.”

Tako idiličnu situaciju u restoranu, narušila je pojava novoga gosta na ručku, zamišljeno jedući i ne zanimajući se previše za sadržaj na tanjuru:

“čovjek je jeo preko volje, zapravo, više je pomicao priborom jelo po tanjuru, kao da čeka da mu se pojavi tek, ili kao da ima neki drugi, važniji razlog da sjedi tu, u tome malom lokalu nad domaćom hranom na koju je vlasnik s pravom bio ponosan.”

Razlog njegova prisustva toga dana u tome restoranu je isplanirana pljačka. Njegov zadatak bio je odglumiti da mu nije dobro, kako bi se svi ostali iz restorana okupili oko njega, tako da im odvuče pažnju dok njegov sudrug krade iz blagajne:

“U tome času, kao da je osjetio da razgovaraju o njemu, čovjek je podignuo glavu i zagledao se prema njima, tako da se Franjo pokrenuo kao da će ustati, misleći da je gostu nešto potrebno. Ali, ovaj nije ništa rekao, samo mu se pogled odjednom ukočio. Zatim je tiho, ali vrlo bolno jauknuo, pa se srušio na stolice, udarivši jako glavom o pod. Ostao je ležati u kutu, na leđima, nepomičan i, kako se činilo, ne dišući.”

Ustrašivši se, i ne znajući što činiti, svi stalni gosti su se prestravili i zbunjeno pogledavali. Jedino je konobar Franjo uspio izjuriti na ulicu i zazvati bolničara, koji je netom kasnije i dotrčao:

“Zatim su se ipak začula vrata. … Ja sam bolničar. Što se dogodilo? Franjo mu je samo rukom pokazao čovjeka što je ležao na podu. Ovaj mu je prišao i nagnuo se nada nj, zaklonivši ga svojim širokim leđima, dok su se Franjo i Alojz Pokupec povukli u stranu da mu ne smetaju, a i zato što im nije bilo drago gledati nastradaloga. Bolničar je ovoga malo podigao, zavukavši mu jednu ruku pod leđa, prinio mu ruku očima, da pogleda pod kapke. U tome je času čovjek još jedanput zaječao trgnuvši se bolno, jeknuo je jače no prvi put, a zatim je posve klonuo. Bolničar se trgao kao oparen, pa je pažljivo spustio čovjeka i osovio se. Ruka koju je izvukao ispod njegovih leđa bila je krvava. Čovjek je mrtav. , … , U čovjekova leđa bio je zariven dugačak nož na pero.”

Ključni trenutak kada se pljačka odvila:

“Učinilo mu se u jednom času da se vanjska vrata otvaraju, ali nitko nije došao.” zbio se nakon što je Franjo vani zazvao da im netko pritekne u pomoć, i prije nego je bolničar uskočio u prostoriju objedovanja pripomoći oko unesrećenoga.

Dok se čovjek tobože pravio da je mrtav, kako bi bolničar izveo pljačku, a kasnije mu pomogao, bolničar ga stvarno ubija na prije osmišljen način. Iskoristio je odličnu situaciju, pritom imajući pet sigurnih svjedoka koji su mogli poistovjetiti da je pokojnik bio mrtav čak i pet minuta prije njegova dolaska i tad bi netragom nestao i nitko ga ne bi pronašao:

“Jer, kad je najlakše ubiti čovjeka? Onda kad se već i sam pravi mrtav.”

No, dok je krao novac iz blagajne ispala mu je fotografija iz džepa na kojoj je bio pokojnik s jednom ženom, na poleđini koje je stajala posveta “DRAGOJ RUŽICI NJEN RUDI”. Razlog zašto je tu fotografiju bolničar imao kod sebe je što je Ružica bila njegova sestra, a on je ubio pokojnika jer je upropastio život njegovoj sestri, ne znajući pritom da je bolničar njezin brat:

“Da, ali fotografija? Tko je ta Ružica? -Moja sestra – rekao je ubojica smrknuto. -Tako sam i mislio – rekao je Alojz Pokupec. – Zbog nje je tražio čovjeka da ga ubije. Ali, sumnjam da su ih ikada vidjeli zajedno. – Što je tvoja sestra imala s njima? – upitao je inspektor lažnog bolničara. – Svašta. I dijete. On ju je upropastio. Objesila se zbog njega, kod kuće, u selu, kad se vratila, isti dan. On nije znao da sam joj ja brat.”

Temu pripovijetke: pljačku restorana i ubojstvo, otkrio je glavni lik Alojz Pokupec, oko kojega se cijelo vrijeme odvijala priča. Hrabri i neustrašivi samac, koji je u slobodno vrijeme volio puno i o mnogočemu čitati, tako skraćujući si vrijeme i ubijajući dosadu, znao je puno o takvim slučajevima pa je dao i naslutiti kraj raspleta ove situacije:

“…, nego i zato što se uvijek potajno, i najčešće nesvjesno, nadaju da će u knjigama i novinama naći ako ne već rješenje svoje situacije, a ono barem opis nečijega slučaja koji je sličan njihovome, i da će se zato osjetiti manje iznimnima i manje osamljenima.”

Cijela stvar bi još i uspjela, i bolničar ne bi bio otkriven, da Alojz Pokupec nije pronašao fotografiju s posvetom, i da ga baš u tome trenutku nije spazio bolničar. Tako je imao predosjećaj da bi ga nakon ispitivanja mogao pratiti kući i na osami negdje napasti kako bi dobio izgubljenu fotografiju, što se na kraju i dogodilo:

“Kako ste znali da će vas napasti? – Slučajno. Primijetio sam da se on stalno za nečim osvrće. A kad sam podigao fotografiju s poda, on je to vidio, a ja sam vidio da on vidi. Tada mi je bilo jasno da je slika njegova.”

Pouka ove pripovijetke je da nikada nikome ne treba vjerovati, kamoli osobi koju ne poznajemo, a pritom glasi za zločinca ili kriminalca. Jer nikada nije moguće drugome nanijeti zlo, a da nam se ono ne vrati istom ili čak i gorom mjerom.

Frizer za muške

Frizer za muške, kriminalistička je pripovijetka u kojoj je tema radnje sudar dva kombija i pljačka banke koja se odvila ispred brijačnice.

Mjesto radnje je brijačnica, Frizer za muške “Robert” koja se nalazi u osmerokatnoj stambenoj zgradi na Srednjacima:

“Ona ima isti onaj ugođaj, isti miris, pa donekle čak i istu društvenu ulogu kao i brijačnice u provincijskim gradićima: ljudi dolaze u nju ne samo zato da se šišaju i briju, nego i da se vide, da čuju novosti, da porazgovaraju o nogometu, politici i cijenama, a da se nikada ne susreću nigdje drugdje nego samo tu, u tome prostoru zasićenom mirisom kolonjske vode i sapuna za brijanje.”

Glavni lik pripovijetke je profesor Starec, profesor fizike staroga kova, pomalo filozof, još više pjesnik. Iako preko trideset godina živi i radi u Zagrebu, ostao je i dalje provincijalac:

“voli on dolaziti često na ista mjesta, drage su mu stalne navike, voli da ga poznaju i trafikant, i krojač, i šef posluživanja na uglu, nije mu mrsko ni poslušati intimne jadikovke susjeda na stubištu, drago mu je biti među ljudima koje poznaje, i možda zato i nema jako velikih prijatelja.”

Sporedni likovi pripovijetke, ostale mušterije majstora Roberta, koje u brijačnici sreće su:

poštar kojega šiša
pomoćnica,
računovođa kojega brije majstor

dvojica sredovječnih ljudi koji čekaju u redu:

vlasnik privatne voćarnice
neki plavokos čovjek za kojeg pretpostavljamo da je stanar iste zgrade u kojoj se brijačnica nalazi jer na nogama ima samo papuče

Pomoćnica u brijačnici, kojoj se majstor obraćao s “dijete”, osim brijanja i šišanja, brinula je i o izlogu brijačnice. Tako joj je majstor rekao da plavu periku zamijeni crvenom. Netom nakon što je to učinila, vani je došlo do sudara dva kombija, jednog plavog i jednog crnog:

“Oko njih vlada nekakva strka, neki ljudi nešto donose i odnose, dok neki drugi, oni iz crnog kombija, stoje i gledaju ih, sa čudnim izrazom na licu. Zatim trojica ljudi uskaču u plavi kombi kojemu je motor stalno radio, pa plavi kombi brzo kreće, dok ljudi iz drugog vozila gledaju za njim, stojeći na cesti, a zatim počinju mahati i vikati. Razbijeno staklo leži po asfaltu, vide se neki prolaznici kako pritrčavaju i govore nešto putnicima crnoga kombija.”

Računovođa, najzainteresiranija mušterija brijačnice, vidjevši što se vani zbilo, nije mogao izdržati pa se morao umiješati u gomilu, i tako krećući se od mjesta nesreće do brijačnice, prenosio vijesti o pljački. Sam si je dao na važnosti, i busao se među gomilu kako bi saznao sve novosti na vrijeme i ostalima prenosio informacije.

Tako je saznao da su u pljački sudjelovala tri napadača, četiri čuvara te da je ukradeno osam milijuna iz auta koje je prevozilo novce u banku te je policija krenula tragati za pljačkašima.

Nakon ispitivanja svih prisutnih u brijačnici, sumnja je pala na profesora Stareca jer je on živio u Voćarskoj ulici, a brijao se i šišao na Srednjacima što je bilo jako udaljeno, a na toj razdaljini je bilo još puno drugih brijačnica. Da je ta sumnja bila neutemeljena i bezrazložna, kasnije otkriva sam profesor Starec uhvativši i posumnjavši na pravoga počinitelja.

Bio je to brijačev sudrug, visoki riđokosi čovjek u radnom odijelu razdrljenih grudi; koji je donio teški sanduk u prostoriju iza, a kojega je majstor Robert predstavio za vodoinstalatera, što on zapravo nije bio:

“Ovdje je maloprije bio neki čovjek, visok, riđ, kojega je majstor predstavio kao vodoinstalatera. Ušao je u stražnju prostoriju, zatvorio vrata i nije ga bilo petnaestak minuta. Odande se nije ništa čulo i meni je to bilo čudno. Kad je izašao, majstor ga je pitao je i cijev gotova, a on ga je gledao kao da ne shvaća. (…) Ali, kad je odlazio, majstor mu nije ništa platio, niti je ovaj to tražio. A što je najvažnije, nije ponio svoj sanduk za alat nego ga je ostavio tamo otraga. To mi je bilo čudno. To je isti onaj sanduk u kojemu je bio novac koji ste vi upravo odnijeli.”

Signal za unošenje sanduka u brijačnicu, bila je crna perika u izlogu, koju je pomoćnica opet promijenila po naputku majstora:

“Kad ste bili ovdje, ispitali nas i otišli, on je naredio da se skine crvena perika i stavi crna. To je bio znak za onoga čovjeka, tobožnjeg vodoinstalatera. On je za vrijeme pljačke čekao negdje u blizini, pljačkaši su mu, bježeći, predali novac, i on ga je u sanduku donio amo.”

Postolar i vrag

Postolar i vrag je kriminalistička pripovijetka o obrtnicima koji žive i rade u dvorištu u gornjem dijelu Preradovićeve ulice u Zagrebu. To dvorište je i mjesto radnje novele, a vrijeme radnje je potkraj mjeseca srpnja:

“Toga vrućeg i smrdljivog jutra, kad je cijeli grad bio živčan,…”.

Obrtnici (sporedni likovi) koji tu obitavaju su:

limar Mikec – najbojažljiviji, najoprezniji, nikad se nije zalijetao, rekli bismo nesposoban za kakvo nemoralno djelo;
krojač Lovriček – najzagonetniji od sve trojice,
Zdenčec – proizvođač guma, osoran i grub po karakteru
dva postolara – postolar Jakšec i postolar Radočak: dvojica postolara kojima je odobreno otvaranje lokala u istoj kući, u istome dvorištu, vrata uz vrata, koji su čak i na godišnji odmor išli uvijek u isto vrijeme

te glavni lik:

potpredsjednik kućnog savjeta – prodavač u knjižari, filatelist i enigmat, osoba koja vodi brigu o komunalnim, socijalnim i međuljudskim problemima i odnosima stanara i obrtnika unutar jednog dvorišta

Tema ove pripovijetke je provala u dvije postolarske radnje (koje su nekada davno pripadale jednoj prostoriji), i pljačka njihovih blagajni:

“Ustanovilo se da su radionice obojice postolara opljačkane, poharane i demolirane, i da je odneseno sve što je u njima vrijedilo.”

Pljačka je obavljena čekićem i kliještima pa je tako sumnja pala na sve obrtnike iz dvorišta jer je to njihov osnovni alat. Čak i krojač koji radi iglom i koncem te dugmićima, je u svojoj radionici imao čekić i kliješta.

Detaljnijom istragom je ustanovljeno da su svi iz dvorišta sami po noći spavali svatko u svome stanu, jer su svima žene i djeca bile na ljetovanju izvan grada Zagreba, pa tako nitko nije imao čvrst alibi.

No, potpredsjednik kućnog savjeta, znatiželjan po naravi, morao je osobno ići preispitati situaciju i razmotriti tko bi mogao biti glavni krivac. Tako je popodne, radeći po svom ritualu, kao i obično, slagao marke, rješavao šarade, anagrame i zagonetne posjetnice te na kraju otišao prošetati do Save i u kino te na svom povratku kući, slučajno zavirivši u jedan od haustora, otkrio je poznato ime na drugoj postolarskoj radnji – Martin Jakšec što je privuklo svu njegovu pozornost. Bila je to nova postolarska radionica u jednom dvorištu u Ilici, s novim natpisom u žutoj boji:

“Nastojeći se rastresti, gledao je oko sebe, ali je zapažao samo stvari koje su bile u vezi s enigmom što ga je mučila: uočavao je cimere torbičara, proizvođača kravata, urara, krojača, postolara, zapažao je otvorena vrata nekih dvorišta na kojima su bile izvješene firme obrtnika koji su u dvorištu imali radionice. Pred jednim takvim vratima zastade. Na njima su bile firme krojača, limara, proizvođača gumba. A na samim vratima bila je kredom nacrtana strelica i pisalo je POSTOLAR. Samo jedan postolar; inače, drugo je sve bilo kao u njegovu dvorištu. Ušao je i ogledao se; dvorište bijaše tješnje i vlažnije od njegova. Iznad jedne radionice vidje natpis na kojem je boja još bila posve svježa, pa se caklila na škiljavome svjetlu: MARTIN JAKŠEC, POSTOLAR.”

Tu je sumnja još više potvrđena jer je tom istom žutom bojom ostavljen trag u provaljenim radionicama u njegovome dvorištu. A i sam postolar Jakšec je priznao krivnju u razgovoru s potpredsjednikom:

“Bilo mi je svega dosta, to su već godine, gospodine moj, godine, ne znate vi kakve mi sve pakosti on priređuje, ogovara kod nabavljača, kćer mi ogovara po gradu… – Udarili ste nogom o pregradni zid? – Pa da. Uplašio sam se tada da će me tko čuti, pogledao sam van, ali sve je bilo mirno. – Na izvaljenom komadu zida ostao je žuti trag od vaše cipele? Zato ste ga sakrili? – Odnio sam ga i bacio. I obrisao sam tragove. – Majstor je slegnuo ramenima. – I tako. – Pomislili ste: kad ste već tu, zašto da nešto ne uzmete… – Nisam se baš okoristio. Gotovo ničega nije bilo u njegovoj radionici, kao ni kod mene.”

Razlog zašto je to učinio je jer je i sam čuo drugog postolara kako mu planira smjestiti i platiti nekome da mu uništi radionicu:

“Jedne večeri bio sam ovdje, isto tako, u mraku. Osjetio sam da se nešto sprema, pa sam htio vidjeti što je. Hinio sam da odlazim, ali sam ostao i slušao ga kako razgovara sa ženom. Premda je mislio da me nema, govorio je oprezno, uvijeno, to je već navika, znate. A ipak, shvatio sam što namjerava: da potplati neke tipove da mi demoliraju radionicu, da razbiju u njoj sve što dohvate, da se više nikada ne oporavim. Njega u to vrijeme ne bi bilo u Zagrebu. I kako bih ja dokazao da je to on, molim vas, kako?”

Nakon svega što je saznao, potpredsjednik kućnog saveza se osjećao jako loše, mučno i nelagodno, i shvatio da mu nije bilo pametno uopće se petljati u tuđe probleme i istraživati osobno tko je glavni krivac i zašto, što je ujedno i pouka ovoga djela. Trebao je to prepustiti policajcima i inspektoru, da rade svoj posao po dužnosti. Jer jedna osoba je drugoj, uvijek potencijalni “vrag” ako su u konkurenciji i bore se za iste ideale i stvari.

Smrt lijeve spojke

Smrt lijeve spojke, kriminalistička je pripovijetka o navijanju za nogometni klub “Vihor”. Glavni lik, odvjetnik Đuro Bednjanec, i sam navijač tog kluba iz dalekog predgrađa, koji se nalazi na periferiji grada, objašnjava što za njega znači biti navijač:

“Navijati za klub kao što je “Vihor” gotovo da znači upisati se u neku organizaciju, udružiti se s ostalim navijačima onako kako se udružuju planinari, numizmatičari ili enigmati: znači to, najprije, osobno poznavati onih pedesetak ljudi iz okolice koji dolaze na utakmice, znači poznavati sve igrače, znati tko su i odakle, gdje rade, kakve su im mogućnosti, gdje stanuju, i katkada im platiti piće. Znači to imati, u jednome dijelu svoga života, neku vrijednost višu od sebe sama, pa brinuti se za nju i skrbno je njegovati. Znači to, napokon, dolaziti na sve treninge, raspravljati s trenerom i davati mu savjete,…”

Tako je on dolazio triput tjedno i ostajao do samoga kraja treninga, a nakon igre bi se često pridružio igračima u svlačionici gdje bi s ostalim vjernim navijačima i doktorom Rudanom komentirao igru ili razgovarao s igračima, hvaleći ih ili dajući savjete, što ga je jako veselilo.

Mjesto radnje pripovijetke je prostor kluba gdje se održavaju treninzi i nogometne utakmice.

Vrijeme radnje je proljeće, u mjesecu lipnju:

“…dok proljetno sunce igra na travi neravnoga igrališta i na krovu barake u kojoj su svlačionice, … , onoga poslijepodneva u lipnju.”

Taman u to vrijeme su igrači trenirali i pripremali se za nadolazeće kvalifikacije za viši rang, kad im se bližio trenutak mogućeg prijelaza u klub “Dinamo”, čemu su težili svi (bolji) igrači.

Kako bi stekli dojam zajedništva i društvenosti igrača, sporednih likova, autor nam ih opisuje. Bili su tu:

doktor Rudan koji ponekad dobrovoljno masira igrače
Radenić – desni branič
domar kojega zovu stric Franjo – vodi brigu o čistoći i sigurnosti unutrašnjosti barake i svlačionica: “…koja bijaše puna pare i još k tome tijesna, jer su u njoj bile cijevi i ventili kojima se regulira mlaz tuševa u kupaonici. Po ventilima je također visjela odjeća.” i vanjskog dijela igrališta
Petrač – desni pomagač
trener – debeli i ćelavi Štefanec
Stanko Jurak – s Jugom najbliži (njegova zamjena, igraju istu poziciju)
Stjepan Jug – lijeva spojka kluba
gospođa Fištek – Jugova stanodavka

Tema ove pripovijetke je smrt Juga, lijeve spojke kluba “Vihor”:

“Na podu, na letvicama, ležao je Stjepan Jug, lijeva spojka, gol, blijed i malo zgrčen. I, što je bilo osobito čudno, otvorenih očiju.”

Njegova smrt se dogodila u kupaonici svlačionice:

“Čim su se vrata otvorila, iznutra je pokuljala golema količina pare: prozorčići kupaonice bili su zatvoreni. Bilo je očito da iz tuša teče vrela voda, koja se odmah isparava.”.

Glavni krivac njegove smrti je Stanko Jurak, koji je htio zauzeti njegovo mjesto u igri na kvalifikacijama. Nehotice je to učinio, nakon čega se kajao, ali nesreća se već bila dogodila. Znao je da Jug odmalena ima problema sa srcem:

“Mladić je umro od srca, … , sumnjam da je to došlo tako naglo, morao je nešto imati već ranije. Sportašima srce ne popušta samo tako.”;

Pa je tako izvana isključio dovod hladne vode, kako bi u kupaonici bila samo vruća voda:

“Dovod vode za tuševe regulira se izvana, iz svlačionice, i zajednički je za sve tuševe. Bojleri se griju za vrijeme cijeloga treninga, pa je zato uvijek potrebno dodavati hladnu vodu.”

Zaključao ga je i ključ od vrata kupaonice stavio iznad njegovog ormarića:

“Popeo se na klupu i počeo viriti na gornje plohe ormarića što su stajali poredani ondje, zaključani, s imenima i nadimcima igrača, napisanima na vratima. Na jednome je ormariću nešto bljesnulo. – Evo ga – reče odvjetnik. Bio je to pokojnikov ormarić.”; tako da je istraga duže potrajala.

No na kraju je ipak, stjeran u kut; nakon što su ga doktor Rudan i odvjetnik Đuro Bednjanec otkrili, dok je tražio Jugov liječnički recept, provalivši u Jugov stan i kasnije u svlačionicu, priznao krivnju:

“Ondje je neki čovjek, visok, tanak, očigledno mlad, nešto radio oko jednog ormarića, … , čovjek je provaljivao u ormarić Stjepana Juga, lijeve spojke “Vihora”, … , Kao da ga je to oborilo, mladić, Stanko Jurak, pustio je bravu, pa se srušio na klupu do vrata i briznuo u plač. – Ti si to uradio? – upitao je odvjetnik glasom punim sućuti. – Nisam ga htio ubiti, nisam ga htio ubiti – brzao je mladić usplahireno, zaboravljajući pušiti, … , – Ti si zaključao vrata, za zaustavio dovod hladne vode? – Nisam ga htio ubiti!, … , Znao si da on neće dozivati iznutra, jer se bojao da igrači i trener ne saznaju da je bolestan, je li tako? Mladić je kimao glavom, … , – Ti si provalio kod gospođe Fištek? – Da, … , – Zašto si to učinio? – Nisam ga htio ubiti, nisam htio! – počeo je mladić vikati usplahireno, kao da tek sad shvaća što se dogodilo. – Mislio sam da će mu samo biti zlo, da neće moći…i da će netko na vrijeme primijetiti. Ili da će se sam uplašiti i da neće igrati u nedjelju. – Na kvalifikacijama? Mladić je plakao. Odgovorio je, sav umazan suzama, kao pravo dijete, što je i bio: da, dolaze ljudi iz “Dinama”. Ja sam bio njegova rezerva.”

Pouka pripovijetke je da nikada nikome ne trebamo otkrivati svoje tajne i vjerovati. Jer ponekad nam osobe s kojima mislimo da smo si najbliži, učine nešto nažao. Najbolje neke ključne stvari i probleme i priznati svojim nadređenima (u ovome slučaju treneru) pa premda imati i sankcije ili biti zakinuti za nešto nego to skrivati i dati drugome mogućnost da to iskoristi protiv nas, jer sve što nas košta našega mira, zdravlja ili života, nije vrijedno toga.

Dioskuri

Dioskuri – riječ sa značenjem simbola povezanosti, kriminalistička je pripovijetka o dvojici ljudi, jednom pljačkašu i jednom ubojici, koji slučajno postaju nerazdvojni svojim nemoralnim činom.

Mjesto radnje novele je Ilica: stan, gostionica, tvrtka METALIMPEX i robna kuća.

Vrijeme radnje je jesen:

“…u tamnome plavetnilu malo zasjenjenom smogom, treperio je posljednji tračak listopadskog sunca na zalazu”.

Tema novele je pljačka blagajne u METALIMPEXU, i u isto vrijeme, ubojstvo žene u kupaonici stana; koji su jedan nasuprot drugome.

Glavni lik (“prvi dioskuri”) Silvestar Mraz – hladnokrvna osoba koja voli čitati kriminalističke romane, nije htio ubiti svoju ženu, ali mu je bilo drago što je mrtva, vratio se sa službenog puta i prvo svratio u gostionicu minutu i pol udaljenu od njihova stana, iz koje se provukao kroz kupaonski prozorčić, tako si osiguravši alibi i otišao u stan ubiti ženu:

“I sve se završilo za tri minute, vidio je na svome satu. Najprije ga je dočekala psovkom, a on je šutio. Bilo mu je strašno što se sve događalo baš onako kako je bio predvidio: i rakija, i naslonjač, i njezin vonj, i nered, i križaljke. Onda je ona najednom prišla i zamahnula za nj. takve se stvari ranije nisu događale. Nisu progovorili ni riječi. Šakom ga je udarila u želudac. Izgubio je dah, ali je, sagibajući se, dohvatio njezin vrat i povukao je za sobom. Počela se otimati, ali je on dotle došao do daha i uspravio se, te počeo stiskati sve jače i jače. Otimala se, ali njega je posve opčinila mekoća i ljigavost, trulost njezina vrata, pa je stezao sve jače i jače. Ona je uzmicala prema kupaonici, a on je išao za njom. Kad su joj se zjenice ukočile, jezik ispao iz usta, a tijelo oteščalo, on ju je pustio i ona je pala u kadu, udarivši još glavom o njezin rub.”

S druge strane, drugi glavni lik (“drugi dioskuri”) je Fabijan Pintar – čuvar tvrtke METALIMPEX s razmjerno dobrom plaćom, volio je čitati kriminalističke romane, i tako dobio ideju kako da izradi kopije ključeva blagajne i tako u noći za vrijeme radnog vremena neometano ukrade novce iz blagajne s planom odlaska u inozemstvo, što je jedne večeri i učinio:

“Te jesenske večeri ušuljao se u sobu tiho, kao da ga tko može čuti, pa brzo i spretno otvorio blagajnu, onako kako je to u mašti činio već mnogo puta. Ubrzano je disao: pred njim su ležali dolari, marke, lire, krune, šilinzi. -Tu smo – uzdahne zadovoljno. -Ovamo, lijepi moji. – Brzo strpa novac u torbu u kojoj je nosio večeru, u naročite vrećice pod kaputom.”

Svaki, imajući svoj plan i zacrtan cilj, jedan drugome postaju protivnici jer misle da onaj drugi zna što su učinili; ne znajući pritom da su obojica krivi na svoj način. Pljačkaš misli da ga je ubojica uhvatio u činu pljačke:

“A tada, najednom, krajičkom oka, zamijeti neko micanje na fasadi kuće prekoputa. Okrene glavu. Nije to bilo micanje na pročelju,. Nego u jednoj od prostorija. Usplahiren, ne misleći ni na što, on priđe prozoru i zadrhta. Na drugoj strani, četiri metra od njega, stajao je neki čovjek, i gledao ga usplahirenim, paničnim pogledom svjedoka, držeći jednom rukom prozorsko krilo koje odmah zatim zatvori.”,

a ubojica misli da ga je pljačkaš uhvatio u činu ubojstva:

“Tek tada je primijetio da je prozorčić kupaonice napola otvoren. Pogledao je kroz prozor i osjetio kako mu je srce mahnito zakucalo. Na drugoj strani vlažnoga i uskog dvorišta, na samo četiri metra od njega, na prozoru poslovnih prostorija METALIMPEXA, koje su u to doba dana morale biti prazne, stajao je neki čovjek i gledao ga.”

te tako kreću u lov jedan na drugog kako bi se obranili:

“Ubojica i pljačkaš bili su tako blizu jedan drugome, malo je nedostajalo da pljačkaš postane i ubojica, a ubojica dvostruki ubojica i pljačkaš pljačkaša, …”

Sporedni likovi su samo opisno spomenuti u pripovijetki iz perspektive glavnih likova:

Mrazova žena – alkoholičarka, pije rakiju, bila jako zapuštena i vonjala, nije vodila brigu o sebi, po cijeli dan ležala u naslonjaču, pila i rješavala križaljke koje su bile neuredno razbacane oko nje;
blagajnik METALIMPEXA -prosijedi čičica koji je isplaćivao plaće zaposlenicima, trebalo mu još samo sedam mjeseci do mirovine
tajnica – stiže uvijek prva na posao
pipničarka
čistačica WC-a u gostionici
ostali kupci u robnoj kući

Loveći se, pokušavajući jedan drugoga ozlijediti, a da pritom sami prođu neozlijeđeno, Silvestar Mraz i Fabijan Pintar postaju smiješni; te njihova “igra” počinje ličiti na lovicu mačke i miša. Uvijek drže jedan drugoga dovoljno blizu kako bi se vidjeli, a opet dovoljno daleko da bi ostali zaštićeni:

“…, a zatim iskočiše iz svojih skrovišta, tiho, šunjajući se i zavaravajući trag, u mraku, potpuno uživljeni u svoje uloge. Opet su lutali katovima, tražeći se i nalazeći, bježeći i goneći se,… Malo su i prodrijemali, svaki u svome kutu, a zatim opet nastavljali jurnjavu.”

Tako zadovoljni svojom igrom, zaboravili su na vanjski svijet i događaje koji su se zbili. Bili su sretni što imaju jedan drugoga i nisu od toga odustajali:

“Bili su odlučni da ostanu tu koliko god treba, i osjećali su da će ostati dugo. I nastavili su potjeru idućih dana i noći, tu, u robnoj kući, gdje su imali i hranu, i piće, i ležaj. I bili su zadovoljni, gotovo sretni, jer su imali jedan drugoga. Imali su sve što je potrebno za život.”

Dobri duh Zagreba

Dobri duh Zagreba, kriminalistička je pripovijetka, koja uz još deset drugih čini zbirku istoimenog naslova, autora Pavla Pavličića.

Glavni lik je Valentin Knez, osamljen je čovjek, neobično jak i uvijek budan koji se odmalena bavi statistikom:

“jer se ona, s jedne strane, bavi ljudima i njihovim poslovima, a s druge strane, pruža tim ljudima neobično korisna znanja i podatke, pa im tako pomaže.”

U svojoj samačkoj sobi gdje je živio; koja je ujedno i mjesto radnje ove novele; vodio je evidencije zločina i nesreća, pogibija, ubojstava, gaženja, klanja, davljenja i gušenja:

“…a na svome ormaru, u samačkoj svojoj sobi, imao je više fascikala s razvrstanim, sistematiziranim i komentiranim izrescima iz novina.”

Iako nije bio pobornik detektivske literature, niti je bio očaran kriminalistikom, svakodnevno je čitao novine, i to ponajviše crnu kroniku iz koje je vadio sve te zločinačke činove. Vođen socijalnim osjećajem smatrao je da su: pljačke, požari, nesreće na radu i ostale katastrofe stvarno česte pojave, te je htio ispitati koliko ih zapravo ima, gdje se najčešće zbivaju, koji su im uzroci te kakav im je intenzitet kako bi pomogao iskorijeniti “društveno zlo”, što ujedno i je tema ove novele. Redovno je činio niz tablica, kolona i pokazatelja zločina: po motivu, po socijalnom sloju, broju žrtava, oružju i oruđu te dužini istrage.

Kako mu je najviše bilo stalo do njegovog grada Zagreba, jer ga je najviše volio, redovno je obilazio sva mjesta na kojima su se zločini događali te je imao točan pregled situacije. Htio je tako doprinijeti društvu, ali ne u obliku priznanja ili slave, jer je radio tajno, vođen tihom unutarnjom radošću, pa nitko nije znao što se krije ispod njegovog kreveta ili na njegovom ormaru u njegovoj sobi, niti je smio znati.

Opsjednut statistikom i zločinima, sastavio je cijeli jedan fascikl pod naslovom “PREDVIĐENI ZLOČINI” gdje je na osnovi statistike mogao točno predvidjeti kada i gdje će doći do zločina, tko će ga izvršiti, čine i na koji način:

“Valentin Knez utvrdio je da postoji ne samo velika statistička učestalost sličnih slučajeva, nego čak i pravilnost u njihovu pojavljivanju, … bila je suviše očevidna, suviše matematička, suviše primamljiva. Zločini su se pojavljivali kao po proračunu i jeda po jedan ulazili u Knezovu shemu, potvrđujući sistem i potresajući njegova autora.”

Znajući da te zločine ne može spriječiti, jer mu nitko ne bi vjerovao kada bi nekome to i povjerio, Valentin Knez se osjećao bespomoćno i strašno. Jedino što mu je preostajalo je i dalje pratiti tijek događaja u vijestima i bilježiti to u svoj fascikl jer znao je da do zločina mora doći:

“Jer, pravilnost u događanju zločina jednako je bitna i nužna kao izlazak sunca, kao smjena godišnjih doba. Da toga nema, bilo bi nam uskraćeno snalaženje u svijetu, sve bi pošlo naopako i bilo bi poremećeno, kao kad bi sunce izašlo na zapadu. Ritam zločina je životni ritam svakoga grada i cijeloga svijeta.”

Vrijeme radnje ključnog preokreta u pripovijetki je s proljeća na ljeto:

“Rad se pomalo bližio kraju, knjiga je rasla, dokazni materijal bio je golem, i posao je već s proljeća te godine bio skoro gotov. Bližio se čas kojega se statističar pomalo i bojao, trenutak kad aje projekt trebao predočiti stručnjacima, izložiti ga njihovu sudu i početi nastojati na njegovoj provedbi.”

Taman u lipnju kada je sve trebao objelodaniti, dogodio se preokret u tijeku događanja zločina. Došlo je do malih odstupanja njegovih statističkih podataka. Mijenjala su se mjesta i vrijeme zločina, oružje kojim je zločin trebao biti počinjen:

Najveća potvrda narušenog ritma je ubojstvo u Nehajskoj:

“Noćas oko dva sata, nepoznati zločinac usmrtio je tvrdim, najvjerojatnije drvenim predmetom, u Nehajskoj Josipa Jazbeca starog 51 godinu, sa stanom u istoj ulici. Uzrok zločina nije poznat, ali se, kako su nam rekli predstavnici istražnih organa, najvjerojatnije radi o pljački. Istraga je u toku.”

Pročitavši to sve, i saznavši cijeli rasplet situacije, Valentin Knez je bio spokojan i miran. Znao je da ipak neće moći objaviti svoju knjigu pod prijašnjim naslovom, ali je tada mirno i staloženo, spremio novu držaljicu za sjekiru dublje pod krevet, uzeo novi fascikl i na njega krenuo pisati novi naslov “ISPRAVCI RITMA”.

Bio je svjestan da se ritam zločina ne smije zanemariti i poremetiti jer bi to bilo pogubno što je i pouka ove pripovijetke, pa ga je na neki način odlučio ubrzati.

Smatrao je da je ritam zločina životni ritam svakoga grada i cijeloga svijeta:

Pet malih pisaca

Pet malih pisaca, kriminalistička je pripovijetka o urednici i djelatnicima redakcije koji pripremaju tematski broj o krimiću koji namjeravaju objaviti u idućem izdanju časopisa.

Mjesto radnje je redakcija u kojoj rade.

Vrijeme radnje je zima:

“Dok je sjedila za nevelikim stolom u tijesnoj i zagušljivoj prostoriji, zureći prema prozoru što je gledao na prljavo dvorište u kojem je ta oštra zima bez snijega izgledala još žalosnija, …”

Tema pripovijetke je krađa Slavine knjige s posvetom, odnosno zamjena omota, a likovi su:

urednica Slava – glavni lik. Donijela u ured 2. izdanje Van Dineova djela: The World’s Greatest Detective Stories (rukom napisana posveta – Dashiellu Hammettu: “Veliki prevratnik”); te

zaposlenici – (sporedni likovi):

Robert Musić – donio američke de Manove knjige
Jugana – znamenita trendolovka, pratila ono što je bilo u modi te se tako nije mogla odlučiti je li za tematski broj o krimiću ili o poststrukturalizmu
Antun Koman-Dolić – ljuti pobornik krimića
Pavlić – ništa nije rekao ni pokazao, samodopadan, zaljubljeno gledao svoj primjerak krimića koji je napisao

Dok su tijekom radnog dana dogovarali kako će i što objaviti u sljedećem tematskom broju, i tko će koji dio obaviti za članak, shvatili su da je ukradena Slavina knjiga, što je unijelo pomutnju u cijelu redakciju, jer su jedino oni bili prisutni u dvije prostorije u kojima su radili, te je krivac mogao biti jedino netko od njih, nitko drugi:

“- On hoće reći – odrapi Koman-Dolić i dalje gnjevno – da je knjigu netko od nas ukrao. I da je krimić kao žanr nekako kriv za to.”

Svima je bilo neugodno, jer nije jednostavno biti pod sumnjom u tako malom broju ljudi, i to još ljudi s kojima se svakodnevno radi. Jedino je Slava prva shvatila da knjiga zapravo nije ukradena nego da joj je zamijenjen omot. I da postoje dva krivca. Onaj tko se našalio pa zamijenio omot, a to je bio Musić:

“- Onaj tko mrzi krimiće – reče Slava gledajući preda se u stol. – Tko nam je htio pokazati kako su krimići besmislica i kako mi, koji se krimićima bavimo, nismo u stanju riješiti ni najbanalniju zagonetku.”

te u potrazi koja je trajala, osoba koja je prva shvatila što se zapravo dogodilo pa opet napravila to isto i tako dodatno zakomplicirala radnju i produžila potragu, a to je bio Pavlić:

“Dođe do mjesta gdje je sjedio Pavlić, nagne se i dohvati jedan od dvaju primjeraka Priručne mučionice koji su stajali pred piscem. Otvori jedan i brzo ga odbaci. Onda otvori drugi. -Tu je – reče.”

Za njih je krimić bio konstrukcija, gdje se očitovao realizam u detalju, opisu, karakterizaciji, a fabula je bila čista izmišljotina.

Jedino je Slava znala da za konstrukciju treba vremena i planiranja, a počinitelji nisu imali puno vremena za planiranje jer nisu znali da će ona taj dan donijeti tu knjigu, pa čak ni ona do posljednjeg trenutka. Tako su ugodno iskoristili popodne, ali nažalost ideja o objavi krimića u tematskom broju je otpala jer je ideja unijela nemir u cijelu ekipu i narušila atmosferu, pa su se svi razišli nekamo za svojim poslom.

Pouka pripovijetke je kako svaka situacija može biti inspirativna, i kako iz svake situacije možemo izvući pouku. Sve što nam se u životu događa, bilo slučajno ili ne, ima neke uzročno posljedične veze.

Analiza likova

Magda (iz priče Magda i trešnjevački fantom) – tiha i skromna osamdeset i četiri kilograma “teška” četrdesetogodišnjakinja, ljubazna i jako optimistična konobarica koja radi u bifeu na Srednjacima, a pritom s većinom gostiju priča samo službeno:

Odbija Vincekovo udvaranje, te mu ne dozvoljava da ju prati kući nakon posla, no ipak ga na neki način voli, ali to ne želi priznati niti sebi niti njemu:

Hrabra i optimistična žena vedrog pogleda na svijet jer se ne da prestrašiti svakodnevnim pričama gostiju bifea o fantomu:

Nosi utržak iz bifea:

Privlačna i neudata žena, imala je jako puno udvarača, ali uz njen uspostavljen autoritet nitko ju nikad nije taknuo ili se ružno prema njoj ponio:

Cijenjena je od žena iz kvarta, s kojima često popije kavu u kafiću.

S Vincekom je uhvatila fantoma:

“…, ali ipak skida čovjeku naočale i kapu. To je Slavek, koji ih gleda u polutami svojim plavim očima, mirna i odsutna izraza na licu, kao da ga se sve to ne tiče. Ili kao da nešto sprema.”.

Tomislav Šijak (iz priče Tramvajska priča) – radi u tiskari u Savskoj, a živi u Medvedgradskoj; svako jutro na posao putuje tramvajem koji na stanicu dolazi u pet i sedamnaest; putuje uvijek s istim ljudima (već se znaju iz viđenja).

Svako jutro prilikom odlaska na posao, promatra kroz prozor jedan stari prozorčić obavijen prašinom, razmišljajući kakav bi pogled na Zagreb bio kad bi kroz njega pogledao:

Jedno jutro putujući sa svojim stalnim društvom u tramvaju, saznaje za pljačku u poduzeću u kojem radi, ali mu je to bilo sumnjivo jer je samo jedna osoba imala ključ od trezora gdje su novci bili skriveni; pa hrabro i neustrašivo dolazi do zaključka kako je vani na njegovom prozoru vidio promjenu (obrisana je prašina, stavljen zeleni papir iz njegove tiskare, te kao da vidi neku sjenu koja unutra “živi”) pa to pokušava otkriti:

Jako inteligentan i hrabar, ne da se smesti, čak ni kada je shvatio da je pljačku organizirao njegov kolega s posla:

Iako je bio u pravu sa svojim pretpostavkama, kada je otkrio skrovište novca i počinitelje pljačke, jedino što ga je u tom trenutno privuklo i zaista zanimalo je bio pogled s prozora koji mu se tada napokon omogućio:

“S rukama na leđima, on prilazi prozorčiću. Napokon ima priliku da baci pogled kroza nj. Kestenove grane svijaju se nadohvat ruke. Lijepo je, ljepše no što je mislio.”

Veću sreću i zadovoljstvo mu je pružio pogled s “njegovog” tajanstvenog prozora, nego ukradeni novac što govori da je osoba koja čvrsto stoji na zemlji, te zna prepoznati prave vrijednosti bitne čovjeku.

Izidor Topličan (iz priče zA) – junak pripovijetke, samotnjak. Živio je u svojoj sobi u maloj kući u Pazinskoj ulici, na Trešnjevki, s majkom i sestrom, a nije imao ni mnogo prijatelja ni djevojku, pasionirani je enigmat, što aktivni što pasivni. Ne samo da rješava križaljke i rebuse nego ih i sastavlja:

Nije volio svoje ime, jer je po njegovom mišljenju negativno obilježilo njegov život, sve dok svoju zanimaciju kao strastveni čitatelj kriminalističkih romana, tu strast nije spojio s enigmama i tako otkrio da se ime Izidor pojavljuje samo u malim križaljkama, koje su sastavili nepoznati ljudi:

Čvrsto je odlučio stati pljačkama na kraj. Kontaktirao je svog prijatelja, Izidora Bana, urara, ispričao mu sve što se dogodilo, pokazao mu čvrste dokaze koje ime (svaku pljačku je potkrijepio isječcima iz novina s križaljkama iz pripadajućih tjedana) te ga zamolio za suradnju.

Svoju inteligenciju i enigme je iskoristio na hrabar i koristan način: ulovio je pljačkaše te zaustavio cijelu jednu organiziranu seriju pljački:

“… u tom času svjetlo se ugasi. Istog časa, Izidor Topličan odskoči od pulta, a po staklu tresnu neki tvrd predmet, staklo puče na komadiće. Promašaj! – uzviknu Izidor Topličan radosno, već kod vrata. Drago mi je da smo se sreli. I ja sam enigmat. Dok je čovjek u mraku srljao prema njemu, on okrene ključ u bravi i odskoči od vrata, skloni se uz jednu od vitrina. U tom času svjetlo se upali. -Dobra večer, još jednom – reče Izidor Topličan, smiješeći se. Čovjek je, izbezumljen, stajao na sredini dućana, s palicom u ruci. U tome času otvoriše se stražnja vrata. Na njima je stajao crnomanjasti tip s brčićima. Prvi pljačkaš naglo živnu, ali zatim spazi urarova bratića u uniformi, s pištoljem uperenim u leđa crnokosog brkajlije.”.

Bio je unaprijeđen u enigmatskim časopisima što mu je donijelo još veću sreću i radost: to je na neki način bila nagrada za njegov trud i hrabrost u nesebičnom činu:

Bogomir Kos (iz priče Pošteni nalaznik) – umirovljeni profesor biologije, živi sam s kanarincem u jednom stanu u Gajevoj ulici, u Zagrebu. Mirna, tiha i introvertna osoba; voli hraniti svog kanarinca koji mu je uz sanjarenje jedina svakodnevna zanimacija.

Uočio posjetitelja svoje susjede, gospodične Viktorije (Viktorija Milin), i naziva ga Prijatelj gospodične Viktorije:

“Kroz dvorište prolazi čovjek u tamnoplavom odijelu, omalen i širokih ramena, dugih ruku, dugih obrva iznad kojih odmah počinje kosa.”.

Pronašao u dvorištu u kojem živi prsten, broš i ukosnicu s inicijalima V.M. za koje kasnije saznaje da su jako skupocjeni a pripadali su susjedi; bio pod stresom, nemirno spavao, nije znao što učiniti s tim predmetima: prodati ih ili predati policiji, čak sumnjao da mu ih netko podmeće znajući da će ih on pronaći.

Posumnjao je da je gospodična Viktorija mrtva, što je otkrio napravivši rupu u zidu koji je povezivao njihova dva stana:

Našavši sve te nestale predmete u njegovome stanu, policija ga odvela u Petrinjsku na ispitivanje jer je bio jedini pod sumnjom i bez alibija, no tamo je pao u nesvijest jer je doživio šok pronašavši nečiju izgubljenu kemijsku olovku na podu:

Alojz Pokupec – (iz priče Doživljaji jednog abonenta). Abonent – stalna mušterija restorana u blizini Remize, nastavnik gimnastike, vrlo inteligentna, hrabra i pravedna osoba, a stanovao je s jednim studentom na Trešnjevki.

Bio je samac, što i je jedan od razloga što je želio ići na ručak, uvijek u isti restoran i uvijek u isto vrijeme:

Hrabar i neustrašiv, nakon pljačke i ubojstva u restoranu pronašao sliku pokojnika s jednom ženom, na poleđini koje je stajala posveta “DRAGOJ RUŽICI NJEN RUDI”. Otkrio je da je Ružica bila sestra od tzv. bolničara te razlog ubojstva. Tražio je pratnju policajca do kuće gdje je živio jer je sumnjao u to da će te večeri biti napadnut što se na kraju stvarno i dogodilo:

U slobodno vrijeme volio je puno i o mnogočemu čitati tako si skraćujući vrijeme i ubijajući dosadu. Znao je puno o kriminalističkim slučajevima pa je dao i naslutiti kraj raspleta situacije:

Profesor Starec (iz priče Frizer za muške) – profesor fizike staroga kova, pomalo filozof, još više pjesnik. Preko trideset godina živi i radi u Zagrebu, no ostao je i dalje provincijalac (što je razlog njegovog konstantnog odlaska u istu brijačnicu na drugi kraj grada):

Sumnja nakon pljačke je pala na profesora Stareca jer je on živio u Voćarskoj ulici, a brijao se i šišao na Srednjacima što je bilo jako udaljeno, a na toj razdaljini je bilo još puno drugih brijačnica.

No da je ta sumnja bila neutemeljena i bezrazložna, kasnije otkriva sam profesor Starec uhvativši i posumnjavši na pravoga počinitelja:

Potpredsjednik kućnog savjeta (iz priče Postolar i vrag) – živi u dvorištu u gornjem dijelu Preradovićeve ulice u Zagrebu gdje je i potpredsjednik. Prodavač u knjižari, filatelist i enigmat, osoba koja vodi brigu o komunalnim, socijalnim i međuljudskim problemima i odnosima stanara i obrtnika unutar dvorišta u kojem živi.

Znatiželjan je po naravi, morao je osobno ići preispitati uzrok i razlog pljačke dvije postolarske radnje u njegovom dvorištu i razmotriti tko bi mogao biti glavni krivac. Tako je popodne, radeći po svom ritualu, kao i obično, slagao marke, rješavao šarade, anagrame i zagonetne posjetnice te na kraju otišao prošetati do Save i u kino te je na svom povratku kući, slučajno zavirivši u jedan od haustora, otkrio poznato ime na drugoj postolarskoj radnji: Martin Jakšec što je privuklo svu njegovu pozornost. Bila je to nova postolarska radionica u jednom dvorištu u Ilici, s novim natpisom u žutoj boji:

Osjećao se užasno loše i nelagodno kad je sve otkrio i shvatio da bi bilo bolje da nije gurao svoj nos tamo gdje nije trebao jer si je time samo navukao teret na leđa koji nije imao s kime podijeliti.

Đuro Bednjanec (iz priče Smrt lijeve spojke) – po zanimanju odvjetnik; u slobodno vrijeme – strastveni navijač nogometnog kluba “Vihor” s predgrađa grada Zagreba:

Dolazio triput tjedno i ostajao do samoga kraja treninga, a nakon igre bi se često pridružio igračima u svlačionici gdje bi s ostalim vjernim navijačima i doktorom Rudanom komentirao igru ili razgovarao s igračima, hvaleći ih ili dajući savjete, što ga je jako veselilo.

Zahvaljujući svome zanimanju i čestom susretanju sa sličnim slučajevima uspio odgonetnuti što se zapravo dogodilo i kako je Stjepan Jug umro: saznao da je Stanko Jurak izvana isključio dovod hladne vode, kako bi u kupaonici bila samo vruća voda:

“Dovod vode za tuševe regulira se izvana, iz svlačionice, i zajednički je za sve tuševe. Bojleri se griju za vrijeme cijeloga treninga, pa je zato uvijek potrebno dodavati hladnu vodu.”; te ga zatim zaključao i ključ od vrata kupaonice stavio iznad njegovog ormarića: “Popeo se na klupu i počeo viriti na gornje plohe ormarića što su stajali poredani ondje, zaključani, s imenima i nadimcima igrača, napisanima na vratima. Na jednome je ormariću nešto bljesnulo. – Evo ga – reče odvjetnik. Bio je to pokojnikov ormarić.”

S doktorom Rudanom uhvatio Juraka kako provaljuje u svlačionicu u kasnim noćnim satima kako bi ukrao liječnički recept.

Silvestar Mraz i Fabijan Pintar (iz priče Dioskuri)

Silvestar Mraz – hladnokrvna osoba koja voli čitati kriminalističke romane, nije htio ubiti svoju ženu, ali mu je bilo drago što je mrtva, vratio se sa službenog puta i prvo svratio u gostionicu minutu i pol udaljenu od njihova stana, iz koje se provukao kroz kupaonski prozorčić, tako si osiguravši alibi i otišao u stan ubiti ženu:

Fabijan Pintar – čuvar tvrtke METALIMPEX s razmjerno dobrom plaćom, volio je čitati kriminalističke romane, i tako dobio ideju kako da izradi kopije ključeva blagajne i tako u noći za vrijeme radnog vremena neometano ukrade novce iz blagajne s planom odlaska u inozemstvo, što je jedne večeri i učinio:

Pokušavali se uloviti i pritom jedan drugoga ozlijediti, pa je njihova “igra” ličila na lovicu mačke i miša. Uvijek se držali jedan drugoga dovoljno blizu kako bi se vidjeli, a opet dovoljno daleko da bi ostali zaštićeni:

Tako se igrajući, zaboravili su na vanjski svijet i događaje koji su se zbili. Bili su sretni što imaju jedan drugoga i nisu od toga odustajali:

Valentin Knez (iz priče Dobri duh Zagreba) – osamljen čovjek; živio u samačkoj sobi, neobično jak i uvijek budan koji se odmalena bavio statistikom:

“jer se ona, s jedne strane, bavi ljudima i njihovim poslovima, a s druge strane, pruža tim ljudima neobično korisna znanja i podatke, pa im tako pomaže.”.

Vodio je evidencije zločina i nesreća, pogibija, ubojstava, gaženja, klanja, davljenja i gušenja:

“…a na svome ormaru, u samačkoj svojoj sobi, imao je više fascikala s razvrstanim, sistematiziranim i komentiranim izrescima iz novina.”

Nije bio pobornik detektivske literature, niti je bio očaran kriminalistikom, ali je svakodnevno čitao novine, i to ponajviše crnu kroniku iz koje je vadio sve te zločinačke činove: pljačke, požari, nesreće na radu i ostale katastrofe; smatrao je da su one stvarno česte pojave, te je htio ispitati koliko ih zapravo ima, gdje se najčešće zbivaju, koji su im uzroci te kakav im je intenzitet kako bi pomogao iskorijeniti “društveno zlo”

Redovno je činio niz tablica, kolona i pokazatelja zločina: po motivu, po socijalnom sloju, broju žrtava, oružju i oruđu te dužini istrage pa je tako nastala knjiga “PREDVIĐENI ZLOČINI” gdje je na osnovi statistike mogao točno predvidjeti kada i gdje će doći do zločina, tko će ga izvršiti, čine i na koji način:

Kada se spremao objaviti svoju knjigu javnosti, dogodio se preokret u tijeku događanja zločina; došlo je do malih odstupanja njegovih statističkih podataka. Mjenjala su se mjesta i vrijeme zločina, oružje kojim je zločin trebao biti počinjen:

“…ubojstvo koje je, prema predviđanjima, trebalo biti izvršeno nožem, počinjeno je iz revolvera, … , onda je nekoliko zločina uranilo: umjesto da se zbudu poslije podne, zbili su se ujutro… , ali ne na Kalinovici, nego u Livadićevoj ulici.” ; što je najviše potvrdilo ubojstvo u Nehajskoj: “Noćas oko dva sata, nepoznati zločinac usmrtio je tvrdim, najvjerojatnije drvenim predmetom, u Nehajskoj Josipa Jazbeca starog 51 godinu, sa stanom u istoj ulici. Uzrok zločina nije poznat, ali se, kako su nam rekli predstavnici istražnih organa, najvjerojatnije radi o pljački. Istraga je u toku.”.

Znao je da ipak neće moći objaviti svoju knjigu pod prijašnjim naslovom, ali je tada mirno i staloženo, spremio novu držaljicu za sjekiru dublje pod krevet, uzeo novi fascikl i na njega krenuo pisati novi naslov “ISPRAVCI RITMA”

Smatrao je da je ritam zločina životni ritam svakoga grada i cijeloga svijeta:

Urednica Slava (iz priče Pet malih pisaca) – donijela u ured redakcije u kojoj je radila 2.izdanje Van Dineova djela: The World’s Greatest Detective Stories (rukom napisana posveta – Dashiellu Hammettu: “Veliki prevratnik”) koja je kasnije ukradena, odnosno zamijenjen joj je omot što je ona prva shvatila.

Ona i njeni djelatnici su trebali napisati tematski broj o krimiću za sljedeći broj časopisa, no ipak nisu jer se situacija u redakciji nije odvila na poželjan način

Prva je shvatila da knjiga zapravo nije ukradena nego da joj je zamijenjen omot, i da postoje dva krivca. Onaj tko se našalio pa zamijenio omot, a to je bio Musić:

Osoba koja je prva shvatila što se zapravo dogodilo pa opet napravila to isto i tako dodatno zakomplicirala radnju i produžila potragu, a to je bio Pavlić:

Znala je da za konstrukciju treba vremena i planiranja, a počinitelji nisu imali puno vremena za planiranje jer nisu znali da će ona taj dan donijeti tu knjigu, pa čak ni ona do posljednjeg trenutka.

Bilješka o piscu

Pavao Pavličić – scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist – rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. Danas je tamo zaposlen kao profesor.

U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.

Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.

Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav”, “Pokora”.

Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu”, “Lopovska uspavanka”.

Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.

Autor: J.M.

Dobri duh Zagreba

Kratak sadržaj

Magda i trešnjevački fantom

Tramvajska priča

zA

Pošteni nalaznik

Doživljaji jednog abonenta

Frizer za muške

Postolar i vrag

Smrt lijeve spojke

Dioskuri

Dobri duh Zagreba

Pet malih pisaca

Analiza likova

Bilješka o piscu

Kako pisati lektire

Savjeti

Informacije

Korisno

Lektire

Mreža portala

Kratak sadržaj

Magda i trešnjevački fantom

Tramvajska priča

zA

Pošteni nalaznik

Doživljaji jednog abonenta

Frizer za muške

Postolar i vrag

Smrt lijeve spojke

Dioskuri

Dobri duh Zagreba

Pet malih pisaca

Analiza likova

Bilješka o piscu

Kako pisati lektire

Savjeti

Odgovori Otkaži odgovor

Informacije

Korisno

Lektire

Mreža portala